Povežite se sa nama

FOKUS

KO JE SVE PRAO PARE U CRNOJ GORI: A Milivoje vidi Meda

Objavljeno prije

na

milo

U parlamentu je napravljen prvi korak. Vladajuća većina u Administrativnom odboru Skupštine Crne Gore prihvatila je zahtjev Specijalnog državnog tužilaštva da se poslaniku Nebojši Medojeviću skine imunitet kako bi se protiv njega mogao „pokrenuti krivični postupak i odrediti pritvor”. Konačna odluka, najavljeno je, biće donijeta na sjednici parlamenta 29. juna. Pred poslanički ljetnji raspust.

Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić i njegovi saradnici iz tužilaštva Medojevića pokušavaju optužiti za „stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca”. Predsjednik PzP odgovara kontraoptužbama: ,,Ratni zločinac sa dubrovačkog ratišta traži moje hapšenje zato što pričam o njegovim ratnim zločinima”.

Priča o pranju novca nije nova u Crnoj Gori. Kao što nije novo ni to da se – sa pozicija pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti – o tom vidu kriminala i njegovim akterima priča sa višestruko različitim aršinima. Koji, prije svega, zavise od statusa koji (navodni) akteri tog posla uživaju kod vladajuće elite.

U početku (prva polovina poslednje decenije prošlog vijeka) bješe – potpuno bezakonje. Koje je u Crnu Goru dovelo „profesionalce” sa svih strana. Tako nam je iz Švajcarske stigao Mark Rič, glavni junak „najveće utaje poreza u istoriji SAD-a”, i njegovo Glenkor. Da spašavaju KAP. Ta operacija nam je, računajući i Ričove „đake” Dragana Brkovića i Olega Deripasku, odnijela makar 800 miliona. Za precizniju računicu valjalo bi se obratiti nekadašnjem potpredsjedniku Vlade i aktuelnom poslaniku SD-a Vujici Lazoviću.

Paralelno, premijer (tadašnji) Milo Đukanović budžet je punio u saradnji sa mafijaškim bandama s juga Italije, specijalizovanim za šverc duvana, trafiking i prostituciju.

Cio jedan razred ovdašnje biznis elite uključio se u duvanski projekat. Na neke od njih ukazala nam je optužnica italijanskog tužioca Đuzepe Šelzija. Na popisu potencijalnih aktera međunarodnog šverca duvana (postupak je nakon dugogodišnjih odlaganja obustavljen) nalazili su se Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, njihove kolege iz Srbije Andrija Drašković i Stanko Subotić Cane, te ovdašnji političari Branko Perović, Dušanka Jeknić, Miroslav Ivanišević i premijer Đukanović. Odluka da nijesu krivi nikada nije do kraja odagnala sumnje da nijesu stekli u tom, koliko profitabilnom toliko kontroverznom, biznisu.

Tu se negdje, sredinom 90-ih, rodila ideja da se sumnjivi novac pere u našoj kući, umjesto da se nosi u Moskvu, na Kipar ili neku sličnu međunarodnu destinaciju. Krenuo je posao of-šor bankarstva u kome su vladajući Crnogorci bili toliko konkurentni da su privukli i međunarodnu klijentelu.

Jedna od tako registrovanih banaka bila je Standard Hellier Bank, osnovana februara 2000. i upisana u podgorički Registar pod rednim brojem 671. ,,Odgovorno tvrdim da je u Crnoj Gori oprano oko 100 miliona dolara. Sav taj novac prošao je kroz račune Standard Hellier Bank u Podgorici, a poticao je iz crnog fonda češke civilne izvidnice…”, svjedočio je Miloslav Votava, nekadašnji direktor banke i, istovremeno, pripadnik češke obavještajne službe – Ustanove za inostrane odnose i informacije (izvidnica).

Potvrda da su kapaciteti naše perionice prerasli očekivanja stigla je potom iz Moskve. Ruska Federacija stavila je 2001. Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca, uz podatak da, u tom momentu, njeni tajkuni i njihove kompanije na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori drže između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Kada je naš bankarski model zasmetao i zvaničnom Vašingtonu, nadležni su odlučili da stave tačku na taj biznis.

Pranje novca, zvanično, postaje nedozvoljena aktivnost i u Crnoj Gori. Samo zvanično.

U vrijeme kada je Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda osuđen za zloupotrebu tešku približno milijardu dolara, uz preporuku Mila Đukanovića i Igora Lukšića dobio crnogorski pasoš, policija je na tivatskom aerodromu uhapsila ruskog državljanina, vlasnika firme Meljine doo, zbog sumnji da je prao novaca stečen zloupotrebama službenih ovlašćenja u Moskvi, zbog čega je u Rusiji bio pravosnažno osuđen. Zašto Interpolova potjernica nije smetala Šinavatri a jeste Rusu V.E.K., ako ne zbog toga što su pronevjere za koje je osuđen prvi bile približno 150 puta veće?

Tri godine kasnije, u proljeće 2014., crnogorsko pravosuđe je ozvaničilo odluku da odbije zahtijev Srbije da joj se izruči budvanski biznismen Blažo Dedić, kako bi odgovarao na optužbe da je prao novac Šarićevog narko klana. Nadležnima nije zasmetalo saznanje da je Dedić, na neobjašnjiv način, za petnaest godina prešao put od recepcije Slovenske plaže do vlasnika niza hotela u Srbiji i Crnoj Gori čija se ukupna vrijednost mjerila desetinama ili, možda preciznije, stotinama miliona. Valjda nijesu znali da ekonomski stručnjaci kažu kako turizam, uz poljoprivredu, spada u red privrednih grana sa najnižom profitnom stopom. Ili je prevagnula filozofija koju je Dedić, lakonski, sažeo u jednu rečenicu (doduše, činjenično netačnu): „Ako je nešto rađeno – tu je u Crnoj Gori, ako je nešto oprano – tu je u Crnoj Gori”.

Slijede priče o braći Kalić, braći Šarić, Naseru Kaljmendiju, Prvoj i Hipo banci, odnosno kreditima koje su davali i(li) uzimali Aco i Milo Đukanović, Petar Ivanović, Stanko Subotić, Dragan Fric Dudić… Poznati detalji samo bi uzimali prostor.

Tek jedan „detalj” za ilustraciju: Vladina Uprava za nekretnine odlučila je, 2013. godine, da u zakup da privremeno zaplijenjenu imovinu Duška Šarića i Jovice Lončara (ni nakon pola decenije sudskih putešestvija, njihov „slučaj” pranja novca nema pravosnažnu presudu).

I našli su zakupca novosadskog advokata Radovana Štrbca, kome se u to vrijeme u Beogradu sudilo zato što je, kupovinom preduzeća po Vojvodini, prao novac – Darka Šarića. I nikome od nadležnih nije smetalo makar to što se, mjesec prije uzimanja ove imovine u zakup, požalio kako zbog zabrane da se bavi advokaturom u Srbiji ne može porodici da plati ni zdravstveno osiguranje.

Paralelno, tekla je priča o, recimo, Muhamedu Rašidu i Mihamedu Dahlani, uticajnim akterima bliskoistočne tranzicije, koje su za partnerstvo i prijateljstvo sa Đukanovićem, Aleksandrom Vućićem i njihovim saradnicima, možda, preporučile i optužbe za višemilionske pronevjere na domaćem terenu.

,,Dahlan je samo jedan u nizu obavještajaca iz opskurnih nedemokratskih zemalja koji su u Đukanovićevoj privatnoj državi vidjeli idealnu šansu za sklapanje korupcionaških poslova i pranje prljavog novca”, govorio je za Monitor Nebojša Medojević, kada ni njemu, ni nama, a valjda ni onima koji ga sada optužuju, na pamet nije padalo da bi se i on mogao naći u tom društvo. Makar samo voljom čelnika ovdašnjeg tužilaštva i pravosuđa ,,Ovakvi profili ‘investitora’ su uglavnom fokusirani na pranje novca i naplatu korupcionaških provizija. Iza sebe često ostavljaju nedovršene velike projekte, dugove, mijenjaju kompanije i preprodaju svoje poslove koje su formirali uz pomoć korumpiranih lidera banana državica”. Liči vam na zaostavštinu DPS-a?

Zaista, otkud Nebojša Medojević u ovom društvu? Među sjecikesama, ubicama, narko trgovcima i tranzicionim pljačkašima? Zašto se „pere” novac koji nije „prljav”? I zašto Katnić Medojeviću, kao predsjedniku PzP-a spočitava sve ono što je sedam godina ranije radio i Milo Đukanović – kao predsjednik DPS-a. Samo bez optužbe, a kamoli kazne.

Vjerovali ili ne – ima tu neke logike: onako kako su Liberali optuženi da se protive crnogorskoj nezavisnosti, kako je Slobodan Pejović – čovjek koji je obznanio zločin deportacije izbjeglica – prozivan kao ratni zločinac, po modelu po kome je i Monitoru spočitavano prvo ustaštvo, pa onda četništvo, a konačno navodno izrugivanje s porodicama civilnih žrtava ratova u bivšoj SFRJ…

E, po tom modelu se Medojeviću spočitava pranje novca, a ne, eventualno, nezakonito finansiranje predizborne kampanje, iako i tužilac koji je pisao optužnicu kaže da novac potiče iz legalnih poslovnih aktivnosti. Uz jedan bitan dodatak.

Prema izvorima Monitora, neki je um iz političko pravosudnog establišmenta odlučio da spoji zadovoljstvo sa korisnim. Pa će, ukoliko su naše informacije tačne, ova priča dalje ići u pravcu da je Medojević bio na čelu kriminalne grupe koja je prala pare kako bi finansirala ne izbornu pobjedu DF-a, već – državni udar.

I to će biti oficijelni odgovor na zamjerke iz Izvještaja Komiteta Savjeta Evrope za borbu protiv pranja novca (MONEYVAL), u kome se još dvije godine unazad ovdašnjim vlastima zamjera da „do sada nijesu istraživali, niti procesuirali nijedan slučaj finansiranja terorizma”. Eto im ga sad. I koga briga što nema logike da je DF prao novac kako bi njime neki Rusi najmili neke Srbe da pobune neke Crnogorce. Pa da NATO ode do đavola.

Slučaj Medojević, samo pokazuje da režimska fabrika za proizvodnju bijesa i haosa u Crnoj Gori ne prestaje. U osnovi je naravno borba za opstanak na vlasti, koju su ovjerili na izborima održanim uz puč. Za sve što se dešava u Crnoj Gori njihova odgovornost je najveća. No način na koji se lideri DF-a nose sa optužbama (vidi boks) sve češće ide na ruku režimu kome odgovara da se sukob prenese na identitetski teren gdje svi gubimo, a vlast se mirno ne može smijeniti. Toliko se bar zna. DPS-u treba strah, da bi držao Crnu Goru okovanu. Ko god prihvati nadmetanje u disciplini umnožavanja straha suštinski postaje njihov saveznik.

Traktor politika

„Ja ne želim da se u Crnoj Gori prolije ni kap nečije krvi. Ali vas upozoravam da sam spreman da branim i sebe i svoju porodicu i svoje najbliže do zadnjeg metka. Pa to sad shvatite i kao prijetnju i kao obećanje.” Ovo nijesu izvodi iz fejsbuk besjede nekakvog odmetnika. Navedene prijetnje i obećanja predočio nam je u utorak poslanik Milan Knežević, jedan od lidera Demokratskog fronta. Na konferenciji za medije na kojoj su prvaci Fronta došli da pojasne kako psovke, uvrede i prijetnje izrečene dan ranije u parlamentu nijesu bile stvar povišenog adrenalina, afekta ili neke (para)političke tragikomedije. Pa su, da pritvrde kako su i koliko ozbiljni, većinu rečenog ponovili i, dosolili. Svjesni ili nesvjesni toga da će tako u velikoj mjeri proširiti krug onih koje će njihove riječi zabrinuti i ustrašiti. Tako Andrija Mandić, Kneževićev kolega iz predsjedništva DF-a, obznanjuje da „kao lične neprijatelje doživljava sve poslanike koji su glasali za skidanje imuniteta” liderima tog opozicionog bloka. Ponavljajući tvrdnju da je „DF napadnut” zbog čega ima pravo na samoodbranu „u skladu sa tradicijom”, te da se Crna Gora nalazi na ivici građanskog rata, Mandić je izrekao i nešto što bi, ako se dosljedno sprovede, moglo gurnuti zemlju i preko te ivice. ,,Pozivamo sve naše funkcionere, naše pristalice i članove da imaju istovjetan odnos prema tim ljudima kao što ga mi imamo”. Da ih pljuju, psuju i biju!? Taj račun je lako svesti: pristalice DF-a ubrzo bi postale lični neprijatelji, pristalica režima. Na pitanje novinara Radija Slobodna Evropa da li preuzima odgovornost za eventualne incidente i moguće sukobe, Mandić je spremno odgovorio: ,,Da. Preuzimam potpunu odgovornost za sve ono što će se desiti u Crnoj Gori.” Od njega smo tog dana još čuli kako je ,,postojao plan sličan Oluji, da se mi Srbi potrpamo u kamione i traktore i protjeramo iz Crne Gore”. Andrija Mandić nije pružio nikakav podatak za tu tvrdnju. Ipak, glas je raspršen i proizvodi temperaturu. Koliko god se „arogantna vlast i agresivna opozicija”, kako je neko od analitičara opisao DPS i DF, trudili da nas gurnu u taj ambis, priča koja počinje balvanima a završava traktorima ne zvuči kao realan opis crnogorske budućnosti. Makar još uvijek ne. Stojeći na istoj bini Nebojša Medojević nije, pokazao da su mu zasmetale najave koalicionih partnera. Pošto se predsjedniku PzP-a, ne može spočitati ostrašćeni nacionalizam, raspirivanje mržnje, spremnost na huškanje i ratno profiterstvo, ostaje dilema: ili on Kneževića i Mandića nije dobro čuo, ili ih mi nijesmo dobro razumjeli. ,,Đukanović se zalaže za rješavanje krize nasiljem… DF je snažno protiv toga…”, ubjeđuje nas Medojević. Dok njegovi politički saveznici sve glasnije mirotvore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo