Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO RADULOVIĆ, POTPREDSJEDNIK SKUPŠTINE CRNE GORE: Ubice KAP-a moraju na sud

Objavljeno prije

na

Pitanje KAP-a je pitanje Crne Gore u pravnom, ekološkom, ekonomskom i socijalnom smislu, a nažalost i prije svega – dominantno – u političkom, kaže za Monitor univerzitetski profesor, poslanik DF-a i potpredsjednik parlamenta Branko Radulović, objašnjavajući dio motiva za krvičnu prijavu protiv „32-ojice koji su uništili KAP”.
RADULOVIĆ: Početak utvrđivanja odgovornosti za najveću pljačku u crnogorskoj istoriji koja se odvijala u KAP-u od ‘90-ih do danas označiće početak postojanja pravne države i profesionalnog Vrhovnog državnog tužilaštva.

Priča je važna i u ekološkom smislu jer su pljačke, neodgovornosti i gluposti prouzrokovale trajnu devastaciju životne sredine za čije će djelimično saniranje trebati milijarde eura i mnogo godine. A sada hoće da na istoj lokaciji, u fabričkom krugu KAP-a, instaliraju novu ekološku bombu – nacionalnu deponiju i spalionicu opasnog otpada. U srcu Zetske ravnice, na izvorištima i rezervoarima najvećeg basena pitke vode u državi, tu gdje živi trećina stanovništva. Ludilo i bezobrazluk.

Kada je u pitanju KAP i ekonomski i socijalni efekti opcije su krajnje oprečne. Jedna odslikava postojeće stanje zatočenog i ubijenog KAP-a, sa limitiranim i unakaženim tehnološkim procesom, sa devastiranom i zastarjelom opremom, u rukama osionih, halapljivih i neznavenih stvarnih i navodnih vlasnika. Konačan račun tog „biznisa” koji

plaćaju građani Crne Gore još nije zaključen. Tek treba zbrinuti suvišne radnike, platiti tuđe sirovine i tajne dilove. A i Rusi – ono što su dali hoće da im se vrati.

Druga opcija je pravi KAP. On se gradi raskidom kriminogenih ugovora i strateškim restrukturiranjem aluminijumske industrije koju bi činili primarna proizvodnja aluminijuma, Aluminijumski tehnopolis i Institut za aluminijum, uz strateški savez sa EPCG i Elektroprenosom u saradnji sa Lukom Bar, Željeznicom Crne Gore i proizvođačima i prerađivačima aluminijuma. Očekivani prihod ovog sektora bi bio oko dvije milijarde dolara i direktno ili inderektno bi zapošljavao oko 5.000 radnika.

MONITOR: Da to nije neka poslovna tajna?
RADULOVIĆ: Sve to sam govorio i dokazivao ovih godina. Džabe. Đukanovića i njegov režim vode drugi interesi. Zato je sudbina KAP-a i Crne Gore prije svega političko pitanje. Uslov svih uslova opstanka aluminijumske industrije i cijelog realnog sektora, konkurentne privrede i ekonomije je smjena ovog režima.

MONITOR: Da li će krivci za ubistvo KAP-a odgovarati?
RADULOVIĆ: Hoće. Meni i mojim partijskim drugovima to će biti prioritetna aktivnost. Ne zbog osvete, već zbog istine, opomene i preduslova stvaranja pravne države i održivog razvoja. Zato sam i procesirao tužbu protiv 32 lica za postojanje osnovane sumnje da su u periodu od 1990. godine do danas protivpravnim iskorišćavanjem službenog položaja, ovlašćenja, vlasništva i uticaja na različite načine, svojim činjenjem ili nečinjenjem u kontekstu mješovitog djelovanja, vršeći više krivičnih djela proizveli ogromnu i trajnu finansijsku i ekološku štetu Crnoj Gori. Direktna šteta se procjenjuje na više od 2 milijarde eura, a indirektna je mnogo veća. Po Krivičnom zakoniku prijeti im kazna zatvora više od 200 godina. U pitanju su premijeri, ministri, direktori fondova, gradonačelnici, novopečeni biznismeni, navodni eksperti sa Univerziteta, sudije i prethodni vrhovni državni tužioci. Svako krivično djelo je opisano i dokumentovano.

MONITOR: Da li je KAP njihova jedina žrtva?
RADULOVIĆ: Jeste najveća, ali nije jedina. Opustili su i zatočili Crnu Goru. Ako analiziramo svaki sektor pojedinačno, svaku instituciju ponaosob i pojedine periode u prethodne 24 godine, vidjećemo da tu postoji čitav spektar raznih mehanizama krađe i podjele atara. Svako od njih je krao, neko manje, neko više, bio on funkcioner, brat, kum, biznismen, profesor ili ljekar. Kako da vjerujem da će Đukanovićev, Krivokapićev i Milićev VDT sve ovo preispitati i dovesti poznaniju prava i razvedriti iznad Gore Crne.

MONITOR: Da li je DPS, nakon obnove „ljubavi” sa SDP-om, pacifikovao opoziciju do narednih parlamentarnih izbora 2016. godine?
RADULOVIĆ:Nas, DF, nikada. Ova vlast nema ni legalitet ni legitimitet. Svake izbore je do sada pokrala. Svaki dan sa njima na vlasti je preskup po Crnu Goru. Zato nećemo čekati redovne parlamentarne izbore ni jesen 2016. godine. Biće izbori mnogo ranije, na ovaj ili onaj način, demokratskim putem.

MONITOR: Imate li odgovor na aktuelne političke i ekonomske izazove?
RADULOVIĆ: Moramo i imamo. Moramo zbog sadašnje i buduće još veće snage i misije koju nosimo. Imamo, jer smo se potvrdili kao prava alternativa režimu. U čemu do sada nijesmo bili u pravu? Sada smo ponudili i rešenja o životnoj sredini, krajnje kompleksnoj oblasti i socijalnoj politici, veoma aktuelnoj.

MONITOR: Aktuelna dešavanja u DF-u eki nazivaju previranjima, drugi transformacijom… O čemu je riječ?
RADULOVIĆ: Nije u pitanju nikakva transformacija, već unapređenje djelovanja. Da budemo još efikasniji, sinhronizovaniji, da budemo stožer okupljanja svega kreativnog i antirežimskog, da ponudimo nešto novo, da vratimo nadu. Na tome radimo, duboko promišljajući i usaglašavajući se i unutar DF i van njega.

Poslije Nikšića, Podgorice, izbora VDT i mnogo čega drugog, svakog ne bih nazivao opozicijom. Mi ćemo dići ljestvicu veoma visoko, koliko je potrebno da bi došlo do demokratskih promjena. Ko će biti sa nama, ko će biti naš partner, da li će to biti sva opozicija, ko iz civilnog društva, NVO, akademske zajednice, sindikata, ne znam. Veliki su izazovi, pravi će na kraju ostati, a folirante će istorija prezreti i odbaciti. Sledeći saziv Skupštine Crne Gore biće sasvim drugačiji.

MONITOR: Da li je izvještaj EK razočarao opoziciju i pokvario vaše planove za buduće aktivnosti? I zašto premijer Đukanović najavljuje mogućnost prekida pristupnih pregovora?
RADULOVIĆ: Ko umije da čita, pročitao je jasne poruke, normalno, napisane briselskim rukopisom i u kontekstu sadašnje pozicije pristupanja Crne Gore i stanja u EU. Klauzula o balansu je Damoklov mač koji visi nad glavom ove vlasti i novog VDT, pregovori će se blokirati ukoliko i dalje nema presuda u oblasti visoke korupcije. Prevedeno – ukoliko nema „sanaderizacije”. To je dobro pročitao Đukanović i zato je kukavički i prevarantski izjavio da je moguć u Crnoj Gori „islandski scenario”. Prevedeno – odustaće Crna Gora od EU ukoliko Đukanović bude pozvan na odgovornost. To je jasna poruka Briselu, ukoliko ne reaguju na ovakvu skandaloznu izjavu, najobičniji su trgovci.

Inače, svaki od kriterijuma u Izvještaju ima sive konture, konstatacije su nedovoljni i ograničeni napredak, male promjene, bez potrebnih rezultata, nedostaju ključne reforme, nedostatak političke volje i struke, ostaju ključni ekonomski izazovi, potrebno mnogo više. Svaka vlada bi u svakoj demokratskoj državi na osnovu njih pala. Skupština je, kakva je takva je, najsvetlija.

Sljedeće ocjenjivanje će biti analitičnije, pritisak EU biće sve veći, tražiće se mjerljivi rezultati. Ocjene EK će biti takve da će Đukanović žaliti za svojim čuveni studenskim prosjekom od 6,0. Zato se za dobro Crne Gore mora radikalno reagovati – što brže, što šire, što jače.

Tajni dogovori A2A i Vlade

MONITOR: Koliko je parlament uključen u nove pregovore A2A i Vlade CG?

RADULOVIĆ: Nikoliko. To je veliki zalogaj za Skupštinu. Posebno poslije „konsolidacije” koalicije DPS-SDP i Đukanovićeve prijetnje da nema više vrdanja. Sjetite se brojnih zaključaka Skupštine i zakona oko KAP-a. Đukanović ih nije fermao „ni pod razno”, radio je po svome i tako je na kraju i bilo. Degutantno mi sad djeluju pojedini mlađani poslanici iz režimske koalicije i konstruktivne opozicije koji tobož’ ucjenjuju Đukanovića i usaglašavaju amandmane u interesu javnog dobra. Čisto foliranje. Kao i do sada, pregovori na relaciji A2A-Vlada Crne Gore biće tajni, u funkciji Prve banke i porodice Đukanović. „Glavni pregovarač i potpisnik” će, kao i u slučaju štetnog bazičnog ugovora prije pet godina, biti Vujica Lazović. Svašta treba očekivati od tih tajnih pregovora ili bolje reći dogovora ali, sigurno, ništa dobro za građane. Neophodno je ozbiljno i stručno početi valorizaciju energetskog potencijala u skladu sa dugoročnom održivošću, stepenom povraćaja investicija, kulturološkim blagom i ekološkim normama. Novi energetski izvor mora da bude u dominantnom vlasništvu države Crne Gore. Sve analize ukazuju da izgradnja HE „Kruševo”, HE „Komarnica” i TE „Pljevlja II” su visoko profitne investicije, dok hidrocentrale na Morači su glupost i rizik. To i tako ova vlada i ovaj saziv parlamenta neće učiniti i treba je što prije smijeniti za dobro Crne Gore.

 

Putevi kruna ili teg o vratu

,,Paradigma gluposti ove vlasti je vrijeme i način izgradnje putne infrastrukture”, kaže Radulović, ,,Kada je trebalo i kada smo mogli, to nije učinjeno, a način na koji su to pokušavali i sa kim su to htjeli, bio je krajnje pogrešan. Sada, u ovim uslovima, na ovaj način – graditi samo jednu dionicu auto-puta – je suludo. Na to upozoravaju iz SB i EK, to sam saopštio i kineskom ambasadoru prije neki dan.

Sada treba povezati Crnu Goru unutar sebe i sa okruženjem brzim saobraćajnicama, koje nam trebaju u svakoj varijanti, to činiti u najvećoj mjeri sa domaćom operativom i sirovinama, pripremati auto-put i modernizaciju željeznice studiozno i uz podršku EU, dizati realni sektor prije svega, pa će cio auto-put doći sam po sebi kao kruna a ne teg o vratu.”

MONITOR: NATO?
RADULOVIĆ: Ispunjenje standarda – poziv – stručna javna rasprava – referendum. To je pošten put. Ali režim hoće drugačije, bez ispunjenja standarda, lažnim anketama, sebe da ukalkuliše, da sačuva privilegije. To ne može.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo