Povežite se sa nama

FOKUS

ŽELI LI VLAST HAPŠENJE NEBOJŠE MEDOJEVIĆA: Parlament i tužilaštvo na istom zadatku

Objavljeno prije

9 godina

na

nebojsa-medojevic-(7)

Još nepunih nedjelju dana pa će predsjednik parlamenta Ivan Brajović zatražiti da poslanici vladajuće koalicije lojalnost partijskoj i državnoj eliti dokažu skidanjem imuniteta Nebojši Medojeviću. Ako je do juče, možda i samo teoretski, i bilo upitno da li će taj zahtjev dobiti potrebnu većinu – danas se čini potpuno suvišno postavljati pitanje o ishodu predstojećeg glasanja. Suštinski bitno će biti ono što potom uslijedi.

Ako ostane bez imuniteta, Medojević će biti drugi poslanik u crnogorskom parlamentu kome je imunitet skinut zbog djela tzv. privrednog kriminala. Prvi je, na tom popisu, bio nekadašnji poslanik DPS Đorđe Pinjatić, koji se imuniteta odrekao krajem 2010. nakon optužbi da je zloupotrebio položaj u slučaju Zavala. Jednako, Medojević bi mogao biti i drugi (pre)glasan kritičar Mila Đukanovića koga opoziciona upornost vodi u Spuž. Tu je led probio Aćim Višnjić, nekadašnji poslanik SRS-a koji je zbog tvrdnje da se Đukanović „nezakonito bogati” u zatvoru proveo četiri mjeseca.

Bilo kako bilo, poslanici vladajuće većine ohrabreni su saznanjem da se tročlano vijeće sudija Ustavnog suda nije moglo usaglasiti da li je odluka o skidanju imuniteta poslaniku DF-a Milanu Kneževiću donijeta na nezakonit način, uz kršenje Ustava, zakona i poslovnika parlamenta. Iako je i laicima prilično jasno da su Brajović i Luiđ Škrelja, predsjednik Administrativnog odbora, u žurbi preskočili nekoliko koraka neophodnih da bi februarska odluka o skidanju imuniteta Kneževiću i Andriji Mandiću bila u potpunosti pravno valjana.

Zato će odluka na tu temu biti donijeta na plenarnoj sjednici Ustavnog suda, u kompletnom sastavu a, kako tvrde skeptični, nakon što dovoljan broj sudija sasluša dnevnu zapovijest.

Entuzijazam zakonodavne i izvršne vlasti dodatno je osnažio specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, ukazujući da postoji pravni osnov zbog koga bi on mogao tražiti da se Medojeviću odredi pritvor. Pod uslovom da mu Skupština prethodno skine imunitet.

Postoje elementi, požalio se Katnić, koji ukazuju da je pritvor potreban jer postoji opasnost da bi Medojević mogao uticati na svjedoke!? Što, valjda, nije bio kadar da uradi u prethodnih pola godine koliko je već praktično izvjesno da će se predsjednik PzP-a naći na sudu.

„Napomenuću da su čelnici DF-a na pres konferenciji pozvali sve koje je tužilaštvo pozvalo na razgovor da im se jave. To nije zapamćeno u istoriji da se oni javljaju grupaciji u kojoj su osumnjičeni za razna krivična djela, da ih oni pripremaju kako da daju iskaz”, saopštio je Katnić gostujući na javnom servisu.

Neka nam oprosti specijalni tužilac, ali čini se kako je nešto slično ipak zabilježeno u ovdašnjoj istoriji. I to ne baš tako davno.

Sjetimo se situacije iz februara prošle godine kada su čelnici Uprave policije, predvođeni direktorom UP Slavkom Stojanovićem, javno optužili Specijalno tužilaštvo da je bez ,,prezentovanih dokaza” pritvorilo dvojicu njihovih kolega – v.d. šefa Odsjeka za sprečavanje organizovanog kriminala i korupcije Dalibora Medojevića i njegovog inspektora Nikolu Terzića. Bilo je to istog dana kada su „nestali” materijalni dokazi prikupljeni pretresom kuće Veselina Mujovića, jednog od ovdašnjih tranzicionih junaka sa dobrim vezama u vrhovima ovdašnjih vlasti. Toliko dobrim da mu je i Svetozar Marović, navodno, dao pare kako bi ga Mujović izbavio od ovdašnjeg pravosuđa. I pride prikrio njegove milione deponovane u Švajcarskoj.

Uglavnom, Uprava policije tada spočitava Specijalnom tužilaštvu da pokušava iznuditi priznanje od Terzića i Medojevića.

,,Mjera zadržavanja Medojevića i Terzića, bez prezentovanih dokaza, predstavlja davno prevaziđenu i u zakonu iskorijenjenu metodu militarističkog pristupa da se preko ove mjere pokuša doći do dokaza u formi iznuđenog priznanja, iako bi trebalo da zadržavanje bude mjera određena u cilju obezbjeđenja osumnjičenog lica za dalji tok postupka, a na osnovu pravno relevantnih činjenica i već prethodno prikupljene dokazne građe kroz izviđajni postupak”, saopšteno je tada iz UP-a. A danas nam se čini kako DF mjesecima prepisuje i ponavlja isti paragraf. Mijenjajući samo imena pritvorenih.

Ipak, za razliku od DF-a koji se svojim apelima obraća uglavnom domaćoj i međunarodnoj javnosti, čelnici UP-a su molbe usmjerili na najvišu instancu. Pa su od Vlade tadašnjeg premijera Mila Đukanovića zatražili da ih zaštiti od ,,konstantne atmosfere nepovjerenja” koju proizvodi Specijalno državno tužilaštvo!?

,,Uprava policije (UP) je izložena konstatnoj atmosferi nepovjerenja..”, saopštavaju tada Stojanović i družina, „stoga pozivamo nadležne organe i Vladu da obezbijede pravnu zaštitu policijskim službenicima…”.

Katnić je ovaj „apel” protumačio kao dio specijalnog rata koji se vodi protiv njega. I koji, čitalo se između redova, predvodi tadašnji potpredsjednik Vlade Duško Marković. Aktuelni premijer. Ne znamo kako je ta epizoda rata završena, mada su pojedini mediji nedavno objavili nezvanično saznanje da Medojević i Terzić neće krivično odgovarati za nestanak dokumenata koja su, u međuvremenu, na krajnje nejasan način pronađena u jednom policijskom automobilu.

„Tužilaštvo neće podnijeti optužni predlog protiv Medojevića i Terzića, jer su tužilaštvo i policija, tačnije Milivoje Katnić i Slavko Stojanović, ispeglali navodne nesporazume”, piše Dan sredinom juna, „Upravo zbog svega toga, tužilaštvo je odustalo od saslušanja Slavka Stojanovića u ovom postupku”.

Katnić, ovih dana, govori o novoj epizodi specijalnog rata. „Sada ovaj novi oblik specijalnog rata ima više dimenzija. Jedan pojavni oblik je da se SDT prikaže da nema jednak pristup prema svima, već da je selektivno. Pokušavaju predstaviti da tužilaštvo radi po instrukcijama vlasti i lica iz sjenke. Drugi oblik je da specijalni tužilac zbog djelovanja iz svoje prošlosti ne može obavljati tu funkciju”.

Ne trebaju vam insajderske informacije da shvatite kako Katnić sada na doskorašnjem mjestu Duška Markovića vidi Nebojšu Medojevića. Tim prije će nastavak priče o navodnom pranju para kroz DF, tokom prošlogodišnje predizborne kampanje, biti još zanimljiviji.

Da li će crnogorsko tužilaštvo pokušati da Medojeviću dokaže pranje novca koje nijesu umjeli, smjeli i htjeli da dokažu članovima porodiće Safeta Kalića. Ili makar onima među njima koji su prethodno osuđivani zbog šverca narkotika. Da ne pominjemo sada čitav niz ovdašnjih tranzicionih pobjednika koji su se obogatili bez jednog jedinog dokumenta koji bi mogao posvjedočiti o načinu na koji se uvećavao njihov (nekada sasvim prosječan) imetak. A za koje u tužilaštvu, čini se, još nijesu čuli.

Ili će, možda, tužilaštvo pod vođstvom Ivice Stankovića Nebojšu Medojevića, kao predsjednika PzP-a, optužiti za nezakonito finansiranje predizborne kampanje – isto djelo za koje, uz praktično iste dokaze, nekadašnja VDT Ranka Čarapić nije smjela da optuži predsjednika DPS-a Mila Đukanovića. Zapravo, nije smjela ni da ga sasluša, makar kao svjedoka.

A možemo stvari da sagledamo i ovako: možete li zamisliti da jedan od lidera crnogorske opozicije podijeli sudbinu novinara Jova Martinovića koji je u pritvoru, gotovo izvjesno nevin, proveo godinu dana. Ili je nekome bliža situacija u kojoj se svojevremeno našao Vuk Vulević – Beranac koji je optuživan za svašta, u pritvoru proveo godine i godine (nadležni još nijesu izveli preciznu računicu) da bi, konačno, bio oslobođen svih optužbi. Na drugoj strani, možda je pristojnom čovjeku dovoljna kazna sama mogućnost da u istoj rečenici pomenete osobu koju je policija sumnjičila za saučesništvo u ubistvima i švercu kokaina, i nekoga ko je bio jedan od prvih crnogorskih zviždača (privatizacija Trebjese), a potom i najglasniji kritičar elite koju su predvodili braća Đukanović, Dragan Brković, Vesko Barović, Branislav Mićunović.

Šta je tu zločin, a šta je kazna? I gdje smo mi u toj priči?

S riječi na (ne)djela

Još su građani vagali tražeći pravo mjesto na koje bi – na skali između neodgovorne interpretacije i zlokobne najave – smjestili priče o građanskom ratu kad su temperaturu, dodatno, podigle vijesti o fizičkom obračunu ispred sjedišta NOVE u centru Podgorice. U tuči su učestvovali i, po prilici izvukli deblji kraj, tjelohranitelji Andrije Mandića Dejan Gojković i Goran Nikezić. A sa njima su se sukobili Davor Zlatičanin, Đorđije Šunjević i Gledis Čekaj. Toj trojci je, nakon privođenja, određen pritvor.

Neposredno nakon tuče, dok su njeni akteri još bili na putu ka bolnici da im se ukaže prva pomoć i saniraju povrede, Crnom Gorom su krenule spekulacije o motivima sukoba. Mandić je upozorio da je „napad na njegovo obezbjeđenje mogući uvod u građanski rat”, upozoravajući kako „napadi na DF, povređivanje ljudi iz DF-a, posebno ljudi iz nekada elitne jedinice VJ ne mogu ostati bez odgovora DF-a”.

Očekivano, u oštrim izjavama nije zaostao ni predsjednik DNP-a. ,,Nećemo dozvoliti da nas ubuduće na bilo koji način neko napada i ugrožava našu bezbjednost i bezbjednost naših ljudi”, najavio je Milan Knežević, „Nalagodavce zna cijela Crna Gora: to su Milo i Aco Đukanović i čitava bulumenta koja je kreirala aferu državni udar i koja sada kreira aferu pranja novca. Mi ćemo to rješavati kako znamo i umijemo”.

Iz Uprave policije su, nedugo potom, negirali da je tuča izazvana političkim razmiricama. Preduzete policijske aktivnosti, saopštili su, ,,ne ukazuju na to da je fizički sukob između ovih pet lica imao bilo kakav politički motiv”.

Slične tvrdnje prenio je i portal Ujedinjenje koji je, prema upućenima, „blizak Dobrilu Dedeiću”, nekadašnjem saradniku Andrije Mandića i poslaniku njegove (tadašnje) partije – SNS, sa kojim je, u međuvremenu, došao u sukob.

Ujedinjenje tvrdi, pozivajući se na neimenovane očevice, da su svi učesnici tuče i svađe koja joj je prethodila opoziciono orjentisani. A da Gledis Čekaj (državljanin Albanije nastanjen u Crnoj Gori gdje je 2011. osuđen na četiri godine zatvora zbog šverca 77 kilograma marihuane) nije učestvovao u tuči, već je, navodno, pokušao da razdvoji sukobljene.

,,Sem njega (Čekaja), svi učesnici incidenta su Srbi, a on veze nema sa ovim pa neka je stotinu puta Albanac! Svi koji smo tada bili u Hercegovačkoj smo članovi, simpatizeri ili čak i finansijeri Demokratskog fronta. Niko od nas nema veze sa režimom…”, prenosi Ujedinjenje riječi „čovjeka koji je prisustvovao nemilom događaju”. I prema kome je sukob započeo kada su se „momci iz Mandićevog obezbjeđenja” Šunjeviću i njegovim prijateljima obratili riječima: „Đe ste Vračani, majku vam j…?!”

Medojević, ipak, ne vjeruje u ovu verziju događaja. „Ovo je školski primjer kako kriminalne službe ANB-a koriste svoje agente, ili ljude iz sive zone, da izazovu sukobe u Crnoj Gori”, objašnjava lider PzP-a. „ Agenti ANB-a su napali naše ljude. Razumjeli smo poruku i nećemo se obraćati institucijama”, zaključuje on naglašavajući kako DF ne želi sukobe u Crnoj Gori.

Nedoumice pojačava saznanje da godinama postoji čitav niz incidenata sa političkom konotacijom u kojima policija nije identifikovala osobe koje su kršile zakon. Ili je tolerisala bezakonje. Još od vremena kada su samozvane patriote u Virpazaru spriječile tadašnjeg premijera SFRJ Antu Markovića da ruča sa svojim pristalicama.

Da ne idemo, ipak, toliko u prošlost: Policija, navodno, nije identifikovala nijednog člana iz grupe mladića koja je, na tzv. fejsbuk protestu 15. februara 2015. godine, u sred bijela dana došla i kamenovala policajce koji su obezbjeđivali parlament i sjedište predsjednika Crne Gore. Umjesto huligana hapšeni su mirni demonstranti koji su sjedjeli na ulici.

Ni u oktobru iste godine policija nije uspjela da pravdi privede maskirane mladiće koji su inicirali nerede i sukobe sa policijom na protestu pred Skupštinom. „Pojavili su se pripadnici parapolicije i podzemlja, koji su bili ubačeni”, objašnjavao je Mandić na suđenju na kome su on i Slaven Radunović oslobođeni optužbi da su izazivali i podsticali sukobe. „Maskirani napadači sa fantomkama koji su izašli iz hotela Hilton, hotela Podgorica i zgrade stare vlade došli su na protest i izazvali nered. Bio je to montiran napad na policiju, ali ne sa namjerom da ih povrijede, već da se kompromituju i optuže organizatori protesta…”.

Scenario se ponavlja. Nesposobnost države da identifikuje i kazni krivce samo podstiče sumnje.

Strašenje Sedmim bataljonom

Prošlonedjeljna tuča pred sjedištem NOVE u kojoj su provrijeđena dva oficira „nekada elitne jedinice Vojske Jugoslavije”, ponovo je skrenula pozornost na Sedmi bataljon vojne policije za specijalne namjene u miru i ratu, kako je glasio pun naziv ove kontroverzne formacije.

Prethodno, Sedmi bataljon se u fokusu našao neposredno prije prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, kada je policija, zbog sumnji da je pokušao da ubije policijskog inspektora Predraga Šukovića, uhapsila Radovana Aleksića, nekadašnjeg načelnika bezbjednosti Podgoričkog korpusa VJ i, prema saopštenju iz vladajućeg DPS-a, „osobu koja je imala jednu od ključnih uloga u formiranju zloglasnog Sedmog bataljona” i, kasnije, organizatora redarske službe DF-a, „sastavljene mahom od nekadašnjih pripadnika Sedmog bataljona”.

Vlasti i njihovi medijski eksponenti dosjetili su se ove vojne formacije i kada je trebalo „lomiti” Samoslatni sindikat Vojske Crne Gore i njegovog presjednika, potpukovnika Nenada Čobeljića. Pa je u Pobjedi, pod naslovom „U vojsci Crne Gore 77 boraca nekadašnjeg Miloševićevog Sedmog bataljona”, objavljeno kako je Čobeljić bio pripadnike te „zloglasne” jedinice. Drugi, vlastima lojalni pripadnici Sedmog bataljona koji su se nakon njegovog rasformiranja uhljebili u crnogorskoj vojsci i policiji uglavnom nijesu pominjani. I neće biti dok su poslušni.

Zato je Pobjeda, pod komandom Srđana Kusovca, odbila da objavi Čobeljićev demanti (objavio ga je portal PCNEN) u kome taj oficir tvrdi da „ni jedan jedini sekund” nije bio pripadnik Sedmog bataljona niti je „po bilo kom osnovu dolazio u dodir sa tom jedinicom”.

Zgodno se namjestilo pa je i tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić potvrdio da se pod njegovom komandom nalazi 77 pripadnika Sedmog bataljona, da je njihovo djelovanje „posebno praćeno” i da će onaj ko ne poštuje zastavu i grb morati da napusti vojnu službu. Do danas je ostalo nejasno po kom su osnovu ti ljudi „posebno praćeni” i još više – ko je njima, uopšte, omogućio prekomandu ako se ima u vidu njihov pedigre.

Prema svjedočenju Aleksandra Dimitrijevića, bivšeg šefa vojne kontraobavještajne službe VJ (tzv. KOS), Sedmi bataljon je formiran kao „snaga koja bi bila pandan crnogorskoj policiji”.

Dimitrijević obajašnjava kako je „namera bila da se u tu jedinicu uvedu razni ljudi sa „pedigreom”. Bilo je tu i takvih koji nikada ne bi mogli da prođu bezbjednosnu provjeru”. Dok na pitanje ko je birao te kadrove, odgovara: „Sjećam se recimo da je jedan od njih bio čovjek u to vreme poručnik, pravnik. Neću vam ime govoriti jer je i sada, koliko čujem, u Crnoj Gori, na visokoj dužnosti. A bio je član grupe za izbor kadrova za Sedmi bataljon. I ondašnji komandant tog bataljona kasnije je napredovao u policijskoj hijerarhiji u Crnoj Gori. Bilo je toga poprilično…”.

Ni pripadnici Sedmog bataljona nijesu krili razočarenje političkim prebjezima – nekadašnjim saborcima i istomišljenicima. Tako su nedavno, preko NVO Biljarda, zamjerili Velizaru Kaluđeroviću i njegovim Demokratama što se nijesu pridružili anti-NATO protestima. „Kao NVO koju većinski čine pripadnici Sedmog bataljona i Vojske Jugoslavije postavljamo pitanje: Da li je to isti onaj Velizar Kaluđerović koji je regrutovao i vršio bezbjednosne procjene ljudi koji su primani u tu elitnu jedinicu”, navodi se u saopštenju te NVO. Kaluđerović je demantovao veze sa Sedmim bataljonom. „To je najobičnija monstruozna laž, najobičnija izmišljotina iza koje stoje, ubijeđen sam, Milo Đukanović i Duško Marković”.

Iako je kontroverzna jedinica rasformirana odlukom Vrhovnog savjeta odbrane SRJ krajem 2000. godine (nakon pada Miloševićevog režima) njene sjene još uvijek služe za strašenje i mobilizaciju, čas s jedne čas s druge strane radikalizovanih političkih elita.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PADAJU OPTUŽNICE: Prekrupne ribe za nereformisano pravosuđe

Objavljeno prije

4 dana

na

24 Jula, 2026

Objavio:

Kadrovi starog režima,  veting kog nema, i dalje politički kontrolisano pravosuđe, i bezbjednosni sektor, samo su neki od razloga zbog kojih pola decenije nakon pada DPS, a tik na ulazu u Evropu, Crna Gora i dalje kuburi sa vladavinom prava i nedostatkom elementarnog povjerenja u institucije i pravosuđe. Ne čudi otuda što svi ćute dok optužnice u predmetima koji su trebali da pokažu da se stvari mijenjaju, padaju jedna za drugom

 

 

Serija oslobađajućih, mahom pravosnažnh presuda u procesima protiv tzv. krupnih riba prošla je uz gromko ćutanje vlasti. Otćutala ih je i opozicija. Pa i javnost.

Višegodišnja predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, protiv koje se vodi više procesa pred crnogorskim sudstvom, pravosnažno je krajem prošle sedmice oslobođena u jednom od njih. Radi se o procesu u kom je Specijalno državno tužilaštvo (SDT)  tereti da je zloupotrijebila službeni položaj i spriječila suspenziju nekadašnjeg sudije u Rožajama Milosava Zekića, kada se protiv njega vodio krivični postupak.

Medenica je u tom slučaju prvostepeno osuđena  4. novembra 2024, na šest mjeseci zatvora. Sada je Apelacioni sud Crne Gore preinačio tu odluku i izrekao Medenici oslobađajuću presudu.

Kako je saopšteno, Apelacioni sud je uvažio žalbu odbrane Vesne Medenice i preinačio presudu Višeg suda, jer, po njihovim nalazima,  nije dokazano da je izvršila krivično djelo za koje je optužena. “Ovaj sud je zaključio da tokom postupka nije na nesumnjiv način dokazano da je okrivljena prekoračila granice svojih službenih ovlašćenja, niti da je propustila izvršenje službene dužnosti čije je preduzimanje bilo propisano zakonom i koje bi se nalazilo u okviru njenih ovlašćenja kao predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore”, navodi se u saopštenju tog suda.

Medji su objavili da je bivša predsjednica Vrhovnog suda sa suzama u očima slušala presudu. “Srećna sam što ima još sudija koji nijesu na prodaju”, kazala je Medenica nakon što je sudija Apelacionog suda Predrag Tabaš saopštio zbog čega ju je tročlano vijeće oslobodilo krivice preinačivši presudu sutkinje Višeg suda u Podgorici Sonje Keković koja je bivšu šeficu pravosuđa, u dva navrata, osudila na šestomjesečni zatvor.

Medenica je decenijama bila na čelnim pozicijama u politički kontrolisanom pravosuđu, u vrijeme Đukanovićevog režima. Njene prepiske sa nekim od sudija koje su dospjele u javnost, samo su djelići slagalice o tome kolika je bila njena moć u to vrijeme. I koliko je sudija “bilo na prodaju”.  No,  pravosuđe, pet godina nakon pada DPS, to nije uspjelo i da dokaže.

U druga dva procesa koji se vode protiv Medenice, osuđena je tek prvostepeno. Pošto procesi još njesu stigli do institucionalnog kraja, obrti su takođe mogući.  Krajem prošle  godine, 2. decembra, Medenica je osuđena na godinu i devet mjeseci zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja putem podstrekavanja. Viši sud je proglasio krivom jer je kao predsjednica Vrhovnog suda uticala na sutkinju Privrednog suda Milicu Vlahović Milosavljević da donese odluku u predmetu u korist njenog kuma Rada Arsića, a na štetu jedne ruske kompanije. Cilj, tvrdi tužilaštvo, je bio da se spriječi naplata 400.000 eura potraživanja ruske kompanije od Arsića.

Osim Medenice, i sutkinja Vlahović Milosavljević je osuđena za zloupotrebu položaja na šest mjeseci zatvora. Iz SDT su tada saopštili  da su zadovoljni presudom, ali ne i visinom kazne.

U trećem, javno najeksponiranijem slučaju, Medenica je osuđena u januaru ove godine na 10 godina zatvora, kao i njen sin Miloš, koji je u bjekstvu. Osuđena je zbog nezakonitog uticaja, primanja mita i uticanja na sudske odluke, dok je oslobođena optužbi za stvaranje kriminalne organizacije. protivzakoniti uticaj, neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

Njen sin Miloš, označen kao šef kriminalne grupe, je na dan iziricanja osuđujuće presude uspio da pobjegne nadležnima. Zbog njegovog bjekstva niko nije odgovarao. Kako god, od kada je u bjekstvu, on ili njegova virtuelna verzija, redovno objavljuje teško provjerljive i osjetljive podatke putem društvenih mreža , u kojima  mahom kompromituje predstavnike bezbjednosnog sektora u Crnoj Gori i ovdašnje vlasti. Te objave, kao i njegov bijeg,  otvaraju ozbiljna pitanja o tome ko stoji iza trenutno najpoznatijeg domaćeg bjegunca, i šta su im stvarne namjere. Vlast na ta pitanja nema odgovor.

Ustavni sud Crne Gore odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu Vesne Medenice na rješenja o određivanju pritvora nakon osuđujuće presude, a kao jedan od razloga sudovi su naveli upravo to što je njen sin u bjekstvu, te da postoji realna mogućnost da joj pruži pomoć u skrivanju. Otkako je pokrenut proces protiv Medenice i njenog sina, koji je godinama tapkao u mjestu, dio stručne javnosti je upozoravao da bi epilog mogao biti upravo bjeksto Miloša Medenice.

Bivša predsjednica Vrhovnog suda nije jedina koja je pravosnažno oslobođenja protekle sedmice. Apelacioni sud je imao posla. Potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom je biznismen Duško Knežević oslobođen optužbe da je, zajedno sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.

“Apelacioni sud Crne Gore je odbio kao neosnovane žalbe Specijalnog državnog tužilaštva i punomoćnika oštećenog privrednog društva ‘Aerodromi Crne Gore’ AD Podgorica i potvrdio presudu Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici, kojom su optuženi Duško Knežević, Marko Nikolić, Dijana Zečević i optuženo pravno lice Atlas banka AD Podgorica u stečaju oslobođeni od optužbe”, saopšteno je iz tog suda.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni bivši specijalni tužilac Milivoje  Katnić. Novo rukovodstvo SDT ostalo je, međutim,  pri tim optužbama.

Knežević nije oslobođen samo u slučaju Aeroromi. On je , skupa sa  bivšim gradonačelnikom Podgorice Slavoljubom Stijepovićem i ostalim optuženima u slučaju Koverta, proljetos oslobođen krivice u ponovljenom postupku.  Apelacioni sud je početkom marta ukinuo prvostepenu oslobađajuću presudu u tom slučaju i predmet vratio Višem sudu.

Takva presuda, saopštio je sudija Nenad  Vujanović koji ju je donio, ne dovodi u pitanje događaje za koje je sveukupna javnost saznala nakon što je Knežević, u januaru 2019, objavio tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Stijepoviću uoči izbora 2016, predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Događaj su potvrdili i ostali akteri. Problematična je u stvari bila interpretacija tog događaja od strane Katnićevog SDT, jer je u aferi koverta njegovo tužilaštvo “prepoznalo” krivična djela koja nije moglo okazati, ili nijesu počinjena, na šta je dio stručne javnosti od početka ukazivao. Katnića je, u međuvremenu, na mjestu glavnog specijalnog tužioca zamijenio Vladimir Novović,  ali je optužnica SDT-a ostala neizmijenjena. I –  pala.

Oslobađajuću presudu  je ovih dana ubilježio i crnogorski kontroverzni biznsmen Veselin Barović. Ni to nije posebno iznenađenje. Osnovni sud u Podgorici oslobodio je Barovića optužbe da je  izvršio krivično djelo nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija.

Barović je uhapšen u februaru ove godine, u seriji hapšenja koja su uslijedila nakon bjekstva Miloša Medenice, a koja su tumačena upravo kao reakcija bezbjednosnog sektora na skandal sa bjekstvom sina Vesne Medenice. Tada su pretreseni brojni objekati u  Barovićevom vlasništvu u više gradova, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je tokom te akcije saopštio: “Ovo lice se sumnjiči za vršenje određenih krivičnih djela iz oblasti ekonomskog kriminaliteta. Znamo da se radi o licu koje je dugi niz godina jedan od najbližih intimusa Mila Đukanovića, ključnog i odgovornog za ovakvo zatečeno stanje”.

Nakon hapšenja Barovića izdato je i saopštenje Uprave policije: “Službenici Sektora za borbu protiv kriminala – Odsjeka za borbu protiv korupcije, ekonomskog kriminala, sprovođenja finansijskih istraga i suzbijanja ekološkog kriminala su u koordinaciji sa Osnovnim državnim tužilaštvom u Podgorici, a uz podršku Poreske uprave Crne Gore, nakon sprovedenih sveobuhvatnih ciljanih aktivnosti procesuirali V.B zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično djelo utaja poreza i doprinosa”.

Od ekonomskog kriminaliteta Barovića –  ništa. Osnovno državno tužilaštvo podnijelo je optužni predlog zbog toga što Barović navodno nedozvoljeno posjeduje oružje. Ispostavilo se ove sedmice – i od toga ništa.

Nereformisano pravosuđe, kadrovi starog režima još moćni u sistemu, veting kojeg nema, politički kontrolisano pravosuđe, i bezbjednosni sektor, samo su neki od razloga zbog kojih pola decenije nakon pada DPS, a tik na ulazu u Evropu, Crna Gora i dalje kuburi sa vladavinom prava i nedostatkom elementarnog povjerenja u institucije i pravosuđe.

Evropa nam se raduje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UPOTREBA ANTIFAŠIZMA: Od julskih vatri do julskih prevara

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Jula, 2026

Objavio:

Mnogo je lakše pozvati se na Petroviće, Vučji do, Mojkovačku bitku, 13. jul, ordenje predaka ili naslijeđene partizanske spomenice, nego odgovoriti šta vaš antifašizam znači kada se govori o ratovima i zločinima devedesetih, tadašnjem i današnjem nacionalizmu/šovinizmu, istorijskom revizionizmu ili odnosu prema autoritarnim režimima

 

 

U prošlonedjeljnim prazničnim čestitkama povodom Dana državnosti Crne Gore, izdvojila se ona predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Isprva, zato što Mandić, do skora, nije bio prepoznat kao neko sklon javnom čestitanju državnih praznika Crne Gore. Još više, zbog sadržaja saopštenja kojim se jedan od predvodnika vladajuće koalicije obratio „sugrađankama i sugrađanima“. A ne građankama i građanima, pošto bi se to oslovljavanje moglo protumačiti kao njegovo priznanje ustavne definicije Crne Gore kao građanske države.

Uglavnom, predsjednik Skupštine je „najiskrenije i nasrdačnije“ čestitao 13. jul, „dan kada je 1878. međunarodno priznata državnost Knjaževine Crne Gore i dan kada su 1941. godine, naši preci podigli opštenarodni ustanak za oslobođenje od fašističke okupacije“. Da se tu zastalo, ovaj tekst bi trebao drugačiji povod. Ali…

„Ustanak su zajedno podigli oni za koje je do tada, u Kraljevini Jugoslaviji, bilo nepojmljivo da mogu sjesti za isti sto“, podučava Mandić, uprkos nespornim istorijskim činjenicama da je Trinaestojulski ustanak pripreman pod okriljem Komunističke partije, mada su učešće u borbama uzeli i oni kojima ta ideologija nije bila bliska. Ili poznata. „To je naša velika tekovina i to je puni smisao antifašizma u Crnoj Gori, jer naše djedove i bake dominantno na ustanak nije motivisalo čitanje Karla Marksa i Fridriha Engelsa već čitanje i zavjeti Petra II Petrovića Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog“, navodi se u Mandićevom saopštenju.

Dalo bi se razgovarati o Petrovićima kao prvim balkanskim antifašistima. Posebno u vrijeme kada Mandićevi partijski sljedbenici pokušavaju poslati u zaborav još jednog nespornog antifašistu. Radosav Ljumović otišao je u Španiju da se bori protiv tada narastajuće globalne pošasti. Fašisti su ga ubili 1938. Nepunih 90 godina kasnije, Emilo Labudović, Bećir Vuković i Novica Đurić pokušavaju preimenovati Gradsku biblioteku  u Podgorici koja njegovo ime nosi od 1959. godine.

Malo je događaja u crnogorskoj istoriji, poput ustanka iz jula 1941, oko kojih postoji toliko nespornih istorijskih činjenica i toliko političkih manipulacija. Osamdeset pet godina kasnije, gotovo da nema ovdašnje političke partije koja se ne smatra njegovim baštinikom. To, samo po sebi, ne bi trebalo biti ništa loše. Međutim, ako su svi na ovdašnjoj političkoj sceni, kao što tvrde, antifašisti, otkud toliko neslaganja i sporenja oko elementarnih vrijednosti na kojima je antifašizam nastao?

To pitanje nas dovodi do jedne od poenti Mandićevog prazničnog obraćanja: „Antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više“.

Predsjednik parlamenta imao je pravo i obavezu, da princip antifašizam uvijek i svuda demonstrira na djelu. Recimo, dva dana prije Dana državnosti Crne Gore, odnosno, 11. jula.

Rezolucijom Ujedinjenih nacija iz maja 2024, taj dan je proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Uz preporuku da bi ga trebalo obilježavati svake godine. Tom Rezolucijom osuđeno je poricanje genocida u Srebrenici kao istorijski neupitnog događaja, uz poziv članicama UN da i kroz obrazovni sistem „očuvaju utvrđene činjenice“.

Tri godine ranije, 17. juna 2021. godine, Skupština Crne Gore  usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. I njom se osuđuje genocid, zabranjuje njegovo negiranje i 11. jul proglašava Danom sjećanja na žrtve. Vladina uredba kojom se precizira način obilježavanja Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, nije usvojena do danas. Pa ta obaveza nije formalizovana.

Mandićeva NSD nije glasala za Rezoluciju a on se ni danas ne sjeća više od 8.000 ubijenih civila bošnjačke nacionalnosti. Da princip njegovog antifašizma ne važi uvijek i svuda uvjerili smo se i krajem aprila ove godine. Shodno Rezoluciji o genocidu u logorima Jasenovac, Mauthauzen i Dahau, koju je Skupština Crne Gore usvojila na inicijativu Mandića i Milana Kneževića, neposredno nakon što je u Njujorku usvojena UN-ova Rezolucija u genocidu u Srebrenici, 21. april proglašen je za Dan sjećanja na žrtve genocida u navedenim logorima. To što ni ovaj dokument ne prati Vladina uredba, nije smetalo predsjedniku parlamenta da, pod pokroviteljstvom Skupštine Crne Gore, organizuje adekvatnu pripredbu u Muzičkom centru u Pogorici. Pride, sjutradan je položio vijenac ispred krsta (koji je stigao iz Jasenovca) u hramu SPC u Doljanima.

Jasno je šta, iz ovdašnje političke perspektive,  razlikuje žrtve iz Srebrenice i Jasenovca. To što se dželati mogu razdvojiti na naše i njihove. Ta je razlika mjera Mandićevog antifašizma. I ne samo njegovog.

Napad na Dubrovnik, logor u Morinju, deportacija BiH izbjeglica, otmica  Bošnjaka civila iz voza u Štrpcima, etničko čišćenje pljevaljske Bukovice, ubistvo kosovskih, albanskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu, bezuslovna podrška napadačima, ubicama, siledžijama i pljačkašima na Vukovar, Prijedor, Foču, Sarajevo, Srebrenicu… Svjedoče koliko ovdašnji antifašizam zna biti relativan i selektivan.

Tadašnje vlasti, okupljene oko DPS-a i trojca Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, nijesu brižile o (anti)fašizmu dok su pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića slijedile projekat stvaranja, etnički čiste, Velike Srbije.

Činjenice govore da je, tek nakon sukoba sa Miloševićem i njegovim režimom u Beogradu, te podjele DPS po toj liniji 1997,  Đukanović spoznao nepravdu Rata za mir i uputio izvinjenje Dubrovniku i Hrvatskoj. Njegov se DPS prisjetio  antifašizma kao „jednog od temelja“ partijskog i državnog identiteta.

Političke partije koje danas čine okosnicu parlamentarne većine, u to vrijeme su prema antifašističkoj tradiciji Crne Gore imale rezervisan ili otvoreno negatorski  odnos. Danas i jedni i drugi govore gotovo istim jezikom. Razlika je uglavnom u tome koju prošlost prećutkuju.

U njihovoj interpretaciji, antifašizam je postao poželjan politički resurs. Njime se, po sopstvenom izboru i potrebi, dokazuje državotvornost, evropsko opredjeljenje, moralna superiornost ili istorijsko pravo na vlast. Dok se riječ sve češće odvaja od suštinskog sadržaja.

Možete, tako, biti samozvani antifašista i ostati u bratskoj ljubavi sa Vladom Republike Srbije i onda kada njena ministarka Snežana Paunović izjavi (prije tri dana): „Da sam bila Slobodan Milošević, etnički bih očistila Kosovo 1998. godine“. Ili se diviti onome što Vladimir Putin i Benjamin Netanjahu rade u Ukrajini i Gazi.

Mnogo je lakše pozvati se na Petroviće, Vučji do, Mojkovačku bitku, 13. jul, ordenje predaka ili naslijeđene partizanske spomenice, nego odgovoriti šta vaš antifašizam znači kada se govori o ratovima i zločinima devedesetih, tadašnjem i današnjem nacionalizmu/šovinizmu (smrt Turcima), istorijskom revizionizmu ili odnosu prema autoritarnim režimima.

Trinaesti jul 1941. pripada svima u Crnoj Gori. Ali za njim je osvanuo i 14. Pa naredni dani i godine u kojima su akteri ustanka birali drugačije, po mnogo čemu različite strane i puteve.

Pomirljiviji kažu kako oni nijesu mogli birati okolnosti u kojima će se boriti.  Današnji političari mogu birati kako će se odnositi prema tom naslijeđu. Dobrom i lošem. Antifašizam nije đedova torbica okačena o kuku pored ulaznih vrata, pa je ponesemo, ili iz nje uzmemo kada nam i što nam treba.

Poštovanje ličnih i kolektivnih, prava; spremnost da se priznaju vlastite zablude i osude zločini počinjeni „u naše ime“. To je danas antifašizam. Pri tom valja imati na umu glavno: kad govorimo o fašizmu, ne pričamo o prošlosti. Fašizam nove genercije stupa na svjetsku pozornicu, i sve nas testira, i testiraće još i više.

Pošto je građanima Crne Gore čestitao Dan državnosti, Andija Mandić zaputio se u Berane gdje je predstavio političku platformu svoje partije nazvanu Novi srpski odgovor.

„Naš cilj je Crna Gora slobodnih, srećnih i bogatih ljudi. To je država za koju se vrijedi boriti. Crna Gora je nekada bila srpska, a danas je i srpska. I u izgradnji takve države srpski narod mora imati važnu i odgovornu ulogu“, besjedio je Mandić na granici političkog faula. Da bi onda prešao crtu: „Srpski političari i srpski narod mogu i treba da daju presudan doprinos takvoj evropskoj budućnosti Crne Gore“.

Ne da ne treba, nego ni srpski, kao ni crnogorski, bonjački, albanski narod u Crnoj Gori ne mogu dati presudan doprinos ni njenim uspjesima ni neuspjesima. To mogu samo građanke i građani Crne Gore. Bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost i ubjeđenja. I to je antifašizam.

 

Revizija na djelu

Značajan dio svoje praznične čestitke Andrija Mandić posvetio je afirmaciji Jakova Kusovca, „majora vojske Kraljevine Jugoslavije, koji je komandovao najbolje organizovanim odredom u bici na Košćelama…“. Predsjednik parlamenta ovako je obrazložio svoj postupak: „Taj heroj ustanka je od strane totalitarnog komunističkog režima i lažnih uslužnih istoričara kroz sveprisutnu tadašnju reviziju istorije jednostavno izbrisan i uklonjen iz svih ovih velikih događaja“.

Očekivano, uskoro su, sa raznih strana, stigli novi detalji biografije nekadašnjeg ustanika i pojašnjenja Mandićeve teze.

„Zanimljiv je i pokušaj revitalizovanja Jakova Kusovca, kraljevskog oficira i učesnika Trinaestojulskog ustanka, koji je gašenjem istog tog julskog ustanka prišao Italijanima, zatim prešao u četnike i kao pripadnik četničkog pokreta i kolaborant fašističke Italije i nacističke Njemačke na kraju rata pobjegao iz zemlje“, piše Stefan Todorović sa Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. „Mandić njegovoj ulozi daje prednost u odnosu na komunističke vođe Trinaestojulskog ustanka, koji su se tokom cijelog rata borili protiv okupacije fašističke Italije i nacističke Njemačke i na kraju oslobodili zemlju“.

Istu tezu zagovara i saopštenje DPS, zapravo autorski tekst istoričara Dragutina Papovića: „Poznata je prevratnička uloga Kusovca u ustanku kao i njegov prelaz u četnike i na stranu okupatora…“.

Najdetaljnije se ovom temom pozabavila istoričarka Božena Miljić. „Jakov Kusovac bio je učesnik Trinaestojulskog ustanka, jedan od brojnih kraljevskih oficira koji su rekli ne fašističkoj okupaciji 1941. godine. Međutim, niti je bio major niti je bio komandant čitave akcije na Košćelama“, navodi se u autorskom tekstu objavljenom na portalu ETV. Iz njega saznajemo da je Kusovac bio predratni oficir saobraćajne struke u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a da je 1941. godinu dočekao u činu kapetana.

„To što nije nosio viši čin svakako ne umanjuje značaj njegovog učešća u bici na Košćelama (koje je poslijeratna istoriografija nepravedno zanemarila), ali potire revizionistčki narativ koji nam pruža predsjednik Skupštine o njemu kao majoru i jednom od ključnih predvodnika ustanka“, konstatuje Miljić uz dodatne detalje iz Kusovčeve biografije.

„Završio je u logoru 1943. godine, a po oslobođenju iz zarobljeništva, odlučio je da se ne vraća u Crnu Goru, iz političkih razloga i život je proveo u Južnoafričkoj republici, u Johanesburgu, gdje je i umro 1958. godine. Nije poznato da je bio aktivan u četničkoj vojsci, o njegovom djelovanju prije 1943. godine ne zna se mnogo, ali nema ga u četničkim formacijama. Nema ga ni u partizanskim. Kusovac nije bio kontroverzna ličnost i za njega se ne vezuju nikakva nepočinstva. Ali nije bio ni među organizatorima ustanka, nije bio ni predvodnik bitaka. Međutim, činjenica da se nije priključio komunistima, kao i da se o njegovom životu ne zna puno, dovoljna je da postane instrument u novoj reviziji naše istorije.“

Zapravo, to bi mogla biti suština. Kad se pokazao kao pretežak pokušaj da se od zlikovaca tipa Pavla Đurišića (prethodno Baja Stanišića) naprave novi heroji antišašističke borbe i uzori sadašnjim generacijama, prešlo se na manje poznate ličnosti. Samo da se ne pomenu oficiri nekadašnje Kraljevine, poput Arsa Jovanovića ili Velimira Terzića koji su se, od jula 1941. do maja 1945. i konačne pobjede, borili protiv nacista, fašista i njihovih domaćih pomagača.

Što bi Andrija Mandić, onomad, rekao, „neka se tim stranputicama kojima smo dugo išli bave istoričari“. A on bi, podrazumijeva se, zadržao pravo da nam, s vremena na vrijeme, ponudi interpretaciju prošlosti prilagođenu svom ideološkom svjetonazoru. Sve u nadi da će se, prije ili kasnije, zaboraviti kako  nijesu svi išli stranputicom. Ni ’40-ih, ni ’90-ih prošlog vijeka, pa ni danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SVI VUČIĆEVI RECIPROCITETI: Dok ne postanemo pipuni

Objavljeno prije

3 sedmice

na

10 Jula, 2026

Objavio:

Dok evropski kritičari režima Aleksandra Vučića dobijaju kritike uz povremene vulgarnosti, Crna Gora doživljava cunami optužbi kao da je glavni krivac svih stvarnih i nestvarnih problema u Srbiji. Istog dana kada je donesena rezolucija u Strazburu, gdje se navodi stagniranje Srbije na putu ka EU, Vučić se u dnevniku RTS-a obrušio na Crnu Goru porukom da „na odnose sa Podgoricom utiču dva faktora – licemerje Zapada i antisrpska priroda režima u Crnoj Gori”

 

 

U srijedu je Evropski parlament (EP) usvojio Rezoluciju o Srbiji gdje se navodi stagniranje na putu ka Evropskoj uniji (EU). U oblastima vladavine prava, demokratije i usklađivanja sa evropskom vanjskom i sigurnosnom politikom je došlo do nazadovanja. Istovremeno, Srbija nije dobila otvaranje Klastera 3 – Konkurentnost i inkluzivni rast (osam poglavlja) i pored preporuka Evropske komisije (EK). Protiv su bili Danska, Holandija, Belgija, Švedska, Hrvatska, Bugarska i tri baltičke zemlje. EP je takođe osudio i nedavnu zapaljivu retoriku srbijanskih vlasti protiv pomenutih država.

Dok evropski kritičari režima Aleksandra Vučića dobijaju kritike uz povremene vulgarnosti, Crna Gora doživljava cunami optužbi kao da je glavni krivac svih stvarnih i nestvarnih problema u Srbiji. Istoga dana kada je donesena rezolucija u Strazburu Vučić se u glavnom dnevniku RTS-a obrušio na Crnu Goru porukom da „na odnose sa Podgoricom utiču dva faktora – licemerje Zapada i antisrpska priroda režima u Crnoj Gori”. „Svi koji učestvuju u tom režimu su izrazito antisrpski orijentisani”, reče Vučić i napomenu: „Toliku mržnju kod onih koje su Srbi doveli na vlast nisam video do sada”. Srbijanski predsjednik (koji po Ustavu ima strogo ceremonijalne ovlasti) je zaključio: „Oni mrze Srbe jer im ne daju srpski jezik, trobojku, a sve su to obećavali”. I za Hrvate je imao opasku: „Hoće Srbiju na kolenima, poniženu, žele da rade Srbiji ono što rade Crnoj Gori danas”. Onda je naveo navodnu prognozu MMF-a da će Srbija u narednih pet godina biti prva zemlja u Evropi po stopi rasta i da je već vojna velesila. RTS se nije usudio postaviti nijedno neugodno pitanje.

Ranije, 4. jula, tokom obilaska radova na saobraćajnici u Vojvodini, Vučić je optužio Crnu Goru, tj. vlast da su „poslali hiljade ljudi da dođu na proteste u Beograd i čudom se čudili kada ih je neko zamolio da to ne rade, ne braneći im ulaz dalje u našu zemlju”. Vučić i njegovi nisu ponudili nijedan argument za nevjerovatnu tvrdnju. Predsjednik se osvrnuo i na crnogorsku zabranu ulaska njegovom glavnom propagandisti Draganu Vučićeviću, vlasniku ekstremno žutog Informera i najavio recipročne mjere. Vučićević je javno vrijeđao vlasti nazvavši ih „crnogorskom stokom”, „antisrbima” i „ustašama gorim od hrvatskih ustaša”. Povod je bio vraćanje iz Tivta aviona s 87 aktivista vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), od kojih su mnogi prepoznati od nevladinog sektora, medija i opozicije u Srbiji kao batinaši i kriminalci u službi režima. Njihov dolazak se poklopio s održavanjem Samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu. Policija je vratila avion iz „bezbjednosnih razloga”. Vučić se nije izvinio, negiravši da je znao za let i pravdajući da je navodno neko iz njegovog okruženja na svoju ruku poslao te ljude da ga podrže. Vučićević je tvrdio, suprotno dokazima, da je u avionu bilo „žene i djece”.

Isti dan kada je vraćen avion, svi crnogorski državljani koji su namjeravali ući u Srbiju su držani satima na granici, uključujuči i đačke ekskurzije. Tada je vraćen s granice funkcioner opozicione URE Blažo Rađenović pod izgovorom „zaštite bezbednosti Republike Srbije i njenih građana”. Prije ovog događaja iz Srbije je vraćeno nekoliko crnogorskih građana pod istim izgovorom. Bivša protpredsjednica Vlade Jovana Marović je u avgustu 2023. vraćena iz Beograda. Predsjednik Jakov Milatović je osudio postupak. Dan poslije je cinično reagovao Vučić rekavši da se „obično ne meša u odluke nadležnih državnih organa”. Predsjednik je „ipak zamolio” (izraz koji stalno koristi u komunikacijama) da „MUP i BIA svaki put bivšim ministrima iz Vlade Crne Gore kada dolaze da obavljaju protivpravne radnje, recimo, da zauzimaju auto-puteve u Beogradu, da ih svaki put pustimo”. Jovana Mrović se zahvalila Vučiću što je od nje napravio heroinu uz poruku da neće putovati u Srbiju dok je on na vlasti. Svetozar Marović kao pravosnažno presuđeni šef organizovane kriminalne grupe (OKG), koja je Budvu i Crnu Goru ojadila za stotine miliona eura, slobodno šeta i posluje u Srbiji. Zli jezici tvrde i da navodno ima aktivni angažman u SNS-u kao savjetnik za namještanje izbora. Kao izgovor za neizručenje Marovića, Vučić navodi da je Crna Gora, tj. njegov prijatelj Milo Đukanović priznao Kosovo 2008. To što je Vučić de fakto priznao Kosovo i njegova dokumenta i predao sjever Kosova Albinu Kurtiju i njegovoj policiji, izgleda nema veze.

Prošle godine je u Beogradu, 15. marta, na dan velikog studentskog protesta, priveden od strane tajne službe (BIA) funkcioner DPS-a i poslanik Ivan Vuković. Po deportaciji je dobio zabranu ulaska u Srbiju na godinu dana. Vuković je tvrdio da je u Beogradu bio privatno, ali je istu noć objavio snimak sa protesta. BIA je privela u Beogradu i crnogorskog reditelja Danila Marunovića 27. juna prošle godine. Na izlazu mu je uručeno rješenje o zabrani ulaska na godinu dana. Nedavno su zabranu dobili i Petar Komnenić iz TV Vijesti prilikom napuštanja Beograda i Vuk Maraš, direktor BIRN-a, na presijedanju iz Beograda za Rim. Neformalno se pominje da su na crnoj listi i osnivači i vodeći ljudi Vijesti.

Ove zabrane se pravdaju reciprocitetom uz pozivanje da su ranije imali zabrane propagatori Srpskog sveta Aleksandar Raković, Matija Bećković i još neke osobe u doba Đukanovićeve vladavine. Navodno su te zabrane kasnije ukinite po silasku DPS-a s vlasti.

Kada je u pitanju era DPS-a, valja se podsjetiti podrške Vučićevog režima Đukanovićevoj ujdurmi zvanoj „državni udar” u kojoj je uhapšeno i nekoliko srpskih državljana. Tokom boravka u istražnom zatvoru predstavnici srbijanskog konzulata su tražili od svojih državljana da priznaju učešće u montiranoj aferi, tj. nešto što nisu uradili. Četvorica Srba su podlegli pritisku jer su imali porodice sa malom djecom u Srbiji i izglede dugotrajnog pritvora u Spužu. Potpisali su priznanja da su namjeravali zauzeti golim šakama Skupštinu. Iznuđena priznanja je u Višem sudu ovjerio tadašnji režimski lojalista Boris Savić. Dvoje Srbijanaca, Milan Dušić i Branka Milić su nakon golgote pravosnažno oslobođeni. U to vrijeme Vučić nije pokazivao nikakvu brigu ni za utamničene Srbe niti za Milana Kneževića, lidera Demokratske narodne partije (DNP), koji se smatra prvim Srbinom Crne Gore. Knežević se takođe našao na optuženičkoj klupi montiranog procesa u kome je Srbija aktivno pomagala Đukanoviću da osudi nevine ljude. Knežević će sve to progutati uključujući i dotadašnja pljuvanja upravo Vučićevićevog Informera i drugih tabloida.

Kneževićevo strpljenje se na kraju isplatilo jer su ga Vučić i njegovi tabloidi proglasili za „vođu srpskog naroda u Crnoj Gori”. Andrija Mandić je u međuvremenu otpao kao „izdajnik i neprijatelj srpstva” zajedno s mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem koji je podržao studente i osudio pljuvački rječnik protiv oponenata braće Vučić.

Jučerašnja (srijeda) naslovnica Politike je bila posvećena upravo Mandiću sa naslovom Da li Mandić obmanjuje ili će sam biti obmanjen. Uz pitanje: „Zašto smeta srpski jezik u Crnoj Gori”? Dva dana prije toga Mandić se nije pojavio u Beogradu na sastanku predsjednika parlamenata zemalja kandidata za EU, već je tamo poslao sekretara Skupštine Bobana Baćovića. Njegovo odsustvo je mnogima bilo upadljivo.

Srbijanski režim nastoji svim sredstvima prikazati dogovor vlasti i opozicije oko ustavnih promjena u Crnoj Gori pod pokroviteljstvom EU kao mržnju prema Srbima i srpskom jeziku. Glasnuo se i Miloš Vučević, savjetnik predsjednika i formalni lider SNS-a, koga opozicija u Srbiji naziva batlerom porodice Vučić. Ovaj akter brojnih korupcionaških afera je ustavne promjene prikazao kao zabranu srpskog jezika, trobojke i progonom Srba. Vladajuća koalicija je još tokom formiranja prve post-DPS vlade napravila dogovor da stavi na stranu identitetska pitanja koja dijele zemlju i da se fokusira na evropske integracije. I Knežević je bio dio dogovora tada. SNS vlasti su od avgusta 2020. i javno i preko BIA-e (o čemu su Večernje novosti otvoreno pisale) sve činile da potpale identitetske podjele u Crnoj Gori i naude EU integracijama.

Nigdje osim u glavi vučićevskih režimlija ne može se govoriti o reciprocitetu Beograda kada se jedan Vučićević poredi sa Komnenićem, Marašom ili bilo kojim akedemskim građaninom koji na pristojan način iznosi kritike. Crnogorska strana za sada nije zvanično odgovarala kontramjerama. Ipak, maltene neprimjetno je prošla vijest u DAN-u da  Dejan Ljevnaić, koga je Miloš Medenica označio kao domaćina nesuđenih 87 vučićevaca iz aviona za Tivat, više nije strateški direktor Luštica Bay-a. Antena M  je javila da ANB nije dala saglasnost na produžetak boravka Ljevnaića.

Iz diplomatske zajednice se pribojavaju da smirivanje tenzija između dvije bliske zemlje i naroda, u ovom trenutku ne odgovara Beogradu. Anticrnogorska pomama možda može služiti za skretanje pažnje javnosti kod kuće. Ipak teško je vjerovati da će ovakav pristup štancovati nove kneževiće i dajkoviće. Stav Mandića i Mitropolita Joanikija da je EU puno bolja verzija od Ćacilenda, teško se može dovesti u pitanje.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo