Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Kolateralna seta

Objavljeno prije

na

Staviš nekog u svom životu na isto mjesto na koje je on stavio tebe u svom, i gledaš kako može da se desi da to uopšte nije mjesto koje bi želio za sebe…

 

Preturam po programu tražeći undo dugme za jedan san, dobijam error 404 poruku, reinstaliram ceo sistem. Centralni nervni. Popila kafu, pročitala vesti, posvađala se sa psima, polomila nokat i to sve još pre sedam sati ujutru, ovaj utorak obećava. Da li je danas uopšte utorak? Pojela sam malo Milke, i sada samo razmišljam o tom semantičkom kanibalizmu. Ščepam neke prideve za gušu i odvučem ih sa vrha jezika, da slučajno ne izlete.

Dugo sam pripremala neke reči za nekoga, i kada sam ih izgovorila, shvatila sam da su samo prosto strujanje vazduha. Davno, maltene u nekom drugom životu, sam prvi put rekla: „Ovo nije moja igra. Ni moj teren. Ni moja pravila. Idem ja odavde.“ Tad je bilo najteže. Sad je svaki put sve lakše. I spasava ovo malo mozga, srca i živaca što je preteklo.

Omaške u govoru i komentari kojima naizgled nije mesto u razgovoru otkrivaju mnogo više nego što bismo hteli. Ipak, naučila sam da poneke prečujem i gurnem u neki ćošak mozga, jer je prečesto bilo “poterala zeca, isterala lisicu“. Šta mi treba da se sekiram? Staviš nekog u svom životu na isto mesto na koje je on stavio tebe u svom, i gledaš kako može da se desi da to uopšte nije mesto koje bi želeo za sebe… Od pojava koje crpe energiju, izdvojila bih još i ljude koji ti ispravljaju subjektivni doživljaj nečega. Jer, zaboga, ne može nešto da ti bude najlepše i najbolje kad njima nije. Potreban mi je jedan sprat tolerancije. Pragove sam sve preskočila. Kad vam  pobegne autobus, krenete u laganu šetnjicu, e tako i u životu. Najlakše je stići, ma gde, petkom, dan pun nade, hedonističke želje i lakogazivosti.

Veče miriše na neku post punk, Blade Runner scenografiju, u kojoj PJ Harvey svira tešku melodiju, dok se kapi kiše slivaju niz masno čelo starog konobara koji mi dodaje konjak i smešnim glasom, kao u lošim filmovima, govori: „Sve će biti u redu, osim ako ne bude“. Šteta što svi nemamo šarenilo mašte i razboritost trogodišnjeg deteta, koje ulazi u crkvu, trči prema svećama i urla:  „Srećan rođendan!“ Ono kad Rundek kaže “teške se kiše spremaju” i to dvadeset i pet godina ranije, e to je prorok sa potencijalom za osnivanje verske zajednice.

Na kraju, kad se osvrneš unatrag, shvatiš da te nebo sačuvalo od svega što te nije smelo i umelo.

P.S. Život je divan… Nađite sebi jedan.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Noću je sve jasno kao dan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Život bez sopstvene prisutnosti umije da zaliči na gradski prevoz gdje ti na svakoj mogućoj stanici ulazi kontrolor

 

 

Svet na klackalici i nikako da se usaglasi ko je dole, ko je gore. Prosto je neverovatno da Svet ćuti. Niko Ništa. Poneko wow i oh my god! I to je to. Plima ludila, ali samo u nagoveštajima, što se kaže – blurovano. Nego, da l’ će mečka da vidi svoju senku, pitam se. Sve dok napolju ne ozeleni i olista, tačno se samo formalno vodim među živima.

Kao kod rijaliti programa, sada je lestvica otupljivanja i privikavanja na zlo mnogo viša, jer čovek se zbog slabosti upoređuje sa gorim, pa šta su onda sitni grehovi prevare, korupcije, šmrkanja i prodaje belog, spram iživljavanja nad decom. Suština teorija zavere je da se u kakofoniji izmišljotina obesmisli svaka sumnja u laž i izgubi vera u istinu. Epštajnovi fajlovi potvrđuju da je stvarnost monstruoznija i zlokobnija od najsuludije fantazije.

Rešila sam da mi danas bude dan za kuvanje. Da se ima ručkova do srede, ako ukućani ne pojedu do sutra. Život to tako često namesti, da te kap koja prelije čašu obično zatekne nespremnog u okruženju koje te već cedi, tako da se već zadihan dodatno gušiš. Ali ponekad, univerzum se smiluje. Dozvoli ti da dišeš. I u toj neverici malog predaha, sve padne na svoje mesto.

Naučila sam da kad se završi jedno lepo, dugo poglavlje, napravim mesta za nešto drugo i novo, ne znam šta, ne znam kada, ne znam kako, ali nikad u životu i nisam znala i uvek sam završila tamo gde treba da budem, pa ću tako i ovog puta. Često sam menjala stanove i gradove nije mi nikad bilo baš mnogo tužno, više neka melanholija dok misliš na sve živote koje si tu živeo, al’ dolazi u paru sa lakoćom što će sad biti nekih drugih života, koje još ne možeš ni da zamisliš. Treba odlaziti i menjati mesto kad god se to učini mogućim i potrebnim. To je najvažnije što sam u nomadskom životu naučila i istina je, majke mi, ne mogu sad da pišem o tome, ali jednom hoću.

Koliko je stvarnost relativna kategorija i u direktnoj vezi sa vremenom, mestom i protagonistima, pokazuje i slučaj švajcarskog IT stručnjaka koji je strpan u ludnicu, jer je pričao o satanizmu i kanibalizmu poznatih ljudi, a vidi danas. Svi opušteno divane o tome i ništa.

U jednom pismu Rajner Marija Rilke kaže da čovek mora da neguje samoću u sebi, jer će ta samoća jednog dana otvoriti prostor za prepoznavanje istomišljenika. Budite prisutni u svom životu. Život bez sopstvene prisutnosti ume da zaliči na gradski prevoz gde ti na svakoj mogućoj stanici ulazi kontrolor. Eto, došli smo do zaključka i pobegli glavom bez obzira.

P.S. Uživam u zalasku sopstvenog entuzijazma.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Obilježeni danom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu da se kišobran otvori kad imaš kome… ako nemaš, treba da pokisneš

 

 

Nekad je, da bi upalio TV, bilo potrebno da pritisneš samo jedno dugme. Danas je potrebno prvo da otključaš ekran, koji nisi ni zaključao, zatim da potvrdiš da želiš da gledaš TV, da isključiš sve opcije za koje nisi ni znao da postoje i taraaaaaa… spreman si za daljinski upravljač broj dva. Uspelo mi je nakon pola sata i evo, gledam umetničko klizanje.

Naravno da sam se setila detinjstva i rane mladosti kad sa babom i dedom, obavezno, gledam klizanje, koje je uvek komentarisala čuvena Milka Babović. Još pamtim kako ona izgovara dvostruki aksl i kako opisuje haljine klizačica, jer su TV prijemnici bili crno-beli. Baba je uvek navijala da Švabica padne, a Ruskinja pobedi. I evo, Ilija Malinin doneo zlato Americi. U pravu je bila baba, nema umetničkog klizanja bez Rusa.

Ne znam da li je najbolje ili najgore kad shvatiš da nema više vremena, da je pola života već prošlo, danas si tu, sutra ko zna, a i taj ostatak, koliki god da je, će proći dok trepneš, pa je svaka odluka počela da biva kao suštinska, bez kompromisa. Sve dobre savete sam podelila drugima, a sebi nisam ostavila nijedan. „Živelo bi se lakše ako bi čovek mogao kazati, što da se brinem, iz života i onako ne mogu da izađem živ. Niko život još nije preživeo. Čemu onda briga.“ Zlatno runo, Pekić.

Pročitajte i Melanholiju otpora, nobelovca Lasla Krasnahorkaia. Idealna mera mračnog i apokalipsavajućeg, savršena srazmera realnog i nadrealnog, može se čitati kao parabola, a može se i jednostavno uživati u gustom stilu. Topla preporuka.

Pojavilo mi se misterioznih stotinu i trideset evra na računu, uopšte me ne zanima šta sam pogrešno obračunala, prihvatiću ovaj dar od univerzuma i potrošiti odmah da slučajno ne nestanu. Rominja kišica, a ja ne nosim kišobran. Kažu da se kišobran otvori kad imaš kome… ako nemaš, treba da pokisneš. Zaista moj jedini talenat je što sam preterano optimistična i bezbrižna bez bilo kakve realne osnove. Što bi deca rekla, delulu na maks.

Danas možda nisam rešila velike stvari. Ali sam popila odličnu kafu, a večeras opet umetničko klizanje. Život je stvarno jednostavan i lep.

P.S. Ode moje od sutra, stiglo je od danas.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Očinji stid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Probleme sklonite u ormar, pomiješajte ih sa tuđim stvarima i proglasite to kolektivnim neriješenim neredom. Neka ga rješava onaj ko ga zatekne

 

 

Juče sam bila u opštini. Ma zbog čega da si došao, svima zakazano u devet. Unutra milion ljudi. Dok čekam, brojim pločice, kao maloumnik. Kod 348 shvatiš da više nisi stranka, nisi ni ono što si bio. Sad si keramičar. Kad te prozovu ne govoriš zašto si došao, nego šta treba da se fuguje ovde, (psovka po izboru).

Mogu da kažem da sam kao dete imala tu nesreću da vidim kako igra mečka. Danas svi imamo nesreću da vidimo kako se izlila sva bestijalnost ovoga sveta kad su se Epštajnovi fajlovi raspukli kao kokice. Gotovo da nema pripadnika američke i evropske elite koji nije pohrlio na Epštajnovo ostrvo. Svaki je uredno snimljen i fotografisan. Sjajno organizovan i obavljen đavolov posao koji je do temelja razotkrio i razorio današnji svet. Zapravo, jučerašnji svet.

Sunce se promalja. Obasjava nadu da će biti bolje. Blenem u lipu ispred prozora i čekam pupoljke, kao da mi život od toga zavisi. Čini mi se da nikada nisam ovoliko čeznula za prolećem. I stoprocentno nemam pojma zašto. Tek, volim ovo vreme što dolazi. Proleće u vazduhu, mirisi, boje, sve nekako lepše i lepršavije. Nedostaje.

O svojim nedostajanjima ćutim najbolje na svetu, tvrdim. I stajem na crtu svakome ko kaže da bolje ćuti od mene. Razvučem misli kao veš na štriku, pa ih gledam kako kaplju. Ljudi odlaze, za njima ostanu oblici i sećanje. Otisci kao u memorijskoj peni s vremenom iščeznu. I samo katkad navrne sećanje i smešak, jer tuga je tad već pronašla drugu poljanu za svoje vratolomije. „Sad te ne dam!“, zahteva jaku volju i nadasve preciznu strategiju. Osvrnem se tako pa pomislim, imam sreće!

Kad se iznerviram, glasna muzika i krpa u ruke. Čistim kuću kao da mi dolazi sanitarna. Najjednostavnija i najbezbolnija terapija. Sve ostalo bi me koštalo pet-šest godina do doživotne. Sa radija se čuje List, za mene više-manje nepoznat opus. Klavir zvoni kao zvono nad mrtvacem, a uz njega jecaju i klarinet i violine, zatim vreva… zvuk se prpopinje, uzdiže i uvija, razbistri se, svrdla se sve jače po strunama u sve opasnijim zavojima… Nekako se promoli životni savet: Probleme sklonite u ormar, pomešajte ih sa tuđim stvarima i proglasite to kolektivnim nerešenim neredom. Neka ga rešava onaj ko ga zatekne.

„Evo nas na još jednom početku. Danas ćemo ponovo uvežbavati kompletan program života. Da budemo spremni kad jednom počnemo da živimo“, Duško Radović.

Znači noćas opet sušim sve planove koji su mi pali u vodu.

P. S. Nisam izgubila interesovanje, samo sam ga premestila na drugo mesto.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo