Povežite se sa nama

MONITORING

Pista za predizborna uzlijetanja

Objavljeno prije

na

Ko bi rekao da beranski aerodrom ne radi? Proteklih dana izgledalo je kao da je stavljen u funkciju: slijetali su i uzlijetali helikopteri državnih zvaničnika koji su pred izbore opošljavali hitno i neodložno. Premijer Milo Đukanović otvarao je bolničke anekse, direktor policije dijelio kredite i ključeve od stanova, ministar poljoprivrede premije vrijednim farmerima, ministar kulture lijepe želje građanima, ministar prosvjete dopremao zamotuljke… Vazdušnim putem, najbrže. GRADONAČELNIKOVA OBEĆANJA: Bezmalo, od uvođenja višestranačja ni jedni izbori u Crnoj Gori nijesu prošli da vlast ne obeća da će aktivirati odavno zatvoreni i zaboravljeni aerodrom u Beranama, kao ,,veliki regionalni projekat i razvojnu šansu za čitav sjever”. Mada je sasvim jasno da zbog brojnih problema za taj aerodrom nema brzog rješenja, ni pred ovogodišnje lokalne izbore gradonačelnik Berana Vuka Golubović nije propustio da u vezi sa tim saopšti: ,,Samo što nije”.

,,Mogu vam sada slobodno reći da smo ušli u trku za aktiviranje aerodroma kod turskih investitora. Oni su zainteresovani i za aerodrom u Lađevcima, kod Kraljeva. Ja se nadam da ćemo mi biti brži” – rekao je Golubović nedavno na skupu u jednom selu gdje vlasti nijesu stigle pred izbore da zakrpe rupe na asfaltu.

Nije prošlo mnogo, procurilo je da se Turci baš i ne povode emocijama za Sandžakom, već ekonomskim parametrima. Nezvanično, ti parametri više idu u prilog aerodromu u Srbiji. Golubović je ipak u predizbornom predstavljanju na TV Vijesti otišao najdalje do sada.

,,Vjerujte, da je uslov da pomenem aerodrom da bi smo dobili izbore a da ga ne otvorimo nikada ga pomenuo ne bih. Kunem vam se… Izvjesno je da će vrlo brzo da se potpiše ugovor po kojem će Opština Berane dati investitoru aerodrom bez i jednog centa, a da to bude ulaganje onog menadžmenta koji želi da upravlja njime” – rekao je gradonačelnik Berana.

Na pitanje šta znači vrlo brzo, ,,jer to slušamo godinama”, on je odgovorio da će to biti ,,za koji dan”.

,,Ajde… neka bude poslije izbora, da ne bude politička priča” – ispravio se.

 

POTRAGA ZA PARTNERIMA: Dvije godine ranije, u susret parlamentarnim izborima, Golubović je putovao za Njemačku sa tzv. ,,opštinskom delegacijom koja radi na reaktiviranju beranskog aerodroma”, gdje je trebalo da se sretne sa potencijalnim partnerima u tom poslu.

,,To je jedna njemačka firma koja se bavi proizvodnjom opreme” – objasnio je.

On je tom prilikom kazao da postoji i druga, češko-engleska grupacija, zainteresovana za infrastrukturni dio aerodroma.

 

Kada je nedugo potom ,,neimenovani izvor iz Vlade” saopštio kako je upravo završena Studija razvoja vazdušnog saobraćaja na sjeveru Crne Gore, čiju je izradu finansirala Evropska agencija za rekonstrukciju i razvoj”, negativna u vezi otvaranja aerodroma u Beranama, te da bi taj aerodrom bio profitabilan jedino da kroz njega godišnje prođe minimalno 600-700 hiljada putnika, Golubović je na beranskom aerodromu ,,otvorio” bescarinsku zonu.

,,Takva bescarinska zona ovdje na aerodromu bila bi generator razvoja za čitav sjever Crne Gore” – pohvalio se Golubović. Doduše, tada se nije zakleo.

Posao je bio gotov. Preostalo je bilo da se samo u opštoj navalici odabere strani partner, kojih nije falilo. Od Njemaca, Čeha, Engleza, Francuza, Rusa, i sada do Turaka. Svi su se dali u potragu za njima. Gradonačelnici sa sjevera, ministri i predsjednici države i Vlade.

VUJANOVIĆ JEDNO, LOMPAR DRUGO: Filip Vujanović je aerodrom u Beranama ,,otvarao” više puta, a najozbiljnije je to učinio u godini prije referenduma. On je tada saopštio kako je sa ministrom pomorstva i saobraćaja Andrijom Lomparom razgovarao o mogućnosti obnove ove vazdušne luke, samo da se prije toga riješe svojinski odnosi pa da se nakon toga traži ,,strateški partner”..

,,Meni su u Beranama rekli da je to razvojni prioritet i ja sam već razgovarao sa ministrom Lomparom. Konstatovali smo da je neophodno prije svega da se razjasne svojinski odnosi, i nakon toga, budući da nema novca u budžetu, da se pokuša naći partner koji bi kroz koncesioni ili neki drugi odnos, obezbijedio da se beranski aerodrom stavi u funkciju” – rekao je Vujanović.

On je dodao da je to važno ne samo za Berane, već za ukupni region, a posebno za valorizaciju projekta razvoja Bjelasice.

,,To je projekat koji objedinjuje pet opština i podržava ga Vlada Austrije” – kazao je Vujanović.

Predsjednik države je dodao da će se za brzo rješavanje ovog problema založiti i kao član Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje državne zajednice SCG.

,,Ukoliko to bude svojina vojske, ja ću i kao član Vrhovnog savjeta odbrane učiniti sve da se kroz adekvatnu tendersku proceduru učini interesantnim za sve partnere, posebno iz inostranstva, koji bi omogućili čitavom sjeveru da se dobije dobra avio destinacija, što će uticati i na kvalitet saobraćaja” – rekao je Vujanović.

Ministar Lompar kao da je zaboravio o čemu je pričao sa predsjednikom države, pa je u avgustu prošle godine izjavio da je što se Vlade tiče to završena priča, ekonomski nerentabilna, i da se prepušta lokalnoj upravi da pokuša da nađe partnera za taj posao.

I PREMIJER OTVARAO AERODROM: Onda se, pred ove izbore, prije nekoliko mjeseci, u traženje partnera uključio ministar bez portfelja Rafet Husović koji je putovao za Tursku, a zatim obećao da će sljedeći put u Tursku povesti i ministra saobraćaja. Ovog što je kazao da od beranskog aerodroma nema posla.

Aerodrom u Beranama ,,otvarao” je i premijer. Kada su u predreferendumskoj godini sve državne pare otišle na rekonstrukciju aerodroma u Podgorici i Tivtu, što uopšte nije bilo u saglasnosti sa proklamovanim ravnomjernim regionalnim razvojem, on je čvrsto obećao da neće biti zaboravljen ni beranski aerodrom i to svoje obećanje čak i vremenski oročio.

,,Planiramo i da aerodrom u Beranama počne sa radom, što bi moglo da se realizuje u naredne dvije godine” – rekao je Đukanović otvarajući aerodrom u Podgorici u maju 2006. Prije četiri godine.

Ono što je zajedničko i nije neistina u izjavama oko beranskog aerodroma je to da se radi o neiskorišćenom resursu sjevera države. Beranski aerodrom bio bi najbliži za desetak opština u Crnoj Gori ali i Srbiji, odnosno gravitirao bi području koje ima veliku i brojnu dijasporu. Upravo zbog toga, pored svih verbalnih zalaganja lokalnih i državnih zvaničnika, nije bez osnova ni priča da zapravo postoji vrlo jak lobi koji se protivi otvaranju aerodroma u Beranama, jer bi se na taj način znatno umanjio promet aerodromima u Podgorici i Tivtu.

Aerodrom za sve

Beranska vazdušna luka ima dugu tradiciju. Prvi avioni tu su sletjeli u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tu je formiran i nadaleko čuveni Aero klub Berane, iz kojeg su izlazili školovani piloti koji su letjeli širom svijeta za najpoznatije svjetske kompanije. Pristanišna zgrada izgrađena je šezdesetih godina kada je i uspostavljen redovni putnički saobraćaj. Desetak godina na liniji Berane – Podgorica -Berane i Berane – Beograd – Berane, saobraćali su avioni DC 3, a u kratkom periodu i foker. Vojska tadašnje SFRJ uradila je 1974. godine kvalitetnu pistu dužine blizu dva kilometra i širine 45 metara, koja i poslije više od trideset godina odolijeva vremenu i nevremenu, bez bilo kakve brige i održavanja.

Posljednje dvije decenije, od kada ga ni vojska ne koristi, beranski aerodrom služi za sve, a najmanje za ono zbog čega je napravljen. Vozači automobila testiraju maksimum svojih mašina, rekreativci trčkaraju, čobani jure za govedima. Idila.

Osim malih školskih aviona i helikoptera državnih zvaničnika, uzleti i sleti po neka vrana, sa divljih deponija naokolo, dok Beranci čekaju ispunjenje obećanja. Gradonačelnik se ovoga puta zakleo.

 

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo