Odluku da će Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana, nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu, a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja

Jasno čujem: „Monegašanin pravi brejk i u prvom setu vodi 2:0!“ Možda mi se učinilo? Možda je rekao “Monegarašanin“? Ne bi imalo smisla, ali barem bi asociralo na nešto poznato. Ipak ne, nije mi se učinilo. TV komentator teniskog meča na Rolex Paris  mastersu, je do kraja meča, u  toku sva tri seta, sttotinjak puta ovog tenisera nazvao “Monegašanin“. Misterija se razjasnila kada sam shvatio da je riječ o igraču iz Monaka, i da je, prema komentatorovoj gramatici, svaki stanovnik Monaka – “Monegašanin“.

Tako sam tek danas, zahvaljujući ovom samoproglašenom filologu, ulovio u magnovenju  trik političkog iluzionizma takozvane savremene Međunarodne zajednice. I razumije se, odmah sam ovaj semantički biser uvrstio u svoj vokabular. Trik je u tome da se očigledna nelogičnost opsjenarski prikaže kao doslijedan i besprijekorno logičan sistem, ako se sistematski doslijedno primjenjuje! Činjenica da eventualno (novo) konstituisanu državu Palestinu treba totalno razoružati kao prijetnju Izraelu koji uz najsavremenije naoružanu i najmoćniju armiju u regionu, posjeduje i stotinjak plus, taktičkih nukleatnih bombica. Činjenica da je Palestina oficijalno suverena država koja je svoju nezavisnost proglasila 15. novembra 1988. godine; da su njene granice međunarodnim dogovorom koji je potpisao i Izrael,  utvrđene 1967. godine; da te granice uključuju Pojas Gaze, Zapadnu Obalu i Istočni Jerusalim kao glavni grad;  da je Palestina, iako  članica posmatrač UN, istivremeno oficijalno pod okupacijom Izraela; da Palestinu danas priznaju 183 države svijeta, a ne priznaju samo SAD  i Izrael i 3  državice-ostrva u Pacifiku.

Odluku da će upravo Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana,  nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja. Uz mnoge primjere, dovoljno je sjetiti se kako  je administrativna, etnička, politička, policijska, vojna,   ekonomska i svaka druga podjela integralne  Republike Bosne i Hercegovine, na Federaciju BiH i na Republiku Srpsku, zvanično pozdravljena od “Monegašana“ kao produžetak i potvrda teritorijalno i politički integralne Republike Bosne i Hercegovine, kakva je bila u momentu  agresije i okupacije  od strane Srbije 1992-95. godine, iako su joj ti isti “Monegašani“ dejtonskim dogovorom izbrisali iz naziva i referencu Republika.

Da Palestina nema nikakvu ulogu u ovim pregovorima, nego da je tretirana kao kolonijalna teritorija o čijem statusu odlučuje zemlja  (zemlje- SAD i Izrael) kolonizator, nedvosmisleno potvrđuje jednostrano ponuđeni Trampov plan. U svim tačkama ovaj plan je skrojen prema zahtjevima Izraela, od postizanja svih ciljeva okupacije Gaze, preko uspostavljanja buduće vladajuće administracije Palestine bez predstavnika Hamasa i bez palestinskih autoriteta. Plan predviđa da  vladajući establišment Palestine u cjelosti čini međunarodni tehnokrati, formalmo na čelu sa Donaldom Trampom, dok bi na čelu egzekutivnog sektora vlade, bio bivši Premijer britanske vlade Toni Bler, postavljen na tu dužnost zbog njegovog naglašenog i višestruko potvrđenog  anti-palestinskog i anti-arapskog pedigrea, poznat i opisan kao istaknut cionist i prijatelj Izraela.

Za Palestince,  od suštinakog značaja je to što Trampov plan zabranjuje prisilno iseljavanje Palestinaca iz Gaze i eksplicite isključuje mogućnost anektiranja ove teritorije od strane Izraela. Iako ni jedna ni druga tačka ne predstavlja stvarni ustupak Palestincima, one ipak  sprječavaju nastavak genocida i produžetak njihove agonije. Plan „Monegašana“ nema vremenske okvire implementacije i ne predviđa nikakav pritisak da bi se Izrael prinudio na prihvatanje koncepcije dvije države.

Ferid MUHIĆ

U Briselu, sjedištu EU, već je završen projekt uspostavljanja totalne digitalne kontrole svih građana.  Ako se izglasa, bolje reći – kada se izglasa, biće tehnički moguće da se momentalno zamrzne tekući račun u bilo kojoj banci, da se isključi, struja, da se poništi pasoš bez prethodne najave i obavještenja svakog pripadnika bespomoćne gomile (zamalo mi se omaklo da pogriješim i napišem građanina)

Kada je Dejvid Rizman objavio knjigu sa naslovom Usamljena gomila (The Loinely Crowd, 1950), nije ni slutio da je ovim naslovom anticipirao početak transformacije tada još kompaktne kategorije “građani“ u potpuno difuznu kategoriju “gomile“. Od svečanog ulaska  na historijsku pozornicu na najveća vrata,  uz fanfare Francuske buržoaske (doslovno.“građanske“!) revolucije 1789. godine, kategorija “građani“ postala je nužni uslov – conditio sine qua non –  svakog društva,  paradigma i garant svake demokratske države, dok je stepen građanske slobode i građanskih prava funkcionisao kao univerzalna mjera slobode i prava u svim državama svijeta.

Zahvaljujući sopstvenoj sociološkoj nimaginaciji, Dejvid Rizman je prije 75 godina uočio realni gubitak aktivne uloge najvećeg dijela građana SAD (srednjeg, daleko najbrojnijeg sloja) u donošenju odluka o sopstvenoj sudbini (decision making) i upravljanju društvom. Stanje koje je kod građana (citizens) SAD nastupilo kao posljedica gubitka realne političke moći, dijagnosticirao je kao osamljenost (loneliness), a novi status izvorno homogenih  “građana“, kao degradaciju  u amorfnu “gomilu“ (crowd), bez zajedničke društvene uloge i zajedničkih ciljeva. Danas, 75 godina poslije ove lucidne Rizmanove opservacije, kategorija “građana“ svuda u svijetu erodirala je u fragmentiranu  “usamljenu i bespomoćnu gomilu“,  lokalno i globalno odvojenu od svih poluga političke moći.

Osim u vrijeme izbora. I upravo zato su u društvima sa najrazvijenijom demokratijom građani“ najmanje – građani! – a najviše “bespomoćna gomila“. Jer uludo troše jedini trenutak svoje stvarne moći: zaslijepljeni, uporno glasaju za produženje svoje bespomoćnosti. Tiranija još i daje neku šansu. Tiranina možeš silom zbaciti s vlasti. Demokratskim sredstvima možeš mijenjati samo nosioce postojeće birokratske vlasti, ali ne i sam taj sistem vlasti.

U Briselu, sjedištu EU, već je završen projekt uspostavljanja totalne digitalne kontrole svih građana.  Ako se izglasa, bolje reči – kada se izglasa, biće tehnički moguće da se momentalno zamrzne tekući račun u bilo kojoj banci, da se isključi, struja, da se poništi pasoš bez prethodne najave i obaviještenja svakog pripadnika bespomoćne gomile (zamalo mi se omaklo da pogriješim i napišem svakog građanina). Doslovno sve što kupite, svako putovanje za koje platite kartu ili boravak, svaka riječ koju napišete na laptopu, svaka sms i e mail poruka na “pametnom”, telefonu biće registrovana.

Na Svjetskom samitu za društveni razvoj ovog novembra u Dohi, OUN planira  zaključiti finalne odredbe poglavlja Agende 2030 — koja će dodatno povećati kontrolu nad bespomoćnom gomilom. U toku ove sedmice, ministri pravde država članica EU-a glasaće o prihvatanju prijedloga „Kontrole razgovora“ (Chat Control), najekstremnijem nadzornom planu koji je EU ikada pokušala progurati. Ako prijedlog bude izglasan, svaka poruka koju pošaljete preko elektronskih medija,  biće momentalno skenirana, tako što će praktično svako biti pod permanentnom istragom.

To nisu futurističke projekcije distopije – to je svijet u kom živimo. Osam milijardi predstavnika bespomoćne gomile nisu moglu zaustaviti genocid Izraela nad Palestincima. Zaustavio ga je pojedinac, predstavnik anonimnih nosilaca realne političke moći koje niko ne može smijeniti ni glasanjem, pripadnika država koje su 1948., dale Izraelu  mandat nad teritorijom Palestinaca, licencu za 77 godina progonstva, dodatnu otimačinu njihovih teritorija i ogromnu financijsku pomoć i političku podršku da ubijaju Palestince, dok im oni ne kažu – dosta je.

Za sada.

U međuvremenu, osam milijardi ljudi živjeće i dalje bez zajedničkog cilja, od utakmice do utakmice, od Olimpijade do Olimpijade, od skandala do skandala, pratiće smjene najbogatijih tajkuna svijeta na Forbesovoj listi, čekaće ljeto da plivaju, zimu da se skijaju, poslodavce da im daju koju paru više…

A šta bi drugo i mogla raditi bespomoćna gomila!?

Ferid MUHIĆ

Neka se niko ne poziva na 7. oktobar 2023. godine kao alibi za ovaj genocid koji uz podršku najmoćnijih država svijeta, pune dvije godine vrši armija Netanjahuovog cionističkog Izraela nad obespravljenim palestinskim narodom

Kada je Hanjrih fon Klajst 1810. objavio roman Mihael Kolhas, slobodoumna Evropa bila je oduševljena. Baziran na istinitom slučaju Hansa Kolhasa iz 1532. godine, roman je od tada objavljen u bezbroj izdanja u svim evropskim zemljama i  širom svijeta, 2013.  proglašen je za filmski blokbaster godine. Od tada do danas, lik Mihaela Kolhasa bio je i ostao inkarnacija borca za pravdu i slobodu! Rat koji je Mihael Kolhas vodio zbog dva konja koji su mu bili nepravedno konfiskovani, trajao je 8 godina. Više od 7.000 ljudi je poginulo, među njima i Mihael Kolhas,   tresli su se društveni temelji Vestfalije. Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena, konji su vraćeni!

Kada su Lakota Sijuksi ratnici 25-26. juna 1876. godine  uništili 7. konjički puk, vlada SAD je formirala novi 7. konjički puk koji je  29. decembra 1890.  napao Lakota Sijukse u rezervatu kod mjesta Wounded Knee. U masakru je ubijeno oko 300 nenaoružanih  ljudi i žena, od toga  41 dijete. Svi vojnici su nagrađeni, 19 su odlikovani ordenom časti. Zahtjev potomaka pobijenih da se medalje oduzmu a vojnici proglase za učesnike u masakru, presjekao je 25. septembra 2025. Pete Hegseth, novi ministar Rata SAD, riječima: “Naredio sam da ordeni dodijeljeni vojnicima u borbi kod mjesta Wounded Knee, trajno ostanu u vlasništvu njihovih potomaka. Ova odluka je konačna. Njihovo mjesto u historiji je obezbijeđeno.“

Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena, konačnu pobjedu odnijeo je 7. konjički puk.

Kada je armija SAD  6. i 9. augasta 1945. bacila A bombe na Hirošimu i Nagasaki, ubijeno je oko 255.000 ljudi od toga oko 53.000 djece, vlada SAD  je saopštila da je to bila pravedna kazna za napad Japana na Perl Harbor, vojnu bazu SAD. 7. decembra 1941. godine.. Vrijedilo je! Pravda je zadovoljena. Japan je kažnjen jer je napao SAD bez najave, SAD su proglasile ekskluzivno pravo da bez najave napadnu koga hoće (preemptive attack).

Kada je 2. aprila 1982, Argentina zauzela Folklandska ostrva udaljena 13.000 km od UK i svega 500 km od Argentine, sa oko 3.000 stanovnika UK je smjesta pokrenula svoju mornaricu i avijaciju da vrati zaposjednuta ostrva. U ratu koji je trajao do 14. juna i završio pobjedom UK, Argentina je imala 649 poginulih. 1.657 ranjenih i  11.333 zarobljena vojnika, UK 255 poginulih, 775 ranjenih i 107 zarobljenih vojnika. Vrijedilo je! Britanskom lavu niko ne može nekažnjeno stati na rep.

Kada je cijeli palestinski narod 1947. godine nepravednom odlukom  UK i SAD protjeran sa svojih vjekovnih ognjišta za koja i danas posjeduju više od 81 posto  vlasništva; kada je zatvoren u najveći koncentracioni logor Gazu; kada mu uz pomoć izraelske vojske, Jevreji doseljenici otimaju i zemlju pod garancijama UN: kada decenijama u izraleskim zatvorima gnjiju desetine hiljada Palestinaca civila, čak i žena i djece; kada bez ikakvog uspjeha tokom svih 76 dugih godina na sve legalne načine bez uspjeha traži pravdu i slobodu; kada za to vrijeme biva izložen bombradovanjima i masovnim masakrima (16-18 septembra 1982. godine u logoru Sabra i Šatila izraelska armija je ubila  3.500 civila, od toga oko 710 žena i djece!); kada se u Palestincima pobuni ljudsko dostojanstvo i 7. oktobra 2023. godine  odlučno uzmu u svoje ruke borbu za  slobodu, iziđu iz logora u kom su zatočeni decenijama i napadnu neprijatelja što se baškari na njihovoj otetoj zenlji – e tada  za sve one koji su veličali svoje pravo da se svim silama i na sve načine bore za svoju pravdu i slobodu, oni postanu teroristi, zločinci, “životinje koje treba pobiti sve do posljednje“(??).

Neka se niko ne poziva na 7. oktobar 2023. godine kao alibi za  genocid koji uz podršku najmoćnijih država svijeta, pune dvije godine vrši armija Netanjahuovog hitlerovsko-cionističkog Izraela nad obespravljenim i konfiniranim palestinskim narodom. Za nepravde pretrpljene od njih, Palestinci imaju pravo da im sruše ovaj svijet na glavu. Zato 7. oktobar 2023. ne abolira nikoga od odgovornosti za zločine nad Gazom.

Ferid MUHIĆ