Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (V): Pobunjeni Univerzitet i Tito

Objavljeno prije

15 godina

na

Sukob u srpskom rukovodstvu sedamdesetih godina definišete kao rezultat različitih koncepcija razvitka ispoljen u dva pitanja: odnosa SK i karaktera demokratije i nacionalnog pitanja i karaktera jugoslovenske države. Koji od ovih odnosa je po Vašem mišljenju bio primaran? – Naše rukovodstvo je došlo 1968. godine kao pokušaj pametnog korišćenja studentske pobune. Nešto se desilo, prvi put ste imali manifestaciju neslaganja sa poretkom, ona je bila različito motivisana, i to je ono što se gubi iz vida. Ona je imala i kulturno-revolucionarne tendencije što danas niko neće da prizna, svi govore da je to bio liberalni pokret, a bilo je studenata koji su nosili Maove značke, to je vreme kulturne revolucije u Kini. Ja ću Vam reći, opet ne bih htela da izgovorim ime, kad je Tito u jednom trenutku rekao da je kriza koju ne zna kako da reši, jedna od funkcionerki, koja je posle podržala pokret, je rekla: „Pa, oslonite se na mlade, kao Mao!” Znači, bile su razne tendencije, bile su tendencije koje su sigurno išle ka liberalizaciji društva, ka otvaranju, ali, činjenica je da je to bilo i protiv socijalnih razlika. Ja sam se sada, baš zato što sam čitala mnoge ljude koji o tome danas pišu, vratila na tadašnju štampu, ne kažem da sam to istraživala, ali pročitala sam parole koje su se tada isticale. Za mene je zanimljivo, sada se proslavlja četrdeset godina, pa što neko nije te parole pokupio? Tražilo se da Narodna skupština postane Konvent, to je neka demokratija, ali nije liberalna demokratija. Mi o svemu tome govorimo po sećanju pri čemu smo svi ostarili i pitanje je šta tu vidimo iz naknadne perspektive jer smo se vrlo promenili i svašta smo doživeli. I to je komplikovana pojava. Pre svega, 1968. jeste eho studentskog pokreta u celom svetu koji – šta hoće? On hoće promenu civilizacije, on ima i anarhistički naboj od koga se brani strukturirano društvo. To nije uspelo i oni su se etablirali, mnogi od njih su ušli u vlast. Ovde je to bilo na tragu tradicionalne levice, to je pobunjeni Univerzitet zbog izdaje izvornih načela socijalizma, to je, ako mogu da kažem, bila jedna kritika socijalnih razlika, jedan strah od kapitalizma, jedna kritika pokušaja raslojavanja društva, Komunistička partija je kritikovana zbog dužine vladanja, ali i zbog izdvajanja jednog sloja, na tapetu je bila „crvena buržoazija”. Sama partija je bila podeljena oko tih događaja, deo revolucionara je video u tome svoju mladost, video je neku reinkarnaciju svojih ideja, tako da, reći sada da je to bila istorijska prekretnica – mislim da ne stoji. To se ne može izvući iz unutrašnjeg političkog konteksta. Neko je sada rekao da se to videlo kao zavera. Nije se smatralo samo kao zavera, ali se smatralo da ima elemenata zavere, da studenti koji su došli iz cele Jugoslavije, sa crnogorskih, hercegovačkih brda, imaju i druge ideje, da nisu baš ravnodušni prema idejama kulturne revolucije u Kini. To je bio i generacijski sukob, sukob očeva i dece, bilo je puno sinova i kćeri visokih državnih i partijskih funkcionera, generala. Ne možete sada reći – to je bila anticipacija postkomunizma, to je bila borba za slobodu individue, to je bila borba za liberalnu demokratiju – to, jednostavno, ne potvrđuje stvarna istorija, ako hoćemo o tome ozbiljno da razgovaramo. Mi smo došli u CK tog jutra kad su počele demonstracije, deo rukovodstva je znao za to! Tito je bio – za tako veliku turbulenciju, svi su fakulteti okupirani – neopisivo miran i spokojan. I onaj njegov govor nije izašao kao neka njegova taktika, on je prosto mislio da to ide njemu u prilog, protiv tih suviše radikalnih promena. On nije tražio nikakvu intervenciju, tražio je da odu profesori. Srpsko partijsko rukovodstvo je bilo izloženo dvostrukoj vatri: s jedne strane, pobunjeni studenti, s druge strane pritisak da srpska partija nije dovoljno radikalna prema pobuni, da se to pretvara u haos. Moram sa žaljenjem da kažem da je prošlo četrdeset godina, a da o tome nisu objavljene knjige, da to nije istraženo. Čitam neke ljude koji kažu: „1968. je bila poslednji pokušaj da se sačuva Jugoslavija, onda se prešlo na republičke nacionalizme.” To ne stoji! Druga Jugoslavija je donela četiri ustava, donela je 1946. godine Ustav koji je bio kopija sovjetskog ustava, donela je 1953. godine Ustavni zakon, već šezdesetih godina počela je da pravi formulu koja bi reflektovala složenost države i nije nimalo slučajno da 1963. godine, oko tog Ustava dolazi do sukoba, jer imate jednu polemiku koja reflektuje stanovišta političkih vrhova, nisu to samo dva pisca u polemici – Ćosić odavde, koji smatra da je to kraj Jugoslavije i kraj socijalizma i Pirjavec koji to vidi kao anticipaciju evropskih integracija i ne misli da slovenačka republika treba da se istopi u centralizovanoj državi. Imate Ustav 1963. godine, imate ustavne amandmane već 1971. i 1972. godine koji su, u suštini, omogućili donošenje Ustava 1974. godine. Znači, zemlja je u stalnom traženju formule održivosti, federalizma kao regulativne formule u zemlji različitih naroda, vera, jezika, tradicije. I sad reći da su studentske demonstracije prelomile sudbinu Jugoslavije i pošto su one na neki način obustavljene, otišlo se u nacionalizam?! A ovde je postignut konsenzus oko neprihvatanja Ustava 1974. godine! Istorijska prekretnica je bila okupacija Čehoslovačke, koja je označila kraj istorije socijalizma sa ljudskim licem. Mraz dolazi iz Kremlja, kako glasi naslov sjajne knjige Jiržija Mlinarža. Sada je, povodom obeležavanja četrdesetogodišnjice studentskih demonstracija, Institut za noviju istoriju Srbije objavio zbornik radova. To me je obradovalo: događaj postaje predmet istraživanja i videće se iz različitih perspektiva (…)

Da li se i pred Titom pominjalo to „posle Tita”?

 Više je on sam to govorio, on je govorio: „Ne mislim ja da sam večit”, to je bila tema koja vas pritiska, a odbijate da je formulišete. Već tada je bilo jasno da je odnos takav da Srbija ne može ostati na jednoj strani, a svi drugi na drugoj, da je tu nužan kompromis, ali spremao se Ustav i deo srpskog političkog rukovodstva koje je inspirisalo razgovor kod Tita je smatralo da kada je već uklonjeno hrvatsko rukovodstvo, treba to uraditi na svaki način i u Srbiji, misleći verovatno da će onda doći do takvog odnosa snaga koji će sprečiti donošenje Ustava. Mi smo morali da odemo pri kraju svog mandata, pre republičkog kongresa partije, mi nismo smeli biti ponovo izabrani jer bismo se sporazumeli sa ostalima u Jugoslaviji. Ključno pitanje je bilo razumevanje Jugoslavije, mi smo apsolutno bili za sporazum, za konsenzus. Znate, objektivna situacija Srbije je bila takva da je bilo iracionalno rizikovati tu situaciju u ime nekog imaginarnog ujedinjavanja ili neke dominantne pozicije u jugoslovenskoj državi. Srpski nacionalizam nije bio nikakav fantom, to je bila realna snaga, prisutna u svim institucijama, vrlo jaka u partiji, ja Vam kažem, u partiji je to bilo ukroćeno i svako je izgovarao parolu bratstva-jedinstva, ali nikom nije padalo na pamet da Srbiji u Jugoslaviji ne pripada centralno mesto, po broju, po zaslugama, po žrtvama (…)

Kako ste videli Tita u vreme dok ste bili u politici? Kako ga ocenjujete danas kao istoričarka sa distancom od trideset pet godina?

– Moji prvi susreti sa njim su bili u vreme dok sam radila u CK omladine Jugoslavije, on je primao delegacije. Nesporno je on u to vreme bio autoritet, sigurno, svako ko je tamo otišao smatrao je to i nekom specijalnom prilikom i čašću, ali ja se, iskreno Vam kažem, ne sećam neke velike distance, arogancije, ne sećam se nekog osećanja kod tih ljudi da je on božanstvo, iako je imao nesporan autoritet. Taj legitimitet je crpeo iz uloge u ratu i iz otpora 1948, iz činjenice da je postao svetski državnik. Kasnije, kada sam došla u CK Srbije, to je bilo 1964/1965. godine, susreti su bili češći, to je bio već neki način rada koji je otkrivao i slabosti sistema, jer institucije u okviru koje bi se raspravljalo o otvorenim pitanjima nisu na taj način funkcionisale i to je verovatno jedna od ozbiljnih mana tog sistema. Recimo, mi smo uvek zagovarali da se o hrvatskom pitanju otvoreno razgovara, govorili smo – Hrvati postavljaju određena pitanja: funkcionisanje federacije, finansiranje nerazvijenih, devizni režim, veliki sistemi u Beogradu, dajte da to pitanje otvorimo ili neko drugi da to radi…

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IX): Oči ranjene srne

Objavljeno prije

1 dan

na

14 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ida VERONA – Pjesnikinja, slikarka, dramska spisateljica, pisala je na rumunskom i francuskom jeziku. Nakon I svjetskog rata živjela je u Prčanju, mjestu u kojem su njeni roditelji živjeli prije nego li je njen otac prihvatio službu u Rumuniji.

Porijeklo prezimena Verona, prema istraživanju Milana Šuflaja ilirsko-albanskog je porijekla, a u Državnom arhivu u Kotoru prvi put se pominje 1639. godine.

Stvarala je na nekoliko polja umjetnosti, no ipak se ne zna tačan podatak kad je zapravo počela da se bavi umjetnošću. Pretpostavlja se da je s 14 godina napisala prve pjesme.

Pjesme iz tog ranog perioda pisane su povodom raznih svečanosti, prigoda, dobrotvornih priredbi. Skromno napisane pod velom nepisanih pravila da se žene ne mogu baviti pisanjem niti iskazivati svoj talenat, pjesme su važne jer svjedoče o jednom trenutku vremena koje nije bilo naklonjeno ženama.

Prva pjesnička zbirka Ide Verone objavljena je između 1881–1882. godine pod nazivom ,,Nekoliko poetskih cvjetova”. Godine 1885. štampana je na francuskom jeziku, u Parizu, čuvena pjesnička zbirka ,,Mimosas”. Zbirka sadrži 86 pjesama nastalih oko trideset godina nakon Bodlerove zbirke ,,Cvijeće zla” kojom je označen početak simbolističkog pokreta u književnosti. Poetika i pjesnički izraz u zbirci Ide Verone približava je, ako ne i svrstava, u redove francuskih simbolista. Njena poezija takođe iskače iz okvira simbolizma budući da su joj uzori bili romantičari, poput Igoa ili Lamartina. Da se zaključiti da je Ida Verona bila darovita poetesa, da je njena poetika bogata.

U pjesničkoj zbirci ,,Mimosas” očituju se lični tonovi. Takva je i pjesma 8. Septembre 1913, koju je sačinila povodom otvaranje nove crkve u Prčanju. U istome žanru i poetskome maniru sačinjene su i pjesme-prigodnice, ,,namijenjene rumunjskoj kraljici Elizabeti, koja je poznata pod književnim imenom Carmen Sylva, ili pjesma crnogorskome kralju Nikoli, koji je pjesnikinji toplo zahvalio poslavši joj svoju fotografiju”. No, treba istaći da se u njenoj poeziji iščitavaju problemi kojima se iskazuje položaj i uloga žene ,,u tadašnjem društvenom miljeu, uz tezu da žene nijesu niža bića od muškaraca”, a pjesnikinja je nastojala da odgovori i na vječno pitanje: za čim treba i mora da teži djevojka i šta je ideal žene?”

I mada je bila pjesnikinja, Ida Verone se u završnoj fazi stvaralačkog rada oglasila i dramama ,,Katarina Aleksandrijska” i ,,Drama o Djevici”. U rukopisu su ostale tri drame istorijsko-psihološkog karaktera: ,,Abdul Hamid”, ,,Bića ljubavi” i dovršeni rukopis drame o legendarnom junaku stare Dacije kralju Decebalu.

Ida se bavila i slikarstvom. Njegovala je vjerske teme, slikala anđele i freske za župnu crkvu u Prčanju.

Istoričari književnosti Idu Veronu svrstavaju među bokokotorske pjesnikinje, a njeno stvaralaštvo imalo bi veći odjek da je pisala na maternjem jeziku. Ida Verona, atipična umjetnica, umrla je 29. avgusta 1935. godine u svojoj kući u Prčanju.

Jelena Savojska PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, italijanska kraljica, humanitarka i bolničarka.

Jelena Petrović-Njegoš, Elena di Savoia, rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine, kao šesto dijete, a peta šćer crnogorskog kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i kraljice Milene Petrović-Njegoš. Bila je pretposljednja italijanska kraljica.

S cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na Institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i đevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Jelena je imala sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je Jelenin dolazak u Institut:

„Jednog jesenjeg jutra 1882, u naš razred su dovele novopristiglu.” „To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. „Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”

Udajom za princa Viktora Emanuela, Jelena Petrović-Njegoš postala je princeza Italije, a kasnije kraljica. Njenu ličnost krasile su vrline plemenitosti i dobročinstva. Njen je cilj bio služiti narodu, zbog čega je u Italiji, ali i rodnoj Crnoj Gori uživala veliku popularnost.

Godine 1909. u Narodnoj skupštini Crne Gore dobila je izraze divljenja za velikodušna i humana djela koja je uradila, a 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad. Zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.

Bila je sve što je život tražio u određenim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala đecu i porađala porodilje. Bila je sve, onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.

Tako su dva događaja u kojima se nesebično dala ostala upamćena kao primjeri solidarnosti i velike požrtvovanosti – zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat.

Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908. godine zadesio stravičan, razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.

Na brodu, kraljica Jelena je obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara, ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i đecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti.

Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia), umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine.

Širom Evrope, bolnice, ulice, trgovi i fondacije nose njeno ime, a Podgorica je 2021. godine dobila i njen spomenik.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore 

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.

Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.

U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.

Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.

Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.

Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.

Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.

Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.

Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.

 

Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.

Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.

Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.

Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.

Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.

Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.

U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.

Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.

Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VII): Pomoć svom narodu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

31 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ana Marija MAROVIĆ – Rođena u Veneciji 1815. godine, Ana Marija Marović bila je slikarka, pjesnikinja, socijalna radnica, sestra milosnica… Porijeklom je iz Boke Kotorske, iz ugledne kuće kapetana Joza Marovića, brodovlasnika i trgovca i majke Marije Ivanović. Odgajana je u krugu dvije ugledne porodice, koje su u njenu ličnost, od najranijeg đetinjstva, ugradili neustrašivost, odlučnost i plemenita ośećanja.

Ana Marija Marović objavila je knjige: Misli o ženskom odijevanju, Pravila za djevojke o kršćanskom življenju, Opomene i molitve za dobru ispovjed, Pričest, Misli o ljubavi prema Bogu, O prvoj pobožnosti, Soneti, Memoari (Uspomene). Prve stihove napisala je s dvadeset godina, a u tridesetim godinama objavljivala ih je pod psedonimom – Filotea.

Književni rad Ane Marije Marović podržavali su njen učitelj, Danijel Kanal i kardinal i patrijarh Venecije, Jakov Monico. Godine 1963, don Gracija Ivanović, preveo je i objavio njene pjesme. Novo izdanje pod nazivom Ana Marija Marović, Soneti, objavljeno je 1997. godine.

Imala je talenat i za slikanje i komponovanje muzike. Kad je u pitanju slikarstvo, kritičari je svrstavaju u predstavnike Nazarenske škole, čiji su predstavnici njemački slikar Johan Friedrih, tršćanin Josip Tominc i drugi.

Za motive i teme svojih slikarskih radova, Ana Marija uzima Isusa i Mariju. Spajajući mistično i religijsko, radila je slike za mnoge poznate ličnosti: papu Pija IX, austrijsku caricu Mariju Anu, kardinala Monico. Njene slike u raznim tehnikama, nalaze se u brojnim galerijama i crkvama u Veneciji, Zagrebu i Boki Kotorskoj. U Bogorodičnoj crkvi u Prčanju, nalazi se slika Sv. Jovana sa đetetom u tehnici svilenog veza. Motivski se uklapa u okvire Nazarenske škole, čiji slikari su nastojali da iskažu vjeru i ljubav u Isusa Hrista.

Kada su u pitanju muzička djela Ane Marije, ne može se sa sigurnošču navesti koja su to djela. Razlog tome je što je ona komponovala kratke forme koje su se većinom izvodile u crkvama. Uz slikarska djela i književni rad, ovo je bio samo još jedan način da od prihoda, Ana Marija pomogne sirotinji Venecije.

Sa svojim učiteljem, Danijelom Kanalom, godine 1859. osnovala je ,,Instituto Canal ai Servi”. Iste je godine Ana Marija je osnovala ženski kongregaciju, koja bi rukovodila Institutom u Veneciji. ,,Zavod sestara popraviteljica posvećen Presvetim srcima Isusa i Marije Neokaljane” i Institut počeli su sa radom 1864. godine, a korisnice su bile počiniteljke krivičnih djela, žene u prostituciji, žene na izdržavanju zatvorskih kazni. U Institutu su žene rehabilitovane, dobijale su znanje za obavljanje određenih poslova kako bi se mogle socijalizovati i nastaviti život u društvu. Te godine, Ana Marija je započela samostanski život.

Umrla je 3. oktobra 1887. godine i sahranjena na groblju Sv. Michele u Veneciji. Godine 1926. posmrtni ostaci prenešeni su u kapelu Zavoda Canal-Marović.

Tako se Ana Marija Marović, žena koja je svoj život posvetila da pomogne svom narodu u gradu u kojem su se njeni roditelji nastanili, pridružila Blaženoj Ozani Kotorskoj.

 

Darinka PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska knjeginja, Darinka Petrović-Njegoš, rođena je u porodici trgovca Marka Kvekića, koji je bio porijeklom iz okoline Herceg Novog. Kako je poticala iz imućne porodice, Darinka je dobila dobro obrazovanje, a govorila je pet jezika: latinski, italijanski, francuski, engleski i njemački.

Darinka Petrović-Njegoš bila je supruga knjaza Danila, prva žena koja je imala uticaj na političke procese, učesvovala u diplomatiji i političkim pitanjima.

Tokom boravka u Trstu knjaz Danilo se upoznao sa Darinkinim ocem, a sredinom 1853. godine i s Darinkom. O susretu sa svojom budućom suprugom, knjaz Danilo je govorio: ,,Ja sam htio kao knjaz, da knjaževu šćer vjenčam, pak ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu đevojku”.

A Darinka je zaista bila viđena đevojka, obrazovana, visprena, odlučna i hrabra. Imala je 17 godina kada se udala za knjaza Danila I. Taj knjažev izbor nije se dopao njegovim političkim saveznicima, niti oportunistima.

Dolazak knjeginje Darinke u Crnu Goru ujedno je jedan od najdinamičnijih perioda u njenoj istoriji.

Istoričati i hroničari zabilježili su da je Darinka imala snažan uticaj na sve političke procese u Crnoj Gori, na samoga knjaza Danila.  Inostrana prepiska koja je stizala u Crnu Goru, najprije je dolazila do Darinke, a njena orijentacija prema francuskoj kulturi, uticala je na promjene u vanjskoj politici knjaza Danila, nakon Krimskog rata, odnosno na Pariškom mirovnom kongresu (1956.), kada je Crna Gora prvi put u svojoj oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog carstva, oslonac potražila u francuskoj državi.

Darinka je uticala i na formiranje kulturnog ambijenta dvora i Biljarde, unijela je mnoge manire i novine, elegantne evropske toalete, nakit i frizure. Knjeginja Darinka bila je vlasnica prvog kišobrana u Crnoj Gori, kojeg je 1855. godine donijela u Crnu Goru.

Od tragične smrti supruga knjaza Danila, položaj knjeginje Darinke umnogome se mijenja. Iako je mladi knjaz Nikola I Petrović-Njegoš konsultovao oko svih pitanja vezanih za državnu vlast, nakon sukoba s vojvodom Mirkom Petrovićem, knjaginja Darinka s jednogodišnjom kćerkom Olgom odlazi u Rim.

Na poziv knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša vraća se u Crnu Goru, a 1862. godine odlazi u Beograd na diplomatski sastanak s knezom Mihailom Obrenovićem i Ilijom Garašaninom. I narednih godina učestvuje u političkom životu Crne Gore.

Ipak, sredina koja ne prihvata žene na važnim mjestima i političkim procesima, uticaj Rusije i razne okolnosti nepovoljno su utcale na dalje pozicioniranje knjaginje Darinke, kada biva primorana da napušti Crnu Goru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo