Povežite se sa nama

KULTURA

KATOLIČKA ŽUPA STARI BAR: Metovići poklonili crkvu Nadbiskupiji

Objavljeno prije

na

Tokom marta najstarija ,,živa” crnogorska institucija – Barska nadbiskupija, bila je u centru interesovanja ovdašnje javnosti. Iako u ovom vremenu dominiraju loše vijesti, a Bar prednjači na stupcima crne hronike, dva potpuno suprotna primjera iz Barske nadbiskupije, preciznije katoličke Župe Stari Bar, omogućila su da se na ovaj dio Crne Gore obrati pažnja u posve drugom svijetlu.

U palati na Biskupadi sredinom marta su uručene zahvalnice porodici Metović iz sela Menke iznad Starog Bara, koja je Barskoj nadbiskipiji poklonila ostatke nekadašnjeg samostana Svetog Spasa iz XII vijeka i zemljište uz objekat od 520 m2, s pravom korištenja vode i puta. Svečanosti su prisustvovali, pored nadbiskupa barskog Zefa Gašija, i don Simo Ljuljić – župnik Bara, te predstavnici Župe Stari Bar mr Ivan Jovović, Petar Pukić i Filip Jovović, kao i donatori Tahir Metović i njegov sin Demo.

Nadbiskup Gaši se zahvalio Metovićima na vrijednom poklonu, ističući da i ,,ovaj primjer svjedoči o zajedništvu različitih naroda i vjera u barskom kraju, i u teškim i u mirnim vremenima”.

U ime donatora, Demo Metović je rekao da njihova donacija ,,predstavlja respekt prema ovoj instituciji, jer mi ovdje u Starom Baru se vjekovima poznajemo i živimo u slozi”.

,,Ovaj čin nadilazi lokalne okvire, već u svojoj suštini predstavlja temeljnu vrijednost koja zaslužuje afirmaciju, posebno ako sagledamo savremenu evropsku zbilju”, rekao je mr Ivan Jovović.

Crkva Svetog Spasa u Menkama nastala je u XII vijeku, a mijenjala je izgled i patrone, kao i drugi srednjevjekovni objekti u Baru. Nalazi se na oko 250-300 metara nadmorske visine, na znatno višoj koti od Starog grada. Na starim gravurama, na ovom mjestu označena je crkva pod imenom S. Sidro, ali se misli da je riječ o opatiji S. Salvatorisa (Sveti Spas), čiji se opat pominje još 1160. među prisutnima prilikom osveštanja katedrale Svetog Tripuna u Kotoru.

U Nadbiskupskom ordinarijatu je dogovoreno da će se jednom godišnje služiti sveta misa u ovom objektu, i to na Spasovdan. Prvi put će vjerska služba nakon gotovo 4,5 vijeka biti držana sredinom maja ove godine, a služiće je nadbiskup barski Zef Gaši.

Druga svečanost uslijedila je desetak dana kasnije. U Gretvi, u Starom Baru, obnovljeni su ostaci crkve Svetog Antuna Padovanskog, u narodu poznate kao kapela Svetog Anta, jedine ,,aktivne” crkve u okolini tvrđave u vrijeme turske vladavine. Obnovu crkvišta, prilikom koje je pronađeno izvorište koje se pominje u XVIII vijeku, pomogle su gretvanske porodice Jovović, Pukić i Lukić, kao i Đoko Maljević.

Crkva se pominje prvi put 1795, a rekonstruisana je namjenski 1849, jer do tada na ovom objektu zbog turske zabrane nije bilo dozvoljeno postavljanje krsta i zvona.

“Iako je ova crkva poznata relevantnoj istorijskoj nauci, zaobiđena je u tipologiji crkvenih spomenika, a samo stariji mještani su znali njenu tačnu lokaciju. Mještani Gretve-Župe Stari Bar, inicirali su njenu obnovu u cjelosti, no istorijske činjenice uticale su da se obnovi samo u osnovi istih gabarita, od istog kamena od kojeg je bila sagrađena. Nekadašnja crkva Svetog Anta, čijih ostataka još ima na istom lokalitetu u Gretvi, srušena je 1857. nesvakidašnjom odlukom nadbiskupa Carla Pootena prilikom gradnje katedrale, radi građevinskog materijala, jer lokalna turska uprava u Baru i pored dozvole sultana nije dopuštala gradnju novog katoličkog sakralnog objekta”, rekao je mr Ivan Jovović, istoričar.

U svojim istraživanjima Jovović je zapisao i da je ovu crkvu početkom 1857. obišao car Meksika, nadvojvoda Maksimilijan Habsburški, koji je kasnije dao novac za gradnju katedrale Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Gretvi.

,,Potonji meksički car, krstareći Jadranom, odlučio je da posjeti Bar u kojem je stolovao njegov drug iz školskih dana Carlo Pooten. Zgrožen stanjem i uslovima u kojima se nalazi Barska nadbiskupija, nadvojvoda Maksimilijan je ponudio svom prijatelju novac za gradnju nove katedralne crkve, smatrajući da tadašnja crkvica Svetog Antuna ne odgovara rangu jednog nadbiskupa i primasa da slovi kao prvostolna crkva Nadbiskupije. Zato se lično založio da Barska nadbiskupija dobije sultan ferman za gradnju katedrale”, kazao je Jovović.

On je naveo da je i nakon rušenja sakralni prostor crkve ostao u upotrebi, jer su do 1888. na groblju pored ostataka crkve obavljane sahrane, a tu su sahranjivani i crnogorski vojnici poginuli 1877/78. godine u operacijama za oslobođenje Bara. Nadbiskup Šimun Milinović potom je podigao crkvu Svetog Vida na kojoj je sadašnje katoličko groblje. U katedrali na Gretvi nalazi se jedan od bočnih oltara posvećen Svetom Antunu Padovanskom, prenijet iz srušene crkve.

Sveti Antun Padovanski je veoma poštovan svetac u barskoj Nadbiskupiji, posvećene su mu crkve u Šestanima, Gusinju i na Cetinju, a i na Mogrenu je bila crkva Svetog Anta, srušena 1947. Kult Svetog Antuna Padovanskog su u našim krajevima širili franjevci, a praznik se svetkuje 13. juna, kada po narodnom vjerovanju počinje ljeto.

,,Zub vremena je učinio da od nekašnjeg groblja ostane samo jedna nadgrobna ploča koja svjedoči o tom nadbiskupskom crkvištu kakvih je još mnogo širom barske opštine, a koja su zapuštena i nepoznata široj javnosti”, istakao je Jovović.

Barska nadbiskupija, kao nasljednik biskupije u Duklji, ustoličena je za vrijeme dukljanskog kralja Bodina, koji je od pape Klimenta III dobio 8. januara 1089. godine potvrdu mitropolijskog ranga u katoličkoj crkvi. Tada su pod Barsku nadbiskupiju potpale biskupije u Ulcinju, Trebinju, Svaču, Kotoru, Skadru, Drivastu, Pilotu, potom Raška i Bosanska biskupija. U vrijeme borbe za očuvanje samostalnosti Nadbiskupije u sporu sa Dubrovnikom, tokom druge polovine XXII vijeka nastao je Ljetopis popa Dukljanina, za kojeg neki autori smatraju da je djelo barskog nadbiskupa Grgura (nadbiskup 1172-1196). Pod patronatom srpske kraljice Jelene, žene Uroša I, od 1288. godine u Barskoj nadbiskupiji se šire prosjački redovi: dominikanci i franjevci. Jeleni se pripisuje osnivanje i obnova franjevačkih samostana u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru. Uz svoga sina Milutina, bila je dobročinitelj i benediktinskog samostana Bogorodice Ratačke kod Bara.

Padom Bara pod otomansku vlast 1571. godine radikalno je promijenjena pozicija Barske nadbiskupije. Barski nadbiskup Ivan Bruno, Ulcinjanin, odveden je u galije i ubijen u bici kod Lepanta, a već osam godina barska katedrala Svetog Đorđa, najveća na ovim prostorima, pretvorena je u džamiju. U ovom periodu su pojedini barski nadbiskupi stolovali izvan područja svoje dijeceze, upravljajući crkvom iz susjednih oblasti. Katoličko stanovništvo u Barskoj nadbiskupiji je posebno bilo izloženo represalijama poslije 1649. godine kada su Mlečani pokušali da zauzmu Bar. Na njihovoj strani se bio angažovao i barski nadbiskup Josip Buonaldi, i Osmanlije su iz osvete mnoge katolike pobili, mnogi su pobjegli, a jedan dio je primio islam. U samom gradu Baru (tvrđavi) od tada više nije bilo niti jedne rimokatoličke porodice.

Ugovorom u Kampoformiu (1797), a potom u Beču (1815), Austrija je dobila pravo protektorata i nad katolicima Barske nadbiskupije, pa je posljednji nadbiskup osmanskog perioda, Njemac Carlo Pooten (nadbiskup 1855—1886) 1867. godine prenio nadbiskupsku stolicu u Skadar, spojivši na taj način barsku i skadarsku crkvenu instituciju. Prije toga, 1857. godine u Baru je završena izgradnja nove katedrale posvećene Bezgrešnom začeću Blažene djevice Marije. Kada je u januaru 1878. godine oslobođen Bar od Osmanlija, zapovjednik otomanske vojske predao je ključeve grada Bara u zgradi Barske nadbiskupije. Odlukama Berlinskog kongresa i međunarodnim priznanjem Crne Gore, Barska nadbiskupija i formalnopravno postaje njen integralni dio.

Željko MILOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo