Povežite se sa nama

FOKUS

KO JE SVE PRAO PARE U CRNOJ GORI: A Milivoje vidi Meda

Objavljeno prije

na

U parlamentu je napravljen prvi korak. Vladajuća većina u Administrativnom odboru Skupštine Crne Gore prihvatila je zahtjev Specijalnog državnog tužilaštva da se poslaniku Nebojši Medojeviću skine imunitet kako bi se protiv njega mogao „pokrenuti krivični postupak i odrediti pritvor”. Konačna odluka, najavljeno je, biće donijeta na sjednici parlamenta 29. juna. Pred poslanički ljetnji raspust.

Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić i njegovi saradnici iz tužilaštva Medojevića pokušavaju optužiti za „stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca”. Predsjednik PzP odgovara kontraoptužbama: ,,Ratni zločinac sa dubrovačkog ratišta traži moje hapšenje zato što pričam o njegovim ratnim zločinima”.

Priča o pranju novca nije nova u Crnoj Gori. Kao što nije novo ni to da se – sa pozicija pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti – o tom vidu kriminala i njegovim akterima priča sa višestruko različitim aršinima. Koji, prije svega, zavise od statusa koji (navodni) akteri tog posla uživaju kod vladajuće elite.

U početku (prva polovina poslednje decenije prošlog vijeka) bješe – potpuno bezakonje. Koje je u Crnu Goru dovelo „profesionalce” sa svih strana. Tako nam je iz Švajcarske stigao Mark Rič, glavni junak „najveće utaje poreza u istoriji SAD-a”, i njegovo Glenkor. Da spašavaju KAP. Ta operacija nam je, računajući i Ričove „đake” Dragana Brkovića i Olega Deripasku, odnijela makar 800 miliona. Za precizniju računicu valjalo bi se obratiti nekadašnjem potpredsjedniku Vlade i aktuelnom poslaniku SD-a Vujici Lazoviću.

Paralelno, premijer (tadašnji) Milo Đukanović budžet je punio u saradnji sa mafijaškim bandama s juga Italije, specijalizovanim za šverc duvana, trafiking i prostituciju.

Cio jedan razred ovdašnje biznis elite uključio se u duvanski projekat. Na neke od njih ukazala nam je optužnica italijanskog tužioca Đuzepe Šelzija. Na popisu potencijalnih aktera međunarodnog šverca duvana (postupak je nakon dugogodišnjih odlaganja obustavljen) nalazili su se Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, njihove kolege iz Srbije Andrija Drašković i Stanko Subotić Cane, te ovdašnji političari Branko Perović, Dušanka Jeknić, Miroslav Ivanišević i premijer Đukanović. Odluka da nijesu krivi nikada nije do kraja odagnala sumnje da nijesu stekli u tom, koliko profitabilnom toliko kontroverznom, biznisu.

Tu se negdje, sredinom 90-ih, rodila ideja da se sumnjivi novac pere u našoj kući, umjesto da se nosi u Moskvu, na Kipar ili neku sličnu međunarodnu destinaciju. Krenuo je posao of-šor bankarstva u kome su vladajući Crnogorci bili toliko konkurentni da su privukli i međunarodnu klijentelu.

Jedna od tako registrovanih banaka bila je Standard Hellier Bank, osnovana februara 2000. i upisana u podgorički Registar pod rednim brojem 671. ,,Odgovorno tvrdim da je u Crnoj Gori oprano oko 100 miliona dolara. Sav taj novac prošao je kroz račune Standard Hellier Bank u Podgorici, a poticao je iz crnog fonda češke civilne izvidnice…”, svjedočio je Miloslav Votava, nekadašnji direktor banke i, istovremeno, pripadnik češke obavještajne službe – Ustanove za inostrane odnose i informacije (izvidnica).

Potvrda da su kapaciteti naše perionice prerasli očekivanja stigla je potom iz Moskve. Ruska Federacija stavila je 2001. Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca, uz podatak da, u tom momentu, njeni tajkuni i njihove kompanije na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori drže između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Kada je naš bankarski model zasmetao i zvaničnom Vašingtonu, nadležni su odlučili da stave tačku na taj biznis.

Pranje novca, zvanično, postaje nedozvoljena aktivnost i u Crnoj Gori. Samo zvanično.

U vrijeme kada je Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda osuđen za zloupotrebu tešku približno milijardu dolara, uz preporuku Mila Đukanovića i Igora Lukšića dobio crnogorski pasoš, policija je na tivatskom aerodromu uhapsila ruskog državljanina, vlasnika firme Meljine doo, zbog sumnji da je prao novaca stečen zloupotrebama službenih ovlašćenja u Moskvi, zbog čega je u Rusiji bio pravosnažno osuđen. Zašto Interpolova potjernica nije smetala Šinavatri a jeste Rusu V.E.K., ako ne zbog toga što su pronevjere za koje je osuđen prvi bile približno 150 puta veće?

Tri godine kasnije, u proljeće 2014., crnogorsko pravosuđe je ozvaničilo odluku da odbije zahtijev Srbije da joj se izruči budvanski biznismen Blažo Dedić, kako bi odgovarao na optužbe da je prao novac Šarićevog narko klana. Nadležnima nije zasmetalo saznanje da je Dedić, na neobjašnjiv način, za petnaest godina prešao put od recepcije Slovenske plaže do vlasnika niza hotela u Srbiji i Crnoj Gori čija se ukupna vrijednost mjerila desetinama ili, možda preciznije, stotinama miliona. Valjda nijesu znali da ekonomski stručnjaci kažu kako turizam, uz poljoprivredu, spada u red privrednih grana sa najnižom profitnom stopom. Ili je prevagnula filozofija koju je Dedić, lakonski, sažeo u jednu rečenicu (doduše, činjenično netačnu): „Ako je nešto rađeno – tu je u Crnoj Gori, ako je nešto oprano – tu je u Crnoj Gori”.

Slijede priče o braći Kalić, braći Šarić, Naseru Kaljmendiju, Prvoj i Hipo banci, odnosno kreditima koje su davali i(li) uzimali Aco i Milo Đukanović, Petar Ivanović, Stanko Subotić, Dragan Fric Dudić… Poznati detalji samo bi uzimali prostor.

Tek jedan „detalj” za ilustraciju: Vladina Uprava za nekretnine odlučila je, 2013. godine, da u zakup da privremeno zaplijenjenu imovinu Duška Šarića i Jovice Lončara (ni nakon pola decenije sudskih putešestvija, njihov „slučaj” pranja novca nema pravosnažnu presudu).

I našli su zakupca novosadskog advokata Radovana Štrbca, kome se u to vrijeme u Beogradu sudilo zato što je, kupovinom preduzeća po Vojvodini, prao novac – Darka Šarića. I nikome od nadležnih nije smetalo makar to što se, mjesec prije uzimanja ove imovine u zakup, požalio kako zbog zabrane da se bavi advokaturom u Srbiji ne može porodici da plati ni zdravstveno osiguranje.

Paralelno, tekla je priča o, recimo, Muhamedu Rašidu i Mihamedu Dahlani, uticajnim akterima bliskoistočne tranzicije, koje su za partnerstvo i prijateljstvo sa Đukanovićem, Aleksandrom Vućićem i njihovim saradnicima, možda, preporučile i optužbe za višemilionske pronevjere na domaćem terenu.

,,Dahlan je samo jedan u nizu obavještajaca iz opskurnih nedemokratskih zemalja koji su u Đukanovićevoj privatnoj državi vidjeli idealnu šansu za sklapanje korupcionaških poslova i pranje prljavog novca”, govorio je za Monitor Nebojša Medojević, kada ni njemu, ni nama, a valjda ni onima koji ga sada optužuju, na pamet nije padalo da bi se i on mogao naći u tom društvo. Makar samo voljom čelnika ovdašnjeg tužilaštva i pravosuđa ,,Ovakvi profili ‘investitora’ su uglavnom fokusirani na pranje novca i naplatu korupcionaških provizija. Iza sebe često ostavljaju nedovršene velike projekte, dugove, mijenjaju kompanije i preprodaju svoje poslove koje su formirali uz pomoć korumpiranih lidera banana državica”. Liči vam na zaostavštinu DPS-a?

Zaista, otkud Nebojša Medojević u ovom društvu? Među sjecikesama, ubicama, narko trgovcima i tranzicionim pljačkašima? Zašto se „pere” novac koji nije „prljav”? I zašto Katnić Medojeviću, kao predsjedniku PzP-a spočitava sve ono što je sedam godina ranije radio i Milo Đukanović – kao predsjednik DPS-a. Samo bez optužbe, a kamoli kazne.

Vjerovali ili ne – ima tu neke logike: onako kako su Liberali optuženi da se protive crnogorskoj nezavisnosti, kako je Slobodan Pejović – čovjek koji je obznanio zločin deportacije izbjeglica – prozivan kao ratni zločinac, po modelu po kome je i Monitoru spočitavano prvo ustaštvo, pa onda četništvo, a konačno navodno izrugivanje s porodicama civilnih žrtava ratova u bivšoj SFRJ…

E, po tom modelu se Medojeviću spočitava pranje novca, a ne, eventualno, nezakonito finansiranje predizborne kampanje, iako i tužilac koji je pisao optužnicu kaže da novac potiče iz legalnih poslovnih aktivnosti. Uz jedan bitan dodatak.

Prema izvorima Monitora, neki je um iz političko pravosudnog establišmenta odlučio da spoji zadovoljstvo sa korisnim. Pa će, ukoliko su naše informacije tačne, ova priča dalje ići u pravcu da je Medojević bio na čelu kriminalne grupe koja je prala pare kako bi finansirala ne izbornu pobjedu DF-a, već – državni udar.

I to će biti oficijelni odgovor na zamjerke iz Izvještaja Komiteta Savjeta Evrope za borbu protiv pranja novca (MONEYVAL), u kome se još dvije godine unazad ovdašnjim vlastima zamjera da „do sada nijesu istraživali, niti procesuirali nijedan slučaj finansiranja terorizma”. Eto im ga sad. I koga briga što nema logike da je DF prao novac kako bi njime neki Rusi najmili neke Srbe da pobune neke Crnogorce. Pa da NATO ode do đavola.

Slučaj Medojević, samo pokazuje da režimska fabrika za proizvodnju bijesa i haosa u Crnoj Gori ne prestaje. U osnovi je naravno borba za opstanak na vlasti, koju su ovjerili na izborima održanim uz puč. Za sve što se dešava u Crnoj Gori njihova odgovornost je najveća. No način na koji se lideri DF-a nose sa optužbama (vidi boks) sve češće ide na ruku režimu kome odgovara da se sukob prenese na identitetski teren gdje svi gubimo, a vlast se mirno ne može smijeniti. Toliko se bar zna. DPS-u treba strah, da bi držao Crnu Goru okovanu. Ko god prihvati nadmetanje u disciplini umnožavanja straha suštinski postaje njihov saveznik.

Traktor politika

„Ja ne želim da se u Crnoj Gori prolije ni kap nečije krvi. Ali vas upozoravam da sam spreman da branim i sebe i svoju porodicu i svoje najbliže do zadnjeg metka. Pa to sad shvatite i kao prijetnju i kao obećanje.” Ovo nijesu izvodi iz fejsbuk besjede nekakvog odmetnika. Navedene prijetnje i obećanja predočio nam je u utorak poslanik Milan Knežević, jedan od lidera Demokratskog fronta. Na konferenciji za medije na kojoj su prvaci Fronta došli da pojasne kako psovke, uvrede i prijetnje izrečene dan ranije u parlamentu nijesu bile stvar povišenog adrenalina, afekta ili neke (para)političke tragikomedije. Pa su, da pritvrde kako su i koliko ozbiljni, većinu rečenog ponovili i, dosolili. Svjesni ili nesvjesni toga da će tako u velikoj mjeri proširiti krug onih koje će njihove riječi zabrinuti i ustrašiti. Tako Andrija Mandić, Kneževićev kolega iz predsjedništva DF-a, obznanjuje da „kao lične neprijatelje doživljava sve poslanike koji su glasali za skidanje imuniteta” liderima tog opozicionog bloka. Ponavljajući tvrdnju da je „DF napadnut” zbog čega ima pravo na samoodbranu „u skladu sa tradicijom”, te da se Crna Gora nalazi na ivici građanskog rata, Mandić je izrekao i nešto što bi, ako se dosljedno sprovede, moglo gurnuti zemlju i preko te ivice. ,,Pozivamo sve naše funkcionere, naše pristalice i članove da imaju istovjetan odnos prema tim ljudima kao što ga mi imamo”. Da ih pljuju, psuju i biju!? Taj račun je lako svesti: pristalice DF-a ubrzo bi postale lični neprijatelji, pristalica režima. Na pitanje novinara Radija Slobodna Evropa da li preuzima odgovornost za eventualne incidente i moguće sukobe, Mandić je spremno odgovorio: ,,Da. Preuzimam potpunu odgovornost za sve ono što će se desiti u Crnoj Gori.” Od njega smo tog dana još čuli kako je ,,postojao plan sličan Oluji, da se mi Srbi potrpamo u kamione i traktore i protjeramo iz Crne Gore”. Andrija Mandić nije pružio nikakav podatak za tu tvrdnju. Ipak, glas je raspršen i proizvodi temperaturu. Koliko god se „arogantna vlast i agresivna opozicija”, kako je neko od analitičara opisao DPS i DF, trudili da nas gurnu u taj ambis, priča koja počinje balvanima a završava traktorima ne zvuči kao realan opis crnogorske budućnosti. Makar još uvijek ne. Stojeći na istoj bini Nebojša Medojević nije, pokazao da su mu zasmetale najave koalicionih partnera. Pošto se predsjedniku PzP-a, ne može spočitati ostrašćeni nacionalizam, raspirivanje mržnje, spremnost na huškanje i ratno profiterstvo, ostaje dilema: ili on Kneževića i Mandića nije dobro čuo, ili ih mi nijesmo dobro razumjeli. ,,Đukanović se zalaže za rješavanje krize nasiljem… DF je snažno protiv toga…”, ubjeđuje nas Medojević. Dok njegovi politički saveznici sve glasnije mirotvore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DOMETI CRNOGORSKE PRAVDE: Nekom suze, nekom biseri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su hapsili službenika ANB-a Petra Lazović, bivši ministar Branko Vujović primao je državno odlikovanje, kojem ga je udostojio  predsjednik države i tranzicioni saborac lično. Tanka je ovdje linija između zloupotrebe položaja, pritvora i državnog odličja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju sudski epilog

 

U pritvoru u Spužu, nakon par visokopozicioniranih sudija, univerzitetskih profesora, stečajnih upravnika, po kojeg biznismena i političara, nekoliko profesionalnih vojnika, carinika i državnih činovnika, od skora pristižu i policajci. Odnosno, pripadnici Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Službenik ANB-a Petar Lazović u pritvoru se pridružio Vesni Medenici, Blažu Jovaniću, Veselinu Vukotiću, Božu Mihailoviću, Đoku Rajkoviću, Dušku Peroviću, Seadu Šahmanu, Snežani Jović, Saši Zejaku… Svi oni su, donedavno, na ovaj ili onaj način predstavljali državu i branili njene ineterese, pazeći da ne zaluta na putu reformi i evroatlantskih integracija. U pritvor su završili  osumnjičeni za zloupotrebu položaja i druga teška krivična djela. Sada i Lazovića Specijalno državno tužilaštvo (SDT) sumnjiči za više krivičnih djela među kojima su stvaranje kriminalne organizacije, trgovinu drogom, krijumčarenje oružja, zloupotrebu službenog položaja.

Policija, po nalogu SDT-a traga za policajcem Ljubom Milovićem, Lazovićevim prijateljem i kolegom iz državne službe i, navodno, ilegalnog biznisa. On je za sada u bjekstvu. Baš kao i nekadašnji predsjednik parlamenta i potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, biznismen Duško Knežević, bivši direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, nikšićki policajac Nemanja Koprivica… Da ne pominjemo one kojima je bjekstvo od pravde u opisu redovnog posla, poput navodnih vođa kotorskih narkoklanova Radoja Zvicera, Jovana Vukotića i desetina njihovih saradnika.

Neki će, konačno, na vlastito suđenje po optužnici SDT-a krenuti od kuće, nakon što im je pritvor ukinut (biznismen Dragan Brković sa sinovima, bivši direktor ANB-a Dejan Peruničić), ili nikada nije ni bio određen – zbog uticaja više sile (Generalni sekretar predsjedništva Milutin Migo Stijepović ili, do oslobađajućih presuda, bivši ministar i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša). Najuticajniji, a po pravilu je riječ o pripadnicima bivše ili aktuelne političke elite, neometano  obavljaju svoj posao neopterećeni istragama koje traju godinama (Ivan Brajović, Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović…). Sa priličnom izvjesnošću da će biti odbačene (slučaj Prva banka). Ili trajati dok predmeti ne odu u zastaru. Onako kako je, recimo, okončana istraga u slučaju Limenka. I kako će, čini se, biti okončane sve istrage i izviđaji vezani za Mila Đukanovića (garancije KAP-u, Možura, Prvi milion, Pandora papiri…).

Uglavnom,  to što je neko osumnjičen a i pritvoren –  po pravilo zbog učešća u aferama o kojima je javnost preko medija upoznata koji mjesec, ili čak godinu ranije – ne znači da će se stići barem do podizanja i potvrđivanja optužnice. A  još manje obećava pravosnažnu osuđujuću presudu. Ili adekvatnu javnu satisfakciju, koja je izostajala u slučajevima kada su se na optuženičkoj klupi (a ne rijetko i u pritvoru) našli oni koji nijesu bili miljenici režima, da bi potom bili pravosnažno oslobođeni. Sa druge strane, na sva zvona su oglašene oslobađajuće presude Mićunoviću, Šariću, Kalićima, Obradoviću, Ivanoviću, Mugoši… Prećutane su samo očigledne greške u postupku koje su, nerijetko, dovele do oslobađajućih presuda.

Nekim političarima ipak je i ovo dovoljno.

,,Uprkos brojnim opstrukcijama sa svih strana, velika satisfakcija je kada pravda zakuca na vrata onih koji su se u prethodnom periodu položajima u državnom aparatu sakrivali od pravde i uz evidentne dokaze koje su izlazili u javnost činili pronevjere i teška krivična djela”, saopšteno je iz GP URA nakon privođenja Petra Lazovića (njegov advokat tvrdi da se službenik ANB-a dobrovoljno predao). Iz URA-e su, dodatno, ustvrdili kako ,,u borbi za pravdu” naspram sebe imaju ,,gotovo sve, pa čak i one koje smatraju partnerima u tom procesu”. Da bi slavljeničko saopštenje zaključili tvrdnjom: ,,Ovakva hapšenja su najbolji odgovor svima njima (a u prvom redu Demokratskoj Crnoj Gori koja je neskriveno sve vrijeme opstruirala ovaj proces i malicioznim konstrukcijama željela da osujeti napore URA-e i našeg lidera u ovom postupku). Pravda je konačno profunkcionisala…”.

Bilo bi dobro kada bi iz URA precizirali kakve su to, tačno, napore oni i njihov predsjednik, a naš premijer Dritan Abazović,  uložili u, recimo, hapšenje Vesne Medenice, Veselina Vukotića ili ovonedjeljno privođenje sina Zorana Lazovića, i da  pobroje članove zakona u kojima su našli utemeljenje za svoj (vaninstitucionalni?) doprinos. Pošto je, po Ustavu, pravosuđe odvojeno od izvršne i zakonodavne vlasti.

U suprotnom, stavovi GP URA će samo ići u prilog onima koji tvrde da su skorašnje aktivnosti Specijalnog tužilaštva politički motivisane i ,,naručene” po istom principu po kome su, ranije, DPS vlasti tužilaštvo održavale u stanju svojevrstne hibernacije. Već se, uostalom, spekuliše sa tajmingom ovogodišnjih velikih hapšenja koja se, navodno, poklapaju sa interesima premijera Abazovića da se neke priče dodatno naglase (zapljene cigareta i narkotika) ili skrajnu u drugi plan (dijeljene funkcija po porodičnim i partijskim vezama, Temeljni ugovor).

Demonstraciju toga imali smo ove nedjelje u parlamentu, kada su iz (zvanične) opozicije premijera pitali da li je istina da je predsjedniku Đukanoviću, u jeku aktuelne krize vladajuće većine, prijetio hapšenjem, pominjući podatke iz dešiforvanih razgovora sa SKY aplikacije. Naravno, Abazović je to demantovao. Ali, perje je rasuto.

Za razliku od prethodnika, Milivoja Katnića, glavni specijalni tužilac Vladimir Novović nema običaj da se o započetim istragama i podignutim optužnicama, bile one potvrđene ili ne,  hvali pred novinarima i TV kamerama. Od njega nijesmo čuli nijedne riječi o hapšenjima koja su na noge podigla Crnu Goru, ali  ni o spekulacijama da je sve to dio političkog dogovora (dijela) vladajuće većine i uticajnih predstavnika međunarodne zajednice. Sa, moguće je, neizvjesnim epilogom u eventualnom sudskom postupku.

Nezvanično, sagovornici Monitora bliski SDT-u kažu da je Novović poprilično nezadovoljan time što političari svojataju rad tužilaštva i policije, dajući njihovom angažmanu prepoznatljive partijske boje. Time omalovažavaju postignute rezultate i, praktično, poništavaju propisane zakonske odredbe i izrečena obećanja o nezavisnosti crnogorskog pravosuđa. Ostaje da se vidi da li će Vladimir Novović, tim povodom, povući neki konkretan potez. Javno se distancirajući od izvršnih vlasti, onoliko koliko je  obavezan da uradi po službenoj dužnosti.

Milo Đukanović igra svoju igru. Nakon što je tužilaštvu spočitao revanšizam i priprijetio odmazdom (neki su sve to razumjeli kao poruku uhapšenim saradnicima višestrukog premijera da ćute i budu strpljivi pošto nijesu ostavljeni na cjedilu), predsjednik države povukao je još jedan spektakularan potez. Ordenom crnogorske zastave Đukanović je odlikovao Branka Vujovića, bivšeg direktora Agencije za privatizaciju i ministra ekonomije u jednoj od njegovih vlada

Riječ je o čovjeku koji je u dijelu javnosti upamćen kao grobar velikog broja državnih preduzeća i, uz Veselina Vukotića, sinonim za neuspjelu privatizaciju najvrjednijih među njima (KAP, Jugopetrol, Željezara...). Uostalom, Vujović je u aprilu prošle godine privođen u SDT ( i pušten istog dana) u sklopu istrage o nezakonitim državnim garancijama koje je Đukanovićeva Vlada krajem prošle decenije dala tadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (riječ je o 130 miliona eura koji su, kasnije, uvećani za iznos dospjelih kamata pali na teret državnog budžeta). Prethodno mu je, skupa sa Vukotićem, suđeno zbog nezakonitih radnji tokom privatizacije Jugopetrola. Oslobođeni su uz obrazloženje da nijesu sami kršili zakon.

,,Zapažen je njegov doprinos u periodu transformacije privrednog i političkog sistema Crne Gore u vrijeme i nakon raspada SFRJ, posebno na dužnosti direktora Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja”, obrazložio je Đukanović dodjelu ordena nekadašnjem saradniku, naglašavajući kako je Vujović ,,dao doprinos stvaranju ekonomskih uslova za obnovu državnosti Crne Gore, kao i za njen savremeni razvoj na evropskom putu”.

Da izdvojimo jednu crticu iz tog doprinosa. U julu 2009. Branko Vujović je sa predstavnicima MNSS, tadašnjih vlasnika Željezare koji su nikšićku kompaniju odveli u stečaj i bankrot, potpisao Protokol u kome se (stav devet) navodi: ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Istovremeno je konstatovano da MNSS nije izvršila preuzete obaveze o investiranju u nikšićku kompaniju i dogovoreno je da ih Vlada pomogme garancijama od 25 miliona (ni jedan cent nije vraćen državi). Naknadno se ispostavilo da je većina tog novca poslužila za vraćanje dugova MNSS-a Prvoj banci.

Eto koliko je tanka linija između pritvora i državnog odlikovanja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju valjan sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo