Povežite se sa nama

MONITORING

Ko i zašto

Objavljeno prije

na

Svjedoku deportacija, jedinom čovjeku iz sistema koji je po vlastitoj savjesti progovorio o tom zločinu moglo bi se suditi ukoliko specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, terorizam i ratne zločine podigne protiv njega optužnicu. Slobodan Pejovića je prve izjave za medije o ovom ratnom zločinu dao krajem 1990-ih, a cjelovitu ispovijest 2000. godine za podgorički Radio Fri Montenegro. Od tada traju napadi na njega i njegovu imovinu koji su bili tema osvrta šefova ANB-a i Uprave policije. Duško Marković i Veselin Veljović uglas su demantovali da su njihove službe umiješane ili da su ataci motivisani svjedočenjima o deportacijama.

ULOGA ANB: Napadi su bili intenzivni od 2001. do 2009, kada je načelnik centra tajne službe (SDB, sada Agencije nacionalne bezbjednosti) za Herceg Novi bio Dejan Mrdak, koji je potom unaprijeđen i premješten na dužnost u Podgoricu.

Svjedočeći 20. oktobra 2010. pred Višim sudom u slučaju deportacija, kada se nalazio pod zakletvom, Pejović je saopštio da je Mrdak bio neposredni organizator napada na njega a eskalirali su i do prijetnji likvidacijom.

Mrdak je podnio krivičnu tužbu protiv Pejovića, no prošlog mjeseca je odustao od tužbe. Prethodno je postupajući sudija zatražio od ANB-a pismeno izjašnjenje da li je Pejović bio predmet obrade te službe – taj odgovor nije dospio do suda.

Prema ranije objavljenim činjenicama, tajna služba je još početkom 1990-ih Pejovića stavila pod „operativnu obradu”. On je izjavio kako ga je o tome svojevremeno obavijestio Vukašin Maraš, ministar policije, a da mu je SDB „2000. godine ponovo zavela obradu”, što se poklapa sa njegovim javnim svjedočenjem o deportacijama na Fri Montenegru.

PRIMJER: Ataci na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Za čitav slučaj u kojem je deportovano oko 150 ljudi, od kojih su njih najmanje 86 ubijeni, najvažnija je oduvijek bila tvrdnja Slobodana Pejovića da je kritične večeri u prostorijama CB-a Herceg Novi vidio telegram sa naredbom ministra policije Pavla Bulatovića da pristupi hapšenjima i deportacijama. To je ključni dokaz: hapšenja i deportacije nijesu rezultat spontanog, izolovanog ili mimo znanja državnog vrha obavljenog prljavog posla.

Tek u istrazi ili na procesu pred Višem sudu, svjedočenje Slobodana Pejovića da se postupalo „po depeši iz Podgorice” potvrdili su i drugi policajci: optuženi Duško Bakrač, Branko Bujić ili Milorad Šljivančanin, takođe i svjedoci, policajci iz Herceg Novog Veselin Badnjar i Milan Dostinić, šef SUP-a u Tivtu Slobodan Laban, zatim Slavko Otašević koji je nakon deportacija ispred tajne službe asistirao parlamentarnoj komisiji u prikupljanju podataka, itd.

Kako metode zastrašivanja Slobodana Pejovića – a on ni za jotu nije promijenio svoj iskaz – nijesu dale rezultate, uostalom za negiranje, zataškavanje ili relativizaciju krimena je bilo kasno, pristupilo se kampanji njegovog dezavuisanja. Zamislimo što bi se desilo ako bi Pejovićev primjer hrabrog svjedočenja prošao nekažnjen – stotine drugih policajaca, vladinih službenika ili insajdera mogli bi slijediti njegov primjer i javno progovoriti o zločinima i najprljavijim poslovima u koje su bili uvučeni!

KARAKTERNI SVJEDOCI: Prvi u nizu policajaca, koji su svjedočili po pozivu tužilaštva u slučaju deportacija pred Višim sudom u Podgorci, bio je Ranko Martinović. Sebe je opisao kao penzionisanog inspektora iz Herceg Novog.

Tokom deportacija, kazao je, bio je angažovan na drugim zadacima, pa nije bilo jasno zbog čega je onda uopšte pozvan od tužilaštva – nije, navodno, akter događaja i takav je iskaz dao još u istrazi. No, ispostavilo se kako je zapravo doveden da saopšti stvar koju je „čuo”. Pozvao se na Ranka Mihailovića, takođe policajca-svjedoka iz Herceg Novog, koji mu je saopštio da je Pejović „rukovodio deportacijama”.

Iskaz Ranka Martinovića je naišao na neuobičajeno veliki publicitet, premda se nije radilo o bilo kakvoj senzaciji. Slobodan Pejović je upravo svih ovih godina svjedočio da je tokom jedne noći, po naredbi koju je dobio od Damjana Turkovića (pokojnik, bio pomoćnik za sektor javne bezbjednosti CB Herceg Novi), skupa sa narečenim Rankom Mihailovićem i još jednim policajcem, priveo trojicu građana BiH; svih ovih godina je tvrdio da ih je, mimo znanja pretpostavljenih, potom oslobodio – ispostavilo se da su sva trojica zaista preživjela deportacije.

I policajac Ranko Mihailović je takođe svjedočio; pozvan je da se pred istražnog sudiju izjasni dok je 2008. bio zamjenik komandira Stanice policije u Herceg Novom i kada su iz Uprave policije negirali da su napadi na Slobodana Pejovića motivisani svjedočenjem o deportacijama.

Mihailovićev iskaz pred Višim sudom 15. septembra 2010. nije opovrgao opis događaja iz svjedočenja Pejovića. „Nalazio sam se na poslu u dežurnoj službi kada me je pozvao sada pokojni Damjan Turković, zamjenik načelnika CB-a Herceg Novi, saopštio da je stigla depeša”, rekao je Mihailović i dodao da je te večeri hapšenjem u Meljinama „rukovodio inspektor Slobodan Pejović, pozvao me je a ja kao policajac sam obavezan da mu pružim asistenciju”.

Svjedočenja Ranka Martinovića i Ranka Mihailovića su ih preporučili da budu insajderi za dokumentarni film Heroj našeg doba koji je njegov autor Šemsudin Šeki Radončić 17. oktobra predao specijalnom tužilaštvu kao glavni dokazni materijal za svoju tezu da je Slobodan Pejović „ratni zločinac”.

Oni su otišli i korak dalje, tvrdeći u kako je Pejović maja 1992. bio „inspektor za potrage”, što se u u filmu Heroj našeg doba dodatno formuliše i kao službena dužnost „inspektor za hapšenje Bošnjaka”?!

Kako je Monitor objavio, Rješenjem Br. 12970 od 13. decembra 1991, potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović, dotadašnji inspektor za suzbijanje opšteg kriminaliteta Slobodan Pejović raspoređuje se na mjesto inspektora za suzbijanje imovinskog kriminaliteta (imao je i referat za krvne delikte) počev od 1. januara 1992; sa te dužnosti je Pejović 1994. i penzionisan.

INSPEKTOR IZ ZATVORA: Slobodan Pejović je saopštio da prema Martinoviću i Mihailoviću „osjećam gađenje”. Za Martinovića je kazao da je „kriminalac” a Mihailović „ekstremni srpski nacionalista”. Objasnio je da „tajna policija vrši strahovit pritisak na ostale moje kolege svjedoke, da lažno svjedoče protiv mene; za sada nijesu uspjeli”. Martinović je podnio tužbu za klevetu i na prvostepenom Osnovnom sudu u Herceg Novom maja ove godine Pejović je osuđen na 600 eura kazne zbog klevete.

Provjerili smo: penzionisani inspektor Ranko Martinović je najmanje dva puta hapšen zbog djela iz organizovanog kriminala. U noći između 18. i 19. avgusta 2005. Martinović je uhapšen pod optužbom da je član kriminalne bande koja se bavila švercom, kao i zbog neovlašćenog držanja municije. Tačno je, kako je tvrdio Pejović, da je Martinović bio „stanovnik Spuža” – boravio je u pritvoru od hapšenja avgusta 2005. do juna 2006. godine!

Upravo je Ranka Martinovića specijalno tužilaštvo – koje ga je pozvalo za svjedoka u slučaju deportacija – prethodno teretilo kao jednog od dvojice organizatora šverca cigareta. Djelimično je priznao krivicu. Na procesu pred Osnovnim sudom u Kotoru, Martinović je 16. januara 2006. kazao: „Mislim da je vlasnik cigareta čovjek iz Podgorice, ali zbog svoje bezbjednosti i zato što nemam čvrstih dokaza neću ga imenovati”. Ko je Martinoviću ugrožavao bezbjednost? – nije saopštio. Osuđen je na četiri godine robije, no Viši sud u Podgorici je 2007. poništio presudu. Na obnovljenom postupku, takođe pred Osnovnim sudom u Kotoru, sutkinja Biljana Uskoković ga je 15. septembra 2009. nepravosnažno osudila na tri godine.

U međuvremenu, Martinović se nije, koliko je poznato, žalio da bi mu anonimni “vlasnik cigareta iz Podgorice” mogao ugroziti bezbjednost. Gotovo četiri godine od hapšenja i pretresa njegove kuće, Uprava policije Veselina Veljovića dostavlja (9. juna 2009) kotorskom Osnovnom sudu dopis u kojem opovrgava samu sebe, odnosno nalaze pretresa – „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”, pa se Martinović oslobađa po toj tački optužnice.

SVJEDOK TUŽILAŠTVA: Kada je Ranko Martinović 1. jula 2010. davao iskaz pred podgoričkim Višim sudom u slučaju deportacija postupak za šverc cigareta još nije bio pravosnažno okončan. No, to nije bio jedini: protiv njega je vođen još jedan proces. Specijalno tužilaštvo je teretilo svog svjedoka Martinovića takođe za djelo iz organizovanog kriminala.

Prema toj optužnici, Martinović je od 12. do 24. decembra 1997, dok je bio aktivni starješina policije, skupa sa još jednim saučesnikom iz MUP-a, podstrekavao policajce Sretena Vučinića, Žarka Filipovića i Radomana Golubovića „obećavši im nagradu da ne obavljaju svoju dužnost” da bi sa broda Merkur bio nesmetano obavljen pretovar švercovanih cigareta. Po drugoj tački optužnice Martinović je terećen kao saučesnik u nelegalnoj nabavci cigareta iz Kopra (Slovenija) od kojih je dio u noći između 12. i 13. decembra 1997. istovaren u Platamunima.

Proces je dobio epilog nakon što je Ranko Martinović lansiran u karakternog svjedoka protiv Slobodana Pejovića. Naime, isti sud koji je oslobodio krivice optužene policajce zbog zločina deportacija – Viši sud, ista sutkinja koja je predsjedavala Krivičnim vijećem u slučaju deportacija – Milenka Žižić, isto tužilaštvo koje je falsifikovalo optužnicu u slučaju deportacija i pozvalo Ranka Martinovića da svjedoči o nečemu u čemu po vlastitoj tvrdnji nije ni učestvovalo – specijalno tužilaštvo, 22. marta ove godine bili su saglasni da oslobode narečenog Martinovića i njegove saučesnike za krivično djelo zloupotreba službenog položaja i šverc cigareta iz davne 1997!

Oslobađanje Ranka Martinovića je obrazloženo izjavom specijalnog tužilaštva da odustaje od krivičnog gonjenja. Nakon 14 godina terećenja, specijalno tužilaštvo je zimus objavljuje da za Martinovića i ortake iz policije „nema dokaza da su izvršili krivična djela za koja su optuženi”; zbog protoka vremena, odnosno zastarjelosti postupka, specijalno tužilaštvo tvrdi da ne može pravno kvalifikovati djelo!

Inspektor CB-a herceg Novi, svjedok Slavko Cmiljanić, tokom iskaza pred Višim sudom u slučaju deportacija, tvrdio je da je Ranko Martinović takođe bio u Herceg Novom noći kada je izdato naređenje za hapšenje izbjeglica. Naime, Martinović je, prema presudi Ks. br. 3/09, kazao da je bio „u sastavu novoformirane specijalne jedinice za područje čitave Boke”, da njegova „jedinica nije učestvovala ni u kakvom akciji”; ukratko, izjutra su, tvrdio je, zaduživali hranom, bojevom municijom, šatorskim krilima, pa po cijeli dan “boravili na terenu”.

Problem sa ovim iskazom nije samo u tome da je drugi karakterni svjedok Ranko Mihailović bio takođe član te „specijalne jedinice” a da je, po vlastitom priznanju, učestvovao u hapšenju, već i iskaz inspektora Cmiljanića, koji je 5. novembra 2008, pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Cmiljanić je kazao da je kritične noći Damjan Turković, preko dežurne službe, pozvao „sve inspektore i vođe sektora”. Među njih dvadesetak, koji su se okupili, Cmiljanić navodi i – Ranka Martinovića!

SLUŽBA JE SLUŽBA: I brat Ranka Martinovića, Radomir Rašo Martinović, dugogodišnji šef 1. uprave SDB-a, takođe je svjedočio u slučaju deportacija. On je do 2003. bio u aktivnoj službi, kada se sukobio sa Duškom Markovićem i jedno vrijeme bio je ekspert za bezbjednost u Grupi za promjene – otprilike, do hapšenja svog brata pod optužnom za organizovani kriminal.

Proljeća 1992. Radomir Martinović je bio zamjenik načelnika 1. uprave, koja je srce službe. Na procesu je saopštio da to vrijeme „pamtim po jednom lijepo događaju”, naime šahovskom meču Bobi Fišer – Boris Spaski održanom na Svetom Stefanu.

„Ne znam ništa o deportaciji. U to vrijeme, koje se pominje kao deportacija, održan je šahovski meč između Fišera i Spaskog na Svetom Stefanu. Planirao sam i rukovodio obezbjeđenjem tog šahovskog meča, jer su Amerikanci zabranili Fišeru da igra zbog uvedenih sankcija. Za deportaciju sam prvi put čuo kada je postavljeno poslaničko pitanje u Skupštini Crne Gore”, kazao je Radomir Martinović.

Problem i sa ovim svjedočenjem je nasilno izbačenim logičnim detaljima; najprije, hronologija koja je svima provjerljiva: meč Fišer-Spaski nije održan u periodu deportacija (prema optužnici u drugoj polovini maja 1992), već tri mjeseca kasnije; na primjer, Amerikanci Fišeru nijesu, kako tvrdi Radomir Martinović, mogli da zabrane da igra zbog sankcija, jer sankcije nijesu bile ni zavedene u intervalu deportacija koje naznačuje tužilaštvo, već tek 31. maja 1992!

Naredni problem odnosi se na ulogu 1. uprave SDB-a u deportacijama. O tome postoje pismeni tragovi u sudskim spisima. Dokaz: na primjer u Telegramu SDB Herceg Novi Br. 184 od 24. maja 1992. godine, potpisao sada optuženi Radoje Radunović (proljeća 1992. načelnik SDB-a u Herceg Novom), izvještava se 1. uprava SDB da su uhapšena četiri lica muslimanske nacionalnosti iz Srebrenice. Citirani Telegram je uvršćen u sudske spise iako je ANB Dopisom Br. 250-01-4287/10 od 23. novembra 2010. tvrdila da „ne posjeduje telegram MUP-a RCG SDB IV Odjeljenja I Uprave kao odgovor na telegram centra SDB H. Novi br. 184 od 24. maja 1992″, itd.

„Opet bismo isto uradili, služba je služba”, saopštili su optuženi policajci nakon što su 29. marta pred Višim sudom u prvostepenom postupku oslobođeni krivice za ratni zločin deportacija.

Slobodan Pejović – ne bi. To je njegova krivica i zato ga država napada svojim tupim oruđima: sramnim pravosuđem, kompromitovanim svjedocima i medijskom halucinacijom koju proizvodi hor novinarskih idiota.

Sudbina Slobodana Pejovića je pravo lice svireposti ove vlasti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA PREDSTAVILA PLAN DRŽAVNIH PRIHODA I RASHODA ZA 2026. GODINU: Situacioni budžet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi budžet pokazuje da su se Vladine ambicije i velika obećanja svela na strategiju preživljavanja dan za dan. Bez razvojne strategije, neophodne reforme javne uprave, pokretanja inicijativa u smjeru preispitivanja svega onoga što je prepoznato kao nefunkcionalno i loše. Recimo, socijalne i agrarne politike

 

 

Vlada je u srijedu predstavila prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu. To je urađeno uz, već tradicionalno, kršenje Zakona u budžetu i fiskalnoj odgovornosti koji nalaže da se taj dokument parlamentu preda do 15. novembra.

Očigledno, zvaničnici izvršne vlasti nijesu ništa naučili iz prošlogodišnje lekcije. I tada je prijedlog budžeta zakasnio u Skupštinu, da bi tamo ostao zarobljen/neusvojen sve do februara ove godine, zbog sukoba poslanika vlasti i opozicije (afera Ustavni sud). Zato smo godinu počeli uz tzv. privremeno finansiranje, kasnilo je i usvajanje agrobudžeta…

Kašnjenje sa pripremom i predajom budžeta jeste problem, ali nije jedini. Ni najveći.

Predloženi budžet pokazuje da su se Vladine ambicije i velika obećanja svela na strategiju preživljavanja dan za dan. Bez razvojne strategije, neophodne reforme javne uprave, pokretanja inicijativa u smjeru preispitivanja svega onoga što je prepoznato kao nefunkcionalno i loše. Recimo, socijalne i agrarne politike.

Ignorišu se čak i novousvojeni zakoni koji državi stvaraju dodatnu obavezu na strani rashoda. Tako je predloženim budžetom zaobiđen ljetos usvojeni Zakon o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je, tokom 2026. godine, predviđena isplata novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima kompanija iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj.

U predloženom budžetu taj novac nije planiran, odnosno, opredijeljen. A skorašnje procjene govore da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. Iz Vlade, izgleda, računaju da je dovoljno to što su se sada sjetili da je problematični Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa njima, i da oni još ne znaju koliko novca moraju da obezbijede i kome treba da ga daju, kako bi ispunili obavezu koju im je parlamentarna većina zadala na prijedlog Demokrata. Tanak alibi. Moguće je taj „propust“ ispraviti u parlamentu, samo što toliki novac nije lako utrpati u budžet a da se ne osjeti. Rastom planiranog deficita ili dodatnim rezovima na strani nekih drugih, već planiranih, izdataka.

Zaboravljenih troškova ima još. Neki su identifikovani, drugi nijesu. I možda neće ni biti dok ne dođu na naplatu. Vlada je u srijedu parlamentu, za njegove službe javnosti, predočila dokument od skoro 3.700 stranica tabela i teksta. Sve to treba pročitati, uporediti i analizirati. Ili prihvatiti tako kako je, pa se poslije čuditi i žaliti.

Na prvi pogled, predloženi budžet za 2026. godinu predstavlja kontinuitet sa aktuelnim. Pripremljen je po modelu traženja najmanjeg zajedničkog sadržalaca između lijepih želja, realnih potreba i sve sumornije ekonomske stvarnosti. Uz olakšavajući okolnost da naredne godine Crna Gora ima obavezu da vrati „samo“ 384 miliona duga. To je značajno manje od ovogodišnjih 820 miliona ili 1,2 milijarde eura koje za plaćanje (vraćanje duga) dospijevaju 2027. godine.

Vlada planira da će država naredne godine prihodovati 278 miliona više nego ove godine (3,164 naspram 2,886 milijardi). I rashodi će, dogodine, biti veći za istih 278 miliona (3,084 milijarde ove a 3,362 naredne godine). Već pogađate, isti su i projektovani deficiti u ovoj i narednoj godini – 278 miliona. Biće da je sve to slučajno.

Samo što dogodine za kamate na državne pozajmice treba platiti pet miliona više (165 u odnosu na ovogodišnjih 160 miliona). Dva su razloga za to, a vlast ne voli da priča ni o jednom od njih.  Iznos javnog duga raste iz godine u godinu.  Uporedo, da bi vratila dugove koji dospijevaju, Vlada se zadužuje uz kamate koje su veće od ugovorenih na kredite koji se vraćaju. To je usud država koje žive na kredit.

Ukoliko parlamentarna većina vladin prijedlog prihvati bez značajnijih intervencija, troškovi tekućeg budžeta (plate, redovni rashodi za funckionisanje i održavanje sistema) biće za sto miliona veći od ovogodišnjih. Za približno isti iznos (100 miliona) porašće i izdvajanja za budžet državnih fondova u 2026. godini (Fond PiO i Fond zdravstvenog osiguranja). Kapitalni budžet, u koji država uz nove projekte uračuna i dobar dio troškove održavanja postojeće infrastrukture, biće uvećan za 25 miliona. Na papiru.

Ministar finansija Novica Vuković uložio je popriličan trud da objasni kako za Vladin prijedlog budžeta ne važi pravilo čitaj kako je napisano. Posebno u dijelu koji se odnosi na mogućnost vladinih zaduženja u narednoj godini. „Sredstva koja su nepohodna kada govorimo o dugu i zaduženju za 2026. godinu su 710 miliona i molim vas da tako javnost informišemo“, insistirao je. „Druga kategorija su infrastrukturni projekti i obezbjeđivanje sredstava za vraćanje dugova… Samo da ne sabiramo i informišemo javnost da je zaduženje 3,5 milijardi – jer to ulazi u zonu dezinformacije.“

Vukoviću je zasmetalo što su neki novinari prezentovani budžet čitali dalje od tabela prihoda i rashoda na njegovom početku. Pa su vidjeli da se u pripremljenim tabelama pominje zaduženje manje od 500 miliona (uz 200 miliona navodno postojećeg depozita), dok se u tekstualnom dijelu dokumenta od parlamenta traži saglasnost da se Vlada može zadužiti ukupno blizu 3,5 milijardi: uz novac potreban za normalno funkcionisanje države u narednoj godini, još milijardu „za refinansiranje duga i stvaranje fiskalne rezerve u 2027.“  i blizu dvije milijarde „za kapitalne i programske projekte“. Pa nam sada objašnjavaju da se sve to neće realizovati naredne godine. Nego oni tako, za svaki slučaj, žele imati otvorene opcije.

„Nikad veći kapitalni budžet“, pohvalili su se iz Ministarstva finansija. I nastavili da se hvale čak i kada je obznanjeno da je kapitalni budžet za 2019. bio veći. Da zanemarimo što se finansijski najznačajnije stavke iz ovogodišnjeg budžeta prenose u narednu godinu, bez bilo kakvih dešavanja na terenu. Tako se ovogodišnjih 100 miliona namijenjenih za radove na dionici autoputa Mateševo – Andrijevica prenosi u narednu godinu, u manjem iznosu (65 milion). Zapadna zaobilaznica oko Podgorice (dionica Smokovac – Rogami) takođe. Slična je priča sa Opštom bolnicom u Pljevljima, Univerzitetsko-kliničkim centrom u Podgorici, uz pregršt škola i vrtića s kraja na kraj Crne Gore na kojima se, godinama, radi samo kada treba nakititi kapitalni budžet. Pa naredne godine opet.

„Mi ćemo 2026. godine, u isto vrijeme, graditi više od deset dionica auto puteva“, obećavao je premijer Milojko Spajić početkom mandata. „Ljudi, zamislite kakvo će gradilište Crna Gora da bude 2026. Ja se sav naježim samo razmišljajući o tome…“. Situacija je takva da je, još uvijek, neizvjestan i početak one (Mateševo – Andrijevica) čiju je gradnju Spajić najavljivao za septembar prošle godine. A brojevi govore da ćemo mi tek imati razloga da se ježimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CIN-CG: NAVIJANJE NA MEČU CRNA GORA – HRVATSKA: Dvije slike istog stadiona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke parole navijača Hrvatske osuđene su u cijelom regionu. Crnogorski navijači na fašističke povike odgovorili antiratnom porukom i sportskom kulturom

 

 

,,Ustaše, četnici, zajedno ste bježali”, odgovor je navijača fudbalske reprezentacije Crne Gore na nacionalističko i fašističko skandiranje hrvatskih navijača ,,Ubij Srbina”, ,,Za dom spremni”, ,,Ustaški se barjak vije”, ,,Ko ne skače taj je pravoslavac”…

Utakmica između Crne Gore i Hrvatske, koja je proglašena duelom visokog rizika, počela je u najboljem navijačkom redu – pozdravljena je hrvatska himna, a aplauz je dobio fudbalski maestro Luka Modrić.

Navijačima Hrvatske, kojih je u Podgorici bilo preko 500, skandiranje nije bilo dovoljno, pa su članovi navijačke grupe Torcida, Nogometnog kluba Hajduk iz Splita, razvili transparent – ,,Iz Dubrovnika čuju se vici, p*šite nam **rac četnici. Oprosta nema“. To je odgovor na transparent ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, koji su navijači Crne Gore razvili tokom septembarskog meča ove dvije reprezentacije u Zagrebu.

Navijači Crne Gore su na prvom fudbalskom meču u istoriji sa Hrvatskom ponovili antiratnu poruku koja se čula na Cetinju u februaru 1992. u jeku napada na Dubrovnik. Transparent je propraćen aplauzom publike na Maksimiru, a skrenuo je pažnju i regionalne javnosti da je moguće drugačije navijanje i podrška svojoj reprezenataciji.

Nakon meča koji je završen 3:2 za Hrvatsku i koji nije imao rezultatski značaj, jer se Hrvatska već plasirala na Svjetsko prvenstvo a Crna Gora nije, selektor reprezentacije Hrvatske Zlatko Dalić zahvalio se svima u Crnoj Gori na gostoprimstvu. ,,Ostalo ne želim da komentarišem”, poručio je.

,,Nisam ni shvatio da je aplauz upućen meni. Naježio sam se – nevjerovatan osjećaj”, izjavio je najbolji fudbaler hrvatske reprezentacije Luka Modrić čije je pojavljivanje na stadionu propraćeno aplauzom.

Dobru atmosferu i pohvale na igru naše reprezentacije,uspio je da pokvari selektor Crne Gore Mirko Vučinić  mizoginim objašnjenjem poraza: ,,Sve je bilo fenomenalno, ali na kraju su slavili Hrvati. To je isto kao kad izlaziš sa nekom ženom deset večeri zaredom, plaćaš večeru, a na kraju je voziš kući kao taksista. Dakle, moramo da budemo konkretni”.

Ombudsman RTCG zatražio je pokretanje disciplinskog postupka protiv komentatora Nebojše Šofranca zbog načina na koji je tokom prenosa utakmice komentarisao incidente na tribinama. Smatra da je Šofranac relativizovao događaj, jer nije jasno osudio ekstremističke ispade, a nakon meča izjavio da je atmosfera bila korektna.

U hrvatskim medijima navijanje njihovih navijača ocijenjeno je krajnje negativno, uz naglašavanje da su u Podgorici bili dočekani izuzetno korektno. Nova TV je skandiranje nazvala ,,sramotnim”.

,,A ti naši nevježe ne znaju da su upravo ti Crnogorci najveće žrtve četnika, koji im negiraju naciju, državu i postojanje, a oni su u jeku najvećeg rata i napada na Dubrovnik imali hrabrosti okupiti se i s Cetinja javno poručili: ‘Sa Lovćena vila kliče oprosti nam, Dubrovniče’… Jednom riječju razočaranje. I s pravom su zapjevali ‘Ustaše i četnici, zajedno ste bježali’, jer su i ovog puta ustaše učinili uslugu četnicima”, napisao je novinar Vlado Verušić u Jutarnjem listu.

,,Kad sami nemamo volje ni snage obračunati se s vlastitim demonima, uvijek se nađe netko drugi tko će to učiniti. Pa makar to bili i oni od kojih to najmanje očekujemo, kao što su to ovaj put učinili Crnogorci”, piše Slobodna Dalmacija u tekstu pod naslovom ,,Ne pamti se kad je netko Hrvatima održao takvu lekciju iz povijesti”.

Tabloidi u Srbiji iskoristili su divljanje hrvatskih navijača da pojačaju svoj narativ prema Crnoj Gori, pa su optužili da na nacionalističko skandiranje nije reagovala policija, mediji, niti država. Na domaćem terenu priču je preuzeo Milan Knežević, predsjednik Demokratske narodne partije (DNP), koji u svojoj kolumni tvrdi da je navijače umirivao jedino oficijelni spiker: ,,Nikad nisam bio ponosniji nego sinoć, ustaše u sred Podgorice pozivaju na ubistvo 33 odsto Srba u Crnoj Gori, a državni vrh mudro ćuti zbog evropskih integracija”.

Realnost je ipak drugačija.,,Navijanje” su osudili mnogi iz vlasti i opozicije. ,,Ovakvi incidenti nas opominju da pogrešne ideologije u regionu nikada ne miruju te da javni prostor moramo aktivno i odlučno štititi od neprimjerenih poruka netrpeljivosti koje šalju neodgovorni pojedinci”, poručio je premijer Milojko Spajić. Istakao je da je ,,ponosan na naše navijače koji su aplauzom pozdravili hrvatsku himnu i reprezentativce”, naglasivši da je takav gest najbolji primjer vrijednosti koje Crna Gora želi da njeguje.

Predsjednik Hrvatske građanske inicijative (HGI) Adrijan Vuksanović izjavio je: ,,Koliko su navijači Crne Gore sinoć zaslužili poštovanje, jednako kao igrači oba tima na terenu, toliko je ponašanje hrvatskih navijača bilo sramotno i za svaku osudu”.

Uz pridruživanje osude navijačkog šovinističkog divljanja, iz Centra za građansko obrazovanje (CGO) su skrenuli pažnju na selektivnu reakciju vlasti: ,,Osudili su ponašanje hrvatskih navijača, ali su prešutjeli napad na vozilo hrvatskih navijača dan ranije. Dosljedna osuda nasilja i govora mržnje je ključ za zdrav društveni ambijent”.

Hrvatski državljani napadnuti su u nedjelju uveče u mjestu Ugnji, na magistralnom putu Cetinje-Budva. Za sada nepoznate osobe su im prepriječile put i na kombiju polomile stakla i retrovizor. Iz policije su saopštili da se građani Hrvatske, koji su putovali kombijem splitskih registarskih oznaka, nijesu kretali organizovano niti kao navijačka grupa, već individualno. Policija još uvijek traga za napadačima, a sa događajem je upoznato Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju i u toku je prikupljanje obavještenja od lica, izuzimanje video nadzora i preduzimanje svih mjera i radnji na rasvjetljavanju događaja.

Gradonačelnik prijestonice Cetinje Nikola Đurašković posjetio je u nedjelju uveče, u prostorijama cetinjske policije građane Hrvatske koji su napadnuti, ponudio im svaku vrstu pomoći i izrazio podršku. Ubrzo je organizovana i akcija prikupljanja sredstava za popravku vozila napadnutih hrvatskih navijača. Napad su osudile brojne nevladine organizacije.

Par dana prije utakmice, hrvatski mediji su izvještavali da je crnogorska policija spriječila dolazak beogradskih navijačkih grupa Crvene zvezde – „delije” i Partizana – „grobari”, koje su imale namjeru da se sukobe sa hrvatskim navijačima. ,,Crnogorska policija je jako dobro pripremljena, spriječili su dolazak ‘grobara’ i ‘delija’ koji su htjeli napraviti sačekušu. To je na vrijeme zaustavljeno”, saopštio je reporter hrvatske Nove TV.

Crnogorski državljanin Miloš Lukovac (37), koji se u bezbjednosnim službama vodi kao operativno interesantno lice i osoba bliska režimu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, uhapšen je u nedjelju veče u Podgorici kada su istražitelji dobili operativna saznanja da je iz Beograda stigao u Podgoricu kako bi izazvao incident na utakmici. Lukovca, koji je MMA borac, opozicioni mediji u Srbiji nazivaju „Vučićev batinaš sa tribina”, jer je tokom meča Srbija – Engleska bio predvodnik napada na druge navijače Srbije koji su skandirali „Ko ne skače, taj je ćaci” i „Pumpaj”. Kako je saopšteno iz Uprave policije, policijski službenici su Lukovca u nedjelju oko 23 sata u Podgorici locirali i kontrolisali njegov automobil „audi”, beogradskih registarskih oznaka, kojim je upravljao dok su se sa njim nalazile tri osobe. Uhapšen je zbog vožnje pod dejstvom kokaina.

U sklopu ove akcije uhapšen je i državljanin Srbije N.T. (22) za kojeg je utvrđeno da nema prijavljen boravak na teritoriji Crne Gore. ,,Nakon sprovođenja odgovarajućeg postupka lice će biti udaljeno sa teritorije Crne Gore”, saopštili su iz policije.

Nakon završetka utakmice koju je policija označila visokorizičnom, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović javno je izrazio zahvalnost
svim policijskim službenicima, starješinama i rukovodiocima, kolegama iz  ANB-a, kao i  direktoru hrvatske policije Nikoli Milini i njegovim kolegama iz Republike Hrvatske sa kojima je crnogorska policija bila u neposrednoj komunikaciji u cilju pružanju podrške i razmjene informacija.

Da je incidenata bilo i nakon utakmice javlja hrvatski Index, pozivajući se na navijačku stranicu hooligans.cz. ,,Najozbiljniji incident dogodio se prilikom povratka navijača kući. Na cesti pri izlasku iz Podgorice, skupina nepoznatih napadača postavila je zasjedu i kamenjem zasula kolonu automobila u kojoj su se nalazili hrvatski navijači. Kada su putnici izašli iz svojih vozila, napadači su se razbježali u obližnju šumu. Zasad nema službenih informacija o mogućim ozljedama ili materijalnoj šteti”, piše index.hr.

I dok pojedini hrvatski mediji apeluju na Nogometni savez Hrvatske da uputi izvinjenje kolegama iz Crne Gore, čeka se reakcija krovne organizacije FIFA. Ona je zbog prethodnog meča između Crne Gore i Hrvatske na kojem su se takođe čuli povici ,,Ubij Srbina” kaznila Hrvatski savez sa 30.000 franaka.

Tokom kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, 2023. godine, nakon utakmice između Crne Gore i Srbije u Podgorici, UEFA je zbog šovinističkih ispada navijača, kaznila Fudbalski savez Srbije sa 50.000 eura, a Crne Gore sa 20.000.

Dešavanja na stadionima znaju biti znakovita. Sukob navijača, fudbalera i policije na utakmici DinamoCrvena zvezda u Zagrebu 1990. simbolično je označio kraj Jugoslavije. „Rat je počeo na Maksimiru“, kaže naslov jednog dokumentarnog filma. Nakon toga, sprega tajne policije, kriminala i huligana u sportu postala je uobičajena za ostvarivanje političkih ciljeva.

Za razliku od navijača najvećih klubova u Crnoj Gori koji, poput svojih istomišljenika iz regiona, tokom navijanja koriste nacionalističke i šovinističke provokacije, navijači reprezentacije pokazuju otklon od ove negativne ,,tradicije”.

Prošli su dug put, od 2019. godine kada je Fudbalski savez Crne Gore zbog rasizma kažnjen nakon utakmice sa Engleskom kada je grupa navijača Crne Gore fudbalerima afričkog porijekla iz Engleske uputila ,,majmunske krike”, do nedavnog Oprosti nam Dubrovniče i Ustaše, četnici, zajedno ste bježali.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DISCIPLINOVANJE POLITIČKIH DISIDENATA U SPC-U: Patrijarh i sinod kao ruka države 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni istup Novaka Đokovića, najboljeg sportiste Srbije svih vremena, protiv vlasti braće Vučić, izazvao je bijes režimskih medija. Vlast ne štedi ni sveštenike ni episkope Srpske crkve koji se usude podržati studente, ili se distanciraju od pljuvačkog rječnika države i vrha SPC-a

 

Dok Srbiju potresaju protesti više od godinu dana od pada nadstrešnice u Novom Sadu (kada je stradalo 16 osoba i još niko nije odgovarao) sve veći broj eminentnih ličnosti staje na stranu studenata i borbe za pravdu. Nedavni istup Novaka Đokovića, najboljeg sportiste Srbije svih vremena, protiv vlasti braće Vučić je izazvao bijes režimskih medija. Vlast ne štedi ni sveštenike ni episkope Srpske crkve (SPC) koji se usude podržati studente, ili, u najmanju ruku, se distanciraju od pljuvačkog rječnika države i vrha SPC-a.

Sinod SPC-a (crkvena vlada) formirao je 7. oktobra Posebnu komisiju koja treba da ocijeni kako vladika Justin Stefanović vodi Eparhiju žičku sa sjedištem u Kraljevu. Navodno postoje optužbe da na “upitan način” upravlja svojom jurisdikcijom. Vučićevski Srpski telegraf tvrdi da se „protiv Justina pobunila bratija manastira Studenica — koju je pokušao da komercijalizuje”.  Navodno je manastirski konak nuđen za iznajmljivanje kao hotel na svjetskim booking platformama. Vučićevci tvrde da Justin „sprovodi teror nad monasima”, vodi „biznis sa manastirskim vinom”, „mulja sa zemljištem na Kopaoniku”….

Sinod je obavezao Komisiju da posjeti vladiku 23. oktobra iako je on tražio odgađanje posjeta za 3. novembar zbog “ličnih obaveza” i odsustva više saradnika. Mitropolit Justin je u objavljenom pismu Sinodu tražio uvid u “izveštaj komisije Patrijaršijskog Upravnog odbora iz jula ove godine a koji se odnosi na kontrole od 25. marta do 9. maja ove godine u Eparhiji”. Julski izvještaj pominje “krajnje zabrinjavajući sadržaj” o stanju u Eparhiji. Za postojanje izvještaja Justin  je saznao iz odluke o dolasku Posebne komisije da izvrši “dodatni pregled”.

Interesantan je i sastav Posebne komisije. Rukovodilac je mitropolit bački Irinej Bulović, jedna od udarnih “duhovnih” pesnica vučićevskog režima, i uzdanica Kremlja i KGB Moskovske patrijaršije. Bulović je poznat i po biznisu koji je daleko veći od onog koji se zamjera Justinu. Bulović je poznat i kao duhovni otac sadašnjeg srbijanskog patrijarha i pisac raznih “patriotskih saopštenja” na zvaničnom sajtu SPC-a. Tokom zadnjeg boravka u Moskvi Irinej je sa patrijarhom „informisao“ ruskog diktatora Vladimira Putina da se u Srbiji dešava „obojena revolucija“.

U komisiji je i vučićevski profašistički episkop budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić koji je u utorak od policije dobio rješenje suda o privremenom oduzimanju spomenika zločincu i naci-kvislinškom komandantu Pavlu Đurišiću. Spomenik je iz Gornjeg Zaostra ljetos prvo prebačen u lokalnu crkvu, pa onda prenešen u manastir Đurđevi stupovi kod Berana. Policija za sada nije uspjela pronaći spomenik koji je Metodije, koji Đurišića gotovo smatra za svetosavskog sveca, očigledno sakrio. Metodije je ljetos odlikovao srbijanskog gospodara ordenom Svetog Georgija Pobjedonosca prvog reda. Dodijelio je i zahvalnice najzagriženijim funkcionerima vučićevskih partija u Crnoj Gori. Tokom lokalnih izbora u Beranama Metodije je javno pozivao da se glasa kandidatkinja braće Vučić za gradonačelnicu.

U Komisiji je  crkvenom biznisu veoma sklon i materijalno situiran protojerej-stavrofor Velibor Džomić. On je ranije služio u Crnogorsko – primorskoj mitropoliji pod vladikom Amfilohijem. Tokom boravka u Podgorici razvio je prisne odnose sa ljudima iz podzemlja ili tzv. kontroverznim biznismenima. Često je navođeno da je redovno u društvu kriminalno – obavještajnog miljea pri vrhu Đukanovićevog režima. U DPS režimskim medijima je dugo stajala zabrana kritike djelovanja i prenošenja skandaloznih izjava Dzomića pod izgovorom da “on je sada na našoj strani”.

Iako je formalni razlog za istragu i dolazak komisije Justinovo upravljanje eparhijom,  očigledno je da je glavni razlog istrage njegova  podrška građanima i studentima, kao i osuda režimske represije nad srpskim narodom posljednjih godina.  Justin je u februaru bio potpisnik pisma koje su šestorica SPC episkopa uputila patrijarhu Porfiriju Periću. U pismu, koje je potpisao i crnogorski mitropolit Joanikije Mićović, osuđene su pljuvačke izjave kruševačkog episkopa Davida Perovića i kvazicrkvenih botova i portala koji su studente nazivali “srpskim ustašama” i “neprijateljima srpskog naroda”. Kao jedini episkop od šestorice koji ima sjedište u Srbiji, ubrzo je počeo dobijati patrijaršijske inspekcije iz Beograda dok su ga kvazicrkveni portali počeli napadati, kao i Joanikija, i tražiti njegovo pokajanje i povlačenje potpisa ako ne želi smjenjivanje. U julu se episkop Justin oglasio nakon policijske represije nad studentima i ostalim demonstrantima tokom protesta u Valjevu i drugim gradovima njegove eparhije. Rekao je “moć nije data radi nasilja… zloupotreba sile ne može doneti mir” i da su “hapšenja i prebijanja rane o kojima govorimo” javno. Krajem oktobra Justin je u manastiru Studenica ugostio i studente Državnog univerziteta u Novom Pazaru i dao im prenoćište na putu za Novi Sad gdje je obilježena godišnjica pada nadstrešnice. Ugošćavanje studenata muslimanske vjeroispovjesti i služenje iftar večere istima je izazvalo bijes nacionalista i kriminalaca i vjerovatno ubrzalo istragu protiv njega. Za sada se Patrijaršija još nije oglašavala za zaključcima i odlukama. U međuvremenu su studenti episkopu Justinu poslali podršku i zahvalnost što je uz njih.

Nisu samo članovi Posebne komisije politički aktivni u borbi za “srpski (krimo) svet”. Nedavno se predsjedniku Jakovu Milatoviću javno obratio Mitropolit zvorničko-tuzlanski Fotije preko eparhijskog portala reagujući na navodno obrazloženje povodom posthumnog odlikovanja mitropolita Amfilohija u Podgorici. Fotije je poručio Milatoviću da je pročitao predsjednikovo obraćanje i da “čudom sam se čudio šta čitam i šta čujem”. Fotije tvrdi da je Milatović rekao da je Amfilohije samo Crnogorac i da ništa nije činio 2006. godine da spriječi odvajanje Crne Gore. Fotije dalje kaže i da je Milatović izjavio da je Amfilohije litije pokrenuo 2019/20. “da bi samostalnost Crne Gore potvrdio i što više je od Srbije udaljio”. Fotije je na kraju zaključio da je Milatovićev stav o litijama “čista laž”. Sve bi se ovo i moglo shvatiti kao političko polemiziranje da je išta od ovoga Milatović stvarno rekao. Tekst Milatovića koji je dostupan online i u video obliku ne sadrži ni jednu tvrdnju Fotija koju on pripisuje Milatoviću. Milatović nigdje nije izjavio da se Amfilohije izjašnjavao kao Crnogorac, ni da su litije organizovane da se potvrdi samostalnost zemlje i udaljavanje od Srbije. Ovakvo “čudom se čudim” saopštenje koje je napisano na “čistoj laži” kako sam autor reče pripisujući je Milatoviću, nije ni malo pobudilo Sinod da se pozabavi javnim blamiranjem vlastitih episkopa. Valja se podsjetiti i da se Bulovićev Sinod ranije  oglašavao oko svega i svačega. Episkopu pakračko – slavonskom Jovanu Čulibrku zabranio da dovodi u sumnju komunističko – udbašku brojku o navodnih 700 hiljada žrtava logora Jasenovac koju je vrh SPC prihvatio kao nebesku informaciju. Izgleda da Fotijeve javne izmišljotinje i pripisivanje istih drugom može proći Bulovićevu cenzuru bez problema.

S druge strane, paroh barski Jovan Plamenac je još aprila 2023. javno opisao dešavanja u Sinodu i Patrijaršiji. Plamenac je napisao da je srbijanski vladar (koji po Ustavu ima samo ceremonijalna ovlašćenja) „na sjednici (arhijerejskoga) sabora, iz svoje tašne izvadio kompromitujući materijal, koji mu je pripremila BIA (Bezbedonosno informativna agencija) i rekao episkopima ponaosob: ovo si radio, ovđe si snimljen”. Plamenac je rekao da je to razlog ćutanja episkopata SPC-a na francusko-njemački sporazum o Kosovu i da se “u narodu raspaljuju sumnje i priče da je patrijarh ucijenjen”. Plamenac je nedavno dobio zabranu SPC-a da nastupi na javnom skupu u Beogradu o vantjelesnoj oplodnji.

Ostaje da se vidi kako će se dalje ponašati crnogorski mitropolit Joanikije, koji za sada principijelno ćuti na dešavanja u Srbiji nakon što je potpisao pismo šest episkopa u februaru ove godine. Njemu se takođe može desiti da mu Bulović (sa Markom Parezanovićem) pošalje Posebnu komisiju.

Sinod i Arhijerejski sabor (uz mig Andrićevog venca) lako mogu i ukinuti Mitropoliju crnogorsku ako im se hoće i bez pitanja ikoga u Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo