Povežite se sa nama

FOKUS

KO JE SVE PRAO PARE U CRNOJ GORI: A Milivoje vidi Meda

Objavljeno prije

na

U parlamentu je napravljen prvi korak. Vladajuća većina u Administrativnom odboru Skupštine Crne Gore prihvatila je zahtjev Specijalnog državnog tužilaštva da se poslaniku Nebojši Medojeviću skine imunitet kako bi se protiv njega mogao „pokrenuti krivični postupak i odrediti pritvor”. Konačna odluka, najavljeno je, biće donijeta na sjednici parlamenta 29. juna. Pred poslanički ljetnji raspust.

Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić i njegovi saradnici iz tužilaštva Medojevića pokušavaju optužiti za „stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca”. Predsjednik PzP odgovara kontraoptužbama: ,,Ratni zločinac sa dubrovačkog ratišta traži moje hapšenje zato što pričam o njegovim ratnim zločinima”.

Priča o pranju novca nije nova u Crnoj Gori. Kao što nije novo ni to da se – sa pozicija pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti – o tom vidu kriminala i njegovim akterima priča sa višestruko različitim aršinima. Koji, prije svega, zavise od statusa koji (navodni) akteri tog posla uživaju kod vladajuće elite.

U početku (prva polovina poslednje decenije prošlog vijeka) bješe – potpuno bezakonje. Koje je u Crnu Goru dovelo „profesionalce” sa svih strana. Tako nam je iz Švajcarske stigao Mark Rič, glavni junak „najveće utaje poreza u istoriji SAD-a”, i njegovo Glenkor. Da spašavaju KAP. Ta operacija nam je, računajući i Ričove „đake” Dragana Brkovića i Olega Deripasku, odnijela makar 800 miliona. Za precizniju računicu valjalo bi se obratiti nekadašnjem potpredsjedniku Vlade i aktuelnom poslaniku SD-a Vujici Lazoviću.

Paralelno, premijer (tadašnji) Milo Đukanović budžet je punio u saradnji sa mafijaškim bandama s juga Italije, specijalizovanim za šverc duvana, trafiking i prostituciju.

Cio jedan razred ovdašnje biznis elite uključio se u duvanski projekat. Na neke od njih ukazala nam je optužnica italijanskog tužioca Đuzepe Šelzija. Na popisu potencijalnih aktera međunarodnog šverca duvana (postupak je nakon dugogodišnjih odlaganja obustavljen) nalazili su se Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, njihove kolege iz Srbije Andrija Drašković i Stanko Subotić Cane, te ovdašnji političari Branko Perović, Dušanka Jeknić, Miroslav Ivanišević i premijer Đukanović. Odluka da nijesu krivi nikada nije do kraja odagnala sumnje da nijesu stekli u tom, koliko profitabilnom toliko kontroverznom, biznisu.

Tu se negdje, sredinom 90-ih, rodila ideja da se sumnjivi novac pere u našoj kući, umjesto da se nosi u Moskvu, na Kipar ili neku sličnu međunarodnu destinaciju. Krenuo je posao of-šor bankarstva u kome su vladajući Crnogorci bili toliko konkurentni da su privukli i međunarodnu klijentelu.

Jedna od tako registrovanih banaka bila je Standard Hellier Bank, osnovana februara 2000. i upisana u podgorički Registar pod rednim brojem 671. ,,Odgovorno tvrdim da je u Crnoj Gori oprano oko 100 miliona dolara. Sav taj novac prošao je kroz račune Standard Hellier Bank u Podgorici, a poticao je iz crnog fonda češke civilne izvidnice…”, svjedočio je Miloslav Votava, nekadašnji direktor banke i, istovremeno, pripadnik češke obavještajne službe – Ustanove za inostrane odnose i informacije (izvidnica).

Potvrda da su kapaciteti naše perionice prerasli očekivanja stigla je potom iz Moskve. Ruska Federacija stavila je 2001. Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca, uz podatak da, u tom momentu, njeni tajkuni i njihove kompanije na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori drže između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Kada je naš bankarski model zasmetao i zvaničnom Vašingtonu, nadležni su odlučili da stave tačku na taj biznis.

Pranje novca, zvanično, postaje nedozvoljena aktivnost i u Crnoj Gori. Samo zvanično.

U vrijeme kada je Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda osuđen za zloupotrebu tešku približno milijardu dolara, uz preporuku Mila Đukanovića i Igora Lukšića dobio crnogorski pasoš, policija je na tivatskom aerodromu uhapsila ruskog državljanina, vlasnika firme Meljine doo, zbog sumnji da je prao novaca stečen zloupotrebama službenih ovlašćenja u Moskvi, zbog čega je u Rusiji bio pravosnažno osuđen. Zašto Interpolova potjernica nije smetala Šinavatri a jeste Rusu V.E.K., ako ne zbog toga što su pronevjere za koje je osuđen prvi bile približno 150 puta veće?

Tri godine kasnije, u proljeće 2014., crnogorsko pravosuđe je ozvaničilo odluku da odbije zahtijev Srbije da joj se izruči budvanski biznismen Blažo Dedić, kako bi odgovarao na optužbe da je prao novac Šarićevog narko klana. Nadležnima nije zasmetalo saznanje da je Dedić, na neobjašnjiv način, za petnaest godina prešao put od recepcije Slovenske plaže do vlasnika niza hotela u Srbiji i Crnoj Gori čija se ukupna vrijednost mjerila desetinama ili, možda preciznije, stotinama miliona. Valjda nijesu znali da ekonomski stručnjaci kažu kako turizam, uz poljoprivredu, spada u red privrednih grana sa najnižom profitnom stopom. Ili je prevagnula filozofija koju je Dedić, lakonski, sažeo u jednu rečenicu (doduše, činjenično netačnu): „Ako je nešto rađeno – tu je u Crnoj Gori, ako je nešto oprano – tu je u Crnoj Gori”.

Slijede priče o braći Kalić, braći Šarić, Naseru Kaljmendiju, Prvoj i Hipo banci, odnosno kreditima koje su davali i(li) uzimali Aco i Milo Đukanović, Petar Ivanović, Stanko Subotić, Dragan Fric Dudić… Poznati detalji samo bi uzimali prostor.

Tek jedan „detalj” za ilustraciju: Vladina Uprava za nekretnine odlučila je, 2013. godine, da u zakup da privremeno zaplijenjenu imovinu Duška Šarića i Jovice Lončara (ni nakon pola decenije sudskih putešestvija, njihov „slučaj” pranja novca nema pravosnažnu presudu).

I našli su zakupca novosadskog advokata Radovana Štrbca, kome se u to vrijeme u Beogradu sudilo zato što je, kupovinom preduzeća po Vojvodini, prao novac – Darka Šarića. I nikome od nadležnih nije smetalo makar to što se, mjesec prije uzimanja ove imovine u zakup, požalio kako zbog zabrane da se bavi advokaturom u Srbiji ne može porodici da plati ni zdravstveno osiguranje.

Paralelno, tekla je priča o, recimo, Muhamedu Rašidu i Mihamedu Dahlani, uticajnim akterima bliskoistočne tranzicije, koje su za partnerstvo i prijateljstvo sa Đukanovićem, Aleksandrom Vućićem i njihovim saradnicima, možda, preporučile i optužbe za višemilionske pronevjere na domaćem terenu.

,,Dahlan je samo jedan u nizu obavještajaca iz opskurnih nedemokratskih zemalja koji su u Đukanovićevoj privatnoj državi vidjeli idealnu šansu za sklapanje korupcionaških poslova i pranje prljavog novca”, govorio je za Monitor Nebojša Medojević, kada ni njemu, ni nama, a valjda ni onima koji ga sada optužuju, na pamet nije padalo da bi se i on mogao naći u tom društvo. Makar samo voljom čelnika ovdašnjeg tužilaštva i pravosuđa ,,Ovakvi profili ‘investitora’ su uglavnom fokusirani na pranje novca i naplatu korupcionaških provizija. Iza sebe često ostavljaju nedovršene velike projekte, dugove, mijenjaju kompanije i preprodaju svoje poslove koje su formirali uz pomoć korumpiranih lidera banana državica”. Liči vam na zaostavštinu DPS-a?

Zaista, otkud Nebojša Medojević u ovom društvu? Među sjecikesama, ubicama, narko trgovcima i tranzicionim pljačkašima? Zašto se „pere” novac koji nije „prljav”? I zašto Katnić Medojeviću, kao predsjedniku PzP-a spočitava sve ono što je sedam godina ranije radio i Milo Đukanović – kao predsjednik DPS-a. Samo bez optužbe, a kamoli kazne.

Vjerovali ili ne – ima tu neke logike: onako kako su Liberali optuženi da se protive crnogorskoj nezavisnosti, kako je Slobodan Pejović – čovjek koji je obznanio zločin deportacije izbjeglica – prozivan kao ratni zločinac, po modelu po kome je i Monitoru spočitavano prvo ustaštvo, pa onda četništvo, a konačno navodno izrugivanje s porodicama civilnih žrtava ratova u bivšoj SFRJ…

E, po tom modelu se Medojeviću spočitava pranje novca, a ne, eventualno, nezakonito finansiranje predizborne kampanje, iako i tužilac koji je pisao optužnicu kaže da novac potiče iz legalnih poslovnih aktivnosti. Uz jedan bitan dodatak.

Prema izvorima Monitora, neki je um iz političko pravosudnog establišmenta odlučio da spoji zadovoljstvo sa korisnim. Pa će, ukoliko su naše informacije tačne, ova priča dalje ići u pravcu da je Medojević bio na čelu kriminalne grupe koja je prala pare kako bi finansirala ne izbornu pobjedu DF-a, već – državni udar.

I to će biti oficijelni odgovor na zamjerke iz Izvještaja Komiteta Savjeta Evrope za borbu protiv pranja novca (MONEYVAL), u kome se još dvije godine unazad ovdašnjim vlastima zamjera da „do sada nijesu istraživali, niti procesuirali nijedan slučaj finansiranja terorizma”. Eto im ga sad. I koga briga što nema logike da je DF prao novac kako bi njime neki Rusi najmili neke Srbe da pobune neke Crnogorce. Pa da NATO ode do đavola.

Slučaj Medojević, samo pokazuje da režimska fabrika za proizvodnju bijesa i haosa u Crnoj Gori ne prestaje. U osnovi je naravno borba za opstanak na vlasti, koju su ovjerili na izborima održanim uz puč. Za sve što se dešava u Crnoj Gori njihova odgovornost je najveća. No način na koji se lideri DF-a nose sa optužbama (vidi boks) sve češće ide na ruku režimu kome odgovara da se sukob prenese na identitetski teren gdje svi gubimo, a vlast se mirno ne može smijeniti. Toliko se bar zna. DPS-u treba strah, da bi držao Crnu Goru okovanu. Ko god prihvati nadmetanje u disciplini umnožavanja straha suštinski postaje njihov saveznik.

Traktor politika

„Ja ne želim da se u Crnoj Gori prolije ni kap nečije krvi. Ali vas upozoravam da sam spreman da branim i sebe i svoju porodicu i svoje najbliže do zadnjeg metka. Pa to sad shvatite i kao prijetnju i kao obećanje.” Ovo nijesu izvodi iz fejsbuk besjede nekakvog odmetnika. Navedene prijetnje i obećanja predočio nam je u utorak poslanik Milan Knežević, jedan od lidera Demokratskog fronta. Na konferenciji za medije na kojoj su prvaci Fronta došli da pojasne kako psovke, uvrede i prijetnje izrečene dan ranije u parlamentu nijesu bile stvar povišenog adrenalina, afekta ili neke (para)političke tragikomedije. Pa su, da pritvrde kako su i koliko ozbiljni, većinu rečenog ponovili i, dosolili. Svjesni ili nesvjesni toga da će tako u velikoj mjeri proširiti krug onih koje će njihove riječi zabrinuti i ustrašiti. Tako Andrija Mandić, Kneževićev kolega iz predsjedništva DF-a, obznanjuje da „kao lične neprijatelje doživljava sve poslanike koji su glasali za skidanje imuniteta” liderima tog opozicionog bloka. Ponavljajući tvrdnju da je „DF napadnut” zbog čega ima pravo na samoodbranu „u skladu sa tradicijom”, te da se Crna Gora nalazi na ivici građanskog rata, Mandić je izrekao i nešto što bi, ako se dosljedno sprovede, moglo gurnuti zemlju i preko te ivice. ,,Pozivamo sve naše funkcionere, naše pristalice i članove da imaju istovjetan odnos prema tim ljudima kao što ga mi imamo”. Da ih pljuju, psuju i biju!? Taj račun je lako svesti: pristalice DF-a ubrzo bi postale lični neprijatelji, pristalica režima. Na pitanje novinara Radija Slobodna Evropa da li preuzima odgovornost za eventualne incidente i moguće sukobe, Mandić je spremno odgovorio: ,,Da. Preuzimam potpunu odgovornost za sve ono što će se desiti u Crnoj Gori.” Od njega smo tog dana još čuli kako je ,,postojao plan sličan Oluji, da se mi Srbi potrpamo u kamione i traktore i protjeramo iz Crne Gore”. Andrija Mandić nije pružio nikakav podatak za tu tvrdnju. Ipak, glas je raspršen i proizvodi temperaturu. Koliko god se „arogantna vlast i agresivna opozicija”, kako je neko od analitičara opisao DPS i DF, trudili da nas gurnu u taj ambis, priča koja počinje balvanima a završava traktorima ne zvuči kao realan opis crnogorske budućnosti. Makar još uvijek ne. Stojeći na istoj bini Nebojša Medojević nije, pokazao da su mu zasmetale najave koalicionih partnera. Pošto se predsjedniku PzP-a, ne može spočitati ostrašćeni nacionalizam, raspirivanje mržnje, spremnost na huškanje i ratno profiterstvo, ostaje dilema: ili on Kneževića i Mandića nije dobro čuo, ili ih mi nijesmo dobro razumjeli. ,,Đukanović se zalaže za rješavanje krize nasiljem… DF je snažno protiv toga…”, ubjeđuje nas Medojević. Dok njegovi politički saveznici sve glasnije mirotvore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo