Povežite se sa nama

MONITORING

Ko i zašto

Objavljeno prije

na

Svjedoku deportacija, jedinom čovjeku iz sistema koji je po vlastitoj savjesti progovorio o tom zločinu moglo bi se suditi ukoliko specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, terorizam i ratne zločine podigne protiv njega optužnicu. Slobodan Pejovića je prve izjave za medije o ovom ratnom zločinu dao krajem 1990-ih, a cjelovitu ispovijest 2000. godine za podgorički Radio Fri Montenegro. Od tada traju napadi na njega i njegovu imovinu koji su bili tema osvrta šefova ANB-a i Uprave policije. Duško Marković i Veselin Veljović uglas su demantovali da su njihove službe umiješane ili da su ataci motivisani svjedočenjima o deportacijama.

ULOGA ANB: Napadi su bili intenzivni od 2001. do 2009, kada je načelnik centra tajne službe (SDB, sada Agencije nacionalne bezbjednosti) za Herceg Novi bio Dejan Mrdak, koji je potom unaprijeđen i premješten na dužnost u Podgoricu.

Svjedočeći 20. oktobra 2010. pred Višim sudom u slučaju deportacija, kada se nalazio pod zakletvom, Pejović je saopštio da je Mrdak bio neposredni organizator napada na njega a eskalirali su i do prijetnji likvidacijom.

Mrdak je podnio krivičnu tužbu protiv Pejovića, no prošlog mjeseca je odustao od tužbe. Prethodno je postupajući sudija zatražio od ANB-a pismeno izjašnjenje da li je Pejović bio predmet obrade te službe – taj odgovor nije dospio do suda.

Prema ranije objavljenim činjenicama, tajna služba je još početkom 1990-ih Pejovića stavila pod „operativnu obradu”. On je izjavio kako ga je o tome svojevremeno obavijestio Vukašin Maraš, ministar policije, a da mu je SDB „2000. godine ponovo zavela obradu”, što se poklapa sa njegovim javnim svjedočenjem o deportacijama na Fri Montenegru.

PRIMJER: Ataci na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Za čitav slučaj u kojem je deportovano oko 150 ljudi, od kojih su njih najmanje 86 ubijeni, najvažnija je oduvijek bila tvrdnja Slobodana Pejovića da je kritične večeri u prostorijama CB-a Herceg Novi vidio telegram sa naredbom ministra policije Pavla Bulatovića da pristupi hapšenjima i deportacijama. To je ključni dokaz: hapšenja i deportacije nijesu rezultat spontanog, izolovanog ili mimo znanja državnog vrha obavljenog prljavog posla.

Tek u istrazi ili na procesu pred Višem sudu, svjedočenje Slobodana Pejovića da se postupalo „po depeši iz Podgorice” potvrdili su i drugi policajci: optuženi Duško Bakrač, Branko Bujić ili Milorad Šljivančanin, takođe i svjedoci, policajci iz Herceg Novog Veselin Badnjar i Milan Dostinić, šef SUP-a u Tivtu Slobodan Laban, zatim Slavko Otašević koji je nakon deportacija ispred tajne službe asistirao parlamentarnoj komisiji u prikupljanju podataka, itd.

Kako metode zastrašivanja Slobodana Pejovića – a on ni za jotu nije promijenio svoj iskaz – nijesu dale rezultate, uostalom za negiranje, zataškavanje ili relativizaciju krimena je bilo kasno, pristupilo se kampanji njegovog dezavuisanja. Zamislimo što bi se desilo ako bi Pejovićev primjer hrabrog svjedočenja prošao nekažnjen – stotine drugih policajaca, vladinih službenika ili insajdera mogli bi slijediti njegov primjer i javno progovoriti o zločinima i najprljavijim poslovima u koje su bili uvučeni!

KARAKTERNI SVJEDOCI: Prvi u nizu policajaca, koji su svjedočili po pozivu tužilaštva u slučaju deportacija pred Višim sudom u Podgorci, bio je Ranko Martinović. Sebe je opisao kao penzionisanog inspektora iz Herceg Novog.

Tokom deportacija, kazao je, bio je angažovan na drugim zadacima, pa nije bilo jasno zbog čega je onda uopšte pozvan od tužilaštva – nije, navodno, akter događaja i takav je iskaz dao još u istrazi. No, ispostavilo se kako je zapravo doveden da saopšti stvar koju je „čuo”. Pozvao se na Ranka Mihailovića, takođe policajca-svjedoka iz Herceg Novog, koji mu je saopštio da je Pejović „rukovodio deportacijama”.

Iskaz Ranka Martinovića je naišao na neuobičajeno veliki publicitet, premda se nije radilo o bilo kakvoj senzaciji. Slobodan Pejović je upravo svih ovih godina svjedočio da je tokom jedne noći, po naredbi koju je dobio od Damjana Turkovića (pokojnik, bio pomoćnik za sektor javne bezbjednosti CB Herceg Novi), skupa sa narečenim Rankom Mihailovićem i još jednim policajcem, priveo trojicu građana BiH; svih ovih godina je tvrdio da ih je, mimo znanja pretpostavljenih, potom oslobodio – ispostavilo se da su sva trojica zaista preživjela deportacije.

I policajac Ranko Mihailović je takođe svjedočio; pozvan je da se pred istražnog sudiju izjasni dok je 2008. bio zamjenik komandira Stanice policije u Herceg Novom i kada su iz Uprave policije negirali da su napadi na Slobodana Pejovića motivisani svjedočenjem o deportacijama.

Mihailovićev iskaz pred Višim sudom 15. septembra 2010. nije opovrgao opis događaja iz svjedočenja Pejovića. „Nalazio sam se na poslu u dežurnoj službi kada me je pozvao sada pokojni Damjan Turković, zamjenik načelnika CB-a Herceg Novi, saopštio da je stigla depeša”, rekao je Mihailović i dodao da je te večeri hapšenjem u Meljinama „rukovodio inspektor Slobodan Pejović, pozvao me je a ja kao policajac sam obavezan da mu pružim asistenciju”.

Svjedočenja Ranka Martinovića i Ranka Mihailovića su ih preporučili da budu insajderi za dokumentarni film Heroj našeg doba koji je njegov autor Šemsudin Šeki Radončić 17. oktobra predao specijalnom tužilaštvu kao glavni dokazni materijal za svoju tezu da je Slobodan Pejović „ratni zločinac”.

Oni su otišli i korak dalje, tvrdeći u kako je Pejović maja 1992. bio „inspektor za potrage”, što se u u filmu Heroj našeg doba dodatno formuliše i kao službena dužnost „inspektor za hapšenje Bošnjaka”?!

Kako je Monitor objavio, Rješenjem Br. 12970 od 13. decembra 1991, potpisao tadašnji ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović, dotadašnji inspektor za suzbijanje opšteg kriminaliteta Slobodan Pejović raspoređuje se na mjesto inspektora za suzbijanje imovinskog kriminaliteta (imao je i referat za krvne delikte) počev od 1. januara 1992; sa te dužnosti je Pejović 1994. i penzionisan.

INSPEKTOR IZ ZATVORA: Slobodan Pejović je saopštio da prema Martinoviću i Mihailoviću „osjećam gađenje”. Za Martinovića je kazao da je „kriminalac” a Mihailović „ekstremni srpski nacionalista”. Objasnio je da „tajna policija vrši strahovit pritisak na ostale moje kolege svjedoke, da lažno svjedoče protiv mene; za sada nijesu uspjeli”. Martinović je podnio tužbu za klevetu i na prvostepenom Osnovnom sudu u Herceg Novom maja ove godine Pejović je osuđen na 600 eura kazne zbog klevete.

Provjerili smo: penzionisani inspektor Ranko Martinović je najmanje dva puta hapšen zbog djela iz organizovanog kriminala. U noći između 18. i 19. avgusta 2005. Martinović je uhapšen pod optužbom da je član kriminalne bande koja se bavila švercom, kao i zbog neovlašćenog držanja municije. Tačno je, kako je tvrdio Pejović, da je Martinović bio „stanovnik Spuža” – boravio je u pritvoru od hapšenja avgusta 2005. do juna 2006. godine!

Upravo je Ranka Martinovića specijalno tužilaštvo – koje ga je pozvalo za svjedoka u slučaju deportacija – prethodno teretilo kao jednog od dvojice organizatora šverca cigareta. Djelimično je priznao krivicu. Na procesu pred Osnovnim sudom u Kotoru, Martinović je 16. januara 2006. kazao: „Mislim da je vlasnik cigareta čovjek iz Podgorice, ali zbog svoje bezbjednosti i zato što nemam čvrstih dokaza neću ga imenovati”. Ko je Martinoviću ugrožavao bezbjednost? – nije saopštio. Osuđen je na četiri godine robije, no Viši sud u Podgorici je 2007. poništio presudu. Na obnovljenom postupku, takođe pred Osnovnim sudom u Kotoru, sutkinja Biljana Uskoković ga je 15. septembra 2009. nepravosnažno osudila na tri godine.

U međuvremenu, Martinović se nije, koliko je poznato, žalio da bi mu anonimni “vlasnik cigareta iz Podgorice” mogao ugroziti bezbjednost. Gotovo četiri godine od hapšenja i pretresa njegove kuće, Uprava policije Veselina Veljovića dostavlja (9. juna 2009) kotorskom Osnovnom sudu dopis u kojem opovrgava samu sebe, odnosno nalaze pretresa – „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”, pa se Martinović oslobađa po toj tački optužnice.

SVJEDOK TUŽILAŠTVA: Kada je Ranko Martinović 1. jula 2010. davao iskaz pred podgoričkim Višim sudom u slučaju deportacija postupak za šverc cigareta još nije bio pravosnažno okončan. No, to nije bio jedini: protiv njega je vođen još jedan proces. Specijalno tužilaštvo je teretilo svog svjedoka Martinovića takođe za djelo iz organizovanog kriminala.

Prema toj optužnici, Martinović je od 12. do 24. decembra 1997, dok je bio aktivni starješina policije, skupa sa još jednim saučesnikom iz MUP-a, podstrekavao policajce Sretena Vučinića, Žarka Filipovića i Radomana Golubovića „obećavši im nagradu da ne obavljaju svoju dužnost” da bi sa broda Merkur bio nesmetano obavljen pretovar švercovanih cigareta. Po drugoj tački optužnice Martinović je terećen kao saučesnik u nelegalnoj nabavci cigareta iz Kopra (Slovenija) od kojih je dio u noći između 12. i 13. decembra 1997. istovaren u Platamunima.

Proces je dobio epilog nakon što je Ranko Martinović lansiran u karakternog svjedoka protiv Slobodana Pejovića. Naime, isti sud koji je oslobodio krivice optužene policajce zbog zločina deportacija – Viši sud, ista sutkinja koja je predsjedavala Krivičnim vijećem u slučaju deportacija – Milenka Žižić, isto tužilaštvo koje je falsifikovalo optužnicu u slučaju deportacija i pozvalo Ranka Martinovića da svjedoči o nečemu u čemu po vlastitoj tvrdnji nije ni učestvovalo – specijalno tužilaštvo, 22. marta ove godine bili su saglasni da oslobode narečenog Martinovića i njegove saučesnike za krivično djelo zloupotreba službenog položaja i šverc cigareta iz davne 1997!

Oslobađanje Ranka Martinovića je obrazloženo izjavom specijalnog tužilaštva da odustaje od krivičnog gonjenja. Nakon 14 godina terećenja, specijalno tužilaštvo je zimus objavljuje da za Martinovića i ortake iz policije „nema dokaza da su izvršili krivična djela za koja su optuženi”; zbog protoka vremena, odnosno zastarjelosti postupka, specijalno tužilaštvo tvrdi da ne može pravno kvalifikovati djelo!

Inspektor CB-a herceg Novi, svjedok Slavko Cmiljanić, tokom iskaza pred Višim sudom u slučaju deportacija, tvrdio je da je Ranko Martinović takođe bio u Herceg Novom noći kada je izdato naređenje za hapšenje izbjeglica. Naime, Martinović je, prema presudi Ks. br. 3/09, kazao da je bio „u sastavu novoformirane specijalne jedinice za područje čitave Boke”, da njegova „jedinica nije učestvovala ni u kakvom akciji”; ukratko, izjutra su, tvrdio je, zaduživali hranom, bojevom municijom, šatorskim krilima, pa po cijeli dan “boravili na terenu”.

Problem sa ovim iskazom nije samo u tome da je drugi karakterni svjedok Ranko Mihailović bio takođe član te „specijalne jedinice” a da je, po vlastitom priznanju, učestvovao u hapšenju, već i iskaz inspektora Cmiljanića, koji je 5. novembra 2008, pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Cmiljanić je kazao da je kritične noći Damjan Turković, preko dežurne službe, pozvao „sve inspektore i vođe sektora”. Među njih dvadesetak, koji su se okupili, Cmiljanić navodi i – Ranka Martinovića!

SLUŽBA JE SLUŽBA: I brat Ranka Martinovića, Radomir Rašo Martinović, dugogodišnji šef 1. uprave SDB-a, takođe je svjedočio u slučaju deportacija. On je do 2003. bio u aktivnoj službi, kada se sukobio sa Duškom Markovićem i jedno vrijeme bio je ekspert za bezbjednost u Grupi za promjene – otprilike, do hapšenja svog brata pod optužnom za organizovani kriminal.

Proljeća 1992. Radomir Martinović je bio zamjenik načelnika 1. uprave, koja je srce službe. Na procesu je saopštio da to vrijeme „pamtim po jednom lijepo događaju”, naime šahovskom meču Bobi Fišer – Boris Spaski održanom na Svetom Stefanu.

„Ne znam ništa o deportaciji. U to vrijeme, koje se pominje kao deportacija, održan je šahovski meč između Fišera i Spaskog na Svetom Stefanu. Planirao sam i rukovodio obezbjeđenjem tog šahovskog meča, jer su Amerikanci zabranili Fišeru da igra zbog uvedenih sankcija. Za deportaciju sam prvi put čuo kada je postavljeno poslaničko pitanje u Skupštini Crne Gore”, kazao je Radomir Martinović.

Problem i sa ovim svjedočenjem je nasilno izbačenim logičnim detaljima; najprije, hronologija koja je svima provjerljiva: meč Fišer-Spaski nije održan u periodu deportacija (prema optužnici u drugoj polovini maja 1992), već tri mjeseca kasnije; na primjer, Amerikanci Fišeru nijesu, kako tvrdi Radomir Martinović, mogli da zabrane da igra zbog sankcija, jer sankcije nijesu bile ni zavedene u intervalu deportacija koje naznačuje tužilaštvo, već tek 31. maja 1992!

Naredni problem odnosi se na ulogu 1. uprave SDB-a u deportacijama. O tome postoje pismeni tragovi u sudskim spisima. Dokaz: na primjer u Telegramu SDB Herceg Novi Br. 184 od 24. maja 1992. godine, potpisao sada optuženi Radoje Radunović (proljeća 1992. načelnik SDB-a u Herceg Novom), izvještava se 1. uprava SDB da su uhapšena četiri lica muslimanske nacionalnosti iz Srebrenice. Citirani Telegram je uvršćen u sudske spise iako je ANB Dopisom Br. 250-01-4287/10 od 23. novembra 2010. tvrdila da „ne posjeduje telegram MUP-a RCG SDB IV Odjeljenja I Uprave kao odgovor na telegram centra SDB H. Novi br. 184 od 24. maja 1992″, itd.

„Opet bismo isto uradili, služba je služba”, saopštili su optuženi policajci nakon što su 29. marta pred Višim sudom u prvostepenom postupku oslobođeni krivice za ratni zločin deportacija.

Slobodan Pejović – ne bi. To je njegova krivica i zato ga država napada svojim tupim oruđima: sramnim pravosuđem, kompromitovanim svjedocima i medijskom halucinacijom koju proizvodi hor novinarskih idiota.

Sudbina Slobodana Pejovića je pravo lice svireposti ove vlasti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP’“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo