Hrvatski premijer Zoran Milanović smijenio je ministra finansija i potpredsjednika Vlade Slavka Linića zbog toga što je njegovo ministarstvo, navodno, državu oštetilo za 3,5 miliona eura.
Priča je sljedeća: Linićevo ministarstvo sklopilo je predstečajnu nagodbu sa vinkovačkim preduzećem Spačva. Vinkovčani su državi ustupili svoju nekretninu (plac) i tako namirili novac koji su dugovali na ime poreza. Umjesto odlaska u stečaj, preduzeće sa 600 zapošljenih nastavilo je da radi, isplaćuje plate, poreze i doprinose… Onda je Jutarnji list obznanio da je sporni plac pomenutom transakcijom značajno precijenjen. Država je, izračunali su, ostala kratka za 3,5 miliona eura.
,,Ne vidim više mogućnost za nastavak suradnje s ministrom Linićem”, saopštio je Milanović na konferenciji za novinare objašnjavajući da je o onome što je Jutarnji list obznanio građanima Hrvatske, njega dva mjeseca ranije informisala Poreska uprava. Ostalo je, kaže, bila stvar političke odluke.
Pokušajmo postupak predsjednika vlade našeg zapadnog susjeda i najmlađe članice EU uporediti sa nedavnim istupom crnogorskog premijera Mila Đukanovića, koji je, suočen sa eksplicitnim tvrdnjama Vlade SAD o dokazanoj korupciji tokom privatizacije Telekoma Crne Gore, odbranu sebe i svojih saradnika i rođaka pretočio u optužbe na račun medija i političkih neistomišljenika: ,,Ponavlja se notorna glupost i zlonamjerna laž, kako se privatizacija Telekoma odigrala uz korupciju predsjednika Vlade. To je apsolutna neistina, odbacujem je sa indignacijom kao najgoru politikantsku manipulaciju.”
I ko sada da stisne petlju pa da premijera podsjeti kako je prije 18 mjeseci, u Skupštini Crne Gore, kao jedan od prioriteta svoje (sedme po redu) Vlade naveo i reviziju spornih privatizacija: ,,Treba da pažljivo analiziramo svaki od privatizacionih aranžmana i kritički provjerimo odgovornost partnera prema ugovorenim obavezama”.
Telekom, Željezara i KAP nijesu jedini zbog kojih nam se čini kako je premijer zaboravio na obećano.
Za početak, da lociramo problem: od početka privatizacije u Crnoj Gori vlade Mila Đukanovića, Filipa Vujanovića, Željka Šturanovića i Igora Lukšića prodale su 198 preduzeća za 735 miliona eura. Iako je termin privatizacija odomaćen, on nije i sasvim tačan pošto su najvrednija (i najskuplja) preduzeća sa tog popisa – Jugopetrol, Telekom, Elektroprivreda, Montenegrobanka… – prodata kompanijama koje su dijelom ili većinski u vlasništvu Grčke, Njemačke, Italije i Slovenije. Jednako, ni pomenuti prihod od 735 miliona ne treba uzeti zdravo za gotovo, pošto su ta tranziciona posla (ne računajući otpisane, pretprivatizacione dugove) građane Crne Gore koštala oko 250 miliona eura.
Šta smo dobili zauzvrat?
Godine 1998, prodajom nikšićke Fabrike piva i sokova Trebjesa, počinje proces prodaje crnogorskih preduzeća stranim vlasnicima. Ovaj posao, kao i manje-više svi koji su ga pratili, obilježile su laži i prevare na račun radnika i manjinskih akcionara. Umjesto nekadašnjih hiljadu, u Trebjesi danas radi 250 zapošljenih, dok su nas nedavno iz fabrike koja je vlasnik jednog od pet svjetski priznatih tipova piva, sa ponosom obavijestili kako će se preko njih u Crnoj Gori prodavati renomirana belgijska piva.
O poziciji manjinskih akcionara nedavno je govorio predsjednik Udruženja Boro Nikolić: „Iako nam je 2001. godine na Skupštini akcionara rečeno da ćemo nakon isteka deset godina od prodaje Pivare imati pravo da popravimo ili prekinemo ugovor, to se nije desilo i mi ni do danas nijesmo uspjeli da dođemo do kupoprodajnog ugovora…”
Uglavnom, i ovakva kakva je, Pivara je danas najveće preduzeće u Nikšiću koje redovno izmiruje plate, poreze i doprinose. Novac dobijen njenom prodajom vlast je potrošila u izbornima kampanjama ’97. i ’98. godine.
Privatizacija Jugopetrola iz 1999. godine završila je na sudu. Veselin Vukotić i Branko Vujović oslobođeni su optužbi iako je dokazano da je angažman pravnog savjetnika Marka Harisona bio i nezakonit i štetan (Helenik petroleum nije izvršio obećanju dokapitalizaciju preduzeća).
Detaljno preispitivanje, bez ikakve sumnje, zaslužuje i ugovor o prodaju hotela As 2002. godine. Njega je od Budvanske rivijere kupila navodno ruska Nega turs (prošle godine saznajemo da je njen aktuelni vlasnik Podgoričanin Neđeljko Gardašević) za 2,2 miliona eura uz obavezu da investira deset miliona i hotel otvori do kraja 2003. Hotel još nije otvoren, možda će do toga doći krajem sljedeće godine, a o eventualnim investicijama u Perazića do sada se usuđuje da govori samo ministar ekonomije Branimir Gvozdenović. Njemu se, međutim, ne može vjerovati na tu temu – upravo zbog ogromne cijene prethodnog privatizacionog iskustava koje smo imali sa Đukanovićem, Gvozdenovićem i njihovim strateškim investitorima.
Sredinom prošle godine Savjet za privatizaciju donio je odluku da se kupoprodajni ugovor raskine, a hotel As vrati u državno vlasništvo. Neko je, ipak, potegao veze pa je Gardašević dobio drugu, treću, četvrtu ili petu šansu. Ko zna zašto je to tako?
Da nastavimo – 2004. godine, ponovo pod komandom Veselina Vukotića, Crna Gora prodaje većinski paket akcija Solane Bajo Sekulić u Ulcinju. Jedno od najstarijih industrijskih postrojenja u državi kupio je Eurofond pod kontrolom Veselina Barovića. Cijena – 900 hiljada eura, uglavnom plaćenih državnim obveznicama stare devizne štednje. Već naredne godine u Solanu je uveden stečaj zbog duga od 13 hiljada eura, koje su od kompanije potraživali prijatelji njenog većinskog vlasnika. Sadašnji dug firme je veći od tri miliona eura, ona ne radi, EPCG joj je ugasila struju, a radnici pokušavaju preuzeti fabriku i obnoviti proizvodnju.
Parlamentarna Komisija za kontrolu privatizacije predložiće Vladi i Savjetu za privatizaciju da sagledaju mogućnost vraćanja većinskog paketa akcija ulcinjskog preduzeća državi uz poravnanje sa Eurofondom, odlučeno je na ovonedjeljnoj sjednici Komisije. Barović i njegovi saradnici, istovremeno, pokušavaju prodajom zemljišta Solane (više od milion kvadrata u zaleđu Velike plaže) pribaviti nekih 200 miliona eura. Pošteno zarađenih.
Godinu pošto je Barović Solanu otpremio u stečaj, Igor Lukšić je kao ministar finansija Acu Đukanoviću, vlasniku firme Monte Nova prodao 42 odsto akcija Nikšićke banke. Tako je nastala Prva banka. Neophodna saglasnost CBCG za taj posao pribavljena je tek dvije godine kasnije, tokom operacije spašavanja banke, njenih akcionara, deponenata i klijenata državnim novcem.
Predreferendumske 2005. godine Branimir Gvozdenović je potpisnik ugovora o prodaji Kombinata aluminijuma. Prethodno, pošto je tender za prodaju KAP-a faktički propao, Milo Ðukanović i Oleg Deripaska, ruski tajkun pod patronatom Vladimira Putina, su u četiri oka napravili dil koji su njihovi izvršitelji pretočili u kupoprodajni ugovor. U SDP-u su izračunali da je taj aranžman po raznim osnovama Crnu Goru koštao oko 650 miliona eura.
Približno 215 puta više nego što je Slavko Linić (navodno) oštetio Hrvatsku prije nego je smijenjen.
Kod nas su politički napredovali potpisnici kupoprodajnog ugovora o prodaji HTP Boka, koji su Draganu Brkoviću, ukoliko ne ispuni preuzete obaveze, garantovali povraćaj dvije trećine uloženog novca. Umjesto investicija od 350 miliona Brković je hercegnovske hotele što porušio, što stavio pod hipoteku za kredite koji su potrošeni ko zna gdje.
,,Predlažemo nadležnima da raskinu ugovor, ali da prije toga razmisle o eventualnom aneksu, s obzirom na to da bi uslovi raskida bili teški”, predložio je i poslanik DPS-a Branko Čavor na nedavnoj sjednici parlamentarne Komisije. Iz opozicije su pominjali državnog tužioca.
Umjesto izvještaja o investicijama, poreske i druge povlastice od Vlade sada traže i Duško Knežević i Viktor Restis, kao vlasnici bolnice u Meljinama, Rudnika mrkog uglja u Beranama, odnosno zakupci hotela Sveti Stefan. U međuvremenu, gubici se množe. A akteri se nadaju zaboravu.
Zoran RADULOVIĆ