Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (VI): Tito kao simbol Jugoslavije

Objavljeno prije

na

– Mislim da je, uopšte, što se društva tiče, svakako najveću štetu na samo funkcionisanje države imao taj fetiš jedinstva koji je isključivao razlike i raspravu, pa ako hoćete, i neke konflikte i sukobljavanje, mehanizme da se ti sukobi reše. On nije funkcionisao i smatram da je to bila najveća mana, a on prosto nije profunkcionisao iz shvatanja jugoslovenske države kao jedinstvene države koja ima vojsku, ima spoljnu politiku, ima monetarni sistem, ima Tita kao simbola… On je sigurno bio čovek koji je imao dugu školu života jer je stvarno počinjao od nulte tačke, on je prošao revoluciju… Sada su pozvani neki istoričari da na osnovu dokumenata kojima Kominterna raspolaže pišu njihove biografije, upravo sam dobila biografiju Mao Cedunga, Rusi to nameravaju da rade i sa Titom, to su vrlo tiražna izdanja, tu postoji mnogo stvari koje treba proučiti… Činjenica je da je on okupljao ljude od integriteta, činjenica je da je moglo da mu se kaže, mislim da je to nesumnjivo bio snažan autoritet i lična vlast, međutim, kad pomislim na to kolikom je on moći raspolagao, mislim da sam to i napisala u Zatvaranju kruga, on je tom moći relativno pažljivo ekonomisao. On je bio čovek koji iz tog ideološkog sveta nije izašao, šta su za njega značili pojmovi „radnička klasa”, „bratstvo-jedinstvo”… to je drugo pitanje u nekom analitičkom smislu, ali on je to izgovarao sa uverenjem da su to tekovine koje vezuju zemlju i koje treba sačuvati. Da li mu je bila važnija državna ideja ili komunizam kao ideologija?
– Ja mislim da on to nije odvajao, njemu je Jugoslavija svakako bila važnija i on je sve radio misleći da je to najbolji način da je sačuva. Pokazalo se, naravno, da je to način koji je u političkom i istorijskom smislu već bio na izdisaju, ali ja mislim da je on verovao da se Jugoslavija nikad neće raspasti, za njega je to bilo i njegovo životno delo. Možda je on suviše trajao, ali ono što ljudi gube iz vida kada ocenjuju njegovu ulogu, to je ipak stanje masa u bivšoj Jugoslaviji, gde je i pomisao na pobunu protiv Tita bila ravna samoubistvu, ne sa stanovišta njega ili aparata, nego sa stanovišta masa. Danas neki kažu da su njega srpske mase mrzele, da ga nisu volele, da je bio Hrvat… Mase su dosta nepredvidive, ali idući po Srbiji, a on se dosta tu kretao, to se nikad ne bi dalo zaključiti, naprotiv, mase su bile spremne, kao i on njih uostalom, da se međusobno huškaju protiv onih koji vode tekuće poslove, oni su optuživani da greše, da bi mogli bolje, da njega ne slušaju. Srbi su, možda, voleli da na čelu Jugoslavije bude Srbin, ali, molim vas, biti protiv Tita i u Srbiji je bilo ravno samoubistvu, svejedno šta ko pričao u kafani ili na kućnoj sedeljci. Ja lično mislim da je on dobro poznavao Srbiju, vrlo dobro…

Kako to mislite – dobro poznavao?
– Ne kažem da je on to suviše studirao, čitao, ali imao je taj instinkt vlasti, on je čovek koji je znao da u jednoj višenacionalnoj zemlji ne može da vlada bez sporazuma sa većinskim narodom i ja mislim da je on taj sporazum imao u vrlo dugom periodu. Nije tačno da je on bio u nesporazumu sa najbrojnijim narodom. Gde su te dodirne tačke? To je obnova Jugoslavije, to je oslonac na Rusiju – neko je mogao da škrguće zubima, profesor Čubrilović je rekao: „Ja nisam voleo taj režim, ali Rusija je istorijski saveznik Srbije!” – to je socijalni egalitarizam koji je utemeljen u našoj nacionalnoj, socijalnoj istoriji, to je tip partije za kakav je Srbija znala, to je masovna partija sa čvrstim jezgrom, sa vođom… Izvinite, kakav tip partije osim tog još poznaje istorija partijskog života u Srbiji?! Ona ima Radikalnu stranku koja se stvara iz uskog, revolucionarnog jezgra, koja ide direktno u mase, koja ima vođu, ima ideologiju takođe inspirisanu i naslonjenu na rusku revolucionarnu tradiciju, na pravoslavlje i na rusku državu. Bog, narod i Rusija – bilo je vjeruju Nikole Pašića. Kako ste onda mogli očekivati da čovek koji vodi državu bude u nesporazumu sa narodom koji ima te karakteristike? Pri kraju njegovog života, kad su počele krize, Tito je vrlo resko reagovao na takve aluzije. Drugo, on je vodio pokret u kome su masovno učestvovali Srbi iz cele Jugoslavije braneći se od terora, od NDH – ne možete to da ignorišete i da konstruišete prošlost. Kako možete da objasnite da u Srbiji nemate otvorenu pobunu protiv Tita dok je on živ? Pa, vi ste to imali svuda u Istočnoj Evropi, zar ne?! Imali ste krvavu Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku… ovde nikad nije bilo pobune. Zašto? Jer Tito nije bio ni Rakoši, ni Ulbriht, ni Živkov, ako gledate balkanski prostor koji je u neprestanoj nesposobnosti da izađe na kraj sa sobom, u stalnim etničkim sukobima, morate i njegovu ličnost da stavite u taj istorijski kontekst. Možda su Srbi mislili – Hrvat, dođavola, ali, obnovio je Jugoslaviju, imao je dobre veze sa Rusima, ojačao je vojsku, stvorio efikasnu policijsku državu… To sve ljudi danas gube iz vida. On je bio više u sporazumu nego u nesporazumu i onog trenutka kada je Srbija osetila da je on spreman da uvaži i razloge drugih, da prihvati konfederalizaciju Jugoslavije, javila se sumnja. Ja se sećam svojih razgovora sa Dražom Markovićem uoči našeg susreta sa Titom, u Smederevu, u nekom kafančetu „Donje strnjike”, sedeli smo šest sati. Mi smo se vrlo dugo znali i ja sam smatrala da je to, prosto fer, i rekla sam mu: „Objasnimo se, možemo se mi povući ali zašto uvodiš arbitražu u Srbiju, to istorijski nije dobro, to dugoročno nije dobro.” On je rekao: „Ne slažem se s tobom, Jugoslavija kad ne bude imala Tita, moraće da ga izmisli.” Znači, oni su verovali u tu instituciju, oni su se svi držali u okviru toga sistema. Tada se već počelo govoriti da Tito pruža suviše veliku podršku pokretu u Hrvatskoj, da počinje decentralizacija koju on nedovoljno kroti, da ohrabruje republike, da se tu javlja u ulozi arbitra, da sve to ide na štetu Srbije, počeli su da se čuju opozicioni glasovi i kafane, to je sve do njega dolazilo, on je vrlo rezolutno reagovao na to, to je proizilazilo iz prirode njegovog državništva koje njemu ne može da se porekne, iako danas od njega hoće da naprave karikaturu! U tim odnosima napetosti, kad se razgovaralo sa srpskim rukovodstvom, sećam se tog boravka u Smederevu, pa onda ovde u Beogradu, što je bilo vrlo retko, Tito je dolazio sam i nije da nije pokazivao nervozu, nije bio potpuno opušten, nije mu bilo svejedno kakav će biti ishod. Jedan razgovor sam vrlo dobro upamtila, bio je jako uzak krug u Gradskoj skupštini i on je za vreme ručka rekao: „Vi meni prebacujete rezervu prema Srbiji, pa ja sam odavde krenuo 1941. Ja sam ovde došao da bih počeo ustanak i antifašistički pokret!” Ja sam bila mlađa od svih njih i jedina žena na sastanku od četrdeset ljudi sa Titom posle smrti Milentija Popovića. Bio je na tapetu Mijalko Todorović, ruska obaveštajna služba je intrigarila protiv njega, i rekla sam mu u najpristojnijoj formi: „Druže predesedniče, sad je Mijalko Todorović, pa neko će reći da su Srbi dobri samo u nekrolozima!” Ja se nisam bojala da to kažem, ja sam mislila da je to važno da on zna. E, sad, neki u svojim knjigama prepričavaju taj sastanak, postoji samo jedan izvor iz koga mogu da to saznaju, ali to izostavljaju… Hoću da Vam kažem – to su složene pojave, i ta priča o njegovom „srbožderstvu” je ispod nivoa interpretatora, ali je apsolutno ispod nivoa njega kao državnika, kao čoveka koji je razumevao tu državu.

Kakav je odnos imao prema sopstvenom hrvatstvu?
– On to nikad nije manifestovao, samo je na Osmom kongresu, kada se višenacionalni princip uvodio u strukture, rekao: „Ja sam Hrvat.” To je doživljeno kao kraj Jugoslavije, šta se on tu deklariše kao Hrvat?! Zašto nije rekao – ja sam Jugosloven? On je bio kosmopolit, svetski čovek, on je verovao u Jugoslaviju, on je odatle počeo, Jugoslavija je u njegovom istorijskom životu doživela neverovatan uspon za malu zemlju koji možda nije ni odgovarao njenim mogućnostima i potencijalima, ali on se kao čovek te generacije, tog ideološkog sveta, o njoj brinuo na način koji je nju, po mom mišljenju, torpedovao(…)

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VII): Vukadin Ćupić protiv Saveza Sindikata Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca V.Ć. (Vukadin Ćupić) protiv Saveza Sindikata Crne Gore presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je dvostruka prvostepena presuda na štetu tužioca i presuđen mobing 06. 06. 2017. godine. Nakon podnošenja tužbe u junu 2012. godine pred Osnovnim sudom u Podgorici, ovaj radni spor pred crnogorskim redovnim sudovima trajao je 5 godina.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna sudska presuda za mobing u Crnoj Gori.

Generalni sekretar Saveza Sindikata Z.M. (Zoran Masoničić) i predsjednik opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. (Goran Dragović), označeni kao izvršioci mobinga u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata Crne Gore, danas više nisu na radu kod tuženog. Nakon Kongresa Saveza Sindikata iz novembra 2013. godine Z.M. je napustio čelnu poziciju. G.Đ. je napustio poziciju predsjednika Sindikata Glavnog grada u avgustu 2019. Danas je zaposlen u jednom od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac V.Ć. živi i radi u Podgorici. Zaposlen je u Savezu Sindikata Crne Gore od maja 2008, na radnom mjestu vozača u Sektoru za finansijske i opšte poslove, da bi u januaru 2010. bio preraspoređen na mjesto vozača-kurira u Opštinskom sindikalnom povjereništvu (OSP), a da pritom prethodno radno mjesto nije ukinuto. Kao uzrok spornih dešavanja navodi sopstvene sindikalne aktivnosti kod tuženog, aktivno učešće u štrajkačkim aktivnostima, uključujući više puta ponovljene štrajkove glađu, zbog ugrožavanja egzistencijalnih prava zaposlenih.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je nad njim u periodu od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, od strane generalnog sekretara Saveza Sindikata Z.M. i predsjednika Opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. vršen mobing. Diskriminatorski odnos i mobing sadržani su u činjenicama da mu je oduzeto službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada čime mu je onemogućeno da radi, upućivanje na rad u OSP u Podgorici, i pored činjenice da je u konfliktu sa predsjednikom OSP G.D, te činjenice da mu nijesu obezbijeđeni uslovi za rad − radni prostor, da je oslobođen od radnih dužnosti, jer nema radnih zadataka, kao i da su o njemu na sastancima u kabinetu generalnog sekretara tužene iznošene negativne tvrdnje i kao takve iznošene i u sredstvima javnog informisanja – dnevnim novinama Dan i Vijesti. Prema navodima tužbe pretpostavljeni G.D. je javno saopštavao da mu tužilac nije potreban kao radnik, da ne mora dolaziti na posao, da za njega nema ni stolice, ni kancelarije, da mu je mjesto u hodniku itd.

Zaštitu zbog mobinga u navedenom periodu zatražio je jer je bio faktički lišen rada – iako je bio raspoređen na radno mjesto, nije bio zadužen konkretnim poslovima tog radnog mjesta.

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata : Tužilac V.Ć. je tužbu protiv Saveza Sindikata Crne Gore podnio pred Osnovnim sudom u Podgorici 2012.

Osnovni sud u Podgorici je prvostepenom presudom iz decembra 2014. presudio na štetu tužioca, pozivajući se na odredbe Zakona o diskriminaciji, umjesto na odredbe Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Viši sud u Podgorici je Rješenjem iz novembra 2015. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu u Podgorici na ponovno suđenje.

Osnovni sud u Podgorici je u julu 2016. ponovo odlučio na štetu tužioca.

Viši sud u Podgorici je, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi tužioca iz juna 2017, donio je presudu kojom se ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici iz jula 2016. i: a) utvrđuje da je tuženi u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012. vršio mobing prema tužiocu, pa mu se zabranjuje ponašanje koje predstavlja mobing na radu, što je tuženi dužan priznati i ubuduće se uzdržati od takvog ponašanja; b) obavezuje tuženi da tužiocu zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 700 eura; c) odbija kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od 4.300 eura; d) odbija kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže na objavljivanje presude u javnim glasilima i dnevnim listovima Vijesti i Dan o trošku tuženog; e) sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Sud je cijenio, da se „po osnovu svih izvedenih dokaza, jasno može izvesti zaključak da je tužiocu onemogućeno vršenje redovnih radnih obaveza oduzimanjem vozila i onemogućavanjem da obavlja poslove svog radnog mjesta, prenošenjem netačnih informacija i kvalifikacija u sredstvima javnog informisanja, u kontaktima na javnom mjestu, u okviru profesionalne djelatnosti, iznošenjem negativnih sudova o tužiocu, zbog čega je trpio duševne bolove i strah uz povredu ugleda i dostojanstva, čime su kumulativno ispunjeni svi uslovi za postojanje mobinga”.

Nakon što je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije učinio vjerovatnim da je nad njim vršen mobing, Viši sud ovakav zaključak prvostepenog suda nije prihvatio. Polazeći od navedenog zakonskog utvrđenja pojma mobinga i sadržine izvedenih dokaza, nasuprot zaključku prvostepenog suda, „po ocjeni ovog suda tužilac je ne samo učinio vjerovatnim, već dokazao da je nad njim vršen mobing u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012, na način što mu je na nezakonit način oduzeto sredstvo za rad − službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada, čime mu je onemogućeno da radi”.

Kako je tuženi oduzeo tužiocu službeno vozilo kao osnovno sredstvo rada, jer je tužilac kao vozač shodno navedenoj odredbi Pravilnika imao obaveze i ovlašćenja koje se odnose na službeno vozilo, time nije mogao da faktički obavlja posao radnog mjesta na kojem je raspoređen. Znači, tužilac faktički nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je nesporno samo formalno dolazio na posao, a kako mu je službeno vozilo oduzeto, to nije imao ovlašćenja koja su mu propisana Pravilnikom u vezi  sa obavljanjem posla vozača. Što se tiče poslova kurira, s obzirom na to da se pošta elektronski razmjenjuje, nije imao ni tih poslova, pa tužilac u navedenom periodu nije ništa radio, već je samo dolazio na posao. S tim u vezi, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da oduzimanje službenog vozila od tužioca nije bilo nezakonito i suprotno Zakonu o zabrani i zlostavljanju na radu.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna presuda za mobing crnogorskog pravosuđa. Interesantno je da je u ovom slučaju mobing utvrđen za period od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, dakle za period značajno kraći od šest mjeseci, suprotno tumačenju da „mobing konstituišu radnje psihičkog zlostavljanja na radu koje se vrše najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci”, iako je na bazi upravo ovakvog tumačenja dominanatan broj tužbenih zahtjeva odbijen na štetu žrtava mobinga, tokom prve decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu.

U prilog prethodnom, ide činjenica da je i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Špadijer protiv Crne Gore potvrdio da države ne treba da nameću prestroge definicije zlostavljanja na radu i da ne treba da zahtijevaju dostavljanje dokaza o minimalnom broju ili učestalosti incidenata. Po mišljenju Suda, „pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VI): Maja Žunjić Mitrović protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljice M.Ž.M. (Maje Žunjić Mitrović) protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) utvrđeno je diskriminatorsko ponašanje i mobing presudom Osnovnog suda u Podgorici iz marta 2018. godine. Od podnošenja tužbe 2014. godine ovaj radni spor pred prvostepenim sudom trajao je oko 4 godine i pravosnažno je okončan presudom Višeg suda u Podgorici u januaru 2019. godine.

U decembru 2015. godine, izvršni direktor B.O. (Bojan Obradović) smijenjen je sa pozicije odlukom Savjeta AZLP zbog propusta u radu.

Uprkos pravosnažnoj sudskoj presudi za mobing iz januara 2019. godine, glasovima poslanika tada vladajuće koalicije DPS, SD i manjinskih stranaka, B.O. je kao pravosnažno potvrđen prestupnik – izvršilac mobinga, izabran u Skupštini Crne Gore 29. 12. 2019. godine na mjesto člana Savjeta AZLP-a, zajedno sa Sretenom Radonjićem, tom prilikom imenovanim na poziciju predsjednika Savjeta AZLP-a.

Glasovima nove parlamentarne većine u decembru 2021. godine, Skupština Crne Gore razriješila je B.O. dužnosti člana Savjeta AZLP-a, dok je tužiteljica M.Ž.M. i danas na mjestu sekretarke AZLP-a.

Tužiteljica M.Ž.M. živi i radi u Podgorici. Zasnovala je radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sekretarke tužene u novembru 2011.

Nakon nepunih godinu dana rada došla je u sukob sa izvršnim direktorom B.O. koji je iz dana u dan prerastao u svakodnevno psihičko zlostavljanje, obraćanje uz viku, prijetnju i vrijeđanje, ignorisanje prisustva tužiteljice kao zaposlene, neopravdano nepozivanje na sastanke, verbalno napadanje i širenje neistina, ponižavanje vulgarnim i pogrdnim riječima, omalovažavanje njenih rezultata rada, neopravdanu upotrebu aparata za snimanje sastanaka i razgovora, neopravdane prijetnje prestankom radnog odnosa i sl.

U predmetnom periodu direktor B.O. usmeno obavještava tužiteljku da se mora upisivati kada dolazi i odlazi sa posla, što nije bila obaveza za sve zaposlene, već samo za njih pet: nju, arhivara, vozača, tehničku sekretaricu i sekretaricu. Tužiteljka se samo jednom upisala, misleći da se radi o obavezi za sve zaposlene, te prestala vidjevši da to nije slučaj. Uslijedili su pismeni podnesci od strane direktora B.O. s kritikama na račun njenog rada uz istovremeno upućivanje i Savjetu tužene, među kojima i dopis zaposlenima, njoj i Savjetu, vezano za njen navodni nerad, neangažovanje na poslu, propuste u radu, nedokazive krivične radnje. Nakon toga su izostali kontakti osim pismena komunikacija, a tužiteljka je ustala sa tužbom za klevetu.

Iako je tokom prve godine zaposlenja tužiteljka prisustvovala svim sastancima sa direktorom i sa Savjetom, naprasno je isključena iz svih sastanaka sa direktorom, koji su se održavali jednom nedeljno ili petnaestodnevno. Poslovi koje je tužiteljka obavljala kao sekretarka tužene podijeljeni su drugim zaposlenim. Dodatno, dotadašnje pravo na mobilni telefon i plaćeni limit joj je osporeno, a u januara 2013. godine i njeno radno mjesto ukinuto. Kada su sva lica ženskog pola na radu kod tužene 8. marta 2013. godine dobila po stotinu eura, tužiteljka je jedina izopštena.

U martu 2013. godine tužiteljka je Savjetu tužene podnijela zahtjev za pokretanje postupka zaštite od mobinga, ali je reakcija tužene na navedeni zahtjev izostala. Savjet nije odlučivao, cijeneći da se radi o nadležnosti suda, uprkos jasnim zakonskim normama. Sa još nekoliko zaposlenih podnijela je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv odgovornog lica kod tužene B.O. Savjetu tužene, gdje Savjet tužene ponovo nije postupio ni po ovom zahtjevu, niti preduzeo radnje predviđene zakonom. Zbog narušenog psiho-fizičkog zdravlja tužiteljka je morala poći na bolovanje od 15. 05. 2013. sve do 20. 07. 2013. godine, dok je nadređeni B.O. nastavio sa zlostavljanjem i u njenom odsustvu, vrijeđajući je na sjednicama Savjeta tužene i omalovažavajući je posredstvom medija.

U prvoj polovini novembra 2013. godine B.O. je tužiteljki dostavio Ponudu za zaključenje Aneksa ugovora o radu za mjesto šefa odsjeka za pravne, opšte i računovodstvene poslove. U decembru 2013. godine donio je rješenje o otkazu ugovora o radu, nakon čega je Savjet tužene poništio navedena rješenja. U januaru 2014. izvršni direktor B.O. je zabranio službi računovodstva tužene da tužiteljki obračunava i isplaćuje zaradu. Direktor B.O. je bez ovlašćenja donio odluku o prestanku radnog odnosa i dostavio računovodstvu rješenje, zbog čega narednih pola godine M.Ž.M. nije primala platu, a dolazila je redovno na posao, iz razloga što je postojala odluka Savjeta tužene da je raspoređena na drugo radno mjesto.

Po povratku tužiteljke s bolovanja, M.Ž.M. više nije mogla da uđe u Agenciju. Njena kartica je blokirana, interfon onesposobljen, telefon isključen, a od kolega traženo da se iznesu njeni akti iz kancelarije, te više nije imala pristup kancelariji.

Svjedočnim iskazima zaposlenih kod tužene datim u momentu kada je izvšilac mobinga B.O. od decembra 2015. bio smijenjen s mjesta izvršnog direktora i udaljen s rada kod tužene, potvrđeno je da je svim zaposlenima dostavljen dopis u kome je stajalo da je tužiteljka pronevjerila nekoliko hiljada eura, te da je nekoliko dana nakon dostavljenog dopisa osoba iz računovodstva provjerila navode iz podneska i utvrđeno je da u blagajni nema nedostataka. Potvrđeno je i da je direktor B.O. naložio da se tužiteljki isključi telefon, obustavi internet, oduzme kartica za ulazak i izlazak sa posla, da se obustavi uplata poreza i doprinosa.

 

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju M.Ž.M. protiv AZLP:

Tužiteljica M.Ž.M. je tužbeni zahtjev nadležnom sudu podnijela u martu 2014. godine.

Osnovni sud u Podgorici, kao prvostepeni, parnični, u martu 2018. godine donio je presudu kojom: „1) Utvrđuje da je tužena sistematski i u dužem vremenskom periodu diskriminatorski postupala prema tužiteljki zlostavljajući je na radnom mjestu (mobing), omalovažavanjem vrijeđala njeno dostojanstvo, ugled, lični i profesionalni integritet, što je izazvalo veoma štetne posljedice po zdravstveno stanje tužiteljke i ugrozilo njenu profesionalnu budućnost; 2) Zabranjuje radnje od kojih prijeti diskriminacija, kao i ponavljanje radnji diskriminacije (mobinga) tužene prema tužiteljici; 3) Dužna je tužena da tužiteljki po osnovu naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda, časti, dostojanstva i prava ličnosti zbog pretrpljenog mobinga na radnom mjestu isplati iznos od 1.000 eura; 4) Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od još 2.500 eura mimo dosuđenog; 5) Obavezuje se tužena da tužiteljki naknadi troškove postupka u iznosu od 528,57 eura”.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, odlučujući po žalbama parničnih stranaka, odbacio je iste i u oktobru 2021. godine i potvrdio prvostepenu presudu, uz preinačavanje rješenja o troškovima parničnog postupka na način što je obavezana tužena da tužiteljki na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 642,83 eura.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (V): Snežane Spajić protiv Službe zaštite Glavnog grada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljice S.S. (Snežane Spajić) protiv Glavnog grada Podgorica – Službe zaštite Glavnog grada presudom Osnovnog suda u Podgorici je presuđen mobing u oktobru 2020. Od podnošenja tužbe u martu 2017. godine ovaj radni spor pred prvostepenim sudom trajao je preko 3,5 godine i pravosnažno je okončan u oktobru 2021.

Protiv istog tuženog i istog odgovornog lica označenog kao izvršioca mobinga pred Osnovnim sudom u Podgorici, pokrenut je 2017. godine još jedan sudski postupak za mobing od strane tužioca M.Đ., koji je u međuvremenu, takođe, pravosnažno okončan utvrđivanjem zlostavljanja na radu nad tužiocem od strane komandira A.Č. (Andrije Čađenovića) kao izvršioca mobinga.

A.Č., označen kao izvršilac mobinga u oba postupka, u predmetnom periodu član je je Glavnog odbora vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), te potpredsjednik Odbora DPS-a Glavnog grada Podgorica. Dvostruki pravosnažno potvrđen izvršilac mobinga nastavlja s radom kod tuženog. Nakon pet godina na prethodnoj rukovodećoj poziciji komandira Službe zaštite Glavnog grada, od sredine juna 2019. unaprijeđen je na poziciju izvršnog direktora jednog od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužiteljica živi i radi u Podgorici. U stalnom je radnom odnosu u Službi zaštite Glavnog grada Podgorica od 1985, raspoređena na radno mjesto samostalnog savjetnika za pravne poslove i to je, prema sistematizaciji jedino mjesto pravnika. U maju 2015, u vrijeme dok je bila na godišnjem odmoru, na mjesto komandira Službe zaštite imenovan je A.Č. Kako to potvrđuje u svjedočkom iskazu i sam A.Č. zamjera S.S. što nije bila na poslu u vrijeme njegovog stupanja na dužnost. Taj događaj se smatra „okidačem” mobinga, nakon čega počinje otvoreni progon tužiteljke: u okviru službenih prostorija zaposlenima saopštava da će tužiteljku da istjera i dovede drugu pravnicu, izjavljuje „da je nudio po Opštini, ali je niko nije htio.” Među tužbenim navodima je i odobravanje svim tužiteljikinim koleginicama odlazak na godišnji odmor 2015, ali ne i tužiteljki. Nezavidan i ponižavajući položaj tužiteljke ogledao se u tome što A.Č. uopšte nije kontaktirao sa tužiteljkom, nije joj dao nijedan zadatak u namjeri da je dovede u položaj izolovanosti.

Zaštitu od zlostavljanja na radu tražila je od posrednika u julu 2015, dva mjeseca nakon naimenovanja A.Č., po kojem zahtjevu nije postupljeno godinu i šest mjeseci, iako je zakonski rok za postupanje tri dana. U brojnim obraćanjima, internim i eksternim, tužiteljka je tražila prestanak mobinga i dodjelu svakodnevnih radnih zadataka, što je nadređeni A.Č. konstantno odbijao i što je na kraju dovelo do sudskog spora.

Nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu od mobinga 29. 07. 2015. od strane S.S., u septembru 2015, A.Č. tužiteljku isključuje iz svih komisija, radnih grupa, kolegijuma. Prilikom ocjenjivanja njenog rada navodi da nije saglasan sa odličnom ocjenom, jer nije obavljala svoje zadatake i nije pokazala stručnost i profesionalnost. Istog dana, kada je potpisao akt o 432 završena predmeta, zabranjuje kolegi da joj dodjeljuje bilo kakav akt iz Arhive tuženog. Zbog te zabrane u pisanoj formi tužiteljka se obraćala komandiru A.Č., ali odgovor nije dobila. 

Od početka 2016. mobing poprima ekstreman oblik. Nakon povratka sa desetodnevnog bolovanja u februaru 2016, tužiteljica je zatekla na njenom radnom mjestu novu pravnicu. U periodu od 4 naredna mjeseca uslijedio je knjiški primjer mobinga kroz „sindrom praznog stola”. U periodu od 08. 06. 2016 do 07. 07. 2016. nije dobila nijedan predmet u rad, dok su njeni radni zadaci povjeravani drugoj osobi koja nije formalno bila zaposlena u instituciji, čime je dostignut vrhunac izolacije i stigmatizacije u odnosu na tužiteljku.

Početkom jula 2016. u više navrata je tražila od komandira A.Č. dodjelu radnih zadataka, nakon čega se obratila za pomoć ljekaru i boravila na bolovanju narednih 6 mjeseci. Tokom tih 6 mjeseci konstantno je tražila pomoć stručnih lica i državnih organa. Nakon što se 13. avgusta 2016, obratila  za posredovanje rukovodećem licu tužene i zamjeniku A.Č. tražeći dodjelu poslova, dobivši odgovor da će joj tuženi napisati dobre preporuke ako napusti radno mjesto.

U januaru 2017, poslije šestomjesečnog bolovanja otpočela je sa poslom, u nadi da će se njen status regulisati. Nakon pisanih obraćanja komandiru od 2017, pa do početka juna 2018, dobila je 14 minornih radnih zadataka od kojih nijedan nije naveden u opisu njenog radnog mjesta, a od septembra 2017, dodijeljena joj je obrada godišnjih odmora, do početka juna 2018, kada ponovo nastupa „sindrom praznog stola”.

U međuvreenu joj je ugašen katalog propisa kao sredstvo rada, obustavljena dostava službenih listova od dolaska pravnice iz Vodovoda 15. 02. 2016, a na njen jedini zahtjev da joj se nabavi komentar ZUP-a, tuženi je vodio sa njom šestomjesečnu prepisku oko nabavke knjige, koju na kraju nije ni dobila.

Od januara 2017. pa do početka juna 2018, za 17 mjeseci nijedan zaposleni nije ušao u njenu kancelariju, niko je nije službeno nazvao, niko sa njom nije službeno kontaktirao, jer je komandir A.Č. sva lica upućivao na pravnicu iz Vodovoda. Od januara 2017. koristila je 3 mjeseca godišnjeg odmora, što znači da je u apsolutnoj izolaciji i mobingu „praznog stola” provela 11 mjeseci. Ako se tome dodaju 4 mjeseca iz 2016, tužiteljica je ukupno bila izolovana i trpjela mobing „praznog stola” 15 mjeseci.

Radni zadaci koje je dobijala od komandira A.Č. nijesu bili u opisu posla tužiteljice, osim obrade godišnjih odmora. Tako je od A.Č. tužiteljica dobila radni zadatak da popiše sve personalne dosijee, aktivne i pasivne, od osnivanja Službe, tj. od 1953. godine, a odnose se na davno umrla lica, nalažući joj da izvrši popis svakog papira pojedinačno koji se nalazi u pasivnim dosijeima i da preda do 30 dosijea dnevno Sekretarijatu za upravu. Iako je njeno učešće bilo najveće, svi članovi popisne komisije dobili su naknadu na ime prekovremenih sati, osim tužiteljice.

Iako je bila jedina pravnica u organizacionoj strukturi formalno na radu kod tuženog, zbog odluke A.Č. da pravne poslove obavlja pravnica drugog organa, tužiteljica je ciljano postala višak bez zadataka na sopstvenom radnom mjestu. Pokušaj A.Č. da tužiteljicu nezakonito ustupi drugom opštinskom organu, Centru za informacioni sistem, u kojem uopšte nema radnog mjesta pravnika, a pritom nezakonito zadrži pravnicu Vodovoda, navodeći da ona obavlja poslove kao ispomoć je kontinuitet u nezakonitom postupanju A.Č. Iz istih razloga Upravna inspekcija u januaru 2018, nezakonitim je ocijenila i naložila prestanak angažovanja pravnice Vodovoda. Na prethodno se A.Č. oglušio.

U pogledu korišćenja godišnjih odmora, komandir A.Č. četiri puta nije odobrio tužiteljici godišnji odmor, u periodi 2015-2018, uprkos odsustvu radnih zadataka. Za ostale godišnje odmore, koje joj je odobrio, iste je obesmišljavao na način što bi aprila 2017, odobrio godišnji odmor i istovremeno je obavezao da ide na seminare na temu poslova koje uopšte ne obavlja.

Iako je interni zahtjev za zaštitu od mobinga posredniku podnijela dana 29. 07. 2015, tek je 10. 02. 2017. dobila poziv za sprovođenje usmene rasprave. Usmenoj raspravi dana 27. 02. 2017. prisustvovali su posrednik i tužiteljica, bez A.Č, iako je tužiteljka tražila njegovo prisustvo. Komandir je u svom izjašnjenju od 07. 03. 2017. negirao postojanje mobinga. Nije odgovorio na dopis posrednika za mobing o zaključenju pisanog sporazuma sa tužiteljicom, pa je 16. 03. 2017. donijeto rješenje o neuspjelom posredovanju. Tužiteljka je podnijela tužbu nadležnom Osnovnom sudu u Podgorici 16. 03. 2017.

Osnovni sud u Podgorici, kao prvostepeni je u oktobru 2020. izrekao presudu u korist tužiteljice. Istom je odlučeno da se: „Utvrđuje da je tužiteljka trpjela mobing – zlostavljanje na radu kod tuženog u periodu od 02. 06. 2015. do 18. 02. 2019. godine; 2) Obavezuje se tuženi da tužiteljki na ime naknade nematerijalne štete za pretpljene duševne bolove zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta i straha isplati iznos 1.800 eura; 3) Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tužiteljki zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta i straha, mimo dosuđenog, isplati iznos za još 4.860 eura. Tuženi je obavezan da na ime troškova parničnog postupka isplati tužiteljki iznos 1.855 eura”.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, odlučujući po žalbama parničnih stranaka odbacio je iste i u oktobru 2021. potvrdio prvostepenu presudu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo