Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Beč
4. 05. 93.

Dragi Miško,
Izvinjavam se što nijesam odgovorio na dva pisma. Pretpostavljam da znaš, jer sam ti nagovijestio, od koje „bolesti” bolujem. Vrijeme je teško, poslovi stali, krade se, ne plaše se ni boga ni nikoga. Vjerovatno ću biti u teškoj situaciji 4 mjeseca. Za ovo vrijeme pokušaću da raščistim mnoge stvari. Radim puno. Dolazim u Titograd u četvrtak uveče. Želio bih da se vidimo. Produžavam za Nikšić uveče. U petak sam na sjednici komisije o slobodnoj carinskoj zoni.

Pozdrav,
Ćano

Komentar. Kriza o kojoj govori Ćano sastojala u sljedećem. Smanjivao se prihod Montexa. ́Ćano nije želio da se otpuštaju radnici, iako se to nametalo kao obavezni element rješenja. Ekonomija Crne Gore je propadala, pa su crnogorska preduzeća iz Montexovog sistema počela da posluju s gubicima. Ćanovi mladi saradnici tražili su da se formira novo privatno preduzeće koje bi preuzelo poslove poludržavnog Montexa. Nezadovoljni što je Ćano oklijevao, počeli su da formiraju sopstvena preduzeća u koja su prenosili referate koje su vodili u Montexu.

Bilo mi je žao velikog čovjeka iz epohe koja je nestajala, ali sa štamparijom sam se toliko zahuktao da nijesam mogao da čekam četiri mjeseca. (Sljedeća tranša Ćanove pomoći za Monitor od 4200 DM prispjela je, zaista, kroz četiri mjeseca – 20. 08. 1993. Ali ne i za štampariju i radio.) Nadao sam se da ću mašinu staviti u pogon za par mjeseci i početi da ponešto zarađujem za ispomoć Monitoru.

Mjesec dana poslije majskog pisma u kojem je najavio da do kraja avgusta neće moći ništa da pomogne čak ni za Monitor, trećeg juna došlo je na Montexov  teleks sljedeće Ćanovo pismo u kojem oživljava priču o televiziji.

Moskva,
3. 06. 93.

Tlx-0835, Montex – Podgorica, hitno hitno

Dragi i mili Miško,

Još se ne propada. Poslovi novi izviru. Perspektiva i budućnost sjajna.

Hitno pogledaj ovaj predlog. Potpisao sam ugovor. Uslovi: da dođu specijalisti i da potvrde ovo.

Javi ko dolazi od specijalista i kada? Isporuka studija promptna.

Pozdrav,
S. Koprivica
Montex – Moskva

Ćanu su, očigledno, u Moskvi bili u izgledu neki novi poslovi, pa se ponadao da može da kupi rusku opremu za našu televiziju. Već sam navikao da formulaciju „već sam potpisao ugovor” ne shvatam dramatično. Riješio sam da produžim osposobljavanje štamparije i da paralelno obavljam zadatke koje mi daje u vezi sa televizijom. Raspitao sam se kod kolega na Elektrotehničkom fakultetu i poslao Ćanu sljedeći odgovor.

Ref: cano 18
6.06. 93.

Dragi Ćano,

U vezi sa onim što si pitao teleksom stvari stoje ovako.

a) Rusi prave (donedavno su pravili) sliku u kolor televiziji pomoću 400 tačkica na jednom inču. Zapadnjaci (i mi) imamo 600–800, a u najnovije vrijeme i više od 1000 tačaka. Zato slika na ruskoj televiziji izgleda razlivena, neoštra za naše navike.

b) Čak i ako je ovo pod a) u redu, … može se desiti da potrošni materijal koji se kupuje na ovom tržištu ne odgovara tehnologiji koju oni koriste …

d) Itd.

Rečeno mi je da to što Rusi nude, ipak, zvuči primamljivo i … da bi neko odavde trebao da doputuje to da vidi. …

Poslije ovakvog teleksa očekujem da u Beču nađem injekciju za umirenje i vraćanje optimizma.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

P.S. Poslovi i u štampariji i u nabavci opreme za radio su napredovali.

Dvije nedjelje docnije u Moskvu je otišao dipl. ing. Milan Marić, moj bivši student.  Vratio se sa negativnim izvještajem. Najveći dio opreme tehnički nije odgovarao evropskim standardima koji su bili propisani u bivšoj Jugoslaviji. …

Puštanje štamparije u rad.

Moji kolege mašinski inženjeri Bobo Zeković i RatkoTomašević, koji su osnovali prve projektno-mašinske radionice u Titogradu, su obavili niz poslova na remontu Millerove mašine i izrade njene pomoćne opreme, ne postavljajući pitanje kad ću im platiti. Pitanje elektronike riješio je moj bivši student Đorđije Marković. Uz konsultacije sa dr Zoranom Mijanovićem, jednim od najboljih studenata Elektrotehničkog fakulteta kojeg sam ikad imao, nacrtao je nedostajući dio električnih šema, da bi kasnije i manje kvalifikovani električari mogli da izvrše opravku kad zatreba. Početkom ljeta počeli smo da prihvatamo najjednostavnije poslove, kao što je štampanje knjiga. Posao su neko vrijeme obavljali majstori iz Beograda kao probni rad, tokom kojeg bi se otkrivalo da mašinu treba „podmladiti” nekim rezervnim dijelom. Kako nijesmo imali nož za rezanje papira, Bobo i ja smo vozili papir u drugu štampariju da ga obrežemo na format koji treba štampati, pa nakon štampanja, ponovo na obrezivanje na konačni format. Svaki put trebalo je čekati da se u toj drugoj štampariji oslobodi nož za naše potrebe. Uz druge poslove koje smo obavljali, to je bilo i komplikovano i fizički naporno, jer količine papira koje smo utovarali i istovarali bile su teške po više desetina kilograma. Važan događaj bio je to što je inženjer Mirko Mančić iz Pobjede prihvatio da honorarno vodi poslove u našoj štampariji. Zahvaljujući njegovom umijeću da isplanira i organizuje posao počeli smo da ostvarujemo neveliki prihod.

Radi ilustracije političke klime koja je u Crnoj Gori još vladala, valja da ispričam sljedeću priču. Uzeli smo da štampamo jednu knjigu na albanskom jeziku. Taman što sam napustio štampariju i stigao u Monitor, zove me Mančić i kaže da je majstor V. O., koji je takođe počeo da honorarno radi kod nas, prekinuo posao. Rekao je da se ne osjeća dobro i otišao kući. Kad sam došao u štampariju, Mirko mi je rekao da misli da V. O. nije htio da štampa knjigu zato što je na albanskom. Otišao sam kod O. V. kući, jer drugog majstora nijesam mogao da obezbijedim za taj vikend. Rekao mi je da su ruke počele da mu drhte kad je vidio da je knjiga na albanskom. Izveo sam ga u najbližu kafanu i započeo strpljivu lekciju o suživotu i demokratiji. Objašnjavao sam da su Albanci isto takvi ljudi kao i Crnogorci i Srbi. Da ja s njima živim u Podgorici i gradim prijateljstva cio život. U njegovom selu na Durmitoru on nije imao prilike da se s njima druži i zato je propaganda uspjela da kod njega stvori pogrešnu predstavu da su Albanci naši neprijatelji. Ako Albanci u Crnoj Gori ne budu imali ista prava kao i Crnogorci i Srbi, oni neće Crnu Goru doživljavati kao svoju državu. To nije dobro ni za nas ni za njih. Nakon sat vremena sjeli smo u moja kola i vratili se u štampariju. Knjiga je u ponedjeljak bila završena.

Poslove sa većim tiražom za štampariju nijesmo mogli da uzimamo jer je mučenje sa korišćenjem noža druge štamparije bilo neizdrživo. Kad je moj brat vidio koliko truda ulažemo Bobo i ja za poslove manjeg tiraža, u avgustu 1993. kupio nam je polovni nož marke Maxima 107 za 15.500 DM. Vlado Nikaljević je od ranije bio spreman da nam da štampanje kutija za slatkiše Čiča Gliša, ali bez svog noža nijesmo mogli da uzmemo taj posao. Sad smo Bobo i ja htjeli da prihvatimo posao, ali je i nož i mašinu trebalo još dotjerivati da bismo tehnički zahtjevni posao u koloru mogli kako-tako da obavimo.

Kad smo polovinom avgusta minimalno opremili štampariju, planirao sam da dio buduće zarade usmjerim na kupovinu nedostajuće opreme za radio. Produžio sam sa braćom Vučinić saradnju na osnivanju zajedničkog radija. Glavni problem je bio to što su oni željeli da njihov radio bude sličan partijskom llistu Liberal. Ja sam želio da radio bude nezavisan od partija i u korist cijelog suverenističkog pokreta. Takav stav kod njih je izazivao nepovjerenje. Našli smo kompromis. Da ja budem nominalni glavni urednik i da imam dva ravnopravnog zamjenika. Oni bi imenovali jednog a ja drugog. Zamjenici bi radili a ja kontrolisao. Stevo i ja bismo se o svemu dogovarali. Stevo me provjerio pitanjem: Ako tebe nema, da li ja mogu da uđem u studio i naredim prekid nekog programa, ako budem smatrao neophodnim. Odgovorio sam potvrdno, uz opasku da se nadam da to nećemo nikad učiniti ni on ni ja. Ovim dogovorom moja rukovodeća pozicija je oslabljena i dogovor je za njih postao prihvatljiv.

Taman što smo postigli načelni dogovor za radio, iznenada su nastupile administrativne komplikacije, za koje sam u počeku pretpostavljao da su slučajne. Zato u prvom poslijeljetnjem pismu Ćanu nijesam tome poklanjao veliku pažnju.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Nastavak mog pisma od 5. 03. 1993.

O radiju i televiziji…. Prodao sam, odnosno dogovorio se da prodam frekvenciju u obliku 40 odsto suvlasništva… u radio-stanici koju formira Montenegropublic – na čije ime je dozvola izdata i grupa građana koja ulaže opremu… Ako već nijesi spremio pare za radio, mislim da ovom treba da daš zeleno svjetlo. … Ovih dana ću zatražiti frekvenciju u Nikšiću i tebi dati mogućnost da tamo, u rodnom kraju, formiraš sopstvenu radio-stanicu.

Kupca za televiziju nijesam htio da tražim bez konsultacije s tobom. Pošto su u pitanju velike pare, teže bih ga i našao. U prilogu ti šaljem spisak opreme neophodne za radio i televiziju. …

O meni. U toku posljednjih trideset dana sam potrošio oko 25000 DEM … jer su mi bile prispjele obaveze koje sam preuzeo ranije po dogovoru s tobom i … Rekapituliram troškove: 7000 za rtv + 8000 za montiranje mašine + 3000 za prostorije (izgubljeno?) + 2400 za plate i honorare za prošli mjesec +…

Razgovor ćemo nastaviti ovdje.

Srdačan pozdrav Veri i … Mišku Bulajiću.

Miško

P.S. Bez tebe nikada ne bi bilo Monitora i svega ovoga što činim računajući negdje u podsvijesti da ti stojiš iza mene. Ali ne bi bilo ni mojih muka. …

Narednih pet nedjelja u štampariji se stalno radilo na osposobljavanju mašine. Situacija s mašinom bila je kao da vršite generalnu opravku davno amortizovanog auta. Inženjer Bobo Zeković, koji je bio lokalni funkcioner Liberalnog saveza, izradio je dio o kojem sam pisao Ćanu i još nekoliko djelova koje je trebalo zamijeniti. Rekao mi je da se neki ljudi iz Liberalnog saveza raspituju o mom bogatstvu. Kazao im je da nije siguran da to bogatstvo postoji, jer Miško stalno u majstorskom mantilu šegrtuje majstorima. Kad se premori, spoji dvije drvene palete i na njima odspava petnaestak minuta, pa nastavi šegrtovanje.

Saglasno dozvoli za radio stanicu, trebalo je da do 28. januara 1994. kupimo i instaliramo propisanu opremu, pripremimo studio, linkove i emisione uređaje postavimo na repetitore. Trebalo je žuriti sa nabavkom i instalacijom opreme. Pošto nijesmo imali sredstava za ovu investiciju, ja sam bio otvoren za udruživanje sa independistima. Grupa građana koju sam pomenuo u pismu Ćanu bili su Stevo i Đuro Vučinić, bliski Liberalnom savezu. Linkove i emisionu tehniku trebalo je da obezbijedi Montenegropublic jer je dozvola na njega glasila. Od Sorosove fondacije sam zatražio da mi sponzoriše profesionalnu miksetu za studio, a linkove i emisionu tehniku sam odlučio da nekako kupim. Kako je SRJ bila pod sankcijama, morao sam da pronađem evropsku firmu koja će pristati da mi to proda u svojoj fabrici, a da onda to sam dovezem u Crnu Goru kao prtljag. Pisao sam i Dragici Ponorac i dogovorio se sa njom da i ona kupi neke uređaje koji su nam bili potrebni, a koji nijesu morali imati carinsku deklaraciju. (Kamion s nekoliko vrsta papira za štampariju smo ranije ugovorili.)

Kontrola osposobljenosti radija i televizije za rad bila je u nadležnost republičkog Ministarstva industrije, rudarstva i energetike. Ono je trebalo da provjeri da li oprema (kad je nabavimo) ima karakteristike koje je Savezna uprava propisala i da li je instalacija opreme pravilno izvedena. Za neke elemente instalacije (kao što je stub na kojem stoji link) takođe smo morali dobiti odobrenje Ministarstva. Ministar je bio inženjer Miodrag Gomilanović, pa sam (ispostaviće se naivno) računao da će se Ministarstvo, bez političkih motiva, držati propisa.

Ćana sam redovno obavještavao, pismima ili na susretima kad je dolazio u Titograd, kako se poslovi odvijaju. Njegov imperijalni projekat televizije sam racionalizovao i sveo na 620–650 hiljada. Ćano je počeo da me zove „moj Ješo (Jevrej)“ i uzeo na sebe da provjeri kod nekih njegovih trgovaca da li može da nabavi opremu po novom spisku.

Sljedeći isječci iz mojih pisama govore o dinamici rada na osposobljavanju štamparije i radija.

Ref: cano 14
19.03. 93

P.S.
… b) Već sam naručio projekat za frekvencije za radio i TV u Nikšiću. Telefoniraj kome treba da ostave prostor u Montexovoj zgradi u Nikšiću, najmanje 100 m². Pazi, ja sam dao nalog da se koordinate te zgrade uzmu za proračun. To znači da će dozvola predvidjeti emisione uređaje s te zgrade.

c) Mislim da je u ovom poslu kvalitet ljudi najvažnija stvar. … Zato ne obećavaj tvrdo nikome mjesto glavnog urednika radija u Nikšiću, prije nego što se raspitamo i omogućimo ti da biraš bar iz dva kandidata. …

Ref: cano 15
18.04. 93.

P.S. Vidite, molim Vas, šta je sa ona dva čipa. Veoma su nam nužni. Dalje, potrebno nam je ponovo 1500–2000 listova termootporne folije kakvu smo jednom kupovali u Beču: … Pakovanje od 100 komada tada je koštalo 72 šilinga. …

Ref: cano 16
21.04. 1993.

Dragi  Ćano,

a) Prošlo je već mjesec i po od kada si bio ovdje. U međuvremenu, ja sam dobio iz Francuske papir (Dragica Ponorac je u tome igrala značajnu ulogu) za naredna tri mjeseca. Nažalost, štamparija je još daleko od mogućnosti…, zbog toga što nemamo one prateće mašine. Ponuda koju su tvoji u Beču pribavili iznosi preko 200.000 DEM, što smatram necjelishodnim i neprihvatljivim jer ja istu tu opremu, u dobrom stanju, mogu ovdje da nađem za trećinu te sume. … Štampanje posljednja dva broja platio sam od kredita koje sam podigao kod lokalnih banaka. …

b) Ja sam onaj posao za PEN obavio. Organizovao sam bio deset ljudi koji su radili kao u partizanskim vremenima i sve završio. …

c) Istekao je rok za leasing za onu mašinu koju smo dobili iz Francuske i sada se mora platiti carina od 5000 DEM da bi se to trajno riješilo. Treba da daš neki nalog Montexu da to završi. To će ti se tretirati kao dio ukupnog osnivačkog uloga u štampariju.

Nadam se da si dobro i da vodiš računa o sebi.

Srdačan pozdrav Veri.
Miško

Ref: cano 17
30.04. 1993.

Dragi Ćano,

Koliko te ja znam, kad ne odgovaraš na ono što te pitam, onda to znači da ti nijesu po volji ili pitanja ili mogućnosti, ili oboje. I da treba neko vrijeme da te ostavim na miru. Oprosti što ovom prilikom ne mogu tako da postupim, jer neke stvari traže neodložan dogovor.

a) Već drugu nedjelju dolaze mi majstori iz Beograda koji osposobljavaju mašinu za štampanje. Sad za praznike rade petorica i nadam se da će do ponedjeljka biti spremna za prvo štampanje… ja moram odmah nabaviti minimum prateće opreme i početi prve komercijalne poslove. Ako ti ne možeš da hitno djeluješ, dopusti mi da ja ovdje pozajmim pare … i kupim ono što mi treba da bi štamparija bar nešto mogla da radi. U tom slučaju, ono što si do sada uložio u štampariju … biće uračunato kao tvoj ulog. Montenegropublic i Dragica Ponorac bi imali ulog u visini vrijednosti mašine, ja ili moj brat ovih 15000 DEM koje sam potrošio za montažu, rezervne djelove i radnike, plus vrijednost prostora za prvu godinu dana rada. …

b) Dok štamparija ne proradi i osvoji nekoliko poslova potrebna mi je, još uvijek, povelika pomoć za izdavanje Monitora … Razmišljajući od koga sve da tražim, sjetih se da mi jednom Šćepan Lučić rekao da bi nešto para mogao da mi daje svakog mjeseca ako ti kažeš da je to u redu. Mogu li ja s njim ponovo razgovarati pozivajući se na tvoju saglasnost?

c) Studijska i emisiona oprema za radio je pristigla i kompletirana. … Na osnovu dogovora prilikom tvog posljednjeg boravka ovdje, osnivači su: Montenegropublic, Stanislav-Ćano Koprivica, Žarko Rakčević i ovi momci koji su skupili i pribavili opremu: Miodrag (Miško) Vukmanović, Đuro Vučinić (bivši tehnički direktor RTVCG i šef radio amatera CG), Stevo Vučinić i Peđa Vulikić. Za ovo ti ne trebaju efektivne pare, ja sam zasluge Montenegropublica podijelio na tebe i Žarka (20+10 odsto). Predlaže se da v.d. glavnog urednika bude Miodrag Vukmanović.

Ne bih želio da učinim ništa s čime ti ne bi bio saglasan. Zato te molim da mi se javiš i kažeš kratko da li odobravaš pravce djelovanja.

Topli pozdrav tebi i Veri.
Miško

Komentar. Moje insistiranje na profesionalnim novinarskim standardima je mnogima smetalo. Da zadovoljim nezadovoljne, riješio sam da im prepustim radio. Izostavio sam sebe sa spiska vlasnika. Važno mi je bilo samo da independistički zapjeva. Računao sam da će Miško Vukmanović voditi računa o standardima. Ćano je ponovo pokušavao da približi Žarka i Slavka. Tako je osnovana radio stanica Studio M. Bez licence Montenegropublica jer su braća Vučinić željeli da stanica bude nezavisna od Montenegropublica. Uzeli su na sebe da konkurišu za drugu frekvenciju. Kroz neko vrijeme su se ponovo vratili k meni (mislim da su zakasnili na konkurs za dodjelu frekvencija), da produžimo da zajedno pravimo stanicu sa licencom koju je Montenegropublic imao. Dogovorili smo se da ćemo je nazvati Radio Antena M.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Tokom proljeća 1992. ustalila se i lista prijatelja i sponzora, koji će na razne načine dopunjavati Ćanovu pomoć i zajedno s Ćanom nositi list do jeseni 1994. Većinu tih ljudi sam već pomenuo.

Prijatelji i sponzori Monitora do jeseni 1994: Slobodan (Bobo) Ćulafić, Vlado Nikaljević, Zoran Mišurović, Radojica (Daka) Dakić, Srećko Radonjić, Veselin Popović, Dragan Pavićević, Čedomir Jovetić, Dragica Ponorac, Ratko Popović, Ramo Bralić, Rade Đuričković, Branka Hadžija, Milan Mrvaljević, Žarko Orlandić, Dragan (Purko) Ivančević, Martin Pešalj, Blagota (Baća) Radović, Branko Aleksić, Novo Cerović, Vukašin Crnčević, Dragan Kapičić, Slobodanka Kapičić, Jovo Kapičić, Baro Mahmutović, Miško Ivanišević, Vasko Milanović, Radivoje Orlandić, Željko Perović, Milka Ljumović, Bose Tatar, Igor Popović, Ratko Ivanović, Velizar Radonjić, Milka Raspopović, Milenko Stefanović, Ivica Šapina, Boro Vukotić, Milorad (Micko) Vukotić, Ćiro Vušanović, Miodrag Iličković, Milovan Janković, Svetozar Jovićević, Branko Lukovac, Slobodan (Bobo) Mitrović, Dragan Perović, Milorad Popović, Mićo Orlandić, Blažo Orlandić, Radmila Vojvodić, Branislav – Đaga Mićunović, Don Branko Sbutega, Milenko Radmilović, Ljilja Raičević, Budo Čarapić, Božidar Zeković, Vojislav Rašović, Rastko Hadžiahmetović, Nela Dragović, Budo Barjaktarević, Zoran Vujošević, Rajko Vujičić, (Cisim) Popović, Milica Bošković, Zoran Rašović, Dušanka Vujačić, Stanka Radulović, Stefan Camaj, Anđelko Kovačević, Dragan Bajković, Boro Vučinić, Miško Bulajić, dr Ratko Perović, Zuvdija Hodžić, Mića Dautović, Predrag Đolević, Braco Špadijer, Ksenija Redžepagić, Dragan Barović, Vojka Ristić, Zoran Božović, Ljiljana Miljanić, dr Žarko Mićović, Boro Zorić. Postoji još nekoliko stotina ljudi koji su na neki način pomogli da Monitor opstane, ali, nažalost, nijesam u prilici da ih u ovoj publikaciji pomenem.

Prvi sastav Upravnog odbora imenovali smo na prvoj Skupštini Montenegropublica, koja je održana 07.12.1990. Za predsjednika je izabran Ranko Vukotić. Ranko je tu dužnost obavljao sve do kraja 1998. Čitavo vrijeme sve pravne poslove Montenegropublica obavljala je besplatno njegova advokatska kancelarija. Rankovi savjeti i podrška u mnogim prilikama bili su mi dragocjeni. Po mom predlogu u UO su ušli Duško Petranović, Žarko Rakčević i Žarko Jovanović kao osnivači koji su u trenutku osnivanja imali najveće osnivačke uloge. Ranko je sugerisao da za članove uzmemo i nekoliko biznismena koji mogu da pomognu list ako zatreba. Iz brojnog sastava osnivača izabrali smo dva važna crnogorska direktora, Ćana Koprivicu i Vlada Nikaljevića. Ja sam uključio i ,,manjeg” (ali, u tom trenutku, meni bližeg) direktora Rada (Bilja) Đuričkovića. Čitalac je već vidio koliko je Rankov predlog bio dalekovid. Da bi sponzorima dali važnost, držali smo sastanke UO proširenog sa eminentnim članovima društva (Rankova formulacija) i prijateljima. U evidenciji nalazim da su pozivani ili bivali prisutni mnogi od onih sa prethodnog spiska sponzora i prijatelja Monitora. U mojoj evidenciji ne razlikuje se koji su, formalno, bili članovi Upravnog odbora, a koji (po finansijskom doprinosu ili logističkoj podršci) važni članovi društva. UO je prvih godinu i po osnivanju imao malo sjednica. Po mojoj evidenciji prvi put se pominje 21. 04. 92. u vezi sa transformacijom preduzeća. Raspravljali smo da li se transformacija preduzeća iz društva sa ograničenom odgovornošću u dioničarsko društvo i emisija dionica može iskoristiti za pribavljanje dodatnog kapitala. Sljedeći put UO je imao sjednicu godinu dana kasnije, 27. 04. 1993. Kad je 1994. trebalo donositi odluke u vezi sa udruživanjem sa Prevalitanom radi pokretanja Radija Antena M i imenovanjem novog direktora i glavnog urednika Monitora na četvrtu godišnjicu lista, držali smo sastanke UO u proširenom sastavu češće (8. 04, 18.10, 15.11).

Ranka sam detaljno informisao o svim problemima s kojima sam se sretao. Od formiranja jedinstvenog SDP-a u junu 1993, Ranko je bio član u rukovedećim organima te partije. Često se sretao s Ćanom jer je Ćano bio ,,ekonomska pamet” partije. To je bilo korisno za Monitor, jer je Ranko smatrao da je Monitorova uloga za independističko-evropski pokret veoma značajna.

Tokom jeseni 1992. inflacija se sve više povećavala, da bi na kraju godine bila 20 hiljada procenata (godišnje). Realna vrijednost prihoda od prodaje tiraža je mnogo opala. Značajan dio Ćanove pomoći za 1992. bio sam uložio u kupovinu papira. Sredstva koja smo potrošili u poslovima za dobijanje licenci za radio i televiziju takođe su bila velika. Tako smo krajem jeseni bili u finansijskom škripcu. Za Novu godinu nijesam uspio da isplatim cijeli iznos za plate i honorare. U finansijskom planu koji sam napravio za januar 1993. stoji sljedeće. Rashodi: štampanje 5 brojeva Monitora=5×1.600=8.000DM; Kirija=1.350 DM; Plate 3.500 DM; Ostalo 1.000 DM. Prihodi: od Štampe (distributer) 3.000 DM; Duvanski kombinat 400 DM; ukupno 3.400 DM. Saldo: – 10.000 DM. Pošto je to prevazilazilo kratkoročne mogućnosti sponzora, finansijska situacija je bila teška. Obratio sam se Ćanu za pomoć.

Ref: Ćano 10
12.01.1993.
Dragi Ćano,

Sve teže opstajem. Štamparija neće početi da radi najmanje još dva mjeseca. Razlog su pare. Samo montiranje košta 10.000 DM. A one dodatne mašine, ipak, više od 60.000 DM. Tražim ulagače za ovaj drugi iznos. To traje, jer ljudi nemaju para, a i boje se da ulažu. Ko ne vjeruje u Ženevu, čeka bombardovanje.

Ako možeš, kapni za spas.

Oprosti, znam da je i tebi teško.

Topli pozdrav tebi i Veri.

Miško

Tri dana kasnije, 15. 01, stigla je od Ćana pomoć od 3.200 dolara, 2-3 puta manje nego što su bile tranše tokom 1992. U kontaktu sa ljudima iz Montexa saznao sam da se situacija u njihovom sistemu dalje pogoršava. To je značilo da će Monitorova finansijska situacija postati još teža.

Izazovi su se povećali viješću s početka februara, da smo dobili licence za radio i televiziju: desetog februara1993. Savezna uprava za radio i veze izdala je Montenegropublicu dvije dozvole za rad, jednu za radio stanicu, jednu za TV stanicu. Pozvao sam Ćana telefonom i obavijestio ga o ovom događaju. Provokativno sam mu rekao da je za završavanje dva potprojekta njegovog velikog projekta – za radio i štampariju, potrebno ispod 100 hiljada DM. To jest približno šest stotina puta manja od sume koju on očekuje od svog pobratima. Kao davljenik koji se hvata za pjenu, nadao sam se da bi stavljanjem štamparije u pogon stvorili dodatni prihod. Nije bilo lako naći nekoga ko je spreman da uloži u štampariju (vidi gornje pismo). Predložio sam mu da pozajmim novac za opremanje štamparije. Najprije ću pozajmiti od porodice. Kasnije ćemo vidjeti šta dalje. Nije ništa rekao, ali ja sam krenuo u posao.

Sljedeća naša komunikacija bilo je naredno pismo.

Ref: Ćano 11
05. 03. 93.
Dragi Ćano,

Evo po nekoliko riječi o politici, Monitoru, Radiju,Televiziji i meni.

Politička situacija. Crna Gora se znatno promijenila. Zelenaši niču svuda, u vladajućoj partiji najčešće. Ipak, oni su toliko zavisni od bata Miloša da se ,,principijelno” drže savezne države kao interesa crnogorskog naroda, ali podvlače da se CG opredijelila za ravnopravan položaj u toj državi. (…) To znači, da svi koji su u našem frontu morali bi da produže istim tempom uz stalno otvaranje prostora vladajućoj partiji za uzmicanje od Miloševića. (…) Pritisak na naše Muslimane je užasan. Kidnapuju ih i ubijaju. Pročitaj posljednji Monitor.

O Monitoru. On je jedina novina kojoj tiraž ne pada, ali i dalje zarada od tiraža ne znači ništa zbog inflacije i režima priticanja onog što zaradimo. Na primjer, Borba [distributivna služba Borbe u Crnoj Gori] nam je posljednju uplatu izvršila sa zakašnjenjem od tri mjeseca, što pri ovoj inflaciji znači da smo dobili manje od 12% od onoga što smo kod njih zaradili. Tako je i sa beogradskom Štampom. Sa crnogorskim distributerom, koji se takođe zove Štampa, situacija je nešto povoljnija, ali ovaj procenat ne mogu da podignem preko 30–40 odsto pri ovoj stopi inflacije.

Štamparija. Glavna mašina je montirana. Jedan rezervni dio koji nedostaje, i bez kojeg ne može da radi, odlučio sam da napravim sam. Jedan moj bivši kolega inženjer će probati da nam uštedi nekoliko hiljada maraka, koliko bi nas koštala kupovina u Austriji ili Njemačkoj. Montiranje sam platio 8.000 DEM, plus povratne avionske karte na relaciji BGD–TGD za 4 majstora i njihovo noćenje i hrana 5 dana u hotelu Podgorica. Sada treba kupiti prateće mašine (nož za rezanje papira, mašina za povezivanje, itd.). (…) Izgubio sam 3.000 DEM kapare za onaj prostor koji sam ti pokazao, jer nijesam imao da platim preostalo što sam bio dužan po ugovoru. (Možda će mi nešto biti vraćeno, ali za sada cio iznos vodim kao gubitak). (…) Zatražio sam od brata da mi u jednoj njegovoj nezavršenoj građevini da 150 m²  na korišćenje sa odloženim plaćanjem za prve dvije godine, s tim što ćemo mu nadoknadu dati ili u obliku vlasništva ili naknadno, kad štamparija počne da daje prihod. (Drugim riječima da dijeli rizik našeg neuspjeha.) Pristao je, kako reče, za Crnu Goru.

Predstoji mi još obučavanje tri-četiri mlada majstora u nekoj od beogradskih štamparija, da bih dvojicu koji budu uspješni primio na posao…

(Nastaviće se)

Komentari