Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (IV): Rad u ženskoj organizaciji

Objavljeno prije

12 godina

na

Da li ste išli i na Zapad?

– Išla sam i na Zapad. Tada smo baš Pribićević, Mirković i ja, i to su bila dragocena iskustva za našu generaciju, dosta putovali i dosta mogli da poredimo. Sticajem okolnosti mi smo najviše videli skandinavske zemlje gde je socijaldemokratski pokret bio razvijen i oni su imali dobre veze sa našom omladinskom organizacijom. I to su bila velika iskustva, oni su nas uvek pitali, proveravali i apsulutno razlikovali u Istočnoj Evropi. Ja moram reći da mi nismo bili nikakvi apologeti, kao što iz naknadne perspektive izgleda, dobro, mi smo sigurno branili 1948. sa nekim ponosom, bili smo mladi ljudi, ali ljudi s kojima sam ja putovala nikad nisu bili potpuno slepi za drugo mišljenje, za drugu istinu, za to da ovde ipak postoji kult ličnosti, vi ste to negirali, ali vam je neko skretao pažnju da razmišljate i u tom pravcu, da postoji jedna partija, da su to njene organske karakteristike. Tako da mislim da je to bilo jedno dragoceno iskustvo za moje sazrevanje, za upoznavanje sveta, za celu tu generaciju, nije reč samo o pojedincu. Mnogo ljudi je ovde dolazilo, sa svima njima mi smo putovali kroz Jugoslaviju, vodili razgovore, ja nikako ne bih mogla reći da je to jedno „bornirano” ideološko vreme, jedno zatvoreno vreme (…) To je bilo šezdesetih?

– Da, to je bilo od 1961. do kraja 1964. Za to vreme sam i drugi put magistrirala sa temom „Kulturna politika u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata”, bila sam trudna… Ako sebe mogu da definišem, ja sam svuda učila i nekako se za mene nije lepilo zlo, to najviše dugujem prirodi, nisam bila zlopamtilo. Mene i Tripala je na razgovor pozvao Aleksandar Ranković i rekao je da ja to preuzmem. Tripalo i ja smo odgovorili da sam možda suviše mlada, da je ratna generacija još u punoj snazi, ali na kraju sam pristala, možda iz racionalnih razloga sam mislila da ne može da šteti stvari. Otpor je bio strašan…

Od koga?

– Od žena u komunističkom pokretu i to je na neki način bilo potpuno razumljivo zato što je to bila generacija predratnih komunistkinja. Tu je bilo sjajnih žena iz cele bivše Jugoslavije: Vida Tomšič, Lidija Šentjurc… One su bile vrlo važni akteri u ratu, posle rata su došle na vodeće funkcije, bile su članovi vlada, članovi CK, i sad, prva reforma, prva smena generacija počinje baš u ženskom pokretu, to je stvarno bilo rizično. Tako da su one to nekako teško podnele, naravno da jednu takvu promenu uvek prati čitav niz raznih fabula jer sam bila mlada žena, međutim, ja sam mislila da stvar zavisi od mene, jako sam ih uvažavala, niko tu nije bio nigde pomeren. Sećam se jedne žene, zvala se Milka Lasić, bila je pravnica, predratna komunistkinja, koja je pokazivala neprikriven otpor prema meni jer sam bila mlada žena, kako su oni govorili, koja ne izgleda baš kao neko čudovište, međutim, ja nisam na to uopšte reagovala. Posle dugo vremena saznala sam njenu životnu priču jer smo se posle jako približile. Naime, i njen muž je bio predratni komunista, bili su poznati u Hrvatskoj, muž joj je ubijen u Jasenovcu, i u ratu je nestalo njeno dete(… )

A zašto je imala otpor prema Vama?

– To je prosto bio otpor prema novim ljudima, kod nas je bio veliki otpor prema novim ljudima, to je bilo generacijski, ta generacija kao da je ponekad mislila da je besmrtna, izgledalo je kao da oni uopšte ne mogu da zamisle ni svoj biološki kraj. Oni su prošli robije i ja sam ih smatrala autentičnim. To Vam pričam zato što postoje pismeni tragovi, ja sam i tada govorila da se moraju uvoditi mladi ljudi koji nemaju to iskustvo robija, to što je rekao Đilas: „Nisam ja našao komunizam, komunizam je našao mene.” Došao iz bestragije, iz bede i sirotinje, pobunio se i tu u zatvoru počeo da otkriva da postoje neke ideje, postoji neka revolucija. Ta generacija koja je prošla rat, došla na vlast, preživela 1948. – njima je more bilo do kolena! Desila se ta čistka i obračuni i među njima, oni su se, naravno, posle socijalno odvojili od naroda, birokratizovali u velikoj meri, ne svi, ali, znate šta, to su bili zreli ljudi i ono što sam ja kod njih duboko poštovala – oni su poznavali narod i bili su jako oprezni. Sad će se reći da je njihov konzervativizam dobrim delom bio motivisan njihovim vlastoljubljem. Ali oni su i strahovali šta iz tog naroda može sve da izađe, Koča Popović je meni govorio: „Naša generacija nije mogla da uradi više, mi smo uradili maksimum.” Nije stvar samo političke volje kako taj narod da pokreneš, da ide na nešto bolje, civilizovanije… Rad u ženskoj organizaciji je bio jedan vrlo zanimljiv pokus, to je bila organizacija u kojoj su učestvovali i muškarci, mi smo puno stvari pokrenuli, mnogo novih žena je ušlo u politiku, to je vreme kada je Narodna skupština imala valjda najveći broj žena-poslanika. Pokrenuli smo pitanje prosvećivanja žena, zdravstva, kontracepcije, pomoći zaposlenim ženama, hendikepiranim, dečije ustanove… Odjednom smo se sreli sa užasnim socijalnim rasponom u Jugoslaviji. Imali ste Sloveniju sa takvim potrebama i imali ste jug Srbije, Makedoniju, gde je žena nepismena, živi u vrlo teškim uslovima, u srednjem veku, izrabljivana i mi smo brzo shvatili da se mora praviti i veliki raspon u formama rada. Ne može se prilaziti svuda na isti način i to je moje veliko iskustvo šta je stvarno Jugoslavija gde vi ne možete da držite jednu Sloveniju na proseku zato što sa njom padate i vi kao celina, a da u isto vreme neku vranjansku ženu ne možete da terate da pravi moderne oblike organizovanja. Sada mi se javila jedna mlada istoričarka, Nemica, koja radi kao doktorat te oblike organizovanja žena. Ona je sve to vrlo temeljno istražila i ona je impresionirana, kaže: „To je takva inventivnost, takva modernost i takva humanost koju ovde svuda osećam”, i rekla mi je: „Ja imam veliki problem u Nemačkoj sa svojim mentorima jer oni kažu da sam se pretvorila u apologetu komunizma. Nisam ja nikakav apologeta, ja to čitam, razgovaram sa ženama.” Tu je bio dobar međugeneracijski kontakt, i mi smo se rastali u sjajnom raspoloženju. Evo nekih imena: Milka Minić, Bosa Cvetić, u Sloveniji je bila Olga Vrabič, Lidija Šentjurc, Vida Tomšič, to su bile žene od velikih formata, u Hrvatskoj je tada bila Marija Šoljan, bilo je vrlo mnogo stručnih žena, angažovane su i žene lekari, inženjeri, tu su bile velike tribine, pokretalo se žensko pitanje na nov način.

Mislite li da je taj sistem mnogo učinio za emancipaciju žena?

– Ja mislim da jeste. Rat je sigurno mnogo učinio, pokret je učinio mnogo, jer to su emancipatorski pokreti, komunistički pokret je nezamisliv bez žena. Dakle, sam pokret je učinio, antifašistički rat je učinio, a onda počinje jedna birokratizacija života koja ide na njihovu štetu. Kada je došla nova generacija ona je tome dala jedan podstrek, novu energiju, dovela do čitavog niza novih ličnosti i u parlamentu, u Bosni je bila Dušanka Kovačević, u Makedoniji Mara Naceva, Vera Aceva. Tako da je rad sa ženama za mene bio dragoceno iskustvo, ja sam tu učila… Postoji iluzija da možete sve da zaturite, međutim, u nekoj generaciji se to vrati, skoro je došao jedan mlad čovek koji radi doktorsku disertaciju o Mitri Mitrović. Ja sam mu pomogla da dođe u dodir sa ljudima, morala sam uveče da okrenem deset telefona, da zamolim, da njemu napravim spisak da ode pa da razgovara… On je impresioniran, kaže, kakva je to inteligencija, kakav je to karakter i kakav je to težak život! E, sad, Mitra se razišla sa pokretom u Srbiji gde je bio oštar rez prema njoj, u Sloveniji nije! Oni su rekli: „Možda smo mi za nju, kada je bila vlast, bili vazduh, ali ona je žena od vrednosti, ona je žena od zasluga, ne može to da se ignoriše.” I kad je došlo do te generacijske smene u ženskom pokretu, mi smo nju počeli da pozivamo, bila je godišnjica AFŽ-a i ona je došla, ja sam prišla da je pozdravim, a ona je sav taj bes koji se u njoj godinama skupljao na mene sručila. Dok sam je slušala meni su potekle suze, ništa nisam govorila, znala sam ko je i šta je ona, pročitala njeno Ratno putovanje, njenog Veselina Maslešu, znala celu priču sa Đilasom, i ona se trgla i rekla: „Izvinite, Vi ste dobar čovek, niste Vi prava osoba kojoj ja treba sve to da kažem”, odgovorila sam da sam to tako i razumela. Posle smo se povremeno čule, kad je njena majka umrla, ja sam otišla na pogreb, ona je bila zaprepašćena: „Vi ste došli? Moja majka je zaslužila, bila je dobar čovek.” Kad je ona umrla, njena ćerka mi se javila i rekla: „Ako bi moja majka želela da iko napiše nekrolog, to biste bili Vi.” Ja sam napisala i kad se ovaj mladić javio, pitala sam ga kako je došao na ideju da radi Mitru Mitrović, a on je rekao da je pročitao taj nekrolog.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VIII): Vera Krstonijević i Ana Čučković protiv Opštine Nikšić i Zdravka Vlahovića

Objavljeno prije

1 sedmica

na

25 Novembra, 2022

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljica V.K. (Vere Krstonijević) i A.Č. (Ane Čučković) protiv tuženih Opštine Nikšić i Z.V. (Zdravka Vlahovića) utvrđeno je zlostavljanje na radu presudom Osnovnog suda u Nikšiću iz decembra 2017. Od podnošenja tužbe 2017. godine, ovaj radni spor je pravosnažno je okončan nakon dvije godine presudom Višeg suda u Podgorici, u martu 2019. godine. Vrhovni sud Crne Gore je u oktobru 2020. godine potvrdio drugostepenu presudu.

Z.V., pravosnažno potvrđen kao izvršilac mobinga, je dugogodišnji funkcioner DPS-a, kao i lice pravosnažno osuđeno za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju.

Nakon prvostepene presude u korist tužiteljica iz decembra 2017. godine kojom je Z.V. označen kao izvršilac mobinga, isti je nastavio da vrši dužnost načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić na kojoj je bio od 2005. godine, a u kontinuitetu duže od 13 godina. U novembru 2018. unaprijeđen je i postavljen za savjetnika predsjednika Opštine Nikšić. Pravosnažna sudska presuda za nasilje nad dvjema koleginicama na radnom mjestu nije bila od bilo kakvog značaja za tadašnje rukovodstvo Opštine Nikšić.

Nakon političkih promjena, u avgustu 2021. Z.V. je razriješen sa mjesta savjetnika predsjednika Opštine Nikšić i preraspoređen na mjesto savjetnika u Sekretarijatu za uređenje prostora i zaštitu životne sredine. Tužiteljica I reda V.K. nije više zaposlena u lokalnoj upravi Opštine Nikšić, dok tužiteljica II reda A.Č. nastavlja s radnim angažmanom u Opštini, u službi glavnog gradskog arhitekte.

Tužiteljice V.K. i A.Č. žive i rade u Nikšiću. Tužiteljica prvog reda V.K. na radu je kod Opštine Nikšić od 1993, a tužiteljica drugog reda A.Č. u Opštini Nikšić je zaposlena od 1995. Tužiteljica prvog reda je magistar menadžmenta. Visoko stručno obrazovanje ima i tužiteljica drugog reda. Nije im omogućeno, kroz interno oglašavanje, i pored više postupaka, da kod prvotužene dobiju odgovarajuću zaradu i povoljniji radnopravni status u stepenu stručne spreme koju posjeduju.

Od 2007. godine, kada je formirana Komunalna policija Opštine Nikšić, obje tužiteljice su na radnom mjestu komunalnog nadzornika. Tada su rangirane u niži platni razred od onog koji su imale u drugim organima Opštine Nikšić u kojima su prethodno radile.

Nadređeni Z.V. je na mjestu načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić od 2005. godine, do kraja novembra 2018. Odbija direktnu komunikaciju s tužiteljicama od 2009, te se ista obavlja posredno ili pisanim putem.

Tužiteljice su od 2006. prema tužilačkim navodima od drugotuženog Z.V., kao pretpostavljenog, izlagane zlostavljanju na radu u kontinuitetu. Mobing i diskriminacija nad tužiteljicama otpočeli su 2006. godine, kada su došle na posao i saznale da nisu više radnice službe u kojoj su radile, bez prethodne najave ili obavještenja. Tada su tužiteljice dobile rješenje o prestanku radnog odnosa od drugih opštinskih organa u kojima nisu bile zaposlene. Rješenja su kasnije poništena kao nezakonita.

Prema tužilačkim navodima, Z.V. je oko sebe stvorio krug ljudi od rođaka i nezakonito zaposlenih, preko kojih je ostvarivao zlostavljanje. Isto je dokazano i tokom krivičnog postupka, kada je osuđen i proglašen krivim zbog krivičnog djela – produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja sa kaznom zatvora od 8 mjeseci uslovno na dvije godine, što je potvrđeno i kontrolom upravne inspekcije u martu 2017. godine. Z.V. je davanjem grupi zaposlenih ovlašćenja koja im ne pripadaju omogućio pokretanje neopravdanih disciplinskih postupaka protiv tužiteljica, te vršio posredni mobing preko drugih zaposlenih koji su nadzirali rad tužiteljica, pratili po terenu i provjeravali da li su tužiteljice u kancelariji osam sati, vršili prijetnje disciplinskim postupcima.

Zadaci koje je dobijala tužiteljica V.K. su bili van okvira zakonom regulisane nadležnosti zaposlenih u Komunalnoj policiji, poput čuvanja topola, koje su privatno vlasništvo na privatnom zemljištu, iako komunalna policija vrši nadzor isključivo nad javnim površinama. Od V.K. je zahtijevano da vrši kurirske poslove raznošenja poreskih rješenja za drugi opštinski organ. S tim u vezi su i primjeri zaduženja tužiteljice prvog reda koji su uključivali: stajanje na divljoj deponiji da neko ne baci smeće – kada je bila izložena dobacivanjima, uvredama kamiondžija, napadima pasa lutalica, koje mjesto ni u slučaju nužde nije smjela napustiti; zabrane nošenja toplije odjeće uz službene uniforme na niskim temperaturama, neslaganja oko rasporeda godišnjih odmora; kao i dežuranje 2014. na vjerski praznik i pored molbe drugotuženom da se odobri oslobođenje od dežurstva. Posebno su eklatantni primjeri uklanjanja vrata sa kancelarije tužiteljice prvog reda od strane Z.V., uz prethodno postavljanje uvele ruže na radni sto V.K. na 8. mart, praznik žena.

Uz nepostojanje komunikacije između tužiteljica i drugotuženog i dovođenje u stanje izolacije i izopštavanja na radnom mjestu, u toku parničnog postupka načelnik Z.V. je tužiteljici drugog reda A.Č. dva puta donosio rješenje o prestanku radnog odnosa 2015, kasnije poništavano od Upravnog suda.

Tužiteljice su se više puta obraćale raznim nadležnim institucijama, uključujući obraćanja predsjedniku Opštine Nikišić, predsjedniku Vlade Crne Gore, Ombudsmanu, nadležnim inspekcijama, ali bez uspjeha.

VERA KRSTONIJEVIĆ I ANA ČUČKOVIĆ
Sistemski mobing

Sudski je utvrđeno da smo mobingovane od 2006. do 2019. godine. Na tu presudu Višeg suda tražile smo reviziju i to u dijelu odštete, a zlostavljači su potpuno negirali mobing i diskriminaciju. Sud je zlostravljačima zabranio dalje takvo ponašanje, a oni su isto nastavili tako da su Veri Krstonijević prvo umanjili nivo kvalifikacije diplome čime su joj poništili radno iskustvo i onemogućili joj napredovanje u službi ili konkurisanje bilo gdje u državi. I na kraju su joj dali otkaz 2019. godine.

Ona je pokrenula nove postupke zbog nastavljanja mobinga i diskriminacije 2020, ali taj postupak je zaustavljen do rješavanja prethodnog pitanja po reviziji. A onda poslije dvije godine 2022. dobija poziv od Osnovnog suda za nastavak suđenja sa presudom po reviziji, bez bilo kakvog potpisa ili pečata, koja je rješena još 2020, a one o tome ništa nijesu znale. Vrhovni sud je , navodno, obje revizije odbio na način da je potvrdio postojanje zlostavljanja u dužem vremenskom intervalu i posrednu i neposrednu dokumentaciju, ali je odbio dodjelu pravedne odštete. Odšteta u ovom slučaju zbog dužine trajanje mobinga nikako ne može biti satisfakcija za nas već bi trebalo da je kazna i način odvraćanja zlostavljača da ne ponavljaju nedozvoljenje radnje. Ovako simbolična kazna je izgubila svaku svrhu.

Tvrdimo da je sistem sve učinio da zaštiti zlostavljače, a svim žrtvama je poslao jasnu poruku kako će proći svi oni koji ih ometaju u zlostavljanju.

Inače, Zdravko Vlahović, bivši načelnik Komunalne policije, je, i pored pravosnažnih presuda za mobing i diskriminaciju i krivične odgovornosti zbog zloupotrebe službenog položaja, napredovao i postavljen je za Savjetnika predsjednika opštine, a po smjeni vlasti prvo ga postavljaju na mjesto pravnika, a nije pravnik, zbog čega mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga na mjesto Samostalnog savjetnika, pa ponovo mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga za Rukovodioca odjeljenja. Jedino su kažnjene žrtve.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VII): Vukadin Ćupić protiv Saveza Sindikata Crne Gore

Objavljeno prije

2 sedmice

na

18 Novembra, 2022

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca V.Ć. (Vukadin Ćupić) protiv Saveza Sindikata Crne Gore presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je dvostruka prvostepena presuda na štetu tužioca i presuđen mobing 06. 06. 2017. godine. Nakon podnošenja tužbe u junu 2012. godine pred Osnovnim sudom u Podgorici, ovaj radni spor pred crnogorskim redovnim sudovima trajao je 5 godina.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna sudska presuda za mobing u Crnoj Gori.

Generalni sekretar Saveza Sindikata Z.M. (Zoran Masoničić) i predsjednik opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. (Goran Dragović), označeni kao izvršioci mobinga u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata Crne Gore, danas više nisu na radu kod tuženog. Nakon Kongresa Saveza Sindikata iz novembra 2013. godine Z.M. je napustio čelnu poziciju. G.Đ. je napustio poziciju predsjednika Sindikata Glavnog grada u avgustu 2019. Danas je zaposlen u jednom od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac V.Ć. živi i radi u Podgorici. Zaposlen je u Savezu Sindikata Crne Gore od maja 2008, na radnom mjestu vozača u Sektoru za finansijske i opšte poslove, da bi u januaru 2010. bio preraspoređen na mjesto vozača-kurira u Opštinskom sindikalnom povjereništvu (OSP), a da pritom prethodno radno mjesto nije ukinuto. Kao uzrok spornih dešavanja navodi sopstvene sindikalne aktivnosti kod tuženog, aktivno učešće u štrajkačkim aktivnostima, uključujući više puta ponovljene štrajkove glađu, zbog ugrožavanja egzistencijalnih prava zaposlenih.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je nad njim u periodu od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, od strane generalnog sekretara Saveza Sindikata Z.M. i predsjednika Opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. vršen mobing. Diskriminatorski odnos i mobing sadržani su u činjenicama da mu je oduzeto službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada čime mu je onemogućeno da radi, upućivanje na rad u OSP u Podgorici, i pored činjenice da je u konfliktu sa predsjednikom OSP G.D, te činjenice da mu nijesu obezbijeđeni uslovi za rad − radni prostor, da je oslobođen od radnih dužnosti, jer nema radnih zadataka, kao i da su o njemu na sastancima u kabinetu generalnog sekretara tužene iznošene negativne tvrdnje i kao takve iznošene i u sredstvima javnog informisanja – dnevnim novinama Dan i Vijesti. Prema navodima tužbe pretpostavljeni G.D. je javno saopštavao da mu tužilac nije potreban kao radnik, da ne mora dolaziti na posao, da za njega nema ni stolice, ni kancelarije, da mu je mjesto u hodniku itd.

Zaštitu zbog mobinga u navedenom periodu zatražio je jer je bio faktički lišen rada – iako je bio raspoređen na radno mjesto, nije bio zadužen konkretnim poslovima tog radnog mjesta.

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata : Tužilac V.Ć. je tužbu protiv Saveza Sindikata Crne Gore podnio pred Osnovnim sudom u Podgorici 2012.

Osnovni sud u Podgorici je prvostepenom presudom iz decembra 2014. presudio na štetu tužioca, pozivajući se na odredbe Zakona o diskriminaciji, umjesto na odredbe Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Viši sud u Podgorici je Rješenjem iz novembra 2015. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu u Podgorici na ponovno suđenje.

Osnovni sud u Podgorici je u julu 2016. ponovo odlučio na štetu tužioca.

Viši sud u Podgorici je, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi tužioca iz juna 2017, donio je presudu kojom se ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici iz jula 2016. i: a) utvrđuje da je tuženi u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012. vršio mobing prema tužiocu, pa mu se zabranjuje ponašanje koje predstavlja mobing na radu, što je tuženi dužan priznati i ubuduće se uzdržati od takvog ponašanja; b) obavezuje tuženi da tužiocu zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 700 eura; c) odbija kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od 4.300 eura; d) odbija kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže na objavljivanje presude u javnim glasilima i dnevnim listovima Vijesti i Dan o trošku tuženog; e) sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Sud je cijenio, da se „po osnovu svih izvedenih dokaza, jasno može izvesti zaključak da je tužiocu onemogućeno vršenje redovnih radnih obaveza oduzimanjem vozila i onemogućavanjem da obavlja poslove svog radnog mjesta, prenošenjem netačnih informacija i kvalifikacija u sredstvima javnog informisanja, u kontaktima na javnom mjestu, u okviru profesionalne djelatnosti, iznošenjem negativnih sudova o tužiocu, zbog čega je trpio duševne bolove i strah uz povredu ugleda i dostojanstva, čime su kumulativno ispunjeni svi uslovi za postojanje mobinga”.

Nakon što je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije učinio vjerovatnim da je nad njim vršen mobing, Viši sud ovakav zaključak prvostepenog suda nije prihvatio. Polazeći od navedenog zakonskog utvrđenja pojma mobinga i sadržine izvedenih dokaza, nasuprot zaključku prvostepenog suda, „po ocjeni ovog suda tužilac je ne samo učinio vjerovatnim, već dokazao da je nad njim vršen mobing u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012, na način što mu je na nezakonit način oduzeto sredstvo za rad − službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada, čime mu je onemogućeno da radi”.

Kako je tuženi oduzeo tužiocu službeno vozilo kao osnovno sredstvo rada, jer je tužilac kao vozač shodno navedenoj odredbi Pravilnika imao obaveze i ovlašćenja koje se odnose na službeno vozilo, time nije mogao da faktički obavlja posao radnog mjesta na kojem je raspoređen. Znači, tužilac faktički nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je nesporno samo formalno dolazio na posao, a kako mu je službeno vozilo oduzeto, to nije imao ovlašćenja koja su mu propisana Pravilnikom u vezi  sa obavljanjem posla vozača. Što se tiče poslova kurira, s obzirom na to da se pošta elektronski razmjenjuje, nije imao ni tih poslova, pa tužilac u navedenom periodu nije ništa radio, već je samo dolazio na posao. S tim u vezi, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da oduzimanje službenog vozila od tužioca nije bilo nezakonito i suprotno Zakonu o zabrani i zlostavljanju na radu.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna presuda za mobing crnogorskog pravosuđa. Interesantno je da je u ovom slučaju mobing utvrđen za period od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, dakle za period značajno kraći od šest mjeseci, suprotno tumačenju da „mobing konstituišu radnje psihičkog zlostavljanja na radu koje se vrše najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci”, iako je na bazi upravo ovakvog tumačenja dominanatan broj tužbenih zahtjeva odbijen na štetu žrtava mobinga, tokom prve decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu.

U prilog prethodnom, ide činjenica da je i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Špadijer protiv Crne Gore potvrdio da države ne treba da nameću prestroge definicije zlostavljanja na radu i da ne treba da zahtijevaju dostavljanje dokaza o minimalnom broju ili učestalosti incidenata. Po mišljenju Suda, „pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VI): Maja Žunjić Mitrović protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama

Objavljeno prije

3 sedmice

na

11 Novembra, 2022

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljice M.Ž.M. (Maje Žunjić Mitrović) protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) utvrđeno je diskriminatorsko ponašanje i mobing presudom Osnovnog suda u Podgorici iz marta 2018. godine. Od podnošenja tužbe 2014. godine ovaj radni spor pred prvostepenim sudom trajao je oko 4 godine i pravosnažno je okončan presudom Višeg suda u Podgorici u januaru 2019. godine.

U decembru 2015. godine, izvršni direktor B.O. (Bojan Obradović) smijenjen je sa pozicije odlukom Savjeta AZLP zbog propusta u radu.

Uprkos pravosnažnoj sudskoj presudi za mobing iz januara 2019. godine, glasovima poslanika tada vladajuće koalicije DPS, SD i manjinskih stranaka, B.O. je kao pravosnažno potvrđen prestupnik – izvršilac mobinga, izabran u Skupštini Crne Gore 29. 12. 2019. godine na mjesto člana Savjeta AZLP-a, zajedno sa Sretenom Radonjićem, tom prilikom imenovanim na poziciju predsjednika Savjeta AZLP-a.

Glasovima nove parlamentarne većine u decembru 2021. godine, Skupština Crne Gore razriješila je B.O. dužnosti člana Savjeta AZLP-a, dok je tužiteljica M.Ž.M. i danas na mjestu sekretarke AZLP-a.

Tužiteljica M.Ž.M. živi i radi u Podgorici. Zasnovala je radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sekretarke tužene u novembru 2011.

Nakon nepunih godinu dana rada došla je u sukob sa izvršnim direktorom B.O. koji je iz dana u dan prerastao u svakodnevno psihičko zlostavljanje, obraćanje uz viku, prijetnju i vrijeđanje, ignorisanje prisustva tužiteljice kao zaposlene, neopravdano nepozivanje na sastanke, verbalno napadanje i širenje neistina, ponižavanje vulgarnim i pogrdnim riječima, omalovažavanje njenih rezultata rada, neopravdanu upotrebu aparata za snimanje sastanaka i razgovora, neopravdane prijetnje prestankom radnog odnosa i sl.

U predmetnom periodu direktor B.O. usmeno obavještava tužiteljku da se mora upisivati kada dolazi i odlazi sa posla, što nije bila obaveza za sve zaposlene, već samo za njih pet: nju, arhivara, vozača, tehničku sekretaricu i sekretaricu. Tužiteljka se samo jednom upisala, misleći da se radi o obavezi za sve zaposlene, te prestala vidjevši da to nije slučaj. Uslijedili su pismeni podnesci od strane direktora B.O. s kritikama na račun njenog rada uz istovremeno upućivanje i Savjetu tužene, među kojima i dopis zaposlenima, njoj i Savjetu, vezano za njen navodni nerad, neangažovanje na poslu, propuste u radu, nedokazive krivične radnje. Nakon toga su izostali kontakti osim pismena komunikacija, a tužiteljka je ustala sa tužbom za klevetu.

Iako je tokom prve godine zaposlenja tužiteljka prisustvovala svim sastancima sa direktorom i sa Savjetom, naprasno je isključena iz svih sastanaka sa direktorom, koji su se održavali jednom nedeljno ili petnaestodnevno. Poslovi koje je tužiteljka obavljala kao sekretarka tužene podijeljeni su drugim zaposlenim. Dodatno, dotadašnje pravo na mobilni telefon i plaćeni limit joj je osporeno, a u januara 2013. godine i njeno radno mjesto ukinuto. Kada su sva lica ženskog pola na radu kod tužene 8. marta 2013. godine dobila po stotinu eura, tužiteljka je jedina izopštena.

U martu 2013. godine tužiteljka je Savjetu tužene podnijela zahtjev za pokretanje postupka zaštite od mobinga, ali je reakcija tužene na navedeni zahtjev izostala. Savjet nije odlučivao, cijeneći da se radi o nadležnosti suda, uprkos jasnim zakonskim normama. Sa još nekoliko zaposlenih podnijela je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv odgovornog lica kod tužene B.O. Savjetu tužene, gdje Savjet tužene ponovo nije postupio ni po ovom zahtjevu, niti preduzeo radnje predviđene zakonom. Zbog narušenog psiho-fizičkog zdravlja tužiteljka je morala poći na bolovanje od 15. 05. 2013. sve do 20. 07. 2013. godine, dok je nadređeni B.O. nastavio sa zlostavljanjem i u njenom odsustvu, vrijeđajući je na sjednicama Savjeta tužene i omalovažavajući je posredstvom medija.

U prvoj polovini novembra 2013. godine B.O. je tužiteljki dostavio Ponudu za zaključenje Aneksa ugovora o radu za mjesto šefa odsjeka za pravne, opšte i računovodstvene poslove. U decembru 2013. godine donio je rješenje o otkazu ugovora o radu, nakon čega je Savjet tužene poništio navedena rješenja. U januaru 2014. izvršni direktor B.O. je zabranio službi računovodstva tužene da tužiteljki obračunava i isplaćuje zaradu. Direktor B.O. je bez ovlašćenja donio odluku o prestanku radnog odnosa i dostavio računovodstvu rješenje, zbog čega narednih pola godine M.Ž.M. nije primala platu, a dolazila je redovno na posao, iz razloga što je postojala odluka Savjeta tužene da je raspoređena na drugo radno mjesto.

Po povratku tužiteljke s bolovanja, M.Ž.M. više nije mogla da uđe u Agenciju. Njena kartica je blokirana, interfon onesposobljen, telefon isključen, a od kolega traženo da se iznesu njeni akti iz kancelarije, te više nije imala pristup kancelariji.

Svjedočnim iskazima zaposlenih kod tužene datim u momentu kada je izvšilac mobinga B.O. od decembra 2015. bio smijenjen s mjesta izvršnog direktora i udaljen s rada kod tužene, potvrđeno je da je svim zaposlenima dostavljen dopis u kome je stajalo da je tužiteljka pronevjerila nekoliko hiljada eura, te da je nekoliko dana nakon dostavljenog dopisa osoba iz računovodstva provjerila navode iz podneska i utvrđeno je da u blagajni nema nedostataka. Potvrđeno je i da je direktor B.O. naložio da se tužiteljki isključi telefon, obustavi internet, oduzme kartica za ulazak i izlazak sa posla, da se obustavi uplata poreza i doprinosa.

 

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju M.Ž.M. protiv AZLP:

Tužiteljica M.Ž.M. je tužbeni zahtjev nadležnom sudu podnijela u martu 2014. godine.

Osnovni sud u Podgorici, kao prvostepeni, parnični, u martu 2018. godine donio je presudu kojom: „1) Utvrđuje da je tužena sistematski i u dužem vremenskom periodu diskriminatorski postupala prema tužiteljki zlostavljajući je na radnom mjestu (mobing), omalovažavanjem vrijeđala njeno dostojanstvo, ugled, lični i profesionalni integritet, što je izazvalo veoma štetne posljedice po zdravstveno stanje tužiteljke i ugrozilo njenu profesionalnu budućnost; 2) Zabranjuje radnje od kojih prijeti diskriminacija, kao i ponavljanje radnji diskriminacije (mobinga) tužene prema tužiteljici; 3) Dužna je tužena da tužiteljki po osnovu naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda, časti, dostojanstva i prava ličnosti zbog pretrpljenog mobinga na radnom mjestu isplati iznos od 1.000 eura; 4) Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od još 2.500 eura mimo dosuđenog; 5) Obavezuje se tužena da tužiteljki naknadi troškove postupka u iznosu od 528,57 eura”.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, odlučujući po žalbama parničnih stranaka, odbacio je iste i u oktobru 2021. godine i potvrdio prvostepenu presudu, uz preinačavanje rješenja o troškovima parničnog postupka na način što je obavezana tužena da tužiteljki na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 642,83 eura.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo