Dr Branka Bošnjak je skoro dvije decenije na Univerzitetu Crne Gore: kao student Metalurško-tehnološkog fakulteta, na kojem je odbranila doktorsku disertaciju, sada je na tom fakultetu docent, a u Rektoratu je savjetnik za nauku. Tako je imala priliku da detaljno upozna život na Univerzitetu sa raznih strana. Zato smo je na početku razgovora za Monitor zamolili da ukratko opiše aktuelno stanje na toj visokoškolskoj instituciji. – Mnogo toga se promijenilo u ovih dvadeset godina. Sjećam se vremena kada je Univerzitet bio ,,živ” i aktivan učesnik društveno-političkih zbivanja, kada smo, kao studenti preko Studentskog foruma učestvovali u antiratnim demonstracijama u Sarajevu, aktivno podržavali čuvenu „plišanu” revoluciju. I čuo se glas profesora, osjećalo se njihovo prisustvo, njihova podrška, nama, studentima. Nijesu bili brojni ali bilo ih je. Nažalost, mnogi od njih su zaćutali. Danas je Univerzitet uspavan, vlada potpuni muk. Ta tišina djeluje sablasno i jezivo, neprimjereno „hramu znanja i slobodne misli”. Ne možete čuti ni studente da se makar oglase da žele bolji smještaj u studentskim domovima, toliko je zgrada izgrađeno u Podgorici, a niko se nije sjetio da sagradi uslovan studentski dom, sportsku halu. A oni ćute. To je deprimirajuće. Takva apatija ne priliči mladosti i energiji koju ta mladost nosi.
MONITOR: Često se čuje da su servilnost i dodvoravanje vlasti na Univerzitetu doveli do toga da su njegov ugled i uloga uveliko degradirani? BOŠNJAK: Kad nema zdrave, kritičke misli sa najeminentnije adrese, a zabrinjava stanje u kojem se crnogorsko društvo nalazi, onda je neminovno da se i ugled te institucije urušava. Ako ne cijenite sebe, već dozvolite da vam lekcije drže loši đaci, svjesni njihovog neznanja jer ste im vi bili profesor, a ipak bespogovorno klimate glavom, dodvoravate se ili ćutite, onda ne možete očekivati da vas drugi cijene.
MONITOR: Ima li DPS glavnu riječ u vođenju kadrovske politike na Univerzitetu? BOŠNJAK: Ne sumnjam da DPS ili tačnije koalicija na vlasti nastoji da kontroliše kadrovsku politiku na Univerzitetu, ali sam način izbora nastavnika daje manji prostor za uplitanja politike u odnosu na kadrovska rješenja u drugim institucijama. Međutim, kod izbora menadžmenta, njihova mašinerija za lobiranje za nekog njima podobnog kandidata je u punom pogonu, istina ne onako očigledno i bahato kao što smo navikli od njih, već nešto sofisticiranije. Uvjerili smo se koliko im je bitno ko pokriva mjesto direktora nekog vrtića ili seoske škole, pa je iluzorno sumnjati da ne ulažu sve napore da i na ovom terenu dobiju „glavnu riječ”.
MONITOR: Na mnogim fakultetima Univerziteta Crne Gore i privatnim univerzitetima predaje veliki broj crnogorskih političara. Kako se to reflektuje na kvalitet nastave i stručnost kadrova koji izlaze sa tih fakulteta i univerziteta? BOŠNJAK: Neukusno je koliko je veliki broj onih koji su se ulaskom u politiku okitili akademskim titulama. Čitava vojska. I ta „pješadija” polako „zaposijeda” teren visokog obrazovanja i od isluženih političara pretvaraju se u „ugledne” univerzitetske profesore. Ministri, njihovi pomoćnici, direktori javnih preduzeća i pored tih vrlo odgovornih funkcija stignu da se domognu naučnog zvanja i to za vrlo kratko vrijeme. Znajući koliko je odricanja i truda potrebno da biste odradili kvalitetnu tezu, a imajući u vidu tempo koji nameće funkcija koju pokrivaju, iole ozbiljnom čovjeku jasno je da to mora ići na uštrb kvaliteta. No, dolazimo opet do onih servilnih koji će bespogovorno dići ruku ne misleći na posljedice koje će njihovo „za” imati na budućnost mladih generacija.
MONITOR: Univerzitet Donja Gorica i dalje radi bez licence univerziteta. Kako je to moguće? BOŠNJAK: Imali smo priliku ovih dana da u slučaju cetinjskih gimnazijalaca čujemo koliko se Ministarstvo prosvjete i nauke zaklinje u legalitet, pa ih pitam gdje se to njihovo poštovanje zakona izgubilo kada je moćni „četverac” Đukanović, Vukotić, Vukčević i Čelebić zatražio licencu da krene u biznis visokog obrazovanja. Bez obzira na upozorenja, grubo su prekršili zakon koji eksplicitno propisuje da je potrebno najmanje godinu dana ranije dostaviti zahtjev za akreditaciju studijskog programa, prije nego on počne da se realizuje, a Univerzitates je dobio licencu iako su bili uknjižili tek nekoliko mjeseci postojanja. Da ne pominjem prostorne i kadrovske kapacitete, odnosno gradilište i par servilnih profesora koji su pohrlili da se dodvore moćnoj družini i svega nekoliko Vukotićevih pulena. Zašto se dozvoljava višegodišnje lažno predstavljanje navodnom Univerzitetu Donja Gorica, kad još nema licencu univerziteta, ni to ne znam. Kao što vidite, njima sve može biti. Već su se samoproglasili za najbolje. To je drskost i beskrupuloznost kojoj se uče mlade generacije na „ju di džiju”. Bitan je utisak koji ostavljate u javnosti, makar sve bilo improvizacija. No mene plaši činjenica da se oni koji vode državu maćehinski odnose prema jedinom državnom univerzitetu, pokušavajući da ga tiho uruše izdvajajući zanemarljiva sredstva iz budžeta za njegov rad. Očigledno im ne odgovara da školuju nakog ko zna više i može bolje. Svjesni su oni svog skromnog znanja, koje je u raskoraku sa pozicijama koje su zaposjeli. Uostalom, zašto bi Đukanović koji je suvlasnik i Lukšić koji je predavač na ,,ju di džiju” ulagali u svoju konkurenciju. Nelogično je. Ali bi bilo logično da se oglasi Univerzitet Crne Gore i da redovni profesor ne dozvoli da mu zarada bude na nivou šalterskog radnika u nekoj od banaka, a da se ne čuje njegov glas.
MONITOR: Do završne godine Metalurško-tehnološkog fakulteta dođe mali broj studenta. Slično je i na ostalim tehničkim i prirodnim studijima. Zašto? BOŠNJAK: Privreda u Crnoj Gori je uništena. Mladi ljudi osjećaju to i perspektivu traže u društvenim i humanističkim naukama. Tehnika i prirodne nauke više nijesu atraktivne kao nekad. A to je velika šteta. Mislim da će ubrzo opet doći vrijeme deficita dobrih inženjera, pa će opet ta struka postati tražena i dobro plaćena.
MONITOR: Autor ste brojnih naučnih radova, učestvovali ste u nizu naučnih međunarodnih projekata. Kakvi su uslovi u Crnoj Gori za bavljenje naukom? BOŠNJAK: Zanemarljivih 0.038 odsto BDP koliko se u 2008. izdvojilo za nauku, jasno odslikavaju kakvi su uslovi za bavljenje naukom i kakav je odnos vlasti prema nauci. Sve se svodi na pojedinačne inicijative, ali sistemski gledano naučno-istraživačka djelatnost gotovo da ne postoji. Da nijesam kroz stipendiranje stranih fondacija i vlada uspjela da dobijem šansu za usavršavanje u Britaniji, Belgiji i Sloveniji rezultati bi sigurno izostali. Bez moderne opreme, informacija o najnovijim trendovima, savremene literature nema ni naučnih rezultata, a mi smo, nažalost miljama daleko, a ne vidim volju da se tu išta mijenja.
MONITOR: Kakav je Vaš stav o praksi da se na važnim pozicijama u Crnoj Gori većinom nalaze nesposobni i poslušni, a obrazovani i sposobni nikako da dobiju šansu da pokažu šta znaju? BOŠNJAK: To me najviše boli i teško mi pada neozbiljnost i neodgovornost u ponašanju nekih ljudi koji pokrivaju visoke državne funkcije, a uglavnom su ih samo partijska knjižica ili ,,dobra leđa” preporučili da budu na značajnim pozicijama. Često svjesni svog neznanja, te arogantne prazne ljušture, guše svaku kreativnu ideju mladih, obrazovanih i sposobnih. Pošto su sve vrijednosti u Crnoj Gori degradirane, oni koji znaju osjećaju se do te mjere usamljenim da najčešće napuštaju Crnu Goru, a plodove njihovog znanja ubira neka druga država.
MONITOR: Zašto ste odlučili da se bavite politikom? BOŠNJAK: Kada osjetite kako se u sretnim zemljama živi onda dobijete želju da nešto promijenite na bolje. Htjela sam da budem direktni učesnik i da dam svoj doprinos, a ne da sjedim sa strane, da sam nezadovoljna, što je danas ogromna većina u Crnoj Gori i da čekam da mi promjene donese neko drugi. To je kukavički. Sloboda se osvaja, ona se ne dobija na tacni. A smatram da me i profesija obavezuje da ne ćutim, da slobodno izrazim svoj stav i jasno ukažem na sve anomalije.
MONITOR: Da li imate problema na Univerzitetu zato što kritikujete vlast i situaciju u Crnoj Gori? BOŠNJAK: Bilo je problema u vrijeme dok smo bili NVO Grupa za promjene. Doživjela sam da moj dobronamjerni, kritički osvrt na manjkavosti koje je Bolonja donijela našem Univerzitetu budu zlurado protumačeni od strane onih koji su već tada planirali otvaranje svog privatnog fakulteta. Bili su navodno zabrinuti da će moje kritike otjerati studente ka privatnim fakultetima i tražila se moja odgovornost i sprovođenje adekvatnih sankcija. Čisto licemjerstvo. Čak su posegli za suludom idejom da bi trebalo donijeti posebni pravilnik kojim bi se definisalo dokle mogu da sežu akademske slobode (?!). Ipak su članovi Senata, istina ćutanjem i nereagovanjem na ove inicijative, pokazali da se ne slažu i da bi to bilo previše, a i znali su da je sve što sam rekla bila istina. Mnogi od njih su i teže konstatacije izgovarali po kuloarima, ali bez petlje da to javno kažu. No, to je njihov problem. Ja se ne hranim time što će me neko potapšati po ramenu i reći da sam u pravu, ali iz svoje ušuškane lože. Kao i ranije, tako i danas bez obzira na to što znam da budem kritična, ja smatram da je to istinski doprinos da se neke stvari pomjere na bolje. Pravi intelektualci vam takve stvari ne zamjeraju već naprotiv cijene, a do mišljenja onih servilnih mi nije ni stalo. MONITOR: Često ukazujete na korupciju u Crnoj Gori kao na zabrinjavajući problem. Takvom je ocjenjuje i najnoviji izvještaj Evropske komisije. Vaš komentar? BOŠNJAK: Ne postoji ni minimum političke volje za sučeljavanje sa ovim problemom. Vlast ne želi da siječe granu na kojoj sjedi. Institucije sistema su zarobljene i do te mjere slabašne da ne pružaju nikakvu sigurnost. EU još to toleriše, ali neće dugo. Ne žele oni figurativno rečeno „naše smeće u njihovom dvorištu”. Tražiće da počistimo svoje dvorište, ako želimo da im se pridružimo. Bojim se da smo mi daleko od Evrope.
Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam
U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini
Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.
Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.
Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.
Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar
Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?
Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.
Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).
Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.
Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.
Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.
Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.
Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.
O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.
Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.
Možemo se složiti ili ne složiti sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili
Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.
Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.
Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.
“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.
Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.
Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.
Iz vlade su pitanja ignorisali. Ostalo je samo da nagađamo jesu li premijer Abazović, koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).
Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je tužilaštvu predložio da tog građanina, po službenoj dužnosti, goni zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog. Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.
Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.
Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”
Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati. “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.
Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.