Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (VIII): Čovjek koji je poznavao svijet

Objavljeno prije

na

Bili ste najbliži saradnik Marka Nikezića. Gde vidite njegovo mesto u srpskom komunističkom pokretu, a gde u srpskom društvu uopšte? – Ja sam uradila knjigu Srpska krhka vertikala, nekako sam smatrala da sam obavezna da to uradim zato što ja njega smatram stvarno pojavom u srpskom društvu, ne vidim ga kao nešto izolovano, vidim ga kao jednu tačku na toj slaboj vertikali. Marka Nikezića nisam poznavala pre nego što smo počeli da radimo zajedno, par puta smo se sreli u CK, on je slušao to što ja govorim, počeo je da mi šalje neke tekstove i knjige za koje je mislio da je zanimljivo da ih pročitam. Mi smo se vrlo brzo razumeli, rekao je: „Mi nećemo biti nova metla, nikoga mi nećemo da čistimo, ja neću da budem kandidat neke grupe, dolazim ako to politički činioci u Srbiji procenjuju da je korisno i potrebno.” Tako se i postavio, nikoga ne eliminisati, svakoga konsultovati. Mi smo trošili enormnu energiju da čujemo svakoga, da prema svakom pokažemo respekt jer smo mislili da je to prilično divlja atmosfera u kojoj se ljudi brzo obračunavaju, beskrupulozno bore za svoje pozicije. Ono čime je Marko Nikezić odmah ostavio utisak, prvo, stranci su registrovali tu promenu, rekli su da dolazi čovek koji poznaje svet, čovek koji je bio ambasador u Kairu, Pragu, SAD, vodio je Ministarstvo inostranih poslova, znali su ga iz UN, veoma su ga cenili kao preciznog čoveka, uživao je ogroman autoritet u Sekretarijatu inostranih poslova. On je prišao pokretu u mladosti, u srednjoj školi. Mislim da je na njega vrlo mnogo uticala i porodična situacija, njegov otac je bio stari levičar, poznavao je Rusiju, verovatno je on dosta uticao na njegovo uvlačenje u taj svet ideja i politike, upoznala sam i njegovu majku, bila je Francuskinja, bila je žena od velikog integriteta, verovatno je i to uticalo na njega. Nikezić je uvek bio vrhunski đak, darovit čovek, bio je đak Riste Stijovića, imao je talenta za vajarstvo, imao je i materijalne mogućnosti da ode u svet da se školuje, a nije, ostao je tu, upisao se na arhitekturu. Ja to znam od njegovih školskih drugova, neki su, kao Miodrag Popović, bili moji profesori. U Beogradu je bio ilegalac u to najteže vreme. Pri kraju života on je najviše govorio o ratu, ja sam svaki dan odlazila, dolazili su i drugi ljudi, njegovi vršnjaci, za njih je antifašistički pokret bio nalog vremena poštenom čoveku, oni su u tome tako učestvovali. Nikezić je rat proveo u Srbiji zajedno sa Dražom Markovićem i njegovom ženom. Kad sam čitala te knjige i kad sam ih slušala, mislila sam kako je to bilo mnogo teže nego biti negde u Bosni, na Sutjesci, jer ste tamo ipak sa svojima, a oni su bili jako progonjeni ovde. Rekao mi je: „Znaš šta, ako bih morao da biram između četnika i staljinista ja bih izabrao ovo drugo.” „Otkud Vam taj izbor?” pitam ga, a on kaže: „Kod njih ima nekog metoda, a ovo je stihijsko ubijanje.” Jedno vreme je radio u gradskoj vlasti i u gradskom komitetu, u to vreme je poginula njegova prva žena u saobraćajnom udesu, ona je bila ćerka Milete Jakšića, pesnika, posle je sklopio novi brak, krenuo je u diplomatiju i verovatno je mislio da će tu provesti život. Imao je ogromnu radoznalost, prvo, on je bio jedan od najobrazovanijih ljudi u našoj sredini, neverovatno je poznavao istoriju umetnosti, spoljnu politiku, literaturu, bio je poliglota, svuda je naučio jezik, jako je mnogo upio od sveta. Bio je introvertan čovek i malo melanholik. Imao je skepsu prema ruskom modelu i mislio je da se Jugoslavija dva puta u svojoj istoriji deprovincijalizovala, prvi put 1941. kad je pružila otpor fašizmu, i drugi put 1948. kad je pružila otpor Staljinu. To njegovo nepoverenje je bilo trajno, tako je on bio i obeležen, konačno, kao „zapadni čovek”, iako on sebe nije tako video. Govorio je: „Bio sam otvoren, nisam hteo ovde da zavedem Zapad nego da zemlja evoluira.” Ono čime je on brzo zadobio pismeniju srpsku javnost, tačnije, pismeniji deo partije, to je bio njegov jezik, u stvari, njegov način mišljenja. Zatim, to je bila podrška modernizaciji u svim njenim aspektima, pre svega, privredna modernizacija, nove tehnologije, tržište, novi ljudi. Onda, neko uvažavanje struktura, u okviru jednopartijskog sistema postojao je mehanizam koji je možda nekom ličio na dekor, ali Nikezić ništa nije shvatao formalno, ni sindikat, ni Socijalistički savez, ni omladinsku organizaciju, govorio im je: „Imate svoje statute, svoje programe, probajte da budete autonomni, budite agresivni.” Bio je svestan nužnosti smene generacija i to je možda osnova za naš ljudski i politički susret, smatrao je da je ratna generacija odigrala veliku ulogu, ali da ona ne treba da živi od toga kao od rente, da treba da dođu novi ljudi. Bio je za veliko otvaranje zemlje prema svetu, za njega nije bila katastrofa što milion naših ljudi radi u svetu, naprotiv, mislio je da je to važan kanal za otvaranje zemlje, za komunikaciju, i što se tiče ekonomije i što se tiče znanja. Bio je čovek koji se nije dao masirati. U politici je neki minimum demagogije možda potreban, ali on se nije ustručavao da kaže da neće da ga vode na sva moguća mesta, da je video ono što treba, on je za tu „masažu” imao mene, ja sam to radila sa zanimanjem i pripadalo mi je u nekoj podeli posla. Mi smo vrlo dobro komunicirali…

Nikada nije poželeo da se javno oglasi?

– Ne, nas dvoje smo pristali na razgovor sa Slavoljubom Đukićem, ja sam imala otpor iskreno da Vam kažem, to je već negde 1988/89. uoči njegove smrti, on je tada rekao: „Ja to ne mogu bez tebe da uradim.” I ja sam pristala iz neke solidarnosti, sećam se, bio je u bolnici kada je tu knjigu pročitao, držao je na krevetu i onako, bacio je na susedni krevet i rekao: „Laka knjiga o ozbiljnoj stvari!” To je bio komentar, ništa u knjizi nije bilo netačno, ona je odigrala ulogu, skrenula je pažnju, ali to je bilo daleko od neke istorije. Kada je pročitao Đukićevu knjigu, Milovan Đilas me je pozvao telefonom, prvi put. Bio je uzbuđen. Rekao mi je: „Da su bile drugačije međunarodne okolnosti, Nikezića i Vas bi ubili.” „Pa, nisu ni Vas” odgovorila sam. „To je drugo. Ja sam bio sam” rekao je Đilas… Ne znam na kakvu bi probu Nikezića rat stavio, često o tome razmišljam, on nije taj temperament kao Tepavac, da reaguje… Nisam sigurna koliko bi se angažovao.

Mislite da se ne bi oglasio?

 Oglasio bi se, sigurno, ali je uvek govorio: „Ili treba reći nešto što će da ih zaboli, ili ne treba ništa govoriti!” Tako je on mislio. Drugo, ne bi se on vratio u politički život, niko ga nije ni tražio jer su oni smatrali da je najvažnije to izbeći. Možda bi se javno odredio prema tom ludilu u ratu, zločinima. On je poznavao Srbiju, ali mislim da bi njeno lice koje se pokazalo u ratu, na neki način i njega zaprepastilo, tako mi se čini… Znate šta, čovek ne može ni sebe da predvidi, a kamoli druge ljude. U svakom slučaju ja mislim da je bio jedan od najdubljih ljudi koje sam srela, koji je imao koncepciju, koji je mislio.

Kako ocenjujete ulogu Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala? Kakvi su bili vaši odnosi narednih decenija?

–(…) Na dužnost je došla zaista na osnovu svog stručnog angažmana. Bila je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, javljala se u javnosti, imala je referat na Socijalističkom savezu, za to vreme je bilo neobično da se pozove stručnjak, profesor univerziteta, da održi referat o ekonomskim pitanjima u republici. Naši odnosi su bili jako dobri, dolazila mi je i u kuću. Za mene je ona bila i na neki način ostala jedna briljantna žena. Ona je retko obrazovana žena, poliglot, sjajno govori francuski, engleski, italijanski, mislim i nemački jezik, tako da je ona bila jedna kompetentna osoba. U hrvatsku politku su tada, uopšte, uneli novu energiju u odnosu na generaciju koja se nije menjala od rata, mislim da je to podmlađivanje do izvesne mere podržavao i sam Bakarić koji se držao prilično mudro. On nije padao u velike rasprave u okviru Jugoslavije, pre bi se moglo reći da se trudio da ostane po strani i ja to pripisujem njegovom razumevanju specifičnog položaja Hrvatske nakon Drugog svetskog rata, svega što se dogodilo, njegovom opreznošću. Kad je ona došla u partijsko rukovodstvo, mi smo se mnogo češće viđale, vrlo mnogo smo razgovarale(…)

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Mogu li reći više nego što sam rekao (VI)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

 

Jeste li ikada razmišljali o pisanju romana poput mnogih pjesnika koji su na marginama svoje poezije napisali roman?

Uz moju neograničenu ljubav prema romanu, nisam nikada pomislio da ga napišem. Ali zavidim piscima jer je njihov svijet širi. Roman može obuhvatiti sve oblike znanja, kulture, problema, briga i životnih iskustava. Može apsorbovati poeziju i druge književne žanrove i imati najveću korist od njih. Lijepa stvar u romanu je što nije podložan krizama, jer u svakom čovjeku postoji priča. To je dovoljno milionima godina, a romanopisca samo treba inspisirati iskustvom. Nisam razmišljao o pisanju romana jer nisam mogao garantovati rezultate. Roman zahtijeva trud i strpljenje, koji mi nisu dostupni. Mnogi pjesnici su savladali poeziju i pripovijedanje. Neki od njih proširili su svoju naraciju na svoju poeziju, a neki su zasjenili svoju poeziju, pa je ona postala pjesnički roman, dok roman mora imati jezik pripovijedanja i logiku likova i drugih. Volim roman – priču. Ne sviđa mi se roman koji nije fikcija i smatram ga jezičkim brbljanjem. Možda je to lijepo, ali to nije žanr koji volim. Nedavno sam pročitao roman koji me je zadivio Yacoubianova zgrada, egipatskog autora Ala al-Aswanija. Ono što me iznenadilo u vezi s tim romanom je da mu ne treba pisanje ili književni jezik, jer snaga ljudskog iskustva u njemu obogatila ga je jezikom.

Šta mislite o izreci da je budućnost u romanu, a ne u poeziji? I da je sada vrijeme za roman?

Podsjetio bih Vas da je prošlo vrijeme kratke priče. Takva priča ima godišnja doba. Ponekad cvjeta, a ponekad blijedi i nestaje. Roman je u izvjesnom smislu novo pisanje, jer mu poezija prethodi hiljadama godina. Roman je na iskušenju kada se kaže da je sada došlo njegovo vrijeme i da je postao „Divan Arapa“, kako kažu. Lično, ne sviđa mi se taj sukob između dva pisanja. Roman ima svoj svijet, a poezija svoj. U nekim društvima roman je razvijeniji od poezije, a u drugim društvima poezija je razvijenija od romana. Niko ne može naslikati sliku budućnosti niti je monopolizovati. Mislim da je budućnost rezervisana za poeziju isto koliko i za roman.

Ali mislite li da je poezija sposobna izraziti sve što Vam je u duši i sve one misli koje se vrte u glavi?

Postoje pjesnici koji kažu da im jezik ne može udovoljiti i da su veći od jezika. I upornost  pjesnika u objavljivanju velikih citata može biti prihvatljiva. Da li mi poezija dozvoljava da kažem sve što želim reći? To nije pitanje koje sebi postavljam. Umjesto toga, glasi: mogu li reći više nego što sam rekao? To je ono što me brine. Ali niko ne može napisati sve što ima u sebi. Postoje pisci koji su napisali više nego što mogu podnijeti, što znači da su njihove riječi veće od njihovog unutrašnjeg svijeta i njihovog životnog i ljudskog iskustva. Lično se ne žalim na ovo. Vjerujem da mogu reći ono što osjećam, o čemu sanjam i što je misteriozno u različitim oblicima. Ali na kraju može biti istina da pjesnik govori jedno, a romanopisac drugo. Međutim, o čemu je riječ? Pjesnik piše da dođe do te stvari, da sazna šta želi reći.

Sve dok govorimo o sufizmu, priznajem da osjećam da imate mističnu tendenciju ispunjenu metafizičkom dimenzijom, posebno u Vašoj dugoj pjesmi Mural u kojoj ste doživjeli iskustvo smrti? Šta za Vas znači mistična poezija? Da li je čitate?

Čitao sam i čitam sufijsku literaturu. Moje zapažanje je da poezija nije najbolja u njoj, već prozni tekst. Na primjer, Ibn Arabi, njegov prozni tekst mnogo je bogatiji od njegovog pjesničkog teksta, pun je semantike, ali je puniji misterija i tajanstveniji od njegove poezije. Na sufizam gledam intelektualnim ili filozofskim gledištem, gledam na njega sa poetičnim pogledom u smislu avanture odlaska na al-Aksu i pokušaja drugačije komunikacije sa svemirom i pokušaja traženja onoga što stoji iza ovog univerzuma, šta je izvan prirode i egzistencijalna pitanja. Ne zanima me sufijsko iskustvo, njegovo značenje, koliko me brinu jezični i mistični napori da dosegnu ono što druge avanture ne mogu dosegnuti. To je književna avantura koja je učinila prozu superiornom u odnosu na poeziju u pisanju. Ako želimo potražiti prave izvore koji su uticali na proznu pjesmu, naći ćemo sufijske prozne spise poput al-Nafarija, Bastamija, Suhrawardija i Ibn Arabija. To su bili pjesnici druge vrste, odnosno sa svojim teretom otisnuli su se na što dalji put. Ne možemo otići tamo gdje su oni otišli. To je kreativna strana sufizma, ali postoji sufizam koji podsjeća na čarobnjaštvo i magiju.

Šta mislite o pjesnicima koji koriste stare sufijske izraze u pisanju moderne sufijske poezije?

Mene lično to pitanje ne zanima. I mislim da u našem modernom i burnom dobu nema mjesta za sufijsku poeziju.

A novi sufizam koji nema veze sa starim terminima?

Taj moderni sufizam oblik je pobune protiv prirode savremenog života i reifikacije čovjeka i njegove udaljenosti od duhovnog i vjerskog pitanja. Ono što čitamo u poeziji je intarzija nekih sufijskih izraza koji su izvan konteksta.

Šta je s metafizičkom dimenzijom svojstvenom Vašoj poeziji?

Možda je pitanje smrti u mojoj poeziji usko povezano s metafizičkom dimenzijom. Postoje dva pogleda na smrt: vjerski stav kaže da je smrt prelaz iz efemernog u besmrtno, iz smrtnog u vječno i iz dunjaluka na ahiret. Drugi pogled ili filozofsko gledište smatra ga svojevrsnim postajanjem i smatra da su život i smrt praćeni zemaljskom dijalektikom. Ponekad pišem o smrti, ali ne ulazeći previše duboko u to pitanje. Doći do krajnosti tog pitanja je stvar puna mina koje se ne mogu ukloniti niti detonirati. U Muralu sam pisao o ličnom iskustvu, što mi je bio povod da pređem na pitanje smrti, budući da su najstariji tekstovi koji su govorili o smrti, uključujući i Ep o Gilgamešu, koji je takođe govorio o besmrtnosti i životu. Ovo iskustvo za mene je bilo prikladan okvir za naraciju ili nešto poput biografije. U trenutku smrti, vaš život prolazi ispred vas kao da je na brzoj traci. Živio sam to i vidio. Sve vizije koje sam napisao u pjesmi bile su stvarne: Maarri i susret Heideggera i René Chara… Vidio sam mnogo i nisam sve napisao. Ali primijetio sam da je pjesma više naklonjena pitanju života nego pitanju smrti. I pjesma u zaključku bila je himna života. Najvažnija lekcija koju sam naučio iz ovog pitanja je da je život lijep dar, lijep poklon, neograničena božanska velikodušnost, i moramo ga živjeti svaki minut. Što se tiče pitanja besmrtnosti, na njega nije odgovoreno još od Epa o Gilgamešu do danas. Postoji vjerski odgovor, ali kao pjesnik ne volim ulaziti u vjersku raspravu. Čovjek vjeruje u ono što zna, i u ono šta ne zna. Pored toga, vezan je za vjerovanje u ono što se ne zna, a najvažnija stvar u borbi između života i smrti je da stane na stranu života.

Sve dok govorimo o religiji, primjećujemo da u Vašoj poeziji postoji biblijski trag, posebno iz „Pjesme nad pjesmama”, koja je zastupljena u Vašoj visokoj lirici u zbirci „Krevet strankinje” i drugima! Šta Vas kao pjesnika privlači u biblijskom tekstu i kako je to uticalo na Vas?

U početku sam studirao na okupiranim teritorijama, a neke knjige Tore bile su obavezne u programu na hebrejskom jeziku, a ja sam ih tada proučavao. Ali, na Toru ne gledam s vjerskog gledišta, čitao sam je kao književno djelo, a ne vjersko ili historijsko. Čak i ozbiljni jevrejski istoričari ne bi prihvatili Toru kao istorijsku referencu. Ili makar gledam književnu stranu Tore. Tri su knjige ispunjene poezijom i izražavaju visoko ljudsko iskustvo: Knjiga o Jovu, Knjiga propovjednika koja postavlja pitanje smrti i Pjesma nad pjesmama.

Psalmi?

Neki od psalama manje su književni od knjiga koje sam spomenuo. Dakle, Tora je za mene književna knjiga i ima visoka književna i pjesnička poglavlja.

Je li Tora jedan od Vaših izvora?

Nema sumnje da je ona jedan od mojih književnih izvora.

Jeste li ponovo pročitali Toru na arapskom?

Da, pročitao sam nekoliko arapskih prevoda, uključujući i one moderne. Sviđa mi se malo suptilnosti. Takve knjige moraju biti prevedene na poseban način. Veliki pjesnici u svijetu smatraju Pjesmu nad pjesmama jednom od najvažnijih pastirskih pjesama u istoriji poezije, bez obzira na izvore te faraonske ili asirske himne.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Oživljavanje jezika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

 

Šta je sa inspiracijom?

Mislim da postoji inspiracija! Ali šta je inspiracija? Jednom sam pokušao da je upoznam i rekao da je njena podsvijest pronašla njene riječi. Ali ovo je netačna i neopipljiva definicija. Inspiracija je ponekad kompatibilnost vanjskih elemenata s unutrašnjim elementima, otvorenost uma prema spokoju i način da se hemijskim procesom čiji se elementi ne mogu odrediti pretvori vidljivo u nevidljivo, a nevidljivo u vidljivo. Mislim da postoji neka tajna poetskog motiva. Zašto pjesnik ustaje i piše? Zašto dolazi s bijelim papirima i trudi se, a ne zna kuda ide? Opasnost poetskog djela leži u činjenici da nema sigurnih garancija uspjeha. Pisanje je trajna i opasna avantura i nema sigurnosti. Zapravo ne postoji osiguravajuće društvo koje se uopšte slaže s poetskom avanturom, a u poeziji ima toliko „saobraćajnih nesreća“ (smijeh). Ponekad osjećate da imate goruću želju za pisanjem. Sjednete za sto i ne napišete ništa. Ponekad lijeno odete do stola i iznenadite se da je inspiracija u vama, pa se okrenete pisanju. Neki su pisci oklijevali oko inspiracije, postojala ona ili ne. Ali ako postoji inspiracija, moramo je znati čekati, jer ona ne dolazi sama. Moramo sarađivati ​​s njom kao što sarađujemo s tajanstvenim i nepoznatim kako bi nešto postalo jasno.

Šta je sa prvim stihom o kojem Valerie govori!

Prvi stih je kroz moje iskustvo manje važan od ostalih redaka. Poezija počinje bez poezije. A put do pjesme će biti trnovit na početku. Lično nemam prvi stih koji je tako važan jer nemam nijedan poetski stih. Pjesma se rađa i postepeno uzdiže. Ponekad pjesnička inspiracija može biti loša, ali daje dobar rezultat. Nije problem. I ponovo pitam šta znači inspiracija: inspiracija vam govori: Sjedite i radite i radite, i onda ode. Ona vas priprema poetično, pere vas iznutra ili animira iznutra ili balansira toplinu i hladnoću, a ostalo je na vama, kao pjesniku, da zavisite o sebi, o svom iskustvu i o tome kako pronaći vlastiti tekst koji drži u sjećanju čitavo vaše pisanje. Bijeli papir pred vama ispunjen je prethodnim zapisima, vašim zapisima. Sjećam se da je Eliot rekao kako je književna zrelost sjećanje na naše pretke i osjećaj da iza tog pjesničkog teksta stoje preci.

Čak i u pjesmama koje proizlaze iz određene teme ili određene činjenice? Na primjer, Vaša pjesma o sjećanju na Sayyaba ili o Muhammedu Durri ili Edwardu Saidu! Je li Vas tema motivisala da ih napišete? Je li to isti način pisanja? Odnosno, da li tema prethodi pjesmi?

Postoji poezija koja stvara svoj predmet pisanja. Ali kad pišete, imate na umu nešto potpuno nedefinisano, ali imenovano. Postoji naziv za ono što želite napisati, na kraju ćete pisati poeziju. Stavovi i ideje koje pišete ne definišu vašu temu, već način na koji je izražavate. Postoje pjesme koje nemaju temu, ili su one samostalne i pune jezičke napetosti, jezičke igre ili jezičke pobune protiv vas, ili vašeg pokušaja da kontrolišete jezik. Problem je u tome što pjesnik misli da upravlja jezikom. To nije istina. Jezik više kontroliše pjesnika jer ima svoje pamćenje, sistem, format, istoriju i naslijeđe. Ono što pjesnik može učiniti je da oživi jezik koji je postao poznat i uobičajen. Kako kaže Heidegger, pjesnik je sredstvo jezika, a jezik nije sredstvo pjesnika.

Patite li od dileme bijelog papira, te dileme o kojoj govore mnogi pjesnici?

Kad pišete, idete svojoj sudbini sami, bez ičije pomoći. A ako nađete nekoga ko vam pomaže, on zapravo od vas vrši otklon zbog jačine svog prisustva. Svaki pjesnik ima u sebi hiljade pjesnika. Nema pjesnika koji polazi od praznine ili bjeline, pjesnik može završiti u bjelini. Bijela boja ne postoji u pisanom obliku. U svakom pjesniku postoji istorija poezije, od usmene pastorale do pisane poezije, od klasične poezije do moderne poezije. Tada se pjesnik plaši svojih čitanja, da će nešto od njih nesvjesno skočiti u njegov tekst, nešto će mu biti dvosmisleno. Mislim da to nije poseban tekst za određenog pjesnika. Pjesnik nosi karakteristike ili crte svih pjesnika koje je čitao, ali ne skrivajući svoje crte, tj. poput unuka koji nosi crte svog djeda, a da pritom ne nestane vlastitih crta. Teško pitanje koje se postavlja svakom pjesniku je: na kojoj strani bijelog papira može dodati nešto novo? To je prava poteškoća. Stoga je prava poezija malobrojna i rijetka.

Kad čitam Vaše pjesme ne osjećam da imate krizu u pisanju ili izražavanju! Vaš pjesnički leksikon je vrlo raskošan, što ukazuje na to da ste prevazišli krizu „bijelih papira“. Poezija Vam je tečna i nadiruća! Odakle dolazi ta poetska širina ili prostranost i ta svjetlost? Je li to iz pjesničkog sidra ili iz internog iskustva?

Prije svega, hvala Vam na tom mišljenju, koje je kritičko mišljenje, koje izuzetno cijenim. Zašto? Zato što se moja kriza ne pojavljuje u mojoj pjesmi, već u pred-pjesmi. Moja kriza je s prošlošću pjesme. U pjesmi ne biste trebali pokazati svoju patnju kao pjesnika, niti svoju muku koja joj prethodi. Čitaoc vidi novorođenče a ne zna šta je porod. On vidi stvar u njenom zrelom obliku. Što se tiče onoga što stoji iza toga, ne. Da je poezija bila tako laka, bijeli papir ne bi sadržavao pjesme. Ne. Pjesnik mora sakriti svoju patnju i pojaviti se kao da je njegova pjesma sama napisana. Napetost se ne treba pojaviti. Sjećam se šta je njemački pjesnik Rilke rekao u vezi s tim: „Ako želite napisati jedan redak poezije, morate posjetiti mnoge gradove, vidjeti mnogo stvari i ubrati mnogo cvijeća. Pjesma je oličenje sve te patnje i iskustva“.

Ali iz toga proizlazi raskošnost Vašeg pjesničkog vokabulara? Postoje veliki pjesnici na svijetu čiji je vokabular uzak?

Bojao sam se da će moj pjesnički leksikon biti gori od toga. Zaista sam se bojao. Primjećujem, na primjer, da neki važni arapski pjesnici imaju loš leksikon. Ne želim nikoga ovdje imenovati.

Ja ću imenovati Saida Akla, na primjer. On je veliki pjesnik, ali mu je fond riječi ograničen.

Neću nikoga imenovati. Možda kontradiktorni svjetovi koje osjećam oko sebe, svaki opstoji s drugačijim leksikonom. Mislim, stavljam nebesko na stranu zemaljskog, metafizičko na stranu materijalnog…

Rusa sa sufijom…!

Volim odnose između kontradikcija i potreban im je jezik koji podnosi tu napetost. Ne mogu Vam reći da puno čitam. I možda prvi put u životu izjavljujem nešto: imam svakodnevni sport, svako jutro nasumice otvaram „Lisan al-Arab“ i čitam o nekoj riječi na koju naiđem, o njenoj istoriji, porijeklu i izvedenicama koje iz nje proizilaze. Uvijek otkrijem da arapski ne pišem dobro.

Možda je tamo Vaša snaga.

Priznavanje neznanja uči. Najbolji učitelj ili najbolji poticaj za učenje je znati da ne znate.

Vaša poezija ne izražava da ste pjesnik rječitosti, elokvencije i leksikografije…!

Pokušavam pojednostaviti svoj jezik i riješiti se mrtvog rječnika, ali imam stalne vježbe za bolje razumijevanje jezika.

Čitate li, na primjer, romane?

Naravno.

Čitate li poeziju, Vi ste taj koji poziva pjesnika da ne čita mnogo poezije?

Mislim da je to dobar savjet u određenim godinama. Jer poezija, poput svega lijepog, donosi neku vrstu sitosti. Niko ne može pojesti kilogram meda. Stropoštat će se s gađenjem. Poezija je toliko intenzivna da je čak ni dobar želudac ne može tako lako svariti. Tako da i mala količina poezije može zauzeti pravo mjesto i funkciju. Ali na početku pjesnik mora čitati dosta poezije kako bi ublažio ritam, izgladio jezik i odgojio svoju tvrdoglavost koja ako se otupi pomaže pjesniku da se riješi pjesničke mrzovolje. Poezija, bez obzira na svoje filozofske ideje i dimenzije, mora djelovati spontano, a to seže do čina pristojnih manira. Mnogo čitam istorijske knjige, čitao sam intelektualne i filozofske knjige i neke knjige koje nemaju veze sa poezijom, poput „Povijesti gusara“ ili „Povijesti soli“. Volim svestrana čitanja, posebno u području geografije, mora i zemalja.

Posjećujete li bioskop i pozorište?

Da naravno.

Jesu li to dva Vaša pjesnička izvora?

Bioskop kao moj vizuelni izvor da. Ali to je vrlo nejasan izvor. Međutim, priznajem da sam veliki ljubitelj romana.

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Nema poezije bez avanture

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

 

Muzika u pjesmi je jača od spoljašnje težine… Zar se ne slažete sa mnom da pjesma taf'ila trpi krizu?

Zaista postoji problem. Ali taj problem povezan je sa samom poezijom, pjesničkim talentom i pjesničkim iskustvom. Pjesma taf'ila svoj ritmički legitimitet izvodi iz rušenja tradicionalnog poretka, ali kada padne u drugi tradicionalni sistem gubi svoj legitimitet. Tako da ova pjesma može razviti svoje ritmove i strukturu. Na primjer: ja nemam redak stiha, moja pjesma se kreće kao kružna masa, rotira se. Moja rima to krije na početku ili u sredini rečenice. Dakle, postoji način slušanja jezika koji pjesnika mora osloboditi monotonije, a pjesnik mora znati kako da se pobuni protiv monotonije muzike. Ponekad postoji visok ritam koji samo uljepšava određena monotonija. Postoji, dakle, razmjena između ritmičke dimenzije i proze.

Zašto ste rekli da ćete, ako se suočite s poetskom krizom, otići u prozu? Zašto niste rekli da idete u proznu pjesmu? Zašto odbacujete izraz prozna pjesma?

Zato što ću i tada pisati poeziju. Prozna pjesma je poezija. Istina je da postoji prožimanje između proze i poezije, te da postoji književni rod koji se zove proza ​​i drugi žanr koji se naziva poezija. U ovom rodu postoji mjerena pjesma, a postoji i prozna pjesma. Proza ​​kao rod je drugo pitanje. Ako izađem iz poezije, izaći ću iz poezije u cjelosti. Možda je moj odgovor pogrešan. Ne mogu znati kakva mi je pjesnička budućnost. Zašto se raspravljam s Vama po ovom pitanju? Priznajem da je ovo na čemu sada radim prozni tekst. Sada u rukama imam, zaista, prozni tekst. To po prvi put priznajem. Što se tiče ograničavanja da u budućnosti napišem proznu pjesmu, to je pogrešan zaključak i nadam se da ćete ga ispraviti. No, mislim da je rasprava da je budućnost poezije i arapske pjesničke modernosti definisana samo u proznoj pjesmi zaista nepoštena. To je intelektualna tiranija, a isto tako i unutrašnja muzika dolazi samo iz proze… Mislim da moramo podići granice između svih ovih poetskih opcija, jer se prava arapska pjesnička scena može posmatrati samo iz ugla sinteze svih pjesničkih žanrova. Nema konačnog rješenja za pitanje poezije. Poezija je dvosmislena i neograničena, a njeno ograničenje doseže takvu tačku da ne prepoznajemo koje je pisanje ispravno. Po mom mišljenju, ispravno pisanje je pokušaj i nastojanje da se pogriješi. Jer bez grešaka se ne možemo razviti. Stoga uvijek preferiram eksperimentisanje bez garancije rezultata u odnosu na imitaciju zajamčenih rezultata. Po mom mišljenju, nema poezije bez avanture.

Zašto mnogi insistiraju na razgovoru o dvojnosti taf'il pjesme i prozne pjesme, s obzirom na to da se ta rasprava na Zapadu završila u devetnaestom stoljeću?

Istina, ta rasprava je završena na Zapadu. Tradicionalna strana bila je ona koja se borila protiv projekta slobodnog stiha ili metra. Slobodnoj poeziji je bila potrebna legitimnost i intelektualna i kreativna odbrana njenog izbora. Generacija prozne pjesme vodila je bitku za koju mislim da je bila jedna od najžešćih za utvrđivanje njenog legitimiteta. Bilo je agresivnih teoretičara prozne pjesme. Ali moramo razumjeti motive, posebno potragu za legitimitetom te pjesme. Danas je njen legitimitet uspostavljen, a pjesnici te pjesme ili njeni teoretičari moraju priznati legitimnost drugih. Moramo prekinuti jezik antagonizma između pjesničkih izbora i pjesničkih prijedloga. Čak i jedan pjesnik može napisati slobodnu pjesmu i pjesmu u prozi. Španski pjesnik Lorka napisao je proznu pjesmu, kao i Bodler i Rimbuad. Prozna pjesma više nije tema na dnevnom redu poezije ili književnosti. To je postalo zadato pitanje i čitalac više ne gleda razliku između poetike. Htio bih reći da mnogi pjesnici i čitaoci čitaju moje nedavne knjige kao prozne pjesme.

To je lijepo!

Takođe me čini srećnim, jer smatraju da su u moju poeziju apsorbovane prozne pjesme.

Insistirate na onome što nazivate značenjem u poeziji što se razlikuje od dijalektike? Je li Vaš pjesnički trenutak intelektualni ili intuitivni trenutak?

Prvo bih želio reći da je pojam značenja beskonačan. Riječi same po sebi nemaju značenje. Odnos riječi jedni prema drugima daje pjesničko značenje. Budući da su ti odnosi beskonačni, značenje je stoga beskonačno. Što se tiče pjesničkog znanja, vjerujem da postoje tri vrste tog znanja. Postoji intuitivno znanje, vizionarsko znanje i analitičko znanje. Poezija teži intuitivnom znanju i vizionarskom znanju a može imati koristi od analitičkog znanja, međutim osnova pjesničkog procesa ili područja u kojem poezija djeluje je intuitivno i vizionarsko znanje. Ta dva znanja nisu potpuno oslobođena analitičkog znanja. Pjesma počinje na različite načine koji se odnose na same pjesnike. Pjesma za mene počinje intuicijom. Ali to u trenutku ne otvara tok pjesme, slike se moraju pretvoriti u ritmove. A kad slike nose njihov ritam, osjećam da pjesma počinje kopati svoj kanal u nedefinisane književne žanrove. U tome leži teškoća pisanja poezije. Pjesma prti svoj put u beskrajnim spisima. Teškoća u realizaciji pjesme je kako se ona otkriva i ispunjava svoj pjesnički identitet u svim tim žanrovima i tekstovima. Dakle, ritam me vodi do pisanja. A ako nema ritma, i kakve god misli ili intuicije i slike imao, osim ako se vibracije muzike ne transformišu, ne mogu pisati. Tada počinjem od muzičkog trenutka. Ali u svakom pisanju postoji misao. Pjesnik ne dolazi samo iz jezika, već iz istorije, znanja i stvarnosti. Pjesnikov subjekt pisanja nije jedan subjekt, to je grupa subjekata. Dakle, postoji misao koja pokreće rad pjesme. Ponekad se pisanje pobuni protiv ideje koja ga pokreće, pa pisanje postane pokretač same ideje. Ovdje možemo reći da sutra dolazi u prošlost, a ne obrnuto. Svaki raspored pjesme svjestan je intelektualni čin, a ako se pojave njegove karakteristike, pjesma se pretvara u grupu izreka, a takođe se pretvara u filozofiju, a odnos između filozofije i poezije postaje odnos međusobnog kontinuiteta. Sva misao, filozofija i znanje moraju se izraziti u poeziji kroz čula, moraju se stopiti u čula, u protivnom pretvorit će se u izreke kako sam naglasio.

Ali primjetno je da većina Vaših pjesama, posebno pjesama s epskom dušom, ima strukturu zasnovanu na ritmu i na ritmičkim i lirskim materijalima. Koje su faze izgradnje Vaše pjesme?

Maloprije smo razgovarali o trenutku koji je pjesnika natjerao da napiše pjesmu. Moj ključ, kao što sam rekao, je ritam. To je u odnosu na poetski podsticaj. Ali ja insistiram na tome da pjesmu gradim geometrijski, a to se odnosi i na dugačke i na kratke pjesme istovremeno. Mislim da pjesma bez strukture može biti ugrožena mekušačkim tendencijama. Volim da pjesma ima snagu. Ovo nije zakon koji slijedim, već moj pjesnički izbor. Zašto govorim o teksturama? Upoznati odnos između površina i dubina, odnos između ritma i slike i metafore i metonimije. Moraju postojati vrlo precizni odnosi između količine soli i količine ruža, krvi i blata… Mora postojati koncepcija arhitekture na kojoj se pjesma temelji. Pjesma može dovesti do druge zgrade, u kojoj vrijeme inženjer mora promijeniti njenu kartu. Ali ukratko, ne objavljujem pjesmu osim ako nema oblik, strukturu ili ono što nazivam qawwam (baza).

Francuski pjesnik Paul Valéry kaže da pjesnik u prvom redu dolazi do inspiracije, a zatim mora nastaviti sa pisanjem pjesme. Ispisujete pjesmu u nekoliko faza, a zatim je formulišete iznova i iznova. Kako se Vaša pjesma rađa i kako se završava?

Rađa se preko ritma. Prvo napišem redak, a zatim pjesma potekne. Tako je pišem, ali kad unesem izmjene u nju ili se ona sama promijeni, to postaje druga pjesma. Mnogi moji prijatelji kritičari pokušavaju doći do mojih nacrta poezije. Kažem im da ih odmah uništavam jer postoje skandali i tajne, a povremeno uopšte nema veze između prvog teksta i posljednjeg teksta. Možda bi promjena pjesničke linije mogla promijeniti cijelu strukturu pjesme, pa je njena struktura podložna pokušaju restauracije i nove izgradnje. Divim se Paulu Valeryju, kritičaru, čitaocu i piscu visoke senzibilnosti i inteligencije, a ne mogu reći da mu se divim kao pjesniku. Kao što se Octaviu Pazu više divim kao kritičaru i teoretičaru poezije nego kao pjesniku.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo