Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (VIII): Čovjek koji je poznavao svijet

Objavljeno prije

na

Bili ste najbliži saradnik Marka Nikezića. Gde vidite njegovo mesto u srpskom komunističkom pokretu, a gde u srpskom društvu uopšte? – Ja sam uradila knjigu Srpska krhka vertikala, nekako sam smatrala da sam obavezna da to uradim zato što ja njega smatram stvarno pojavom u srpskom društvu, ne vidim ga kao nešto izolovano, vidim ga kao jednu tačku na toj slaboj vertikali. Marka Nikezića nisam poznavala pre nego što smo počeli da radimo zajedno, par puta smo se sreli u CK, on je slušao to što ja govorim, počeo je da mi šalje neke tekstove i knjige za koje je mislio da je zanimljivo da ih pročitam. Mi smo se vrlo brzo razumeli, rekao je: „Mi nećemo biti nova metla, nikoga mi nećemo da čistimo, ja neću da budem kandidat neke grupe, dolazim ako to politički činioci u Srbiji procenjuju da je korisno i potrebno.” Tako se i postavio, nikoga ne eliminisati, svakoga konsultovati. Mi smo trošili enormnu energiju da čujemo svakoga, da prema svakom pokažemo respekt jer smo mislili da je to prilično divlja atmosfera u kojoj se ljudi brzo obračunavaju, beskrupulozno bore za svoje pozicije. Ono čime je Marko Nikezić odmah ostavio utisak, prvo, stranci su registrovali tu promenu, rekli su da dolazi čovek koji poznaje svet, čovek koji je bio ambasador u Kairu, Pragu, SAD, vodio je Ministarstvo inostranih poslova, znali su ga iz UN, veoma su ga cenili kao preciznog čoveka, uživao je ogroman autoritet u Sekretarijatu inostranih poslova. On je prišao pokretu u mladosti, u srednjoj školi. Mislim da je na njega vrlo mnogo uticala i porodična situacija, njegov otac je bio stari levičar, poznavao je Rusiju, verovatno je on dosta uticao na njegovo uvlačenje u taj svet ideja i politike, upoznala sam i njegovu majku, bila je Francuskinja, bila je žena od velikog integriteta, verovatno je i to uticalo na njega. Nikezić je uvek bio vrhunski đak, darovit čovek, bio je đak Riste Stijovića, imao je talenta za vajarstvo, imao je i materijalne mogućnosti da ode u svet da se školuje, a nije, ostao je tu, upisao se na arhitekturu. Ja to znam od njegovih školskih drugova, neki su, kao Miodrag Popović, bili moji profesori. U Beogradu je bio ilegalac u to najteže vreme. Pri kraju života on je najviše govorio o ratu, ja sam svaki dan odlazila, dolazili su i drugi ljudi, njegovi vršnjaci, za njih je antifašistički pokret bio nalog vremena poštenom čoveku, oni su u tome tako učestvovali. Nikezić je rat proveo u Srbiji zajedno sa Dražom Markovićem i njegovom ženom. Kad sam čitala te knjige i kad sam ih slušala, mislila sam kako je to bilo mnogo teže nego biti negde u Bosni, na Sutjesci, jer ste tamo ipak sa svojima, a oni su bili jako progonjeni ovde. Rekao mi je: „Znaš šta, ako bih morao da biram između četnika i staljinista ja bih izabrao ovo drugo.” „Otkud Vam taj izbor?” pitam ga, a on kaže: „Kod njih ima nekog metoda, a ovo je stihijsko ubijanje.” Jedno vreme je radio u gradskoj vlasti i u gradskom komitetu, u to vreme je poginula njegova prva žena u saobraćajnom udesu, ona je bila ćerka Milete Jakšića, pesnika, posle je sklopio novi brak, krenuo je u diplomatiju i verovatno je mislio da će tu provesti život. Imao je ogromnu radoznalost, prvo, on je bio jedan od najobrazovanijih ljudi u našoj sredini, neverovatno je poznavao istoriju umetnosti, spoljnu politiku, literaturu, bio je poliglota, svuda je naučio jezik, jako je mnogo upio od sveta. Bio je introvertan čovek i malo melanholik. Imao je skepsu prema ruskom modelu i mislio je da se Jugoslavija dva puta u svojoj istoriji deprovincijalizovala, prvi put 1941. kad je pružila otpor fašizmu, i drugi put 1948. kad je pružila otpor Staljinu. To njegovo nepoverenje je bilo trajno, tako je on bio i obeležen, konačno, kao „zapadni čovek”, iako on sebe nije tako video. Govorio je: „Bio sam otvoren, nisam hteo ovde da zavedem Zapad nego da zemlja evoluira.” Ono čime je on brzo zadobio pismeniju srpsku javnost, tačnije, pismeniji deo partije, to je bio njegov jezik, u stvari, njegov način mišljenja. Zatim, to je bila podrška modernizaciji u svim njenim aspektima, pre svega, privredna modernizacija, nove tehnologije, tržište, novi ljudi. Onda, neko uvažavanje struktura, u okviru jednopartijskog sistema postojao je mehanizam koji je možda nekom ličio na dekor, ali Nikezić ništa nije shvatao formalno, ni sindikat, ni Socijalistički savez, ni omladinsku organizaciju, govorio im je: „Imate svoje statute, svoje programe, probajte da budete autonomni, budite agresivni.” Bio je svestan nužnosti smene generacija i to je možda osnova za naš ljudski i politički susret, smatrao je da je ratna generacija odigrala veliku ulogu, ali da ona ne treba da živi od toga kao od rente, da treba da dođu novi ljudi. Bio je za veliko otvaranje zemlje prema svetu, za njega nije bila katastrofa što milion naših ljudi radi u svetu, naprotiv, mislio je da je to važan kanal za otvaranje zemlje, za komunikaciju, i što se tiče ekonomije i što se tiče znanja. Bio je čovek koji se nije dao masirati. U politici je neki minimum demagogije možda potreban, ali on se nije ustručavao da kaže da neće da ga vode na sva moguća mesta, da je video ono što treba, on je za tu „masažu” imao mene, ja sam to radila sa zanimanjem i pripadalo mi je u nekoj podeli posla. Mi smo vrlo dobro komunicirali…

Nikada nije poželeo da se javno oglasi?

– Ne, nas dvoje smo pristali na razgovor sa Slavoljubom Đukićem, ja sam imala otpor iskreno da Vam kažem, to je već negde 1988/89. uoči njegove smrti, on je tada rekao: „Ja to ne mogu bez tebe da uradim.” I ja sam pristala iz neke solidarnosti, sećam se, bio je u bolnici kada je tu knjigu pročitao, držao je na krevetu i onako, bacio je na susedni krevet i rekao: „Laka knjiga o ozbiljnoj stvari!” To je bio komentar, ništa u knjizi nije bilo netačno, ona je odigrala ulogu, skrenula je pažnju, ali to je bilo daleko od neke istorije. Kada je pročitao Đukićevu knjigu, Milovan Đilas me je pozvao telefonom, prvi put. Bio je uzbuđen. Rekao mi je: „Da su bile drugačije međunarodne okolnosti, Nikezića i Vas bi ubili.” „Pa, nisu ni Vas” odgovorila sam. „To je drugo. Ja sam bio sam” rekao je Đilas… Ne znam na kakvu bi probu Nikezića rat stavio, često o tome razmišljam, on nije taj temperament kao Tepavac, da reaguje… Nisam sigurna koliko bi se angažovao.

Mislite da se ne bi oglasio?

 Oglasio bi se, sigurno, ali je uvek govorio: „Ili treba reći nešto što će da ih zaboli, ili ne treba ništa govoriti!” Tako je on mislio. Drugo, ne bi se on vratio u politički život, niko ga nije ni tražio jer su oni smatrali da je najvažnije to izbeći. Možda bi se javno odredio prema tom ludilu u ratu, zločinima. On je poznavao Srbiju, ali mislim da bi njeno lice koje se pokazalo u ratu, na neki način i njega zaprepastilo, tako mi se čini… Znate šta, čovek ne može ni sebe da predvidi, a kamoli druge ljude. U svakom slučaju ja mislim da je bio jedan od najdubljih ljudi koje sam srela, koji je imao koncepciju, koji je mislio.

Kako ocenjujete ulogu Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala? Kakvi su bili vaši odnosi narednih decenija?

–(…) Na dužnost je došla zaista na osnovu svog stručnog angažmana. Bila je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, javljala se u javnosti, imala je referat na Socijalističkom savezu, za to vreme je bilo neobično da se pozove stručnjak, profesor univerziteta, da održi referat o ekonomskim pitanjima u republici. Naši odnosi su bili jako dobri, dolazila mi je i u kuću. Za mene je ona bila i na neki način ostala jedna briljantna žena. Ona je retko obrazovana žena, poliglot, sjajno govori francuski, engleski, italijanski, mislim i nemački jezik, tako da je ona bila jedna kompetentna osoba. U hrvatsku politku su tada, uopšte, uneli novu energiju u odnosu na generaciju koja se nije menjala od rata, mislim da je to podmlađivanje do izvesne mere podržavao i sam Bakarić koji se držao prilično mudro. On nije padao u velike rasprave u okviru Jugoslavije, pre bi se moglo reći da se trudio da ostane po strani i ja to pripisujem njegovom razumevanju specifičnog položaja Hrvatske nakon Drugog svetskog rata, svega što se dogodilo, njegovom opreznošću. Kad je ona došla u partijsko rukovodstvo, mi smo se mnogo češće viđale, vrlo mnogo smo razgovarale(…)

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo