Povežite se sa nama

OKO NAS

Klikom do cilja

Objavljeno prije

na

Za neznatne pare na stranim aukcijskim sajtovima možete pazariti djelove naše istorije. Na najpopularnijem od njih, e-Bay, za nekoliko eura možete kupiti dobro očuvane perpere sa početka prošlog vijeka, razglednice Cetinja, komplet poštanskih maraka ili značaka sa tematikom Crne Gore ili udžbenik za gađanje iz puške i revolvera, štampan 1910. godine za potrebe Ministarstva vojnog.

Dok se ovakve stvari nesmetano razvijaju ne samo u svijetu, već i u susjedstvu gdje dobrih primjera ove prakse ima toliko da su se počeli specijalizirati za pojedine oblasti, kod nas je drugačija priča.

Svi pokušaji pokretanja aukcijskih sajtova su se ili završavali transformacijom u obične oglasne sajtove ili su nestajali nakon par mjeseci isprobavanja terena. Kakva je situacija na ovom polju pokazuje primjer najnovijeg domaćeg aukcijskog sajta. U sekciji često postavljanih pitanja savjetuju se korisnici da prilikom plaćanja uvijek kada su u mogućnosti pođu lično za ono što kupuju i da plaćaju predmet na ruke, nakon provjere ispravnosti istog. Priča podsjeća na onu staru o uvođenju telefona sredinom prošlog vijeka, kada su se starine dovikivale sa brda na brdo i najavljivale poziv na „aparaturi”.

U ovoj priči postoji i druga strana. Zemlja nam je još u nekoj vrsti blokade kada je plaćanje preko interneta u pitanju. Naravno, postoje servisi poput moneybookersa koji funkcioniše slično Paypallu i plaćanja direktno sa kreditne kartice. Ipak Paypalla još uvijek nemamo, a još prije tri godine smo riješili sve stvari koje su bile na nama da riješimo.

Početkom ove godine ponovo je najavljena aktivacija ovog servisa. Ministar za informaciono društvo i telekomunikacije Vujica Lazović najavio je da će do kraja ove godine i naš internet saobraćaj biti bogatiji za ovaj sistem plaćanja. Ministar je u razgovoru za CdM otkrio i krivce za naše čekanje. ,,U saznanju smo da su Srbija, Makedonija i Moldavija, takođe ispunile sve ono što je ta kompanija zatražila od njih, a da se čeka još Gruzija, koja radi na uklanjanju spornih propisa, nakon čega više neće biti prepreka”, otkriva Lazović.

Iako je priča o ovom servisu mnogima važna, 89,8 odsto domaćih korisnika interneta po istraživanju Monstata online kupovina nije zanimala u 2011. godini. U protekloj godini ta brojka se, po Monstatu, smanjila za neka četiri procenta.

Za domaće uslove jedan od popularnijih vidova onlajn trgovine i poslovanja odvija se preko društvenih mreža preko kojih prodavnice nude svoje proizvode klasičnim sistemom dostave. Zukerbergova mreža, očigledno svjesna ovakvog razvoja situacije razmatra opciju dugmeta sličnog popularnom lajku koje bi animiralo firme i preduzeća. Klikom na dugme want korisnik bi dodao određeni predmet na listu želja. Ova aplikacija je još u probnoj fazi.

Kod nas najveći procenat poslovanja na društvenim mrežama funkcioniše po principu „ponude u inbox”. Slikovit primjer ovih online trgovaca daje pojašnjenje koje stoji u „izlogu” jedne od njihovih prodavnica. „Na ovoj stranici prodajemo stvari, stvari su naše ali nisu nijedamput iskorištene, neke stvari smo izradile. vrlo je jednostavno”. Kome nije dovoljno jasno prodavačice dodaju: ,,Stavljamo slike tih stvari i ako vam se nešto sviđa ispod slike nappišete ime stvari i mi cemo vam se javiti u inbox. stvari šaljemo preko puta pošte”.

Zbog svoje interaktivnosti društvene mreže su pogodne za započinjanje trgovine, pa profili – prodavnice sa ponudom unikatnih predmeta, suvenira, odjeće i obuće, galanterije, knjiga… bez problema funkcionišu. Jedan od online prodavača uz uslov da ostane anoniman nam je pojasnio da najčešće funkcioniše tako što u toku dana dobija poruke sa porudžbinom i mjestom isporuke, da bi pred kraj radnog vremena isplanirao rutu kojom će najlakše obići sve klijente i izvršiti dostavu. S obzirom da su troškovi vezani isključivo za nabavku materijala od kojeg izrađuje predmete i gorivo potrošeno tokom isporuke, zarada je, kako kaže, zadovoljavajuća. Pravna strana priče se još ne poteže.

Svoj kutak na društvenim mrežama pronašle su i berze. Ima i tu svega, od onih specijalizovanih za knjige, nekretnine ili muzičke instrumente, pa do berzi radnika i poslova. Za razliku od ovih poslednjih koje više liče na oglasne table, ostale su znatno konkretnije. Najbolje stvar vezana za ovaj vid kupovine i razmjene je što se tokom „pregovora” može dobiti komentar od ostalih posjetilaca o kvalitetu, cijeni ili dostupnosti tog proizvoda. Oni koji češće prate ove vidove online trgovine upućuju nas na to da se na njima mogu naći dosta rijetki predmeti, a što je najbolje može se proći veoma jeftino.

Nekoliko domaćih menadžera nam je potvrdilo da upravo preko ovih berzi rada i provjeravanjem korisničkih profila dolaze do prvih informacija o onima koji se prijavljuju za posao u njihovim firmama. Nerijetko već na osnovu aktivnosti na društvenim mrežama vrši se eliminacija kandidata, a stručnjaci iz okruženja odavno upozoravaju one koji su u potrazi za poslom da na društvenim mrežama za početak svoje naloge očiste od neprikladnih komenatara i previše opuštenih fotografija, ali i da paze šta piše u njihovom CV-u, a šta na profilu, jer su te informacije lako provjerljive.

Hedhantersi – menadžeri u potrazi za dobrim kadrom nijesu samo prisutni u ozbiljnim kompanijama. Na sličan način funkcioniše se i sa one strane zakona. S obzirom na svakodnevni porast broja korisnika na društvenim mrežama sve teže postaje kontrolisati ono što se na njima nudi.

U skladu sa pravilima o korišćenju društvenih mreža svakako nije ponuda poslovne pratnje, ali je ona itekako prisutna svuda u svijetu, pa tako i kod nas. Prošlogodišnji slučaj „ženskog makroa iz Bara” doveo je ovu temu makar kratkotrajno u žižu javnosti. Profil na kome je stajalo da osoba koja iza njega stoji „ne pruža seksualne usluge, već samo skuplja brojeve kurvi iz Crne Gore” je ubrzo bio nedostupan. To naravno ne znači da i dalje ne funkcioniše pod drugim imenom. Tada su iz Sigurne ženske kuće upozoravali da je ovakva online ponuda znatno raširenija nego što se misli. „Ovakvi posrednici funkcionišu već nekoliko godina. Čak smo jednom dobili i ime žene koja iz Rusije dovodi djevojke koje bi htjele da se udaju ovdje. Ona posreduje u tome”, tvrdili su iz SŽK.

Poslovanje preko mreže je svakodnevica. To što većinom funkcioniše po principu ulične prodaje je uslovljeno tehničkim mogućnostima i nepovjerenjem u sigurnost podataka pri online plaćanju. S obzirom na veličinu naše zemlje nije isključeno da će i nakon uključivanja u svjetske tokove online plaćanja ovo biti dominantan vid funksionisanja trgovine na mreži.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo