Da li je KAP, odnosno, ono što je preostalo od nekadašnjeg Kombinata aluminijuma u Podgorici nakon godina pljačke, stečaja i bankrota, na pravom putu da pronađe novog vlasnika i novu budućnost?

Veselin Perišić, stečajni upravnik KAP-a, prihvatio je krajem prošle nedjelje ponudu Veselina Pejovića i njegovog Uniproma, da preostalu imovinu Kombinata proda za 28 miliona eura. Objašnjenjem da se sa ovom ponudom saglasio ,,jer se plašio da na sljedećem tenderu ne bi bilo ponuđača, što bi dovelo do gašenja proizvodnje”, Perišić je pokušao da nadglasa činjenicu da njegova odluka nije dobila podršku u Odboru povjerilaca KAP-a!?

Naime, od tri člana Odbora (najvećih) povjerilaca Kombinata (Mirjana Milić u ime Vlade, Miodrag Bulatović zastupnik interesa EPCG i Marko Milanović predstavnik CEAC-a) dvoje su bili protiv odluke da nekad najveće crnogorsko preduzeće postane vlasništvo Uniproma. Za je bio samo predstavnik Vlade koja, sumnja se, a za to postoji dovoljno dobrih indicija, praktično stoji iza ponude Veselina Pejovića. Ili je makar protežira pod firmom državnog interesa.

Da ne gubimo ni vrijeme ni prostor baveći se navodima o broju sastanaka, promjenama već oglašenih pravila prodaje ili detaljima blickriga kojim nam ovih dana prijeti gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, najavljujući kako će on, skupa sa stečajnim upravnikom KAP-a, riješiti sporna pitanja vlasništva nad 800.000 kvadratnih metara van ograde Kombinata. Kao da i jedan i drugi na to imaju bilo kakvo pravo. A u pitanju je zemljište koje je Veselin Pejović već projektovao kao sastavni dio svoje industrijske zone KAP, dok ostali potencijalni ponuđači o tom posjedu nijesu imali pojma.

Uostalom, uoči objavljivanja prvog oglasa za prodaju Kombinata predsjednik Privrednog suda u Podgorici Dragan Rakočević govorio je o problemima sa kojima su se suočili procjenitelji imovine KAP-a iz Instituta računovođa i revizora, pošto im nijesu dostavljeni dokazi o vlasništvu KAP-a nad okolnim zemljištem. A nijesu im dostavljeni zato što ih nema. Nekima te nepoznanice, očito, nijesu bile prepreka da licitaraju za imovinu koja – iako to još nije ozvaničeno – u paketu donosi i milion kvadrata zemljišta u budućoj industrijskoj zoni.

Probrani analitičari priskočili su u pomoć. ,,Prodaja Kombinata aluminijuma nikšićkom Unipromu biće posljednja šansa da se KAP spasi”, ustvrdio je Predrag Drecun. Bivši, a moguće, i budući koalicioni partner DPS-a i čovjek koji je status ekonomskog eksperta stekao kličući sa crnogorskih trgova ,,vratite pare!” (poruka je bila upućena čelnicima tada jedinstvenog DPS-a) da bi se pritvrdio kao spasilac Prve banke koju su na prag propasti doveli njeni većinski akcionari Aco i Milo Đukanović i njihov menadžement (i tada je Drecun zahtijevao: ,,vratite pare”) bio je po pitanju KAP-a i njegove budućnosti neobično otvoren. Rudnik uglja u Beranama, recimo, u kome je Drecun neko vrijeme bio i direktor, nikada nije zaslužio ovako opširan i opsežan osvrt nekadašnjeg Kilibardinog eksperta iz Narodne stranke.

Kako god, ovo nije prvi put da nam je gašenje KAP-a predočeno kao alterantiva ,,iznuđenom” potezu njegovih spasilaca.

Uvođenje ekonomskih sankcija UN prema tadašnjoj SRJ rezultiralo je odlukom da se KAP preda u ruke Vektre, privatne kompanije koju je neku godinu ranije, kao predstavništvo francuskog Pežoa, osnovao Đukanovićev kum Dragan Brković. Obrazloženje: To je jedini način da se KAP spasi od propasti.

Koju godinu kasnije čelnici Vlade i Kombinata su tajno, praktično preko noći, KAP povjerili švajcarskoj kompaniji Glenkor, koja i danas slovi za jednu od najtajanstvenijih firmi na svijetu. Kada je tajna otkrivena, kao izgovor je poslužila tvrdnja da bi KAP, da nije bilo aranžmana sa Švajcarcima, stao ,,u narednih dan ili dva”.

Privatizacija ili stečaj, kliktali su 2004. godine glasnogovornici DPS-a, dok su se Milo Đukanović i Oleg Deripaska, kršeći tenderska pravila, dogovarali o prodaji KAP-a novoosnovanoj of-šor kompaniji. ,,Potpuno smo sigurni da smo KAP prodali pravom partneru”, likovao je u julu 2005. vječiti ministar Branimir Gvozdenović. Četiri godine kasnije i taj je ugovor obesmišljen i promijenjen. Ponovo na štetu Crne Gore. I ponovo je alternativa bila stečaj i gašenje proizvodnje (to je tvrdio ministar Branko Vujović).

U sjenci tih priča propadali su ne samo KAP već i Luka Bar, Željeznica, Boksiti, dok je Elektroprivreda tavorila na nivou koji je njenim većinskim vlasnicima (čitaj DPSDP koaliciji) granatovao samo pobjedu na sljedećim izborima.

Nakon Perišićeve obznane, državni mediji su spremno ugostili strateškog investitora iz Nikšića. Tako smo dobili priliku da spoznamo poslovnu viziju Veselina Pejovića: ,,Samo sa preradom metala KAP može biti profitabilan”. Saznali smo, takođe, detalje iz njegove poslovne biografije. ,,S aluminijumom radim od 1984. godine i otvorio sam prvu privatnu livnicu u Nikšiću koja trenutno proizvodi 5.000 tona godišnje. Za 32 godine stekao sam toliko iskustva i poznanstava i poslovnih partnera koji rade s aluminijumom da znam što radim”, rekao je Pejović.

Zanemarimo li činjenicu da od ‘84. do danas nijesu prošle 32 godine, izrečeno bi, valjda trebalo da nas uvjeri kako je nagomilano iskustvo gospodina Pejovića, njegovih saradnika i poslovnih partnera dovoljno da oživi i održi firmu koja je desetak godina starija i, samo po instaliranim kapacitetima primarne prizvodnje, 25 puta veća.

I to bi uvjerenje moralo biti toliko snažno da nas natjera da zaboravimo, najblaže moguće rečeno, krajnje problematičan temperament potencijalnog kupca KAP-a, demonstriran, posljednji put, nekoliko dana pred odluku o (ne)prihvatanju ponude Uniproma.

Prvo nas je stečajni upravnik uvjeravao kako je fizički napad na poslanika Nebojšu Medojevića na aerodromu u Beogradu ,,privatna stvar” ponuđača. Paralelno su se Vladini glasnogovornici trudili da dokažu da je Pejovićeva reakcija zapravo razumljiva (skoro pa dozvoljena) ,,odbrana porodične časti i ugleda”.

Nije, međutim, pretjerano teško ustanoviti kako Veselin Pejović na sličan način – prijetnjama, psovkama i silom – ne brani samo ugled već i novac. Tačno je godina kako su crnogorski mediji (Vijesti) pisali o prijetnjama koje je Pejović, skupa sa advokatom Zoranom Vukčevićem, uputio poslovnim partnerima sa Zavale (Dukljanski vrtovi) i njihovom advokatu.

Sjutradan se Pejović oglasio autorskim tekstom koji je objavljen kao plaćeni oglas (citat ponavljamo bez lektorskih intervencija): ,,Džabe su postavili obezbjeđenje i džabe imaju podršku, koja ih uvodi samo u sve veći stepen zablude da će imovina Uniproma biti njihova. Ja tvrdim ovim putem i javno se obavezujem da neće, protiv svih sam podnio krivične prijave, osim protiv gospodina Svetozara Marovića, koji me zvao da mi prijeti preko telefona što uznemiravam „pobogu njegove partnere”. Pejović se potom osvrće i na prethodno izrečene uvrede na račun svojih oponenata: ,,Ovim povodom izrečene psovke, iako svojevrstan vid verbalne agresije, jesu stepen uvrede za poštene ljude, ali za osobe u pitanju kojima su upućene, nemaju takvo značenje, jer njihova moralna izopačenost ne može biti objekat zaštite bilo koje zakonske norme”. Toliko.

Da sam ja radnik KAP-a, ne bi mi bilo svejedno. Rade Krivokapić predsjednik Sindikata aluminijuma, nema tih briga. Naprotiv, Krivokapić je, nekako u isto vrijeme kada je Veselin Perišić ozvaničio mogućnost da Uniprom postane novi vlasnik imovine KAP-a, kako se to kaže, ,,lajkovao” Fejsbuk stranicu Podrška Veselinu Pejoviću zbog nepravde od reketaša Medojevića. ,,Time sam dao podršku pošto je čovjek branio svoj lični integritet”, pohvalio se Krivokapić. ,,I mi iz Sindikata smo svojevremeno bili meta istih takvih napada iz skupštinskih klupa”.

Te prijetnje, u medijskim arhivama, nijesmo uspjeli pronaći. Zato smo naišli na nekoliko Krivokapićevih citata koji, dijelom, objašnjavaju i podršku Pejoviću.

,,Ako ostanemo bez posla, izaći ćemo na ulicu. Nećemo poći sami, već će sa nama i oni koji su odlučivali o Kombinatu aluminijuma”, poručio je, ili priprijetio, Krivokapić uoči kulminacije prošlogodišnje krize u Kombinatu. Potom je, za one koji možda nijesu razumjeli, ponovio: ,,Danas od stanja u KAP zavisi položaj vlasti u Crnoj Gori”. Da li, makar u njegovom slučaju, važi i obrnuto – to nam Krivokapić nije objašnjavao. Ako kao svojevrsno objašnjenje ne razumijemo sljedeći citat, s kraja prošle godine: ,,Vjerujemo i da je premijer Đukanović u svojoj izjavi o otvaranju i zapošljavanju 40.000 radnih mjesta u narednoj godini računao na KAP kao mjesto za nova zaposlenja”.

U međuvremenu, približno trećina (skoro 500) njegovih kolega ostala je bez posla. Prethodno se isto desilo i sa više od dvije hiljade ljudi koji su privatizaciju dočekali u KAP-u i fabrikama prerade. Ali, Krivokapić nije pozvao na ulicu.

Umjesto toga on je ostao profesionalni sindikalni aktivista u kompaniji u kojoj su, zbog stečaja i bankrota, prestala da važe postojeća radna prava i kolektivni ugovor. ,,Slobodno napišite i naglasite to da platu primam od poslodavca koji upravlja Kombinatom”, potvrdio je Rade Krivokapić za Monitor, “navedite i to da iza mene, imenom i prezimenom, stoji 540 radnika ove kompanije”.

Ukoliko je taj podatak tačan, to znači da u KAP-u, računajući i stečajnu upravu ima manje od 10 ljudi koji nijesu sindikalno organizovani. ,,Malo sam plaćen za borbu koju vodim i to kojim se intenzitetom zalažem za prava radnika KAP-a”, ponavljao je Krivokapić kad god su ga novinari pitali da li, zaista, zaslužuje četiri prosječne crnogorske plate. Da ne bude zabune – u našem telefonskom razgovoru to pitanje je bilo suvišno.

Skoro 2.500 godina ljudski rod čuva sjećanje na spartanskog kralja Leonidu i njegovu gardu od 300 vojnika koja se, u Termopilskom klancu, suprotstavila najvećoj do tada okupljenoj vojnoj sili persijskog kralja Kserksa. Učesnici ove samoubilačke misije postali su ,,metafora svjesnog samožrtvovanja za više ciljeve i dobrobit čovječanstva”.

Sada Rade Krivokapić i njegovih 300 Spartanaca iz Elektrolize ne zaziru od mogućnosti da država skonča pod teretom bivših i budućih dugova nastalih zbog tajnog dila o redovnoj plati i skrivenim privilegijama političko-ekonomske elite.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari