Povežite se sa nama

DUHANKESA

Priča o rastancima

Objavljeno prije

na

Povukao sam dug dim iz moje lule Savinelli-Collection 1993. Pun i oštar, ali veoma prijatan miris orijentalnih duhana od kojih je komponirana pušačka simfonija poznata kao Balkan Sobranie, djelovao je kao čarolija; svojom plavičastom svilom dim je širio dah lagodnosti i prisnosti, kao kada čovjek opušteno čavrlja sa bliskim prijateljem. April u Berlinu, posebno na samom kraju mjeseca, donese taj osjećaj prisnosti svega sa svime i svih sa svima, iznenada ali neodoljivo. Prelazak u to sasvim drugačije stanje desi se u trenutku koji traje sasvim kratko a ipak toliko određeno, da ga čovjek može locirati u minutu pa i sekundu. Tog dana, ovaj prelaz u sveopštu prisnost i prijateljstvo zbio se u Berlinu u 17 časova, 11 minuta i 23 sekunde. Sjedio sam pred velikom robnom kućom okružen zelenilom. Ljudi su ulazili i izlazili. Izgledalo je kao da ulaze u neku ogromnu svijetlu pećinu, iz koje se možda više neće vratiti; oni koji su izlazili nisu bili oni koje sam zapazio pri ulasku. Moj prijatelj je ušao prije desetak minuta da obavi kupovinu proizvoda sa prilično dugog spiska. Mogao sam očekivati da će se zadržati najmanje pola sata. Onda sam desno od mene zapazio jednog psa vezanog za namjenski postavljene šipke. Njemački ptičar – Grosse Munsterlander, relativno rijedak, izuzetno umiljat i privržen pas. Slika tuge, brige i najdubljeg očaja, uz notu odlučnosti da čeka do smrti – eto tako je izgledao ovaj pas. Pomislio sam na sliku radosti kad se onaj koga čeka ovaj Munsterlander najzad bude pojavio! Zapazili ste već, niste mogli to ne zapaziti, koliko se psi raduju ponovnom susretu i poslije najkraćeg rastanka! Niko nam se toliko i tako ne zna obradovati! Nije u pitanju neka njihova veća sposobnost radovanja, niti pak nekakvo ulagivanje i kupovanje naše naklonosti! Razlog za toliku njihovu radost je što psi ne znaju kada ćemo se vratiti! Ne možete svom psu reći: Ne brini stari druže, eto mene za dva sata, doći ću sutra, ili vraćam se s puta za dvije godine! Zato je za pse svaki rastanak potencijalno – zauvijek. Svaki odlazak, makar i najkraći, kao što je odlazak u robnu kuću da se obavi svakodnevna kupovina, za njih je odlazak sa potpuno neizvjesnim povratkom! Pas ne zna ni hoće li se ikada vratiti onaj koji ga je ostavio da čeka, ni kada će se vratiti. Zna samo mjesto na kom se poslednji put rastao sa onim koga čeka. Zato psi i čekaju danima, mjesecima ili godinama, kao onaj pas koji je svaki dan punih jedanaest godina čekao na željezničkoj stanici u Tokiju, čovjeka koji je tu ušao u voz! Zato je i njihova radost neuporedivo veća od naše, jer je u suštini uvijek neočekivana, kao bljesak jutarnjeg sunca iz ljubičaste tmine noći! Jer mi znamo da ćemo se sresti u pet popodne, sutra, ili večeras, ili poslije mjesec dana, i na to računamo sa sigurnošću, tako da u ponovnom susretu ne vidimo nikakvu misteriju, ni čudo, a to znači ni neki posebni razlog za veliku radost! Za nas nijedan rastanak nije zauvijek, i zato nijedan novi susret ili sastanak ne izaziva više od očekivane radosti! Mi znamo da ćemo se opet sastati, vidjeti, sresti, poslije svakog rastanka! I zato sebe lišavamo velike radosti. Ali možemo li biti sigurni, jesmo li u pravu kad računamo na sigurnost ponovnog susreta!? Svako će se jednom sresti poslednji put sa svakim! Koliko je bilo rastanaka sa dogovorenim sastancima koji se nikada nisu desili!? Koliko ljudi je mahalo najbližima i najdražima na aerodromskim pistama, brodovima koji su odlazili, koje više nikada nisu vidjeli; koliko je onih koji su rekli Laku noć, a da nisu dočekali da kažu ili da čuju Dobro jutro?!

Ne znamo ni mi nikada sigurno, već samo mislimo da znamo! O čemu je zapravo ova priča? O rastancima? O sastancima? O vjernosti? O čekanju i dočekivanju ili o čekanju i nedočekivanju? Kad bismo bili svjesni da uvijek postoji mogućnost da svaki rastanak bude zauvijek, obogatili bismo svoj život velikom i iskrenom radošću. Jer svaki ponovni sastanak bio bi ravan najvećoj radosti, sličnoj zahvalnosti Bogu, Sudbini ili Kralju slučaju, što smo dočekali da se ponovo vidimo, kao kad bljesne prvi zrak svjetla kroz ljubičastu tamu noći.

U tom trenutku opazih kako onaj Munsterlander skače u beskrajnoj radosti oko čovjeka koji ga je odvezivao i milovao, spustivši na tlo dvije kese sa namirnicama. Kao neka naknadna potvrda mojih tadašnjih razmišljanja, desilo se tako da ja do danas nisam ponovo susreo prijatelja kog sam čekao tog aprilskog popodneva u Berlinu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski

 

Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu  otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao.  Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.

Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu.  Iskoristi odsustvo svog prijatelja,  u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.

Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.

U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o RS, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.

Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča:„Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!?  I zašto uopšte smatra da su Srbija, SR, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!

Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini BiH?“ – odrešito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje:“Da li donosi pomirenje u regiji?“  sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja:“Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori:“Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“;„Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost  u Bosni i Hercegovini,  u Srbiji,  u regionu, u budućnosti,  odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje!  Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kobne čari šizofrenične slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imperativ šizofrene slobode je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda

 

Ništa nije tako zavodljivo kao sloboda i ništa nije tako važno kao pravo da čovjek slijedi svoju sreću! Zato čovjek iznad svega cijeni slobodu da mijenja svijet u skladu sa zahtjevima sopstvene sreće. Manipulatorima ljudske duše to je dalo ideju: ubijedi srećne ljude da nisu srećni, ponudi im drugu viziju sreće i proglasi slobodu da slijede tu sreću, za njihovo suvereno pravo i obavezu! Tako je izvornu slobodu zamijenila šizofrenična sloboda. Njen imperativ je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda! Tvoja “sloboda“ je tvoje ropstvo! Ideja revolucije, kao prava i obaveze ljudi da mijenjaju svijet u ime svoje sreće, zamijenjena je perfidnim ideološkim zahtjevom da sebe prihvatiš kao grešku, svoj život kao zabludu, svoju slobodu kao ropstvo! Velika stranputica slobode počinje tu. Šizofrenična sloboda postaje opšta obaveza. Naređenje. Zavodljivost neograničene slobode zaslijepila je ljude. Niko nije ni pomislio da sam pojam naređenja isključuje slobodu,  da se ne može biti slobodan po naređenju! Niti da ti naređenje da iz korijena “slobodno“ promijeniš svoj život i sebe (na tačno propisan način!), zapravo ne derogira tvoje pravo da takvu promjenu odbiješ!

Feministički pokret je započet kao pokret za emancipaciju žene. Emancipaciju od koga? Od sebe kakva je bila do tada.  Konkretno, emancipaciju odnosno, oslobođenje sebe od žene-supruge, žene-domaćice, žene-majke. Od poziva na oslobođenje, pokret za emancipaciju žene preko noći se pretvorio u imperativ,  naređenje – u flagrantnu suprotnost slobode. Umjesro emancipacije,  naređena sloboda dovela je žene u šizofreničnu situaciju, a obavezama supruge, domaćice, majke, dodala je nove, znatno složenije obaveze. Emancipacija kao društveni imperativ, razorila je  društvenu žensku solidarnost i unijela među njih rascjep, nezadovoljstvo i neravnopravnost. Iako su ravnopravne (makar i formalno) sa muškarcima, žene su postale  neravnopravne između sebe. One koje su iz bilo kog razoga, ostale samo supruge, domaćice i majke, društveno su degradirane kao neuspješne, nesposobne, dostojne sažaljenja. One koje se u toj “neemancipiranoj“  ulozi osjećaju zadovoljne i potpuno ostvarene, osuđene se kao zatupljenje sluškinje  i mašine za rađanje djece. Svoj jad, nezadovoljstvo, traume i frustracije sopstvenog života, emancipirane žene prikrivaju omalovažavanjem i prezirom načina života kojim žive takve “neemancipirane“ žene. Neuporediva društvena važnost porodice, vrijednost života provedenog u uzajamnoj ljubavi, zajedničkom održavanju doma,  radostima potpune posvećenosti sopstvnoj djeci,  javno je stigmatizirana. Šta je  mogla ponuditi “emancipoacija“, osim psihološkog mehanizma kompenzacije!?

Nakon feminističke emancipacije kao promjene tradicionalno ključne društvene uloge žene, na velika zvona došlo je naređenje za slobodnu promjenu sopstvenog pola. Zašto robovati Prirodi? Zašto se pokoriti slijepoj slučajosti svog pola, kad postoji pravo na slobodu izbora? Ko može biti srećan ako ne može slobodno izabrati svoj pol!? Simon de Bovoar je svojom suludom tvrdnjom da „..je pol socijalna a ne fiziološka kategorija, te da se podjela na ‘muško’ i ‘žensko’ profilira pod uticajem vaspitanja u periodu od 5-te do 7-me godine“, raspalila veliki požar kobnih čari šizofrenične slobode!  Seksualna orijentacija je takođe proglašena za  ličnu slobodu i tako otvorila duboku kataklizmičku pukotinu šizofrenične slobode u topografiji ljudskog roda. Ako si žena, a ne sviđa ti se što si žena – postani muškarac! Ako nisi srećan što si muškarac – postani žena!

Ako nas pol čini nesrećnima, zašto uopšte imati pol? Činjenica da živiš u radikalno binarnom svijetu (Dan i Noć, Plus i Minus, Muško i Žensko, Život i Smrt), ne ukida tvoju obavezu da sebe  slobodno odrediš kao nebinarno biće!  Grupa Nemo, je najavila nebinarnog čovjeka  pjesmom The Code, na Eurovision 2024.   Ludilo je kao kretanje tijela u vakuumu. Ima tendenciju da se nikada ne zaustavi. Sljedeći korak šizofrene slobode kao obaveze, predvidljiv je. Nakon pitanja: Zašto ne potražiti sreću  izvan polne binarnosti? –  slijedi novi mamac:  Zašto biti srećan samo kao čovjek ako možeš biti srećan i kao nešto drugo? Savremena hirurgija čini čuda, zašto sebe zatvoriti u jedan oblik? Sada je prilika, sada se živi! Ako ne iskoristiš sada da postaneš minotaur, kentaur, spajdermen, lizardmen, nećeš nikada! Utrkujte se, ko će prvi do te slobode! Podržaće vas oni koji upravljaju svijetom.

Na kraju krajeva, mnogo je jednostavnije vladati nakazama nego ljudima.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo