Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (VII): Ranković – čovjek velike moći

Objavljeno prije

na

U jednoj knjizi navodite da je Aleksandar Ranković “nezavisno od svoje volje” bio i srpski lider. Da li je on to stvarno bio? Kako je sebe želeo da vidi? – Ja mislim da se sada, u naknadnoj interpretaciji, dosta minimizira njegova uloga. On je bio čovek velike moći, on nije bio nikakav Titov pion i to što je radio, on je radio sa uverenjem. On je bio drugi čovek u Jugoslaviji, bio je organizacioni sekretar Partije, a to je značilo moć nad kadrovskom politikom u zemlji, bio je čovek na čelu tajne policije, to je moćna organizacija koja uspostavlja vlast, vrši se nacionalizacija, otkup, unutrašnja selekcija, sukob sa Informbiroom… Smešno je reći da je on bio samo puki izvršilac. Mislim da je on bio autentični komunist, on je bio radnik, u tom pokretu je postao istorijska ličnost, on je duboko verovao u taj pokret, verovao je u jedinstvo KPJ i u jedinstvo same Jugoslavije, mislio je da samo čvrsti centralizam, snažno vođstvo, obezbeđuje opstanak Jugoslavije. Mislim da je lično bio krajnje odan Titu – u nekim trenucima do obožavanja. Govorim Vam ono što sam ja iz bliza mogla da vidim. Pokušavalo se preko njega da se sugerira spremnost Srbije na sporazum sa svima za opstanak u jednoj labavijoj federaciji. Ja se sećam jednog govora, često sam učestvovala u formulisanju tih stvari, gde smo dali rečenicu o srpskom nacionalizmu – svi su bili šokirani da je on to izgovorio. On je bio za jednu vrstu Jugoslavije, za jednu vrstu političkog sistema koji se iscrpio, iscrpio se ekstenzivni razvoj, završena je industrijalizacija, ne može više da se opstaje na teškoj industriji, na centralizovanoj privredi koja je puna ekonomskog analfabetizma, diletantizma i voluntarizma. On je imao otklon prema novim tehnologijama, tržištu, promenama političkog sistema, promenama u samoj partiji, naročito prema mogućnostima promene Ustava. Započele su već reforme 1965. godine, počelo se sa idejom o tržišnoj privredi za koju strani istoričari druge Jugoslavije kažu da je po svojoj dalekosežnosti išla najdalje, sve do reformi 1989. godine, tek su reforme u istočnoevropskim zemljama 1989. projektovale ono što je 1965. godine bilo projektovano u privrednoj reformi u Jugoslaviji. Boris Krajger, slovenački političar iz stare građanske slovenačke porodice, tada je napisao knjigu u kojoj je rekao: „Reforma je rat”. Pokazalo se da je anticipirao, ona jeste bila rat, to je bila takva radikalna, dubinska promena u upravljanju, u privređivanju. U mentalitetu, pre svega. Mi smo otporni na inovacije i nismo samokritični. I tu su se osetile razlike unutar jugoslovenskog prostora. Naravno da te razlike nisu išle strogo po republičkim granicama, ali je činjenica da je Srbija bila najsnažniji zagovornik državne ekonomije. Taj pokret ka promenama koji je kasnije imao i svoje političke implikacije je odneo Aleksandra Rankovića. Zanimljivo je nešto što niko ne govori, tada je bila osnovana komisija za reformu partije, to je bila vrlo reprezentativna komisija koja je imala ljude teorijskog formata, postoji negde publikacija, bile su objavljene teze, ona je daleko išla sa reformama partije, izvukla je partiju iz preduzeća, svela je na političku poziciju, dopuštala frakcije unutar partije… Ta je reforma zaustavljena! Na čelu komisije je bio Mijalko Todorović koji je bio veliki zagovornik reforme, on je kasnije napisao i knjigu koja osamdesetih godina nije mogla da se objavi u Srbiji, objavljena je u Zagrebu i bila je vrlo važan snimak borbi za privrednu reformu i ponuda alternativa krahu državnog socijalizma. Danas svi govore o krahu komunizma, u redu, krah ideologije, ali to je i krah državnog socijalizma koji se iscrpio, sam iz sebe se iscrpio! Postojao je socijalni konsenzus između masa i državnosocijalističkog režima, ekstenzivan razvoj, masovno zapošljavanje, besplatno školovanje, besplatna zdravstvena zaštita… To je imalo svoju političku cenu u suženim slobodama. Sovjetolozi su još osamdesetih godina predviđali privredni slom državnog socijalizma, čak i ratove… Znači, unutar partije su postojali pokušaji reforme i oni su poništeni. Danas se sve to ignoriše, prikazuje da je sve isto, a zapravo je vrlo komplikovano i saznanja o tome bi pomogla da se objektivno konfliktne situacije rešavaju na racionalniji i mirniji način. E, sad, mislim da su Srbi negde već šezdesetih godina počeli da razmišljaju o rasporedu političkih snaga u Jugoslaviji posle Tita, a Ranković je ipak bio njihov najznačajniji predstavnik u rukovodstvu. Mislim da je ta nacionalistička struja koja je postojala i u partiji, u njemu videla nosioca srpske ideje unutar Jugoslavije, i da je to malo i favorizovala, pokušavala da iz njega izvuče više nego što je on mogao, bez obzira na njegov umereni konzervativizam. Za njih je on bio jaki čovek koji drži jedinstvo Jugoslavije, koji drži red na Kosovu. Mislim da ih on možda nije ohrabrivao, ali na njegovu podršku su računali ljudi kao Dobrica Ćosić kad je ulazio u polemiku sa Pirjavcem šezdesetih godina i tvrdio da nisu potrebne ni republike. U to vreme Jugoslavija kao jedna centralizovana država mislim da nije bila strana ni Titu, i dotle su oni funkcionisali vrlo dobro i sa njim. Treba se vratiti na Ćosićeve tekstove o Titu, to niko od nas nije nikad napisao! Rankovićeva detronizacija je došla prilično neočekivano. Mislim da je to rezultat jednog osećanja u Jugoslaviji da se mora udariti u službu bezbednosti koja daje državi policijski karakter, koja već kombinuje sa nasleđem i sa budućnošću Jugoslavije, i mislim da je to bilo vrlo teško učiniti, a da se ne udari na ključnu ličnost u službi, kao što je i destaljinizacija počela od udarca u ključnu ličnost. Naravno da su tu bili i prisluškivači, to je dramatizovano i zbog Titovog autoriteta, jer vi ste mogli da iznesete sve drugo, ali da neko još i Tita špijunira, to je već bilo sumnjivo. Uže srpsko rukovodstvo nije žalilo za tom smenom, to je fakat, i bez ljudi koji su želeli promene u Jugoslaviji, Mijalko Todorović, Koča Popović, Dobrivoje Radosavljević, Petar Stambolić, Marko Nikezić, ona ne bi prošla, u to nema sumnje! Koča Popović je tada rekao Titu: „Mi ne podržavamo tebe lično, već tvoju nameru da ukloniš prepreke za promene.” Bio je sporazum da se to mora na neki način otčepiti jer su već počinjale kombinacije i u ambasadama da posle Tita dolazi Ranković. To je bila politička suština, demontirati tu službu! U jednom trenutku Srbija je bila rasterećena. Čitala sam stenogram razgovora koji je Kardelj tada vodio sa Slovencima gde on kaže: „Srbi idu tako brzo, oni će krenuti i ekonomski i politički, oni su sad skinuli tu hipoteku.” Međutim, reakcija na to je vrlo brzo došla, to je primljeno kao udarac po Srbiji, kao izvlačenje srpskog stuba iz Jugoslavije. To su situacije kad se ljudi čuvaju da se deklarišu, ali vi u atmosferi osetite njihovo raspoloženje. Ja se sećam da sam bila na sastanku partijske organizacije Filozofskog fakulteta, oni su uglavnom ćutali, jedino je profesor Veljko Korać rekao: „Ja ne verujem u te prisluškivače, mislim da tehnologija ide tako da će jednog dana svako svakoga prisluškivati.” U pitanju su bili politički odnosi unutar Jugoslavije, izbori koji su došli brzo posle Četvrtog plenuma su bili jedna, u suštini nacionalistička srpska reakcija, svuda su došli već penzionisani, odsluženi generali. Otuda je, paralelno sa slabljenjem ove službe došlo do jačanja vojnoobaveštajne službe što tek treba da se istražuje i da se vidi šta su bili stvarni efekti, ali to se politički osećalo. Srbija se nije sa tim pomirila, ali napredak je bio da nikom nije padalo na pamet da hapsi Rankovića, on je tada aboliran. Još u toku plenuma na Brionima reagovao je Ćosić, stiglo je njegovo pismo Titu. E, sad, znate kako, u partiji je bilo ljudi koji su se uvek više plašili Rankovića nego Tita, da li se išlo za strujom koja preovlađuje ili je to bilo iskreno oslobađanje? Verovatno je bilo i jednog i drugog, ali mislim da Srbija nije nikad to prihvatila, da se čak sumnjalo da to može da prođe bez nekih velikih turbulencija. Znam da je Dražu Markovića, koji je bio ambasador u Bugarskoj, tada pozvao Petar Stambolić da ga pripremi, da se ne pobuni, a on je rekao: „Jeste li vi sigurni da to može da prođe bez velike gužve u Srbiji?” Stambolić je odgovorio: „Da, sigurni smo.” Hoću da kažem, Ranković je ostao simbol čvrste države i policije. Inače, ja ne verujem da je on napisao ove memoare, iskreno da Vam kažem, ja sam to pročitala, to je naknadno.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (V): Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Kineski je jezik od starine s takvom pluralnom konstrukcjom računao, štedeći lokalne senzibilitete i pored nesumnjive centralizirajuće i univerzalizirajuće funkcije ne jezika nego pisma i pisanog mandarinskog jezika. Specifično pismo koje neki smatraju ideogramskim dok mu drugi stručnjaci ovo svojstvo spore (Viviane Alleton), omogućuje da se pismeno razumiju i svi oni koji se inače u prostranom kineskom svijetu (što donedvano i još umnogome uključuje i japanski) ne razumiju usmeno. U Kini je pismo, a ne jezik, baza nacionalnog jedinstva, a jezici su mnogi i pišu se mandarinskim. Otud je važno ovladavanje pismom u svim dimenzijama društvenih i državnih aktivnosti. Takva organizacija doduše (kao i drukčije organizacije znanja i pismenosti) uključuje naglašenu klasnu dimenziju, dok je obrazovanje privilegija i prerogativ moći i vlasti. Ali pitanje prevođenja između kineskih govornih jezika se onda ne postavlja (jer svi pismeni vladaju mandarinskim), ili se postavlja drugačije nego kod evropskih jezika. Stoga se i razumevanje prevoda s jednog jezika na drugi ne javlja sve do dolaska jezuita u Kinu u 16. stoljeću. Oni su počeli prevoditi evropske znanstvene knjige na mandarinski i mandarinske klasike na evropske jezike, i otvorili prevodilačke škole. Tako je prevođenje na kineski a kasnije i japanski u jugoistočnoj i istočnoj Aziji postepeno postalo književni i naučni žanr po sebi, jer se radilo o prevođenju ne samo određenog teksta, nego i njegovog konteksta. Ovo je prevodioca činilo koautorom, budući da se on/a upisivao direktno u tekst sa svojim objašnjenjima, proširenjima, dopunama i komentarima o kulturi, povijesti i kontekstu, kao i lokalnim fantazmima o njima, iz kojih se prevodi. Sinolog Jean-François Billeter to, već i u samom mandarinskom, smatra skrenutim prevođenjem (traduction par voie détournée). U takvim okolnosima, gdje se radi o udaljenim kulturama, nije moguće prevoditi rečenicu po rečenicu niti misao bez njenog cjelokupnog svjetonazora. To može biti na uštrb preciznosti, ali koji drugi način prevođenja nije također žrtvovao preciznost ili druge elemente originala? Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi ali je to ,,nešto” nesumjerljivo i nemjerljivo, dok je čist dobitak (koji međutim nije garantiran) u principu u tome da su značenja, ideje, konteksti, svjetonazori uzdrmani, pomaknuti i pomični, te otvaraju svijetove i njihova manje ili više plodna ukrštanja. Kineski poslovičan pragmatizam i praktičnost učinili su da se ovakav pristup priznatoj i prihvaćenoj mnogojezičnosti pa i transjezičnosti i heteroglosiji ne pretvori u problem nego u posebnu disciplinu i žanr, za koje je trebalo veliko obrazovanje, otvorenost pa i kozmopolitizam. Naravno, ovakve situacije poznajemo i između ,,zapadnih” i drugih jezika, samo što se ne pitamo uvijek o njima i o dosegu nihove kreativnosti. Danas u trans-kineskim urbanim sredinama tamo gdje su tehnologije umjetne inteligencije rasprostranjene i visoko razvijene a gdje se redovno (osim u Hong Kongu i u Singapuru) slabo govori engleski a još manje ikoji evropski jezik, svaki je pojedinac opremljen nekim od prevodilačkih programa, pismenih ili usmenih, na svom telefonu i odmah ga pruža strancu, primajući prevod isti čas. To čini razgovor mogućim čak i kad zajedničkog jezika nema, i svi su ga u svojoj otvorenosti željni. Takav odnos prema stranom jeziku i strancu je i stvar obične pristojnosti, gostoljubivosti i dobronamjernosti, premda može stvoriti i komične nesporazume vezane za kulturne stereotipe. A takav odnos kineski jezik nosi u sebi, i nadograđuje ga u novim tehnologijama.

Kako kineski intelektualci danas pišu na kompjuteru svoje  mandarinske tekstove koji zahtijevaju na hiljade znakova a ne tastaturu od tridesetak slova? Pišu ih… na pinyinu (kineskoj zvaničnoj latiničnoj transkripciji). Za rječ napisanu na pinyinu može biti više opcija sa različitim značenjima. Program autoru odmah daje izbor između različitih riječi, on ili ona bira odgovarajuću, i završeni se dio teksta na ekranu pojavljuje na mandarinskom sa svim znakovima kineskog pisma. Tako kineske spisateljice i pisci rade i žive istovremeno u bar dva sistema pisanja i dva koda, a da to ne narušava njihovu autonomiju ni suverenitet. Usvajanje drugog pisma i koda mišljenja ne smatraju osiromašenjem, naprotiv, to ih obogaćuje. Slično je (mada drukčije) i u drugim jezicima koji raspolažu sa više pisama, recimo sa hindijem i urduom u Indiji koji u svom govornom obliku donedavno zvanom hindustani (vidi dalje) mogu svoj zajednički jezik pisati na devanagariju ili na pismu izvedenom iz perzijskog. Dok je Ataturkov prisilni prelaz na latinicu Turcima oduzeo historijsku dubinu jezika u tome što samo stručnjaci mogu čitati stare tekstove na arapskom pismu. I to su sve politike prevođenja sa filterom (Naoki Sakai) u kojima nešto prođe a nešto (drugo) bude zapriječeno.

J-F. Billeter ima i dobro tumačenje o ključnom elementu u različitim kulturnim kontekstima kineskih (a često i inače azijskih, izvan islama) i zapadnih jezika koji interveniraju u samom registru prevoda: ,,Mi usklađujemo glagol sa subjektom rečenice, što nas navikava da ih smatramo usko povezanima i da pretpostavimo kako svaka akcija ima nekog agensa. Po našem shvaćanju, uvijek je potrebno da neko ili nešto djeluje. U kineskom, djeluje, bez ičega i ikoga. Glagol je autonoman, nije mu potreban gramatički subjekt. Kad mu nešto prethodi, to nije subjekt, nego jedna tema, tj. neka riječ koja pokazuje povodom koga ili čega ‘djeluje’. Umjesto ‘ptice crvkuću’, imamo dakle, ‘ptice, to cvrkuće’ ili još kraće ‘ptice: cvrkut’. Kineskom glagolu čak nije potrebno nijedno ‘to’ da bude aktivan. ”

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IV): Opismenjavanja kao proces zauvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni ,,strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio ,,naški”, na francuskom zvan serbocroate. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u budizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljeci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosprpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadorgađuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-maternjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i maternji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju”.

Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: ,,Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem”. U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i ,,vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdjegod da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. Dekontekstualizacija pisanja teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova rekontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako ,,da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: Jezik kao živi organizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema „devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. „Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju farncuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim „stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790–1815. g. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije,1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak „vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No, postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog „sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo