Povežite se sa nama

MONITORING

Bećirovića nema u upravi?

Objavljeno prije

na

Biznismen Zoran Bećirović Ćoćo, dugogodišnji prvi čovjek Avale, koja je privatizovana 2004. godine, prema još nezvaničnim izvorima, nije više član uprave tog hotela. Poznati budvanski hotel prešao je, navodno, u ruke novih vlasnika, ruskih državljana, koji su Bećirovića isključili iz uprave, zbog ogromnih dugovanja koja je napravio u poslovnim krugovima u Moskvi. Prodaja hotela Avala, odnosno promjena vlasničke strukture u okviru jedne grupe investitora i biznismena, javna je tajna u Budvi već duže vrijeme, ali zvaničnu potvrdu ove informacije Monitor nije uspio dobiti.

Prema podacima iz Uprave za nekretnine vlasnik hotela Avala je kompanija Beppler i Jacobson Montenegro Doo, iz Budve čiji je izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik Zoran Bećirović, a osnivač istoimena kompanija iz Londona.

TAJANSTVENA KOMPANIJA: Naši pokušaji da stupimo u kontakt s novom upravom ili direktorom hotela bili su bezuspješni, iako smo od sekretarice dobili obećanje da će se na ostavljeni broj neko javiti.

Kako Monitor nezvanično saznaje, isti scenario navodno je odigran i u hotelu Bjanka u Kolašinu, koji je u većinskom vlasništvu Zorana Bećirovića.

Bećirović je bio istureni predstavnik pravih vlasnika hotela Avala, skrivenih iza misteriozne kompanije Beppler i Jacobson. Ukoliko se informacije o njegovom statusu potvrde, otvara se pitanje, ko je toliko moćan da izbaci Bećirovića iz hotelske uprave i da li je ta odluka u skladu s voljom bivšeg premijera Mila Đukanovića, njegovog prijatelja i poslovnog partnera.

Koliko juče, jedne vrele avgustovske večeri, Đukanović i Bećirović izašli su zagrljeni i veseli iz hotela Avala u kome je za bivšeg premijera uređen komforan apartman na posljednjem, desetom spratu, gdje on sa porodicom godinama ljetuje.

Hotel Avala se uzima kao primjer neregularne, namještene, burazerske privatizacije vrijedne državne imovine u Crnoj Gori. Poznato je da je kompanija Beppler elitni budvanski hotel preuzela kao drugorangirani učesnik na tenderu Savjeta za privatizaciju za samo 3,2 miliona eura i to nakon poništenja tendera, uprkos mnogo boljoj ponudi jedne njemačke kompanije.

Zahvaljujući presudi Ane Kolarević, sudije Višeg suda i sestre tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, kojom je naložila tenderskoj komisiji da hotel preda britanskoj firmi bez ijednog ispunjenog uslova iz tendera, koja je uz to registrovana za drumski saobraćaj sa svega nekoliko funti na računu, Beppler postaje vlasnik hotelskog kompleksa na atraktivnoj parceli površine 12.786 kvadratnih metara koja zauzima najvrjedniji dio Budve.

An Kolarević ubrzo nakon predaje hotela napušta sudijsku funkciju i postaje pravni zastupnik kompanije Beppler i Jacobson koja napreduje meteorskom brzinom i postaje jedna od najbogatijih privatnih kompanija u turističkoj privredi Crne Gore. Mada posjeduje hotele na primorju i sjeveru države, velike zemljišne posjede na atraktivnim lokacijama u Paštrovićima, oko Svetog Stefana, u Reževićima, Petrovcu, Lučicama, vlasnička struktura ove kompanije ni poslije sedam godina crnogorskoj javnosti nije poznata.

AVALA GORA OD ZAVALE: Novi vlasnici ubrzo pristupaju rekonstrukciji i dogradnji hotela čije gabarite višestruko uvećavaju a izgled mijenjaju u potpunosti tako da hotel Avala postaje simbol nesankcionisane divlje gradnje u Crnoj Gori, koja uz prećutnu podršku nadležnih državnih organa traje punih pet godina.

Hotel Avala drastičan je primjer nezakonite gradnje, po broju prekršaja daleko jači „slučaj” za državno tužilaštvo od one na rtu Zavala, zbog koje su čelnici budvanske opštine krajem prošle godine završili u zatvoru.

Zbog bespravne gradnje Avale, neovlašćenog skidanja državnog pečata za obustavu gradnje, rušenja starog hotela koji je bio pod spomeničkom zaštitom države, povećavanja spratnosti starog i novog hotela i nekadašnjih bungalova bez odobrenja, te divljačkog uništavanja gradskog trga, niko nije pozvan na odgovornost. Naprotiv, Ministarstvo uređenja prostora u vrijeme ministrovanja Branimira Gvozdenovića, Bećiroviću izdaje građevinsku dozvolu u maju 2010. godine, dvije godine nakon završetka radova.

Kompanija Beppler „zaboravila” je da isplati 500.000 eura od ugovorene prodajne cijene od 3,2 miliona, zbog čega je prodavac, HG Budvanska rivijera povela sudski spor radi naplate potraživanja koji traje godinama.

Zaboravni Bećirović ostao je dužan i Opštini Budva oko dva miliona eura na ime neplaćenih komunalnih taksi za gradnju hotela Avala.

Investitori su se potrudili da višestruko uvećaju hotelske kapacitete, gradilo se u visinu i širinu uz upotrebu jeftinih materijala, jer je sve bilo podređeno budućoj unosnoj prodaji.

Kompleks Avala sa vilama raspolaže sa 240 soba različitih veličina, 29 apartmana i 64 vile, sa brojnim pratećim sadržajima.

U maju je u hotelu otvoren Casino, smješten na mjestu nekadašnje diskoteke. Dozvola za „priređivanje posebnih igara na sreću”, kako se kockanje zvanično naziva, izdata je firmi pod nazivom Casino Avala DOO, čiji je osnivač Jerin management Inc, bez upisane adrese i osnivača u Centralnom registru.

CRNI HOTEL U MRAKU: Uprava hotela preuzela je na korišćenje dvije glavne gradske plaže u Budvi, plažu Mogren i dio plaže Ričardova glava ispred hotela, čime se hotelska teritorija znatno proširila. Vlasnici Avale nisu samo korisnici plaža pod uslovima koje propisuje preduzeće Morsko dobro. Oni se ponašaju kao vlasnici javnog dobra koji određuju vrijeme i način njegovog korišćenja. Turistima i mještanima se zabranjuje ulazak na poznatu plažu Mogren nakon osam sati uveče i prije sedam ujutro.

To je jedina plaža na Crnogorskom primorju sa takvim režimom na kojoj je posjetiocima uskraćeno noćno kupanje na primjer, a onim manje izdržljivim, djeci i starijima, dolazak na more u rane jutarnje sate.

Prema informacijama dobijenim od zaposlenih radnika, nova uprava započinje reorganizaciju poslovanja. Hotel je radio poput objekta strogo zatvorenog tipa, namijenjenog uskom krugu povlašćenih.

Zanimljivo je da je hotel Avala u jeku turističke sezone većinom u mraku. Građani sve češće komentarišu neobičnu pojavu što su hotelske sobe mahom zatvorene i noću neosvijetljene. Tokom jula i avgusta većina soba bila je bez gostiju, kako ljetos tako i ranijih sezona. Neosvijetljen je i prostrani trg ispred ovog centralnog gradskog hotela čija je fasada crne boje što doprinosi turobnom izgledu ovog dijela Budve.

Poluprazan hotel u sezoni u kome se iza crnih zidova i staklenih blokova skoro ništa ne događa, ima logično objašnjenje, smatraju Budvani.

Avalu nijesu ni kupili ni rekonstruisali hotelijeri nego takozvani investitori, koji su u velelepnim kvadraturama legalizovali svoj sumnjivo stečen kapital koji će prodajom nabudženog hotela višestruko uvećati…

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo