Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (VIII): Čovjek koji je poznavao svijet

Objavljeno prije

14 godina

na

Bili ste najbliži saradnik Marka Nikezića. Gde vidite njegovo mesto u srpskom komunističkom pokretu, a gde u srpskom društvu uopšte? – Ja sam uradila knjigu Srpska krhka vertikala, nekako sam smatrala da sam obavezna da to uradim zato što ja njega smatram stvarno pojavom u srpskom društvu, ne vidim ga kao nešto izolovano, vidim ga kao jednu tačku na toj slaboj vertikali. Marka Nikezića nisam poznavala pre nego što smo počeli da radimo zajedno, par puta smo se sreli u CK, on je slušao to što ja govorim, počeo je da mi šalje neke tekstove i knjige za koje je mislio da je zanimljivo da ih pročitam. Mi smo se vrlo brzo razumeli, rekao je: „Mi nećemo biti nova metla, nikoga mi nećemo da čistimo, ja neću da budem kandidat neke grupe, dolazim ako to politički činioci u Srbiji procenjuju da je korisno i potrebno.” Tako se i postavio, nikoga ne eliminisati, svakoga konsultovati. Mi smo trošili enormnu energiju da čujemo svakoga, da prema svakom pokažemo respekt jer smo mislili da je to prilično divlja atmosfera u kojoj se ljudi brzo obračunavaju, beskrupulozno bore za svoje pozicije. Ono čime je Marko Nikezić odmah ostavio utisak, prvo, stranci su registrovali tu promenu, rekli su da dolazi čovek koji poznaje svet, čovek koji je bio ambasador u Kairu, Pragu, SAD, vodio je Ministarstvo inostranih poslova, znali su ga iz UN, veoma su ga cenili kao preciznog čoveka, uživao je ogroman autoritet u Sekretarijatu inostranih poslova. On je prišao pokretu u mladosti, u srednjoj školi. Mislim da je na njega vrlo mnogo uticala i porodična situacija, njegov otac je bio stari levičar, poznavao je Rusiju, verovatno je on dosta uticao na njegovo uvlačenje u taj svet ideja i politike, upoznala sam i njegovu majku, bila je Francuskinja, bila je žena od velikog integriteta, verovatno je i to uticalo na njega. Nikezić je uvek bio vrhunski đak, darovit čovek, bio je đak Riste Stijovića, imao je talenta za vajarstvo, imao je i materijalne mogućnosti da ode u svet da se školuje, a nije, ostao je tu, upisao se na arhitekturu. Ja to znam od njegovih školskih drugova, neki su, kao Miodrag Popović, bili moji profesori. U Beogradu je bio ilegalac u to najteže vreme. Pri kraju života on je najviše govorio o ratu, ja sam svaki dan odlazila, dolazili su i drugi ljudi, njegovi vršnjaci, za njih je antifašistički pokret bio nalog vremena poštenom čoveku, oni su u tome tako učestvovali. Nikezić je rat proveo u Srbiji zajedno sa Dražom Markovićem i njegovom ženom. Kad sam čitala te knjige i kad sam ih slušala, mislila sam kako je to bilo mnogo teže nego biti negde u Bosni, na Sutjesci, jer ste tamo ipak sa svojima, a oni su bili jako progonjeni ovde. Rekao mi je: „Znaš šta, ako bih morao da biram između četnika i staljinista ja bih izabrao ovo drugo.” „Otkud Vam taj izbor?” pitam ga, a on kaže: „Kod njih ima nekog metoda, a ovo je stihijsko ubijanje.” Jedno vreme je radio u gradskoj vlasti i u gradskom komitetu, u to vreme je poginula njegova prva žena u saobraćajnom udesu, ona je bila ćerka Milete Jakšića, pesnika, posle je sklopio novi brak, krenuo je u diplomatiju i verovatno je mislio da će tu provesti život. Imao je ogromnu radoznalost, prvo, on je bio jedan od najobrazovanijih ljudi u našoj sredini, neverovatno je poznavao istoriju umetnosti, spoljnu politiku, literaturu, bio je poliglota, svuda je naučio jezik, jako je mnogo upio od sveta. Bio je introvertan čovek i malo melanholik. Imao je skepsu prema ruskom modelu i mislio je da se Jugoslavija dva puta u svojoj istoriji deprovincijalizovala, prvi put 1941. kad je pružila otpor fašizmu, i drugi put 1948. kad je pružila otpor Staljinu. To njegovo nepoverenje je bilo trajno, tako je on bio i obeležen, konačno, kao „zapadni čovek”, iako on sebe nije tako video. Govorio je: „Bio sam otvoren, nisam hteo ovde da zavedem Zapad nego da zemlja evoluira.” Ono čime je on brzo zadobio pismeniju srpsku javnost, tačnije, pismeniji deo partije, to je bio njegov jezik, u stvari, njegov način mišljenja. Zatim, to je bila podrška modernizaciji u svim njenim aspektima, pre svega, privredna modernizacija, nove tehnologije, tržište, novi ljudi. Onda, neko uvažavanje struktura, u okviru jednopartijskog sistema postojao je mehanizam koji je možda nekom ličio na dekor, ali Nikezić ništa nije shvatao formalno, ni sindikat, ni Socijalistički savez, ni omladinsku organizaciju, govorio im je: „Imate svoje statute, svoje programe, probajte da budete autonomni, budite agresivni.” Bio je svestan nužnosti smene generacija i to je možda osnova za naš ljudski i politički susret, smatrao je da je ratna generacija odigrala veliku ulogu, ali da ona ne treba da živi od toga kao od rente, da treba da dođu novi ljudi. Bio je za veliko otvaranje zemlje prema svetu, za njega nije bila katastrofa što milion naših ljudi radi u svetu, naprotiv, mislio je da je to važan kanal za otvaranje zemlje, za komunikaciju, i što se tiče ekonomije i što se tiče znanja. Bio je čovek koji se nije dao masirati. U politici je neki minimum demagogije možda potreban, ali on se nije ustručavao da kaže da neće da ga vode na sva moguća mesta, da je video ono što treba, on je za tu „masažu” imao mene, ja sam to radila sa zanimanjem i pripadalo mi je u nekoj podeli posla. Mi smo vrlo dobro komunicirali…

Nikada nije poželeo da se javno oglasi?

– Ne, nas dvoje smo pristali na razgovor sa Slavoljubom Đukićem, ja sam imala otpor iskreno da Vam kažem, to je već negde 1988/89. uoči njegove smrti, on je tada rekao: „Ja to ne mogu bez tebe da uradim.” I ja sam pristala iz neke solidarnosti, sećam se, bio je u bolnici kada je tu knjigu pročitao, držao je na krevetu i onako, bacio je na susedni krevet i rekao: „Laka knjiga o ozbiljnoj stvari!” To je bio komentar, ništa u knjizi nije bilo netačno, ona je odigrala ulogu, skrenula je pažnju, ali to je bilo daleko od neke istorije. Kada je pročitao Đukićevu knjigu, Milovan Đilas me je pozvao telefonom, prvi put. Bio je uzbuđen. Rekao mi je: „Da su bile drugačije međunarodne okolnosti, Nikezića i Vas bi ubili.” „Pa, nisu ni Vas” odgovorila sam. „To je drugo. Ja sam bio sam” rekao je Đilas… Ne znam na kakvu bi probu Nikezića rat stavio, često o tome razmišljam, on nije taj temperament kao Tepavac, da reaguje… Nisam sigurna koliko bi se angažovao.

Mislite da se ne bi oglasio?

 Oglasio bi se, sigurno, ali je uvek govorio: „Ili treba reći nešto što će da ih zaboli, ili ne treba ništa govoriti!” Tako je on mislio. Drugo, ne bi se on vratio u politički život, niko ga nije ni tražio jer su oni smatrali da je najvažnije to izbeći. Možda bi se javno odredio prema tom ludilu u ratu, zločinima. On je poznavao Srbiju, ali mislim da bi njeno lice koje se pokazalo u ratu, na neki način i njega zaprepastilo, tako mi se čini… Znate šta, čovek ne može ni sebe da predvidi, a kamoli druge ljude. U svakom slučaju ja mislim da je bio jedan od najdubljih ljudi koje sam srela, koji je imao koncepciju, koji je mislio.

Kako ocenjujete ulogu Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala? Kakvi su bili vaši odnosi narednih decenija?

–(…) Na dužnost je došla zaista na osnovu svog stručnog angažmana. Bila je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, javljala se u javnosti, imala je referat na Socijalističkom savezu, za to vreme je bilo neobično da se pozove stručnjak, profesor univerziteta, da održi referat o ekonomskim pitanjima u republici. Naši odnosi su bili jako dobri, dolazila mi je i u kuću. Za mene je ona bila i na neki način ostala jedna briljantna žena. Ona je retko obrazovana žena, poliglot, sjajno govori francuski, engleski, italijanski, mislim i nemački jezik, tako da je ona bila jedna kompetentna osoba. U hrvatsku politku su tada, uopšte, uneli novu energiju u odnosu na generaciju koja se nije menjala od rata, mislim da je to podmlađivanje do izvesne mere podržavao i sam Bakarić koji se držao prilično mudro. On nije padao u velike rasprave u okviru Jugoslavije, pre bi se moglo reći da se trudio da ostane po strani i ja to pripisujem njegovom razumevanju specifičnog položaja Hrvatske nakon Drugog svetskog rata, svega što se dogodilo, njegovom opreznošću. Kad je ona došla u partijsko rukovodstvo, mi smo se mnogo češće viđale, vrlo mnogo smo razgovarale(…)

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XXIII): Domaći i strani istraživači

Objavljeno prije

6 dana

na

9 Maja, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Mnogo je, nažalost, primjera neodgovornosti koje su pokazivale nadležne vlasti prema predmetima od izuzetne kulturno-umjetničke vrijednosti koji su slučajno otkriveni ili ponuđeni na čuvanje. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Sarajevo, obraća se našem Zavodu (1533/56) i obavještava ga ,,da se prilikom dobrovoljnih akcija u Gostilju (Zeta) naišlo na dragocjene arheološke objekte vezane za grčku kulturu a koje je prijavio student Milorad Prelević”. U tekstu koji je pomenuti Zavod uputio piše… ,,Drug Prelević nije znao za postojanje Vašeg zavoda na Cetinju. Nalaz je oko 10. avgusta o. g. bio prijavijen Sreskom narodnom odboru u Titogradu i na tu prijavu na teren je stigao neki službenik koji je pregledao nalazište, ali nije ništa poduzeo za njegovo spašavanje.”

Zavod se obratio Narodnom Odboru – Golubovci (31. avgusta 1956, br. 614)… ,,međutim, nijedna od pomenutih ustanova, a naročito izvođaci građevinskih radova i njihovi nadležni organi nijesu posvetili potrebnu pažnju, tako da nije isključeno da je u toku proteklih godina pronađen veći broj ovakvih objekata, koji su bez ičije kontrole lako prošvercovani van naše republike, a možda, i dalje. lako su u samom početku od strane Zavoda angažovane sve nadležne ustanove, desilo se, nažalost, da, pored njih, Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, skreće pažnju našem Zavodu o pronađenim arheološkim objektima prilikom dobrovoljnih radnih akcija koje se povremeno izvode na radilištu u Zeti…”

Kao primjer solidne saradnje sa Zavodom može da posluži Zavičajni muzej iz Ivangrada koji je detaljno izvještavao (prema svojim mogućnostima) a istovremeno je ukazivao na otuđivanje arheoloških objekata, odnosno njihovo uništenje i sl. 

U izvještaju (br. 92 od 19. VIII 1953.) Zavičajni muzej iz Ivangrada obavještava Zavod o radovima koje izvodi dr Mišura i navodi da su, prije njegovog dolaska u Ivangrad, bili pronađeni mnogi arheološki predmeti.  ,,…Ali su izgubljeni prilikom negovog premještanja u Užice 1953, godine. Tada su se izgubili i mnogi sitni kremeni predmeti (kao pilice, čekići, strelice, koplja i mogi fragmenti grnčarije), nađeni kod Beran – Krša, tu i u okolini.”. 

Ataci na sakralne građevine u poslijeratnom periodu bili su nerijetka pojava, Za razliku od današnjih savremenih crkvenih ,,eksperata”, koji na svoju ruku dograđuju, razgrađuju, restauriraju, konzerviraju, živopišu i kojekakvim kičom ,,obogaćuju”, “, i to značajne, zakonom zaštićene, često i najznačajnije sakralne objekte, ondašnji igumani, iako naječešće nepismeni ili polupismeni, blagovremeno su tražili pomoć od nadležnih vlasti i Zavoda za zaštitu spomenika kulture. 

Primjera radi: izvjesni mještanin iz Vranjine (Skadarsko jezero), kako se navodi u prijavi ,,izvadijo 8 pragova iz dva prozora od Kuće na Pontu marta 1950. g…” 

U septembru iste godine optuženi je dao slijedeću obavezu: 

Obaveza 

Sa Koje se obavezujem za osam kamena, koje sam digao iz dva prozora Manastirske kuće na Pontu Manastira, to jest osam pragova i ponijo sam na svoju kuću i stavijo na moje prozore u Vranjinu. 

Obavezujem se da ću pragove iste povratiti ili druge od kamena kao one napraviti i na istom mjestu staviti u manastirskoj kući, Kao što su bili. 

U Koliko nebih mogao kamene naći u Vranjinu zate prozore, Moguli staviti prozore od cementa, najdalje do 1. maja 1951. godine od Kamena Kao prve sa obavezom 

Na Koje se svoje ručno potpisujem sa obavezom izvršenja do rešenja dana. 

Svjedoci: 1) Gazivoda Vido s.r. 2) Ulićević Bosko s.r. 

Pismen Mirko Nakon Drašković s.r. 

27 septembra 1950. g. Mr. Vranjina 

Bez obzira na datu obavezu da će do 1. maja 1951. ,,staviti prozore od cementa”, to nije uradio ni do 8. juna 1953. godine (kako piše u prigovoru upravitelja Manastira). Vlasti su naredile ,,da tuženi mora do kraja avgusta svoju obavezu izvršiti”. ,,Svi će ovako proći koji se budu griješili o spomenicima kulture, s jedne strane, i zbog neodržane riječi, s druge strane”. 

Uzaludna su bila potraživanja Zavoda da mu Uprava muzeja srpske zemlje povrati kosti pelinskog medvjeda, koje su pronađene u jednoj pećini u okolini Kolašina a koje je ing. Miron Savić toj ustanovi predao na hronološku i kulturološku analizu, o čemu postoji pismo Savića koje je uputio Zavodu (Bgd, 23. septembar 1955). Izgleda da je postojala praksa da mnogi predmeti, koji su poslati iz Crne Gore na analizu u Beograd, radije ostaju tamo, nego kako to primjećuje izvjesni Popović u jednom obraćanju Zavodu da se ,,vrću oklen su pošli”. 

Istu sudbinu su doživjeli i ,,stari novčići pronađeni u okolini Nikšića, a upućeni na analizu u Beograd” (pismo Zavodu od 23. jula 1952. godine).

Ispostava za unutrašnje poslove – Cetinje, pod br. POV. od 11. XX 1960. godine dostavila je Zavodu za zaštitu spomenika kulture dopis:.. ,,U ‘Vjesniku u srijedu’ od 2. decembra 1959. godine na strani 7 objavijen je članak Milana Vekića pod naslovom ‘Barok putuje u inostranstvo’ u kome tretira neke pojave prometa-šverca sa spomenicima kulture. S obzirom da je ova negativna pojava proširena po čitavoj našoj zemlji, a istu treba suzbiti uz vašu pomoć.

Navodimo vam neka lica koja se bave švercom i preprodajom spomenika kulture i to: Lederer Hinko, Lazarević Kosto, Simonović Stanislav, Novaković Joco, neki Čilak, trgovac i kujundžija, Ćetković iz Pedi, neki Rmuž, Skopljanac, kao i Pegan i Jelušnik iz Slovenije.

Lederer Hinko: Navodno je izraelski državljanin, nastanjen u Beogradu u ulici Proleterskih brigada 39, inače tast Oskara Daviča. Gotovo je legalizovao posao na pronalaženju vijednosti na terenu koje kupuje, a zatim nudi na otkup gotovo svim većim muzejima u zemlji. Najveći dio stvari koje su razmatrane na komisijama za procjenu upravo potiče od njega. Posluje čisto trgovački, odlazi na lice mjesta i tamo od seljaka kupuje razne stare predmete npr. stari novac za koji placa do 1000 dinara, mada ovaj ne vredi više od 100 dinara. Time postiže da seljaci ne znajući pravu vrijednost pojedinih predmeta njemu donose sve predmete čak i one od vrlo velike vrijednosti koje ovaj poslije prodaje po desetostrukim iznosima. Podjednako je viđen u Makedoniji, na Kosmetu, u Budvi, Zadru, odnosno na svim mjestima koja su poznata kao nalazišta spomenika kulture. Donosi grčke vaze, geme, kao i druge bronzane, zlatne i srebrne predmete i nudi ih na prodaju muzeju. Za njega se zna da je imao nekih poteškoća u Bitolju i Ohridu, odakle, je otjeran od organa unutrašnjih poslova. Interesantno je da je Lederer bio u posjedu nekih predmeta pronađenih 1938. godine u Budvi, koje je navodno kupio od nekih mještana u Kotoru koji kao takvi predstavljaju naročitu istorijsku vrijednost a muzej ih u posjedu nema, jer su razgrabljeni još prilikom iskopavanja.

Lazarević Kosta: Nastanjen je u Beogradu u ulici Vukice Mitrović broj 24. Prije rata bio je zlatar-časovničar. Donosi razne stvari i nudi na otkup… Neke od stvari nosio je i prodavao preko komisiona. 

Simonović Stanislav: Nastanjen je u Beogradu  u Kursulinovoj ulici br. 22. Pojavljuje se sa raznim arheološkim predmetima. Prodao je Narodnom muzeju mnogo vrijednih stvari i zaradio dosta novca. U posljednje vrijeme se ne pojavljuje u muzeju, pošto su odbili da kupe neke predmete manje vijednosti za koje je tražio priličnu svotu (predmeti su navodno poticali iz Budve).

Jelušnik i Pegan: Navodno ova lica su iz Slovenije. Lutaju po cijeloj zemlji. Pošlo im je za rukom da otkriju mnogo štošta za čim poslije tragaju. Dolazili su u Narodni muzej i tražili da vide nakit iz Budve, jer navodno imaju neke ponude u vezi s njim. Posjeduju fotografije nakita.

Ćetković: Navodno je iz Peći. Luta po cijeloj zemlji. Još od prije rata sakuplja ikone kupujući ih od neupućenog svijeta, na kojima poslije zarađuje. Nije stručnjak, ne može da ocijeni pravu vrijednost ovih ikona, kupuje svašta, ali ipak pravi unosne poslove.

Čilak: Kujundžija je i bavi se posredništvom. Nekog seljaka koji je pronašao ostavu novca, doveo je u vezu sa strancem, koji je ostavu otkupio.”

Teren naše republike uvijek je bio otvoren za razne domaće i strane istraživače i kvazistraživače koji su dolazili u posjede vrijednih arheoloških predmeta, od sitnih nalaza (antičkog novca, gema, prstenja, fibula) koji se danas nalaze u raznim evropskim, odnosno svjetskim muzejima i galerijama. Da ne govorimo o privatnim kolekcionarima koji su za male pare postali vlasnici skupocjenih rariteta.

(Nastaviće se) 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XXII): Neuki i rušilacki mentalitet

Objavljeno prije

2 sedmice

na

1 Maja, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Za vrijeme okupacije u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu vršilo je arheološka istrazivanja na lokalitetu Carine (Risan).

Nemamo podataka šta su tom prilikom otkrili ,,ni kakav je bio, ni gdje je odnesen nađeni materijal”.

Nije nepoznato da su italijanske vlasti bile veoma zainteresovane za arheološke nalaze širom okupirane Crne Gore a naročito ih je privlačio antički materijal, medu kojim najviše numizmatika”. Pretpostavlja se da je među otkrivenim predmetima u Carinama, između ostalog, bilo i novaca ilirskog kralja Balajosa.

Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su ,,strasni vlasnici amfora” kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanjima nekih savremenika, ,,radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara nego sami “lovili”.

Ovo su samo oskudni podaci, do kojih smo mogli doći, o kulturnim dobrima koja su italijanske vlasti otuđile iz Crne Gore.

Ovom prilikom ne govorimo o oštećenjima mnogih nepokretnih spomenika kulture, kako sakralnih tako i svjetovnih, što je razumijivo u ratnim godinama. Naravno, oštećenja mnogih spomenika ne znače posljedicu želje za razaranjem od strane okupatora, već, takoreći, neminovnost u ovakvim prilikama.

Što se tiče njemačkih okupacionih vlasti, R. Dragicević navodi da su Njemci, za vrijeme svoje uprave, iz muzeja odnijeli samo jedan veliki album sa fotografijama istorijskih spomenika i raznih predjela Crne Gore i knjigu ,,Les bords de l’ Adriatique et le Montenegro par Charles Yriarte”, Paris 1878.

Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše republike nastavijena je i poslije oslobođenja. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohlepnosti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kulture treba uočiti i činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nikakvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture a samim tim ni organizovana služba zaštite. Ne manju štetu (nažalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom.

Uz mnoge faktore koji su uticali na stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela…) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, nažalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih, željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd-Nikšić, željeznica Beograd-Bar) koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavala svoj neuki i rušilacki mentalitet.

Neposredno poslije oslobođenja, ozbiline i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilastva, sudovi i ostali odgovorni faktori.

Rješenjem ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih ,,kulturno istorijskih spomenika i prirodnjačkih rjetkosti na teritorifi NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju”. Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republickog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Koliko je bilo problema kod većine ,,vlasnika vlasti”u to vrijeme, potvrđuju i mnogi dopisi i apeli koje su slali muzej, a kasnije Zavod, svim sreskim i gradskim narodnim odborima. Primjera radi, Narodni muzej dopisom br. 739 od 28. jula 1947. godine obraća se Sreskom narodnom odboru -prosvjetni odsjek – Šavnik. Između ostalog, u tom dopisu piše..: ,,Uputili smo akt u kome smo tražili izvještaj o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rjetkostima, kao i o prikupljanju materijala iz vremena NOB- a. Odgovorili ste nam da ste poslali naše raspise za prikupljanje materijala iz vremena NOB-a, a o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima nijeste našli za potrebno da potrošite ni riječi…”

Sličan dopis od strane Muzeja upućen je (23. 5.47) svim sreskim i gradskim narodnim odborima .Iz njega se vidi da skoro nijedan odbor nije odgovarao a da se ,,već čuje i na licu mjesta utvrđuje da dolazi do kvarenja, odnosno uništavanja pojedinih spomenika od kulturno istorijskog značaja…”

Skoro svaki dopis zavrsava ,,prijetnjom” – U protivnom podnijećemo pismenu tužbu Kontrolnoj Komisiji.

Aktom br. 740 od 28. III 1947. godine direktor muzeja Jovan Ivović, obraćajući se Sreskom narodnom odboru – Herceg Novi, između ostalog piše: ,,…objekte sa teritorije Vašeg sreza mi smo unijeli u spisak i u prepisu ga dostavili Ministarstvu prosvjete NRCG i Komitetu za kulturu i umjetnost pri vladi FNRJ. Ovo objavite narodu i zabranite svako dalje prodavanje i premještanje objekata iz mjesta u mjesto bez dozvole ove uprave. Ne dozvolite ma kakva otkopavanja ili prepravku, a da ne tražite odobrenje… Mjesni odbor u Herceg-Novom obratio se ovom muzeju za dozvolu da može tvrđava Forte-Mare dići kantinu, koja je kvarila izgled tvrđave … međutim kako sam obaviješten pomenuti Odbor kvari i stare zidine…”

Koliko je bilo problema u poratnim vremenima oko zaštite spomenika kulture u našoj republici, ilustrativno govori i ovaj dopis Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz 1948:

,,Svim sreskim, gradskim narodnim odborima

Ovaj Zavod je obaviješten da se pojavljuju kupci ili posrednici iz NR CG i drugih republika za otkup raznih umjetničkih, muzeoloških i drugih objekata kulturno istorijske vrijednosti, a koji nijesu stavljeni pod državnu zaštitu. Pošto pomenuti objekti predstavljaju riznicu našeg narodnog blaga i spadaju u posjed ove republike i kao takvi karakterišu pojedine faze kulturno umjetničkog uspona mnogih krajeva NRCG to se molite spriječite svako otuđivanje naznačenih predmeta…”

Poseban problem su bila arheološka iskopavanja iz razloga što rukovodioci radova nijesu uopšte dostavljali izvještaje (popunjene kartone) ili su bili nepotpuni. (To je podrazumijevalo da se u kartone unose podaci o svakom predmetu s tim da ih popunjavaju rukovodioci radova, odnosno asistenti pod njihovim nadzorom. Kartone je trebalo blagovremeno dostavljati poslije završene kampanje sa potpisom rukovodioca).

Direktor Zavoda M. Plamenac se uporno obraćao nadležnim institucijama, kao npr. Predsjedniku Arheološkog društva u Beogradu… ,,u vezi arheoloških radova u toku 1953. i 1954. godine U Cmoj Gori izvještavate se, da Zavod nije dobio popunjen karton za godina 195. od ekipe dr Grbića u Budvi, kao i karton za 1954. godinu.”

Zavod je bio primoran da stalnim intervencijama dođe do dokumentacije o pronađenim predmetima. Uzaludno se Plamenac obraćao i arheologu Pindiću, koji je bio zadužen da dostavi Zavodu popunjene kartone i pregled cjelokupnih radova sa opisom nađenih objekata. U dopisu od 21. decembra 1953. godine, između ostalog stoji… ,,Obećane i očekivane izvještaje ni do danas ne dobih…i molim vas da tražene podatke odmah uputi preko Instituta – izvještaju bi trebalo priključiti i popunjeni šablonizirani karton…”

Slične probleme Zavod je imao i sa izvještajima sa arheoloških iskopavanja u Duklji, o čemu svjedoče brojne pismene urgencije po tom pitanju.

Neprofesionalni odnos je bez dileme morao bacati sumnju na takve neodgovornosti, što se reflektovalo i na tačan uvid u pronađeni arheološki materijal i njegovo valorizovanje.

Kako objasniti krajnju neodgovornost, koja prelazi u sumnjivu rabotu, da arheolog Emil Čerškov, pored nekoliko intervencija Zavoda)… ,,da nam preko Arh. instituta uputite preporučeno i sa osiguranjem stari novac nađen u Budvi i Risnu, koji ste odnijeli u Beograd radi analize.Traženo nam je hitno potrebno”, nije odgovorio, a materijal je po svoj prilici, ostao na ,,neodređeno vrijeme na analizi”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Mramorna glava sa Duklje u Rimu

Objavljeno prije

3 sedmice

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Italijansko poslanstvo u Beogradu primilo je od Uprave dvora trideset dva plombirana sanduka (21. jula 1939. godine). Ovu zaostavštinu bivše kraljevske crnogorske porodice italijansko poslanstvo je tretiralo kao poklon kneza Pavla italijanskoj kraljici Jeleni.

Zbog čega je knez Pavle ove predmete poklonio kraljici Jeleni, a ne drugim članovima crnogorske dinastije? D. Vujović kaže: ,,Bez sumnje, bio je to gest koji je imao političke motive, jer zadovoljiti kraljicu Italije u godini 1939. imalo je mogo veću političku težinu, nego zadovoljiti razvlašćene i siromašne, članove jedne dinastije, koji uz to nijesu uopšte bili prisutni u političkom životu Evrope, niti je o njima ma ko više vodio računa”.

Otuđivanje i uništavanje kulturnih dobara iz Crne Gore nastavljeno je i za vrijeme okupacije (1941-1945). Na udaru su naročito bili eksponati iz Državnog muzeja na Cetinju. Iz sačuvane arhivske građe može se, donekle, evidentirati dio otuđenog i uništenog muzejskog kulturnog fonda. Između ostalog, u dokumentima koji su klasifikovani pod nazivom ,,Sva važnija prepiska i reversi o odnesenim predmetima tokom rata 1941-1945. godine”. U dokumentu br. 555 od 3. jula 1941. godine tadašnji direktor muzeja Mirko Medenica zahtijeva od Visokog komesarijata za Crnu Goru, da povrati ,,slike, knjige, note, geografske karte i ‘Glas Crnogorca’ za 1896. godinu”. Te eksponate, kako se navodi u pismenom zahtjevu Medenice, odnijeli su pojedini članovi Komesarijata, ,,Što predstavija atak na kulturno nasleđe crnogorskog naroda”. Iste godine, dopisom br. 612 od 31. novembra, direktor Muzeja traži od Vojnog guvernera za Crnu Goru, da se Muzeju vrate knjige, note, dvorska zastava kralja Nikole i tri slike koje su uzete po nalogu Visokog komesarijata za Crnu Goru.

Ilustracije radi prilažemo faksimil dopisa koji je upućen 16. aprila 1942. godine, pod brojem 24, Guvernerstvu Crne Gore – direkciji za prosvjetu i narodno vaspitanje, a odnosi se na zahjev za povraćaj jedanaest knjiga sa signaturom, mjestom i godinom izdanja. Navedene knjige su iz Biblioteke uzete od 17, aprila do 15. septembra 1941. godine.

Revers (4, novembar 1941, godine) izdat je civilnom komesaru dr. Ruliju za namještaj (dva divana, jedan kanabe, šest fotelja i dva kokos-tepiha) ,,koje sam uzeo na privremenu upotrebu iz rezervnog mobilja Državnog muzeja (Starog Kraljevskog Dvora) na Cetinju za svoj stan u zgradi bivšeg Oficirskog doma (Kuća Karađorđevića)”

U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinjera, pukovnik Montori, odnio je krevet od orahovine, madrac, noćni sto, ogledalo, orman… U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinijera, pukovnik ,,sve za nužnu a privremenu upotrebu”. Koliko je to bilo privremeno govori činjenica da nije nikad vraćeno Muzeju.

Po naređenju italijanskog vojnog guvernera za Crnu Goru, Pircija Birolija, od 11. novembra 1942. godine odneseno je iz muzejskog podruma preko tri stotine raznih muzejskih objekata. Tekst naredbe donosimo integralno u prevodu:

“(M. K. ) GUVERNER CRNE GORE Direktoru Državnog muzeja na Cetinju 177 Sekcija Kraljevskih Karabinijera

Ovdje

Određujem da se čitavi materijal neinventarisani koji se nalazi u podrumima toga muzeja, a koji je na putu uništavanja, izvadi i podmetnuto zgodnom izboru, odvajajući ono što se još može upotrijebiti od onoga što je neupotrebljivo, sačekati moje dalje odredbe.

Za taj posao određujem poručnika Kraljevskih Karabinijera Domenika Maneri, koji će riješiti u sporazumu sa direktorom.

Guverner Crne Gore /Armijski đeneral A. Pircio Biroli/ A. PIRCIO BIROLI s. r.

Dana 12, 13. i 14. novembra 1942. godine iz glavnog podruma muzeja iznesene su sve stari, od kojih je izvjestan dio odvezen sa dvorišta muzeja 12. i 14. istog mjeseca. Ostatak stvari prenesen je u drugi manji muzejski podrum. Prema tome 14. novembra glavni podrum je potpuno oslobođen i ključevi su predati određenom u prednjem aktu italijanskom oficiru.

Cetinje, 14. novembra 1942 g.

Direktor Mirko Medenica

O ,,oslobađanju muzejskih podruma”, Risto Dragićević piše… ,,muzejske objekte je Medenica branio i za vrijeme okupacije, ali svi njegovi protesti nijesu ništa pomogli kod guvernera Pircija Birolija, po čijem su naređenju 12. i 14. novembra 1942. godine nekoliko viših italijanskih oficira sa svojim suprugama, među njima čak i guvernerova supruga, odnijeli na desetak kamiona i između sebe razdijelili magacionirani muzejski inventar i odmah u muzejsko prizemije uselili magacin za ishranu oficira i vojnika Guvernerstva…

Prema nalazima Komisijela u vrijeme od 12. do 14. novembra 1942. godine ,,od strane italijanskog okupatora iz muzejskog podruma odnijeti su ovi predmeti… tri stotine raznih muzejskih objekata (zidnih satova, čajnika, većih i manjih kufera, zdjela, čaša i dr).

Po naređenju Pircija Birolija iz Muzeja je uzeta mermerna glava klasične rimske epohe, što, bez sumnje, predstavlja izuzetnu umjetničku vrijednost. Taj vrijedni eksponat pronađen je na Duklji prilikom iskopavanja 1897. godine.

Sačuvan je revers koji glasi: ,,Danas sam po naređenju Negove Ekselencije Guvernera Crne Gore primio od Uprave Državnog muzeja na Cetinju jednu mermernu glavu klasične rimske epohe, koja se do sada čuvala u pomenutom muzeju.”

Cetinje, 8. jun 1943. godine

Primio po naređenju Nj. Eks. Guvernera kapetan Frančesko Gitoli

Prilikom pakovanja mermerne glave, tada stolarski radnik u Muzeju, Vladimir Kirsanov, uspio je da prepiše adresu na koju je ovaj eksponat upućen (prilažemo faksimil): Al Ministro Degli Affari Esteri Ufficio collegamento con il governatorato del Montenegro (Colonello Tancredi) Palazzo del Drago Via Quatro Fontane 20 Roma

Vlada FNRJ, između ostalih, podnijela je zahtjev za restituciju kulturno- umjetničkih dobara ,,koje je tokom rata Italija odnela iz Crne Gore. Faksimil zahteva koji se čuvaju u Arhivu Jugoslavije još uvek su aktuelni. (Arhiv Jugoslavije 54-157-265).

Zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkih dobara iz Italije, br. 9303 od 4. marta 1948. godine, odnosi se na ,,mramornu glavu, dio neke rimske statue ili biste, nađene u Duklji (Dioclea). Nos je bio odlomljen. Ta glava predstavlja retku umetničku vrednost i bila je jedini primerak te vrste u ovom muzeju.”

Zahjev za restituciju kulturno umjetnickog dobra iz. Italije, podnijela je NR Crna Gora (br. 9312 od 4. marta 1948, godine) s potpisom Jovana Koprivice, pomoćnika ministra prosvjete NR Crne Gore.

Viasnik ili držalac kulturno umjetnickog dobra je Jovan Durković, činovnik Pomorskog arsenala iz Jošica (Herceg Novi). U opisu traženog restitucionog kulturno-umjetničkog dobra navode se umjetničko-zanatski predmeti: dva stara svijećnjaka od majolike, kineski rad iz doba oko 1840, dva umjetnički rađena stola s ukrasima, kineski rad (velika rijetkost), salonska garnitura u rezbariji, kineski rad iz doba oko 1850. (1941. vrijednost ocijenjena 300000 din), dva samovara srebrna, ruski rad ručni, iz doba oko 1860., jedno veliko ogledalo sa šlifovanim staklom i umjetnički izrađenim i pozlaćenim okvirima, jedna starinska sprava za glačanje odijela od specijalnog drveta, iz 1840. godine, srebrna garnitura (24 komada pribora za jelo, starinski ručni rad, 150 tanjira od majolike, iz 1800 godine), jedan starinski veći dvogled, dva pomorska dvogleda, jedan starinski barometar, jedan starinski ruski barometar, 24 starinska venecijanska tanjira, 24 kom. starinskih šolja za bijelu kafu od majolike.  U zahtjevu se navodi datum odnošenja predmeta (10. februar 1942). Odnijeli su ih italijanski fašisti na čelu s italijanskim komandantom iz Rima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo