U parlamentu je napravljen prvi korak. Vladajuća većina u Administrativnom odboru Skupštine Crne Gore prihvatila je zahtjev Specijalnog državnog tužilaštva da se poslaniku Nebojši Medojeviću skine imunitet kako bi se protiv njega mogao „pokrenuti krivični postupak i odrediti pritvor”. Konačna odluka, najavljeno je, biće donijeta na sjednici parlamenta 29. juna. Pred poslanički ljetnji raspust.
Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić i njegovi saradnici iz tužilaštva Medojevića pokušavaju optužiti za „stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca”. Predsjednik PzP odgovara kontraoptužbama: ,,Ratni zločinac sa dubrovačkog ratišta traži moje hapšenje zato što pričam o njegovim ratnim zločinima”.
Priča o pranju novca nije nova u Crnoj Gori. Kao što nije novo ni to da se – sa pozicija pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti – o tom vidu kriminala i njegovim akterima priča sa višestruko različitim aršinima. Koji, prije svega, zavise od statusa koji (navodni) akteri tog posla uživaju kod vladajuće elite.
U početku (prva polovina poslednje decenije prošlog vijeka) bješe – potpuno bezakonje. Koje je u Crnu Goru dovelo „profesionalce” sa svih strana. Tako nam je iz Švajcarske stigao Mark Rič, glavni junak „najveće utaje poreza u istoriji SAD-a”, i njegovo Glenkor. Da spašavaju KAP. Ta operacija nam je, računajući i Ričove „đake” Dragana Brkovića i Olega Deripasku, odnijela makar 800 miliona. Za precizniju računicu valjalo bi se obratiti nekadašnjem potpredsjedniku Vlade i aktuelnom poslaniku SD-a Vujici Lazoviću.
Paralelno, premijer (tadašnji) Milo Đukanović budžet je punio u saradnji sa mafijaškim bandama s juga Italije, specijalizovanim za šverc duvana, trafiking i prostituciju.
Cio jedan razred ovdašnje biznis elite uključio se u duvanski projekat. Na neke od njih ukazala nam je optužnica italijanskog tužioca Đuzepe Šelzija. Na popisu potencijalnih aktera međunarodnog šverca duvana (postupak je nakon dugogodišnjih odlaganja obustavljen) nalazili su se Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, njihove kolege iz Srbije Andrija Drašković i Stanko Subotić Cane, te ovdašnji političari Branko Perović, Dušanka Jeknić, Miroslav Ivanišević i premijer Đukanović. Odluka da nijesu krivi nikada nije do kraja odagnala sumnje da nijesu stekli u tom, koliko profitabilnom toliko kontroverznom, biznisu.
Tu se negdje, sredinom 90-ih, rodila ideja da se sumnjivi novac pere u našoj kući, umjesto da se nosi u Moskvu, na Kipar ili neku sličnu međunarodnu destinaciju. Krenuo je posao of-šor bankarstva u kome su vladajući Crnogorci bili toliko konkurentni da su privukli i međunarodnu klijentelu.
Jedna od tako registrovanih banaka bila je Standard Hellier Bank, osnovana februara 2000. i upisana u podgorički Registar pod rednim brojem 671. ,,Odgovorno tvrdim da je u Crnoj Gori oprano oko 100 miliona dolara. Sav taj novac prošao je kroz račune Standard Hellier Bank u Podgorici, a poticao je iz crnog fonda češke civilne izvidnice…”, svjedočio je Miloslav Votava, nekadašnji direktor banke i, istovremeno, pripadnik češke obavještajne službe – Ustanove za inostrane odnose i informacije (izvidnica).
Potvrda da su kapaciteti naše perionice prerasli očekivanja stigla je potom iz Moskve. Ruska Federacija stavila je 2001. Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca, uz podatak da, u tom momentu, njeni tajkuni i njihove kompanije na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori drže između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Kada je naš bankarski model zasmetao i zvaničnom Vašingtonu, nadležni su odlučili da stave tačku na taj biznis.
Pranje novca, zvanično, postaje nedozvoljena aktivnost i u Crnoj Gori. Samo zvanično.
U vrijeme kada je Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda osuđen za zloupotrebu tešku približno milijardu dolara, uz preporuku Mila Đukanovića i Igora Lukšića dobio crnogorski pasoš, policija je na tivatskom aerodromu uhapsila ruskog državljanina, vlasnika firme Meljine doo, zbog sumnji da je prao novaca stečen zloupotrebama službenih ovlašćenja u Moskvi, zbog čega je u Rusiji bio pravosnažno osuđen. Zašto Interpolova potjernica nije smetala Šinavatri a jeste Rusu V.E.K., ako ne zbog toga što su pronevjere za koje je osuđen prvi bile približno 150 puta veće?
Tri godine kasnije, u proljeće 2014., crnogorsko pravosuđe je ozvaničilo odluku da odbije zahtijev Srbije da joj se izruči budvanski biznismen Blažo Dedić, kako bi odgovarao na optužbe da je prao novac Šarićevog narko klana. Nadležnima nije zasmetalo saznanje da je Dedić, na neobjašnjiv način, za petnaest godina prešao put od recepcije Slovenske plaže do vlasnika niza hotela u Srbiji i Crnoj Gori čija se ukupna vrijednost mjerila desetinama ili, možda preciznije, stotinama miliona. Valjda nijesu znali da ekonomski stručnjaci kažu kako turizam, uz poljoprivredu, spada u red privrednih grana sa najnižom profitnom stopom. Ili je prevagnula filozofija koju je Dedić, lakonski, sažeo u jednu rečenicu (doduše, činjenično netačnu): „Ako je nešto rađeno – tu je u Crnoj Gori, ako je nešto oprano – tu je u Crnoj Gori”.
Slijede priče o braći Kalić, braći Šarić, Naseru Kaljmendiju, Prvoj i Hipo banci, odnosno kreditima koje su davali i(li) uzimali Aco i Milo Đukanović, Petar Ivanović, Stanko Subotić, Dragan Fric Dudić… Poznati detalji samo bi uzimali prostor.
Tek jedan „detalj” za ilustraciju: Vladina Uprava za nekretnine odlučila je, 2013. godine, da u zakup da privremeno zaplijenjenu imovinu Duška Šarića i Jovice Lončara (ni nakon pola decenije sudskih putešestvija, njihov „slučaj” pranja novca nema pravosnažnu presudu).
I našli su zakupca novosadskog advokata Radovana Štrbca, kome se u to vrijeme u Beogradu sudilo zato što je, kupovinom preduzeća po Vojvodini, prao novac – Darka Šarića. I nikome od nadležnih nije smetalo makar to što se, mjesec prije uzimanja ove imovine u zakup, požalio kako zbog zabrane da se bavi advokaturom u Srbiji ne može porodici da plati ni zdravstveno osiguranje.
Paralelno, tekla je priča o, recimo, Muhamedu Rašidu i Mihamedu Dahlani, uticajnim akterima bliskoistočne tranzicije, koje su za partnerstvo i prijateljstvo sa Đukanovićem, Aleksandrom Vućićem i njihovim saradnicima, možda, preporučile i optužbe za višemilionske pronevjere na domaćem terenu.
,,Dahlan je samo jedan u nizu obavještajaca iz opskurnih nedemokratskih zemalja koji su u Đukanovićevoj privatnoj državi vidjeli idealnu šansu za sklapanje korupcionaških poslova i pranje prljavog novca”, govorio je za Monitor Nebojša Medojević, kada ni njemu, ni nama, a valjda ni onima koji ga sada optužuju, na pamet nije padalo da bi se i on mogao naći u tom društvo. Makar samo voljom čelnika ovdašnjeg tužilaštva i pravosuđa ,,Ovakvi profili ‘investitora’ su uglavnom fokusirani na pranje novca i naplatu korupcionaških provizija. Iza sebe često ostavljaju nedovršene velike projekte, dugove, mijenjaju kompanije i preprodaju svoje poslove koje su formirali uz pomoć korumpiranih lidera banana državica”. Liči vam na zaostavštinu DPS-a?
Zaista, otkud Nebojša Medojević u ovom društvu? Među sjecikesama, ubicama, narko trgovcima i tranzicionim pljačkašima? Zašto se „pere” novac koji nije „prljav”? I zašto Katnić Medojeviću, kao predsjedniku PzP-a spočitava sve ono što je sedam godina ranije radio i Milo Đukanović – kao predsjednik DPS-a. Samo bez optužbe, a kamoli kazne.
Vjerovali ili ne – ima tu neke logike: onako kako su Liberali optuženi da se protive crnogorskoj nezavisnosti, kako je Slobodan Pejović – čovjek koji je obznanio zločin deportacije izbjeglica – prozivan kao ratni zločinac, po modelu po kome je i Monitoru spočitavano prvo ustaštvo, pa onda četništvo, a konačno navodno izrugivanje s porodicama civilnih žrtava ratova u bivšoj SFRJ…
E, po tom modelu se Medojeviću spočitava pranje novca, a ne, eventualno, nezakonito finansiranje predizborne kampanje, iako i tužilac koji je pisao optužnicu kaže da novac potiče iz legalnih poslovnih aktivnosti. Uz jedan bitan dodatak.
Prema izvorima Monitora, neki je um iz političko pravosudnog establišmenta odlučio da spoji zadovoljstvo sa korisnim. Pa će, ukoliko su naše informacije tačne, ova priča dalje ići u pravcu da je Medojević bio na čelu kriminalne grupe koja je prala pare kako bi finansirala ne izbornu pobjedu DF-a, već – državni udar.
I to će biti oficijelni odgovor na zamjerke iz Izvještaja Komiteta Savjeta Evrope za borbu protiv pranja novca (MONEYVAL), u kome se još dvije godine unazad ovdašnjim vlastima zamjera da „do sada nijesu istraživali, niti procesuirali nijedan slučaj finansiranja terorizma”. Eto im ga sad. I koga briga što nema logike da je DF prao novac kako bi njime neki Rusi najmili neke Srbe da pobune neke Crnogorce. Pa da NATO ode do đavola.
Slučaj Medojević, samo pokazuje da režimska fabrika za proizvodnju bijesa i haosa u Crnoj Gori ne prestaje. U osnovi je naravno borba za opstanak na vlasti, koju su ovjerili na izborima održanim uz puč. Za sve što se dešava u Crnoj Gori njihova odgovornost je najveća. No način na koji se lideri DF-a nose sa optužbama (vidi boks) sve češće ide na ruku režimu kome odgovara da se sukob prenese na identitetski teren gdje svi gubimo, a vlast se mirno ne može smijeniti. Toliko se bar zna. DPS-u treba strah, da bi držao Crnu Goru okovanu. Ko god prihvati nadmetanje u disciplini umnožavanja straha suštinski postaje njihov saveznik.
Traktor politika
„Ja ne želim da se u Crnoj Gori prolije ni kap nečije krvi. Ali vas upozoravam da sam spreman da branim i sebe i svoju porodicu i svoje najbliže do zadnjeg metka. Pa to sad shvatite i kao prijetnju i kao obećanje.” Ovo nijesu izvodi iz fejsbuk besjede nekakvog odmetnika. Navedene prijetnje i obećanja predočio nam je u utorak poslanik Milan Knežević, jedan od lidera Demokratskog fronta. Na konferenciji za medije na kojoj su prvaci Fronta došli da pojasne kako psovke, uvrede i prijetnje izrečene dan ranije u parlamentu nijesu bile stvar povišenog adrenalina, afekta ili neke (para)političke tragikomedije. Pa su, da pritvrde kako su i koliko ozbiljni, većinu rečenog ponovili i, dosolili. Svjesni ili nesvjesni toga da će tako u velikoj mjeri proširiti krug onih koje će njihove riječi zabrinuti i ustrašiti. Tako Andrija Mandić, Kneževićev kolega iz predsjedništva DF-a, obznanjuje da „kao lične neprijatelje doživljava sve poslanike koji su glasali za skidanje imuniteta” liderima tog opozicionog bloka. Ponavljajući tvrdnju da je „DF napadnut” zbog čega ima pravo na samoodbranu „u skladu sa tradicijom”, te da se Crna Gora nalazi na ivici građanskog rata, Mandić je izrekao i nešto što bi, ako se dosljedno sprovede, moglo gurnuti zemlju i preko te ivice. ,,Pozivamo sve naše funkcionere, naše pristalice i članove da imaju istovjetan odnos prema tim ljudima kao što ga mi imamo”. Da ih pljuju, psuju i biju!? Taj račun je lako svesti: pristalice DF-a ubrzo bi postale lični neprijatelji, pristalica režima. Na pitanje novinara Radija Slobodna Evropa da li preuzima odgovornost za eventualne incidente i moguće sukobe, Mandić je spremno odgovorio: ,,Da. Preuzimam potpunu odgovornost za sve ono što će se desiti u Crnoj Gori.” Od njega smo tog dana još čuli kako je ,,postojao plan sličan Oluji, da se mi Srbi potrpamo u kamione i traktore i protjeramo iz Crne Gore”. Andrija Mandić nije pružio nikakav podatak za tu tvrdnju. Ipak, glas je raspršen i proizvodi temperaturu. Koliko god se „arogantna vlast i agresivna opozicija”, kako je neko od analitičara opisao DPS i DF, trudili da nas gurnu u taj ambis, priča koja počinje balvanima a završava traktorima ne zvuči kao realan opis crnogorske budućnosti. Makar još uvijek ne. Stojeći na istoj bini Nebojša Medojević nije, pokazao da su mu zasmetale najave koalicionih partnera. Pošto se predsjedniku PzP-a, ne može spočitati ostrašćeni nacionalizam, raspirivanje mržnje, spremnost na huškanje i ratno profiterstvo, ostaje dilema: ili on Kneževića i Mandića nije dobro čuo, ili ih mi nijesmo dobro razumjeli. ,,Đukanović se zalaže za rješavanje krize nasiljem… DF je snažno protiv toga…”, ubjeđuje nas Medojević. Dok njegovi politički saveznici sve glasnije mirotvore.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice