Povežite se sa nama

PARALELE

Ko se boji ćirilice?

Objavljeno prije

na

Nikad mi se Pekićeva misao da je svaka istorija predodređena mitom nije činjela aktuelnijom nego danas; danas, kad jedan radikalno odivljali politički savez, tačnije njegova centralna osovina u nastojanju da kohezira svoje poljuljano biračko tijelo u dnevno-politički diskurs lansira mit o ćirilici – pismu koje je po njima identitet – temelj na kojem počiva ono što su. I kao svaki desničarski narativ zakukumljen u defanzivni gard radi eventualnog napada (jer svakoga časa može izbiti građanski rat), i taj njihov, neurbani, militantni i neartikulisani, vrišti na sva zvona modernog i tradicionalnog svetosavlja kako je ugrožen, kako se zatire, kako nestaje u fašističkoj stvarnosti svakodnevnice.

Neke od glavnih teza koje su promovisali na svojim presovima i skupovima, a koje su začinjavali njihovi simpatizeri iz nekih književnih udruženja mogu se sortirati u par opservacija koje nam kazuju da je ćirilica naše jedino i najstarije pismo; da je latinica u Crnu Goru doplovila 1916; da je crnogorska stvarnost kidanje Njegoša i Vuka te da je njihov zahtjev omogućavanje korišćenja Ćirilova pisma. Pošto svaki mit iziskuje izvjesno dekonstruisanje, ovaj posebno zahtijeva taj postupak. Crna Gora je jedna od rijetkih država koja u svojoj baštini otvoreno promoviše tradiciju više pisama, a ne samo jednog. Najstariji književni zapis pronađen na teritoriji Crne Gore jeste Andreacijeva povelja, nastala u IX vijeku koja nam između ostaloga svjedoči o podizanju katedrale Sv. Trifuna. Napisana je latinicom (!). Nego je suštinska činjenica da oni koji svećirilično sagledavaju prošlu stvarnost ne vide (tačnije ne priznaju) sve ono što je nastalo prije Nemanjića. Zato ovđe valja ponoviti pitanje koje u svojoj odličnoj knjizi o starijoj crnogorskoj književnosti postavlja Aleksandar Radoman: »Što sve čini crnogorsku srednjovjekovnu književnost? I s tim u vezi, da li je riječ o jednojezičnoj i jednokonfesionalnoj književnosti ili u njen sastav ulazi polilingvalno literalno iskustvo jedne države ili naroda?«

Fakat je da se u slovenskim književnim istoriografijama počeci nacionalnih književnosti vezuju za Ćirila i Metodija, ali je isto tako fakat da dio Slovena stvara i van kruga ćirilisko-metodijevske tradicije. O tome nam bar svjedoči nasljeđe iz naše dukljanske epohe, sfragistički i epigrafski nalazi, sačuvani manuskripti i njihovi kasniji prijepisi koji pored latinskoga pisma poznaju i grčko (pečat arhonta Petra npr.). Sada ulazimo u srce mita, njegove Edenske doline kad je po njima Ćirilo zagrizao jabuku i stvorio pismo. Jer oće da pišu Ćirilovim pismom, što je svojevremeno zahtijevao i Risto Radović, monaški – Amfilohije. I đeca u osnovnoj školi uče da Ćirilovo pismo nije ćirilica, no glagoljica (!).

Dakle, po njima treba da pišemo Ćirilovim pismom koje Ćirilo nije stvorio, kako oni ne bi bili ugroženi, te onda ispada da se moramo odreći i glagoljskih spomenika koji su nastali Ćirilovim pismom – pa zbilja, ovaj efekat je za centar ravnoteže u glavi jači nego amaterski pokušaj oponašanja derviškoga plesa. Dakle, da mi fino odbacimo i Marijinsko jevanđelje (X-XI v) i Grškovićeve i Mihanovićeve odlomke apostola (XII v) te jedan veoma značajan natpis iz 1060. godine (konavaosko selo Dunave) koji potvrđuje prisustvo glagoljice u Duklji toga doba, samo zato jer nije napisano Ćirilovom ćirilicom koja ne postoji. Prvi sačuvani ćirilski spis nastao na ovoj teritoriji jeste Miroslavljevo jevanđelje, svakako jedan od najvažnijih medievalnih spisa u istoriji Evrope, koji upravo dokazuje sve specifičnosti naše kulture i jezika. Od tada, do danas, ćirilica jeste dominantano pismo u jednom dijelu Crne Gore, ali ne i u svim njenim krajevima. Što da radimo s latiničnim nasljeđem crnogorskoga primorja tokom posljednjih XI vjekova? Da li su naše vladike, naši guvernaduri, naši vladari, koristili isključivo ćirilicu, posebno kad su korespondirali s inostranstvom? Kad bi još ekskluzivnim zaštitnicima ćirilice i promoterima folklorne kulture bilo poznato da su i najstariji zapisi usmene književnosti, pa i deseteračke, u Crnoj Gori pisani latinicom, poput peraške Pjesmarice Nikole Burovića iz 1696. godine, Pjesmarice Julija Balovića s početka XVIII vijeka i dr.!? Gotovo cijeli jedan vijek prije rođenja Vuka Karadžića!?

Znači, nije ćirilica jedino naše pismo, i nije ćirilica Ćirilova i nije ćirilica ugrožena, pogotovo ne u crnogorskome slučaju – Pravopis i Gramatika crnogorskoga jezika štampani su i ćirilično i latinično, u školama su ta dva pisma izjednačena! Ćirilicom su napisani naši najznačajni kulturni i književni spomenici, naše povelje, inkunabule, poslanice te dobar dio našega identiteta. Ako bismo se odrekli ćirilice odrekli bismo se i Varsemeleona i Njegoša, a to ne želimo. Zato ne možete stvarati efekat Vukovara tamo đe ga nema, jer đeca u Crnoj Gori uče oba pisma. A što reći na podatak da se ćirilica u crnogorskim školama uči u drugom, dok se latinica uči u trećem razredu!?

Kad sljedeći put ostanete bez ideja za politički pr, nemojte se laćati posla u koji se ne razumijete. Jer ćirilica nije identitet, ćirilica je dio identiteta. Tamo đe je Ratko Mladić heroj, a Draža Mihailović antifašista, Sava Kovačević koljač a Đuro Drašković izdajnik, tamo je ćirilica identitet. Ali ne ova lijepa ćirilica, nego vaša, Ćirilova ćirilica koja ne postoji.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MALTA MALA, A KRIMINAL I KORUPCIJA OGROMNI: A patriotizam vrišti  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Malte Džozef Muskat je uspio tokom dva mandata transformisati Maltu u zemlju naširoko poznatu po kriminalu, korupciji, nepotizmu i gušenju medija. Takav, bio je rado viđen gost i poslovni partner vlastima u Crnoj Gori. Više mu ne cvjetaju ruže. Malta je članica EU,  i on je pod velikim  međunarodnim pritiskom

 

Nedavni međunarodni pristisak na premijera Malte Džozefa Muskata da se konačno počne rješavati slučaj ubijene istraživačke novinarke Dafne Karuane Galicije,  kao i problemi koje je istraživala,  izazvao je pravu političku buru na malenom mediteranskom ostrvu od nepunih 490 hiljada stanovnika na površini od svega 318km2. Do skora smatran nedodorljivim,  on je uspio  tokom dva mandata transformisati Maltu u zemlju naširoko poznatu po kriminalu, korupciji, nepotizmu i gušenju medija. Ovaj 45-ogodišnjak je došao na čelo Laburističke (Radničke) partije 2008., četiri godine nakon ulaska Malte u EU. Isticao se kao progresivan, liberalan političar koji se zalagao za ukidanje biznis barijera i svega što stoji na putu napretka Malte u sklopu evropske porodice. Zalagao se i za liberalizaciju društva u malenoj, plemenski povezanoj konzervativnoj katoličkoj zemlji i za priznanje istopolnih brakova što će se i desiti u njegovom drugom mandatu. Na parlamentarnim izborima 2013. njegovi laburisti su na valu velikih obećanja osvojili nadmoćnih 54 posto glasova i on je postao premijer.

Jedan od noviteta njegove politike je bio uveđenje programa ekonomskog državljanstva za strance koji investiraju od 650 hiljada do milion eura u Maltu. Ubrzo se pokazalo da se kriteriji za malteško državljanstvo  svode na količinu novca koju je trebalo uplatiti u posebni fond. Malta je kroz taj program prihodovala preko 600 miliona eura od kojih je dio iskorišten za eliminaciju budžetskog deficita. Njegova vlada postala je meta brojnih kritika jer su mnogi kriminalci i sumnjivi likovi iz Rusije, Azerbejdžana i drugih azijskih zemalja postali malteški i EU državljani. Muskat je na silne kritike odgovorio tako što je njegova vlada prestala objavljivati godišnje podatke o novim državljanima putem investicija i proglasila ih tajnim pozivajući se na evropski zakon o zaštiti podataka ličnosti. Tako su širom otvorena  vrata sumnjivim investitorima iz čitavog svijeta.

Drugi veliki,  lišen transparentnosti, projekat je bio prijelaz sa fosilnih goriva na LNG tečni gas i novu gasnu elektranu vrijednu 450 miliona eura. Malta je  potpisala sporazum sa azerbejdžanskim SOCAR-om (takođe prisutnim u našoj zemlji, prvenstveno kroz projekat Porto Novi). Obavezala se , uz dopuštenje Evropske Komisije, da sav tečni gas kupuje od Azerbejdžena. Kasnije su procurili detalji da se Malta obavezala da plaća fiksnu cijenu i do dva puta veću od tržišne.  Istraživačka novinarka Dafne Galicija napala je vladu za prikrivanje detalja ugovora i očiglednu korupciju.  Za direktora državne energetske kompanije Elektrogas pod čijim okriljem je izgrađena nova elektrana na jugu ostrva je postavljen Jorgen Fenek,  tajkun, jedan od najbogatijih Maltežana sa velikim iskustvom u  vođenju kazina ali nikakvim u energetici. Protežirali su ga tadašnji ministar energetike Konrad Mizi i Kit Šembri- šef kabineta predsjednika vlade, koji su i omogućili sklapanje takvog ugovora sa “prijateljima iz Azerbejdžana”.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo