Povežite se sa nama

Uncategorized

Kuća za gradski muzej

Objavljeno prije

na

MIRKO I OLGA KOMNENOVIĆ

Mirko Komnenović je rođen u Herceg Novom 21. IX 1870. godine. Školovao se u Trstu, a Trgovačku akademiju je završio u Mariboru. Školu stranih jezika završio je u Chateau de Luceus u Švajcarskoj. Govorio je ruski, francuski, italijanski i njemački jezik. U Herceg Novi se vratio 1899. godine i radio je na ekonomskom oporavku Boke. S nekoliko uglednih ljudi osnovao je, 1901. godine u Kotoru Srpsku bokešku štedionicu, a 1904. godine u Herceg Novom Srpsku kreditnu zadrugu, čiji je direktor bio nekoliko godina. U istom periodu pomagao je osnivanje zemljoradničkih zadruga u hercegnovskom kraju. Jedan je od osnivača Ribarske zadruge u Baošićima (1906.) i jedan od inicijatora pokretanja Tvornice za preradu ribe u Bijeloj 1907. godine. Tokom 1910. godine uredio je park hotela „Boka” i taj park je bio najljepši botanički vrt na Jadranu. Komnenović je učestvovao u osnivanju Tvornice glinenih proizvoda u Krtolima kod Tivta i u osnivanju Parobrodarskog preduzeća. Zalagao se za ujedinjenje Južnih Slovena, zbog čega su ga austrijske vlasti zatvorile 1914. godine na ostrvo Mamula. Sa Mamule je prebačen u Dubrovnik. Potom je konfiniran u Trst i Bolonju. Krajem 1914. godine iz Italije je prešao u Srbiju i prijavio se kao dobrovoljac. Predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić, poslao ga je u Rusiju da prikuplja dobrovoljce. U zemlju se vratio 1919. godine. Kao član Narodne radikalne stranke, 1923. i 1925. godine biran je za poslanika u skupštinu Kraljevine SHS. Za predsjednika opštine Herceg Novi izabran je 1930. godine, i svu svoju godišnju platu u iznosu 12.000 dinara, dao je za elektrifikaciju Herceg Novog. Poslanik u skupštini Kraljevine Jugoslavije postao je opet 1935. godine, a od jula do decembra te godine bio je ministar za socijalnu politiku i narodno zdravlje u vladi Milana Stojadinovića. Bio je zagovornik prijateljskih odnosa između katolika i pravoslavaca u Boki. Protivio se fašizmu i 1938. godine javio se kao dobrovoljac za Čehoslovačku, jer je mislio da će se ova zemlja oduprijeti nacističkoj agresiji. Umro je 28. III 1941. godine, neposredno pred napad fašističkih sila na Jugoslaviju. Nosilac je brojnih jugoslovenskih, ruskih, francuskih i čehoslovačkih odlikovanja.
Mirko Komenovnić je u testamentu, sačinjenom u Herceg Novom 26. februara 1940. godine, odredio:
„Svoju kuću na „Kršu” u Toploj i dio zemljišta ostavljam, kao isporuku, za ustanovljenje zadužbine pod mojim i ženinim mi imenom i prezimenom. Uprava ove zadužbine će biti obrazovana od predsjednika gradskog poglavarstva ili kao se ovo inače bude zvalo u Hercegnovome, predsjednika srpsko-pravoslavne općine u Hercegnovome i starešine „Sokola” u Hercegnovome, te, dok ih bude u životu, od pojednog bilo muškog bilo ženskog člana porodice Komnenović i Marinović, t.j. od moje i ženine mi porodice i redovito najstarijeg. Prva ovako obrazovana uprava nek odredi cilj zadužbine i sastavi zakladno pismo. Moja bi pak želja bila, da ta zadužbina bude, po mogućnosti, „GRADSKI MUZEJ”, u kome bi se čuvale sve stvari od starinske vrijednosti ostavljene bilo od mojih nasljednika bilo od koga trećeg. Od prihoda od tog muzeja nek uprava daje pripomoć hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere…Uprava pak neće ni u kom slučaju moći da otuđi, pregradi ili dogradi isporučenu kuću sa zemljištem, već će jedino najvećom merom nastojati da je održava u dobrom stanju ovakovu kakova je sada a da ne izgubi svoj starinski oblik i izgled te današnju arhitektonsku vrijednost. Na zgodnom mestu te kuće nek uprava postavi mermernu ploču s natpisom ćirilskim slovima: „MIRKO i OLGA KOMNENOVIĆ – NARODU”.
Kuća i zemljište su trebali da postanu dio zadužbine tek nakon smrti Olge Komnenović i Mirkove tri sestrične: Đurđine, Smiljke i Jelene Lombradić, koje su imale pravo da žive u kući i rukovode imanjem. Muzej u kući Mirka Komnenovića je otvoren 1953. godine, iako su Mirkova žena i njegove sestrične bile žive, čime je narušen dio odredbi iz njegovog testamenta.

ZADUŽBINA PETRA VUKČEVIĆA

Petar M. Vukčević je rođen 30. oktobra 1896. godine u Gluhom Dolu u Crmnici. Tu je završio osnovnu školu i 1913. godine otišao je u Sjedinjene Američke Države. Živio je u Bisebi (Arizona). Sredinom 1915. godine stupio je u crnogorske dobrovoljce i preko Kanade, Soluna i Kosovske Mitrovice stigao je u Crnu Goru i postao borac Lovćenskog odreda. Nakon kapitulacije crnogorske vojske 1916. godine, odveden je u austrougarsko zarobljeništvo. Iz zarobljeništva se vratio 1918. godine i postao je pristalica ujedinjenja Crne Gore i Srbije i stvaranja Jugoslavije. U SAD se vratio 1920. godine i do 1923. radio je u rudnicima u Minesoti. Potom je prešao u rudnik uglja u Linču (Kentaki). Često je mijenjao poslove i mjesto boravka. Radio je u Detroitu, pa opet u Minesoti i Hazletonu (Pensilvanija). U Minesoti je osnovao društvo „Crnogorski savez” i postao njegov sekretar. Od 1925. do 1935. godine živio je u Dirbornu i zaposlio se u Fordovoj fabrici. Tu je postao član Komunističke partije SAD. Tokom Velike ekonomske krize 1931. godine, ostao je bez posla, ali je bio partijski aktivan. Bio je član partijskog rukovodstva u odboru za Mičigen, organizovao je klubove nezaposlenih radnika, zborove i pokrete u Fordovim fabrikama. Vukčević se 1934. godine upoznao sa poznatim crnogorskim komunistom Nikolom Kovačevićem i postao saradnik lista „Slobodna riječ”, kojeg je Kovačević pokrenuo u Americi. Tokom 1935. godine boravio je u Moskvi, a nakon povratka u SAD, radio je u Američkom komitetu za pomoć Jugoslaviji, na čijem čelu se nalazio čuveni violinista Zlatko Baloković. Vukčević je 1946. godine postao administrativni sekratar ove organizacije, koja je sakupljala i slala pomoć Jugoslaviji tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Za to je Vukčević dobio pisano priznanje od Eleonore Ruzvelt, počasne predsjednice ovog komiteta.
Vukčević je potom radio u Američko-slovenskom kongresu i bio je sekretar nacionalne grupe pri Američkom pokretu za mir. Radio je u industriji, ali je tokom makartizma u Americi, kao član KP SAD, izgubio posao i živio od socijalne pomoći. Bio je sekretar partijske ćelije i član partijskog rukovodstva u Menhetnu. Obavljao je dužnost sekretara Jugoslovensko-američkog progresivnog kluba u Njujorku i u tom svojstvu je, 1976. godine posjetio Jugoslaviju. SFRJ ga je odlikovala Ordenom bratstva i jedinstva za zlatnim vijencem. Petar Vukčević je umro 30. oktobra 1980. godine i sahranjen je u Hazletonu (SAD). Svojim testamentom stvorio je zadužbinu u Crnoj Gori. U testamentu Petra Vukčevića se navodi:
„Novac koji je poslan na Jugobanku u Titograd (Podgorica), a to je 10.000 američkih dolara, i koji će se još poslati, a za koje sam opunomoćio V. S. Vukčevića i Jova Šuškavčevića, da posle moje smrti pošalju u Titograd za koje će Banka plaćati 10% godišnjeg interesa. Svota originalno uloženog novca ne smije se dirati, ali od trećine interesa ostavljam da se svake pete godine čini pomen mojim poginulim rođacima, Vukčevićima i Bokanima, u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv fašizma, a za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost naroda i narodnosti u SFR Jugoslaviji, kao i za bratstvo i jedinstvo cijelog svijeta, zašto sam se i ja borio.
Sa druge dvije trećine novca od interesa ostavljam da se svake pete godine ta suma daje jednom od najboljih Jugoslovena iz oblasti književnosti, umjetnosti ili nauke i da odbor od 3 lica koji će izabrati dobitnika bude za to određen od Crnogorske akademija nauka…
Moju biblioteku, u kojoj ima mnogo stotina knjiga na srpskohrvatskom, engleskom i ruskom jeziku, većinom političkog i naučnog karaktera, i veliki broj dokumenata istorijskog, političkog i društvenog značaja, u vezi sa mojom aktivnošću…brižljivo popisati, spakovati i poslati jednoj republičkoj biblioteci ili arhivu u Baru, Titogradu ili Cetinju u SR Crnoj Gori”.
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti svake pete godine iz Zadužbine Petra Vukčevića dodjeljuje stipendije crnogorskim studentima.

(Nastavlja se)

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo