Povežite se sa nama

PARALELE

Ko se boji ćirilice?

Objavljeno prije

na

Nikad mi se Pekićeva misao da je svaka istorija predodređena mitom nije činjela aktuelnijom nego danas; danas, kad jedan radikalno odivljali politički savez, tačnije njegova centralna osovina u nastojanju da kohezira svoje poljuljano biračko tijelo u dnevno-politički diskurs lansira mit o ćirilici – pismu koje je po njima identitet – temelj na kojem počiva ono što su. I kao svaki desničarski narativ zakukumljen u defanzivni gard radi eventualnog napada (jer svakoga časa može izbiti građanski rat), i taj njihov, neurbani, militantni i neartikulisani, vrišti na sva zvona modernog i tradicionalnog svetosavlja kako je ugrožen, kako se zatire, kako nestaje u fašističkoj stvarnosti svakodnevnice.

Neke od glavnih teza koje su promovisali na svojim presovima i skupovima, a koje su začinjavali njihovi simpatizeri iz nekih književnih udruženja mogu se sortirati u par opservacija koje nam kazuju da je ćirilica naše jedino i najstarije pismo; da je latinica u Crnu Goru doplovila 1916; da je crnogorska stvarnost kidanje Njegoša i Vuka te da je njihov zahtjev omogućavanje korišćenja Ćirilova pisma. Pošto svaki mit iziskuje izvjesno dekonstruisanje, ovaj posebno zahtijeva taj postupak. Crna Gora je jedna od rijetkih država koja u svojoj baštini otvoreno promoviše tradiciju više pisama, a ne samo jednog. Najstariji književni zapis pronađen na teritoriji Crne Gore jeste Andreacijeva povelja, nastala u IX vijeku koja nam između ostaloga svjedoči o podizanju katedrale Sv. Trifuna. Napisana je latinicom (!). Nego je suštinska činjenica da oni koji svećirilično sagledavaju prošlu stvarnost ne vide (tačnije ne priznaju) sve ono što je nastalo prije Nemanjića. Zato ovđe valja ponoviti pitanje koje u svojoj odličnoj knjizi o starijoj crnogorskoj književnosti postavlja Aleksandar Radoman: »Što sve čini crnogorsku srednjovjekovnu književnost? I s tim u vezi, da li je riječ o jednojezičnoj i jednokonfesionalnoj književnosti ili u njen sastav ulazi polilingvalno literalno iskustvo jedne države ili naroda?«

Fakat je da se u slovenskim književnim istoriografijama počeci nacionalnih književnosti vezuju za Ćirila i Metodija, ali je isto tako fakat da dio Slovena stvara i van kruga ćirilisko-metodijevske tradicije. O tome nam bar svjedoči nasljeđe iz naše dukljanske epohe, sfragistički i epigrafski nalazi, sačuvani manuskripti i njihovi kasniji prijepisi koji pored latinskoga pisma poznaju i grčko (pečat arhonta Petra npr.). Sada ulazimo u srce mita, njegove Edenske doline kad je po njima Ćirilo zagrizao jabuku i stvorio pismo. Jer oće da pišu Ćirilovim pismom, što je svojevremeno zahtijevao i Risto Radović, monaški – Amfilohije. I đeca u osnovnoj školi uče da Ćirilovo pismo nije ćirilica, no glagoljica (!).

Dakle, po njima treba da pišemo Ćirilovim pismom koje Ćirilo nije stvorio, kako oni ne bi bili ugroženi, te onda ispada da se moramo odreći i glagoljskih spomenika koji su nastali Ćirilovim pismom – pa zbilja, ovaj efekat je za centar ravnoteže u glavi jači nego amaterski pokušaj oponašanja derviškoga plesa. Dakle, da mi fino odbacimo i Marijinsko jevanđelje (X-XI v) i Grškovićeve i Mihanovićeve odlomke apostola (XII v) te jedan veoma značajan natpis iz 1060. godine (konavaosko selo Dunave) koji potvrđuje prisustvo glagoljice u Duklji toga doba, samo zato jer nije napisano Ćirilovom ćirilicom koja ne postoji. Prvi sačuvani ćirilski spis nastao na ovoj teritoriji jeste Miroslavljevo jevanđelje, svakako jedan od najvažnijih medievalnih spisa u istoriji Evrope, koji upravo dokazuje sve specifičnosti naše kulture i jezika. Od tada, do danas, ćirilica jeste dominantano pismo u jednom dijelu Crne Gore, ali ne i u svim njenim krajevima. Što da radimo s latiničnim nasljeđem crnogorskoga primorja tokom posljednjih XI vjekova? Da li su naše vladike, naši guvernaduri, naši vladari, koristili isključivo ćirilicu, posebno kad su korespondirali s inostranstvom? Kad bi još ekskluzivnim zaštitnicima ćirilice i promoterima folklorne kulture bilo poznato da su i najstariji zapisi usmene književnosti, pa i deseteračke, u Crnoj Gori pisani latinicom, poput peraške Pjesmarice Nikole Burovića iz 1696. godine, Pjesmarice Julija Balovića s početka XVIII vijeka i dr.!? Gotovo cijeli jedan vijek prije rođenja Vuka Karadžića!?

Znači, nije ćirilica jedino naše pismo, i nije ćirilica Ćirilova i nije ćirilica ugrožena, pogotovo ne u crnogorskome slučaju – Pravopis i Gramatika crnogorskoga jezika štampani su i ćirilično i latinično, u školama su ta dva pisma izjednačena! Ćirilicom su napisani naši najznačajni kulturni i književni spomenici, naše povelje, inkunabule, poslanice te dobar dio našega identiteta. Ako bismo se odrekli ćirilice odrekli bismo se i Varsemeleona i Njegoša, a to ne želimo. Zato ne možete stvarati efekat Vukovara tamo đe ga nema, jer đeca u Crnoj Gori uče oba pisma. A što reći na podatak da se ćirilica u crnogorskim školama uči u drugom, dok se latinica uči u trećem razredu!?

Kad sljedeći put ostanete bez ideja za politički pr, nemojte se laćati posla u koji se ne razumijete. Jer ćirilica nije identitet, ćirilica je dio identiteta. Tamo đe je Ratko Mladić heroj, a Draža Mihailović antifašista, Sava Kovačević koljač a Đuro Drašković izdajnik, tamo je ćirilica identitet. Ali ne ova lijepa ćirilica, nego vaša, Ćirilova ćirilica koja ne postoji.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo