Godinama je pritajena boravila ta Hesiodova rečenica u meni, krila se, kao agent ,,spavač” neprimjetan i anoniman, gospodin svako i niko, pritajena pod zakriljem savršeno uverljivog lažnog identiteta, gotovo sasvim zaboravljena misao koje se više i ne pokušavam sjetiti, bila je i krompir zaboravljen u polumračnom podrumu iz kog je neprimjetno proklijavala svojim tankim ružićastim žilicama prizivana mutnim svjetlom što je dopiralo kroz prašnjavo staklo prozorčića, pretvarala se u zrno graška ispod sedam dušeka, da bi pritisnula pečate modrica osute na delikatnim mjestima prozračne alabasterske puti princeze – držala mi oči širom otvorene u gluho doba mnoge probdjevene noći, pa bi mi mjesecima dopuštala miran san, skrivena u brlogu kao medvjed u hibernaciji tiha kao njegovo jedva čujno srce sa tri otkucaja srca u minuti, ponekad je postajala potpuno zamrznuta žaba: smrznutog mozga, smrznute krvi, žaba-kocka leda – koja bi se, poslije dugih mjeseci sa proljetnjim otapanjem prvog sloja permafrosta, raskravila i ponovo bivala živa žaba, ali ne obična žaba nego ona žaba iz bajke koja čeka poljubac da se pretvori u princezu, često samo da bi noćima u postelji bila ona ista kocka leda, najčešće da bi se do zore u znoju previjala preko onog zrna graška ispod svih sedam dušeka kao na žeravici; rijetko, na nekoliko godina, serološki muk se prekidao, tihi gospodin bi se preobrazio u opasnog diverzanta, one zaboravljene misli postajale bi opsesivne, krompir u podrumu proklijao bi kroz razbijeno staklo podruma, zrno graška postajalo je tvrđe od dijamanta cijepalo je svake noći svih sedam dušeka i zasijecalo se u kožu, u meso, do krvi, obnevidio od gladi, razbuđeni medvjed bi napuštao jazbinu, od njegove rike tresla se planina… a odjek je vraćao upravo onu rečenicu;
,,Neće uvijek biti ljeto. Podigni brvnaru!”
I podigao sam brvnaru, ali ne znam da li je to ta brvnara koju ti imaš na umu, o Hesiode!? Kakva treba biti ta brvnara u kojoj ćemo naći zaklon kada jednom ljeto prođe!? Može li se to pouzdano znati? Ima li takve brvnare, Hesiode, ili si i ti samo maštao o njoj!? Kada jednom ljeto završi, kada zaista prođe, gdje ćemo naći toplo mjesto, gdje ćemo se ugrijati, Hesiode!? Kako zgrijati dušu kada prođe ljeto, kako krvi vratiti toplinu, kako stud iz prozeblih kostiju izgnati kad jednom više ne bude ljeta!? Starozavjetnog kralja Saula, kada je njegovo ljeto prošlo, nije više mogla ugrijati ni njegova palata, ni vatra ognjišta, ni gusta i mehka ovnujska runa u koja su ga povijali dvorjani. Titraj topline u žile mu je vratila mlađahna Sunamka, ali i ona tek dahom mladosti, ne više ljetnom vrelinom svoje puti. Znam ja da si ti govorio o onom jednom i jedinom ljetu – o ljetu života. O onome ljetu koje se, kad jednom ode, više ne vraća. Zato te i pitam, možemo li podići takvu brvnaru u kojoj ćemo naći toplinu kad naše ljeto jednom prođe?
Još dok je to ljeto trajalo, izgradio sam jednu brvnaru, čvrstu i prostranu, lijepu i prozračnu, toplu i pouzdanu. Sada imam brvnaru o kojoj je govorio Hesiod, rekoh zadovoljan. Moja brvnara je – prijateljstvo! Kolumbo piše (negdje u Dnevnicima sa drugog putovanja koliko se sjećam), o ribaru Indiosu koji je u kanuu izdubljenom iz jednog debla, sa ostrva Trinidada oplovio mnoga ostrva i čak stigao do Velikog Kopna koje Kolumbo nikada nije ni vidio! Svaki je čovjek taj ribar dok u svom kanuu plovi između dvije vječnosti i dva beskraja; kad stekne prijatelja, tada se spoje i spoznaju vječnost i beskraj.
Svaki čamac koliko god bio malen, svaki kanu izdubljen u jednom omanjem deblu, veći je od brodova koji su Evropu odnijeli do sve tri Amerike i tamo posijali užas i razaranja konkvistadora koji još uvijek proždiru kuće tamošnjih ljudi kao što moljci proždiru ćilim.
Spoznao sam da vrijeme provedeno s prijateljem zapravo i nije vrijeme nego sama suština života, trenutak izvan vremena uronjen u okeansko vrijeme. Prijateljstvo je energija u armaturi nuklearnog polja, naizmjenična promjena slabog i jakog elektromagnetizma i gravitacije, stanje koje nam omogućava da prolazimo kroz sve zidove koliko god oni bili debeli i prividno nas razdvajali od prijatelja. I da kroz zidove brvnare prijateljstva ne prodre ni sjena koja bi mogla stati između prijatelja.
Ali kad umre prijatelj, sruši se i brvnara! I opet ostanemo na vjetrometini goli kao samo nebo!
Neće uvijek biti ljeto. Ima li čovjeku zaklona, kad ljeto prođe, Hesiode!?
Ferid MUHIĆ