Povežite se sa nama

DUHANKESA

Priča o rastancima

Objavljeno prije

na

Povukao sam dug dim iz moje lule Savinelli-Collection 1993. Pun i oštar, ali veoma prijatan miris orijentalnih duhana od kojih je komponirana pušačka simfonija poznata kao Balkan Sobranie, djelovao je kao čarolija; svojom plavičastom svilom dim je širio dah lagodnosti i prisnosti, kao kada čovjek opušteno čavrlja sa bliskim prijateljem. April u Berlinu, posebno na samom kraju mjeseca, donese taj osjećaj prisnosti svega sa svime i svih sa svima, iznenada ali neodoljivo. Prelazak u to sasvim drugačije stanje desi se u trenutku koji traje sasvim kratko a ipak toliko određeno, da ga čovjek može locirati u minutu pa i sekundu. Tog dana, ovaj prelaz u sveopštu prisnost i prijateljstvo zbio se u Berlinu u 17 časova, 11 minuta i 23 sekunde. Sjedio sam pred velikom robnom kućom okružen zelenilom. Ljudi su ulazili i izlazili. Izgledalo je kao da ulaze u neku ogromnu svijetlu pećinu, iz koje se možda više neće vratiti; oni koji su izlazili nisu bili oni koje sam zapazio pri ulasku. Moj prijatelj je ušao prije desetak minuta da obavi kupovinu proizvoda sa prilično dugog spiska. Mogao sam očekivati da će se zadržati najmanje pola sata. Onda sam desno od mene zapazio jednog psa vezanog za namjenski postavljene šipke. Njemački ptičar – Grosse Munsterlander, relativno rijedak, izuzetno umiljat i privržen pas. Slika tuge, brige i najdubljeg očaja, uz notu odlučnosti da čeka do smrti – eto tako je izgledao ovaj pas. Pomislio sam na sliku radosti kad se onaj koga čeka ovaj Munsterlander najzad bude pojavio! Zapazili ste već, niste mogli to ne zapaziti, koliko se psi raduju ponovnom susretu i poslije najkraćeg rastanka! Niko nam se toliko i tako ne zna obradovati! Nije u pitanju neka njihova veća sposobnost radovanja, niti pak nekakvo ulagivanje i kupovanje naše naklonosti! Razlog za toliku njihovu radost je što psi ne znaju kada ćemo se vratiti! Ne možete svom psu reći: Ne brini stari druže, eto mene za dva sata, doći ću sutra, ili vraćam se s puta za dvije godine! Zato je za pse svaki rastanak potencijalno – zauvijek. Svaki odlazak, makar i najkraći, kao što je odlazak u robnu kuću da se obavi svakodnevna kupovina, za njih je odlazak sa potpuno neizvjesnim povratkom! Pas ne zna ni hoće li se ikada vratiti onaj koji ga je ostavio da čeka, ni kada će se vratiti. Zna samo mjesto na kom se poslednji put rastao sa onim koga čeka. Zato psi i čekaju danima, mjesecima ili godinama, kao onaj pas koji je svaki dan punih jedanaest godina čekao na željezničkoj stanici u Tokiju, čovjeka koji je tu ušao u voz! Zato je i njihova radost neuporedivo veća od naše, jer je u suštini uvijek neočekivana, kao bljesak jutarnjeg sunca iz ljubičaste tmine noći! Jer mi znamo da ćemo se sresti u pet popodne, sutra, ili večeras, ili poslije mjesec dana, i na to računamo sa sigurnošću, tako da u ponovnom susretu ne vidimo nikakvu misteriju, ni čudo, a to znači ni neki posebni razlog za veliku radost! Za nas nijedan rastanak nije zauvijek, i zato nijedan novi susret ili sastanak ne izaziva više od očekivane radosti! Mi znamo da ćemo se opet sastati, vidjeti, sresti, poslije svakog rastanka! I zato sebe lišavamo velike radosti. Ali možemo li biti sigurni, jesmo li u pravu kad računamo na sigurnost ponovnog susreta!? Svako će se jednom sresti poslednji put sa svakim! Koliko je bilo rastanaka sa dogovorenim sastancima koji se nikada nisu desili!? Koliko ljudi je mahalo najbližima i najdražima na aerodromskim pistama, brodovima koji su odlazili, koje više nikada nisu vidjeli; koliko je onih koji su rekli Laku noć, a da nisu dočekali da kažu ili da čuju Dobro jutro?!

Ne znamo ni mi nikada sigurno, već samo mislimo da znamo! O čemu je zapravo ova priča? O rastancima? O sastancima? O vjernosti? O čekanju i dočekivanju ili o čekanju i nedočekivanju? Kad bismo bili svjesni da uvijek postoji mogućnost da svaki rastanak bude zauvijek, obogatili bismo svoj život velikom i iskrenom radošću. Jer svaki ponovni sastanak bio bi ravan najvećoj radosti, sličnoj zahvalnosti Bogu, Sudbini ili Kralju slučaju, što smo dočekali da se ponovo vidimo, kao kad bljesne prvi zrak svjetla kroz ljubičastu tamu noći.

U tom trenutku opazih kako onaj Munsterlander skače u beskrajnoj radosti oko čovjeka koji ga je odvezivao i milovao, spustivši na tlo dvije kese sa namirnicama. Kao neka naknadna potvrda mojih tadašnjih razmišljanja, desilo se tako da ja do danas nisam ponovo susreo prijatelja kog sam čekao tog aprilskog popodneva u Berlinu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo

 

 

Kad god čujem nekoga da kaže: „Ljepota je prolazna!“, uvijek uzvratim kontra pitanjem: „A šta je neprolazno?“ Moć? I najmoćnije imperije su odavno propale. Bogatstvo? Ko ga je odnio sa sobom? Snaga? Istruhle su davno kosti i najvećih junaka. Mladost? Zdravlje? Pogledajte svog djeda, pitajte svoju baku. Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve! – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Uistinu, kada jednom prođu, sve stvari se poravnaju i postanu „ono čega više nema“. Jer, kada ono što je bilo, jednom prođe – ono postane isto kao ono čega nikada nije bilo. Isto? Ipak ne sasvim isto. Razlika je određena odnosom onog što se desilo i onoga što se nije desilo, onog što jednom jeste bilo i onog što nikada nije bilo. Upravo ta razlika jeste ono bitno. Tek kada čovjek shvati ovu neizmjerno veliku razliku, presudnu važnost dobija pitanje: „Da li je u mom životu bilo ljepote ili je nije bilo!?“ I znaće: Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo!

Quo vadis, Domine? Gdje si krenuo, Gospode? Pitao je Petar Isusa bježeći iz Rima da spasi goli život, kada mu se ukazao Isus kako nosi svoj krst. U Rim, da me ponovo raspnu. – glasio je odgovor. Shvativši u trenutku koliko je ružan njegov kukavičluk i koliko je lijepo biti uz prijatelja i u smrti, vratio se u Rim da i njega razapnu. Quo vadis, homine? Quo vadis, demokratijo? Quo vadis, mahniti svijete?  Quo vadis, svemoćni gospodari rata, otimači tuđeg, krvoloci žedni vlasti!? Zar ne znate da bez ljepote ne možete nigdje stići!? Da se ne možete pokrenuti ni korak, da ćete bez ljepote sigurno propasti u ambis zaborava!?

Helena Trojanska je svojom ljepotom mogla pokrenuti 1000 brodova. Mjera ljepote od tada je: 1 milihelen. Koliko da pokrene jedan brod. A šta je ono što pokreće čovjeka? Vjetar? Jeste! Ali ne vjetar u leđa. Teško onome koga vjetar u prsa može zaustaviti, jao onome kome vjetar u leđa može pomoći da krene! Vjetar da! – ali ne svaki vjetar nego samo vjetar ljepote. I ne vjetar u leđa nego vjetar u jedra! U jedra srca! Da mu da snagu. I najnježniji lahor ljepote u jedra našeg srca može učiniti da ono ponovo zakuca i da produžimo plovidbu pučinom života! Jedan lijep osmjeh dovoljan je da mrtva jedra u zamrlom srcu zadrhte, da se užad zategnu, jarbol da se uspravi, da sa kobilice našeg broda, zahrđale od dugog stajanja u baruštini bez ljepote, počnu otpadati školjke, otkidati se pramenovi algi, da naš brod s tim lahorom u jedrima, opet  zaplovi.

Zlo je ružno. Dobro je lijepo. Okrutnost je ružna. Milost je lijepa. Mržnja je ružna. Ljubav je lijepa. Podmuklost je ružna. Povjerenje je lijepo. Kukavičluk je ružan. Hrabrost je lijepa. Neprijateljstvo je ružno. Prijateljstvo je lijepo. Zato jedno volimo a drugo ne volimo. Sve je u ovom svijetu prolazno. Baš sve. Samo je ljepota neprolazna! Pu pas horis kalos!? Kuda bi čovjek bez ljepote!? – pitao je Alkibijad članove atinske Agore kada su mu sudili zbog javne veze sa heterom Laisom iz Korinta, već tada legendarnoj po ljepoti. Ljubaznim riječima Alkibijad je zamolio Laisu da ukloni veo i otkrije svoje lice pred porotom. Začarani njenom ljepotom, članovi porote ostali su dugo nijemi. Kada su se pribrali, prvi među jednakima je progovorio: Da smo je našli, i mi bismo za njom. Produži za ljepotom sada kad si je našao, Alkibijade! – uz ovo obrazloženje, porota ga je jednooglasno oslobodila! Zar su mogli drugačije kada su, suočeni sa ljepotom, shvatili: nigdje bez ljepote! Ljepote duše, ljepote dobrote, ljepote moralnog čina, ljepote zore i ljepote sumraka, ljepote prijateljstva, ljepote ljubavi.

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe!?

Zar još ne vidiš: Ovdje smo zbog ljepote!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Opsjena zvana “nacija”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica

 

Pojam nacije formiran je krajem XVII vijeka. Ne nacija. Tada su neke države – primarno evropske kolonijalne sile, utisnule sopstvenički žig na svoju cjelokupnu populaciju i proglasili ih jednakim na osnovu činjenice da su svi oni vlasništvo države. U realnosti, „nacija“ nije nikakav viši oblik političke organizacije, kako se neosnovano tvrdi. Razgraničenje kategorija „narod“ i „nacija“ i praksa osporavanja statusa „nacije“ mnogim narodima, u osnovi su hegemonistički motivisani politički projekti.

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica. Kao prvo, nijedan  pripadnik novoosnovane „nacije“, ni u jednoj državi svijeta nije postao nešto drugo nego što je do tada bio, što znači da je dotadašnji demografski, rasni, etnički, kuturni, duhovni, obrazovni i svaki drugi  sastav stanovništva svih država svijeta ostao u dlaku isti i nakon promovisanja trika zvanog „nacija“.

Kao drugo, da pripadnost „naciji“ ne sadrži nikakvu realnu osobinu ni trajno svojstvo, vidi se pri promjeni imena države: brisanjem imena „Jugoslavija, izbrisani su i „Jugosloveni“. Ako se pripadnik jedne „nacije“ trajno preseli u drugu državu, postaje pripadnik te druge „nacije“ – kao kada igrač pređe iz jednog kluba u drugi. Svjesne toga, mnoge države više ne tolerišu dvojno državljanstvo jer žele uspostaviti trajno vlasništvo nad svim pripadnicima svoje „nacije“!

Nadalje, karakter svakog odnosa određuje status aktera u ekstremnim ili/ili situacijama a ne u okolnostima njhove harmonične koegzistencije. Da život svake porodice počiva na postulatu neprikosnovenog autoriteta roditelja a ne obratno, postaje vidljivo tek kada se među njima desi otvoren konflikt; ako ne pomognu argumenti, roditelji uvijek mogi poslati djecu u krevet, djeca roditelje nikada. Iako  je autoritet države nad pripadnicima „nacije“ u principu isti, u praksi je daleko radikalniji i proteže se na pravo države na život i smrt svih pripadnika „nacije“. Ekstremna situacija objave rata demonstrira pravo države da uvođenjem prijekog suda legitimira to pravo strijeljanjem dezertera iz svoje „nacije“. Skrivena, sveprisutna logika neograničene vlasti države nad svim svojim stanovnicima, omogućena uvođenjem virtuelne kategorije „nacije“, odredila je i odnos savremeanih država prema (još) nerođenoj djeci. Iako je većina savremenih država deklarativno snažno religijski utemeljena, iako sve monotoeističke religije izričito zabranjuju prekid trudnoće (osim ako porođaj ugrožava život majke), abortus je legaliziran praktično u svim državama svijeta. Razlog: nerođena djeca nisu (još) upisana u vlasnički spisak države. Čim se djeca rode i upišu u taj spisak, država preuzima ulogu vlasnika koji rigorozno štiti svoje pravo nad njima. Iz istih motiva država bez dvoumljenja daje apsolutni prioritet životu majki (koje su, kao pripadnice „nacije“, vlasništvo države), nad životima njihove (još) nerođene djece (koja nisu upisana u rubriku „nacije“ kao vlasništvo države). Da je  vlasništvo države nad svim pripadnicima „nacije“ srž ovog odnosa, potvrđuje i sve raširenija praksa nekih od najrazvijenijih država svijeta da u ime zaštite djece, prisvaja pravo trajnog oduzimanja djece od roditelja koji se o njima nedovoljno ili neadekvatno brinu o:  svojoj djeci? Ne! Iz perspektive države, rodivši djecu, roditelji su samo stekli pravo i preuzeli obavezu da se o njima brinu ali ne kao o svojoj djeci nego kao o vlasništvu države, koja ih je njima povjerila na čuvanje.

Opsjenom zvanom „nacija“, država je čovjeku oduzela ono što ga čini čovjekom  – slobodu!

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo