Povežite se sa nama

Uncategorized

Porozan kao švajcarski sir

Objavljeno prije

na

Odavno Milana Radovića prate skandali, ali mu za sada nijedan nije bitnije ugrozio angažman. Tužilac koji se početkom devedesetih ,,proslavio” u montiranom procesu protiv čelnika SDA, tokom kojeg je slijepog čovjeka optuživao za planiranje snajperskih napada prvo se preselio u podgorički Viši sud, a zatim u Skupštinu koju je kao generalni sekretar takođe napustio sa teretom ,,sumnjivog poslovanja”. NESAVJESAN RAD: Stari partijski kadar ponovo se našao u žiži nakon što je u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, na čijem se čelu odnedavno nalazi, od posljedica konzumiranja heroina preminuo zatvorenik Alen Harović, dok je u bolnici zbog trovanja završio njegov cimer Dragan Mihailović. Istraga je dala neke rezultate – van spuških zidina uhapšene su četiri osobe koje su zatvorenicima doturile heroin. Protiv jednog, za sada neimenovanog službenika zatvora, podnijeta je krivična prijava zbog nesavjesnog rada u službi, dok je protiv petorice njegovih kolega pokrenut disciplinski postupak. Iz, kako je objašnjeno, moralnih razloga ostavku je podnio i direktor Zatvora Podgorica Zoran Vujović. Taj čin pohvalio je i Milan Radović koji, doduše, ostavku nije pominjao. Valjda njemu moral nije u opisu radnog mjesta.

Slučajevi predoziranja i konzumacije narkotika, istina, nijesu posebnost crnogorskih zatvora, a nelegalne supstance nalaze put do korisnika i u mnogo jače i bolje obezbijeđenim ustanovama. Ipak, nepobitna je činjenica da je Haroviću država olakšala da nađe put do dilera. Njemu je bila izrečena mjera liječenja od narkomanije i morao je biti smješten u Specijalnoj zatvorskoj bolnici, umjesto u sobi na poluotvorenom zatvorskom odjeljenju.

Lakonsko objašnjenje uprave glasi da mjesta u bolnici više nema, te da zatvorska bolnica ,,nije u pravom smislu opremljena za liječenje alkoholičara i narkomana”. Te se mjere, uprkos brojnim obećanjima i povelikim ulaganjima, kako je istakao Radović, i dalje sprovode u kotorskoj Specijalnoj bolnici. Ta bolnica, takođe, zna se odavno, nema elementarne uslove za smještaj pacijenata sa krivičnim dosijeom, koji su tokom boravka u njoj često nesmetano izlazili napolje i slobodno šetali gradom i državom. Slučaj Harović je još jedan dokaz kako državna nebriga i improvizacija nadležnih može imati stravične posljedice.

PRETRES: Ovoga puta poneko je ipak odgovarao. Dugo su dešavanja iza zidina spuškog zatvora ostajala zatvorena za javnost. U septembru 2005. crnogorski specijalci su, par dana nakon ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, upali u istražni zatvor u Spužu i, kako su mediji pisali, prebili tridesetak zatvorenika. Uprava zatvora je tada tvrdila da im pripadnici specijalne jedinice nijesu dozvolili da prisustvuju pretresu koji je naložio tadašnji istražni sudija Hamid Ganjola, koji je izjavio da je ,,omogućio pretres, ali ne i fizičko maltretiranje zatvorenika”. Uprava policije je tada, kao i u drugim sličnim situacijama, saopštila da niko od policajaca ,,nije prekoračio ovlašćenja” i da su u redovnoj proceduri tragali za dokazima u sklopu istrage za ubistvo njihovog kolege inspektora Šćekića. Iz Uprave zatvora su tvrdili drugačije, navodeći da su povrede registrovane kod 31 pritvorenika. Incident je prijavljen državnom tužiocu, istražnom sudiji i Ministarstvu pravde, ali ta istraga nikada nije kompletirana niti je bilo ko odgovarao zbog incidenta koji se i danas pominje u međunarodnim izvještajima.
Prema podacima Inicijative mladih za ljudska prava za 2008. u Crnoj Gori je prošle godine prijavljen 51 slučaj policijske torture. Tri prijavljena slučaja navodno su se desila u prostorijama Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija. Istrage su, kažu, u toku.
BJEKSTVA: Ostale su do kraja nerazjašnjene okolnosti i oko mnogih slučajeva bjekstva iz spuškog zatvora, kojih posljednjih par godina doduše nije bilo, ako se izuzme prošlogodišnji pokušaj Žarka Nilevića, koji je nakon nekoliko sati potrage uhapšen nedaleko od zatvorskog kompleksa.
Prethodnih godina zabilježeno je nekoliko bjekstava koja su privukli veliku pažnju javnosti. Tako je 2005. iz ZIKS-a umakao robijaš osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog svirepog ubistva. Njegov leš ubrzo je nađen – utopio se u Krupačkom jezeru pokraj Nikšića.
Početkom prošle godine u Vojvodini je uhapšen Vladeta Milačić, koji je iz Spuškog zatvora, gdje je ležao zbog ubistva, pobjegao još prije 14 godina. Nakon njegovog bjekstva krivično su odgovarala trojica stražara, koji su kasnije oslobođeni sumnje da su mu pomagali u bijegu.

U junu 2001. godine pobjegao je Dragoljub Laketić koji je bio na izdržavanju 12-godišnje zatvorske kazne za ubistvo. Laketić je, izgleda, iskoristio pometnju i dao se u bijeg samo par dana nakon što je iz spuškog zatvora odmaglio Veselin Batica Vlahović, u sarajevskim medijima poznatiji kao monstrum sa Grbavice. Vlahović je u podgoričkom Višem sudu bio osuđen na tri i po godine zatvora za razbojništvo i nasilničko ponašanje, a u Okružnom sudu u Novom Sadu osuđen je na godinu i po zatvora. To su sitna krivična djela, u odnosu na zločine koji se Vlahoviću stavljaju na teret još iz vremena njegovog ratnog angažmana u Sarajevu 1992 – 1993. Preživjeli i očevici Vlahovića terete za desetine ubistava i silovanja koje je kao šef paravojne jedinice Bijeli anđeli počinio nad nesrpskim stanovništvom.
Nakon što se Vlahović obreo u zatvoru iz BiH je stigla krivična prijava u kojoj se tereti za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Podgoričko tužilaštvo je prihvatilo prijavu i zatražilo pomoć od kolega u Sarajevu radi prikupljanja dokaza, a 1999, tadašnji zamjenik višeg tužioca Zoran Radonjić, podnio je zahtjev Višem sudu u Podgorici da se sprovede istraga protiv Vlahovića. U zahtjevu se navodi da je Vlahović tokom rata 1992. i 1993. godine u Sarajevu (naselje Grbavica) kršio pravila međunarodnog prava i kao pripadnik oružanih formacija ,,ubijao, mučio i nečovječno postupao sa civilnim stanovništvom”. Radonjić dodaje da je Vlahović ,,silovao, uzimao taoce, kolektivno kažnjavao, protivzakonito zatvarao ljude i pljačkao imovinu”.
Prema očekivanjima, zahtjev za ekstradiciju Vlahovića je odbijen, uz obrazloženje da Ustav SRJ ne dozvoljava izručenje građana SRJ drugim zemljama, ali je Vlahović ispario iz zatvora baš u vrijeme kada je počelo da se šuška da će sudski proces protiv njega biti pokrenut u Crnoj Gori. Od tada mu se gubi svaki trag, a misterija ko je monstrumu sa Grbavice omogućio bjekstvo – nikada nije riješena – iako je nakon njegovog bjekstva povedena istraga protiv pet stražara.
U zvaničnom saopštenju Zavoda za izdržavanje krivičnih sankcija stajalo je : ,,Prostor na kome je neposredno prije bjekstva bio Vlahović dobro je vidljiv sa tri od četiri osmatračnice. I pored činjenice da su uslovi obezbjeđenja bili optimalni, Vlahović je uspio da neopaženo prođe kroz zabranjenu zonu za kretanje osuđenika do bedema sa unutrašnje strane. Vjerovatno uz pomoć nekog od zatvorenika uspio je da se popne na bedemski zid visok četiri metra, koji je od karaule na kojoj se nalazio stražar udaljen dva do tri metra… Sa bedemskog zida Vlahović je prešao na krov magacina i tek u tom momentu, sa udaljenosti od četiri do pet metara primijetio ga je stražar koji nije pucao, iako to propisi nalažu…”
Spuški zatvor je odavno porozan. Iz njega su olako bježali osuđenici za teška djela, a danas se čudimo kako je iza njegovih zidina prodrlo par grama heroina…

Petar KOMNENIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo