Kada je ogroman dio svjetske javnosti lakejski ponizno prihvatio definiciju koju mu je servirala mejn strim PR služba iz centara svjetske moći, prema kojoj je „Real politika vještina ostvarenja mogućeg!”, to je bio trijumf psihopatskog uma! Beskrupuloznost je ugušila glas savjesti. Psihopatokratija je uspostavljena u globalnim okvirima

Moji su vinogradi zasađeni poznom sortom grožđa. Onom koja se bere tek kada padnu prvi mrazevi. Kada sam kušao vino fermentirano iz ljubičastih grozdova sa kojih je, pri berbi, još svjetlucalo jutarnje inje, kao da sam odjednom progledao.   Ono što sam ugledao, užasnulo me je. Opijen mirisima ranih plodova, opčinjen gustim medom ljeta u zrelom voću, dozvolio sam da mi promaknu iz vida sjenke tamnih oblaka koje su se već odavno, gomilale na nebu ovog svijeta. Nisam ni zapazio da je čovječanstvo uveliko ušlo u svoju najcrnju epohu: epohu psihopatokratije, vladavine psihopata. Podsjetit ću: psihopat je ličnost koju karakterišu tri osnovne osobine:

1. Spremnost da sebi postavi bilo koji cilj;
2. Inteligenciju da isplanira uspješnu realizaciju tog cilja;
3. Apsolutnu beskrupuloznost u ostvarenju tog cilja.

Odmah se može zaključiti da je treća osobina onaj bitni faktor. Dječak, masovni ubica svojih školskih drugova u Beogradu, posjedovao je u visokom stepenu sve tri ove osobine. Posebno naglašenu, onu treću – najvažniju. Beskrupuloznost. Složićemo se: postoje trenuci i situacije u kojima gotovo svakog čovjeka „đavo perverznosti” može navesti na pomisao da ubije nekog čovjeka. Ili deset. Ili pedeset pet ljudi, koliko je pobijeno na molitvi, u petak, u džamiji u Krist Čerču na Novom Zelandu! Ili sedamdeset sedam, koliko je mladih ljudi metodično poubijao Norvežanin Andreas Bering Breivik u Oslu. Takva ideja može čovjeka navesti da učini i sljedeći korak. Da do najsitnijih detalja, inteligentno isplanira uspješno ostvarenje tog cilja. Ali u trenutku u kom shvati da je taj cilj uistinu sasvim realno ostvarljiv, kada preostaje još samo da učini onaj posljednji, ključni korak, kod ogromne većine, oglasiće se sirena za uzbunu. Sirena moralne odgovornosti. Sirena savjesti. Užas od same pomisli da je sebi mogao dopustiti da se nagne tako duboko nad taj bezdan zločina! Onaj isti „đavo perverznosti” koji ga je naveo na tu pomisao, ustuknuće, otjeran jedinom snagom većom od njegove – snagom savjesti! Čovjek će odustati od tog kobnog trećeg koraka I, vjerovatno, više nikada se neće igrati s đavolovim repom

Nažalost, problem se tu ne završava nego tek počinje.  Naime, historija svijeta je mnogo puta potvrdila da nisu samo pojedinci podložni psihopatiji. Potvrđuje to i naše vrijeme. Kada je ogroman dio svjetske javnosti poltronski, ili još tačnije, lakejski ponizno prihvatio definiciju koju mu je, na bespogovorno prihvatanje servirala mejn strim i PR služba iz centara svjetske moći, u funkciji alibija za bezbrojne zločine selektirane, planirane i realizvane od tih istih centara moći, prema kojoj je „Real politika vještina ostvarenja mogućeg!”, to je bio trijumf psihopatskog uma! Beskrupuloznost je definitivno ugušila glas savjesti. Psihopatokratija je uspostavljena u globalnim okvirima!

Zato se i moglo desiti da su učestale agresije na suverene zemlje hiljadama kilometara udaljene od zemalja agresora, u kojima su pobijene stotine hiljada ljudi a raseljene i prognane desetine miliona ljudi, protumačene kao demonstracija efikasnog vođenja real politike u sve tri njene ključne psihopatske faze: 1. Postavljanju realno ostvarivog cilja; 2. Inteligentno isplaniranoj, logistički besprijekorno organizovanoj pripremi; 3. Beskrupuloznoj realizaciji.

Um koji sebi daje carte blanche da ostvari sve što je realno moguće ostvariti, jeste pomračeni um. Jer u njemu je ugašeno svjetlo ljudskosti. Jedino svjetlo koje čovjeka vodi dalje od ponora nečovječnosti.  Čovjek koji beskrupulozno učini sve što može učiniti, ne slušajući glas savjesti, jeste psihopata. Sistem vladavine baziran na pretpostavkama real politike koja sebi dopušta pravo da čini sve što je moguće učiniti, samo zato što je to moguće učiniti, ne tražeći odobrenje moralnog uma, jeste psihopatokratija.

Epoha u kojoj živimo. Najnoviji I, možda, posljednji oblik političke vlasti. Tu ne možemo ništa promijeniti. Ipak, neka znaju da znamo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali

Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje,  i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!

Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.

Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!

Samo je čovjek suvišan!

Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i  napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.

Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.

Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!

Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.

Ljubav i prijateljstvo, na primjer.

U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života.  Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja  svijetom/Prirodom!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

Nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD istorije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okarakterisan je kao „beznačajan“

Za mnoge, pravda je spora, ali dostižna. Za radnike, pravda je spora ali nedostižna! Zakonodavna i izvršna vlast, dakle, sudstvo, vojska i policija, bili su oduvijek i ostali su do danas u rukama vladajuće klase, izvan domašaja radničke klase i njenih, samo formalno zastupljenih, predstavnika.

Ovih dana ponovo je veći dio svijeta proslavio Međunarodni praznk rada. Prvi maj. Oficijalno, 134. put. Od 1898. godine, kada je u Parizu osnovana Druga Internacionala sa zadatkom da se, između ostalog,  izbori za osmočasovni radni dan.  Prvi maj je prihvaćen na prijedlog USA Federacije radnika, da bi se obilježili događaji na Hejmarketu (Heymarrket) započeti Prvog maja 1886. godine koji su svoj tragični  rasplet dobili tri dana kasnije,  4 maja.  Tog dana skupila se ogromna masa radnika u znak podrške radnicima ubijenim od policije dan ranije na protestima u Čikagu. Demonstracije su počele mirno sve dok policija nije pokušala da ih rasturi silom, pucajući u demonstrante iz vatrenog oružja. Nepoznato lice, čiji identitet nikada nije utvrđen, bacilo je bombu na policajce. U eksploziji je poginulo sedam policajaca i četiri radnika, dok je više desetina radnika bilo ranjeno vatrom iz policijskih automata. Događaj, poznat kako Hejmarket masakr, završio je hapšenjem osam radnika. Na procesu vođenom pred međunarodnom javnošćum, svih osmorica bili su optuženi za organizovanje zavjere.

Utvrđeno je da je samo jedan od njih mogao napraviti bombu, ali nikakvi ključni dokazi nisu bili ponuđeni. U svakom slučaju, dokazano je da ni ovaj optuženik, kao ni otalih sedam radnika optuženih za organizoanje zavjere, čak ni teorijski nisu mogli baciti bombu jer u trenutku eksplozije nisu ni bili na Hejmarketu!

Ipak, sedmorica su osuđeni na smrt, a jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina. Guverner države Illinois Ričaard Dž. Oglsbi (Richard J. Oglesby) preinačio je dvije smrtne presude u doživotni zatvor, jedan osuđeni počinio je samoubistvo na dan egzekucije, četvorica su obješeni 17. novermbta 1887. godine. Sedam godina kasnije novoizabrani guverner Illinoisa Džon Peter Adelman, pomilovao je preostala tri zatvorenika, osuđena na doživotno zatvor, oštro kritikujući prethodni proces.

Sa ove vremenske distance, može se zaključiti da nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD historije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okaraketrisan je kao „beznačajan.“

Bilo je potrebno je punih 108 godina da se na mjestu masakra podigne jedna skromna skulptura – 2004. Uprkos činjenice da je potvrđena nevinost svih osuđenih radnika, nijedan od njih do danas nije rehabilitovan. U mogim državama svijeta, pod raznim izgovorima, poništen je zakon o osmočasovnoj radnoj nedelji, kad god vlada ocijeni da to zahtijevaju okolnosti.

Sretan vam Prvi maj, radnici, dan međunarodne nepravde.

Ferid MUHIĆ

Komentari