FOKUS
ŽELI LI VLAST HAPŠENJE NEBOJŠE MEDOJEVIĆA: Parlament i tužilaštvo na istom zadatku
Objavljeno prije
7 godinana
Objavio:
Monitor onlineJoš nepunih nedjelju dana pa će predsjednik parlamenta Ivan Brajović zatražiti da poslanici vladajuće koalicije lojalnost partijskoj i državnoj eliti dokažu skidanjem imuniteta Nebojši Medojeviću. Ako je do juče, možda i samo teoretski, i bilo upitno da li će taj zahtjev dobiti potrebnu većinu – danas se čini potpuno suvišno postavljati pitanje o ishodu predstojećeg glasanja. Suštinski bitno će biti ono što potom uslijedi.
Ako ostane bez imuniteta, Medojević će biti drugi poslanik u crnogorskom parlamentu kome je imunitet skinut zbog djela tzv. privrednog kriminala. Prvi je, na tom popisu, bio nekadašnji poslanik DPS Đorđe Pinjatić, koji se imuniteta odrekao krajem 2010. nakon optužbi da je zloupotrebio položaj u slučaju Zavala. Jednako, Medojević bi mogao biti i drugi (pre)glasan kritičar Mila Đukanovića koga opoziciona upornost vodi u Spuž. Tu je led probio Aćim Višnjić, nekadašnji poslanik SRS-a koji je zbog tvrdnje da se Đukanović „nezakonito bogati” u zatvoru proveo četiri mjeseca.
Bilo kako bilo, poslanici vladajuće većine ohrabreni su saznanjem da se tročlano vijeće sudija Ustavnog suda nije moglo usaglasiti da li je odluka o skidanju imuniteta poslaniku DF-a Milanu Kneževiću donijeta na nezakonit način, uz kršenje Ustava, zakona i poslovnika parlamenta. Iako je i laicima prilično jasno da su Brajović i Luiđ Škrelja, predsjednik Administrativnog odbora, u žurbi preskočili nekoliko koraka neophodnih da bi februarska odluka o skidanju imuniteta Kneževiću i Andriji Mandiću bila u potpunosti pravno valjana.
Zato će odluka na tu temu biti donijeta na plenarnoj sjednici Ustavnog suda, u kompletnom sastavu a, kako tvrde skeptični, nakon što dovoljan broj sudija sasluša dnevnu zapovijest.
Entuzijazam zakonodavne i izvršne vlasti dodatno je osnažio specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, ukazujući da postoji pravni osnov zbog koga bi on mogao tražiti da se Medojeviću odredi pritvor. Pod uslovom da mu Skupština prethodno skine imunitet.
Postoje elementi, požalio se Katnić, koji ukazuju da je pritvor potreban jer postoji opasnost da bi Medojević mogao uticati na svjedoke!? Što, valjda, nije bio kadar da uradi u prethodnih pola godine koliko je već praktično izvjesno da će se predsjednik PzP-a naći na sudu.
„Napomenuću da su čelnici DF-a na pres konferenciji pozvali sve koje je tužilaštvo pozvalo na razgovor da im se jave. To nije zapamćeno u istoriji da se oni javljaju grupaciji u kojoj su osumnjičeni za razna krivična djela, da ih oni pripremaju kako da daju iskaz”, saopštio je Katnić gostujući na javnom servisu.
Neka nam oprosti specijalni tužilac, ali čini se kako je nešto slično ipak zabilježeno u ovdašnjoj istoriji. I to ne baš tako davno.
Sjetimo se situacije iz februara prošle godine kada su čelnici Uprave policije, predvođeni direktorom UP Slavkom Stojanovićem, javno optužili Specijalno tužilaštvo da je bez ,,prezentovanih dokaza” pritvorilo dvojicu njihovih kolega – v.d. šefa Odsjeka za sprečavanje organizovanog kriminala i korupcije Dalibora Medojevića i njegovog inspektora Nikolu Terzića. Bilo je to istog dana kada su „nestali” materijalni dokazi prikupljeni pretresom kuće Veselina Mujovića, jednog od ovdašnjih tranzicionih junaka sa dobrim vezama u vrhovima ovdašnjih vlasti. Toliko dobrim da mu je i Svetozar Marović, navodno, dao pare kako bi ga Mujović izbavio od ovdašnjeg pravosuđa. I pride prikrio njegove milione deponovane u Švajcarskoj.
Uglavnom, Uprava policije tada spočitava Specijalnom tužilaštvu da pokušava iznuditi priznanje od Terzića i Medojevića.
,,Mjera zadržavanja Medojevića i Terzića, bez prezentovanih dokaza, predstavlja davno prevaziđenu i u zakonu iskorijenjenu metodu militarističkog pristupa da se preko ove mjere pokuša doći do dokaza u formi iznuđenog priznanja, iako bi trebalo da zadržavanje bude mjera određena u cilju obezbjeđenja osumnjičenog lica za dalji tok postupka, a na osnovu pravno relevantnih činjenica i već prethodno prikupljene dokazne građe kroz izviđajni postupak”, saopšteno je tada iz UP-a. A danas nam se čini kako DF mjesecima prepisuje i ponavlja isti paragraf. Mijenjajući samo imena pritvorenih.
Ipak, za razliku od DF-a koji se svojim apelima obraća uglavnom domaćoj i međunarodnoj javnosti, čelnici UP-a su molbe usmjerili na najvišu instancu. Pa su od Vlade tadašnjeg premijera Mila Đukanovića zatražili da ih zaštiti od ,,konstantne atmosfere nepovjerenja” koju proizvodi Specijalno državno tužilaštvo!?
,,Uprava policije (UP) je izložena konstatnoj atmosferi nepovjerenja..”, saopštavaju tada Stojanović i družina, „stoga pozivamo nadležne organe i Vladu da obezbijede pravnu zaštitu policijskim službenicima…”.
Katnić je ovaj „apel” protumačio kao dio specijalnog rata koji se vodi protiv njega. I koji, čitalo se između redova, predvodi tadašnji potpredsjednik Vlade Duško Marković. Aktuelni premijer. Ne znamo kako je ta epizoda rata završena, mada su pojedini mediji nedavno objavili nezvanično saznanje da Medojević i Terzić neće krivično odgovarati za nestanak dokumenata koja su, u međuvremenu, na krajnje nejasan način pronađena u jednom policijskom automobilu.
„Tužilaštvo neće podnijeti optužni predlog protiv Medojevića i Terzića, jer su tužilaštvo i policija, tačnije Milivoje Katnić i Slavko Stojanović, ispeglali navodne nesporazume”, piše Dan sredinom juna, „Upravo zbog svega toga, tužilaštvo je odustalo od saslušanja Slavka Stojanovića u ovom postupku”.
Katnić, ovih dana, govori o novoj epizodi specijalnog rata. „Sada ovaj novi oblik specijalnog rata ima više dimenzija. Jedan pojavni oblik je da se SDT prikaže da nema jednak pristup prema svima, već da je selektivno. Pokušavaju predstaviti da tužilaštvo radi po instrukcijama vlasti i lica iz sjenke. Drugi oblik je da specijalni tužilac zbog djelovanja iz svoje prošlosti ne može obavljati tu funkciju”.
Ne trebaju vam insajderske informacije da shvatite kako Katnić sada na doskorašnjem mjestu Duška Markovića vidi Nebojšu Medojevića. Tim prije će nastavak priče o navodnom pranju para kroz DF, tokom prošlogodišnje predizborne kampanje, biti još zanimljiviji.
Da li će crnogorsko tužilaštvo pokušati da Medojeviću dokaže pranje novca koje nijesu umjeli, smjeli i htjeli da dokažu članovima porodiće Safeta Kalića. Ili makar onima među njima koji su prethodno osuđivani zbog šverca narkotika. Da ne pominjemo sada čitav niz ovdašnjih tranzicionih pobjednika koji su se obogatili bez jednog jedinog dokumenta koji bi mogao posvjedočiti o načinu na koji se uvećavao njihov (nekada sasvim prosječan) imetak. A za koje u tužilaštvu, čini se, još nijesu čuli.
Ili će, možda, tužilaštvo pod vođstvom Ivice Stankovića Nebojšu Medojevića, kao predsjednika PzP-a, optužiti za nezakonito finansiranje predizborne kampanje – isto djelo za koje, uz praktično iste dokaze, nekadašnja VDT Ranka Čarapić nije smjela da optuži predsjednika DPS-a Mila Đukanovića. Zapravo, nije smjela ni da ga sasluša, makar kao svjedoka.
A možemo stvari da sagledamo i ovako: možete li zamisliti da jedan od lidera crnogorske opozicije podijeli sudbinu novinara Jova Martinovića koji je u pritvoru, gotovo izvjesno nevin, proveo godinu dana. Ili je nekome bliža situacija u kojoj se svojevremeno našao Vuk Vulević – Beranac koji je optuživan za svašta, u pritvoru proveo godine i godine (nadležni još nijesu izveli preciznu računicu) da bi, konačno, bio oslobođen svih optužbi. Na drugoj strani, možda je pristojnom čovjeku dovoljna kazna sama mogućnost da u istoj rečenici pomenete osobu koju je policija sumnjičila za saučesništvo u ubistvima i švercu kokaina, i nekoga ko je bio jedan od prvih crnogorskih zviždača (privatizacija Trebjese), a potom i najglasniji kritičar elite koju su predvodili braća Đukanović, Dragan Brković, Vesko Barović, Branislav Mićunović.
Šta je tu zločin, a šta je kazna? I gdje smo mi u toj priči?
S riječi na (ne)djela
Još su građani vagali tražeći pravo mjesto na koje bi – na skali između neodgovorne interpretacije i zlokobne najave – smjestili priče o građanskom ratu kad su temperaturu, dodatno, podigle vijesti o fizičkom obračunu ispred sjedišta NOVE u centru Podgorice. U tuči su učestvovali i, po prilici izvukli deblji kraj, tjelohranitelji Andrije Mandića Dejan Gojković i Goran Nikezić. A sa njima su se sukobili Davor Zlatičanin, Đorđije Šunjević i Gledis Čekaj. Toj trojci je, nakon privođenja, određen pritvor.
Neposredno nakon tuče, dok su njeni akteri još bili na putu ka bolnici da im se ukaže prva pomoć i saniraju povrede, Crnom Gorom su krenule spekulacije o motivima sukoba. Mandić je upozorio da je „napad na njegovo obezbjeđenje mogući uvod u građanski rat”, upozoravajući kako „napadi na DF, povređivanje ljudi iz DF-a, posebno ljudi iz nekada elitne jedinice VJ ne mogu ostati bez odgovora DF-a”.
Očekivano, u oštrim izjavama nije zaostao ni predsjednik DNP-a. ,,Nećemo dozvoliti da nas ubuduće na bilo koji način neko napada i ugrožava našu bezbjednost i bezbjednost naših ljudi”, najavio je Milan Knežević, „Nalagodavce zna cijela Crna Gora: to su Milo i Aco Đukanović i čitava bulumenta koja je kreirala aferu državni udar i koja sada kreira aferu pranja novca. Mi ćemo to rješavati kako znamo i umijemo”.
Iz Uprave policije su, nedugo potom, negirali da je tuča izazvana političkim razmiricama. Preduzete policijske aktivnosti, saopštili su, ,,ne ukazuju na to da je fizički sukob između ovih pet lica imao bilo kakav politički motiv”.
Slične tvrdnje prenio je i portal Ujedinjenje koji je, prema upućenima, „blizak Dobrilu Dedeiću”, nekadašnjem saradniku Andrije Mandića i poslaniku njegove (tadašnje) partije – SNS, sa kojim je, u međuvremenu, došao u sukob.
Ujedinjenje tvrdi, pozivajući se na neimenovane očevice, da su svi učesnici tuče i svađe koja joj je prethodila opoziciono orjentisani. A da Gledis Čekaj (državljanin Albanije nastanjen u Crnoj Gori gdje je 2011. osuđen na četiri godine zatvora zbog šverca 77 kilograma marihuane) nije učestvovao u tuči, već je, navodno, pokušao da razdvoji sukobljene.
,,Sem njega (Čekaja), svi učesnici incidenta su Srbi, a on veze nema sa ovim pa neka je stotinu puta Albanac! Svi koji smo tada bili u Hercegovačkoj smo članovi, simpatizeri ili čak i finansijeri Demokratskog fronta. Niko od nas nema veze sa režimom…”, prenosi Ujedinjenje riječi „čovjeka koji je prisustvovao nemilom događaju”. I prema kome je sukob započeo kada su se „momci iz Mandićevog obezbjeđenja” Šunjeviću i njegovim prijateljima obratili riječima: „Đe ste Vračani, majku vam j…?!”
Medojević, ipak, ne vjeruje u ovu verziju događaja. „Ovo je školski primjer kako kriminalne službe ANB-a koriste svoje agente, ili ljude iz sive zone, da izazovu sukobe u Crnoj Gori”, objašnjava lider PzP-a. „ Agenti ANB-a su napali naše ljude. Razumjeli smo poruku i nećemo se obraćati institucijama”, zaključuje on naglašavajući kako DF ne želi sukobe u Crnoj Gori.
Nedoumice pojačava saznanje da godinama postoji čitav niz incidenata sa političkom konotacijom u kojima policija nije identifikovala osobe koje su kršile zakon. Ili je tolerisala bezakonje. Još od vremena kada su samozvane patriote u Virpazaru spriječile tadašnjeg premijera SFRJ Antu Markovića da ruča sa svojim pristalicama.
Da ne idemo, ipak, toliko u prošlost: Policija, navodno, nije identifikovala nijednog člana iz grupe mladića koja je, na tzv. fejsbuk protestu 15. februara 2015. godine, u sred bijela dana došla i kamenovala policajce koji su obezbjeđivali parlament i sjedište predsjednika Crne Gore. Umjesto huligana hapšeni su mirni demonstranti koji su sjedjeli na ulici.
Ni u oktobru iste godine policija nije uspjela da pravdi privede maskirane mladiće koji su inicirali nerede i sukobe sa policijom na protestu pred Skupštinom. „Pojavili su se pripadnici parapolicije i podzemlja, koji su bili ubačeni”, objašnjavao je Mandić na suđenju na kome su on i Slaven Radunović oslobođeni optužbi da su izazivali i podsticali sukobe. „Maskirani napadači sa fantomkama koji su izašli iz hotela Hilton, hotela Podgorica i zgrade stare vlade došli su na protest i izazvali nered. Bio je to montiran napad na policiju, ali ne sa namjerom da ih povrijede, već da se kompromituju i optuže organizatori protesta…”.
Scenario se ponavlja. Nesposobnost države da identifikuje i kazni krivce samo podstiče sumnje.
Strašenje Sedmim bataljonom
Prošlonedjeljna tuča pred sjedištem NOVE u kojoj su provrijeđena dva oficira „nekada elitne jedinice Vojske Jugoslavije”, ponovo je skrenula pozornost na Sedmi bataljon vojne policije za specijalne namjene u miru i ratu, kako je glasio pun naziv ove kontroverzne formacije.
Prethodno, Sedmi bataljon se u fokusu našao neposredno prije prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, kada je policija, zbog sumnji da je pokušao da ubije policijskog inspektora Predraga Šukovića, uhapsila Radovana Aleksića, nekadašnjeg načelnika bezbjednosti Podgoričkog korpusa VJ i, prema saopštenju iz vladajućeg DPS-a, „osobu koja je imala jednu od ključnih uloga u formiranju zloglasnog Sedmog bataljona” i, kasnije, organizatora redarske službe DF-a, „sastavljene mahom od nekadašnjih pripadnika Sedmog bataljona”.
Vlasti i njihovi medijski eksponenti dosjetili su se ove vojne formacije i kada je trebalo „lomiti” Samoslatni sindikat Vojske Crne Gore i njegovog presjednika, potpukovnika Nenada Čobeljića. Pa je u Pobjedi, pod naslovom „U vojsci Crne Gore 77 boraca nekadašnjeg Miloševićevog Sedmog bataljona”, objavljeno kako je Čobeljić bio pripadnike te „zloglasne” jedinice. Drugi, vlastima lojalni pripadnici Sedmog bataljona koji su se nakon njegovog rasformiranja uhljebili u crnogorskoj vojsci i policiji uglavnom nijesu pominjani. I neće biti dok su poslušni.
Zato je Pobjeda, pod komandom Srđana Kusovca, odbila da objavi Čobeljićev demanti (objavio ga je portal PCNEN) u kome taj oficir tvrdi da „ni jedan jedini sekund” nije bio pripadnik Sedmog bataljona niti je „po bilo kom osnovu dolazio u dodir sa tom jedinicom”.
Zgodno se namjestilo pa je i tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić potvrdio da se pod njegovom komandom nalazi 77 pripadnika Sedmog bataljona, da je njihovo djelovanje „posebno praćeno” i da će onaj ko ne poštuje zastavu i grb morati da napusti vojnu službu. Do danas je ostalo nejasno po kom su osnovu ti ljudi „posebno praćeni” i još više – ko je njima, uopšte, omogućio prekomandu ako se ima u vidu njihov pedigre.
Prema svjedočenju Aleksandra Dimitrijevića, bivšeg šefa vojne kontraobavještajne službe VJ (tzv. KOS), Sedmi bataljon je formiran kao „snaga koja bi bila pandan crnogorskoj policiji”.
Dimitrijević obajašnjava kako je „namera bila da se u tu jedinicu uvedu razni ljudi sa „pedigreom”. Bilo je tu i takvih koji nikada ne bi mogli da prođu bezbjednosnu provjeru”. Dok na pitanje ko je birao te kadrove, odgovara: „Sjećam se recimo da je jedan od njih bio čovjek u to vreme poručnik, pravnik. Neću vam ime govoriti jer je i sada, koliko čujem, u Crnoj Gori, na visokoj dužnosti. A bio je član grupe za izbor kadrova za Sedmi bataljon. I ondašnji komandant tog bataljona kasnije je napredovao u policijskoj hijerarhiji u Crnoj Gori. Bilo je toga poprilično…”.
Ni pripadnici Sedmog bataljona nijesu krili razočarenje političkim prebjezima – nekadašnjim saborcima i istomišljenicima. Tako su nedavno, preko NVO Biljarda, zamjerili Velizaru Kaluđeroviću i njegovim Demokratama što se nijesu pridružili anti-NATO protestima. „Kao NVO koju većinski čine pripadnici Sedmog bataljona i Vojske Jugoslavije postavljamo pitanje: Da li je to isti onaj Velizar Kaluđerović koji je regrutovao i vršio bezbjednosne procjene ljudi koji su primani u tu elitnu jedinicu”, navodi se u saopštenju te NVO. Kaluđerović je demantovao veze sa Sedmim bataljonom. „To je najobičnija monstruozna laž, najobičnija izmišljotina iza koje stoje, ubijeđen sam, Milo Đukanović i Duško Marković”.
Iako je kontroverzna jedinica rasformirana odlukom Vrhovnog savjeta odbrane SRJ krajem 2000. godine (nakon pada Miloševićevog režima) njene sjene još uvijek služe za strašenje i mobilizaciju, čas s jedne čas s druge strane radikalizovanih političkih elita.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
1 sedmicana
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori
Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.
Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.
U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika. U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.
Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.
Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.
Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.
Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.
Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.
Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti. I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.
Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…
Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.
Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim 6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.
Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.
To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.
Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.
Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.
U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.
U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).
Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.
Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!
Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala
Čas snova
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 dana
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno3 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR3 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU1 sedmica
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU3 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS2 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA2 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!