Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURA PROMOVIŠE ULCINJ: Kapital gomilan stoljećima

Objavljeno prije

na

servantes

„Za 16 mjeseci film Biser Bojane, koji je najvećim dijelom snimljen u Ulcinju i prikazao ljepote tog grada, vidjelo je samo u bioskopima širom regiona i Evrope oko 200.000 ljudi. Vjerujemo da je to ostvarenje dovelo na ulcinjsku rivijeru oko 10.000 turista i posjetilaca”, kaže za Monitor glumac i producent tog filma Milutin-Mima Karadžić.

Na otvaranju posebnog programa ovogodišnjeg Fimskog festival u Puli, 65. po redu, nazvanog Kino uz more, a koji je namijenjenim mladim filmoljupcima, biće prikazan Biser Bojane. Ovaj film će na Radio-televiziji Srbije biti emitovan 31. decembra, i vidjeće ga oko dva miliona ljudi.

,,Uvjeren sam da je to najbolja reklama za Ulcinj i da ćemo naredne godine krenuti u snimanje serije Biser Bojane. Čelni ljudi u Opštini Ulcinj i vlasnici najvećih kompanija prepoznali su moć i važnost filma za promociju ovog prelijepog grada”, kaže Karadžić.

Upravo ovih dana u Ulcinju se snimaju najatraktivnije scene visokobudžetne serije Besa, u engleskoj produkciji, koja će se od oktobra prikazivati na regionalnim televizijama.

Direktorica ulcinjskog festivala Seanema, Drita Lola smatra da je promocija jedne destinacije putem filma jedna od najisplativijih, ali i najuvjerljivijih oblika promocije. Ona smatra da je taj festival, koji će se ove godine održati po četvrti put, uz posebno izdanje Seanema Green, već označen kao značajan potencijal, za osvježenje festivalske scene u regionu, kao i za pozicioniranja grada Ulcinja na mapi kulturnih događaja u regionu i svijetu.

Istraživanja potvrđuju da turisti prepoznaju i pozitivno vrednuju kulturno-istorijske sadržaje ovog područja iako većina kulturnih resursa Ulcinja nije turistički valorizovana i dovoljno promovisana.

To se prije svega odnosi na Stari grad koji je, kako je rekao poznati francuski arhitekt Benžamin Muton, dio okvira koji je važan na evropskom nivou.

Ipak, stvari se mijenjaju. Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore je nedavno donijela rješenje kojim se utvrđuje status ,,nepokretnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja za Stari grad Ulcinj”.

Ističe se da Stari grad predstavlja jedinstvenu urbanu cjelinu sa primjerima arhitekture različitih epoha, sa dominacijom graditeljstva iz perioda vladavine Mlečana i Turaka, u okviru koje se nalazi oko 220 objekata. ,,Stari grad je očuvao urbanističku koncepciju i pored izvjesnih promjena na nivou pojedinačnih objekata”, dodaje se u tom dokumentu i zaključuje da se mora izraditi konzervatorski projekat sanacije sa ciljem uspostavljanja kontinuirane zaštite i održive namjene ovog kulturnog dobra.

Ministarstvo kulture poslalo je zahtjev za upis Starog grada na listu svjetskih prirodnih i kulturnih dobara. Šefica Crnogorske nacionalne komisije za UNESCO Milica Nikolić kazala je da je zahtjev upućen početkom ove godine i da tek sada predstoji veliki rad. ,,Moraju da budu riješeni problemi koji su ranije bili vidljivi i na koje je ukazao UNESCO”, pojasnila je Nikolić.

,,Ovo je velika šansa za sve nas koji se već gotovo 30 godina zdušno zalažemo da Stari grad bude na toj prestižnoj listi”, kaže za Monitor predsjednik Društva prijatelja i poštovalaca Starog grada Kaljaja Ismet Karamanaga.

Početkom juna, u okviru Palate Venecija, postavljena je memorijalna skulptura sa bronzanom bistom najčuvenijeg španskog pisca Miguela de Servantesa. Ovu skulpturu visoku 3,6 metara izradio je poznati albanski vajar iz Tirane Bujar Vani.

Prema riječima vlasnika kompanije Real Estate koja gazduje Palatom Venecija, Ćazima Resulbegovića, ovo je bila obaveza grada prema Servantesu. „Servantes je dio naše istorije. Prema predanju, on je bio rob i zet ulcinjskih gusara. Ovdje mu je oduvijek bilo mjesto”.

Saznajemo da će i restoran u ovoj Palati nositi ime proslavljenog književnika. Prema riječima Karamanage, kada to već nije uradila gradska uprava, dobro je što je statuu Servantesa postavila navedena kompanija. ,,Ja sam uvjeren da će ubuduće još više stranih gostiju posjećivati Stari grad i Ulcinj. I ovo je dokaz da smo otvoren grad, čija se vrata nikada ne zatvaraju. Ulaz u ovu tvrđavu, osnovanu u 5. stoljeću prije nove ere, se ne naplaćuje i svi su ovdje dobrodošli”, kaže on. „U svim razvijenim zajednicama kultura je značajan društveni i ekonomski resurs, zajedno sa prirodnim resursima”, napominje Karamanga.

No, još se na lokalnom nivou malo radi kako bi se iskoristio ogroman kulturni kapital i tradicija ove sredine. Centar za kulturu tradicionalno kuburi sa nedostatkom sredstava, veliki dio kulturne baštine je tragično zapušten, nekada čuveno pomorsko i gusarsko mjesto nema pomorski muzej…

,,Neophodno je mobilisati kulturni kapital kako bi donosio prihod i kreirao poslove, a to su ključni ciljevi svake lokalne razvojne strategije. A preduslov za sve ovo je da Opština donese program razvoja kulture”, saopštile su organizacije civilnog društva iz Ulcinja.

U lokalnoj samoupravi navode da je i njihova zakonska obaveza, ali da za takav dokument treba prikupiti mnoštvo informacija o materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini, stanju sakralnih objekata, arheoloških nalaza, domena umjetničkog stvaralaštva i svega ostalog što čini kulturu u najširem smislu.

Ali, taj posao je olakšan činjenicom da je za potrebe Nacrta Prostornog plana posebne namjene za obalno područje, a koji obuhvata čitave teritorije svih primorskih opština, donijeta Studija zaštite kulturnog nasljeđa.

Dakle, sve je već tu, taj kapital je brižljivo gomilan 25 vjekova, samo to treba znati prepoznati i pametno iskoristiti. Eksperti iz Njemačke, koji su nedavno posjetili ulcinjske škole, bili su oduševljeni multikulturnim, multinacionalnim i međuvjerskim skladom koji vlada u Ulcinju ocjenjujući da je to sjajan primjer za čitavu Evropu.

Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrijednosti, izborili za to da njihov mali intimni svijet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo

 

Film Ajvar rediteljke Ane Marie Rossi, u produkciji filmske kuće Biberche, s Natašom Ninković i Sergejem Trifunovićem u glavnim ulogama premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić. Osim Ane Marie Rossi scenario potpisuje i Maja Todorović. Nakon premijere, uslijedili su festivali i nagrade u Herceg Novom, Vrnjačkoj Banji, Smederevu, Nišu.

MONITOR: Na Paliću ste nagrađeni specijalnim priznanjem žirija. Uslijedile su priznanja i na drugim festivalima. Koliko Vam znače sve ove nagrade, jesu li Vas iznenadile?

ROSSI:  Ne znam da li je iznenađenje baš prava reč. To nije lutrija. U taj film je uloženo nekoliko godina, i kad sam ga završila, znala sam šta sam uradila. Da li će neki film dobiti nagradu ili neće, to zavisi i od sastava žirija, i od drugih filmova, od godišnje produkcije.  Ali svaki autor, već posle prvog gledanja filma u bioskopu, na kontrolnoj projekciji, pred svojim kolegama, manje – više zna šta je napravio. Sve i da je potpuno nekritičan, što mislim da nisam. Štaviše, reagovali su bolje nego što sam ja očekivala. Valjda me ne krasi neki naročiti optimizam. Ono što nisam mogla da očekujem, jer tu nema tačnih predviđanja, to je bila reakcija publike na svim tim festivalima.  U nekim trenucima me je njihov doživljaj filma ganuo jer, da budem iskrena, nisam dozvolila sebi da razmišljam o publici do trenutka dok nije bio gotov. Radila sam ga kao da ga radim samo za sebe, po merilu jednog jedinog gledaoca. I, zapravo, najviše me je dirnulo kako ga ljudi prihvataju kao svoj, divno mi je bilo da gledam ljude koji plaču, a nisu zbog toga ljuti. Imam utisak da “Ajvar” nije film koji te prođe na putu od bioskopa do kuće, i mislim da je to najveći kompliment. Da ne bude da izbegavam pitanje, nagrade su važne. Ona s Palića mi je, možda, najslađa jer je tamo film prvi put prikazan, jer je to značajan evropski festival, i zato što je dodeljena za režiju. U Vrnjačkoj Banji sam, zajedno sa Majom Todorović koja je koscenarista, bila srećna jer smo dobili i nagradu žirija i nagradu kritike. Za scenario smo dobile i u Smederevu. Nataša Ninković je u Herceg Novom dobila Zlatnu mimozu za glavnu žensku ulogu, a pre neki dan smo se vratili iz Niša sa tri velike glumačke nagrade – Nataša i Sergej su dobili Caricu Teodoru i Cara Konstantina, nagrade za najbolje glavne uloge, a Vesna Čipčić nagradu za najbolju epizodnu žensku ulogu. I sad, kad sam nas ovoliko samoishvalila, da kažem zašto mislim da je to važno. Da film kao celina ne funkcioniše, ne bi mogli posebno da se izdvajaju ni režija, ni scenario, ni glumci. A meni je bitno da Ajvar funkcioniše kao celina jer tek ide u distribuciju, i želim da ga vole gledaoci,  njima  je i namenjen.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 6. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MILAN NEŠKOVIĆ, REDITELJ: Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet se promijenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vjekova, ali ono što Rohasovo djelo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta

 

Premijera predstave Selestina Fernanda de Rohasa u režiji Milana Neškovića, koja je nastala u koprodukciji JU Grad teatar Budva i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nedavno je održana u Budvi. Roman Selestina pisan je isključivo u dijalogu i smatra se jednim od najvećih djela španske književnosti. Naslovnu ulogu igra Nataša Ninković, a ostalu glumačku ekipu čine Nikola Rakočević, Marta Bjelica, Nikola Šurbanović, Emir Ćatović, Ljubomir Bandović, Anđelika Simić, Katarina Žutić i Maja Stojanović. Adaptaciju romana je uradila Maja Todorović koja je i dramaturg predstave.  Scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf  Biljana Grgur, koreograf  Ista Stepanov, a kompozitor Vladimir Pejković.

MONITOR: Moto 33. festivala Grad teatar Budva je „Liječiti srce zabavljajući razum..“, a to je upravo citat iz španskog klasika „Selestina“.Zašto je izbor bio da radite baš to djelo i koliko ono korespondira sa našom svakodnevicom s obzirom na to da je roman napisan prije više od petsto godina?

NEŠKOVIĆ: Uvek kažemo kako se ništa nije promenilo već pet vekova, ali mislim da to nije tačno. Moramo odvojiti čoveka i svet. Svet se promenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vekova, ali ono što Rohasovo delo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta. To nam je na početku čitanja jako zabavno i dosta komično, ali onda to prepoznavanje počinje da budi jezu. Jeza počinje da budi sumnju. Sumnja stvara dramu, a drama se prečesto završi kao tragedija.

MONITOR: Pretpostavljam da je “Selestina” bila veliki izazov da se postavi na scenu. Koliko je bilo teško da se uhvati u koštac sa svijetom Fernanda de Rohasa?

NEŠKOVIĆ: Veliki je izazov, ali na moju veliku žalost nije bilo teško pronaći paralele u savremenom svetu. Ono što dodatno poražava jeste činjenica da mladi ljudi, tek punoletni, mnogo bolje razumeju i prepoznaju likove iz naše predstave u odnosu na generacije koje su “sporije” rasle. Želja za svim odmah i ovde, gde se materijalno postavlja kao svojevrsni kult, ne bi li se ispunila sopstvena instant zadovoljstva bez trunke empatije, bez brige o posledicama, prvenstveno po sebe, je nešto što zabrinjava. Nadam se da će ta ista publika, a po uzoru na Aristotelovu definiciju katarze, gde se izazivanjem sažaljenja i straha dolazi do pročišćenja takvih afekata, zameniti sažaljenje i strah drugim osećanjima i ista pročistiti. Ako se to obistini posle ove predstave u ma kojem broju, Rohasov “izmišljeni” svet itekako ima smisla postavljati danas na scenu.

MONITOR: Onda se nameće pitanje – zašto su bolesti društva koje je uočio De Rohas prije petsto godina nepromjenljive, imamo li želju da mijenjamo sebe i svijet?

NEŠKOVIĆ: Mislim da je problem što danas želimo da menjamo svet ne bi li ga prilagodili sebi i svojim potrebama. Rohas je to isto tvrdio pre pola milenijuma. Dakle, priča da menjanjem sebe menjamo svet je danas neostvariva. Nemam ja vremena da menjam sebe kako bi svet bio bolji, je najčešći argument. Šta ja imam od toga? Korist se uvukla u svaku misao. Empatija je umrla. Čitamo novine prepune užasavajućih tragičnih događaja, često nepojmljivih i nezamislivih, i saosećamo dok ne okrenemo stranu. Često sam govorio kako mi pamtimo do četvrtka, ali mislim da je i utorak daleko.

MONITOR: U eksplikaciji postavljate razna pitanja, a bavite se i podnaslovom romana “Selestina” – tragikomedija o Kalistu i Melibeji.

NEŠKOVIĆ:  Ja se trudim da ispred sebe u svakoj novoj predstavi postavim neki nedostižan cilj. Zato sam često nesrećan jer ga nikada ne ispunim, ali mislim da tako napredujem i kao reditelj i kao čovek. Tako sam i ovoga puta radio i stilski i žanrovski nešto sa čime se ranije nisam“sukobljavao” u pozorištu.

Često slušamo kako je granica između ludaka i genija, komedije i tragedije… jako tanka, možda i nepostojeća. Ja sam hteo da ovaj put to bukvalno shvatim i implementiram. Hajde da napravimo liniju. Čist rez unutar predstave kada se prelazi iz jedne forme u drugu. Treba samo odrediti trenutak kada komedija prelazi u tragediju. Tu sam se najviše oslonio na Natašu Ninković koja je svojevrsni master of ceremony ove predstave, i glumica sa jednim on najdubljih i najtajanstvenijih unutrašnjih života koje daruje likovima, a istovremeno te živote skriva od publike. Ona mi je pomogla da odredimo trenutak kada se u njenom “želucu” probudi otpor te da mi kaže “ja ne mogu ovaj problem više da tretiram na ovaj način”. Ja glumcima na sceni verujem više nego sebi. Naročito Nataši.

MONITOR: Radili ste sa glumcima iz Srbije i Crne Gore, koji ranije i nisu sarađivali. Pomenuli ste sad rad sa Natašom Ninković, a kažete – glumcima na sceni verujem više nego sebi. Kako biste opisali Vaš odnos sa njima i koliko zajedno učestvujete u stvaranju predstava?

NEŠKOVIĆ: Baš sam Emiru Ćatoviću preko telefona, budući da se nismo poznavali dalje od formalnog, govorio pred početak procesa, kako ja ne umem ništa konkretnoda mu kažem o liku dok njega ne upoznam na probama jer ja duboko verujem u sledeće: Ono što kao reditelj možeš da smisliš kod kuće, ne može da se poredi sa onim što možeš da dobiješ od živog čoveka na sceni, što ne znači da ne treba da smisliš kod kuće. Dakle, moj odgovor je da svi saradnici, a naročito glumci uvek učestvuju u kompletnom stvaranju predstave, a naročito kraja, koji je naš kolektivni stav o problem ili problemima koje smo skoro dva meseca tretirali. Ja ne znam kako je moguće drugačije, ali vidim da jeste, samo ja ne umem.

MONITOR: Šta u današnje vrijeme može biti zaista angažovana predstava koja će nas probuditi i pokrenuti?

NEŠKOVIĆ: Plašim se da je danas angažovano pozorište, kod nas, svedeno na proscenijumsko izvikivanje političkih i moralnih stavova autora predstave. Publika nažalost prečesto to shvata kao hrabrost da se nešto kaže na glas. Ne vidim kako se to razlikuje od političkih i moralnih stavova naših predsednika koji ih saopštavaju svojoj publici sa takođe neke scene. Jedina uočljiva razlika je što ih naš predsednik izvikuje, a vaš ima glasovno mirniji pristup. Ali sve je i uvek pitanje stila u glumi.

MONITOR: Takođe preispitujete ulogu pozorišta u predstavi – sami početak predstave gdje se Nataša Ninković obraća publici. Kažite mi o tom odnosu gledaoca i glumca, o današnjem teatru.

NEŠKOVIĆ: Pominjao sam prethodno Aristotela i definiciju tragedije, a pre svega katarzu. Mislim da je ona definitivno nestala sa Brehtom. Danas je svako ko gleda Medeju svestan da ona nije zaista ubila nikakvu decu, nego ta deca sede sa svojim roditeljima u garderobi i čekaju da se poklone na kraju. Meni se to dopada. Pozorište se više ne piše sa velikom P, ali mi moramo i dalje da se igramo sa formom ne bi li se trudili da pronađemo nove puteve ka katarzi, koliko god se to nerealno činilo. Budimo realni, zahtevajmo nemoguće.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SJEĆANJE – SLOBODAN MILATOVIĆ: Vječni čovjek dječak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlazak alternative crnogorskog teatra

 

Slobodan Milatović je 1974. utemeljio DODEST, sredinom osamdesetih godina osniva jednog od najznačajnijih festivala alternativnog teatra u bivšoj Jugoslaviji (FJAT), a u drugoj polovini devedesetih Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT). Pored ovih Milatović je učestvovao u osnivanju i Barskog ljetopisa, Podgoričkog ljeta, Festivala glumca u Nikšiću, Festivala Teuta u Kotoru.
Četiri i po decenije Milatović je šokirao publiku svojim pozorišnim inovacijama i eksperimentima. Od kultnih predstava na početku karijere Okovani Prometej (1974), Marko Kraljević, super-star (1976) i Vladimir Kućović (1977), postavio je preko 70 predstava. U intervjuu za Monitor prije pet godina kao posebno značajne izdvojio je predstave: ,,Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara’’.

Koliko su Milatovićeve inicijative značile za grad i državu pokazalo se kada je krajem sedamdesetih nekoliko glumaca DODEST-a upisalo studije glume u Beogradu – Žarko Laušević, Stela Cetković, Milutin Mima Karadžić, Branka Sekulić. Kasnije su dodestovci odlazili na studije glume i režije i u Zagreb, Sarajevo, Prag – Marko Baćović, Milan Karadžić, Mladen Nelević, Jagoš Marković, Božidar Đurović, Momir Gazivoda, Branimir Popović… ,,U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”, izjavio je Milatović za Monitor.

Uradio je preko trideset pozorišnih adaptacija i napisao dramske tekstove: “Marko Kraljević Superstar”, “Dr Vukašin Marković”, “Modna revija”, “Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju”.Koscenarista je filma “Čudo neviđeno” i scenarista TV filma “Gorski vijenac”. Režirao je oko 30 radio drama.

Svoja najuspješnija ostvarenja temeljio je na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici…, ali ih je obrađivao van klišea, modern i univerzalno.

U Milatovićevim predstavama bageri su plesali u razvalinama Labudovog jezera. ,,Luča mikrokozma sigurno je najradikalniji Milatovićev teatarski eksperiment. Izveden je na VI Festivalu jugoslovenskog alternativnog pozorišta marta 1990. godine. Milatović je Njegošev filozofski spjev iskoristio kao zvučni fon na kome se događa sukob čovjeka i mašine. Mašine kao (ot)palog anđela. Hor plesačica pokušava pjesmom da odvrati mašine od pobune. „Nebeska pobuna” u blatu ili prašini. U prekopanom dvorištu tvornice građevinskih mašina Radoje Dakić, plesali su po jarkovima i gomilama iskopanog pijeska i zemlje bageri, rovokopači i balerine”, navodi pisac Ljubomir Đurković u osvrtu na Milatovićevo stvaralaštvo.

Milatović je umro 8. marta u 67. godini u Podgorici. Brojne kolege i prijatelji iskoristili su priliku da se putem društvenih mreža ili medija oproste od jednog najvećih reditelja u Crnoj Gori. Dino Mustafić: Stvarao je predstave iz stomaka, intuicijom. Čitao je klasiku na nevjerovatan način; Niko Goršič: Bio je „enfant terrible“ crnogorskog pozorišta, pa i prvak kulturne crnogorske alternative; ,,Umro je Slobo, vječni čovjek dječak! Nikada niko nije učinio toliko za pozorište ovdje. Uvijek je stremio! Uvijek ljubopitljivo stremio i hrabrio, iskreno, strasno sa malom zadrškom od sebe. Ne volim svoju strepnju, jutros je učinila pa postavim prethodni tekst i pomenem ga. Plačem bez suza”, podijelila je na Fejsbuku Varja Đukić.

Njegovi prijatelji su zapisali i da je uspio da izbjegne najgore režiranu predstavu crnogorsku sahranu. Po sopstvenoj želji sahranjen je u krugu porodice, bez komemoracija, čitulja i ostalih tradicionalnih obreda.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo