Povežite se sa nama

DUHANKESA

Jadi pustog optimizma

Objavljeno prije

na

Lajbnic je došao do logički neoborivog zaključka da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova; Šopenhauer je izrazio duboku zabrinutost da je to, na kraju krajeva, možda i tačno! Pitam se, koji od ova dva filozofa ima pravo!? Lajbnic se oslonio na moć racionalnog deduktivnog mišljenja; Šopenhauer se uzdao u glas intuicije. Lajbnicu razum; Šopenhaueru slutnja. Pa kom obojci, kom opanci! Da vidimo čija majka crnu vunu prede!? Iako je jasno da su oba pitanja samo retorička. I jednom i drugom njihove majke ne bi pogriješile da su počele presti crnu vunu čim su im se ovi dični sinovi rodili. Kao što uostalom ne bi pogriješile ako to isto učine sve majke, za svako dijete koje rode. Ne zna se samo hoće li imati tu nesreću da je ispredu za života, ili će im sva sreća biti u tome da im prije pređe ponestane. Da ne dočekaju to što sasvim pouzdano znaju da će se desiti.

Pa ako se sav optimizam ovoga svijeta svodi na mogućnost da se ne doživi najveća nesreća koja može zadesiti majku svakog djeteta (a koja će se ipak neizbježno desiti majci svakog djeteta, makar je ne dočekala), šta je onda sreća!? Ako je sva sreća u tome da se ne doživi nesreća za koju znamo da će zadesiti svakoga koga je mati rodila – šta je onda nesreća?

Priznajem da ne vidim razliku između Lajbnica i Šopenhauera. Ni koji od njih dvojice je, na kraju krajeva, optimist a ko pesimist!? Sva razlika među njihovim gledištima svodi se na to hoće li se čuti pola priče ili cijela priča. Do pola priče ima i sreće i nesreće. Na kraju priče, nema ni sreće ni nesreće. Kad umre siromah, nesrećnik, bolesnik, prestaju i siromaštvo, i nesreća, i bolest. Zar ima veće sreće za nesrećne, siromašne, bolesne, od toga da više ne budu ni nesrećni, ni siromašni, ni bolesni!? A smrt je upravo najsigurniji način da njihovi jadi prestanu. Ali, kako bi smrt – ta najveća nesreća! – mogla biti smatrana za sreću!? Pa čak ako donosi kraj svake nesreće, spas od siromaštva, pobjedu nad bolešću!?

Šta mi je danas, sigurno se pitate? Šta me je spopalo da iz svoje duhankese izvučem ovo klupko crnog prediva!? Pitanje je na mjestu, ali razlika je u tome što vi ne znate a ja znam šta mi je danas i šta me je spopalo te sam se dohvatio onog crnog klupka, kao svrab guzice – što se kaže!?

To je sve zbog jedne ankete. Ankete koja je pokazale da su danas najoptimističniji ljudi u Evropi građani Makedonije, Kosova i Bosne! Ovaj rezultat protumačili su svi eksperti kao veliko ali ohrabrujuće iznenađenje. Nešto se ozbiljno mijenja, čim je narod na ovim prostorima postao toliko optimistički raspoložen u pogledu svoje budućnosti. Eto neiscrpnog materijala za političke pamflete, sociološke traktate, psihološke analize!

Meni su na pamet pala ona dva filozofa. Jedan najveći, čak apsolutni optimista, drugi nepopravljivi zatočnik najčemernijeg pesimizma. Da vidim, rekoh sebi, šta bi se moglo dokučiti o razlozima ovakvog zbilja neočekivanog ishoda ankete koja je utvrdila da su narodi ove tri balkanske zemlje danas najveći optimisti od svih naroda Evrope!? Bolje adrese od njihove nema: ako je neko mudru riječ izrekao o optimizmu i pesimizmu, to su upravo oni – Lajbnic i Šopenhauer!

Dok se nisam uvjerio da ni oni ne znaju, i ja sam sebi rekao: vidi, vidi, kakav paradoks? Ovima je najgore, a oni su najveći optimisti!?

Analiza koju sam podijelio sa vama, dovela me do zaključka da nije riječ o nikakvom paradoksu. Naprotiv, optimizam ovih naroda je potpuno logičan! Narod je to! Dugo pamćenje, kolektivna mudrost, nije to šala! Naučili su lekciju: kad postane da gore ne može biti, dolaze bolji dani! Njima je već odavno toliko loše da gore ne može biti. Biće bolje – nema druge!

Gore ne može biti, a ne može ni ostati isto jer: ,,Sve teče, sve se mijenja”.

Shvatio sam, a opet mi nešto ne da mira. Priželjkivati da ti bude toliko loše da ne može biti gore – jer samo tako će svaka promjena nužno donijeti nešto bolje; ili zazirati od najveće sreće – jer će svaka promjena označiti sreći kraj – šta je gore? Ili: šta je bolje? I ima li tu uopšte nešto što je gore i nešto što je bolje?

Kako se pomiriti sa optimizmom svijeta koji poručuje:

Blago nesrećnima jer im je dato da se uzdaju u budućnost!

Jao srećnima jer od budućnosti strijepe!?

Nije nikakva utjeha hrabriti se da je dobro što nam je tako loše, ni žaliti one kojima je tako dobro!

A opet, i vi i ja dobro znamo: nije to ni demagogija!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Bolest kao krivica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima

 

Već duže vremena na mobilni telefon (ikona Google) stižu mi manje-više iste poruke koje totalno relativiziraju starost i bolest. U njima se navode primjeri mnogih poznatih ličnosti, filozofa, književnika, fizičara, astronoma, koji su do duboke starosti bili kreativni u svojim područjima. Spisak i broj navedenih imena varira, ali se obavezno dodaje i priča o “američkim naučnicima“, katkad i njihovim “evropskim kolegama“, koji su došli do senzacionalnog otkrića da kod mentalno aktivnih ljudi mozak praktično nikada i ne stari. Paralaleno, na mobilni telefon stižu mi i sve učestaliji spiskovi najstarijih ljudi na svijetu, koji i u 114-oj godini žive,  još malo pa punim životom.

Činjenica da je starost – fizička i mentalna! – objektivno stanje i neumitn sudbina svega što živi, u ovim porukama potpuno je ignorisana.  Zanemaren je i podatak da na svakog od navedenih izuzetaka, postoje milioni ljudi kojima je dijagnosticirana demencija, Parkinson, Alchajmer! O milionima ljudi koji pouzdano znaju da neće dočekati ni pedesetu, takođe nema ni riječi.

Iza toga mora da ima nešto! Isuviše je upadljivo da bi bilo slučajno. Da bi se otkrilo šta je to,  treba detektirati zajedničku ideju koja povezuje poruke ove vrste. Ta zajednička ideja svodi se na brutalno simplificiranu afirmaciju Kondorseove optimističke maksime iz vremena kada je Prosvjetiteljstvo bilo u punom cvatu: Homo sua fortuna faber!  Čovjek je kovač svoje sreće!  Izvorno  inspirisana ateizmom, ova teza je prerasla u generalnu filozofsku poziciju kojom se u Prosvjetiteljstvu  čovjek promoviše u apsolutnog gospodara svoje sudbine – jedinog krivca za svoje neuspjehe, jedinog zaslužnog  za svoje uspjehe!

Spomemuta brutalna simplifikacija ovog neo-prosvjetiteljstva, prisutna u navedenim porukama, profanisala je izvornu ideju do nivoa banalne stupidnosti. Ta stupidnost provocirana je u trenutku potpunog mentalnog pomračenja, protumačenog kao “eureka“ prosvjetljenje: Ako je čovjek kovač svoje sreće, onda je on i kovač svoje nesreće! Svog zdravlja i svoje bolesti! Svoje dugovječnosti i svoje prerane smrtnosti! Neka se zna. Ko je zdrav, po svojoj zasluzi je zdrav! Ko je bolestan, sam je kriv za svoju bolest!

Umjesto da bude heroj koji u svojoj splendid isolation prkosno gleda u oči slijepoj sudbini, kao što je zamišljao da će postati, čovjek koji je sve preuzeo na sebe, oduzeo je sebi sve – odsjekao je, kao makazama, sebe od svijeta iz kog je potekao. Nije shvatio da  će postati biće bez oslonca otkinuto od svemira,  otrgnuto od svoje organske povezanosti sa cjelinom svijeta. Prihvatiti zdravlje kao ličnu zaslugu a bolest smatrati  za ličnu krivicu! – to je zajednički cilj dijaboličnih poruka. Kad jednom to prihvati, čovjek će postati smoždena, nemoćna, beznadežna gomila oživljenog praha,  nemušto roblje prepušteno na milost i nemilost onih koji stoje iza ovih poruka.  Jedini način da čovjek sačuva svoju izvornu slobodu, jeste da sačuva svijest o svojoj primordijalnoj  neraskidivoj povezanosti sa svijetom.

Jer dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima,  zahvalan onome ko mu je zdravlje darovao – Bogu ili Prirodi, svejedno.

Iako neki leptiri žive samo jedan dan, a grenlandske ajkule i do 500 godina, u svakoj sekundi svog života i leptiri i ajkule žive onako kako od postanka svijeta živi sve što je rođeno: bez svoje krivice i bez svoje zasluge – slobodni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

35 godina “Monitora“ – kapa dolje!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao ostrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja

 

Štampanjem ovog broja, nedjeljnik Monitor puni 35 godina života! Kažem života, jer prave novine, nedjeljnici, časopisi… zapravo žive. “Monitor“ živi sa svojim čitaocima, zbog svojih čitalaca, za taj susret s njima jednom u sedam dana. Za 35 godina, puta 52 nedjelje, to je 1.820 susreta. Onaj ko je imao 20 godina kada je otvorio prvi broj Monitora, kad bude čitao ovaj broj imaće 55 godina. Kome je tada bilo 55 godina, sada mu je 90!

Svašta se desilo za ovih 35 godina! U svijetu, put socijalističkih država, moronski nazvanih “komunističke države“ (po definiciji, komunizam je stanje bez države!) i  višedecenijski način  života nekoliko stotina miliona ljudi, preko noći je prekinut, a njihovi ideali izvrgnuti ruglu. Na Balkanu, rat se pregrmio, zajednička država se raspala, vlade su padale i birale su se nove. Crna Gora je bila u sastavu dvije države – ova samostalna i suverena je treća od tada. Ta Crna Gora je članica NATO pakta, u pregovorima je za redovno članstvo u EU. Za to vrijeme, svaka nova vlada je imala svoj program, svoje ciljeve, svoju istinu. Suprotnu od one u koju se klela prethodna vlada. Razumljivo. Tako to biva u politici. Ljudi znaju da ih svi lažu, ali s vremena na vrijeme okrenu leđa onima koje su im dosadile i priklanjaju se onima čije su im laži prihvatljivije i prijatnije.    Kroz sve te socijalne kataklizme, političke katastrofe i slom tradicionalnog morala, samo je Monitor  tokom svih ovih 35 godina imao isti program, iste ciljeve i istu – uvijek detaljno provjerenu – istinu.

Za ovo što tvrdim, ja sam vam jemac! Moja malenkost je od prvog broja na palubi broda Monitor, sa kapetanom i cijelom posadom, a svake druge nedjelje oni mi  ukažu čast da se  moj skromni prilog ponudi probirljivoj publici “Monitor –a“. Do danas, to je oko 900 kolumni i dvije knjige. Razumije se da su o meni kao autoru, kao i svim svojim saradnicima, dali potpunu slobodu:   da pišem o čemu hoću, sa onoliko hrabrosti koliko sebi mogu dozvoliti  i literarne klase koliko sam sposoban. Tada sam shvatio da samo budala govori i piše sve što mu padne na pamet, po onoj narodnoj: “Što na um, to na drum!“ Govoriti a pogotovo  pisati, treba odmjereno, lijepo i istinito, a to rijetko kada ispadne kad čovjek lupne prvo što mu padne na pamet (ne znam zašto se kaže tako: „na pamet“, kad je to uvijek bez pameti?). Takvi najčešće prelaze u logoreju, i onda najkraćim putem u logodijareju, jer njihova izlaganja i tekstovi tipično stradaju od dijareje emocija i konstipacije argumenata.

Mnoge polemike  obilježile su ove tri i po decenije Monitora, mnoge su tužbe podnesene – ni jedna zbog laži, sve zbog istine! Ovaj period bio je period kontinuiteta istine i hrabrosti, argumentacije i humanosti. Epitomiziran u svakom novom broju Monitora. Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao otrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja. Taj kontinuitet je djelo redakcijskog tima sastavljenog od visoko obrazovanih, izrazito nadarenih slobodumnih ljudi na čelu sa bardom novinarstva na prostorima Balkana, Esadom Kočanom. Sama činjenica da se već 35 godina družim i sarađujem sa ovim izuzetnim ljudima, za mene je najveća satisfakcija i neprocjenjivo dragocjeno intelektualno iskustvo.

Grci imaju poslovicu:“Saranda hronia,  palikari!“ „Sa 40 godina, čovjek dostFerid iže muževnu zrelost!“ Monitor je od prvog broja u javnost stupio sa impresivnom muževnom odmjerenošću, smjelim aktivizmom i hrabrošću. Zbog tih osobina,  koje ga krase do danas, nedjeljnik Monitor je stekao veliko poštovanje i ugled, ne samo u Crnoj Gori,  nego u cijelom regionu.

Dame i gospodo,

Povodom 35 godina od rođenja i isto toliko godina dostojanstvenog života nedjeljnika Monitor,

Kape dolje!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Može li se naslikati Gaza?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti

 

Uz mnoge poznate spektakularne uspjehe, čovječanstvo je u 21 vijeku ostvarilo i dva rezultata koji mogu biti uvršteni u Ginisovu knjigu svjetskih rekorda svih vremena: 1. U Gazi je za jednu kalendarsku godinu ubijeno najviše majki i djece u historiji svijeta.2. U Gazi je napravljeno najveće groblje ubijenih majki i djece na svijetu.

Kultura sjećanja nalaže da se izuzetni, jedinstveni događaji dostojno obilježe. U kategoriji u kojoj su postignuta navedena dva svjetska rekorda, jedan sličan događaj obilježio je Pablo Pikaso slikom Guernica.  Ova daleko najpoznatija Pikasova slika učinila je besmrtnim istoimeni gradić u Španiji i time trajno osudila zločin počinjen nad njegovim stanovnicima.  Zahvaljujući ovoj slici, zauvijek će ostati upamćeno da su 27. aprila 1937. godine, Condor Legion Hitlerove njemačke avijacije  (Luftwaffe), uz podršku  Musolinijeve italijanske eksadrile izvršile vazdušni napad na civilno stanovništvo i infrastrukturu grada Guernike. Napad je trajao puna tri sata, bačene su stotine tona eksploziva prema prethodno brižljivo razrađenom planu. Smatra se da je ovo bio prvi slučaj totalnog bombardovanja izabranog područja u historiji avijacije, poznatog kao “ćilim bombardovanje“. Ovaj razorni napad planski je uključio civilne žrtve. Španski diktator Franko i Hitler su ovo pokušali prikriti tvrdeći da su civilne žrtve slučajne, jer su strateški mostovi i fabrike oružja bile jedini ciljevi bombardovanja. Činjenica da je Condor Legion  bila sastavljena isključivo od elitnih pilota, da je  napad trajao puna tri sata i da je prvi put na djelu primjenjen novi način “ćilim  bombardovanja“, uvjerljivo su potvrdile sve optužbe da je to bio  namjerni napad na civile. Na ovo je dodatno ukazivao i broj civilnih žrtava. Od oko 5.000 stanovnika Guernice,u ovom bombarodvanju je oko 1.500 ljudi bilo  ranjeno ili ubijeno.

Netanjahuova avijacija i tenkovi bombarduju Gazu gotovo cijelu godinu. Za to vrijeme, ubijeno je oko 42.000 ljudi od toga blizu 7.000 majki i preko 12.000 djece. Do danas nisam čuo da je neki novi Pikaso naslikao sliku Gaza. Možda jeste, ali i da jeste,  ta slika ne bi dobila nikakav publicitet. Svi znamo da je tako. Ali niko nam ne kaže zašto je to tako? Zar su civili ubijeni u Guernici od fašista bili više mrtvi, mrtviji od civila ubijenih u Gazi od potomaka nekadašnjih žrtava fašizma!? Kako se desilo da se najmoćnije države svijeta stave bezuslovno na stranu Izraela!? Recept je jednostavan. Okupiraš jednu zemlju, uvedeš strahovladu, zabraniš ljudima da žive u skladu sa svojom tradicijom, nametneš im za njih neprihvatljive zakone,  ubodeš im prst u oko, pljuneš na njihove svetinje, dok ne polude i ne uzvrate; tada ih proglasiš za teroriste i tako dobiješ licencu za  njihovo neograničeno ubijanje!  Tako je omogućena i legalizacija Gaze, tog neizbrisivog žiga sramote na obrazu čovječanstva. Protjeran je cijeli jedan narod iz svoje zemlje, zatvoren je u Gazu, najveći logor na svijetu, i tu se totalno obespravljen drži 77 godina, uz neprekidne torture, pritiske, ponižavanja, nasilje, vojne akcije masovna ubijanja bombardovanjem svakih desetak godina da se kontroliše rast populacije. Kada im je dogorilo do noktiju a nož im došao do kosti, kada su odlučili da je bolje poginuti kao čovjek nego biti ponižen  i na silu uzvratili silom, njihovi okupatori su proglasili cijeli narod za teroriste i počeli slobodan odstrijel svih njegovih pripadnika – uključujući majke i djecu! Iako Izrael tvrdi da je okružen neprijateljima koji žele da ga unište i poziva se na pravo na samoodbranu, kategorički odbija ponudu svih 57 zemalja članica Muslimansko-arapskog komiteta, koje nude trajni mir i sigurnost Izraelu, pod uslovom da prihvati postojanje države Palestine, izglasano 4. jula 1967. godine u UN i da se povuče sa okupiranih teritorija. Abraham Linkoln je zapisao da „…s vremena na vrijeme drvo slobode treba osvježiti krvlju patriota i tirana“. Aktuelna administracija najmoćnije države na svijetu koja bezuslovno podržava aktuelni režim u Izraelu, kao da vjeruje da  drvo slobode treba osvježiti krvlju Palestinaca.

Ne znam hoće li neko nekada naslikati Gazu? Može li se uopšte naslikati Gaza? Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo