Povežite se sa nama

KULTURA

OLIVER DRAGOJEVIĆ, PJEVAČ KOJI JE PJEVAO SVAKOM SLUŠAOCU PONAOSOB: Trag u beskraju

Objavljeno prije

na

oliverdragojevicnovispot

Umro je Oliver Dragojević pjevač za koga se kaže da je pjevao pjesme svakom slušaocu ponaosob.

Sve je krenulo kao slučajno. U Splitu 1967. na nagovor kompozitora Zdenka Runjića. Picaferaj se nije probila do finalne večeri, pa poslije ovog neuspjeha Oliver odlazi, poput Beatlesa da peče zanat po svijetu. U narednih pet godina stizao je od zapadne Evrope do Meksika, a onda je 1972. odlučio da se vratiti kući. Veloj Luci. Splitu. Dalmaciji. Kratko je nastupao sa Dubrovačkim trubadurima, da bi već 1974. krenuo u solističku karijeru. Na Splitskom festivalu Ća će mi Copacabana, i Oliver su pobjednici. . Godinu poslije, sa šansonom Galeb i ja osvojio je publiku cijele Jugoslavije.

Galeb i ja je bila i ostala njegov muzički temelj. Cesarica iz 1993. označava novo poglavlje. Njegovu izuzetno bogatu karijeru obilježila je saradnja sa Runjićem koja je trajala do kompozitorove smrti i 2004. godine. Zajedno su uradili oko 200 pjesama. Kako je Oliver jednom otkrio ova legenda hrvatske muzike ga je povezala sa mlađom generacijom autora pomoću kojih je nastavio nizati uspjehe. Baš kod Runjića Oliver je čuo Gibonnijevu Cesaricu i ispred nosa je pokupio manje poznatom Vinku Coci kome je bila namijenjena.

Kruna Dragojevićevog stvaralaštva, po mnogima je album Poeta. Na njemu su se jedna do druge našle antologijske: Molitva za Magdalenu, Ča je život vengo fantažija i Oprosti mi, pape. Iza albuma, ostala je i zanimljiva anegdota da je poslednju od pobrojanih, autor– Runjić, posvetio svom ocu sudiji koji, blago rečeno, nije bio zadovoljan životnim izborima svoga sina.

Ovdje leži još jedna čar Dragojevićeve umjetnosti. Osjetiti tuđe sudbine i stihove i prenijeti ih publici tako da ih i pjevač i svaki slušalac dožive kao svoje. To mogu samo probrani. Jednako lako Oliver se nosio sa stihovima Tina Ujevića, pomenutih Runjića i Stipišića, kao i versima Jakše Fiamenga, Tomislava Zuppei drugih.

Osjetio je ovo Mostarac/ Splićanin, istoričar Dragan Markovina koji u svojoj kolumni – oproštaju od umjetnika, navodi da je Oliver odavno postao kulturna činjenica. I ono najvažnije- da je istinski živio sve o čemu je pjevao. “Ne bi bilo pretjerano reći kako bi upravo crno-bijela fotografija s naslovnice knjige Zlatka Gala (Oliverova biografija naziva Južnjačka utjeha) s cigaretom u ustima mogla samo u jednom kadru opisati što je taj čovjek bio. Iskonski Mediteranac, zauvijek vezan za vlastito podneblje, Split i Velu Luku, strastveno vezan uz more i netko tko je uvijek vjerovao da je izabrao ispravan put”.

Poseban sastojak čarolije bio je njegov glas. Često se znao našaliti, da je sreća što ga ljudi ne gledaju, nego slušaju, aludirajući na svoju ne baš atletsku pojavu, kakva se i u tim godinama prilično cijenila na sceni. Kad je Zdravka Čolića otišao u vojsku, Dragojević je znao prokomentarisati da je postalo mnogo lakše nastupati, jer oni Čolićevi fanovi koji nemaju gdje otići, dolaze na njegove koncerte… ali, da bi ga slušali.

Bilo je nešto u tom vokalu čemu se vjerovalo. “Oliverov glas me uvjerio kako je lipo na lažini suvoj ležat’, a da ja punih 30 godina svog života pojma nisam imao što je to lažina” piše kolumnista hrvatskog magazina Muzika.

I neodoljivi dah Splita bio je jedanod tajnih začina, koji je Oliverove pjesme činio posebnim, omiljenim u svakom kutku bivše domovine. “To je opušten, mediteranski stil…Kao da dođete na more u uvalu, i neko vam svira”, govorio je.

Muzički, Oliver Dragojević je, naravno, baštinio dalmatinski muzički izraz. Ali poznati su njegovi izleti u bluz, pa i u neku vrstu govornog bluza ili pak preteče repa u Nadalini; džez i soul pod uticajima Stivi Vondera, fank uz mlađeg kolegu Dina Dvornika, kantri, gospel, rok… Njegovi hitovi dotakli su brojne žanrove i umjetnike znatno drugačijih pogleda na muziku poput:Zabranjenog pušenja, Night Shift, Yammat, The Frajle, Davor Rodolfi, Hladno pivo, Stjepan Hauser, TBF, KBO…

Van bivše države je, osim na počecima karijere, nastupao i u svojim najplodnijim godinama. Dalmaciju je pronio njujorškim Karnegi holom, londonskim Rojal Albert Holom, pariškom Olimpijom, sidnejskom Opera Hausom. Zanimljivo je da je rijetko nastupao u Italiji. Po sopstvenim riječima, zato što tamo postoji pregršt sličnih i boljih izvođača, svakako svjestan i jezičke barijere.

Nakon ratova devdesetih ovaj svjetski putnik odlučio je da ne nastupa u Srbiji. Nikada nije izgovorio ništa protiv bilo ga naroda. Sa kolegama, poznatim pjevačima iz Srbije, čuvao je prijateljstva. Ali, u odluci je istrajao. „To je za mene završena priča!” – odgovarao je na navaljivanja brojnih novinara. . Samo je on mogao reći da negdje više nikad neće zapjevati, a da se tamo iz svih zvučnika svejedno čuje njegova pjesma- primijetio je pisac Miljenko Jergović. .

Mnogi su i to prmijetili: Oliver Dragojević je uspio ujediniti Hrvatsku koju je nedugo prije toga podijelio Tompsonov nastup na dočeku hrvatskih nogometnih reprezentativaca. **Stari morski vuk, kruži glas medijima ovih dana, obradio je ovu temu mnogo ranije. Na pitanje kada će napuniti Poljud kao Tompson, Oliver je navodno uzvratio: “A kad on napuni kazalište!”.

Nakon jednogodišnje borbe sa karcinomom, Oliver je otplovio u vječnost. Pamtiće se veličastven oproštaj Vele Luke, Splita, Dalmacije… Od svog Galeba. Valja poslušati Dragana Markovinu: “Otišao je u srcu ljeta, u zoru jednog tipičnog vrućeg ljetnog dana, koje je uvijek doživljavao kao vrhunce životne radosti, ostavivši svakoga sa svojim mislima i prvim porivom da puste najdražu stvar od njega i oproste se intimno od Olivera”.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrijednosti, izborili za to da njihov mali intimni svijet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo

 

Film Ajvar rediteljke Ane Marie Rossi, u produkciji filmske kuće Biberche, s Natašom Ninković i Sergejem Trifunovićem u glavnim ulogama premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić. Osim Ane Marie Rossi scenario potpisuje i Maja Todorović. Nakon premijere, uslijedili su festivali i nagrade u Herceg Novom, Vrnjačkoj Banji, Smederevu, Nišu.

MONITOR: Na Paliću ste nagrađeni specijalnim priznanjem žirija. Uslijedile su priznanja i na drugim festivalima. Koliko Vam znače sve ove nagrade, jesu li Vas iznenadile?

ROSSI:  Ne znam da li je iznenađenje baš prava reč. To nije lutrija. U taj film je uloženo nekoliko godina, i kad sam ga završila, znala sam šta sam uradila. Da li će neki film dobiti nagradu ili neće, to zavisi i od sastava žirija, i od drugih filmova, od godišnje produkcije.  Ali svaki autor, već posle prvog gledanja filma u bioskopu, na kontrolnoj projekciji, pred svojim kolegama, manje – više zna šta je napravio. Sve i da je potpuno nekritičan, što mislim da nisam. Štaviše, reagovali su bolje nego što sam ja očekivala. Valjda me ne krasi neki naročiti optimizam. Ono što nisam mogla da očekujem, jer tu nema tačnih predviđanja, to je bila reakcija publike na svim tim festivalima.  U nekim trenucima me je njihov doživljaj filma ganuo jer, da budem iskrena, nisam dozvolila sebi da razmišljam o publici do trenutka dok nije bio gotov. Radila sam ga kao da ga radim samo za sebe, po merilu jednog jedinog gledaoca. I, zapravo, najviše me je dirnulo kako ga ljudi prihvataju kao svoj, divno mi je bilo da gledam ljude koji plaču, a nisu zbog toga ljuti. Imam utisak da “Ajvar” nije film koji te prođe na putu od bioskopa do kuće, i mislim da je to najveći kompliment. Da ne bude da izbegavam pitanje, nagrade su važne. Ona s Palića mi je, možda, najslađa jer je tamo film prvi put prikazan, jer je to značajan evropski festival, i zato što je dodeljena za režiju. U Vrnjačkoj Banji sam, zajedno sa Majom Todorović koja je koscenarista, bila srećna jer smo dobili i nagradu žirija i nagradu kritike. Za scenario smo dobile i u Smederevu. Nataša Ninković je u Herceg Novom dobila Zlatnu mimozu za glavnu žensku ulogu, a pre neki dan smo se vratili iz Niša sa tri velike glumačke nagrade – Nataša i Sergej su dobili Caricu Teodoru i Cara Konstantina, nagrade za najbolje glavne uloge, a Vesna Čipčić nagradu za najbolju epizodnu žensku ulogu. I sad, kad sam nas ovoliko samoishvalila, da kažem zašto mislim da je to važno. Da film kao celina ne funkcioniše, ne bi mogli posebno da se izdvajaju ni režija, ni scenario, ni glumci. A meni je bitno da Ajvar funkcioniše kao celina jer tek ide u distribuciju, i želim da ga vole gledaoci,  njima  je i namenjen.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 6. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MILAN NEŠKOVIĆ, REDITELJ: Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet se promijenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vjekova, ali ono što Rohasovo djelo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta

 

Premijera predstave Selestina Fernanda de Rohasa u režiji Milana Neškovića, koja je nastala u koprodukciji JU Grad teatar Budva i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nedavno je održana u Budvi. Roman Selestina pisan je isključivo u dijalogu i smatra se jednim od najvećih djela španske književnosti. Naslovnu ulogu igra Nataša Ninković, a ostalu glumačku ekipu čine Nikola Rakočević, Marta Bjelica, Nikola Šurbanović, Emir Ćatović, Ljubomir Bandović, Anđelika Simić, Katarina Žutić i Maja Stojanović. Adaptaciju romana je uradila Maja Todorović koja je i dramaturg predstave.  Scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf  Biljana Grgur, koreograf  Ista Stepanov, a kompozitor Vladimir Pejković.

MONITOR: Moto 33. festivala Grad teatar Budva je „Liječiti srce zabavljajući razum..“, a to je upravo citat iz španskog klasika „Selestina“.Zašto je izbor bio da radite baš to djelo i koliko ono korespondira sa našom svakodnevicom s obzirom na to da je roman napisan prije više od petsto godina?

NEŠKOVIĆ: Uvek kažemo kako se ništa nije promenilo već pet vekova, ali mislim da to nije tačno. Moramo odvojiti čoveka i svet. Svet se promenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vekova, ali ono što Rohasovo delo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta. To nam je na početku čitanja jako zabavno i dosta komično, ali onda to prepoznavanje počinje da budi jezu. Jeza počinje da budi sumnju. Sumnja stvara dramu, a drama se prečesto završi kao tragedija.

MONITOR: Pretpostavljam da je “Selestina” bila veliki izazov da se postavi na scenu. Koliko je bilo teško da se uhvati u koštac sa svijetom Fernanda de Rohasa?

NEŠKOVIĆ: Veliki je izazov, ali na moju veliku žalost nije bilo teško pronaći paralele u savremenom svetu. Ono što dodatno poražava jeste činjenica da mladi ljudi, tek punoletni, mnogo bolje razumeju i prepoznaju likove iz naše predstave u odnosu na generacije koje su “sporije” rasle. Želja za svim odmah i ovde, gde se materijalno postavlja kao svojevrsni kult, ne bi li se ispunila sopstvena instant zadovoljstva bez trunke empatije, bez brige o posledicama, prvenstveno po sebe, je nešto što zabrinjava. Nadam se da će ta ista publika, a po uzoru na Aristotelovu definiciju katarze, gde se izazivanjem sažaljenja i straha dolazi do pročišćenja takvih afekata, zameniti sažaljenje i strah drugim osećanjima i ista pročistiti. Ako se to obistini posle ove predstave u ma kojem broju, Rohasov “izmišljeni” svet itekako ima smisla postavljati danas na scenu.

MONITOR: Onda se nameće pitanje – zašto su bolesti društva koje je uočio De Rohas prije petsto godina nepromjenljive, imamo li želju da mijenjamo sebe i svijet?

NEŠKOVIĆ: Mislim da je problem što danas želimo da menjamo svet ne bi li ga prilagodili sebi i svojim potrebama. Rohas je to isto tvrdio pre pola milenijuma. Dakle, priča da menjanjem sebe menjamo svet je danas neostvariva. Nemam ja vremena da menjam sebe kako bi svet bio bolji, je najčešći argument. Šta ja imam od toga? Korist se uvukla u svaku misao. Empatija je umrla. Čitamo novine prepune užasavajućih tragičnih događaja, često nepojmljivih i nezamislivih, i saosećamo dok ne okrenemo stranu. Često sam govorio kako mi pamtimo do četvrtka, ali mislim da je i utorak daleko.

MONITOR: U eksplikaciji postavljate razna pitanja, a bavite se i podnaslovom romana “Selestina” – tragikomedija o Kalistu i Melibeji.

NEŠKOVIĆ:  Ja se trudim da ispred sebe u svakoj novoj predstavi postavim neki nedostižan cilj. Zato sam često nesrećan jer ga nikada ne ispunim, ali mislim da tako napredujem i kao reditelj i kao čovek. Tako sam i ovoga puta radio i stilski i žanrovski nešto sa čime se ranije nisam“sukobljavao” u pozorištu.

Često slušamo kako je granica između ludaka i genija, komedije i tragedije… jako tanka, možda i nepostojeća. Ja sam hteo da ovaj put to bukvalno shvatim i implementiram. Hajde da napravimo liniju. Čist rez unutar predstave kada se prelazi iz jedne forme u drugu. Treba samo odrediti trenutak kada komedija prelazi u tragediju. Tu sam se najviše oslonio na Natašu Ninković koja je svojevrsni master of ceremony ove predstave, i glumica sa jednim on najdubljih i najtajanstvenijih unutrašnjih života koje daruje likovima, a istovremeno te živote skriva od publike. Ona mi je pomogla da odredimo trenutak kada se u njenom “želucu” probudi otpor te da mi kaže “ja ne mogu ovaj problem više da tretiram na ovaj način”. Ja glumcima na sceni verujem više nego sebi. Naročito Nataši.

MONITOR: Radili ste sa glumcima iz Srbije i Crne Gore, koji ranije i nisu sarađivali. Pomenuli ste sad rad sa Natašom Ninković, a kažete – glumcima na sceni verujem više nego sebi. Kako biste opisali Vaš odnos sa njima i koliko zajedno učestvujete u stvaranju predstava?

NEŠKOVIĆ: Baš sam Emiru Ćatoviću preko telefona, budući da se nismo poznavali dalje od formalnog, govorio pred početak procesa, kako ja ne umem ništa konkretnoda mu kažem o liku dok njega ne upoznam na probama jer ja duboko verujem u sledeće: Ono što kao reditelj možeš da smisliš kod kuće, ne može da se poredi sa onim što možeš da dobiješ od živog čoveka na sceni, što ne znači da ne treba da smisliš kod kuće. Dakle, moj odgovor je da svi saradnici, a naročito glumci uvek učestvuju u kompletnom stvaranju predstave, a naročito kraja, koji je naš kolektivni stav o problem ili problemima koje smo skoro dva meseca tretirali. Ja ne znam kako je moguće drugačije, ali vidim da jeste, samo ja ne umem.

MONITOR: Šta u današnje vrijeme može biti zaista angažovana predstava koja će nas probuditi i pokrenuti?

NEŠKOVIĆ: Plašim se da je danas angažovano pozorište, kod nas, svedeno na proscenijumsko izvikivanje političkih i moralnih stavova autora predstave. Publika nažalost prečesto to shvata kao hrabrost da se nešto kaže na glas. Ne vidim kako se to razlikuje od političkih i moralnih stavova naših predsednika koji ih saopštavaju svojoj publici sa takođe neke scene. Jedina uočljiva razlika je što ih naš predsednik izvikuje, a vaš ima glasovno mirniji pristup. Ali sve je i uvek pitanje stila u glumi.

MONITOR: Takođe preispitujete ulogu pozorišta u predstavi – sami početak predstave gdje se Nataša Ninković obraća publici. Kažite mi o tom odnosu gledaoca i glumca, o današnjem teatru.

NEŠKOVIĆ: Pominjao sam prethodno Aristotela i definiciju tragedije, a pre svega katarzu. Mislim da je ona definitivno nestala sa Brehtom. Danas je svako ko gleda Medeju svestan da ona nije zaista ubila nikakvu decu, nego ta deca sede sa svojim roditeljima u garderobi i čekaju da se poklone na kraju. Meni se to dopada. Pozorište se više ne piše sa velikom P, ali mi moramo i dalje da se igramo sa formom ne bi li se trudili da pronađemo nove puteve ka katarzi, koliko god se to nerealno činilo. Budimo realni, zahtevajmo nemoguće.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SJEĆANJE – SLOBODAN MILATOVIĆ: Vječni čovjek dječak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlazak alternative crnogorskog teatra

 

Slobodan Milatović je 1974. utemeljio DODEST, sredinom osamdesetih godina osniva jednog od najznačajnijih festivala alternativnog teatra u bivšoj Jugoslaviji (FJAT), a u drugoj polovini devedesetih Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT). Pored ovih Milatović je učestvovao u osnivanju i Barskog ljetopisa, Podgoričkog ljeta, Festivala glumca u Nikšiću, Festivala Teuta u Kotoru.
Četiri i po decenije Milatović je šokirao publiku svojim pozorišnim inovacijama i eksperimentima. Od kultnih predstava na početku karijere Okovani Prometej (1974), Marko Kraljević, super-star (1976) i Vladimir Kućović (1977), postavio je preko 70 predstava. U intervjuu za Monitor prije pet godina kao posebno značajne izdvojio je predstave: ,,Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara’’.

Koliko su Milatovićeve inicijative značile za grad i državu pokazalo se kada je krajem sedamdesetih nekoliko glumaca DODEST-a upisalo studije glume u Beogradu – Žarko Laušević, Stela Cetković, Milutin Mima Karadžić, Branka Sekulić. Kasnije su dodestovci odlazili na studije glume i režije i u Zagreb, Sarajevo, Prag – Marko Baćović, Milan Karadžić, Mladen Nelević, Jagoš Marković, Božidar Đurović, Momir Gazivoda, Branimir Popović… ,,U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”, izjavio je Milatović za Monitor.

Uradio je preko trideset pozorišnih adaptacija i napisao dramske tekstove: “Marko Kraljević Superstar”, “Dr Vukašin Marković”, “Modna revija”, “Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju”.Koscenarista je filma “Čudo neviđeno” i scenarista TV filma “Gorski vijenac”. Režirao je oko 30 radio drama.

Svoja najuspješnija ostvarenja temeljio je na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici…, ali ih je obrađivao van klišea, modern i univerzalno.

U Milatovićevim predstavama bageri su plesali u razvalinama Labudovog jezera. ,,Luča mikrokozma sigurno je najradikalniji Milatovićev teatarski eksperiment. Izveden je na VI Festivalu jugoslovenskog alternativnog pozorišta marta 1990. godine. Milatović je Njegošev filozofski spjev iskoristio kao zvučni fon na kome se događa sukob čovjeka i mašine. Mašine kao (ot)palog anđela. Hor plesačica pokušava pjesmom da odvrati mašine od pobune. „Nebeska pobuna” u blatu ili prašini. U prekopanom dvorištu tvornice građevinskih mašina Radoje Dakić, plesali su po jarkovima i gomilama iskopanog pijeska i zemlje bageri, rovokopači i balerine”, navodi pisac Ljubomir Đurković u osvrtu na Milatovićevo stvaralaštvo.

Milatović je umro 8. marta u 67. godini u Podgorici. Brojne kolege i prijatelji iskoristili su priliku da se putem društvenih mreža ili medija oproste od jednog najvećih reditelja u Crnoj Gori. Dino Mustafić: Stvarao je predstave iz stomaka, intuicijom. Čitao je klasiku na nevjerovatan način; Niko Goršič: Bio je „enfant terrible“ crnogorskog pozorišta, pa i prvak kulturne crnogorske alternative; ,,Umro je Slobo, vječni čovjek dječak! Nikada niko nije učinio toliko za pozorište ovdje. Uvijek je stremio! Uvijek ljubopitljivo stremio i hrabrio, iskreno, strasno sa malom zadrškom od sebe. Ne volim svoju strepnju, jutros je učinila pa postavim prethodni tekst i pomenem ga. Plačem bez suza”, podijelila je na Fejsbuku Varja Đukić.

Njegovi prijatelji su zapisali i da je uspio da izbjegne najgore režiranu predstavu crnogorsku sahranu. Po sopstvenoj želji sahranjen je u krugu porodice, bez komemoracija, čitulja i ostalih tradicionalnih obreda.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo