Povežite se sa nama

MONITORING

KOGA ĆE RAZDUŽITI PREZADUŽENI PREMIJER I MINISTRI – SEBE ILI CRNU GORU: Bajka o dužniku i zlatnoj ribici

Objavljeno prije

na

Četvrt vijeka vladavine DPS-a naučilo nas je jedno – kad god nam je ova vlast ponudila izbor – birali smo između, barem, dva zla. Ni ovi predizborni majski dani nijesu izuzetak.

Dok mi glavoboljamo da li će Migo Slavoljub Stijepović – aktuelni ministar prosvjete i nesuđeni (bolje rečeno: nepotvrđeni) pilot Montenegroerlajnsovog fokera, baš onoga što je završio na nosu kraj piste podgoričkog aerodroma – postati ,,gradonačelnik Crne Gore” ne miruju ni njegove kolege iz VII Vlade Mila Đukanovića. Ministar saobraćaja Ivan Brajović evo u tišini sa Kinezima ugovara kredit od nekih 700-800 miliona eura. Na naš račun.

Brajović, pretpostavlja se, sa kineskom Eskim bankom dogovara pozajmicu kojom će Crna Gora platiti kineske kompanije CCCC i CRBC da izgrade prvu dionicu prvog crnogorskog autoputa od Gornjih Mrka do Mioske. Cijena – 20 miliona eura po kilometru – uvešće ovu saobraćajnicu u Ginisovu knjigu rekorda, kao najskuplje parče puta izgrađeno na tlu Evrope. Ne zna se šta će ta dionica auto puta koja iz ničega vodi u niđe značiti privredi Crne Gore.

Prema zamisli Vlade, parlament će o zakonu o autoputu raspravljati tek pošto se sa Kinezima potpiše sporazum o njegovom projektovanju i izgradnji. U međuvremenu, predočena nam je računica MMF-a prema kojoj će ovo zaduženje crnogorski javni dug podići sa trenutnih 57 na 80 odsto godišnjeg bruto društvenog proizvoda (sadašnji dug iznosi 1,81 milijardi eura dok bi poslije aranžmana sa Kinezima narastao na 2,6 milijardi). To je daleko iznad gornje granice propisane Mastrihtskim kriterijumima.

Relevantne međunarodne finansijske institucije smatraju da Crna Gora neće moći da otplaćuje taj dug (koga interesuje šta slijedi nakon toga, neka analizira Grčku dužničku krizu). Zbog toga je, proljetos, Svjetska banka obznanila da odustaje od već odobrene pozajmice (podrške) crnogorskom budžetu u iznosu od 50 miliona dolara. ,,Od tog programa moralo se odustati, s obzirom na to da je Vlada odlučila da ide u izgradnju dionice autoputa Bar-Boljare u iznosu od 809 miliona eura”, saopštila je Anabel Abreu, šefica Kancelarije SB u Crnoj Gori. ,,S obzirom na uticaj te odluke na održivost duga, Svjetska banka je odustala od pripreme budžetske podrške, a umjesto toga se preusmjerila na investicione programe za jačanje javnih institucija, konkurentnost i unapređenje pružanja usluga u Crnoj Gori.”

U odbranu nauma Đukanovićeve Vlade stao je ministar finansija Radoje Žugić. On tvrdi da je auto put Bar-Boljare ,,održiv projekat” i da ,,nema mjesta kritikama” da bi Crna Gora, novim zaduženjem kod Kineza, mogla upasti u dužničko ropstvo. Brine, međutim, to što se Žugić u elaboraciji svoje tvrdnje poziva na činjenicu da podataka o isplativosti ove investicije i održivosti crnogorskog javnog duga – nema ni u Vladi Crne Gore ni u MMF-u i Svjetskoj banci.

Svi oni, dakle, pričaju manje-više napamet. Ceh će u svakom slučaju pasti na domaće poreske obveznike.

Eksperti se slažu: sve dileme otklanja studija izvodljivosti i rentabilnosti auto-puta. Pošto nje nema, ostaje bojazan da je najavljeni početak njegove gradnje politička a ne ekonomska odluka. Zgodno je mjesto da se prisjetimo kako je ekonomski analitičar Milenko Popović, prije koju godinu, upozorio da bi gradnja auto-puta i(li) tada aktuelnih elektrana na Morači, crnogorskom društvu koristilo taman koliko i ,,gradnja piramida u Zeti”. Dok traje gradnja – budžet bi imao priliv po osnovu naplaćenog PDV-a, objašnjavao je Popović, a kad objekat bude stavljen u funkciju – državi ostaju samo troškovi.

Iz Vlade Crne Gore nikada nijesmo dobili adekvatne odgovore. Može biti, računali su jedni, da čelni ljudi izvršnih vlasti ne shvataju opasnosti na koje ukazuju domaći i strani ekonomisti. Po drugima – premijeru i njegovim ministrima (sadašnjim i bivšim) potrebno je par krupnih investicionih zahvata kako bi sredili vlastite finansije (po modelu aranžmana između A2A, EPCG i Prve banke) bez obzira na to kako će se takva ekonomska politika odraziti na budućnost Crne Gore.

Obje pretpostavke imaju uporište. I obje su zasnovane na tome da su čelni ljudi aktuelne Vlade (pre)zaduženi kod ovdašnjih banaka.

Ta konstatacija stoji računajući samo zvanične podatke Komisije za sprječavanje konflikta interesa. Nezvanično, uključimo li u priču o dugovima i privredna društva koja su formalno i praktično povezana sa čelnicima izvršnih vlasti, stanje je puno gore.

Da krenemo od onih članova Vlade koji, makar zvanično, nemaju kreditna zaduženja. Među njima su Radoje Žugić, Milica Pejanović Đurišić, Marija Vučinović, Branimir Gvozdenović, Slavoljub Stijepović, Vujica Lazović…

Da lakše shvatimo njihovu poziciju pomoći će nam ministar Žugić. Odnosno njegove finansije. Ministar finansija, prema ovogodišnjoj prijavi imovine, ima platu od 1.011 eura. Od sredine prošle godine dobija još 500 eura za članstvo u Savjetu za finansijsku stabilnost i još 500 za rad u Savjetu za privatizaciju i njegovim tenderskim komisijama. Čak i da zanemarimo da je ministar čašćen sa tri hiljade eura u Savjetu za privatizaciju, ostaje nejasno zbog čega bi neko ministru finansija posebno plaćao savjete vezane za finansijsku stabilnost? Čime se onda ministar bavi u redovnom radnom vremenu?

Konačno, nije nimalo nevažno napomenuti da je ministar prošle godine, na ime ,,ekspertskih usluga” prihodovao tri hiljade eura. O kakvim se uslugama radi, i koliko su od dobijenih savjeta (informacija) zaradili poslodavci eksperta Žugića ostalo je tajna za crnogorsku javnost. A ne bi smjelo da je tako.

U sljedeću, nazovimo je kategorija prosječno zaduženih ministara u VII vladi Mila Đukanovića možemo ubrojati ministre Suada Numanovića i Miodraga Boba Radunovića. Ministar za ljudska i manjinska prava koristi kredit od 20 hiljada eura koji je dobio na rok otplate od 20 godina, dok supruga Elvidina bankama duguje 45 hiljada eura. Kredite vraćaju iz porodičnog budžeta teškog 1600 eura mjesečno. Ministar zdravlja mjesečno zaradi 1,5 hiljadu eura. Od zarađenog za kredit i lizing za automobil tojota RAV4 svakog mjeseca ode oko 600 eura.

Sitnica, uporedimo li to sa mukama koje za vraćanje kredita muče ministri Predrag Bošković, Vladimir Kavarić, Igor Lukšić, Sanja Vlahović, Raško Konjević, Ivan Brajović… Ministar rada i socijalnog staranja i njegov kolega koji vodi resor ekonomije bankama duguju po 60 hiljada eura. Dodatni teret u porodičnom budžetu Boškovića predstavlja činjenica da i Predragova supruga Stela vraća kredit od 100 hiljada eura (onaj od 32. 000 otplatila je krajem prošle godine). Kavariću bi život bio mnogo lagodniji da, skupa s premijerom Đukanovićem, ne spada u red onih – lakomih ili naivnih – koji su se svojevremeno zadužili u švajcarskim francima, pa sada, zahvaljujući negativnim kursnim razlikama, bankama duguju mnogo više nego što su pozajmili.

Lukšić, Brajović i Sanja Vlahović bankama duguju po više od 100 hiljada eura. Uzmemo li da to dugovanje čini pet do deset godina njihovog (prijavljenog) godišnjeg prihoda – možda i možemo da razumijemo što ih ne brine mogućnost da se država pod njihovom komandom zaduži do 80 odsto godišnjeg bruto društvenog proizvoda. Pretpostavlja se da u kategoriju onih koji bankama duguju šestocifrene iznose spada i ministar kulture Branislav Mićunović. On je, međutim, skupa sa suprugom Radmilom iskoristio mogućnost da od javnosti sakrije taj podatak o porodičnim finansijama.

Premijera Đukanovića ostavljamo za kraj ovog popisa ne samo zbog funkcije, već i zbog činjenice da on predvodi oni grupaciju DPSDP političara-biznismena koji sebe i druge pokušavaju ubijediti kako nemaju dugova. Ni zvaničnih ni nezvaničnih (neki bi rekli zelenaških). Premijer, dakle, u svom imovinskom kartonu nema prijavljene kredite. Znamo, međutim, da je UDG zadužen sa najmanje 10 miliona eura. A Đukanović je vlasnik četvrtine te kompanije. Po istom obrascu, premijer je vlasnik polovine kompanije Global Montenegro koja bankama duguje više od pet miliona eura (tužno ali istinito – i premijer se upecao na kredite u švajcarcima).

Otud računica da Đukanović, srazmjerno vlasničkom učešću, bankama duguje oko pet miliona eura. Milion više, manje. Možda vam je sada jasno što, iz njegove perspektive, mogućnost da državni dug poraste sa dvije na tri hiljade eura po stanovniku, i ne predstavlja veliki problem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo