Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (IX): Srpski nacionalizam

Objavljeno prije

na

I kao političarka i kao istoričarka kritički ste govorili i pisali o srpskom nacionalizmu. Koliko su na Vaš stav uticala teorijska razmatranja tog problema, a koliko političko iskustvo i razumevanje prošlosti i neposredne stvarnosti Jugoslavije i Srbije? – Ja mislim da su podjednako uticale i jedna i druga stvar. Ja sam se stvarno uvek trudila da se obavestim, moje razumevanje srpske istorije je podrazumevalo da su narodi na ovom prostoru upućeni jedni na druge, da je ideja o etničkoj srpskoj državi u jednom veku doživela tri katastrofalna poraza, a to znači da i sebi moraju da se postave neka pitanja. Uvek sam mislila da imperijalne pretenzije oduzimaju energiju za prostor na kome vam suverenitet niko ne poriče, a vi ste taj prostor zapustili. Moje razumevanje Jugoslavije je uvek podrazumevalo da je to jedna zajednica, da je ona ugovorna, da je ona uslovna, da postoje neka pravila, mislila sam da je ta mešavina vrlo produktivna, da su od toga Srbi jako mnogo dobijali. Mislila sam i da je antagonizam unutar samog srpskog korpusa – Srbi u Ugarskoj, Srbi u Kneževini – bio na štetu kulturnog jedinstva srpskog naroda. Da su Srbi političko jedinstvo, u vrlo maglovitim granicama, uvek pretpostavljali kulturnom jedinstvu i otuda taj antagonizam i prema delovima srpskog naroda koji su za vlastitu nacionalnu kulturu i identitet uradili najviše. Dakle, taj stav proizlazi iz moga obrazovanja, ako tako mogu da kažem. Drugo, činjenica da sam ja toliko vremena u političkom radu provela u kontaktu sa drugima, ja sam radila u Savezu omladine Jugoslavije, radila sam u Konferenciji za društvenu aktivnost žena Jugoslavije, radila sam posle u partiji, proputovala sam celu Jugoslaviju, videla sam sve te razlike, nisam smatrala da silom treba da se svode na neki prosek, koji u ime nekakvog imaginarnog jedinstva, treba da istorijske razlike poništi. Ja sam, naprotiv, u tom balansiranju, u nekoj igri tih razlika i u mešavini interesa videla veliku prednost za zajednicu. To iskustvo poznavanja Jugoslavije, poštovanje drugog, što je možda vezano i za moju prirodu, vrlo bitno je uticalo na moj stav prema nacionalizmu. Ja sam znala nacionalizam u njegovim pojavnim oblicima, znala sam šta je on kroz XIX vek, znala sam šta je Drugi svetski rat, znala sam da je to zamena za odsustvo društvenog života, za odsustvo obrazovanosti, za odsustvo tolerancije, i, najzad, meni je vrlo mnogo pomoglo to što imam gotovo prirodnu potrebu da Srbiju stalno upoznajem i otkrivam, mislim da nema mesta u kojem nisam bila, i to u raznim situacijama, i dok sam se bavila politikom, a kao što znate i sada. Ja ne kažem da imam neku iluziju da ja tamo ljude prosvećujem, da ja njima nešto donosim držeći predavanje ili govoreći o nekoj knjizi, ali ja idem da njih čujem i meni to neopisivo mnogo znači. Mislim da je veliki greh i egoizam srpske inteligencije baš to nepoznavanje naroda, njegovih potreba, njegovih prioriteta.

Zar i stvaranje mitske slike o narodu kao žrtvi ne odmaže samom narodu?

– Ja mislim da odmaže, ali i da suštinski ne prodire u supstrat naroda. To uvek postoji kao neko objašnjenje, kao neki izgovor, a onda, mene je uvek fasciniralo to opiranje za svaki razlog i opiranje za saznanje. Pa, čekajte, ta srpska nauka, tu su čitave generacije ipak satrle ogromnu energiju da nešto objasne i razumeju. Znači, to do vas uopšte ne dopire. Drugo, ta potreba da sve unifikujete, da konstruišete prošlost koja nikad nije postojala, da, na kraju, u toj našoj istorijskoj nauci ostanete samo na vojnoj i na političkoj istoriji, da vas nikad ne zanima položaj žene, deteta, da vas ne zanima urbanizacija vaše zemlje, saobraćaj u vašoj zemlji, da vas nikad nije zanimalo ni to kako su vas drugi videli i da to ne tumačite. Nema nikakve razlike ni u tome kako su nas videli istočni i zapadni putopisci, to nisu zlonamerni ljudi, to su objektivni ljudi koji su opisivali ono što su videli. Da sve to smatrate nečijom urotom?! Mislim da je to duboko neprirodan rad koji ni taj narod, na kraju, ne poštuje. On za vas postoji samo kao istorijski materijal koji povremeno mobilišete, koji ne razvijate da se prepoznaje među drugim narodima po svojim kulturnim, civilizacijskim vrednostima. Možda sve to sada nekome izgleda kao moja fantazija, ali ja to zaista, možda pogrešno, ali duboko osećam i silno me je zanimalo da to sve vidim. Ja sam uvek vrlo mnogo putovala po Srbiji, mi smo u tom smislu i rad u partiji promenili, mi smo sednice Sekretarijata uvek držali u drugom mestu u Srbiji, pa onda dođu ljudi koji imaju nešto da vam kažu što vi ne možete da vidite, pa onda vi otkrijete neke ljude. Ja mislim da je ta arogancija prema unutrašnjosti Srbije, gde ima vrlo vrednih ljudi koji rade u teškim uslovima, na štetu razvoja. Mislim da smo se mi negde pogubili u vremenu, pravo da Vam kažem, mislim da je ta poslednja decenija XX veka stvarno katastrofa. Možete biti u pravu, ali ako ta „istina” ni za koga ne funkcioniše osim za vas, vi ipak morate sebi da postavite pitanja. Drugo, ako već pričamo o kritičkoj svesti, morate imati sposobnost za neku reminiscenciju, da se malo vratite unazad, da se zapitate zašto je tako, zašto biste vi samo imali neko samosažaljenje prema narodu, zašto ne biste oslobodili njegove energije, recimo, to što njemu sada pričate o Kosovu, to je priča koja možda funkcioniše za vas koji državom upravljate i treba da u njoj učvrstite vlast, ali ona je potpuno odvojena od realnosti i vodi direktnom udaranju glavom o zid, za šta ćete ponovo tražiti nekog krivca. Drugo, to balkansko iskustvo, ta etnička izmešanost, stalne migracije, stalni ratovi, na kraju, te pretenzije, to je nešto što Srbi ne mogu da rešavaju stalno pretendujući na veliku količinu sile koju oni jedini imaju, da naprave nekakvu državu. Mit je deo vaše istorijske svesti, ali da kroz dva veka srpsku srednjevekovnu državu uzimate kao osnovu za tekuću politiku, to stvarno vodi u jednu, hajde da najblaže kažem, duboku intelektualnu i moralnu konfuziju. Vučete tu genezu – ali to su drugi Srbi! Kad kažete: „Naš Srbin na Kosovu”, pa, to je, zaboga, drugi narod, to je jedan razvoj nacije. Znači, vi ste vrlo statični u gledanju na to pitanje i jako dogmatični. Ljudi kažu da na to utiče crkva, nisam sigurna zato što se ona oseća na nekom gore, državnom nivou, ali među ljudima nju ne osećate. Problem našeg naroda je što nije religiozan, da je religiozan i taj bi raspored vrednosti bio drugačiji, cena ljudskog života bi bila viša i mnogo bi manje bilo nasilja. I to je jedno iskustvo, koje je na kraju XX veka, možda najdinamičnije u novijoj istoriji Balkana. Mi smo u njega ušli na sporedna vrata i tu se ne snalazimo. To su neka suštinska pitanja, i niko ne može da me oglasi izdajnikom zato što ih formulišem i tražim raspravu o njima. O njima, međutim, nije moguća rasprava jer postoje neke zadate istine, a zadata je istina da su Srbi uvek bili žrtva istorije, da oni sada treba da zaokruže svoju državu, bez obzira na to što su se na istom prostoru, pošto srpska srednjevekovna država nije bila samo srpska država, razvile i druge nacije, nove države, da treba da upotrebe silu. Za šta? Da oslobode prostor za sebe! Mislim da su to neke stvari koje će nas dugoročno gurati na marginu, to je mešavina fikcije i stvarnosti. Govorite o Kosovu kao da je to neka prazna ledina, kao da je to jedno polje na kome ne živi neki narod koji ima svoje interese, koji je tu autohton, u naučnoj knjizi možete pronaći nešto što je preuzeto iz propagande, da je to naseljeno 1945! Mi nismo taj problem ni otvorili, a on ne može da se preskoči, možemo samo dublje da srljamo…

Zašto se kod nas svaki kritički stav prema unutrašnjoj situaciji doživljava kao izdaja?

– Zato što se teži homogenizaciji, uspostavljanju jedinstva na osnovi koja omogućava suprotstavljanje drugima kao celini. To je organsko shvatanje nacije i organsko shvatanje države. Čak i ljudi koje mi poznajemo, koji su dobronamerni i koji su bili protiv rata, vrlo lako će reći: „Ma, šta me briga za Makedonce i za njihovu crkvu”, „Ma, kakav su narod Crnogorci”… Pa, čekaj, to su izbori njihovom slobodnom voljom, ta procedura mora da se poštuje.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo