Povežite se sa nama

MONITORING

Ko i zašto

Objavljeno prije

14 godina

na

martinovic

Svjedoku deportacija, jedinom čovjeku iz sistema koji je po vlastitoj savjesti progovorio o tom zločinu moglo bi se suditi ukoliko specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, terorizam i ratne zločine podigne protiv njega optužnicu. Slobodan Pejovića je prve izjave za medije o ovom ratnom zločinu dao krajem 1990-ih, a cjelovitu ispovijest 2000. godine za podgorički Radio Fri Montenegro. Od tada traju napadi na njega i njegovu imovinu koji su bili tema osvrta šefova ANB-a i Uprave policije. Duško Marković i Veselin Veljović uglas su demantovali da su njihove službe umiješane ili da su ataci motivisani svjedočenjima o deportacijama.

ULOGA ANB: Napadi su bili intenzivni od 2001. do 2009, kada je načelnik centra tajne službe (SDB, sada Agencije nacionalne bezbjednosti) za Herceg Novi bio Dejan Mrdak, koji je potom unaprijeđen i premješten na dužnost u Podgoricu.

Svjedočeći 20. oktobra 2010. pred Višim sudom u slučaju deportacija, kada se nalazio pod zakletvom, Pejović je saopštio da je Mrdak bio neposredni organizator napada na njega a eskalirali su i do prijetnji likvidacijom.

Mrdak je podnio krivičnu tužbu protiv Pejovića, no prošlog mjeseca je odustao od tužbe. Prethodno je postupajući sudija zatražio od ANB-a pismeno izjašnjenje da li je Pejović bio predmet obrade te službe – taj odgovor nije dospio do suda.

Prema ranije objavljenim činjenicama, tajna služba je još početkom 1990-ih Pejovića stavila pod „operativnu obradu”. On je izjavio kako ga je o tome svojevremeno obavijestio Vukašin Maraš, ministar policije, a da mu je SDB „2000. godine ponovo zavela obradu”, što se poklapa sa njegovim javnim svjedočenjem o deportacijama na Fri Montenegru.

PRIMJER: Ataci na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Za čitav slučaj u kojem je deportovano oko 150 ljudi, od kojih su njih najmanje 86 ubijeni, najvažnija je oduvijek bila tvrdnja Slobodana Pejovića da je kritične večeri u prostorijama CB-a Herceg Novi vidio telegram sa naredbom ministra policije Pavla Bulatovića da pristupi hapšenjima i deportacijama. To je ključni dokaz: hapšenja i deportacije nijesu rezultat spontanog, izolovanog ili mimo znanja državnog vrha obavljenog prljavog posla.

Tek u istrazi ili na procesu pred Višem sudu, svjedočenje Slobodana Pejovića da se postupalo „po depeši iz Podgorice” potvrdili su i drugi policajci: optuženi Duško Bakrač, Branko Bujić ili Milorad Šljivančanin, takođe i svjedoci, policajci iz Herceg Novog Veselin Badnjar i Milan Dostinić, šef SUP-a u Tivtu Slobodan Laban, zatim Slavko Otašević koji je nakon deportacija ispred tajne službe asistirao parlamentarnoj komisiji u prikupljanju podataka, itd.

Kako metode zastrašivanja Slobodana Pejovića – a on ni za jotu nije promijenio svoj iskaz – nijesu dale rezultate, uostalom za negiranje, zataškavanje ili relativizaciju krimena je bilo kasno, pristupilo se kampanji njegovog dezavuisanja. Zamislimo što bi se desilo ako bi Pejovićev primjer hrabrog svjedočenja prošao nekažnjen – stotine drugih policajaca, vladinih službenika ili insajdera mogli bi slijediti njegov primjer i javno progovoriti o zločinima i najprljavijim poslovima u koje su bili uvučeni!

KARAKTERNI SVJEDOCI: Prvi u nizu policajaca, koji su svjedočili po pozivu tužilaštva u slučaju deportacija pred Višim sudom u Podgorci, bio je Ranko Martinović. Sebe je opisao kao penzionisanog inspektora iz Herceg Novog.

Tokom deportacija, kazao je, bio je angažovan na drugim zadacima, pa nije bilo jasno zbog čega je onda uopšte pozvan od tužilaštva – nije, navodno, akter događaja i takav je iskaz dao još u istrazi. No, ispostavilo se kako je zapravo doveden da saopšti stvar koju je „čuo”. Pozvao se na Ranka Mihailovića, takođe policajca-svjedoka iz Herceg Novog, koji mu je saopštio da je Pejović „rukovodio deportacijama”.

Iskaz Ranka Martinovića je naišao na neuobičajeno veliki publicitet, premda se nije radilo o bilo kakvoj senzaciji. Slobodan Pejović je upravo svih ovih godina svjedočio da je tokom jedne noći, po naredbi koju je dobio od Damjana Turkovića (pokojnik, bio pomoćnik za sektor javne bezbjednosti CB Herceg Novi), skupa sa narečenim Rankom Mihailovićem i još jednim policajcem, priveo trojicu građana BiH; svih ovih godina je tvrdio da ih je, mimo znanja pretpostavljenih, potom oslobodio – ispostavilo se da su sva trojica zaista preživjela deportacije.

I policajac Ranko Mihailović je takođe svjedočio; pozvan je da se pred istražnog sudiju izjasni dok je 2008. bio zamjenik komandira Stanice policije u Herceg Novom i kada su iz Uprave policije negirali da su napadi na Slobodana Pejovića motivisani svjedočenjem o deportacijama.

Mihailovićev iskaz pred Višim sudom 15. septembra 2010. nije opovrgao opis događaja iz svjedočenja Pejovića. „Nalazio sam se na poslu u dežurnoj službi kada me je pozvao sada pokojni Damjan Turković, zamjenik načelnika CB-a Herceg Novi, saopštio da je stigla depeša”, rekao je Mihailović i dodao da je te večeri hapšenjem u Meljinama „rukovodio inspektor Slobodan Pejović, pozvao me je a ja kao policajac sam obavezan da mu pružim asistenciju”.

Svjedočenja Ranka Martinovića i Ranka Mihailovića su ih preporučili da budu insajderi za dokumentarni film Heroj našeg doba koji je njegov autor Šemsudin Šeki Radončić 17. oktobra predao specijalnom tužilaštvu kao glavni dokazni materijal za svoju tezu da je Slobodan Pejović „ratni zločinac”.

Oni su otišli i korak dalje, tvrdeći u kako je Pejović maja 1992. bio „inspektor za potrage”, što se u u filmu Heroj našeg doba dodatno formuliše i kao službena dužnost „inspektor za hapšenje Bošnjaka”?!

Kako je Monitor objavio, Rješenjem Br. 12970 od 13. decembra 1991, potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović, dotadašnji inspektor za suzbijanje opšteg kriminaliteta Slobodan Pejović raspoređuje se na mjesto inspektora za suzbijanje imovinskog kriminaliteta (imao je i referat za krvne delikte) počev od 1. januara 1992; sa te dužnosti je Pejović 1994. i penzionisan.

INSPEKTOR IZ ZATVORA: Slobodan Pejović je saopštio da prema Martinoviću i Mihailoviću „osjećam gađenje”. Za Martinovića je kazao da je „kriminalac” a Mihailović „ekstremni srpski nacionalista”. Objasnio je da „tajna policija vrši strahovit pritisak na ostale moje kolege svjedoke, da lažno svjedoče protiv mene; za sada nijesu uspjeli”. Martinović je podnio tužbu za klevetu i na prvostepenom Osnovnom sudu u Herceg Novom maja ove godine Pejović je osuđen na 600 eura kazne zbog klevete.

Provjerili smo: penzionisani inspektor Ranko Martinović je najmanje dva puta hapšen zbog djela iz organizovanog kriminala. U noći između 18. i 19. avgusta 2005. Martinović je uhapšen pod optužbom da je član kriminalne bande koja se bavila švercom, kao i zbog neovlašćenog držanja municije. Tačno je, kako je tvrdio Pejović, da je Martinović bio „stanovnik Spuža” – boravio je u pritvoru od hapšenja avgusta 2005. do juna 2006. godine!

Upravo je Ranka Martinovića specijalno tužilaštvo – koje ga je pozvalo za svjedoka u slučaju deportacija – prethodno teretilo kao jednog od dvojice organizatora šverca cigareta. Djelimično je priznao krivicu. Na procesu pred Osnovnim sudom u Kotoru, Martinović je 16. januara 2006. kazao: „Mislim da je vlasnik cigareta čovjek iz Podgorice, ali zbog svoje bezbjednosti i zato što nemam čvrstih dokaza neću ga imenovati”. Ko je Martinoviću ugrožavao bezbjednost? – nije saopštio. Osuđen je na četiri godine robije, no Viši sud u Podgorici je 2007. poništio presudu. Na obnovljenom postupku, takođe pred Osnovnim sudom u Kotoru, sutkinja Biljana Uskoković ga je 15. septembra 2009. nepravosnažno osudila na tri godine.

U međuvremenu, Martinović se nije, koliko je poznato, žalio da bi mu anonimni “vlasnik cigareta iz Podgorice” mogao ugroziti bezbjednost. Gotovo četiri godine od hapšenja i pretresa njegove kuće, Uprava policije Veselina Veljovića dostavlja (9. juna 2009) kotorskom Osnovnom sudu dopis u kojem opovrgava samu sebe, odnosno nalaze pretresa – „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”, pa se Martinović oslobađa po toj tački optužnice.

SVJEDOK TUŽILAŠTVA: Kada je Ranko Martinović 1. jula 2010. davao iskaz pred podgoričkim Višim sudom u slučaju deportacija postupak za šverc cigareta još nije bio pravosnažno okončan. No, to nije bio jedini: protiv njega je vođen još jedan proces. Specijalno tužilaštvo je teretilo svog svjedoka Martinovića takođe za djelo iz organizovanog kriminala.

Prema toj optužnici, Martinović je od 12. do 24. decembra 1997, dok je bio aktivni starješina policije, skupa sa još jednim saučesnikom iz MUP-a, podstrekavao policajce Sretena Vučinića, Žarka Filipovića i Radomana Golubovića „obećavši im nagradu da ne obavljaju svoju dužnost” da bi sa broda Merkur bio nesmetano obavljen pretovar švercovanih cigareta. Po drugoj tački optužnice Martinović je terećen kao saučesnik u nelegalnoj nabavci cigareta iz Kopra (Slovenija) od kojih je dio u noći između 12. i 13. decembra 1997. istovaren u Platamunima.

Proces je dobio epilog nakon što je Ranko Martinović lansiran u karakternog svjedoka protiv Slobodana Pejovića. Naime, isti sud koji je oslobodio krivice optužene policajce zbog zločina deportacija – Viši sud, ista sutkinja koja je predsjedavala Krivičnim vijećem u slučaju deportacija – Milenka Žižić, isto tužilaštvo koje je falsifikovalo optužnicu u slučaju deportacija i pozvalo Ranka Martinovića da svjedoči o nečemu u čemu po vlastitoj tvrdnji nije ni učestvovalo – specijalno tužilaštvo, 22. marta ove godine bili su saglasni da oslobode narečenog Martinovića i njegove saučesnike za krivično djelo zloupotreba službenog položaja i šverc cigareta iz davne 1997!

Oslobađanje Ranka Martinovića je obrazloženo izjavom specijalnog tužilaštva da odustaje od krivičnog gonjenja. Nakon 14 godina terećenja, specijalno tužilaštvo je zimus objavljuje da za Martinovića i ortake iz policije „nema dokaza da su izvršili krivična djela za koja su optuženi”; zbog protoka vremena, odnosno zastarjelosti postupka, specijalno tužilaštvo tvrdi da ne može pravno kvalifikovati djelo!

Inspektor CB-a herceg Novi, svjedok Slavko Cmiljanić, tokom iskaza pred Višim sudom u slučaju deportacija, tvrdio je da je Ranko Martinović takođe bio u Herceg Novom noći kada je izdato naređenje za hapšenje izbjeglica. Naime, Martinović je, prema presudi Ks. br. 3/09, kazao da je bio „u sastavu novoformirane specijalne jedinice za područje čitave Boke”, da njegova „jedinica nije učestvovala ni u kakvom akciji”; ukratko, izjutra su, tvrdio je, zaduživali hranom, bojevom municijom, šatorskim krilima, pa po cijeli dan “boravili na terenu”.

Problem sa ovim iskazom nije samo u tome da je drugi karakterni svjedok Ranko Mihailović bio takođe član te „specijalne jedinice” a da je, po vlastitom priznanju, učestvovao u hapšenju, već i iskaz inspektora Cmiljanića, koji je 5. novembra 2008, pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Cmiljanić je kazao da je kritične noći Damjan Turković, preko dežurne službe, pozvao „sve inspektore i vođe sektora”. Među njih dvadesetak, koji su se okupili, Cmiljanić navodi i – Ranka Martinovića!

SLUŽBA JE SLUŽBA: I brat Ranka Martinovića, Radomir Rašo Martinović, dugogodišnji šef 1. uprave SDB-a, takođe je svjedočio u slučaju deportacija. On je do 2003. bio u aktivnoj službi, kada se sukobio sa Duškom Markovićem i jedno vrijeme bio je ekspert za bezbjednost u Grupi za promjene – otprilike, do hapšenja svog brata pod optužnom za organizovani kriminal.

Proljeća 1992. Radomir Martinović je bio zamjenik načelnika 1. uprave, koja je srce službe. Na procesu je saopštio da to vrijeme „pamtim po jednom lijepo događaju”, naime šahovskom meču Bobi Fišer – Boris Spaski održanom na Svetom Stefanu.

„Ne znam ništa o deportaciji. U to vrijeme, koje se pominje kao deportacija, održan je šahovski meč između Fišera i Spaskog na Svetom Stefanu. Planirao sam i rukovodio obezbjeđenjem tog šahovskog meča, jer su Amerikanci zabranili Fišeru da igra zbog uvedenih sankcija. Za deportaciju sam prvi put čuo kada je postavljeno poslaničko pitanje u Skupštini Crne Gore”, kazao je Radomir Martinović.

Problem i sa ovim svjedočenjem je nasilno izbačenim logičnim detaljima; najprije, hronologija koja je svima provjerljiva: meč Fišer-Spaski nije održan u periodu deportacija (prema optužnici u drugoj polovini maja 1992), već tri mjeseca kasnije; na primjer, Amerikanci Fišeru nijesu, kako tvrdi Radomir Martinović, mogli da zabrane da igra zbog sankcija, jer sankcije nijesu bile ni zavedene u intervalu deportacija koje naznačuje tužilaštvo, već tek 31. maja 1992!

Naredni problem odnosi se na ulogu 1. uprave SDB-a u deportacijama. O tome postoje pismeni tragovi u sudskim spisima. Dokaz: na primjer u Telegramu SDB Herceg Novi Br. 184 od 24. maja 1992. godine, potpisao sada optuženi Radoje Radunović (proljeća 1992. načelnik SDB-a u Herceg Novom), izvještava se 1. uprava SDB da su uhapšena četiri lica muslimanske nacionalnosti iz Srebrenice. Citirani Telegram je uvršćen u sudske spise iako je ANB Dopisom Br. 250-01-4287/10 od 23. novembra 2010. tvrdila da „ne posjeduje telegram MUP-a RCG SDB IV Odjeljenja I Uprave kao odgovor na telegram centra SDB H. Novi br. 184 od 24. maja 1992″, itd.

„Opet bismo isto uradili, služba je služba”, saopštili su optuženi policajci nakon što su 29. marta pred Višim sudom u prvostepenom postupku oslobođeni krivice za ratni zločin deportacija.

Slobodan Pejović – ne bi. To je njegova krivica i zato ga država napada svojim tupim oruđima: sramnim pravosuđem, kompromitovanim svjedocima i medijskom halucinacijom koju proizvodi hor novinarskih idiota.

Sudbina Slobodana Pejovića je pravo lice svireposti ove vlasti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

34 GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Zločin o kom se glasno ćuti  

Objavljeno prije

2 dana

na

3 Oktobra, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.  U udžbenicima istorije nema objašnjenja  uloge Crne Gore u napadu na Dubrovnik. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke da je država spremna da se suoči sa prošlošu

 

 

,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah”, napisao je Milan Milišić u svom dnevniku 3. oktobra, dva dana prije nego će biti ubijen. Ovaj dubrovački pjesnik je jedna od prvih žrtava napada na Dubrovnik koji je počeo 1. oktobra 1991.

Tog jutra, u šest ujutru, sa kopna, mora i vazduha, počela je agresija Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik. Nakon što su pregazili Konavle, u napadu na grad pod zaštitom UNESKO-a učestvovalo je 7.000 rezervista iz Crne Gore. Više od 50 hiljada stanovnika odsječeno je od svijeta, bez struje, vode i dostave hrane.

Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno više od 100 ljudi. Svakodnevno granatiranje pratilo je protjerivanje stanovništva, a krajem oktobra JNA i rezervisti su izbili na same prilaze gradu.

Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.

,,Postojali su spiskovi za paljenje kuća. Prilikom povlačenja sve što je moglo iz kuća, hotela, aerodroma Ćilipi i ostalih objekata odneseno je u Crnu Goru. Ne sporim da je bilo i pojedinačnih pljački, ali su one bile manje značajne u odnosu na sistematsku koja je bila naređena od vojnog i političkog vrha”, izjavio je Visoki oficir jugoslovenske Kontraobaveštajne službe (KOS) Radomir Goranović.

Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, pa do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.

Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine.  Hrvatska je prošle godine spriječila  zatvaranje poglavlja o vanjskoj politici u pregovorima Evropske unije sa Crnom Gorom, uz zahtjev za isplatu 17 miliona eura na ime štete nanijete hrvatskim logorašima u Morinju.

Zbog zlostavljanja pritvorenika u logoru Morinj četvorica bivših rezervista JNA su 2014. osuđena na dvije do četiri godine zatvora.

Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je, zbog napada na Dubrovnik, viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora. Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji.

U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Pavle Strugar trudili su se da  vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše”na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.

,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović. A ,,izdajnika” je bilo. Dok su trajale pripreme za rat, u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi. Kada je rat počeo sa Cetinja je poručeno ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Monitor je svo to vrijeme pisao i upozoravao na jednu od najsramnijih stranica istorije Crne Gore koja je otvorena napadom na Dubrovnik.

Devet godina od napada, 2000. godine,  Đukanović je uputio izvinjenje Hrvatskoj za stradanje i gubitke koje su prouzrokovali crnogorski vojnici, posebno na području Dubrovnika.

Od tada do danas o Dubrovniku se uglavnom ćuti. Prethodna vlast je imala jasnu strategiju da se ,,ratne greške” ne pominju. Ni u udžbenicima.

Istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o izučavanju perioda ratnih devedesetih u školama pokazalo je nedostatak prostora za tu temu u nastavnim planovima.

U udžbenicima za IX razred osnovnih škola rat u Dubrovniku se spominje ali bez objašnjenja i uloge Crne Gore u njemu. U udžbeniku za IV razred gimnazije isto.

S prećutkivanjem je nastavila je i nova vlast uz dodatke koji su odnose Crne Gore i Hrvatske doveli na najniži nivo u posljednjih 25 godina.

Kotorski parlament je 2021. donio odluku o preimenovanju gradskog bazena, koji je do tada nosio naziv „Nikša Bućin”. Renovirani objekat je dobio ime po crnogorskoj i svjetskoj vaterpolo legendi Zoranu Gopčeviću. Hrvatska je tvrdila kako je Gopčević bio čuvar u logoru Morinj, optuživali su ga i za zločine. Kao rezultat, nijedan hrvatski klub ne želi nastupati u Kotoru.  Ove godine Kotoru je otkazano domaćinstvo FINA Svjetskog kupa jer su iz Hrvatskog vaterpolo saveza bili decidni da se njihova reprezentacija neće pojaviti na tom bazenu.

Spomen ploču u Morinju otkrili su 2022. tadašnji ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić, u prisustvu hrvatskih kolega Gordana Grlića Radmana i Toma Medveda. Dio partija vlasti, organizacija i mještana Boke zahtijevao je da ploča bude uklonjena, jer je nezakonito postavljena. Za neke je bio sporan i dio natpisa na obilježju koji govori o ,,velikosrpskoj agresiji”. U natpisu se ne pominje odgovornost crnogorskih vlasti za politiku koja je dovela do  formiranje logora u Morinju.

Spor oko broda Jadran, rezolucija o genocidu u Jasenovcu i kao rezultat  proglašenje personama non-grata Andrije Mandića, Aleksa Bečića i Milana Kneževića, najava detaljne analize vojne sukcesije… Neke su od spornih tačaka sa Hrvatskom, za koje aktuelna vlast nema rješenje.

Po ovogodišnjim reakcijama na godišnjicu napada na Dubrovnik, očigledno je da nema namjeru ni da potpomogne suočavanje sa prošlošću.

,,Način na koji Crna Gora dočekuje ovogodišnje obilježavanje napada na Dubrovnik postao je vidljiv već 29. septembra, kada je obilježena godišnjica smrti admirala Vladimira Barovića – oficira koji je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i čiji čin predstavlja moralni stub antiratnog nasljeđa Crne Gore. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke koja bi potvrdila spremnost države da se otvoreno suoči s prošlošću. Sjećanje su, po ko zna koji put, nosili civilni sektor i mediji”, kaže za Monitor  Kristina Žugić iz YIHR. Dodaje da ,,ako želimo društvo koje razumije mir i poštuje žrtve, mladi moraju znati činjenice – da napad na Dubrovnik nije bio „nesporazum“ ni „incident“, već ratni zločin koji je imao posljedice po hiljade ljudi i po ugled Crne Gore”.

Nakon 34 godine, srama kao opomene nema.

Barović i Đurović

Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.

Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.

Ne postoji spomen-obilježje niti ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime.
Na Visu, u Hrvatskoj, 2022. godine otkrivena je spomen-ploča admiralu Baroviću. U znak sjećanja i poštovanja postavilo je tamošnje Ministarstvo odbrane i vanjskih i evropskih poslova.

O Barovićevom primjeru se ne uči u školama.

Pet dana nakon napada na Dubrovnik i Konavle, život je okončao i komandant garnizona JNA u Kumboru admiral Krsto Đurović.

Zvanična verzija glasila je da je helikopter u kojem se nalazio oborila hrvatska strana i da je podlegao povredama. Njegovi saputnici i pilot su  ostali nepovrijeđeni. Sa hrvatske strane stizale su drugačije priče. Po njima, Đurović je ubijen prije nego je dopremljen u zonu ratišta.

,,Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i moj razgovor sa njim u Herceg Novom,  koji je slušao jedan oficir JNA. Krsto mi je otvoreno rekao: nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, mi nećemo napasti Dubrovnik”, izjavio je ranije za Monitor ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Kazao je da nijedan hrvatski vojnik nije bio u Konavlima kada je Đurović poginuo.

Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti“ brutalnim batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐE NAS VODI VLADINA EKONOMSKA POLITIKA: MMF traži osvježenje

Objavljeno prije

2 dana

na

3 Oktobra, 2025

Objavio:

“Nadležnim organima savjetuje se da implementiraju svježe mjere kako bi obuzdali rashode i povećali prihode”, navodi se u izvještaju delegacije MMF nakon posjete Crnoj Gori. Sve bi to, piše između redova, trebali da plate građani

 

Uprkos obećanjima – bolje biti neće. Makar ne u skorijoj budućnosti. To je, u najkraćem, zaključak četvoročlane delegacije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) koja je desetak dana boravila u Crnoj Gori.

Članovi tima koji je predvodio Srikant Seshadri razgovarali su  sa svim relevantnim državnim zvaničnicima: Predsjednikom države, Guvernerkom CBCG, poslanicima aktuelnog skupštinskog saziva, ministrom finansija, predstavnicima privatnog i finansijskog sektora, akademskom i diplomatskom zajednicom… Samo nijesu  sa predsjednikom Vlade Milojkom Spajićem koji ih je, izgleda, prepustio članovima svog kabineta.

Trebalo bi da premijer već zna sve ono što su službenici MMF-a uočili i opisali ukazujući na moguće posljedice, ali ne bi marilo da je makar dio toga čuo iz prve ruke. Ili bi se makar našao u (ne)prilici da objašnjava poteze Vlade kojoj je na čelu.

Uglavnom, preliminarni izvještaj (izjava) delegacije MMF je prezentovan i dostupan.

Iz Ministarstva finansija su našli za shodno da napomenu kako su “stavovi izraženi u ovoj Izjavi stavovi zaposlenih MMF-a i ne moraju nužno da odražavaju viđenja Odbora izvršnih direktora MMF-a”. Jeste to fraza koja često prati slične izvještaje ali, u slučaju Crne Gore i njenih aktuelnih vlasti, ima i primjesu nade da će finalna verzija dokumenta biti barem malo uzdržanija i blaža. Makar zbog budućeg kreditnog rejtinga Crne Gore i očekivanja vezanih za proces pridruženja EU.

Osvrnimo se na dio onoga što je registrovala MMF ekipa. Ukupna ekonomska slika Crne Gore: “Faza ekonomskog oporavka nakon pandemije je sazrela. Ekonomija se proširila u prosjeku za nekih devet procenata tokom perioda 2021-2023. Međutim, ekonomski rast je došao na umjereni nivo na 3,2 procenta u 2024. godini, a poslednji podaci ukazuju na to da se kreće oko istog nivoa u prvoj polovini 2025. Ovi trendovi upućuju na to da je ekonomija sada konvergirala ka svom produktivnom potencijalu.”

Da pokušamo pojasniti: da je crnogorska ekonomija auto, izrečeno bi značilo da se on sada kreće blizu maksimalne brzine koja ne dovodi u pitanje rad motora i bezbjednost na putu. Svako dalje (ekonomsko) ubrzanje sa istim vozilom nosilo bi rizik od kvara. Odnosno: dodatnih troškova, smanjenja dobiti i rasta inflacije. Koja ni sada nije mala. A ni slučajna, odnosno, “uvezena”.

O inflaciji: “Inflacija sada ima uzlazni trend, djelimično podstaknuta rastućim bruto zaradama. Nakon oštrog pada sa vrhunca koji je iznosio 13 procenata u 2022. godini na samo jedan procenat u septembru 2024., ukupna inflacija se povećala na 4,6 procenata u avgustu 2025., dok je bazna inflacija (isključujući kretanje cijena hrane i energije) bila na 3,7 procenata.”

Ako krenemo od prihvaćene teze da inflacija najviše pogađa one koji najveći dio prihoda troše na svakodnevne potrebe (hrana, stan, grijanje) i nemaju imovinu koja čuva vrijednost (nekretnine, akcije, umjetnine, plemeniti metali), onda je navedeno potvrda da je u Crnoj Gori na snazi svojevrstan porez na siromaštvo. Rast cijena prazni novčanike većine građana, dok državni prihodi (porezi, akcize…) rastu makar u nominalnoj vrijednosti. Otud se, pored ostalog, u državnu kasu ovog ljeta slilo više novca iako je tursitička sezona bila, možda, i lošija od prošlogodišnje. A sigurno gora od 2023.

Da osigura dobitak, vlada je između dva ljeta udvostručila PDV koji naplaćuje za najveći dio turističih usluga. Ni to ne pomaže u potrebnoj mjeri.

MMF o javnim finansijama u Crnoj Gori: “Fiskalni pritisci se postepeno povećavaju. Mi (delegacija MMF – prim. Monitora) projektujemo da će fiskalni deficit opšteg nivoa države porasti sa 2,9 procenata BDP-a iz 2024. na 3,5-3,7 procenata BDP-a ove godine. Bez svježih mjera kojima bi se ograničila potrošnja i povećali prihodi, prognoza u osnovnom scenariju je da će fiskalni deficit nastaviti da postepeno raste, prebacujući 4 procenta BDP-a do 2030. godine. Projektuje se da će odnos duga i BDP-a postepeno rasti na oko 65 procenata BDP-a do 2030. godine, kako budu rasli fiskalni deficiti… Stoga se nadležnim organima savjetuje da implementiraju svježe mjere kako bi obuzdali rashode i povećali prihode.  ”

Na znamo da li je ovaj izvještaj (izjava) napravljen sa saznanjem da je, recimo, Fond za zdravstvo već potrošio ovogodišnji budžet. Dok je u državnoj kasi trenutno nekih 80-90 miliona koje je trebalo potrošiti u prvih osam mjeseci ove godine. Ali je to odloženo. Pa će konačan ovogodišnji saldo biti gori od sadašnjeg.

Dakle, bez svježih mjera – stižu problemi. Ali, doskorašnji gosti poručuju kako potrebno osvježenje ne treba tražiti u dosadašnjem modelu preraspodjele bruto zarade.

“Fiskalnu politiku treba ponovo kalibrirati, kako bi se prilagodila ekonomskim okolnostima koje se mijenjaju”, zaključuju iz MMF, diskretno konstatujuću očigledno – vlada krši propise koji postoje da bi ograničili njenu samovolju: “Ako bi to uradili (prilagodili se okolnostima – prim. Monitora), to bi takođe pomoglo da se fiskalna pozicija uskladi sa Zakonom o fiskalnoj odgovornosti Crne Gore (kojim se zahtijeva da deficiti ne prelaze 3 procenta BDP-a i da javni dug ne bude veći od 60 procenata BDP-a). Dodatno, ovo bi bilo konzistentno sa aspiracijama Crne Gore da se pridruži eurozoni nakon pristupanja Evropskoj uniji, koje je ciljano za 2028.”

Da bi se uskladili sa stvarnim mogućnostima, stručnjaci MMF Vladi preporučuju paket restriktivnih mjera u koje spade ograničenje stope rasta zarada u javnom sektoru, i eliminisanje “neproduktivnih poreskih izuzeća”. Prema nekim tumačenjima, drugo navedeno bi moglo da znači i smanjenje državnih izdataka za zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu.

“Međutim, u periodu nakon tri naredne godine, ove mjere neće više biti dovoljne kako bi se postigao izbalansirani primarni budžet. Do 2035. godine, Crnoj Gori će biti potrebno dodatnih prihoda u iznosu od 5-6 procenata BDP-a (današnjih 400-500 miliona – prim. Monitora) kako bi pokrila pritiske na strani potrošnje koji proizilaze iz starenja stanovništva, preuzetih obaveza koje se odnose na odbranu i klimatskih promjena…”, konstatuje se u Izjavi, uz predložene “dublje strukturne fiskalne napore”. A to bi, navode, moglo biti: smanjenje broja činovnika i njihovih zarada, povećanja starosne granice za odlazak u penziju uz “reviziju opcija za prijevremeno penzionisanje”; korekcija (“bolje ciljanje”) sistema socijalnih davanja…

Da se vratimo na njen početak: “MMF je potvrdio da je crnogorska ekonomija u snažnom usponu”, zaključili su u Ministarstvu finansija.  “Sudeći po izvještaju koji su prezentovali, preliminarni nalazi MMF potvrđuju da Crna Gora ostaje na putu makroekonomske stabilnosti, fiskalne odgovornosti i održivog razvoja”.

Đe su to pročitali – ne znamo.

 

Rizik polovičnog čitanja

“MMF je pohvalio programe uvećanja zvaničnih zarada (ES1 i ES2) jer su se smanjile neregistrovane plate (zarade na ruke). Takođe, istakao je da je rast zarada izazvao značajan rast kredita fizičkim licima”, kaže za Monitor Mila Kasalica. Uz objašnjenje: “Polovično čitanje MMF preporuka je uvriježena praksa u ponašanju resornog ministarstva, a posebno tekućeg ministra finansija, koji se nije potrudio da pročita i objelodani preporuku koja je bolno eksplicitna: ‘Važno je da se osigura da budući rast zarada prati rast produktivnosti’. Pošto, u suprotnom, može doći do  ‘smanjenja konkuretnosti na tržištu rada i rizika oko spirala uvećanja zarada i cijena’. MMF je napisao (skoro) sve što je potrebno da se budžeti 2026-2029. pripremaju kao ozbiljni zakonski tekst(ovi) koji, saglasno MMF-preporuci, moraju poštovati organski zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti što sada baš i nije slučaj, kako od resornog ministarstva, tako i od potrošačkih jedinica”.

Kasalica konstatuje kako trojac Milojko Spajić – Branko Krvavac – Novica Vuković preporuke MMF ne moraju prihvatiti… zbog čega ostaje pitanje da li će preporuke MMF smanjiti rizike u crnogorskoj ekonomiji “kreirane neradom i neznanjem 44. Vlade i tekućeg saziva Skupštine”.

“Uvjerenja sam da svaki građanin-nka pojedinačno znaju odgovor na ovo pitanje i da nije pohvalan prema liderima administacije”, zaključuje Mila Kasalica.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKOLOŠKA CRNA GORA, 34 GODINE KASNIJE:  Obaveze iz poglavlja 27 čekaju,  priroda nestaje

Objavljeno prije

1 sedmica

na

26 Septembra, 2025

Objavio:

Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajući nas da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, devastacija prostora, smeće za koje nemamo rješenje. Izgradnja kolektora postala je predmet političkih ucjena. Srećan jubilej

 

Protekle sedmice proslavljeno je 34 godine od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Da razloga za slavlje nemamo pokazale su i skromna i simbolična obilježavanja ove značajne težnje od čije smo realizacije još daleko.

Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) če povodom jubileja organizovati niz aktivnosti sa ciljem podizanja svijesti o zaštiti životne sredine. Aktivnosti će trajati od 18. septembra do 1. oktobra, a podrazumijevaće akcije čišćenja, edukativne radionice, info dane i konferencije.

Povodom godišnjice, predsjednik Jakov Milatović uputio je Vladi inicijativu da Žabljak, u kome je 1991. donesena Deklaracija o ekološkoj državi, bude proglašen za ekološku prijestonicu Crne Gore.

Dobra ilustracija rješavanja ekoloških problema je opšta svađa oko postrojenja za prerađivanje otpadnih voda za Podgoricu koje treba da se gradi u Botunu. Izgradnja kolektora je obaveza iz poglavlja 27, na šta je upozorila i Delegacija EU u Podgorici, nakon što je projekat ugrožen političkim usjenama. Istovremeno,  izostao je argumentovani dijalog o tome hoće  li novo postrojenje imati negativan uticaj na  ionako otrovanu sredinu u ovom zetskom selu, čega se njegovi mještani plaše.

,,Nažalost, i dalje više pričamo o Poglavlju 27 nego što radimo na njegovom zatvaranju. U proteklih nekoliko godina, dominirale su formalne priče o napretku, strategijama i akcionim planovima, dok suštinskih pomaka u zaštiti životne sredine gotovo da nema. Istina je da je došlo do izvesnih institucionalnih promjena, posebno nakon smjene vlasti 2020. godine, kada su mnogi ljudi iz nevladinog sektora dobili priliku da utiču na sistem ‘iznutra’. Međutim, njihovi rezultati – ako se pogledaju očima građana i stvarnog stanja na terenu – nisu doveli do onog kvalitativnog pomaka koji smo očekivali’’, kaže za Monitor Milorad Mitrović iz NVO Breznica.

On navodi da su ekološki problemi sve vidljiviji, a degradacija prostora sve veća i brutalnija: ,,Govorimo o gubicima hiljada hektara šuma u požarima, urbanističkom haosu, zagađenju vazduha, ilegalnim deponijama otpada, nepostojanju funkcionalne kanalizacione i otpadne infrastrukture. Ukratko, dok traje priča o zatvaranju poglavlja, priroda nam pred očima nestaje’’.

Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajuči nas opet da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, kao i smeće za koje nemamo rješenje.

U Crnoj Gori se godišnje, prema podacima organizacije Zero Waste, reciklira nešto ispod dva odsto otpada. Reciklaža plastike ne prelazi 0,5 odsto iako je obaveza 30 odsto. Prema zvaničnim podacima Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera u državi je evidentirano preko 300 nelegalnih deponija. Legalne su samo dvije sanitrarne deponije i jedna kompostna.

Crna Gora je u obavezi da do 2030. reciklira 50 odsto otpada. Prošle godine donijet je novi zakon o upravljanju otpadom, koji jasno definiše kako mora biti tretiran, odložen i kontrolisan u svrhu zaštite zemljišta, voda, vazduha i zdravlja ljudi. Da sve to neće ići lako ni brzo svjesni su i u Vladi, pa su već od Brisela tražili da se Crnoj Gori omogući da nakon planiranog ulaska u EU do 2028. godine, u takozvanom prelaznom periodu, ispuni sve obaveze u upravljanju otpadom.

,,Konkretne aktivnosti u posljednjih par godina su trajno zatvaranje najvećeg neuređenog gradskog smetlišta Mislov do u Nikšiću, odmaklu sanaciju neuređenog gradskog smetlišta Zakršnica u Mojkovac, koja je u završnoj fazi, usvajanje novog Zakona o upravljanju otpadom, formiranje operativnog tima za borbu protiv ekokriminala na inicijativu Vrhovnog državnog tužioca i veće interesovanje nadležnih institucija za poglavlje 27, kao važan dio procesa evropskih integracija”, kaže za Monitor Aleksandar Perović iz Ekološkog pokreta Ozon.

Ističe i da je unaprijeđeno informisanje javnosti o kvalitetu vazduha, lansiranjem aplakacije vazduh.me od strane Agencije za zaštitu životne sredine, Instituta za javno zdravlje i Ekološkog pokreta Ozon a uz podršku Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. ,,Vidljive rezultate dali su i programi Eko-fonda zahavljujući kojima su unaprijeđeni kapaciteti institucija iz oblasti upravljanja otpadom, prije svega nabavkom opreme i jačanjem infrastrukture u opštinama i komunalnim preduzeći, povećanju energetske efikasnosti”, navodi Perović.

Mitrović smatra da su  pomaci u ekologiji više deklarativni nego suštinski. ,,Vidimo brojne inicijative, sve više ekoloških ambasadora, analitičara raznih profila, aktivista… ali životna sredina nije ništa bez stvarne, političke volje da se problemi riješe. Dok se promovišu ciljevi održivog razvoja, svjedočimo sve agresivnijoj apartmanizaciji, betoniranju obale, krivolovu, devastaciji prirodnih resursa i potpunoj nebrizi za buduće generacije.Da budem iskren – pomaka ima, ali su oni fragmentarni, često motivisani ličnim interesima pojedinaca ili grupa, a ne jasnom, dosljednom strategijom zaštite životne sredine. I to je najveći problem”, kaže Mitrović.

Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Crne Gore Ervin Ibrahimoviću je u Ujedinjenim nacijama otvorio Globalni događaj o zdravom vazduhu. Događaj je okupio lidere država, međunarodne organizacije, naučne i zdravstvene autoritete iz cijelog svijeta. Potpisana je Globalna povelja o zdravom vazduhu u unutrašnjim prostorima. Ovim činom je, ističu, po prvi put na međunarodnom nivou, potvrđeno da čist vazduh u učionicama, bolnicama i radnim prostorima nije privilegija, već osnovno ljudsko pravo i univerzalni standard kojem države treba da teže. Ibrahimović je istakao je da je Crna Gora primjer u regionu: ,,Naš cilj je jasan, da čist vazduh u unutrašnjim prostorima postane univerzalni standard, a ne privilegija”, kazao je.

Kod kuće, kada djeca u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Nikšiću izađu iz učionica ne dočeka ih čist već zatrovan vazduh. U Podgorici mogu osjetiti i vazduh sa mirisom spaljenih automobilskih guma.

,,Nema zatvaranja poglavlja 27, dok se problem zagađenja i lošeg zdravlja stanovništva u Pljevljima trajno ne riješi”, ističe Mitrović. ,

On ukazuje da partijsko nadgornjavanje i politički interesi stavljaju ekološke teme na margine, dok priroda i građani snose posledice. Institucionalna borba za životnu sredinu, kaže, više se svodi na birokratsku formu nego na stvarnu akciju’.

,,Dokumenta i strategije su često mrtvo slovo na papiru. Nedostatak dosljednosti, kontrole, sankcija i političke volje – to su najkrupniji izazovi koji stoje pred nama u procesu zatvaranja Poglavlja 27’’, ocjenjuje Mitrović.

Stručnjaci upozoravaju da neopravdano dugo traje proces donošenja i izmjene zakona, podzakonskih akata i strateških dokumenata koji nedostaju u oblasti zaštite životne sredine – Zakon o zaštiti prirode,  Zakona o nacionalnim parkovima, Zakon o zaštiti od negativnih uticaja klimatskih promjena, nema Strategije za upravljanje kvalitetom vazduha, niti Strategije biodiverziteta…

,,Kao najveće probleme prepoznajem nedostatak odlučnosti nadležnih da krenu u realizaciju suštinski važnih infrastrukturnih projekata u oblastima upravljanja otpadom i otpadnim vodama, stvaranje održivih upravljačkih organa u zaštićenim područjima, obračun sa ekokriminalom, unapređenje upravljanja vodama, šumama, pokretanje postupaka za utvrđivanje odgovornosti za štetu učinjenu životnoj sredini, primjenu neselektivne kaznene politike u kontekstu važećih zakona. Bez vizije i odlučnosti ne može se očekivati da će preuzete obaveze biti realizovane, a sredstva opravdana”, kaže Perović.

Ministar ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Damjan Ćulafić nedavno je pohvalio i podržao odluku VDT o uspostavljanju operativnog tima za borbu protiv ekološkog kriminala. ,,Imamo devastirane rijeke zbog nelegalne eksploatacije šljunka, šume na sjeveru koje su godinama izložene bespravnoj sječi, divlju gradnju koja narušava prostor, zagađenje različitim otpadima, uništavanje biodiverziteta i prisvajanje državnog zemljišta”, skenirao je stanje ministar Ćulafić.

Perović kaže da nije realno očekivati da će se obaveze koje podrazumijevaju uspješno zatvaranje poglavlja 27 ispuniti u kratkom roku.

Mitrović dodaje da je posle više od tri decenije borbe za ekološku pravdu, teško zadržati optimizam: „Ipak, vjerujem u ljude koji nisu odustali, koji su i dalje na terenu. Ako ikakav uspjeh bude postignut – biće to zbog njih, zbog građana koji ne pristaju na ćutanje”.

,,Za  uspjeh je  potrebna potpuna promjena načina na koji ova država tretira prirodu – ne kao prostor za eksploataciju, već kao temelj našeg opstanka. Bez toga, Poglavlje 27 će ostati još jedna neispisana stranica u evropskom dosije u Crne Gore’’, zaključuje Mitrović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo