Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Korak do nade

Objavljeno prije

na

Uprkos svim konfuzijama i svađama, dobro je što se u Crnoj Gori raspravlja o modalitetima organizovanja i redosljedu poteza za smjenu vlasti. Nužno je uvezati u logički poredak ideje koje se čuju na opozicionoj i alternativnoj sceni. Odgovor na pitanje šta da se radi, uvijek podrazumijeva i odgovore na pitanja ko da radi, kako i čemu sve to. Najlakše je odgovoriti na ono – zašto? Suprotno režimskom trućanju o Crnoj Gori kao zemlji još nezavršene demokratske tranzicije, ovdje je tranzicija, manje više, okončana. Naša borba nam je dala divlji kapitalizam, ukršten sa nesmjenjivom vlašću i partijskim pluralizmom kao ukrasnim biljem. Taj sistem programiran da traje veoma dugo ne počiva na banderama već na živim ljudima. Oslonac našeg svijeta srećnih robova je premijer Milo Đukanović. Njegovi poslovni, privatni interesi u strateškom su konfliktu sa interesima Crne Gore. To je toliko očigledno da je samo pitanje da li da se odlučno traži njegova ostavka ili da se službeno oglasi da je upražnjavanje Đukanovićevih i interesa familije smisao postojanja države.

Bez jakog pritiska Đukanović otići neće. Priče o njemu kao mogućem kolovođi nekakvog imaginarnog zdravog jezgra u
DPS-u su besmislice. To je ista logika po kojoj je u svoje vrijeme Milošević imao tretman mirotvorca.

Do prve smjene vlasti, u sistemu visokootpornih monopola, ne može doći ako ih organizuje uzurpatorski režim. Oni su dvadeset godina učvršćivali bunkere moći, građene na temeljima pedesetogodišnje jednopartijske vladavine. Nužno se izboriti za ostavku ove i formiranje tehničke vlade, koja će prije raspisivanja izbora uspostaviti kontrolu nad tajnom policijom i osloboditi RTCG visokog političkog pokroviteljstva.

Ni jedan od ovih preduslova za stvarni početak tranzicije nije moguće ostvariti bez bojkota izbora i institucija. Bojkot nije parada, već način da Crna Gora krene u svijet mogućnosti.

Ljudi se plaše da bi nakon odlaska ove vlasti u Crnoj Gori mogla nastati kosmička crna rupa, kroz koju bi iscurila njena prošlost i budućnost. Sa strahovima se ne treba igrati. Svi koji imaju ambicije da učestvuju u smjeni vlasti dužni su da odgovore na njih tako što će precizno formulisati ciljeve crnogorskog proljeća.

Lijep je znak što se sa više adresa čuju slične ideje o prioritetnim sistemskim mjerama oko kojih bi se mogla okupiti većinska Crna Gora. Prije svega to su zakon o ekstra profitu, zakon o lustraciji, uspostavljanje kontrole nad tajnom policijom i njeno raspuštanje u ovom obliku i davanje šansi RTCG da se transformiše u javni servis. Ko misli da je to malo, taj ne zna pod kojim velovima mraka čami sloboda građana Crne Gore.

Nigdje ovakvi procesi nijesu obavljeni bez razigranosti društva: bez saradnje opozicionih stranaka, intelektualaca, nevladinih ogranizacija, sindikata, nezavisnih medija. Dr Filip Kovačević je dao pravu ideju o učešću civilnog sektora u poslu pretvaranja Crne Gore u mjesto demokratskog izbora. Izuzetno je važna ta uloga vezivnog tkiva i faktora povjerenja. Ova vlast počiva na atomizaciji društva i umrtvljenom osjećaju za solidarnost.

Bitno je da pokret bude policentričan. Valjalo bi da postoji organizacija civilnog sektora čiji članovi bi se, ako bude trebalo, s opozicijom mogli naći i na izbornoj listi. Ali, neophodno je da postoje i one grupe i intelektualci koji će saglasno svom nahođenju djelovati izvan organizacione šeme. Mediji su dužni da podrže ostvarivanje ideje slobodnog izbora, ali moraju biti izvan funkcionalne veze sa pokretom i imati kritičku distancu prema akterima promjena. I njima treba nepristrasan sudija.

Smjeti se nadati u suštini znači smjeti prihvatiti odgovornost. Često se u Crnoj Gori govori o građanskom kukavičluku i drugim ukrasima patrijarhalnog društva nesklonog promjenama. Tačno je to: crnogorsko društvo je sistematski zapuštano, razni su gospodari umnožavali njegova najgora svojstva kako bi što lakše upravljali podanicima. Samo, niko nema pravo da mentalitetska svojstva koristi kao izgovor za izbor i gestove društvenih snaga koje su dužne da povuku prve korake i podnesu najteži teret rađanja slobode. Demokratsku smjenu vlasti, prvu u istoriji ove zemlje, valja prihvatiti kao najvažniji patriotski zadatak na izmaku prve decenije dvadeset prvog vijeka.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ogoljavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispod priče o Leposaviću, ogoljene su ne samo boljke nove i stare vlasti, nego i ovoga društva. Iako je Krivokapićev potez pokretanja inicijative za smjenu ministra pravde, koji negira sud u Hagu i relativizuje Srebrenicu, iznuđen, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako stvarno to želi

 

Slučaj Leposavić i ove sedmice ogoljava sve boljke domaće političke scene, ali i ovog društva. Nakon što je premijer Zdravko Krivokapić, doduše iznuđeno, pokrenuo inicijativu za smjenu ministra Vladimira Leposavića, pravnog eksperta koji ne priznaje međunarodne sudove, i zastupnika ljudskih i manjinskih prava koji relitavizuje genocid u Srebrenici, postalo je jasno ne samo da se ovo društvo i nije moglo suočiti sa ratnom prošlošću pod tri decenije istih političkih ratnih garnitura, nego se sve pretvorilo u političku matematiku. Kroz koju nastavljaju da se ogoljavaju i stari i novi.

DPS, otkako je ministar Leposavić u parlamentu negirao Haški tribunal i odbio da prizna genocid u Srebrenici, na sva zvona ječi nad Srebrenicom i evropskim putem Crne Gore. No, nakon inicijative premijera Krivokapića da pokrene smjenu Leposavića, ćuti o tome hoće li tu inicijativu podržati u parlamentu. Politički kantar valjda kaže da je najbolje sačekati. Da se nova vlast što dublje iznutra uzdrma. Ili mjere, možda, da li da se i javno vrate na fabrička podešavanja iz devedesetih. U međuvremenu, rade ono što najbolje znaju. Raspiruju podjele. Dobro dođe sve. Srebrenica, Zakon o državljanstvu… O njihovom patriotizmu dovoljno govore tek dvije ovonedjeljne vijesti. Bankrot kumove Vektre, iza kojeg će ostati desetine miliona duga, opustošene ljepote i preduzeća, i hiljade ljudi na ulici. Ili tužba u Privrednom sudu lica povezanih sa Đukanovićima, koji traže da im, nakon što smo plaćali desetine miliona na računima za struju, platimo i odštetu. Opet u desetinama miliona.

Izjava Slavena Radunovića, jednog od funkcionera Demokratskog fronta, da dok je kluba poslanika DF-a, Leposavić neće biti smijenjen zbog stavova koje dijeli svaki Srbin u Crnoj Gori, uvreda je za nedužne srebrenčke žrtve i njihove porodice ali i za ovdašnje Srbe. Istovremeno to je i pokazatelj da je 30. avgusta, DF neiskreno klimnuo glavom na Sporazum koji su potpisali predstavnici nove vlasti, a u kom su se obavezali na poštovanje  međunarodnih obaveza Crne Gore i njen evropski put. Čekajući novu priliku da je skrenu. Za smjenu Leposavića, saopštili su, neće glasati ni SNP ni PzP.

Smjenu Leposavića, neće podržati ni Demokrate, ukoliko za to bude glasao DPS, objasnili su. Oni, da bi izbjegli mučno prelamanje odluke, pozivaju Leposavića da sam podnese ostavku. Ohrabrujući ga da to nije kukavačluk. Krivokapićem je nezadovoljna i Crkva, na čijim je krilima, po sopstvenom priznanju, stigao na političku scenu. Velibor Džomić nije izdržao. Posavjetovao je Leposavića javno kako da ostane što duže ministar pravde. Ne smeta mu ministrova izjava o Srebrenici i Hagu u parlamentu. A i ministar je Mitropoliji obećao nedavno novi temeljni ugovor sa državom. Po mjeri crkvenih pravnih eksperata.

Rijetki su se izjasnili da će podržati Krivokapića: URA, Civis, SDP.

Ređaju se i pitanja. Šta ako Leposavić ne podnese ostavku, nego se o njegovoj smjeni bude glasalo u parlamentu? Hoće li DPS, koji je vladao u doba Srebrenice, i pomagao svoje ratne saveznike Karadžića i Mladića tokom svih godina ubijanja Bosne, a čiji predsjednik danas govori kao da je bio predsjednik Liberalnog saveza devedesetih, iskoristiti slučaj za nove kalkulacije, o urušavanju vlade. Suzdržati se od glasanja i ogoliti još jednom do kraja svoju dušu – moć iznad svega.

Premijer Krivokpić je pravilno izmjerio, i pokazao da umije da predviđa šta dugoročno razara svaki kredibilitet nove vlade. I kod kuće i u inostranstvu. Đukanoviću je suzio polje da izigrava tobožnjeg borca za suočavanje s prošlošću, koju je svojski stvarao. Iako je potez pokretanje procesa smjene Leposavića iznuđen, nakon pritiska međunarodne zajednice, dijela javnosti, a i dijela nove vlasti, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako  stvarno to želi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Opasne igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se DF sa premijerom nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda

 

Brašno i ulje su poskupili. I šećer i gorivo. Što možda kad izbušimo Jadransko i postanemo šeici i neće biti problem. Do tada, ko izdrži. Budžeta nema ni na pomolu, al’ su zato zastave lepršaju na sve strane. Više, doduše, ne služe samo za produbljivanje podjela, nego i kao oružje. Bukvalno. Protiv novinara.  Ekspertska Vlada, koja ionako nije baš bila ekspertska, razmatra sopstvenu rekonstrukciju, kako bi svi eksperti  nove vlasti ušli u nju. I srušili je. DPS strpljivo čeka. Da uleti.  I podgrijava podjele. Priča se i o prekrajanju granica. Ukratko –  sedmica u Montenegru.

Ne zvuči dobro. Doduše, ima zadovoljnih. Evo, recimo, specijalni tužilac Milivoje Katnić nema prigovor na stav Venecijanske komisije koja nije za to da se zakoni donose  ciljalo radi smjene bilo koga. Te ciljane zakone crtao je DPS. SDT je  shvatio mišljenje VT, na svoj način, kao da tamo piše kako je on  nesmjenjiv, i kao da je VK podržala i njega i njegov rad. Umna glava. „Moram da istaknem da nikada nijesam ni sumnjao u to”, prokomentarisao je stav VK na konferenciji za novinare. U pozi: i dalje mislim da treba  da dobijem Trinaestojulsku za montiranje.

Zadovoljan je i DPS. Em demontaže njegovog sistema nema bez Katnićevog odlaska, em mogu da izdaju još jedno saopštenje i pokažu prstom na novu vlast. Ono, tipa, mi smo znali bolje. ,,Odgovor VK je blamaža”, saopštili su.  Decenije packi iz svijeta i Brisela o tome da su nam institucije zarobljene i pod njihovom kontrolom, valjda nisu bile međunarodna blamaža.

Zadovoljan je i Front. Mogu i dalje da guraju  i pričaju da neće glasati nijedan zakon nove Vlade, dok se ne riješi situacija sa tužilaštvom. Doduše, možda se odobrovolje, ako se pregovori o rekonstrukciji Vlade završe u njihovu korist. Ne, naravno, kako to reče Milan Knežević, da bi personalno ušli u Vladu,  nego da pomognu premijeru Krivokapiću da se nosi sa organizovanim kriminalom i demontiranjem Đukanovićevog sistema. Za sad uglavnom pomažu Đukanoviću. Da se učvrsti. I što prije vrati. Blokiranjem parlamenta, Vlade, a bogami i prizivanjem duhova devedesetih. I premijer Krivokapić, eto,  raspoložen je da ih personalno uvede u Vladu, kako bi sačuvao svoje personalno mjesto. Glavnog apostola.

I ova sedmica dodatno je ugasila nadu da ćemo 30. avgusta makar biti manje podijeljeni. Dok se DF sa Krivokapićem nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  jer  žrtvi i spomenika valjda i dalje nedostaje, žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda. Živi spomenici tri decenije odrastanja u ratovima, mržnji, siromaštvu, nepravdi, i drugim rijalitijima. Kao na primjer ona djeca sa barjacima. Koja misle da im državu ugrožava Sead Sadiković. I slobodno novinarstvo.

Nije dovoljno izdati saopštenje ili tvitnuti nešto tipa: braćo, ne djelite se. Kao što nije dovoljno tražiti referendum za ili protiv nafte, kao što ovih dana predlaže URA, dva dana pred početak bušenja. Politički poeni ne pomažu. Bar ne tome da svi ne postanemo spomenik jedne bezumne politike koja nikako da stane. Koja uništava i prirodu  i društvo.

Za one koji ipak vole da se opuste u teškim danima, ima jedna vijest –  Miodrag – Daka Davidović otvorio tviter nalog. Preko noći postao zvijezda društvenih mreža. Amerika ima Trampa, Crna Gora Daku. Kongračjulešn.

Što bi rekao Daka : „Javljajte mi kakvo je stanje, baterija mi je pri kraju, moram da ugasim internet“. Nade u promjene u Crnoj Gori cure. Baterije su pri kraju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pola godine od avgustovskih izbora, i godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela

 

Mnogi su slavili u nedjelju, nakon nikšićkih izbora. Pobjednici avgustovskih parlamentarnih izbora, zadovoljni što su i u Nikšiću razvlastili Demokratsku partiju socijalista, opet su, kao u jesen prošle godine ponavljali krupne riječi. Znate ono, stigla je sloboda, desillo se  oslobođenje, pao je DPS.  U avgustu je to bila vijest koja je budila nadu. Danas je malo razloga za slavlje.

Nikšićki izbori pokazali su da je Demokratska partija socijalista u proteklih pola godine, otkako je na parlamentarnim izborima prvi put izgubila vlast, i dalje ozbiljna politička snaga. I prijetnja. Uprkos činjenici da nakon avgustovskog poraza nijesu uradili ama baš ništa  što bi im donijelo poene. Nijesu ni unutra pokrenuli reforme, kako bi trasirali put ka sučavanju sa učincima svoje vladavine. To je isti onaj DPS, sa Đukanovićem na čelu. Koji danas u Nikšiću ima najbolji pojedinačni rezultat. I, zasad nema koalicione partnere, pa zato ne može postati lokalna vlast. Ali bi ih na državnom nivou našao.

Pitanje je u stvari: šta su onda od avgusta radili pobjednici? Podsjećali na DPS. Dok su pričali o pravdi, pravnoj državi i jednakosti, borili se za svoje po dubini, zapošljavali istomišljenike i istovjernike, pričali o identitetima, negirali tuđe, pravili se da oni drugi ne postoje, kršili propise pozivajući se na viši cilj – sve može samo da se ne vrati DPS.  I tako, ličeći na prethodni režim, ostavili prostor DPS-u da, bez obzira na decenije ratova, pustošenja, podjela, opet stupi na scenu.

Pred izbore u Nikšiću mahalo se zastavama, umjesto da se govori  o kvalitetu života građana u tom gradu. Dobro, obećavala su se radna mjesta, dok su se kupovalli glasovi radnim mjestima ili novcem. Baš ono kao što je radio Đukanović. Radi izbornog rezultata u Nikšiću, otvorena su vrata i Aleksandru Vučiću i raznim strujama srpske pravoslavne crkve. To je pojedine čak i navelo glas daju Đukanovićevom DPS-u. Ne zato što on nije, zarad opstanka na vlasti, šurovao s Vučićem, ili crkvom. Nego, zato što su očekivali nešto što na njega ne liči.

Crna Gora je dodatno zadužena. Epidemija korone, godinu dana nakon borbe sa njom, toliko je izmakla kontroli da smo po tome postali poznati u svijetu. Mala i srednja preduzeća grcaju u bankrotima. Turistička sezona je neizvjesna. Dramatično rastu brojke umrlih i oboljelih. Sve su to znaci: bolja budućnost neće uskoro.

Iz Brisela je stigao novi non paper i upozorenje, da bi mogli dobiti i kaznene poene, ukoliko ne bude suštinskih reformi na polju borbe sa korupcijom i kriminalom. Tužilaštvo, glavni alat za tu bitku, i dalje je u rukama Đukanovića. I politike. EK je u novom nacrtu takozvanog „non-pejpera” za poglavlja 23 i 24 navela i da se nijedno novo poglavlje neće moći zatvoriti prije nego što se ispune sva prelazna mjerila koja se tiču vladavine prava.

Novoj vlada nije samo prepreka dvovlašće, jer Đukanovićev režim drži još mnoge poluge moći. Njena najljuća opozicija je u vladajućim redovima. Demokratski front joj prijeti rekonstrukcijom. Izvjesno nema snage za to, ali će se sve zakonodavne izmjene koje Vlada planira i mora uraditi, pa i one bez kojih ne možemo u Evropu, naći u parlamentu između Fronta i DPS-a. Permanentna nestabilnost Vlade može služiti kao izgovor i DF-u i premijeru za loše rezultate. Ali na koncu može vratiti Đukanovića.

Pola godine od avgustovskih izbora, godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo