Povežite se sa nama

FOKUS

KO JE SVE PRAO PARE U CRNOJ GORI: A Milivoje vidi Meda

Objavljeno prije

na

U parlamentu je napravljen prvi korak. Vladajuća većina u Administrativnom odboru Skupštine Crne Gore prihvatila je zahtjev Specijalnog državnog tužilaštva da se poslaniku Nebojši Medojeviću skine imunitet kako bi se protiv njega mogao „pokrenuti krivični postupak i odrediti pritvor”. Konačna odluka, najavljeno je, biće donijeta na sjednici parlamenta 29. juna. Pred poslanički ljetnji raspust.

Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić i njegovi saradnici iz tužilaštva Medojevića pokušavaju optužiti za „stvaranje kriminalne organizacije i pranje novca”. Predsjednik PzP odgovara kontraoptužbama: ,,Ratni zločinac sa dubrovačkog ratišta traži moje hapšenje zato što pričam o njegovim ratnim zločinima”.

Priča o pranju novca nije nova u Crnoj Gori. Kao što nije novo ni to da se – sa pozicija pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti – o tom vidu kriminala i njegovim akterima priča sa višestruko različitim aršinima. Koji, prije svega, zavise od statusa koji (navodni) akteri tog posla uživaju kod vladajuće elite.

U početku (prva polovina poslednje decenije prošlog vijeka) bješe – potpuno bezakonje. Koje je u Crnu Goru dovelo „profesionalce” sa svih strana. Tako nam je iz Švajcarske stigao Mark Rič, glavni junak „najveće utaje poreza u istoriji SAD-a”, i njegovo Glenkor. Da spašavaju KAP. Ta operacija nam je, računajući i Ričove „đake” Dragana Brkovića i Olega Deripasku, odnijela makar 800 miliona. Za precizniju računicu valjalo bi se obratiti nekadašnjem potpredsjedniku Vlade i aktuelnom poslaniku SD-a Vujici Lazoviću.

Paralelno, premijer (tadašnji) Milo Đukanović budžet je punio u saradnji sa mafijaškim bandama s juga Italije, specijalizovanim za šverc duvana, trafiking i prostituciju.

Cio jedan razred ovdašnje biznis elite uključio se u duvanski projekat. Na neke od njih ukazala nam je optužnica italijanskog tužioca Đuzepe Šelzija. Na popisu potencijalnih aktera međunarodnog šverca duvana (postupak je nakon dugogodišnjih odlaganja obustavljen) nalazili su se Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, njihove kolege iz Srbije Andrija Drašković i Stanko Subotić Cane, te ovdašnji političari Branko Perović, Dušanka Jeknić, Miroslav Ivanišević i premijer Đukanović. Odluka da nijesu krivi nikada nije do kraja odagnala sumnje da nijesu stekli u tom, koliko profitabilnom toliko kontroverznom, biznisu.

Tu se negdje, sredinom 90-ih, rodila ideja da se sumnjivi novac pere u našoj kući, umjesto da se nosi u Moskvu, na Kipar ili neku sličnu međunarodnu destinaciju. Krenuo je posao of-šor bankarstva u kome su vladajući Crnogorci bili toliko konkurentni da su privukli i međunarodnu klijentelu.

Jedna od tako registrovanih banaka bila je Standard Hellier Bank, osnovana februara 2000. i upisana u podgorički Registar pod rednim brojem 671. ,,Odgovorno tvrdim da je u Crnoj Gori oprano oko 100 miliona dolara. Sav taj novac prošao je kroz račune Standard Hellier Bank u Podgorici, a poticao je iz crnog fonda češke civilne izvidnice…”, svjedočio je Miloslav Votava, nekadašnji direktor banke i, istovremeno, pripadnik češke obavještajne službe – Ustanove za inostrane odnose i informacije (izvidnica).

Potvrda da su kapaciteti naše perionice prerasli očekivanja stigla je potom iz Moskve. Ruska Federacija stavila je 2001. Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca, uz podatak da, u tom momentu, njeni tajkuni i njihove kompanije na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori drže između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Kada je naš bankarski model zasmetao i zvaničnom Vašingtonu, nadležni su odlučili da stave tačku na taj biznis.

Pranje novca, zvanično, postaje nedozvoljena aktivnost i u Crnoj Gori. Samo zvanično.

U vrijeme kada je Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda osuđen za zloupotrebu tešku približno milijardu dolara, uz preporuku Mila Đukanovića i Igora Lukšića dobio crnogorski pasoš, policija je na tivatskom aerodromu uhapsila ruskog državljanina, vlasnika firme Meljine doo, zbog sumnji da je prao novaca stečen zloupotrebama službenih ovlašćenja u Moskvi, zbog čega je u Rusiji bio pravosnažno osuđen. Zašto Interpolova potjernica nije smetala Šinavatri a jeste Rusu V.E.K., ako ne zbog toga što su pronevjere za koje je osuđen prvi bile približno 150 puta veće?

Tri godine kasnije, u proljeće 2014., crnogorsko pravosuđe je ozvaničilo odluku da odbije zahtijev Srbije da joj se izruči budvanski biznismen Blažo Dedić, kako bi odgovarao na optužbe da je prao novac Šarićevog narko klana. Nadležnima nije zasmetalo saznanje da je Dedić, na neobjašnjiv način, za petnaest godina prešao put od recepcije Slovenske plaže do vlasnika niza hotela u Srbiji i Crnoj Gori čija se ukupna vrijednost mjerila desetinama ili, možda preciznije, stotinama miliona. Valjda nijesu znali da ekonomski stručnjaci kažu kako turizam, uz poljoprivredu, spada u red privrednih grana sa najnižom profitnom stopom. Ili je prevagnula filozofija koju je Dedić, lakonski, sažeo u jednu rečenicu (doduše, činjenično netačnu): „Ako je nešto rađeno – tu je u Crnoj Gori, ako je nešto oprano – tu je u Crnoj Gori”.

Slijede priče o braći Kalić, braći Šarić, Naseru Kaljmendiju, Prvoj i Hipo banci, odnosno kreditima koje su davali i(li) uzimali Aco i Milo Đukanović, Petar Ivanović, Stanko Subotić, Dragan Fric Dudić… Poznati detalji samo bi uzimali prostor.

Tek jedan „detalj” za ilustraciju: Vladina Uprava za nekretnine odlučila je, 2013. godine, da u zakup da privremeno zaplijenjenu imovinu Duška Šarića i Jovice Lončara (ni nakon pola decenije sudskih putešestvija, njihov „slučaj” pranja novca nema pravosnažnu presudu).

I našli su zakupca novosadskog advokata Radovana Štrbca, kome se u to vrijeme u Beogradu sudilo zato što je, kupovinom preduzeća po Vojvodini, prao novac – Darka Šarića. I nikome od nadležnih nije smetalo makar to što se, mjesec prije uzimanja ove imovine u zakup, požalio kako zbog zabrane da se bavi advokaturom u Srbiji ne može porodici da plati ni zdravstveno osiguranje.

Paralelno, tekla je priča o, recimo, Muhamedu Rašidu i Mihamedu Dahlani, uticajnim akterima bliskoistočne tranzicije, koje su za partnerstvo i prijateljstvo sa Đukanovićem, Aleksandrom Vućićem i njihovim saradnicima, možda, preporučile i optužbe za višemilionske pronevjere na domaćem terenu.

,,Dahlan je samo jedan u nizu obavještajaca iz opskurnih nedemokratskih zemalja koji su u Đukanovićevoj privatnoj državi vidjeli idealnu šansu za sklapanje korupcionaških poslova i pranje prljavog novca”, govorio je za Monitor Nebojša Medojević, kada ni njemu, ni nama, a valjda ni onima koji ga sada optužuju, na pamet nije padalo da bi se i on mogao naći u tom društvo. Makar samo voljom čelnika ovdašnjeg tužilaštva i pravosuđa ,,Ovakvi profili ‘investitora’ su uglavnom fokusirani na pranje novca i naplatu korupcionaških provizija. Iza sebe često ostavljaju nedovršene velike projekte, dugove, mijenjaju kompanije i preprodaju svoje poslove koje su formirali uz pomoć korumpiranih lidera banana državica”. Liči vam na zaostavštinu DPS-a?

Zaista, otkud Nebojša Medojević u ovom društvu? Među sjecikesama, ubicama, narko trgovcima i tranzicionim pljačkašima? Zašto se „pere” novac koji nije „prljav”? I zašto Katnić Medojeviću, kao predsjedniku PzP-a spočitava sve ono što je sedam godina ranije radio i Milo Đukanović – kao predsjednik DPS-a. Samo bez optužbe, a kamoli kazne.

Vjerovali ili ne – ima tu neke logike: onako kako su Liberali optuženi da se protive crnogorskoj nezavisnosti, kako je Slobodan Pejović – čovjek koji je obznanio zločin deportacije izbjeglica – prozivan kao ratni zločinac, po modelu po kome je i Monitoru spočitavano prvo ustaštvo, pa onda četništvo, a konačno navodno izrugivanje s porodicama civilnih žrtava ratova u bivšoj SFRJ…

E, po tom modelu se Medojeviću spočitava pranje novca, a ne, eventualno, nezakonito finansiranje predizborne kampanje, iako i tužilac koji je pisao optužnicu kaže da novac potiče iz legalnih poslovnih aktivnosti. Uz jedan bitan dodatak.

Prema izvorima Monitora, neki je um iz političko pravosudnog establišmenta odlučio da spoji zadovoljstvo sa korisnim. Pa će, ukoliko su naše informacije tačne, ova priča dalje ići u pravcu da je Medojević bio na čelu kriminalne grupe koja je prala pare kako bi finansirala ne izbornu pobjedu DF-a, već – državni udar.

I to će biti oficijelni odgovor na zamjerke iz Izvještaja Komiteta Savjeta Evrope za borbu protiv pranja novca (MONEYVAL), u kome se još dvije godine unazad ovdašnjim vlastima zamjera da „do sada nijesu istraživali, niti procesuirali nijedan slučaj finansiranja terorizma”. Eto im ga sad. I koga briga što nema logike da je DF prao novac kako bi njime neki Rusi najmili neke Srbe da pobune neke Crnogorce. Pa da NATO ode do đavola.

Slučaj Medojević, samo pokazuje da režimska fabrika za proizvodnju bijesa i haosa u Crnoj Gori ne prestaje. U osnovi je naravno borba za opstanak na vlasti, koju su ovjerili na izborima održanim uz puč. Za sve što se dešava u Crnoj Gori njihova odgovornost je najveća. No način na koji se lideri DF-a nose sa optužbama (vidi boks) sve češće ide na ruku režimu kome odgovara da se sukob prenese na identitetski teren gdje svi gubimo, a vlast se mirno ne može smijeniti. Toliko se bar zna. DPS-u treba strah, da bi držao Crnu Goru okovanu. Ko god prihvati nadmetanje u disciplini umnožavanja straha suštinski postaje njihov saveznik.

Traktor politika

„Ja ne želim da se u Crnoj Gori prolije ni kap nečije krvi. Ali vas upozoravam da sam spreman da branim i sebe i svoju porodicu i svoje najbliže do zadnjeg metka. Pa to sad shvatite i kao prijetnju i kao obećanje.” Ovo nijesu izvodi iz fejsbuk besjede nekakvog odmetnika. Navedene prijetnje i obećanja predočio nam je u utorak poslanik Milan Knežević, jedan od lidera Demokratskog fronta. Na konferenciji za medije na kojoj su prvaci Fronta došli da pojasne kako psovke, uvrede i prijetnje izrečene dan ranije u parlamentu nijesu bile stvar povišenog adrenalina, afekta ili neke (para)političke tragikomedije. Pa su, da pritvrde kako su i koliko ozbiljni, većinu rečenog ponovili i, dosolili. Svjesni ili nesvjesni toga da će tako u velikoj mjeri proširiti krug onih koje će njihove riječi zabrinuti i ustrašiti. Tako Andrija Mandić, Kneževićev kolega iz predsjedništva DF-a, obznanjuje da „kao lične neprijatelje doživljava sve poslanike koji su glasali za skidanje imuniteta” liderima tog opozicionog bloka. Ponavljajući tvrdnju da je „DF napadnut” zbog čega ima pravo na samoodbranu „u skladu sa tradicijom”, te da se Crna Gora nalazi na ivici građanskog rata, Mandić je izrekao i nešto što bi, ako se dosljedno sprovede, moglo gurnuti zemlju i preko te ivice. ,,Pozivamo sve naše funkcionere, naše pristalice i članove da imaju istovjetan odnos prema tim ljudima kao što ga mi imamo”. Da ih pljuju, psuju i biju!? Taj račun je lako svesti: pristalice DF-a ubrzo bi postale lični neprijatelji, pristalica režima. Na pitanje novinara Radija Slobodna Evropa da li preuzima odgovornost za eventualne incidente i moguće sukobe, Mandić je spremno odgovorio: ,,Da. Preuzimam potpunu odgovornost za sve ono što će se desiti u Crnoj Gori.” Od njega smo tog dana još čuli kako je ,,postojao plan sličan Oluji, da se mi Srbi potrpamo u kamione i traktore i protjeramo iz Crne Gore”. Andrija Mandić nije pružio nikakav podatak za tu tvrdnju. Ipak, glas je raspršen i proizvodi temperaturu. Koliko god se „arogantna vlast i agresivna opozicija”, kako je neko od analitičara opisao DPS i DF, trudili da nas gurnu u taj ambis, priča koja počinje balvanima a završava traktorima ne zvuči kao realan opis crnogorske budućnosti. Makar još uvijek ne. Stojeći na istoj bini Nebojša Medojević nije, pokazao da su mu zasmetale najave koalicionih partnera. Pošto se predsjedniku PzP-a, ne može spočitati ostrašćeni nacionalizam, raspirivanje mržnje, spremnost na huškanje i ratno profiterstvo, ostaje dilema: ili on Kneževića i Mandića nije dobro čuo, ili ih mi nijesmo dobro razumjeli. ,,Đukanović se zalaže za rješavanje krize nasiljem… DF je snažno protiv toga…”, ubjeđuje nas Medojević. Dok njegovi politički saveznici sve glasnije mirotvore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: Otvaranje dveri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuće partije tek se pozicioniraju, očekujući da URA prelomi na njihovu stranu, i da tada započnu stvarni pregovori o podjeli vlasti. A pozicionira se i premijer, potvrđujući sumnje da je upućen u započetu igru. U kojoj će evropske integracije ustupiti mjesto Vučićevom otvorenom Balkanu, sve sa nadom domaćih i izvanjih  promotera da će nas to dovesti do novog srpskog sveta

 

Tri mjeseca otkako je Vlada Zdravka Krivokapića izgubila podršku parlamentarne većine, zahuhtavaju se razgovori o njenoj rekonstrukciji.

Koliko su u tom naumu ozbiljne tri vladajuće koalicije i premijer koji u pregovorima zastupa samog sebe, kao osamostaljeni (usamljeni) predvodnik koalicije Za budućnost Crne Gore, možemo vidjeti iz onoga što se čini kao neupitno nakon dosadašnjih razgovora i prepucavanja partijskim saopštenjima.

I buduću, rekonstruisanu, Vladu predvodiće sadašnji premijer, odnosno, „običan lažov i izdajnička tranja“ (citat Marina Jočić, DF). Ostanak u Vladi garantovao je i ministru finansija – „članu međunarodne kriminalen grupe“ (Nebojša Medojević, predsjednik PzP i jedan od lidera DF-a) i potpredsjedniku Vlade koji je, prema najnovijim saznanjima njegovih koalicionih partnera skupa sa svojom partijom (URA) htio, tokom nedavnih događaja na Cetinju, da „preda vlast u ruke Veselinu Veljoviću“ (saopštenje Demokrata).

Pored pomenute trojice okosnicu nove Vlade trebalo bi da čine oni koji uz DPS, prema mišljenju Demokrata, „predstavljaju političku dvoglavu zmiju koja sikće otrove u vidu mržnje, uvreda i podmetanja“ (DF), skupa sa „najobičnijim titoistima koji se lažno predstavljaju demokratama“ (iz saopštenja DF-a o Demokratama). U novoj Vladi, slažu se njeni mogući konstituenti, mjesta bi trebalo da bude i za nacionalne manjinske partije, iste one koje „prekopavaju kosti žrtava iz Srebrenice da bi ih koristili u dnevno-političke svrhe“  (poslanik DF-a i predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović).

Konačno, na mjestu predsjednika Skupštine Crne Gore ostao bi Aleksa Bečić, koji  (GP URA)  napušta evropski kurs, moguće, „zbog prijetnji beogradskih tabloida o navodnom snimku“.

Sve ovo i još mnogo toga  što se ne citira u pristojnim novinama, jedni o drugima rekli su sadašnji koalicioni partneri. Uglavnom, od momenta kada je Vlada, sredinom juna, i zvanično izgubila podršku parlamentarne većine. Nakon što je parlament, uz pomoć glasova opozicionih poslanika, usvojio Deklaraciju o Srebrenici i na prijedlog premijera Krivokapića, a uz podršku DPS-a, razriješio ministra pravde Vladimira Leposavića. „Sada resetujemo stanje na nulu i tražimo novi dogovor. Pozdravljamo vas i neka vam je srećan DPS”, obznanio je šef poslaničkog kluba DF-a Slaven Radunović odluku da napuste parlament.

Svjedočimo novom početku. Uz demonstriranu dozu međusobnog povjerenja, razumjevanja, pristojnosti i spremnosti na kompromis,  očekivati je da kriza koja traje, praktično, od 31. avgusta prošle godine uskoro bude prevaziđena. Samo se ne zna da li će rezultat dogovora biti nova Vlada ili novi izbori.

Aleksa Bečić je optimista, pa očekuje da ćemo dobiti Vladu koja će trajati do 2024. i termina za raspisivanje redovnih parlamentarnih izbora. Dogovor je moguć, a iz pregovora i dogovora o rekonstrukciji Vlade „ni na jedan način nije izostavljen GP URA”, kaže predsjednik parlamenta ističući potrebu da parlamentarna većina bude osnažena i manjinskim partijama. I skidajući sa sebe i svoje partije odgovornost za rezultate ekspertske, odnosno, apostolske Vlade, pošto Demokrate, saznajemo to sa nekih 10 mjeseci zakašnjenja, nijesu bile saglasne sa načinom na koji je ona formirana. ,,Mi smo se zalagali za to da niko ne može biti diskriminisan. Šta je to ekspert? Gdje je to definisano? To što je neko političar, ne znači da nije ekspert…”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

To su slike još jedne crnogorske priče o istoriji diskriminacije i nepravde koja ne samo traje, već proizvodi nove mržnje i nasilja. Bitka koja se ove sedmice vodi na sjednicama Vlade i cetinjske skupštine, mnogo je više od rešavanja vlasničkog pitanja nad jednim vjerskim objektom. Ona je nastavak borbe političkih vođa  za moć preko identitetskih pitanja, i novo podizanje nacionalnih tenzija do usijanja. Premijer Zdravko Krivokapić saopštio je da su nedopustive brutalne, šofinističke uvrede na račun potpredsjednika Vlade, ali i pojedinih odbornika Skupštine Cetinja, koje su se, kako je kazao, mogle čuti od pojedinih simpatizera DPS-a na Cetinju.

Krivokapić je u pravu. Poruke okupljenih predstavnicima URA, ne samo da su nedopustive, nego moraju biti i adekvatno sankcionisane. I na Cetinju, ali i u ostatku Crne Gore.

No, nedopustivo je još nešto. Komentarišući bezopoteznu odluku Vlade da Cetinjski manastir prepiše na državu, Krivokapić je kazao da je država samo ispravila – grešku.  ,,Nijedna odluka koja se donosi ne može biti protivustavna, protivzakonita i na štetu bilo koga. Taj atak na imovinu je krenuo već formiranjem tzv. Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) čiji je jedini cilj bio, ne da uspostavi vjeru, nego da vrati imovinu, kako bi ta imovina mogla da bude korišćena ili od strane države ili te NVO”, rekao je Krivokapić.  Tako je premijer, sve predstavljajući se zaštitnikom Ustava i vjerskih prava, takozvanom nazvao vjersku zajednicu upisanu u registar ove zemlje. I još jednom pokazao da je zastupnik interesa Mitropolije crnogorsko-primorske, a ne svih crnogorskih građana.

Na ovu izjavu premijera, te odbornika DPS-a Jankovića, reagovala je Akcija za ljudska prava (HRA). Oni su pozvali javne funkcionere da se uzdrže od govora koji izaziva mržnju. ,,Verbalno izazivanje i podsticanje mržnje je uvod u fizičko nasilje, pa tome svako ko ima nadležnosti i javni uticaj mora da se suprotstavi”, rekli su iz HRA. Istakli su da je premijer svojom izjavom ne samo povrijedio vjerska osjećanja vjernika CPC-a, nego i mogao da podstakne mržnju prema njima.

,,Podsjećamo da je ranije predsjednik Milo Đukanović, Srpsku pravoslavnu crkvu nazivao ‘kvazivjerskom zajednicom’, ‘koja pokušava da zadrži nezakonito prisvojenu imovinu’, ‘koja je odgovorna za genocid u Srebrenici'”, rekli su iz HRA.

Spuštanju tenzija nije pomogao ni mitropolit Joanikije. Tek nakon što je  na Cetinju, zalivenom suzavcem, ustoličen na neviđen način, on je u Danilovgradu u manastiru primio predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Osvjedočenog širitelja mržnje.  Političara koji  uprkos zabrani, nastavlja javno da negira genocid u Srbrenicu , uz spremnost, kako kaže, i da ,,robija”.  Mitropolit ga je opjevao kao viteza u borbi za srpstvo.

Trebali bi tomovi da se ispišu sva ,,podsticanja” na posijanu mržnju od strane predstavnika aktuelne i prethodne vlasti. Ne samo izjave, već i brojne odluke prethodne i ove vlast svojevrsna su vrsta nasilja i podsticanje na nasilje i mržnju. Jedna od takvih je i priča o Cetinjskom manastiru.

Cetinjski manastir, jedan od simbola Crne Gore, je izgradio u drugoj polovini 15. vijeka tadašnji crnogorski vladar Ivan Crnojević. Tokom narednih nekoliko vjekova  bio je sjedište svih crnogorskih vladara. Cetinjski manastir je jedan od  ukupno  2.000 kulturnih dobara u Crnoj Gori. Od toga oko 800 sada pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Do kraja godine znaće se tačan broj, pošto još ne postoji ni prezican registar. Do 1986. godine sve  crkve i manastiri i zemljište, bili su u vlasništvu sela, bratstava i plemena.  Od 1986. do 2006. godine, na Mitropliju crnogorsko primorsku  prepisano je gotovo sve bitnije. Najveći imovinski rast Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija, doživjela je u vrijeme tridesetogodišnje vladavine aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, koji danas na Cetinju navodno brani crnogorske svetinje od apetita Srpske pravoslavne crkve i srpskog sveta.  U vrijeme njegove vladavine SPC je, bespravno gradila, zauzimala. Vjernici Crnogorske pravoslavne crkve sprečavani su da vrše obrede u vjerskim objektima. Đukanović je bio strateški  partner pokojnog mitropolita Amfilohija, dok su se gomilala brojna  nerazriješena  pitanja oko vjerskih objekata kojima je SPC upravljala.

Da nova vlast nije sposobna da ta pitanja riješi na pravi način, jasno je.  Ona ih pojačava, čineći sve da ispuni interese Mitroplije crnogorsko primorske, odnosno SPC-a i Beograda.

Vlasništvo nad Cetinjskim manastirom je upisano na Opštinu Cetinje 2005. SPC je to sporila, tvrdeći da je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom upisano neustavno i podnijela zahtjev da se taj upis prava svojine briše. Ustavni sud je navodno proglasio neustavnim taj upis, ali se do ove sedmice  Cetinjski manastir u katastru  vodio na Opštinu Cetinje.

Litije koje su prethodile padu Đukanovićevog režima, organizovala je MPC  ne pristajući da se  vjerska imovina prepiše  na državu, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i u parlamentu u decembru 2019.

Krivokapićeva Vlada je ove sedmice Upravi za katastar i državnu imovinu naložila da u vezi sa sudbinom Cetinjskog manastira uradio ovo: ,,Nalaže se Upravi za katastar i državnu imovinu da odmah i bez odlaganja izvrši ispravku upisanog nosioca prava svojine na način što će umjesto Prijestonice Cetinje kao nosioca prava svojine vratiti upis na Državu Crnu Goru, shodno rješenju Uprave za nekretnine Podgorica – Područna jedinica Cetinje od 24. 11. 2005, pri čemu se navedenim upisom ne dira u prava upisanog titulara korišćenja”.  Vlada je tu odluku donijela  13. septembra bez održavanja sjednice, a kako su saopštili,  na osnovu pribavljene saglasnosti većine članova Vlade. Za 14. septembar već je bila najavljena rasprava u Skupštini opštine Cetinje, koja je i održana, o građanskoj inicijativi da se Cetinjski manastir vrati Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC).

Blagota Mitrić, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda, obje odluke nazvao je protivustavnim, i ocijenio da bi u ovoj situaciji trebalo da reaguje Ustavni sud. U toj instituciji, međutim, ćute.

,,Tu su bezumne pravne odluke, jer je malo reći da su protivustavne. To je u stvari početak jedne pravne rašomonijade u Crnoj Gori koja može da izazove vrlo teške i negativne posljedice”, kazao je Mitrić. ,,Stanje je došlo do usijanja. Vi imate i pravni apsurd u okviru ove prave rašomonijade. Prvo, ova Vlada, koja je svojom odlukom Cetinjski manastir ustanovila kao državnu svojinu, ona je prije godinu dana kada je došla na vlast poništila raniji zakon o vjeroispovijesti koji je predviđao baš to. I donijeli su novi zakon koji to ne predviđa, nego da je to vlasništvo Mitropolije. E sada kad su vidjeli da će Skupština opštine Cetinje u petak donijeti odluku o tom da se Cetinjski manastir da u vlasništvo Crnogorskoj pravoslovnoj crkvu, onda je Vlada, da bi preduhitrila takvu jednu odluku, napravila još veću nezakonitost, odnosno protivustavnost”, ističe Mitrić.

Svi znamo, da ovdje nije riječ o jednoj bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manstiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike, i Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve.  Drevni Manastir bio bi, svih nas. Naš. Umjesto policije štitila bi ga zajednička  ljubav. Okupljao bi nas. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći, kojima religija treba kao pogonsko gorivo. A nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedestih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo