Povežite se sa nama

MONITORING

Kome je Stanko Subotić davao milione

Objavljeno prije

16 godina

na

milo

Iz Ministarstva finansija SRJ su ranih 1990-ih krojaču dozvolili da naplati izvezenu konfekciju cigaretama od ,,strane jednog makedonskog preduzeća”. Tako je, tvrdi Stanko Cane Subotić, krenuo u duvanski biznis. U tužbi koju je 19. marta podnio u Ženevi protiv 23 osobe iz Srbije i Crne Gore ,,zbog krivičnih djela protiv časti, iznude i ucjene, klevetničke prijave i zločinačkog udruživanja”, Cane je priznao postojanje šverca cigareta, ali ,,takav posao nije mogao da se obavlja bez odobrenja najviših sfera moći”. Iako u tužbi pominje sve same premijere, predsjednike država, šefove policije i tajne službe – sa kojima je u poslovnim, klijentskim, sponzorskim i prijateljskim odnosima – Cane tvrdi da sa ,,najvišim sferama moći” luk nije jeo niti mirisao. Tvrdi kako ga napadaju zbog njegove imovine (časopis Forbs je 2007. procijenio na 600 miliona eura) jer na sve načine žele da je se dočepaju.

MOĆNI LJUDI SRBIJE: Priča u Canetovoj tužbi počinje 1994. na stadionu FK Partizana. Cane piše da je tada „predstavljen” Radovanu Badži Stojičiću (šefu policije Srbije, ubijen aprila 1997) ,,kao i Jovici Stanišiću” (načelniku srpske tajne službe 1991-1997). ,,U to vrijeme, ta vrsta upoznavanja, slučajna samo na prvi pogled, su u stvari bila organizovana od strane načelnika policije i državne bezbjednosti”, objašnjava Subotić i dodaje kako je ,,na granici Srbije i Bugarske” upoznat i sa Miloradom Vučelom Vučelićem (u to vrijeme direktorom zloglasne Radio-televizije Srbije).

Cane piše kako su ,,gospoda Stanišić, Stojičić i Vučelić bili među najmoćnijim ljudima u Srbiji”. A tačno prije godinu dana (zagrebačkom Jutarnjem listu, 10. maja 2009) Cane je kazao: ,,Od kompanija, za koje sam radio, imao sam strogu zabranu bilo kakve trgovine sa ljudima iz Miloševićeva kruga”.

Sada Cane u tužbi piše: ,,Početkom 1995. sam na zabavi kod Vučelića, na kojoj su takođe bili prisutni Stanišić i Stojičić, upoznao Zorana Đinđića”. Stanišić, Stojičić i Vučela – udarne pesnice režima Slobodana Miloševića – navodno su ,,bili nezadovoljni tadašnjom politikom Miloševića” i smatrali su da ,,Đinđić može da bude zamajac demokratskih promjena”.

Vučela je u jesen 1995. bio smijenjen iz rukovodstva Miloševićevog SPS-a. Želio je Vučela da se ,,osveti Miloševiću”, pa je od Caneta zatražio da „finansijski pomognem Đinđića i njegovu Demokratsku stranku (DS)” a ,,tu inicijativu Vučelića odobrili su Stanišić i Stojčić”. Od Caneta je traženo i da ,,pomognem Vučeliću” a „zauzvrat mi je ponuđeno da otvorim radnju i magacin u bescarinskoj zoni u Srbiji, na prijelazu Đeneral Janković (srpsko-makedonska granica – prim.a.), poput onih koje sam već imao u Baru, u Crnoj Gori”.

Ubrzo Cane shvata da postaje ,,predmet iznuda”. Morao je, na primjer, transakcije da obavlja preko Ljuba Šiptara Mihajlovića i njegove Komercijalne banke. A Vučeli je 1996, u jeku opozicionih protesta u većim gradovima Srbije, dao dva miliona njemačkih maraka (DEM), na ruke, u prostorijama producentske kuće Komuna.

„Novac je bio namijenjen DS-u”, tvrdi Cane. ,,Malo poslije toga” zovu ga Stanišić, Stojičić i Vučela i traže da „državi dodijelim kredit od 20 miliona DEM “, on odbija, ,,sugerišući im da se obrate Vanji Bokanu, koji je bio moj najveći dobavljač cigareta”. Cane piše da im je Bokan (ubijen 2000. u Atini) navodno dao kredit.

KESTNEROVA VERZIJA: Sve ovo, manje-više, saopštio je još 2001. i Srećko Kestner, časovničar iz Podgorice sada u egzilu, sredinom 1990-ih Canov poslovni partner u više firmi. U intervjuima za Nacional (od 31. maja i 27. septembra 2001) Kestner je kazao da su se do 1994. ,,glavni tranzitni poslovi obavljali preko Makedonije” a da je ,,taj posao kontrolisao Danče Šuturkov” iz Makedonija tabaka.

Za ,,pranje novca” od posla sa cigaretama i Kestner je tvrdio da je korišćena i Kreditna banka, ,,preko Ljuba Šiptara”, jer je ,,riječ o banci koju je uvijek kontrolisala jugoslavenska tajna policija”.

Kestner je, međutim, tvrdio kako je Vanja Bokan, Canov ,,najveći dobavljač cigareta”, istisnut poslije razgovora sa Milom Đukanovićem u jesen 1994, kada mu je rečeno da će monopol dobiti – Cane. Tada je Cane bio ,,kurir između Vučelića, Stanišića i Badže s jedne i Đukanovića s druge strane”, pa je ,,Bokanu monopol oduzet nakon što su Vučelić, Stanišić i pokojni Badža uvidjeli profitabilnost tog posla i u posao ubačili Subotića”.

Kestner je, za razliku od Caneta, još rekao: ,,Odgovorno tvrdim da sam ja svjedok koji je vidio kako je Đukanović uzimao dio novca što ga je Subotić zaradio krijumčarenjem cigareta. Lično sam vidio torbu punu novca koju je pokojni Bokan ostavio Đukanoviću u njegovom kabinetu u zgradi Vlade Crne Gore dok je Đukanović bio premijer. Ja sam tada doveo Bokana u kabinet Đukanovića”.

I Kestner je, kao i Cane sada, tvrdio 2001. da je posredno finansirao DS: ,,To se dogodilo 1996. Tada je Cane od mene zatražio da mu hitno pošaljem 500.000 DEM u krupnim novčanicama. Subotić je novac dao Đinđiću da bi ovaj izveo svoje pristaše na demonstracije protiv Miloševića. To je bilo vrijeme kad je Milošević pristao sići sa vlasti u Srbiji i kad je na njegovo mjesto trebao doći Vučelić”.

Dok Cane u tužbi piše da je poslom sa cigaretama ,,država mogla da stvori tajne rezerve koje su korišćene radi finansiranja tajnih operacija”, Kestner je 2001. rekao da su ,,Subotića u taj posao gurnuli pomenuti srpski političari (Stanišić, Stojičić, Vučela – prim.a.), koji su od njegove zarade dio profita uzimali za svoje crne fondove”.

EVOCIRANJE RAČUNA: Iako su ga ,,gurnuli” u milionski posao, nakon što Stanišiću, Stojičiću i Vučeli nije dao kredit od 20 miliona dolara, došlo je do ,,preokreta” i ,,poslovna klima se mijenjala malo po malo”, piše Cane. I dok je 1997. sa Vučelom boravio „na jednom brodu”, pretrešen mu je stan i poslovni prostor u Srbiji; tvrdi da je policija odnijela „brojna dokumenta”. Vučela i Stanišić su mu rekli da iza naloga za pretres stoji Mira Marković „da bi omogućila svom sinu Marku” da se bavi “poslovima sa cigaretama”. Objašnjava Cane da je ,,Milošević režim” protiv njega pokrenuo dvije istrage, zatim širio „lažne glasine o ubistvu Stojičića”, pa je, veli, napuštio Srbiju, preselio prvo u Pariz a onda u Ženevu. Međutim, jednom drugom prilikom (Jutarnji list, 10. maj 2009) izjavio je: ,,Od 1997, kada sam otišao iz Srbije, u Beograd sam dolazio barem jednom mjesečno”.

Cane sada u tužbi piše da su ,,za vrijeme ere Miloševića tri proizvoda bili glavni u ekonomiji: gorivo, alkohol i cigarete”; priznaje, radio je sa cigaretama, alkohol ne pominje, premda je u Crnoj Gori za ,,ere Miloševića” imao i firmu Dulw trade za distribuciju alkoholnih pića.

Navodno je, nakon obaranja Miloševića, ,,žrtva političkog obračuna” Koštunice sa Đinđićem i Đukanovićem, jer je s njima ,,održavao prijateljske odnose”. U tužbi priznaje da su takvi odnosi, barem sa Đinđićem, podrazumijevali i finansijsko dopingovanje. Uprkos promjeni vlasti u Srbiji, Cane je “prihvatio da finansiram DS”.Objašnjava kako se ,,obreo početkom oktobra 2000. u prostorijama DS u Beogradu sa mojim švajcarskim bankarom i tom prilikom smo dogovorili da otvorimo račun u Lihtenštajnu”. Uplatio je ,,pet miliona DEM i račun je stavljen na raspolaganje DS; takođe sam DS-u prepuštio moje potraživanje od dva miliona DEM prema kompaniji Komuna i koje je DS kasnije uspjela da naplati”. Zbog čega je toliki novac dao stranci premijera Srbije i da li je to u vezi sa ekspanzijom njegove Future plus (procjenjuje njenu vrijednost na 300 miliona eura)?

Nakon atentata na Đinđića marta 2003, veze sa vrhom DS nijesu prekinute. Po izboru Borisa Tadića za šefa DS i predsjednika Srbije ,,sreo sam ga u više navrata, kojom prilikom svom evocirali postojanje pomenutog računa”. Pa je ,,evociranje pomenutog računa” imalo epilog tako što je, tvrdi Cane, 1,3 milion DEM isplaćeno Ružici Đinđić do marta 2007. (kraj isplate se poklapa sa procesuiranjem tužbe protiv Caneta u Srbiji).

CRNOGORSKI POSLOVI: Ostaje otvoreno pitanje da li je Cane ,,prihvatio da finansiram” i vladajuću strukturu Crne Gore? Kestner 2001. nije lagao kada je tvrdio da je, novcem firme u kojoj je bio Canetov partner, dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od ukupno oko 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X. Kestner je objasnio da Milu Đukanoviću 1997, tokom izbora za predsjednika, ,,nijesam finansirao cijelu kampanju, ali jako dobro znam da sam potrošio tri-četiri miliona DEM svog novca da on postane predsjednik”.

Cane je uz krivičnu prijavu priložio i dokumentaciju iz koje se vidi da je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Br.Fi-2464/1). poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba (osnovanu 1990. za proizvodnju konfekcije). Registracija se poklapa sa Kestnerovom verzijom da Cane 1994. sa blagoslovom Đukanovića ulazi u posao sa cigaretama.

Naredne, 1995. godine je rješenjem upravnika Carinarnice Podgorica, Miodraga Radusinovića, odobreno da Mia otvori centralno skladište a rješenjem upavnika Carinarnice Bar, Božidara Lakića, odobreno je da Mia otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar. Cane je uredno platio takse za ovaj basnoslovni posao – par desetina jugoslovenskih dinara.

U odluci Lakić (krajem 1990-ih šef SDB za Bar, onda šef ANB za Podgoricu, trenutno savjetnik ministra odbrane) se 1995. poziva na saglasnost Mihalja Kertesa (sada u Srbiji optužen za pronevjeru 60 miliona eura), tadašnjeg šefa jugoslovenske carine. I nakon sukoba sa Beogradom, posao je, tvrdi Kestner nastavljen; sada ne preko Luke Bar, već na improvizovanom pristaništu u obližnjim Dobrim Vodama, jer su se dogovorili ,,sa Božom Lakićem, šefom carine Crnogorskog primorja, koji se oteo Kertesovoj kontroli i stavio na stranu Đukanovića”.

Firmom Mia, objasnio je Kestner, ,,rukovodili su Đukanovićevi kumovi” Duško Ban i Željko Mihajlović, koji su ubirali taksu i ,,to u gotovini, doslovno u torbama”. Kestner je kazao da je od profita firme Mia on zarađivao 35 odsto, 15 odsto ,,Đukanovićevi kumovi” a 50 odsto išlo je Canetu. Od zvaničnog poreza na jedan karton cigareta od 36 dolara, u državnu kasu Crne Gore je uplaćivano svega 20 dolara; Kestner je kazao da je šest išlo za sport a 10 dolara ,,za čovjeka”, Đukanović lično. Koliki se novac tih godina valjao, ilustruje Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti, ,,pogriješiću za pedesetak miliona” a sva je ,,dokumentacija uništena”.

POSLOVNI TEATAR: Od Canetovog posla zarađivali su i drugi ,,moćni ljudi” Crne Gore, rekao je Kestner; Svetozar Marović, na primjer, dobijao je ,,po 100.000 DEM mjesečno” a ,,o svakoj je uplati informisan Jovica Stanišić”. I treba li podsjećati – u svijetlu navoda iz Canetove tužbe – da je Vučela sa Marovićem, pod krinkom Grad teatra, bio godinama intimus. Savjetnica za ekonomske odnose sa inostranstvom Marovića (dok je bio predsjednik SCG), Olivera Ilinčić, postala je generalna direktorica Canetove Future plus.

Nije li Đukanovićeva vlada Emiru Kusturici (snimao filmove u produkciji Vučeline Komune), sredinom 1990-ih poklonila plac kod Svetog Stefana i organizovala mu glamurozne promocije.

Ko je autor ,,Snaga države”, DPS izbornog slogana iz 1992? Vučela. A kada je 1997. puklo sa Miloševićem, Đukanović i Marović su računali na Vučelu i Stanišića.

Cane je tužbom potvrdio glavne Kestnerove tvrdnje iz 2001. o vezama sa ,,moćnim ljudima” Srbije. Da li ima razloga ne vjerovati Kestneru da je na identičnom modelu Cane poslovao i sa ,,moćnim ljudima” Crne Gore?

 

Okrivljeni

U krivičnoj prijavi Stanka Subotića navedeni su poimenično: Boris Begović (ekonomski savjetnik), Milan Beko (srpski tajkun), Rade Bulatović (rođen u Beranama, 2004-2008. šef srpske BIA), Mlađan Dinkić (srpski ministar finansija), Dragan Jočić (2004-2007. srpski ministar unutrašnjih poslova), Ratko Knežević (bivši crnogorski diplomata, biznismen), Vojislav Koštunica (predsjednik SRJ 2000-2003, srpski premijer 2004-2008), Nebojša Medojević (predsjednik PzP), Dragi Mićović (biznismen), Dejan Mihajlov (sekretar Koštuničine vlade, kum Mićovića), Dušan Mihajlović (bivši srpski ministar unutrašnjih poslova), Mladen Milutinović (glavni i odgovorni urednik lista Dan), Vukašin Volf Minić (obavještajac), Miroslav Mišković (srpski tajkun), Ljubiša Mitrović (glavni i odgovorni urednik lista Vijesti), Gradimir Nalić (Koštuničin savjetnik za bezbjednost), Ljiljana Nedeljković (članica Koštuničinog kabineta, novinarka), Aleksandar Nikitović (rođen u Baru, šef Koštuničinog kabineta), Slobodan Radovanović (srpski tužilac za organizovani kriminal), Veselin Simonović (glavni i odgovorni urednik lista Blic), Zoran Stojković (ministar pravde u Koštuničinoj vladi), Aleksandar Tijanić (direktor RTS-a), Aco Tomić (bivši šef KOS-a).

O sudbini krivične prijave sada odlučuje tužilac u Ženevi. Ostaje ,,dilema” zbog čega Cane nije tužio „moćne ljude” iz 1990-ih, kada je bio „predmet iznuda”.

 

Rani šverc

Prema Srećku Kestneru, veze sa ,,moćnim ljudima” Srbije Cane je ostvario još 1991.

Subotić je ,,finansirao opsadu Vukovara, slao materijalnu pomoć i naftu na koje je potrošio 20-ak miliona DEM”, tvrdi Kestner a ,,taj novac tada je stekao jer se bavio švercom kafe zajedno s bratom pokojnog Badže”. Brat pokojnog Radovana Stojičića, Siniša, uhapšen je u akciji Mreža i optužen u procesu Subotić i ostali pred Specijalnim sudom Srbije.

,,Treba napomenuti da je Subotić tu pomoć slao isključivo kako bi se dodvorio pokojnom Badži i Jovici Stanišiću” a ,,svojim ranim švercerskim profitima sebi kupovao mjesto u tadašnjim centrima moći”.

Pokojni Badža je 1991. bio zapovjednik srpske TO Istočne Slavonije a Stanišić je u Hagu optužen i za formiranje paravojnih ,,tigrova” Ž. R. Arkana sa bazom u Erdutu, blizu Vukovara.

 

Beranac

Dragi Mićović (47 godina) iz Berana je takođe na Canetovom spisku okrivljenih. U Srbiji je Mićović imao benzinsku pumpu a sada je u građevinskom biznisu.

Mićović je postao član uprave FK Crvene zvezde a bivši direktor toga kluba, Dragan Piksi Stojković, kazao je 2008. da ga je u upravu doveo Marko Mišković, sin tajkuna Miroslava Miškovića.

Cane je za TV IN kazao da je Marko Mišković njega svojevremeno upoznao sa Darkom Šarićem, optuženim za šverc droge.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

AERODROMI IDU U KONCESIJU: Let u nepoznato

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Vlada parlamentu predlaže usvajanje koncesionog ugovora za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu koji će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” u narednih 30 godina. Koliko nas može koštati ta milijarda nijesu računali

 

 

Nakon godina odlaganja, uz nebrojeno prekršenih procedura i obećanja, Vlada je u srijedu “prelomila”. Konačnu odluku o ustupanju aerodroma u Podgorici i Tivtu u trodecenijski zakup prepustiće  – parlamentu.

Za odluku o prebacivanju odgovornosti  pripremljen je i valjan alibi. Na zahtjev Ministarstva saobraćaja Uprava za državnu imovinu izvršila je novu procjenu vrijednosti stalne imovine preduzeća Aerodromi Crne Gore. Utvrđena je vrijednost od približno 265 miliona eura pa, u skladu sa Zakonom o državnoj imovini, konačnu odluku o koncesiji ne može donijeti Vlada (samostalno može da odlučuje o imovini vrijednoj do 150 miliona), već se o njenom prijedlogu mora izjasniti Skupština. Na zna se kada će to biti.

Vlada će parlamentu predložiti usvajanje odluke kojom će Milojka Spajića ovlastiti da se južnokorejskom državnom kompanijom Incheon Airport Consortium potpiše ugovor o tridesetogodišnjoj koncesiji za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. To će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” tokom koncesionog perioda.

Prema kratkom predočenom objašnjenju, 100 miliona donijeće jednokratna naknada koju će Incheon uplatiti u roku od mjesec nakon potpisivanja ugovora. Dodatnih 300 miliona “direktnih finansijskih efekata za državu” predstavljaju najavljene investicije u rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta na oba aerodroma. Sve to će, po isteku koncesije, postati državno vlasništvo. Prihod varijabilne naknade po osnovu polugodišnjih uplata koncesionara, u visini od 35 odsto prihoda sa aerodroma u Podgorici i Tivtu donijeće, prema procjenama iz Vlade, još makar 600 miliona eura.

Prvo pitanje glasi: da li su  predočene brojke i približno tačne? Na njega nemamo valjan odgovor.

Vlada još nije obznanila dokumenta na osnovu kojih je izvedena ova računica. Na njenoj internet stranici stoji (četvrtak prijepodne) obavještenje da će dokumenti: Predlog za davanje koncesije za aerodrome Podgorica i Tivat sa Predlogom odluke koju parlament treba da usvoji i, najvažnije, Predlogom ugovora o koncesiji „biti objavljeni nakon tehničke redakcije“. Do tada možemo da analiziramo predočene brojke bez prvog konteksta.

Po tom osnovu, mogli bi problematizovati što je jednokratna naknada za zakup ostala na iznosu pretpostavljenom još 2018., kada je priča o koncesiji započela. Suprotno procjenama iz 2020. kada se,  nakon iskazanog interesovanja na pretkvalifikacionom tenderu, procjenjivalo da će ponude porasti na 150-200 miliona (tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković). Od tada je vrijednost aerodroma više nego udvostručena, dok su očekivane investicije skoro učetvorostručene – sa „najmanje 80“ na 300 miliona.

Upitna je i računica po kojoj tih 300 miliona investicija koje će, mahom, biti realizovane u prvih 3-7 godina zakupa (koncesije) računamo kao imovinski prihod države po isteku ugovora. Zapitajmo se koliko danas vrijedi aerodromska (ili bilo koja druga) infrastruktura izgrađena prije 25 godina, i razumjećemo da za 30+ godina to ne mora biti baš reprezentativna imovina.

Najveću pažnju, ipak,  zavrjeđuje tvrdnja da će država, na ime godišnje koncesione naknade dobijati više od trećine godišnjih prihoda sa aerodroma. To je makar dva puta više od uobičajenih naknada za slične aranžmane (pet do 15 odsto prihoda) dok, pride, znatno prevazilazi i očekivane/uobičajene aerodromske profitne marže (razlika između troškova i cijene usluga pruženih operaterima i putnicima) koje se, najčešće, procjenjuju na 10 do 25 odsto ukupnog prihoda.

Da li se ove brojke nalaze u predloženom koncesionom ugovoru? Ako je odgovor potvrdan, znači li to da će Incheon uložiti 400 miliona (jednokratna naknada + investicije) za pravo da 30 godina upravlja našim aerodromima bez zarade? Sigurno ne.

Možda računaju na intenzivan rast broja letova i putnika, što bi bila dobitna kombinacija za obije strane. Ali taj model ne zavisi samo od Incheona i Vlade. Ili planirani model poslovanja predviđa smanjenje troškova i rast cijena aerodromskih usluga? To bi njima donijelo profit, ali bi moglo imati negativne efekte po ovdašnju ekonomiju, po osnovu većih troškova za turiste koji planiraju dolazak u Crnu Goru i smanjenja broja aerodromskog osoblja.

U tom slučaju može se pokazati da će najavljeni prihod u državnoj kasi biti manji od onoga što bi privreda i građani mogli izgubiti na drugim stranama.

Treba razmotriti i model po kome Južna Koreja svjesno rizikuje da njena investicija ne bude direktno profitabilna, računajući da će to višestruko naplatiti kroz povoljnosti koje donosi trodecenijsko vođenje oba aerodroma  „prve naredne članice EU“. Tu se, prije svega, misli na kontrolu lanaca snabdijevanja mnogobrojnih korejskih proizvođača. Zamislimo kako se Ćemovsko polje pretvara u logističku bazu Samsunga, LG-a, KIA-e, Hyundaia , POSCO-a… Pa zaračunajmo rizik da bi, u tom slučaju, broj letova niskobudžetnih kompanija za/iz Podgorice i Tivta mogao ostati u drugom planu.

Ili se zapitajmo: da li je Vlada napravila sličnu računicu, formirajući sliku o potencijalnim benefitima državne uprave nad aerodromima u Podgorici i Tivtu? Kakav je taj rezultat u odnosu na predočenu milijardu koncesionog prihoda?

Nemamo informaciju da su Spajić i ministarska ekipa uradili tako nešto. Treba li očekivati da bi računica mogla biti izvedena u parlamentu, tokom odlučivanja o ponuđenom koncesionom ugovoru? Naši sagovornici nijesu optimisti.

„Odluka Vlade da pokrene koncesiju za aerodrome više liči na pokušaj da se posljedice lošeg upravljanja riješe ustupanjem resursa, nego na promišljenu ekonomsku politiku. Suštinski problem crnogorskih Aerodroma nije održivost”, kaže za Monitor Miodrag Vujović (KOD). “Aerodromi već ostvaruju značajnu dobit, to su osmocifreni iznosi dobiti godišnje.  Uz to preduzeće ima deponovana značajna sredstva, pa najavljenih 20 miliona godišnje od koncesije ne djeluje kao superioran argument. Tim prije što novac vremenom devalvira, a nemamo ponuđenu projekciju koja bi to imala u vidu”.

U sposobnost svog preduzeća da, i pod državnom upravom, provede  modernizaciju i proširi kapacitete vjeruju i predstavnici sindikalnih organizacija zapošljenih na aerodromima u Podgorici i Tivtu. Tvrdnje potkrjepljuju podatkom da su prihodi Aerodroma CG u 2025. godini iznosili 56 miliona eura. “Nakon što su Aerodromi avio-kompanijama po Podsticajnoj šemi odobrili 13 miliona eura popusta na aerodromske usluge, neto prihod za 2025. godinu je 43 miliona. Neto profit je 13 miliona eura, što je rekordan iznos za kompaniju”, stoji u njihovom saopštenju kojim pozivaju parlament da ne usvoji Vladin prijedlog.

Zaista, šta biva sa podsticajnom šemom ako se Aerodromi predaju koncesionaru?

“Osim toga, Aerodromi Crne Gore u ljetnju sezonu ulaze sa nevjerovatnom 21 novom linijom…”, navodi se u sindikalnom obraćanju kojim se upozorava na rad tenderske komisije u postupku dodjele koncesije. Njihov rad je, tvrde, “nepovratno kompromitovao” legitimitet čitavog procesa. “Našu ozbiljnu zabrinutost potvrđuje činjenica da su ključne odluke unutar Komisije donošene uz direktno ignorisanje preporuka renomiranih međunarodnih konsultanata poput IFC-a (Svjetske banke)…”

O kriterijumima za donošenje Vladinog Prijedloga govori i Mila Kasalica.  “Najkraći komentar Vlade odluke mogao bi biti ‘padoše spajkijanci, ali se na mufte snađoše’”, konstatuje sagovornica Monitora objašnjavajući kako se predloženom koncesijom plaća četvorogodišnji nerad i uhljebljavanja partija iz tekuće većine. “Imali smo milion modela da kao ozbiljni vlasnici (Vlada u ime crnogorskih poreskih obveznika) ovo privredno društvo sopstvenim snagama i upornim radom privedemo na grane održive konkurencije na regionalnom nivou”. Umjesto toga, kaže Kasalica, “poklonici 30. avgusta ne odustaju da uvijek zauzmu nerazvojni stav, suprotan interesima crnogorske ekonomije”.

I Vujović smatra da,  “bez preciznih i obavezujućih ciljeva”, koncesija nije garancija razvoja.  “Alternativa je jasna: dugoročna strategija, uključenje struke i predan rad bez partijskih uticaja. Dok se bježi od tog pristupa imaćemo rentijersku filozofiju na svim nivoima – od izdavanja garsonjera u privatnoj režiji do davanja u koncesiju ključnih državnih resursa. To su različita lica iste ekonomske misli, koja  počiva na pretpostavci da je neko drugi više zainteresovan za našu dobrobit od nas samih.”

Jesu li, zaista, naši resursi – tuđa briga? To ćemo saznati u parlamentu kad pitanje budućnosti crnogorskih aerodrome dođe na dnevni red. Vladi se žuri, radi potpisivanja Ugovora i naplate koncesione naknade. Nakon toga, pojasnila je premijerova savjetnica za ekonomsku politiku Milena Milović, Crna Gora ima rok od godinu da obezbijedi sve preduslove i preda Inchonu aerodrome na upravljanje.

Dakle, Aerodromi još najmanje godinu ostaju ovakvi kakvi jesu. Da li je to dobra ili loša vijest za ovdašnje građane i privredu bićemo naknadno obaviješteni.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI:SLUČAJ KAP U SPISIMA: Đukanovićeve skrivene subvencije domaćem “investitoru”

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Pred Osnovnim sudom u Podgorici i Privrednim sudom se odvijaju dva neobična postupka vezana za indirektne garancije KAP-u u stečaju. Ti sudovi odlučiće da li su osnovana potraživanja MN Bonusa prema Vladi i KAP-a prema MN Bonusu i da li će to na kraju plaćati građani

 

 

O nekadašnjem crnogorskom industrijskom gigantu Kombinatu Aliminijuma Podgorica (KAP) je pisano puno. U maju 2023. je ugašeno i posljednjih 12 ćelija elektrolize. Većina je pogašena u decembru 2021. kada je Elektroprivreda (EPCG) odbila isporuke struje po dotadašnjoj cijeni od 44 eura za megavat sat jer je berzanska cijena premašila 200 eura. Od tada su EPCG i zadnji vlasnik KAP-a – Uniprom biznismena Veselina Pejovića na sudu zbog podnešenih tužbi (od 4.6 miliona) i kontratužbi (17.4 miliona) za nastalu štetu zbog raskida ugovora i neplaćanja. Pejović se žalio da ga nova vlast politički progoni.

Iza gašenja proizvodnje primarnog aluminijuma su ostale i druge razne tužbe i maratonski izviđaji Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) oko aktiviranih garancija od preko 120 miliona eura koje je režim Mila Đukanovića dao kremaljskim tajkunima i obavještajcima. Među 14 imena protiv kojih je SDT pokrenuo izviđaj u proljeće 2021. nema šefa režima bez čijeg znanja i blagoslova se, kako se široko percipira u javnosti, ništa nije moglo raditi. Postupci tadašnjeg SDT-a kojim je rukovodio Milivoje Katnić (sada u pritvoru zbog pomaganju narko kartelu) odavno ne čude. I Katnić javno i šefovi narko kartela tajno u SKY komunikacijama su hvalili Vođu i sve činili da zadrži vlast.

Pred Osnovnim sudom u Podgorici i Privrednim sudom se odvijaju dva, po svemu neobična postupka vezana za indirektne garancije KAP-u u stečaju, čiji akteri su javnosti dobro poznati.

Naime, Montenegro Bonus DOO je 07.06.2024. pokrenuo regresnu tužbu protiv države – Vlade Crne Gore u vrijednosti od 981 hiljadu eura na ime garancije koju joj je Vlada Mila Đukanovića dala 11.07.2013. (br.08/56) i nekoliko puta kasnije ponovila u zaključcima. Radi se o pokriću troškova po “Ugovoru o poslovno–tehničkoj saradnji s Kombinatom aluminijuma ad u stečaju”. Vlada Crne Gore se tada saglasila da “ukoliko po osnovu Ugovora…nastane šteta ili na bilo koji drugi način dođe do smanjenja stečajne mase, štetu naknadi Montenegro Bonusu.” Vlada je time utvrdila način – osnov nastanka štete, tačnu vrstu štete (ona koja nastane zbog smanjenja stečajne mase) i svoju izrično imperativnu obavezu da MBonusu naknadi tu štetu. Odluku je potpisao Milo Đukanović.

Stečaj u KAP-u je otvoren 08.07.2013, svega tri dana prije jemstva Vlade dok je Ugovor o poslovno – tehničkoj saradnji između KAP-a u stečaju i MN Bonusa potpisan naredni dan – 09.07.2013. Vlada je devet dana kasnije, 18.07.2013. u zaključcima dala saglasnost na predmetni ugovor. Interesantno je i da su sva akta Đukanovićeve Vlade i resora označeni stepenom tajnosti “interno”.

Đukanovićeva Vlada je 05.06.2014. (08-64/6) ponovila saglasnost da ako “po osnovu Ugovora…nastane šteta…ili dođe do smanjena stečajne mase” ona će to nadokaditi MN Bonusu. Pet dana nakon toga dolazi do “privatizacije KAP-a” (iako je Uniprom Pejovića bio u procesu kupovine KAP-a još od sredine 2013.). Stečajni upravnik KAP-a je bez čekanja dao na vještačenje dokumentaciju Institutu računovođa i revizora Crne Gore. Ovaj Institut je utvrdio da MN Bonus “na ime smanjenja stečajne mase KAP-a po osnovu organizovanja proizvodnje od 18.07.2013. do 18.07. 2014.” (kako je premijer Đukanović “prorokovao”) dužan da plati KAP-u 3.345 miliona. Kasnijim ugovorom između KAP-a u stečaju i MN Bonusa od 30.12.2014. strane su se saglasile da je Ugovor o poslovno – tehničkoj saradnji okončan 18.07.2014. U članu 3 stoji da MN Bonus prihvata obavezu da KAP-u plati 3.345 miliona.

Da se radilo o simuliranom potraživanju i indirektnoj subvenciji privatnom preduzeću Uniprom i Veselinu Pejoviću od strane Đukanovića i Vlade se može naslutiti preko tužbe (P 215/15) koju je KAP pokrenuo u Privrednom sudu za prvi nepuni milion. Vlada zaključkom br. 08-25 od 18.02.2016. “predviđa da se tuženom od prodaje stečajne mase KAP-a uplati 969.762 eura” a tužilac (KAP) podneskom Privrednom sudu 26.02.2016. smanjuje tužbeni zahtjev sa 3.345 miliona na nepunih 967 hiljada. Tužba za ostalih 2.375 miliona je povučena (ali se tužilac nije odrekao potraživanja). Privredni sud je 25.03.2016. okončao postupak i obavezao MN Bonus da plati novac u roku od osam dana.

Interesantno, stranke se nisu nagodile mimo suda (i pored ugovora od 30.12.2014.) niti su, što je zakonomjernije, zaključile sudsko poravnanje. Tako ispada da je Pejović dobio novac, ne direktno od Đukanovićeve Vlade, već preko MN Bonusa u državnom vlasništvu i to putem simulirane presude Privrednog suda kako i ističe sadašnji pravni zastupnik MN Bonusa u svojim podnescima. Time ispada da se otklanja sva potencijalna odgovornost Đukanovića i da je aranžmanu data oblanda sudske pravosnažnosti.

Međutim, čudesima nije kraj. Iako je presuda donešena marta 2016. godine, Pejović ne aktivira presudu punih pet godina. Tek nakon promjene vlasti i dolaska prve post-DPS Vlade sa kojim KAP pokreće naplatu potraživanja od MN Bonusa u martu 2021. Javni izvršitelj donosi rješenje o izvršenju na sumu uvećanu za zatezne kamate i ostale troškoce – cirka 978 hiljada eura. Novac je naplaćen 19.05.2021. Štaviše, iako je prošlo pet godina, Pejović opet pokreće novu tužbu za preostalih 2.375 miliona iako je zahtjev za tu sumu povukao u februaru 2016 na ročištu u Privrednom sudu. Traži i plaćanje kamate od 30.12.2014. Ukupna sumu, koja se potražuje od MN Bonusa iznosi 5.22 miliona eura zaključno sa 31.03. 2026.

Zastupnik tužioca je advokatica Snežana Jović, osoba bliska bivšem predsjedniku Privrednog suda Blažu Jovaniću. Oboje su uhapšeni u akciji SDT-a 09.05.2022. zajedno sa još 11 lica pod optužbama za članstvo  u kriminalnoj organizaciji i zloupotrebe u stečajnim postupcima u kojima je bila advokat. U pritvoru je provela 15 mjeseci dok postupak i dalje traje. Na teret joj se stavlja da je u stečajnim postupcima “fiktivnim uslugama, procjenama i inventarisanjem uvećavala troškove stečajnog postupka, kao i da na osnovu fiktivno pruženih i nedokumentovanih usluga pravne pomoći primala sredstva sa računa stečajnog dužnika, a u svoju i u korist kriminalne organizacije”. U krivičnoj prijavi od 08.02.2026. SDT-u od strane Stevana Đukića, jednog od osnivača Nivel Investa koji je uveden u stečaj navodi se, da je po njegovim saznanjima, za usluge fingirane prodaje i izazivanje lažnog stečaja Blažo Jovanić dobio od njegovog bivšeg poslovnog partnera na poklon stan na magistrali u Budvi (PD209). Navodno se formalno vodi na advokaticu Jović. SDT je po nedavnim saznanjima Monitora formirao predmet po prijavi.

U tužbi protiv MN Bonusa Jovićka se poziva na “sticanje bez osnova” čl. 217 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Kad je “neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati” ili “nadoknadi vrijednost postignutih koristi”. Time se pretendira primjena roka zastare na 10 godina za potraživanja za koja ne postoji pravni osnov čime se izbjegava primjena zastarjelosti. Međutim, MN Bonus i pravni zastupnik advokat Vladan Bojić u svom odgovoru navodi da jasno postoji pravni osnov i da je to ugovor između KAP-a i tuženog, koji je zajedno sa zaključcima Vlade jedini pravni osnov. Po istom osnovu je u proljeće 2021. naplaćeno 978 hiljada eura. Stoga se u ovom slučaju mora primijeniti čl. 383 ZOO koji kaže da “međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u privredi… zastarijevaju za tri godine”.

Čak i da se uzme priznanje MN Bonusa na ročištu od 26.12.2016. ono se odnosi samo na priznanje cirka 970 hiljada. Sve i da je MN Bonus priznao i ostatak od 2.375 miliona zastara je nastupila 27.03.2019. Kada bi nekim slučajem uspjela tužba i KAP dobio traženih 5.22 miliona, onda bi MN Bonus opet mogao pokrenuti regresnu tužbu protiv Vlade a taj novac se prevalio na građane Crne Gore.

U regresnoj tužbi pred Osnovnim sudom u Podgorici predstavnik Vlade i Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore su osporili tužbu uz tvrdnje tuženog da su odluke Đukanovićeve Vlade nezakonite a time i neobavezujuće ,iako su proizvele konkretne pravne posledice i realno pravno prijete da izazovu nove. MN Bonus je ukazao da je teret dokazivanja na Vladi i da mora tražiti i ostvariti poništenje ili utvrditi ništavost garancija Vlade pravnosnažnom odlukom u odgovarajućem sudskom postupku. U dopisu SDT-u od strane Osnovnog suda i punomoćnika MN Bonusa traženo je prije pola godine da tužilaštvo pribavi sve navedene spise kako bi se utvrdile krivično-pravne realnosti i da se vidi da li sudija Ivana Žujović može zaključiti glavni pretres prije donošenja presude za naplatu nepunog miliona od Vlade. Iz dopisa prošlog mjeseca koji je potpisao specijalni tužilac Zoran Vukčević navedeno je da u spornim garancijama i vratolomijama “nema elemenata krivičnog djela”, tj. odgovornosti Mila Đukanovića – po ko zna koji put.

Na potezu su sada Osnovni i Privredni sud koji trebaju odlučiti da li su osnovana potraživanja MN Bonusa prema Vladi i KAP-a prema MN Bonusu (i na kraju opet prema Vladi) i da li će to na kraju plaćati građani.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI LETOVI, STARI AERODROMI: Low cost turizam

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Tokom ove sezone otvara se 21 nova avio ruta, od toga 17 avio linija kompanije Viz Air. No, otvaranje baze Viz Aira potvrdilo je ono što smo znali – da su kapaciteti crnogorskih aerodroma mali i da ne mogu da prime još novih linija.  Adekvatnu strategiju čekamo skoro deceniju

 

 

Vlada je na predlog Ministarstva turizma utvrdila Plan pripreme ljetnje turističke sezone za ovu godinu. U aprilu, tik pred sezonu, od koje živimo, a koja traje od 1. maja do kraja avgusta, a možda i duže.

U Planu su definisane mjere koje treba preduzeti prije i tokom sezone, kao i strategije rada nadležnih organa, državnih firmi, turističkih organizacija. Da nam strategija treba govori i činjenica da Crna Gora već dvije godine bilježi pad broja noćenja – prošle godine registrovano je 15,36 miliona noćenja turista u svim vidovima smještaja, što je za 230 hiljada manje nego u 2024. godini, a za milion manje nego 2023.godine. Zbog napada SAD i Izraela na Iran očekuje se neizvjesna sezona uz rast cijena goriva, avio karata i opštu inflaciju.

Pripreme su počele dobrom viješću – tokom ove sezone otvara se 21 nova avio ruta, od toga 17 avio linija kompanije Viz Air. Ova mađarska niskobudžetna avio kompanija otvorila je u Podgorici svoju bazu, a ukupno proširenje kapaciteta procjenjuje se na oko milion dodatnih sjedišta tokom ove godine, što predstavlja jedno od najvećih pojedinačnih povećanja ponude u istoriji crnogorskog avio-saobraćaja.

I domaći avio-prevoznik ToMontenegro najavljuje da će do kraja maja zakupiti avion sa više od 110 sjedišta, a  planira i kupovinu još jednog aviona do kraja septembra.

Loša vijest je da je otvaranje baze Viz Aira potvrdilo da su kapaciteti crnogorskih aerodroma mali i da se na širenju i unapređenju infrastrukture što prije mora poraditi, jer ne mogu da prime još novih linija.

Otvaranje baze je prekretnica u poslovanju crnogorskih aerodroma nakon dvije godine pregovora i nakon 20 godina stagnacije u razvoju aerodromske infrastrukture, izjavio je izvršni direktor Aerodroma Crne Gore(ACG) Roko Tolić.

,,Ljudi su oduševljeni. Napokon se osjećaju da je ovo otvorena zemlja, da imaju mogućnosti za putovanje. Ali da mi ne bismo se zaustavili na ovome što je sada postignuto, onda zaista je bio naš apel da prekinemo ovaj status quo i da Vlada Crne Gore racionalno, argumentirano, logično i s objašnjenjem prema svima donese tu najkonkretniju odluku u kojoj bi trebalo biti jasno determinirano u kojim rokovima se aerodromska infrastruktura može adaptirati na način da primi sav taj promet kojeg priželjkujemo”, apelovao je Tolić.

Iz Vlade sem obećanja, odluke nema. Tender za davanje crnogorskih aerodroma raspisan je 2019. godine. Još uvijek nije donijeta odluka, iako je prošle godine kao prvorangirana izabrana južnokorejska firma Incheon International Airport Corporation (IIAC).

Ministar pomorstva, koji rukovodi i radom Ministarstva saobraćaja Filip Radulović je naglasio da postupak za ACG traje već osam godina i da još nije završen, što šalje lošu poruku investitorima da je Crna Gora spora i neozbiljna. I direktor aerodroma Tolić je više puta upozorio da se proces odluke o koncesiji odužio, zbog čega je i njihovo poslovanje otežano. Naglasio je da se tokom upravljanja dubrovačkim aerodromom, protivio tamošnjoj koncesiji i odbio taj proces, ali da se u slučaju Crne Gore mora gledati državni interes. Sidnikalci i radnici aerodroma su jedinstveni u protivljenju odluci o davanju ACG pod koncesiju – ističu da im je prošla godina bila rekordna, da imaju kapacitet za ozbiljne rezultate i razvoj pa nije jasno zašto se dva aerodroma daju pod koncesiju.

I dok su Vlade u Crnoj Gori gubile godine, nakon koncesione saradnje u aerodrom Majka Tereza uloženo je 140 miliona eura, nakon čega je vazdušna luka u Tirani postala broj jedan u regionu po broju putnika. Da se ulaganje u aerodrome isplati pokazuju podaci koji govore da su 2020. godine aerodromi u Crnoj Gori, zračne luke u Tirani i Dubrovniku bile na istom nivou, da bi 2024. naši aerodromi i aerodrom u Dubrovniku, ostali na nivou od blizu tri miliona putnika, dok je u Tirani opsluženo preko 10 miliona putnika.

Aerodromi Crne Gore su protekle godine imali rekordnu sezonu i preko njih je prešlo tri miliona putnika, zbog očekivanja većeg broja putnika tokom ove sezone najavili su uvođenje treće smjene na aerodromima.

Treća smjena je, krajem marta, uvedena i na gradilištu bulevara Tivat-Jaz u cilju ubrzanja radova prije početka turističke sezone. Radovi na ovoj važnoj primorskoj saobraćajnici, koja je direktno vezana za Aerodrom u Tivtu, počeli su u avgustu 2023. godine, i prethodne dvije godine su zagorčali ljetovanje turistima i život mještanima tog područja. Najvljeno je da će radovi biti završeni sredinom januara ove godine, ali nijesu. A i pored treće smjene, prognoze da saobraćajnica biti potpuno spremna za sezonu su neizvjesne. Uprava za saobraćaj je početkom godine kineskom konzorcijumu Shandong Foreign Economic and Technical Cooperation i Shandong Liuqiao Group odobrila produženje radova na bulevaru i novom cjevovodu Regionalnog vodovoda – do 31. maja ove godine.

U pomenutom Planu pripreme ljetnje turističke sezone se ne potvrđuje da će ova saobraćajnica biti spremna za ovu sezonu. Ono što se i Planom zna je da će Podgorica i ovu sezonu, treću po redu, dočekati sa problemom nezavršenih radova na 700 metara dugom dijelu bulevara Danilovgrad – Podgorica kroz Gornju Goricu, odnosno dionicu Cetinjski semafori – Komanski most. Po podacima Uprave za saobraćaj, ovaj projekat još uvijek koče mještani koji traže izgradnju kružnog toka i priključnih puteva, ali i neriješeni imovinsko-pravni odnosi.

Svakako da je bolje imati nekakav plan, nego nikakav, ali relevantnost ovoga koji je uradilo Ministarstvo turizma kojim rukovodi ministarka Simonide Kordić je upitna. Naime, i pored urgencija, informacije za potrebe izrade plana pripreme ljetnje turističke sezone nijesu dostavile: Budva, Petnjica, Andrijevica, Gusinje i Bijelo Polje.

Budva je sa pet miliona noćenja, protekle dvije godine, ostvarila trećinu ukupnih noćenja turista u Crnoj Gori. Metropola crnogorskog turizma ostvaruje više noćenja nego svi ostali crnogorski primorski gradovi zajedno, pa je raditi plan pripreme turističke sezone bez informacija iz Budve neozbiljno.

Inače, Budva je i u regionalnim okvirima potvrdila status masovne turističke destinacije, pa je po broju noćenja stranih turista iza sebe ostavila Dubrovnik, Beograd, Split… No to je samo početak, još se čeka završetak solitera-hotela tik uz budvansku obalu koji će nezavršeni dočekati turiste i ove sezone.

U planu se ističu i rizici, pa je jedan od njih da je Crna Gora osim velikih ljetnjih gužvi, često na meti kritika turista zbog neintegrisane ponude i sve izraženijeg nesklada cijena i kvaliteta usluga. ,,Formiranje cijena mora pratiti kvalitet usluge i ukupne turističke ponude, kako bi se zadržala konkurentnost destinacije”, ističe Ministarstvo u planu.

Najveći, ne samo turistički rizik, rat na Bliskom istoku, kako se navodi u planu, može da predstavlja: ,,priliku i turiste sve više usmjerava ka Evropi, pa država treba da radi na promociji i marketingu prema zemljama koje imaju direktne avio-linije, uz koordinisane aktivnosti, digitalne kampanje i saradnju sa avio-prevoznicima”.

U jeku priprema za sezonu u susjednoj takođe turističkoj Hrvatskoj, Zoran Meter geopolitički analitičar upozorava: ,,Zbog oluje nad Europom ne možemo ni mi u Hrvatskoj imati iluzija. Rasprodali smo ili uništili stratešku proizvodnju, devastirali poljoprivredu, a od turizma, koji nam je sada primarni izvor prihoda – moglo bi biti vrlo malo koristi ako cijene u EU odlete u nebo. Jer mudraci u Bruxellesu već najavljuju stezanje remena, što treba uključivati i manje i sporije vožnje automobilima, manje korištenje zrakoplova – što neposredno utječe na turistički sektor”.

Svaka sličnost je očigledna.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo