Povežite se sa nama

FOKUS

ŽELI LI VLAST HAPŠENJE NEBOJŠE MEDOJEVIĆA: Parlament i tužilaštvo na istom zadatku

Objavljeno prije

na

Još nepunih nedjelju dana pa će predsjednik parlamenta Ivan Brajović zatražiti da poslanici vladajuće koalicije lojalnost partijskoj i državnoj eliti dokažu skidanjem imuniteta Nebojši Medojeviću. Ako je do juče, možda i samo teoretski, i bilo upitno da li će taj zahtjev dobiti potrebnu većinu – danas se čini potpuno suvišno postavljati pitanje o ishodu predstojećeg glasanja. Suštinski bitno će biti ono što potom uslijedi.

Ako ostane bez imuniteta, Medojević će biti drugi poslanik u crnogorskom parlamentu kome je imunitet skinut zbog djela tzv. privrednog kriminala. Prvi je, na tom popisu, bio nekadašnji poslanik DPS Đorđe Pinjatić, koji se imuniteta odrekao krajem 2010. nakon optužbi da je zloupotrebio položaj u slučaju Zavala. Jednako, Medojević bi mogao biti i drugi (pre)glasan kritičar Mila Đukanovića koga opoziciona upornost vodi u Spuž. Tu je led probio Aćim Višnjić, nekadašnji poslanik SRS-a koji je zbog tvrdnje da se Đukanović „nezakonito bogati” u zatvoru proveo četiri mjeseca.

Bilo kako bilo, poslanici vladajuće većine ohrabreni su saznanjem da se tročlano vijeće sudija Ustavnog suda nije moglo usaglasiti da li je odluka o skidanju imuniteta poslaniku DF-a Milanu Kneževiću donijeta na nezakonit način, uz kršenje Ustava, zakona i poslovnika parlamenta. Iako je i laicima prilično jasno da su Brajović i Luiđ Škrelja, predsjednik Administrativnog odbora, u žurbi preskočili nekoliko koraka neophodnih da bi februarska odluka o skidanju imuniteta Kneževiću i Andriji Mandiću bila u potpunosti pravno valjana.

Zato će odluka na tu temu biti donijeta na plenarnoj sjednici Ustavnog suda, u kompletnom sastavu a, kako tvrde skeptični, nakon što dovoljan broj sudija sasluša dnevnu zapovijest.

Entuzijazam zakonodavne i izvršne vlasti dodatno je osnažio specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, ukazujući da postoji pravni osnov zbog koga bi on mogao tražiti da se Medojeviću odredi pritvor. Pod uslovom da mu Skupština prethodno skine imunitet.

Postoje elementi, požalio se Katnić, koji ukazuju da je pritvor potreban jer postoji opasnost da bi Medojević mogao uticati na svjedoke!? Što, valjda, nije bio kadar da uradi u prethodnih pola godine koliko je već praktično izvjesno da će se predsjednik PzP-a naći na sudu.

„Napomenuću da su čelnici DF-a na pres konferenciji pozvali sve koje je tužilaštvo pozvalo na razgovor da im se jave. To nije zapamćeno u istoriji da se oni javljaju grupaciji u kojoj su osumnjičeni za razna krivična djela, da ih oni pripremaju kako da daju iskaz”, saopštio je Katnić gostujući na javnom servisu.

Neka nam oprosti specijalni tužilac, ali čini se kako je nešto slično ipak zabilježeno u ovdašnjoj istoriji. I to ne baš tako davno.

Sjetimo se situacije iz februara prošle godine kada su čelnici Uprave policije, predvođeni direktorom UP Slavkom Stojanovićem, javno optužili Specijalno tužilaštvo da je bez ,,prezentovanih dokaza” pritvorilo dvojicu njihovih kolega – v.d. šefa Odsjeka za sprečavanje organizovanog kriminala i korupcije Dalibora Medojevića i njegovog inspektora Nikolu Terzića. Bilo je to istog dana kada su „nestali” materijalni dokazi prikupljeni pretresom kuće Veselina Mujovića, jednog od ovdašnjih tranzicionih junaka sa dobrim vezama u vrhovima ovdašnjih vlasti. Toliko dobrim da mu je i Svetozar Marović, navodno, dao pare kako bi ga Mujović izbavio od ovdašnjeg pravosuđa. I pride prikrio njegove milione deponovane u Švajcarskoj.

Uglavnom, Uprava policije tada spočitava Specijalnom tužilaštvu da pokušava iznuditi priznanje od Terzića i Medojevića.

,,Mjera zadržavanja Medojevića i Terzića, bez prezentovanih dokaza, predstavlja davno prevaziđenu i u zakonu iskorijenjenu metodu militarističkog pristupa da se preko ove mjere pokuša doći do dokaza u formi iznuđenog priznanja, iako bi trebalo da zadržavanje bude mjera određena u cilju obezbjeđenja osumnjičenog lica za dalji tok postupka, a na osnovu pravno relevantnih činjenica i već prethodno prikupljene dokazne građe kroz izviđajni postupak”, saopšteno je tada iz UP-a. A danas nam se čini kako DF mjesecima prepisuje i ponavlja isti paragraf. Mijenjajući samo imena pritvorenih.

Ipak, za razliku od DF-a koji se svojim apelima obraća uglavnom domaćoj i međunarodnoj javnosti, čelnici UP-a su molbe usmjerili na najvišu instancu. Pa su od Vlade tadašnjeg premijera Mila Đukanovića zatražili da ih zaštiti od ,,konstantne atmosfere nepovjerenja” koju proizvodi Specijalno državno tužilaštvo!?

,,Uprava policije (UP) je izložena konstatnoj atmosferi nepovjerenja..”, saopštavaju tada Stojanović i družina, „stoga pozivamo nadležne organe i Vladu da obezbijede pravnu zaštitu policijskim službenicima…”.

Katnić je ovaj „apel” protumačio kao dio specijalnog rata koji se vodi protiv njega. I koji, čitalo se između redova, predvodi tadašnji potpredsjednik Vlade Duško Marković. Aktuelni premijer. Ne znamo kako je ta epizoda rata završena, mada su pojedini mediji nedavno objavili nezvanično saznanje da Medojević i Terzić neće krivično odgovarati za nestanak dokumenata koja su, u međuvremenu, na krajnje nejasan način pronađena u jednom policijskom automobilu.

„Tužilaštvo neće podnijeti optužni predlog protiv Medojevića i Terzića, jer su tužilaštvo i policija, tačnije Milivoje Katnić i Slavko Stojanović, ispeglali navodne nesporazume”, piše Dan sredinom juna, „Upravo zbog svega toga, tužilaštvo je odustalo od saslušanja Slavka Stojanovića u ovom postupku”.

Katnić, ovih dana, govori o novoj epizodi specijalnog rata. „Sada ovaj novi oblik specijalnog rata ima više dimenzija. Jedan pojavni oblik je da se SDT prikaže da nema jednak pristup prema svima, već da je selektivno. Pokušavaju predstaviti da tužilaštvo radi po instrukcijama vlasti i lica iz sjenke. Drugi oblik je da specijalni tužilac zbog djelovanja iz svoje prošlosti ne može obavljati tu funkciju”.

Ne trebaju vam insajderske informacije da shvatite kako Katnić sada na doskorašnjem mjestu Duška Markovića vidi Nebojšu Medojevića. Tim prije će nastavak priče o navodnom pranju para kroz DF, tokom prošlogodišnje predizborne kampanje, biti još zanimljiviji.

Da li će crnogorsko tužilaštvo pokušati da Medojeviću dokaže pranje novca koje nijesu umjeli, smjeli i htjeli da dokažu članovima porodiće Safeta Kalića. Ili makar onima među njima koji su prethodno osuđivani zbog šverca narkotika. Da ne pominjemo sada čitav niz ovdašnjih tranzicionih pobjednika koji su se obogatili bez jednog jedinog dokumenta koji bi mogao posvjedočiti o načinu na koji se uvećavao njihov (nekada sasvim prosječan) imetak. A za koje u tužilaštvu, čini se, još nijesu čuli.

Ili će, možda, tužilaštvo pod vođstvom Ivice Stankovića Nebojšu Medojevića, kao predsjednika PzP-a, optužiti za nezakonito finansiranje predizborne kampanje – isto djelo za koje, uz praktično iste dokaze, nekadašnja VDT Ranka Čarapić nije smjela da optuži predsjednika DPS-a Mila Đukanovića. Zapravo, nije smjela ni da ga sasluša, makar kao svjedoka.

A možemo stvari da sagledamo i ovako: možete li zamisliti da jedan od lidera crnogorske opozicije podijeli sudbinu novinara Jova Martinovića koji je u pritvoru, gotovo izvjesno nevin, proveo godinu dana. Ili je nekome bliža situacija u kojoj se svojevremeno našao Vuk Vulević – Beranac koji je optuživan za svašta, u pritvoru proveo godine i godine (nadležni još nijesu izveli preciznu računicu) da bi, konačno, bio oslobođen svih optužbi. Na drugoj strani, možda je pristojnom čovjeku dovoljna kazna sama mogućnost da u istoj rečenici pomenete osobu koju je policija sumnjičila za saučesništvo u ubistvima i švercu kokaina, i nekoga ko je bio jedan od prvih crnogorskih zviždača (privatizacija Trebjese), a potom i najglasniji kritičar elite koju su predvodili braća Đukanović, Dragan Brković, Vesko Barović, Branislav Mićunović.

Šta je tu zločin, a šta je kazna? I gdje smo mi u toj priči?

S riječi na (ne)djela

Još su građani vagali tražeći pravo mjesto na koje bi – na skali između neodgovorne interpretacije i zlokobne najave – smjestili priče o građanskom ratu kad su temperaturu, dodatno, podigle vijesti o fizičkom obračunu ispred sjedišta NOVE u centru Podgorice. U tuči su učestvovali i, po prilici izvukli deblji kraj, tjelohranitelji Andrije Mandića Dejan Gojković i Goran Nikezić. A sa njima su se sukobili Davor Zlatičanin, Đorđije Šunjević i Gledis Čekaj. Toj trojci je, nakon privođenja, određen pritvor.

Neposredno nakon tuče, dok su njeni akteri još bili na putu ka bolnici da im se ukaže prva pomoć i saniraju povrede, Crnom Gorom su krenule spekulacije o motivima sukoba. Mandić je upozorio da je „napad na njegovo obezbjeđenje mogući uvod u građanski rat”, upozoravajući kako „napadi na DF, povređivanje ljudi iz DF-a, posebno ljudi iz nekada elitne jedinice VJ ne mogu ostati bez odgovora DF-a”.

Očekivano, u oštrim izjavama nije zaostao ni predsjednik DNP-a. ,,Nećemo dozvoliti da nas ubuduće na bilo koji način neko napada i ugrožava našu bezbjednost i bezbjednost naših ljudi”, najavio je Milan Knežević, „Nalagodavce zna cijela Crna Gora: to su Milo i Aco Đukanović i čitava bulumenta koja je kreirala aferu državni udar i koja sada kreira aferu pranja novca. Mi ćemo to rješavati kako znamo i umijemo”.

Iz Uprave policije su, nedugo potom, negirali da je tuča izazvana političkim razmiricama. Preduzete policijske aktivnosti, saopštili su, ,,ne ukazuju na to da je fizički sukob između ovih pet lica imao bilo kakav politički motiv”.

Slične tvrdnje prenio je i portal Ujedinjenje koji je, prema upućenima, „blizak Dobrilu Dedeiću”, nekadašnjem saradniku Andrije Mandića i poslaniku njegove (tadašnje) partije – SNS, sa kojim je, u međuvremenu, došao u sukob.

Ujedinjenje tvrdi, pozivajući se na neimenovane očevice, da su svi učesnici tuče i svađe koja joj je prethodila opoziciono orjentisani. A da Gledis Čekaj (državljanin Albanije nastanjen u Crnoj Gori gdje je 2011. osuđen na četiri godine zatvora zbog šverca 77 kilograma marihuane) nije učestvovao u tuči, već je, navodno, pokušao da razdvoji sukobljene.

,,Sem njega (Čekaja), svi učesnici incidenta su Srbi, a on veze nema sa ovim pa neka je stotinu puta Albanac! Svi koji smo tada bili u Hercegovačkoj smo članovi, simpatizeri ili čak i finansijeri Demokratskog fronta. Niko od nas nema veze sa režimom…”, prenosi Ujedinjenje riječi „čovjeka koji je prisustvovao nemilom događaju”. I prema kome je sukob započeo kada su se „momci iz Mandićevog obezbjeđenja” Šunjeviću i njegovim prijateljima obratili riječima: „Đe ste Vračani, majku vam j…?!”

Medojević, ipak, ne vjeruje u ovu verziju događaja. „Ovo je školski primjer kako kriminalne službe ANB-a koriste svoje agente, ili ljude iz sive zone, da izazovu sukobe u Crnoj Gori”, objašnjava lider PzP-a. „ Agenti ANB-a su napali naše ljude. Razumjeli smo poruku i nećemo se obraćati institucijama”, zaključuje on naglašavajući kako DF ne želi sukobe u Crnoj Gori.

Nedoumice pojačava saznanje da godinama postoji čitav niz incidenata sa političkom konotacijom u kojima policija nije identifikovala osobe koje su kršile zakon. Ili je tolerisala bezakonje. Još od vremena kada su samozvane patriote u Virpazaru spriječile tadašnjeg premijera SFRJ Antu Markovića da ruča sa svojim pristalicama.

Da ne idemo, ipak, toliko u prošlost: Policija, navodno, nije identifikovala nijednog člana iz grupe mladića koja je, na tzv. fejsbuk protestu 15. februara 2015. godine, u sred bijela dana došla i kamenovala policajce koji su obezbjeđivali parlament i sjedište predsjednika Crne Gore. Umjesto huligana hapšeni su mirni demonstranti koji su sjedjeli na ulici.

Ni u oktobru iste godine policija nije uspjela da pravdi privede maskirane mladiće koji su inicirali nerede i sukobe sa policijom na protestu pred Skupštinom. „Pojavili su se pripadnici parapolicije i podzemlja, koji su bili ubačeni”, objašnjavao je Mandić na suđenju na kome su on i Slaven Radunović oslobođeni optužbi da su izazivali i podsticali sukobe. „Maskirani napadači sa fantomkama koji su izašli iz hotela Hilton, hotela Podgorica i zgrade stare vlade došli su na protest i izazvali nered. Bio je to montiran napad na policiju, ali ne sa namjerom da ih povrijede, već da se kompromituju i optuže organizatori protesta…”.

Scenario se ponavlja. Nesposobnost države da identifikuje i kazni krivce samo podstiče sumnje.

Strašenje Sedmim bataljonom

Prošlonedjeljna tuča pred sjedištem NOVE u kojoj su provrijeđena dva oficira „nekada elitne jedinice Vojske Jugoslavije”, ponovo je skrenula pozornost na Sedmi bataljon vojne policije za specijalne namjene u miru i ratu, kako je glasio pun naziv ove kontroverzne formacije.

Prethodno, Sedmi bataljon se u fokusu našao neposredno prije prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, kada je policija, zbog sumnji da je pokušao da ubije policijskog inspektora Predraga Šukovića, uhapsila Radovana Aleksića, nekadašnjeg načelnika bezbjednosti Podgoričkog korpusa VJ i, prema saopštenju iz vladajućeg DPS-a, „osobu koja je imala jednu od ključnih uloga u formiranju zloglasnog Sedmog bataljona” i, kasnije, organizatora redarske službe DF-a, „sastavljene mahom od nekadašnjih pripadnika Sedmog bataljona”.

Vlasti i njihovi medijski eksponenti dosjetili su se ove vojne formacije i kada je trebalo „lomiti” Samoslatni sindikat Vojske Crne Gore i njegovog presjednika, potpukovnika Nenada Čobeljića. Pa je u Pobjedi, pod naslovom „U vojsci Crne Gore 77 boraca nekadašnjeg Miloševićevog Sedmog bataljona”, objavljeno kako je Čobeljić bio pripadnike te „zloglasne” jedinice. Drugi, vlastima lojalni pripadnici Sedmog bataljona koji su se nakon njegovog rasformiranja uhljebili u crnogorskoj vojsci i policiji uglavnom nijesu pominjani. I neće biti dok su poslušni.

Zato je Pobjeda, pod komandom Srđana Kusovca, odbila da objavi Čobeljićev demanti (objavio ga je portal PCNEN) u kome taj oficir tvrdi da „ni jedan jedini sekund” nije bio pripadnik Sedmog bataljona niti je „po bilo kom osnovu dolazio u dodir sa tom jedinicom”.

Zgodno se namjestilo pa je i tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić potvrdio da se pod njegovom komandom nalazi 77 pripadnika Sedmog bataljona, da je njihovo djelovanje „posebno praćeno” i da će onaj ko ne poštuje zastavu i grb morati da napusti vojnu službu. Do danas je ostalo nejasno po kom su osnovu ti ljudi „posebno praćeni” i još više – ko je njima, uopšte, omogućio prekomandu ako se ima u vidu njihov pedigre.

Prema svjedočenju Aleksandra Dimitrijevića, bivšeg šefa vojne kontraobavještajne službe VJ (tzv. KOS), Sedmi bataljon je formiran kao „snaga koja bi bila pandan crnogorskoj policiji”.

Dimitrijević obajašnjava kako je „namera bila da se u tu jedinicu uvedu razni ljudi sa „pedigreom”. Bilo je tu i takvih koji nikada ne bi mogli da prođu bezbjednosnu provjeru”. Dok na pitanje ko je birao te kadrove, odgovara: „Sjećam se recimo da je jedan od njih bio čovjek u to vreme poručnik, pravnik. Neću vam ime govoriti jer je i sada, koliko čujem, u Crnoj Gori, na visokoj dužnosti. A bio je član grupe za izbor kadrova za Sedmi bataljon. I ondašnji komandant tog bataljona kasnije je napredovao u policijskoj hijerarhiji u Crnoj Gori. Bilo je toga poprilično…”.

Ni pripadnici Sedmog bataljona nijesu krili razočarenje političkim prebjezima – nekadašnjim saborcima i istomišljenicima. Tako su nedavno, preko NVO Biljarda, zamjerili Velizaru Kaluđeroviću i njegovim Demokratama što se nijesu pridružili anti-NATO protestima. „Kao NVO koju većinski čine pripadnici Sedmog bataljona i Vojske Jugoslavije postavljamo pitanje: Da li je to isti onaj Velizar Kaluđerović koji je regrutovao i vršio bezbjednosne procjene ljudi koji su primani u tu elitnu jedinicu”, navodi se u saopštenju te NVO. Kaluđerović je demantovao veze sa Sedmim bataljonom. „To je najobičnija monstruozna laž, najobičnija izmišljotina iza koje stoje, ubijeđen sam, Milo Đukanović i Duško Marković”.

Iako je kontroverzna jedinica rasformirana odlukom Vrhovnog savjeta odbrane SRJ krajem 2000. godine (nakon pada Miloševićevog režima) njene sjene još uvijek služe za strašenje i mobilizaciju, čas s jedne čas s druge strane radikalizovanih političkih elita.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

 

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

 

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo