Povežite se sa nama

MONITORING

Ko i zašto

Objavljeno prije

na

Svjedoku deportacija, jedinom čovjeku iz sistema koji je po vlastitoj savjesti progovorio o tom zločinu moglo bi se suditi ukoliko specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, terorizam i ratne zločine podigne protiv njega optužnicu. Slobodan Pejovića je prve izjave za medije o ovom ratnom zločinu dao krajem 1990-ih, a cjelovitu ispovijest 2000. godine za podgorički Radio Fri Montenegro. Od tada traju napadi na njega i njegovu imovinu koji su bili tema osvrta šefova ANB-a i Uprave policije. Duško Marković i Veselin Veljović uglas su demantovali da su njihove službe umiješane ili da su ataci motivisani svjedočenjima o deportacijama.

ULOGA ANB: Napadi su bili intenzivni od 2001. do 2009, kada je načelnik centra tajne službe (SDB, sada Agencije nacionalne bezbjednosti) za Herceg Novi bio Dejan Mrdak, koji je potom unaprijeđen i premješten na dužnost u Podgoricu.

Svjedočeći 20. oktobra 2010. pred Višim sudom u slučaju deportacija, kada se nalazio pod zakletvom, Pejović je saopštio da je Mrdak bio neposredni organizator napada na njega a eskalirali su i do prijetnji likvidacijom.

Mrdak je podnio krivičnu tužbu protiv Pejovića, no prošlog mjeseca je odustao od tužbe. Prethodno je postupajući sudija zatražio od ANB-a pismeno izjašnjenje da li je Pejović bio predmet obrade te službe – taj odgovor nije dospio do suda.

Prema ranije objavljenim činjenicama, tajna služba je još početkom 1990-ih Pejovića stavila pod „operativnu obradu”. On je izjavio kako ga je o tome svojevremeno obavijestio Vukašin Maraš, ministar policije, a da mu je SDB „2000. godine ponovo zavela obradu”, što se poklapa sa njegovim javnim svjedočenjem o deportacijama na Fri Montenegru.

PRIMJER: Ataci na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Za čitav slučaj u kojem je deportovano oko 150 ljudi, od kojih su njih najmanje 86 ubijeni, najvažnija je oduvijek bila tvrdnja Slobodana Pejovića da je kritične večeri u prostorijama CB-a Herceg Novi vidio telegram sa naredbom ministra policije Pavla Bulatovića da pristupi hapšenjima i deportacijama. To je ključni dokaz: hapšenja i deportacije nijesu rezultat spontanog, izolovanog ili mimo znanja državnog vrha obavljenog prljavog posla.

Tek u istrazi ili na procesu pred Višem sudu, svjedočenje Slobodana Pejovića da se postupalo „po depeši iz Podgorice” potvrdili su i drugi policajci: optuženi Duško Bakrač, Branko Bujić ili Milorad Šljivančanin, takođe i svjedoci, policajci iz Herceg Novog Veselin Badnjar i Milan Dostinić, šef SUP-a u Tivtu Slobodan Laban, zatim Slavko Otašević koji je nakon deportacija ispred tajne službe asistirao parlamentarnoj komisiji u prikupljanju podataka, itd.

Kako metode zastrašivanja Slobodana Pejovića – a on ni za jotu nije promijenio svoj iskaz – nijesu dale rezultate, uostalom za negiranje, zataškavanje ili relativizaciju krimena je bilo kasno, pristupilo se kampanji njegovog dezavuisanja. Zamislimo što bi se desilo ako bi Pejovićev primjer hrabrog svjedočenja prošao nekažnjen – stotine drugih policajaca, vladinih službenika ili insajdera mogli bi slijediti njegov primjer i javno progovoriti o zločinima i najprljavijim poslovima u koje su bili uvučeni!

KARAKTERNI SVJEDOCI: Prvi u nizu policajaca, koji su svjedočili po pozivu tužilaštva u slučaju deportacija pred Višim sudom u Podgorci, bio je Ranko Martinović. Sebe je opisao kao penzionisanog inspektora iz Herceg Novog.

Tokom deportacija, kazao je, bio je angažovan na drugim zadacima, pa nije bilo jasno zbog čega je onda uopšte pozvan od tužilaštva – nije, navodno, akter događaja i takav je iskaz dao još u istrazi. No, ispostavilo se kako je zapravo doveden da saopšti stvar koju je „čuo”. Pozvao se na Ranka Mihailovića, takođe policajca-svjedoka iz Herceg Novog, koji mu je saopštio da je Pejović „rukovodio deportacijama”.

Iskaz Ranka Martinovića je naišao na neuobičajeno veliki publicitet, premda se nije radilo o bilo kakvoj senzaciji. Slobodan Pejović je upravo svih ovih godina svjedočio da je tokom jedne noći, po naredbi koju je dobio od Damjana Turkovića (pokojnik, bio pomoćnik za sektor javne bezbjednosti CB Herceg Novi), skupa sa narečenim Rankom Mihailovićem i još jednim policajcem, priveo trojicu građana BiH; svih ovih godina je tvrdio da ih je, mimo znanja pretpostavljenih, potom oslobodio – ispostavilo se da su sva trojica zaista preživjela deportacije.

I policajac Ranko Mihailović je takođe svjedočio; pozvan je da se pred istražnog sudiju izjasni dok je 2008. bio zamjenik komandira Stanice policije u Herceg Novom i kada su iz Uprave policije negirali da su napadi na Slobodana Pejovića motivisani svjedočenjem o deportacijama.

Mihailovićev iskaz pred Višim sudom 15. septembra 2010. nije opovrgao opis događaja iz svjedočenja Pejovića. „Nalazio sam se na poslu u dežurnoj službi kada me je pozvao sada pokojni Damjan Turković, zamjenik načelnika CB-a Herceg Novi, saopštio da je stigla depeša”, rekao je Mihailović i dodao da je te večeri hapšenjem u Meljinama „rukovodio inspektor Slobodan Pejović, pozvao me je a ja kao policajac sam obavezan da mu pružim asistenciju”.

Svjedočenja Ranka Martinovića i Ranka Mihailovića su ih preporučili da budu insajderi za dokumentarni film Heroj našeg doba koji je njegov autor Šemsudin Šeki Radončić 17. oktobra predao specijalnom tužilaštvu kao glavni dokazni materijal za svoju tezu da je Slobodan Pejović „ratni zločinac”.

Oni su otišli i korak dalje, tvrdeći u kako je Pejović maja 1992. bio „inspektor za potrage”, što se u u filmu Heroj našeg doba dodatno formuliše i kao službena dužnost „inspektor za hapšenje Bošnjaka”?!

Kako je Monitor objavio, Rješenjem Br. 12970 od 13. decembra 1991, potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović, dotadašnji inspektor za suzbijanje opšteg kriminaliteta Slobodan Pejović raspoređuje se na mjesto inspektora za suzbijanje imovinskog kriminaliteta (imao je i referat za krvne delikte) počev od 1. januara 1992; sa te dužnosti je Pejović 1994. i penzionisan.

INSPEKTOR IZ ZATVORA: Slobodan Pejović je saopštio da prema Martinoviću i Mihailoviću „osjećam gađenje”. Za Martinovića je kazao da je „kriminalac” a Mihailović „ekstremni srpski nacionalista”. Objasnio je da „tajna policija vrši strahovit pritisak na ostale moje kolege svjedoke, da lažno svjedoče protiv mene; za sada nijesu uspjeli”. Martinović je podnio tužbu za klevetu i na prvostepenom Osnovnom sudu u Herceg Novom maja ove godine Pejović je osuđen na 600 eura kazne zbog klevete.

Provjerili smo: penzionisani inspektor Ranko Martinović je najmanje dva puta hapšen zbog djela iz organizovanog kriminala. U noći između 18. i 19. avgusta 2005. Martinović je uhapšen pod optužbom da je član kriminalne bande koja se bavila švercom, kao i zbog neovlašćenog držanja municije. Tačno je, kako je tvrdio Pejović, da je Martinović bio „stanovnik Spuža” – boravio je u pritvoru od hapšenja avgusta 2005. do juna 2006. godine!

Upravo je Ranka Martinovića specijalno tužilaštvo – koje ga je pozvalo za svjedoka u slučaju deportacija – prethodno teretilo kao jednog od dvojice organizatora šverca cigareta. Djelimično je priznao krivicu. Na procesu pred Osnovnim sudom u Kotoru, Martinović je 16. januara 2006. kazao: „Mislim da je vlasnik cigareta čovjek iz Podgorice, ali zbog svoje bezbjednosti i zato što nemam čvrstih dokaza neću ga imenovati”. Ko je Martinoviću ugrožavao bezbjednost? – nije saopštio. Osuđen je na četiri godine robije, no Viši sud u Podgorici je 2007. poništio presudu. Na obnovljenom postupku, takođe pred Osnovnim sudom u Kotoru, sutkinja Biljana Uskoković ga je 15. septembra 2009. nepravosnažno osudila na tri godine.

U međuvremenu, Martinović se nije, koliko je poznato, žalio da bi mu anonimni “vlasnik cigareta iz Podgorice” mogao ugroziti bezbjednost. Gotovo četiri godine od hapšenja i pretresa njegove kuće, Uprava policije Veselina Veljovića dostavlja (9. juna 2009) kotorskom Osnovnom sudu dopis u kojem opovrgava samu sebe, odnosno nalaze pretresa – „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”, pa se Martinović oslobađa po toj tački optužnice.

SVJEDOK TUŽILAŠTVA: Kada je Ranko Martinović 1. jula 2010. davao iskaz pred podgoričkim Višim sudom u slučaju deportacija postupak za šverc cigareta još nije bio pravosnažno okončan. No, to nije bio jedini: protiv njega je vođen još jedan proces. Specijalno tužilaštvo je teretilo svog svjedoka Martinovića takođe za djelo iz organizovanog kriminala.

Prema toj optužnici, Martinović je od 12. do 24. decembra 1997, dok je bio aktivni starješina policije, skupa sa još jednim saučesnikom iz MUP-a, podstrekavao policajce Sretena Vučinića, Žarka Filipovića i Radomana Golubovića „obećavši im nagradu da ne obavljaju svoju dužnost” da bi sa broda Merkur bio nesmetano obavljen pretovar švercovanih cigareta. Po drugoj tački optužnice Martinović je terećen kao saučesnik u nelegalnoj nabavci cigareta iz Kopra (Slovenija) od kojih je dio u noći između 12. i 13. decembra 1997. istovaren u Platamunima.

Proces je dobio epilog nakon što je Ranko Martinović lansiran u karakternog svjedoka protiv Slobodana Pejovića. Naime, isti sud koji je oslobodio krivice optužene policajce zbog zločina deportacija – Viši sud, ista sutkinja koja je predsjedavala Krivičnim vijećem u slučaju deportacija – Milenka Žižić, isto tužilaštvo koje je falsifikovalo optužnicu u slučaju deportacija i pozvalo Ranka Martinovića da svjedoči o nečemu u čemu po vlastitoj tvrdnji nije ni učestvovalo – specijalno tužilaštvo, 22. marta ove godine bili su saglasni da oslobode narečenog Martinovića i njegove saučesnike za krivično djelo zloupotreba službenog položaja i šverc cigareta iz davne 1997!

Oslobađanje Ranka Martinovića je obrazloženo izjavom specijalnog tužilaštva da odustaje od krivičnog gonjenja. Nakon 14 godina terećenja, specijalno tužilaštvo je zimus objavljuje da za Martinovića i ortake iz policije „nema dokaza da su izvršili krivična djela za koja su optuženi”; zbog protoka vremena, odnosno zastarjelosti postupka, specijalno tužilaštvo tvrdi da ne može pravno kvalifikovati djelo!

Inspektor CB-a herceg Novi, svjedok Slavko Cmiljanić, tokom iskaza pred Višim sudom u slučaju deportacija, tvrdio je da je Ranko Martinović takođe bio u Herceg Novom noći kada je izdato naređenje za hapšenje izbjeglica. Naime, Martinović je, prema presudi Ks. br. 3/09, kazao da je bio „u sastavu novoformirane specijalne jedinice za područje čitave Boke”, da njegova „jedinica nije učestvovala ni u kakvom akciji”; ukratko, izjutra su, tvrdio je, zaduživali hranom, bojevom municijom, šatorskim krilima, pa po cijeli dan “boravili na terenu”.

Problem sa ovim iskazom nije samo u tome da je drugi karakterni svjedok Ranko Mihailović bio takođe član te „specijalne jedinice” a da je, po vlastitom priznanju, učestvovao u hapšenju, već i iskaz inspektora Cmiljanića, koji je 5. novembra 2008, pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Cmiljanić je kazao da je kritične noći Damjan Turković, preko dežurne službe, pozvao „sve inspektore i vođe sektora”. Među njih dvadesetak, koji su se okupili, Cmiljanić navodi i – Ranka Martinovića!

SLUŽBA JE SLUŽBA: I brat Ranka Martinovića, Radomir Rašo Martinović, dugogodišnji šef 1. uprave SDB-a, takođe je svjedočio u slučaju deportacija. On je do 2003. bio u aktivnoj službi, kada se sukobio sa Duškom Markovićem i jedno vrijeme bio je ekspert za bezbjednost u Grupi za promjene – otprilike, do hapšenja svog brata pod optužnom za organizovani kriminal.

Proljeća 1992. Radomir Martinović je bio zamjenik načelnika 1. uprave, koja je srce službe. Na procesu je saopštio da to vrijeme „pamtim po jednom lijepo događaju”, naime šahovskom meču Bobi Fišer – Boris Spaski održanom na Svetom Stefanu.

„Ne znam ništa o deportaciji. U to vrijeme, koje se pominje kao deportacija, održan je šahovski meč između Fišera i Spaskog na Svetom Stefanu. Planirao sam i rukovodio obezbjeđenjem tog šahovskog meča, jer su Amerikanci zabranili Fišeru da igra zbog uvedenih sankcija. Za deportaciju sam prvi put čuo kada je postavljeno poslaničko pitanje u Skupštini Crne Gore”, kazao je Radomir Martinović.

Problem i sa ovim svjedočenjem je nasilno izbačenim logičnim detaljima; najprije, hronologija koja je svima provjerljiva: meč Fišer-Spaski nije održan u periodu deportacija (prema optužnici u drugoj polovini maja 1992), već tri mjeseca kasnije; na primjer, Amerikanci Fišeru nijesu, kako tvrdi Radomir Martinović, mogli da zabrane da igra zbog sankcija, jer sankcije nijesu bile ni zavedene u intervalu deportacija koje naznačuje tužilaštvo, već tek 31. maja 1992!

Naredni problem odnosi se na ulogu 1. uprave SDB-a u deportacijama. O tome postoje pismeni tragovi u sudskim spisima. Dokaz: na primjer u Telegramu SDB Herceg Novi Br. 184 od 24. maja 1992. godine, potpisao sada optuženi Radoje Radunović (proljeća 1992. načelnik SDB-a u Herceg Novom), izvještava se 1. uprava SDB da su uhapšena četiri lica muslimanske nacionalnosti iz Srebrenice. Citirani Telegram je uvršćen u sudske spise iako je ANB Dopisom Br. 250-01-4287/10 od 23. novembra 2010. tvrdila da „ne posjeduje telegram MUP-a RCG SDB IV Odjeljenja I Uprave kao odgovor na telegram centra SDB H. Novi br. 184 od 24. maja 1992”, itd.

„Opet bismo isto uradili, služba je služba”, saopštili su optuženi policajci nakon što su 29. marta pred Višim sudom u prvostepenom postupku oslobođeni krivice za ratni zločin deportacija.

Slobodan Pejović – ne bi. To je njegova krivica i zato ga država napada svojim tupim oruđima: sramnim pravosuđem, kompromitovanim svjedocima i medijskom halucinacijom koju proizvodi hor novinarskih idiota.

Sudbina Slobodana Pejovića je pravo lice svireposti ove vlasti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAJNA KONKURSA OB KOTOR: Spas ili kraj bolnice u Meljinama

Objavljeno prije

na

Objavio:

U konkursu za radna mjesta u bolnici Meljine, koji je raspisala OB Kotor, nalaze se brojne nelogičnosti, koje ukazuju da je ovo prelazno rješenje više put ka eutanaziji bolnice, a ne ka njenom spasavanju, smatraju u Opštini Herceg Novi

 

Opština Herceg Novi urgirala je početkom ove sedmice da premijer Dritan Abazović što prije organizuje sastanak predstavnika Opštine i bolnice Meljine, ministara zdravlja i finansija Dragoslava Sćekića i Aleksandra Damjanovića, direktora Fonda za zdravstvo Vuka Kadića i kotorske bolnice Davora Kumburovića.

Povod za urgenciju je protes i iskazano nezadovoljstvo radnika bolnice Meljine. Naime, tokom protekle nedjelje Opšta bolnica Kotor raspisala je konkurs u trajanju od tri dana za oko 80 zaposlenih iz Meljina,  iako je, kako tvrde zaposleni u Meljinama, Vlada dogovorila da će biti preuzeto kompletno osoblje njih 150.

Direktor OB Kotor Davor Kumburović za Monitor kaže da se na konkursu prijavilo 15 kandidata, a o daljim postupcima u cilju rješavanja statusa zaposlenih u Meljinama uputio nas je na Ministarstvo zdravlja.

,,Racionalno objašnjenje za ovako nešto ne postoji. Svima  je  kroz razgovore bilo  jasno da bolnica nema dovoljno zdravstvenog kadra i da je treba unarijediti  a ne svesti na stacionar. Po nezvaničnim informacijama  na oglas je konkurisalo oko 15 osoba a među njima  su neki zaposleni bolnice.  Značajno veći dio zaposlenih je ispoštovao dogovor kolektiva i nije konkurisao, a u slučaju da se predložena organizacija bolnice ne koriguje skoro čitav predviđeni dio ljekarskog kadra neće ostati da radi pod tim uslovima”, kaže za Monitor izvršna direktorka bolnice u Meljinama Olivera Elez.

U konkursu za radna mjesta u bolnici Meljine, koji je raspisala OB Kotor, nalaze se brojne nelogičnosti, koje ukazuju da je ovo prelazno rješenje više put ka eutanaziji bolnice, a ne ka njenom spasavanju, naveli su u saopštenu iz Opštine Herceg Novi. Iz bolnice su ukazali da konkursom nije predviđeno 60 postojećih radnih mjesta, odnosno da je predviđeno manje zaposlenih nego do sada, iako bolnici u Meljinama već nedostaje kadar za optimalno funkcionisanje, dok bi porodilište u Meljinama bilo svedeno na reagovanje samo u hitnim slučajevima, saopšteno je iz lokalne uprave.

I pored urgencije, iz Vlade još ne odgovaraju zaposlenima u bolnici. ,,Još nijesmo dobili odgovor iz kabineta premijera za traženi sastanak”, kaže za Monitor predsjednica Sindikalne organizacije bolnice Meljine Slavica Drobnjak.

Izvršna direktorka Elez potvrđuje da odgovora još nema: ,,U utorak ujutro nas je stečajni upravnik obavjestio da će produžiti ugovore zaposlenima po osnovu stečaja za još jedan mjesec, odnosno do 28. 02.  Produženje je dato na molbu Ministarstva zdravlja, čime se preuzimanje bolnice od strane Ministarstva odlaže za još mjesec dana.  Za očekivati je da uskoro dobijemo odgovor sa neke od adresa na koje je upućna molba za reagovanje”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KUDA IDE EPCG: Voda i vjetar (od)nose milione

Objavljeno prije

na

Objavio:

Željezara, HE Piva, VE Gvozd, Pljevlja… Prema medijskim nastupima menadžementa, EPCG trenutno predstavlja svojevrsnu vladu u sjenci koja preuzima ulogu izvršnih vlasti brinući o našem zdravlju, obrazovanju i socijalnom statusu, dok se o kompanijskim problemima i gubicima ćuti

 

Prošle nedjelje, u Vladi, sreli su se bivši radnici nikšićke Željezare i premijer Dritan Abazović. Sumirani su utisci, stoji u Vladinom saopštenju, i razmijenjene čestitke, iskazana zahvalnost i zadovoljstvo postignutim. Palo je i obećanje: ,,Abazović je naglasio da očekuje da do 1. februara bude okončan proces zapošljavanja radnika nikšićke Željezare”.

Koji dan kasnije, članovi delegacije koja je posjetila premijera obratili su se novinarima najavljujući da bi višemjesečni protest, sa krova upravne zgrade Željezare, od naredne nedjelje mogli preseliti pred Elektroprivredu Crne Gore (EPCG).

,,Nijesmo se mi borili da bi neko drugi ovdje radio, već da mi pokažemo svima da ova fabrika ima potencijala da bude profitabilna. Zato, ukoliko do ponedeljka ne dođe poziv koji očekujemo, mi ćemo biti prinuđeni da isti tražimo ispred upravne zgrade Elektroprivrede”, poručio je u ime nekadašnjih željezaraca Ivan Vujović. Precizirajući: ,,Naš stav je poznat, a to je da u toku narednih deset dana počnemo da radimo i da zarađujemo za nas i naše porodice. Taj rad mora biti zasnovan na rješenjima za stalno, sve ostalo je neprihvatljivo, jer smo mi svi bili stalno zaposleni do 1. septembra 2022. godine”. Tada su od bivšeg poslodavca, turske kompanije Toščelik, dobili otpremnine. I prateći paket obećanja iz Vlade, EPCG i Opštine Nikšić.

Sad su se ona malo iskomplikovala. Prvo je pitanje kako da EPCG Solar gradnja kojoj je imovina kupljena od Turaka data na korišćenje i novoformirano d.o.o EPCG Željezara zaposle nekadašnje željezarce a ne nekoga drugog ko bi se na obavezni konkurs prijavio sa boljim referencama. A drugo – kako zaposliti skoro 250 ljudi za koje, sada, nema posla. Abazović i Milutin Đukanović, predsjednik odbora direktora EPCG, najavljivali su fazno zapošljavanje, u skladu sa potrebama proizvodnje. Iako u EPCG još nijesu načisto ni da li će se u pogonima nekadašnje Željezare proizvoditi čelik, osim konstrukcija potrebnih za montažu planirane solarne elektrane. Dok željezarci gube strpljenje. A Solar gradnja, prema medijskim izvještajima i tvrdnjama upućenih, i sa postojećim brojem zapošljenih bilježi gubitke.

Trenutno, ipak, izgleda kako u EPCG i njenim ćerka firmama imaju prečih briga. Odbranu lika i djela top menadžmenta koji je zaposjeo kompaniju podjelom partijskog plijena po dubini, nakon izbora 2020.

,,Glavni finansijski direktor EPCG Miro Vračar nije povrijeđen u udesu koji se dogodio u noći između petka i subote na putnom pravcu Podgorica – Danilovgrad, ali je službeni automobil marke audi 5 potpuno uništen”, objavili su mediji  sredinom januara. Oni manje naklonjeni parlamentarnoj većini i njihovim kadrovima u državnim preduzećima iskoristili su priliku da podsjete kako su čelnici EPCG na početku mandata najavljivali smanjenje bogatog voznog parka i zabranu korišćenja službenih vozila van radnog vremena. I da od toga nije bilo ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRAĐA ŠLJUNKA: Građevinska mafija i dalje jača od države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine od zabrane eksploatacije, građevinska mafija se dodatno obogatila, uništila rijeke, a ovog ljeta mještane i turiste zbog krađe šljunka iz Morače očekuju restirkcije vode na Primorju. Državne institucije su nesložne, korumpirane i nemoćne, pa se prijeti vojskom

 

Snimak bagera koji nesmetano kradu i odnose šljunak iz razorene Morače, prikazao je u utorak na TV Vijestima novinar i aktivista Vuk Vujisić. Iz Operativnog tima za borbu protiv nelegalne eksploatacije šljunka i Ministarstva ekologije dobili smo odgovore da oni pokušavaju da to zaustave ali da im loše ide, da je sve to naslijeđen problem iz doba DPS-a, te da građani prijave svaku ovakvu aktivnost…

Od decembra 2020. godine svaki oblik eksploatacije šljunka je zabranjen jer je ugroženo snabdijevanje Regionalnog vodovoda Bolje sestre. No i pored rješenja inspekcija o zabrani eksploatacije šljunka i naredbi o uklanjanju nelegalnih objekata sa državne imovine, građevinske kompanije su nastavile da kradu, a država da žmuri.

Kao rezultat, mamo još uništeniju Moraču, Cijevnu, Taru, Lim i ostale napadnute rijeke, uz dodatne milione koji su se slili na račune građevinskih firmi. Posljedice nerada institucija osjetiće u vidu restrikcija vode ovog ljeta mještani i turisti šest primorskih opština koje se snadbijevaju iz vodovoda Bolje sestre, najavili su iz Regionalnog vodovoda za crnogorsko primorje. Sa nekadašnjih 2.600 litara u sekundi izdašnost izvorišta je tokom posljednjih ljetnih sezona padala na 265 l/s, a ovog ljeta će se dodatno smanjiti.

Regionalni vodovod je građane koštao preko 100 miliona eura, a prema ranijoj računici Centra za zaštitu i proučavanje ptica, pored uništene rijeke i ekosistema, krađom šljunka samo iz Morače izvučeno je 138 miliona eura. Bivši ministar Aleksandar Stijović je kazao da je ta procjena niska, te da je šteta daleko veća. Premijer Dritan Abazović je ove nedjelje izjavio da je biznis u vezi sa nelegalnom eksploatacijom šljunka u posljednjih 10 do 15 godina bio vrijedan „blizu milijardu eura“.

Ogromne pare koje je građevinska mafija zaradila uništavanjem i krađom zajedničkog resursa donijele su joj i enormnu moć. Nakon što su nove vlasti u decembru 2020. godine zabranile  eksploataciju  šljunka, postalo je jasno da bageri koji izvlače milione iz rijeka neće stati sami od sebe. Godinu kasnije, tadašnji ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović javno je progovorio o zvjerskom uništavanju rijeka. Javašluku poluga sistema čudio se i  tadašnji premijer Zdravko Krivokapić koji je ocijenio da policija ne radi svoj posao i da sa reagovanjem kasne po dva sata, namjerno, da bi kamioni prošli: „Zašto se neko od nekoga plaši? Plašite se od lopova? Kada je to bilo u Crnoj Gori?”. Tadašnji potpredsjednik Vlade  Dritan Abazović je izjavio da je „Vlada odlučna da se obračuna sa građevinskom mafijom“.

U novembru 2021. uhapšeni je vlasnik firme Cijevna Comerc Danilo Petrović, vlasnik firme Per Mar Predrag Maraš, i još nekoliko osoba. Privedena je i direktorka Montenegro petrola Andreja Šuškavčević- Novović. Svi su pušteni da se brane sa slobode. Neposredno nakon hapšenja kamioni Cijevne Comerc snimljeni kako nesmetano odnose šljunak.

Novinar i aktivista Vuk Vujisić držao je ovu temu u fokusu i uz stalne prijetnje i napade snimao i prijavljivao krađu šljunka. Nije imao ko da ga prati.

Borba je nastavljena traljavo i selektivno. Sredinom ovog mjeseca uhapšen je vlasnik Tehnoputa Saša Aćimić. On je i pored zabrane inspekcije nastavio sa nelegalnom izgradnjom asfaltne baze na obali Cijevne, gdje je uzurpirao državnu imovnu. Pušten je da se brani sa slobode. Nejasno je zašto nijesu uhapšeni i čelnici drugih kompanija koje su učinili ista krivična djela zbog kojih je uhapšen  Aćimić – povreda službenog pečata, odnosno rad uprkos zabrani građevinske inspekcije.

Da sve prelazi u farsu pokazalo je prošlonedjeljno uklanjanje nelegalnog postrojenja za proizvodnju betona kompanije Cijevna Comerc. Vujisić je isti dan upozorio da je sve bila predstava za javnost. Bukvalno, uklonjeno je samo par elektromotora i nekoliko kvadrata lima sa obližnje hale.

A onda je javnost imala priliku da se upozna sa vajber prepiskom članova Operativnog tima za borbu protiv nelegalne eksploatacije šljunka. U prepisci direktor Uprave za imovinu i katastar Koča Đurišić lamentira nad sudbinom radnika zaposlenih u Montenegro petrolu i Cijevni Comerc, te navodi da im treba omogućiti da zakupe parcele van korita rijeka i da se uvedu u sve pravne tokove. „Sinoć smo imali priliku da vidimo prepiske gdje je osoba na čelu Operativnog tima za borbu protiv nelegalne eksploatacije šljunka (inače državni sekretar iz redova SNP-a) saglasna sa direktorom Uprave za državnu imovinu i katastar (iz redova DF-a) koji otvoreno lobira za one koji su Moraču i Cijevnu nepovratno devastirali, koji su uzurpirali i opljačkali državnu imovinu, umjesto da državnu imovinu zaštite, naplate štetu i vrate je građanima. Sada znamo gdje leže problemi. Ako kod premijera ima političke volje kao što govori, smijeniće ove dvije osobe i stati na čelo operativnog tima i tako preuzeti političku odgovornost”, napisao je ekološki aktivista Aleksandar Dragićević na svom Fejsbuk profilu.

Niko nije smijenjen. Operativni tim je napustila zamjenica zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore Marija Božović, koja smatra da ne bi smjeli da se traže kompromisi sa uzurpatorima.

Pojedini uzurpatori državne imovine javno su govorili da imaju obećanja od opštinskih vlasti da dobiju nove parcele za nastavak posla. Da je kompromis moguć potvrdio je i premijer koji je na pitanje za mogućnost da navedenim kompanijama daju kamenolomi, odgovorio: „U skladu sa zakonom i na mjestima koje država propiše kao moguća mjesta za eksploataciju u skladu sa zakonom, nemam ništa protiv“.

Do tada, protiv istih tih kompanija državnu imovinu moraće da brani Vojska. Angažovanje Vojske Crne Gore radi zaštite vodoizvorišta Bolje seste i korita rijeke Morače  predložio je Vladi – Nacionalni savjet za borbu protiv korupcije na ovonedjeljnoj konstitutivnoj sjednici.

Savjet je iskazao očekivanje da sudska grana vlasti, tužilaštvo i policija djeluju. Predsjednik Savjeta Abazović predložio je i da Građevinska inspekcija kao prioritet sprovede rušenje bespravno sagrađenih objekata koje koriste nelegalni eksploatatori šljunka. Zašto do sada to nije uradila, odgovora nema.

Umjesto toga najavljene su smjene osoba koje su novinarima proslijedile prepisku Operativnog tima.

„Nijesam zadovoljan time što se traga za ljudima koji su poslali poruke novinarima iz Operativnog tima. Vjerujem da su ti ljudi istinske patriote jer su ukazale na problematičan stav određenih članova tima. Umjesto da smjenjujemo trule daske u institucijama, pominju se smjene ljudi koji su slali poruke novinarima. Vlada bi trebalo da se pozabavi time ko opstruira ovaj proces a ne onima koji su ukazali na problematične stavove članova Operativnog tima“, kaže Vujisić za Monitor.

On kaže da je na Savjetu iznio sva saznanja i podatke koje ima i viđenje situacije na terenu kada je u pitanju nelegalna eksploatacija šljunka. „Ohrabrujemo nadležne institucije da počnu da poštuju zakone. Bićemo tu kao podrška užem timu kojim će rukovoditi premijer kada je u pitanju borba protiv nelegalne eksploatacije i daćemo sve dokaze“, kaže Vujisić.

Premijer je kazao da je kompanija Bemaks bila „glavni eksploatator“ u protekloj deceniji, i najavio krivičnu prijavu protiv Glavnog grada za ugrožavanje ekonomskih interesa države. Rekao je da je lokalna samouprava vezala ruke građevinskoj inspekciji da ne može ukloniti objekte Bemaksa.

Blago rečeno, kontradiktorna je Abazovićeva ocjena da je kompanija Bemaks sada zainteresovana da se zaustavi eksploatacija na rijekama. „Vršili su nelegalnu eksploataciju godinama, onda su se prvi povukli, i sada navijaju da se druge firme onemoguće u tome, kako bi te firme dolazile kod njih po materijal, odnosno oni imali monopol“, objasnio je. Ispada da će država opet raditi u korist Bemaksa.

Abazović je kazao da nijesu daleko od odluke da se angažuje Vojska da štiti nacionalni interes. On je poručio ljudima u državnoj upravi – ko nema smjelosti, neka to i saopšti.

Naši sagovornici, zaposleni u institucijama, tvrde da država može ako hoće u kratkom roku da sruši nelegalne objekte, konfiskuje mašine, pa i da naplati štetu. Preduslov za to je jedinstvena volja državnih institucija, koje za sada nema, ali i uklanjanje korumpiranih službenika.

Premijer je opet obećao da neće biti selektivnosti. Tome se nadaju i mnogi u institucijama. Oni sa kojima je Monitor razgovarao ističu da nade polažu u Specijalno državno tužilaštvo kod koga su mnogi dokumenti o dugotrajnoj nelegalnoj eksploataciji šljunka.

„Nadamo se da će se ova stvar brzo završiti, a nadamo se i reakciji SDT-a. Pitanje je zašto se ne ide na rušenje objekata tamo gdje je pravno sve čisto. Pitanje je i zašto se ne procesuiraju sve firme, od namanje do najveće jer se ovako stiče utisak da se neke štede. Imamo priču da će jedan firma postati monopolistička, a i ona je u prekršaju jer je uzurpirala državno zemljište. Zato sam da se sve firme koje su u prekršaju procesuiraju i ne smije biti nikakvog kompromisa niti dogovora sa tim firmama. Pitanje je ko se sastajao sa tim firmama, da li je i do kakvog dogovora došlo i ko opstruira ovaj proces“, navodi Vujisić.

Prema informacijama Monitora ubrzo će uslijediti akcije protiv nelegalnih eksploatatora. Pitanje je samo hoće li one biti farsa kao i do sada ili stvarni  udar na građevinsku mafiju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo