Povežite se sa nama

MONITORING

Kome je Stanko Subotić davao milione

Objavljeno prije

na

Iz Ministarstva finansija SRJ su ranih 1990-ih krojaču dozvolili da naplati izvezenu konfekciju cigaretama od ,,strane jednog makedonskog preduzeća”. Tako je, tvrdi Stanko Cane Subotić, krenuo u duvanski biznis. U tužbi koju je 19. marta podnio u Ženevi protiv 23 osobe iz Srbije i Crne Gore ,,zbog krivičnih djela protiv časti, iznude i ucjene, klevetničke prijave i zločinačkog udruživanja”, Cane je priznao postojanje šverca cigareta, ali ,,takav posao nije mogao da se obavlja bez odobrenja najviših sfera moći”. Iako u tužbi pominje sve same premijere, predsjednike država, šefove policije i tajne službe – sa kojima je u poslovnim, klijentskim, sponzorskim i prijateljskim odnosima – Cane tvrdi da sa ,,najvišim sferama moći” luk nije jeo niti mirisao. Tvrdi kako ga napadaju zbog njegove imovine (časopis Forbs je 2007. procijenio na 600 miliona eura) jer na sve načine žele da je se dočepaju.

MOĆNI LJUDI SRBIJE: Priča u Canetovoj tužbi počinje 1994. na stadionu FK Partizana. Cane piše da je tada „predstavljen” Radovanu Badži Stojičiću (šefu policije Srbije, ubijen aprila 1997) ,,kao i Jovici Stanišiću” (načelniku srpske tajne službe 1991-1997). ,,U to vrijeme, ta vrsta upoznavanja, slučajna samo na prvi pogled, su u stvari bila organizovana od strane načelnika policije i državne bezbjednosti”, objašnjava Subotić i dodaje kako je ,,na granici Srbije i Bugarske” upoznat i sa Miloradom Vučelom Vučelićem (u to vrijeme direktorom zloglasne Radio-televizije Srbije).

Cane piše kako su ,,gospoda Stanišić, Stojičić i Vučelić bili među najmoćnijim ljudima u Srbiji”. A tačno prije godinu dana (zagrebačkom Jutarnjem listu, 10. maja 2009) Cane je kazao: ,,Od kompanija, za koje sam radio, imao sam strogu zabranu bilo kakve trgovine sa ljudima iz Miloševićeva kruga”.

Sada Cane u tužbi piše: ,,Početkom 1995. sam na zabavi kod Vučelića, na kojoj su takođe bili prisutni Stanišić i Stojičić, upoznao Zorana Đinđića”. Stanišić, Stojičić i Vučela – udarne pesnice režima Slobodana Miloševića – navodno su ,,bili nezadovoljni tadašnjom politikom Miloševića” i smatrali su da ,,Đinđić može da bude zamajac demokratskih promjena”.

Vučela je u jesen 1995. bio smijenjen iz rukovodstva Miloševićevog SPS-a. Želio je Vučela da se ,,osveti Miloševiću”, pa je od Caneta zatražio da „finansijski pomognem Đinđića i njegovu Demokratsku stranku (DS)” a ,,tu inicijativu Vučelića odobrili su Stanišić i Stojčić”. Od Caneta je traženo i da ,,pomognem Vučeliću” a „zauzvrat mi je ponuđeno da otvorim radnju i magacin u bescarinskoj zoni u Srbiji, na prijelazu Đeneral Janković (srpsko-makedonska granica – prim.a.), poput onih koje sam već imao u Baru, u Crnoj Gori”.

Ubrzo Cane shvata da postaje ,,predmet iznuda”. Morao je, na primjer, transakcije da obavlja preko Ljuba Šiptara Mihajlovića i njegove Komercijalne banke. A Vučeli je 1996, u jeku opozicionih protesta u većim gradovima Srbije, dao dva miliona njemačkih maraka (DEM), na ruke, u prostorijama producentske kuće Komuna.

„Novac je bio namijenjen DS-u”, tvrdi Cane. ,,Malo poslije toga” zovu ga Stanišić, Stojičić i Vučela i traže da „državi dodijelim kredit od 20 miliona DEM “, on odbija, ,,sugerišući im da se obrate Vanji Bokanu, koji je bio moj najveći dobavljač cigareta”. Cane piše da im je Bokan (ubijen 2000. u Atini) navodno dao kredit.

KESTNEROVA VERZIJA: Sve ovo, manje-više, saopštio je još 2001. i Srećko Kestner, časovničar iz Podgorice sada u egzilu, sredinom 1990-ih Canov poslovni partner u više firmi. U intervjuima za Nacional (od 31. maja i 27. septembra 2001) Kestner je kazao da su se do 1994. ,,glavni tranzitni poslovi obavljali preko Makedonije” a da je ,,taj posao kontrolisao Danče Šuturkov” iz Makedonija tabaka.

Za ,,pranje novca” od posla sa cigaretama i Kestner je tvrdio da je korišćena i Kreditna banka, ,,preko Ljuba Šiptara”, jer je ,,riječ o banci koju je uvijek kontrolisala jugoslavenska tajna policija”.

Kestner je, međutim, tvrdio kako je Vanja Bokan, Canov ,,najveći dobavljač cigareta”, istisnut poslije razgovora sa Milom Đukanovićem u jesen 1994, kada mu je rečeno da će monopol dobiti – Cane. Tada je Cane bio ,,kurir između Vučelića, Stanišića i Badže s jedne i Đukanovića s druge strane”, pa je ,,Bokanu monopol oduzet nakon što su Vučelić, Stanišić i pokojni Badža uvidjeli profitabilnost tog posla i u posao ubačili Subotića”.

Kestner je, za razliku od Caneta, još rekao: ,,Odgovorno tvrdim da sam ja svjedok koji je vidio kako je Đukanović uzimao dio novca što ga je Subotić zaradio krijumčarenjem cigareta. Lično sam vidio torbu punu novca koju je pokojni Bokan ostavio Đukanoviću u njegovom kabinetu u zgradi Vlade Crne Gore dok je Đukanović bio premijer. Ja sam tada doveo Bokana u kabinet Đukanovića”.

I Kestner je, kao i Cane sada, tvrdio 2001. da je posredno finansirao DS: ,,To se dogodilo 1996. Tada je Cane od mene zatražio da mu hitno pošaljem 500.000 DEM u krupnim novčanicama. Subotić je novac dao Đinđiću da bi ovaj izveo svoje pristaše na demonstracije protiv Miloševića. To je bilo vrijeme kad je Milošević pristao sići sa vlasti u Srbiji i kad je na njegovo mjesto trebao doći Vučelić”.

Dok Cane u tužbi piše da je poslom sa cigaretama ,,država mogla da stvori tajne rezerve koje su korišćene radi finansiranja tajnih operacija”, Kestner je 2001. rekao da su ,,Subotića u taj posao gurnuli pomenuti srpski političari (Stanišić, Stojičić, Vučela – prim.a.), koji su od njegove zarade dio profita uzimali za svoje crne fondove”.

EVOCIRANJE RAČUNA: Iako su ga ,,gurnuli” u milionski posao, nakon što Stanišiću, Stojičiću i Vučeli nije dao kredit od 20 miliona dolara, došlo je do ,,preokreta” i ,,poslovna klima se mijenjala malo po malo”, piše Cane. I dok je 1997. sa Vučelom boravio „na jednom brodu”, pretrešen mu je stan i poslovni prostor u Srbiji; tvrdi da je policija odnijela „brojna dokumenta”. Vučela i Stanišić su mu rekli da iza naloga za pretres stoji Mira Marković „da bi omogućila svom sinu Marku” da se bavi “poslovima sa cigaretama”. Objašnjava Cane da je ,,Milošević režim” protiv njega pokrenuo dvije istrage, zatim širio „lažne glasine o ubistvu Stojičića”, pa je, veli, napuštio Srbiju, preselio prvo u Pariz a onda u Ženevu. Međutim, jednom drugom prilikom (Jutarnji list, 10. maj 2009) izjavio je: ,,Od 1997, kada sam otišao iz Srbije, u Beograd sam dolazio barem jednom mjesečno”.

Cane sada u tužbi piše da su ,,za vrijeme ere Miloševića tri proizvoda bili glavni u ekonomiji: gorivo, alkohol i cigarete”; priznaje, radio je sa cigaretama, alkohol ne pominje, premda je u Crnoj Gori za ,,ere Miloševića” imao i firmu Dulw trade za distribuciju alkoholnih pića.

Navodno je, nakon obaranja Miloševića, ,,žrtva političkog obračuna” Koštunice sa Đinđićem i Đukanovićem, jer je s njima ,,održavao prijateljske odnose”. U tužbi priznaje da su takvi odnosi, barem sa Đinđićem, podrazumijevali i finansijsko dopingovanje. Uprkos promjeni vlasti u Srbiji, Cane je “prihvatio da finansiram DS”.Objašnjava kako se ,,obreo početkom oktobra 2000. u prostorijama DS u Beogradu sa mojim švajcarskim bankarom i tom prilikom smo dogovorili da otvorimo račun u Lihtenštajnu”. Uplatio je ,,pet miliona DEM i račun je stavljen na raspolaganje DS; takođe sam DS-u prepuštio moje potraživanje od dva miliona DEM prema kompaniji Komuna i koje je DS kasnije uspjela da naplati”. Zbog čega je toliki novac dao stranci premijera Srbije i da li je to u vezi sa ekspanzijom njegove Future plus (procjenjuje njenu vrijednost na 300 miliona eura)?

Nakon atentata na Đinđića marta 2003, veze sa vrhom DS nijesu prekinute. Po izboru Borisa Tadića za šefa DS i predsjednika Srbije ,,sreo sam ga u više navrata, kojom prilikom svom evocirali postojanje pomenutog računa”. Pa je ,,evociranje pomenutog računa” imalo epilog tako što je, tvrdi Cane, 1,3 milion DEM isplaćeno Ružici Đinđić do marta 2007. (kraj isplate se poklapa sa procesuiranjem tužbe protiv Caneta u Srbiji).

CRNOGORSKI POSLOVI: Ostaje otvoreno pitanje da li je Cane ,,prihvatio da finansiram” i vladajuću strukturu Crne Gore? Kestner 2001. nije lagao kada je tvrdio da je, novcem firme u kojoj je bio Canetov partner, dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od ukupno oko 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X. Kestner je objasnio da Milu Đukanoviću 1997, tokom izbora za predsjednika, ,,nijesam finansirao cijelu kampanju, ali jako dobro znam da sam potrošio tri-četiri miliona DEM svog novca da on postane predsjednik”.

Cane je uz krivičnu prijavu priložio i dokumentaciju iz koje se vidi da je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Br.Fi-2464/1). poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba (osnovanu 1990. za proizvodnju konfekcije). Registracija se poklapa sa Kestnerovom verzijom da Cane 1994. sa blagoslovom Đukanovića ulazi u posao sa cigaretama.

Naredne, 1995. godine je rješenjem upravnika Carinarnice Podgorica, Miodraga Radusinovića, odobreno da Mia otvori centralno skladište a rješenjem upavnika Carinarnice Bar, Božidara Lakića, odobreno je da Mia otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar. Cane je uredno platio takse za ovaj basnoslovni posao – par desetina jugoslovenskih dinara.

U odluci Lakić (krajem 1990-ih šef SDB za Bar, onda šef ANB za Podgoricu, trenutno savjetnik ministra odbrane) se 1995. poziva na saglasnost Mihalja Kertesa (sada u Srbiji optužen za pronevjeru 60 miliona eura), tadašnjeg šefa jugoslovenske carine. I nakon sukoba sa Beogradom, posao je, tvrdi Kestner nastavljen; sada ne preko Luke Bar, već na improvizovanom pristaništu u obližnjim Dobrim Vodama, jer su se dogovorili ,,sa Božom Lakićem, šefom carine Crnogorskog primorja, koji se oteo Kertesovoj kontroli i stavio na stranu Đukanovića”.

Firmom Mia, objasnio je Kestner, ,,rukovodili su Đukanovićevi kumovi” Duško Ban i Željko Mihajlović, koji su ubirali taksu i ,,to u gotovini, doslovno u torbama”. Kestner je kazao da je od profita firme Mia on zarađivao 35 odsto, 15 odsto ,,Đukanovićevi kumovi” a 50 odsto išlo je Canetu. Od zvaničnog poreza na jedan karton cigareta od 36 dolara, u državnu kasu Crne Gore je uplaćivano svega 20 dolara; Kestner je kazao da je šest išlo za sport a 10 dolara ,,za čovjeka”, Đukanović lično. Koliki se novac tih godina valjao, ilustruje Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti, ,,pogriješiću za pedesetak miliona” a sva je ,,dokumentacija uništena”.

POSLOVNI TEATAR: Od Canetovog posla zarađivali su i drugi ,,moćni ljudi” Crne Gore, rekao je Kestner; Svetozar Marović, na primjer, dobijao je ,,po 100.000 DEM mjesečno” a ,,o svakoj je uplati informisan Jovica Stanišić”. I treba li podsjećati – u svijetlu navoda iz Canetove tužbe – da je Vučela sa Marovićem, pod krinkom Grad teatra, bio godinama intimus. Savjetnica za ekonomske odnose sa inostranstvom Marovića (dok je bio predsjednik SCG), Olivera Ilinčić, postala je generalna direktorica Canetove Future plus.

Nije li Đukanovićeva vlada Emiru Kusturici (snimao filmove u produkciji Vučeline Komune), sredinom 1990-ih poklonila plac kod Svetog Stefana i organizovala mu glamurozne promocije.

Ko je autor ,,Snaga države”, DPS izbornog slogana iz 1992? Vučela. A kada je 1997. puklo sa Miloševićem, Đukanović i Marović su računali na Vučelu i Stanišića.

Cane je tužbom potvrdio glavne Kestnerove tvrdnje iz 2001. o vezama sa ,,moćnim ljudima” Srbije. Da li ima razloga ne vjerovati Kestneru da je na identičnom modelu Cane poslovao i sa ,,moćnim ljudima” Crne Gore?

 

Okrivljeni

U krivičnoj prijavi Stanka Subotića navedeni su poimenično: Boris Begović (ekonomski savjetnik), Milan Beko (srpski tajkun), Rade Bulatović (rođen u Beranama, 2004-2008. šef srpske BIA), Mlađan Dinkić (srpski ministar finansija), Dragan Jočić (2004-2007. srpski ministar unutrašnjih poslova), Ratko Knežević (bivši crnogorski diplomata, biznismen), Vojislav Koštunica (predsjednik SRJ 2000-2003, srpski premijer 2004-2008), Nebojša Medojević (predsjednik PzP), Dragi Mićović (biznismen), Dejan Mihajlov (sekretar Koštuničine vlade, kum Mićovića), Dušan Mihajlović (bivši srpski ministar unutrašnjih poslova), Mladen Milutinović (glavni i odgovorni urednik lista Dan), Vukašin Volf Minić (obavještajac), Miroslav Mišković (srpski tajkun), Ljubiša Mitrović (glavni i odgovorni urednik lista Vijesti), Gradimir Nalić (Koštuničin savjetnik za bezbjednost), Ljiljana Nedeljković (članica Koštuničinog kabineta, novinarka), Aleksandar Nikitović (rođen u Baru, šef Koštuničinog kabineta), Slobodan Radovanović (srpski tužilac za organizovani kriminal), Veselin Simonović (glavni i odgovorni urednik lista Blic), Zoran Stojković (ministar pravde u Koštuničinoj vladi), Aleksandar Tijanić (direktor RTS-a), Aco Tomić (bivši šef KOS-a).

O sudbini krivične prijave sada odlučuje tužilac u Ženevi. Ostaje ,,dilema” zbog čega Cane nije tužio „moćne ljude” iz 1990-ih, kada je bio „predmet iznuda”.

 

Rani šverc

Prema Srećku Kestneru, veze sa ,,moćnim ljudima” Srbije Cane je ostvario još 1991.

Subotić je ,,finansirao opsadu Vukovara, slao materijalnu pomoć i naftu na koje je potrošio 20-ak miliona DEM”, tvrdi Kestner a ,,taj novac tada je stekao jer se bavio švercom kafe zajedno s bratom pokojnog Badže”. Brat pokojnog Radovana Stojičića, Siniša, uhapšen je u akciji Mreža i optužen u procesu Subotić i ostali pred Specijalnim sudom Srbije.

,,Treba napomenuti da je Subotić tu pomoć slao isključivo kako bi se dodvorio pokojnom Badži i Jovici Stanišiću” a ,,svojim ranim švercerskim profitima sebi kupovao mjesto u tadašnjim centrima moći”.

Pokojni Badža je 1991. bio zapovjednik srpske TO Istočne Slavonije a Stanišić je u Hagu optužen i za formiranje paravojnih ,,tigrova” Ž. R. Arkana sa bazom u Erdutu, blizu Vukovara.

 

Beranac

Dragi Mićović (47 godina) iz Berana je takođe na Canetovom spisku okrivljenih. U Srbiji je Mićović imao benzinsku pumpu a sada je u građevinskom biznisu.

Mićović je postao član uprave FK Crvene zvezde a bivši direktor toga kluba, Dragan Piksi Stojković, kazao je 2008. da ga je u upravu doveo Marko Mišković, sin tajkuna Miroslava Miškovića.

Cane je za TV IN kazao da je Marko Mišković njega svojevremeno upoznao sa Darkom Šarićem, optuženim za šverc droge.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo