Povežite se sa nama

KULTURA

PRIKAZ: Traganje za potvrdama nastajanja

Objavljeno prije

na

Kao što je pokojni akademik Vojislav Nikčević, kolega mi sa studija književnosti u Zagrebu, najzaslužniji znanstvenik jezično-povijesne samostalnosti crnogorske nacije i države, kojoj je učvrstio znanstvene temeljce, tako je Miraš Martinović, suvremeni pjesnik i prozaik, najistaknutiji u pjesničkom i proznom djelu koje povijesne i historijske predjele antike, na kojima je nastala suvremena Crna Gora, čini dijelom njezina nacionalnog bivstva, učvršćuje joj književna uporišta i minulim vremenima, a time i u suvremenosti.

Dijelim pridjev „povijesno”, od „historijsko”; u hrvatskomu jeziku povijest je čitavo filološko polje, skupa s narodnom predajom i umjetničkim djelima, a historijsko je smo ono što se, dokazano i zabilježeno, dogodilo.

Martinović baštini malo toga historijskog, ostatke ostataka, tek poneku krhotinu, a ako ni nje nema, naći će je u osjećaju i u mašti, time izvêsti svoje slutnje i zamišljaje te njima uzpostaviti vlastiti pjesnički svijet.

Pjesnik u Glasovima iz Doklee lirskim zapisima teorijski najbližim pojmu pjesme u prozi, ali i s narativnom strukturom štiva, postavlja na čitateljski pladanj tridesetak uradaka vrsne misaone i stvaralačke kakvoće kakva se rijetko susreće. U objašnjenjima i navodima izvora iz kojih se napajao, a koje naziva Predjeli i sudbine, donosi nam kraći popis bilo ostataka davnih toponima, bilo nekih zapisa, bilo marginalnih fragmenata, pojmova ili imena mitskih bića, ili naziva… pokazujući kako je sve te historijske mrvice ili povijesne ostatke utkao u jezgro svojih zapisa i priča kojima oživljuje i slika svoja viđenja ovdašnjih prostora i zbivanja, u antičkim vremenima.

Tako je, primjerice, Provalisa („prije doline”) istočni dio Dalmacije gdje je „formirana krajem trećeg vijeka provincija” toga naziva. To je autoru dostatno da crta „mapu Provalise”, putuje „kroz tamu i istoriju”, prepisuje „nevidljive rukopise”,”neizgovorene riječi”, on je tamo „snove njihove sanjao, sudbine nosio”…Tražite li Provalisu, „u sebi ćete je naći”, zaključuje pjesnik, jer „Provalisa je u nama. Ne treba je drugdje ni tražiti.”

Slično su strukturirane i druge umjetničke urađevine. Ponešto baroknim, povišeno emotivnim stilom, okretnom rječitosti, kako i dolikuje pjesniku koji se nadahnjuje na vrelima vlastita života. Nije teško odgonetnuti koliko sa svime što u davnim vremenima odkriva, pogotovu ako je imalo vezano uz biće i svijest o samobitnosti i vlastitosti Crnogoraca, Martinović emotivno srašćuje i koliko duboko doživljava te nadahnuto imaginira i tako ostvaruje umjetničko djelo. Sa svih književno-prosudbenih motrišta kojima se književna kritika služi pri vrednovanju i ocjenjivanju literarnih tvorevina (estetski, etički, gnoseološki, lingvo-stilski, akribijski i recepcijski) Miraš Martinović lako pobire laskave ocjene. Martinovićevo književno djelo je iznimno vrijedno i posebno, pa i jedinstveno. Martinović je najcrnogorskiji pjesnik, posve nacionalnog opredjeljenja, ali s internacionalnim humanim profilom i značenjem.

Miraševa traganja za mjestima i potvrdama nastajanja suvremene Crne Gore nalaze potvrdu vrijednosti njegovih pjesničkih ostvarenja.

Martinović je putnik u minula vremena, u davno razorene gradove koje obnavlja, u sretne i nesretne nekadašnje trenutke koje oživljuje, u sudbinske ljubavi koje uskrsnuje, u predjele antike koje ponovno proživljava, u uporišta nacionalne prošlosti i narodnog pamćenja koje miluje nesebičnom odanosti. Nitko u književnosti, koliko znam, ne umije kao Miraš spojiti povijesnu imaginaciju i historijsku činjenicu sabrati u zajedništvo.

. Miraš je pronicljiv ronilac u maštu koja čini zbilju i u zbilju u kojoj maštom otkriva svjetove kojih više nema, čineći i da ih ima i prenoseći ih u buduća vremena. Čitajući Miraševe legende i snohvatice, poetske činjenice u pričinjenicama i pričine u njegovom osobnom vremenu, promišljam kako zajedničko nam vrijeme nema ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost, da su sve to tek neke čovjekove odrednice e da bi se lakše snašao u vremenu i makar donekle ponešto sebi objasnio, da je vrijeme samo jedno i jedino: vrijeme koje neperekidno protječe i kruži po unaprijed zadanim putanjama Svevišnjeg. Nas određuje prostor naših dosega i oni stvarni prostori kojima smo pivezani za vlastiti trenutak trajanja, za svoju sekundu vječnosti. Miraš nas miri sa sudbinom, svojim inteligentnim rečenicama prožetim ljubavi i njenzinim zamišljajima te skladom pripovijedanja čini koliko toliko izdržljivim na ovom našem rubu Nirvane.

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2019. GODINE: Pojedinačni uzleti i uzgajanje prosječnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2019. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

Lena Ruth Stefanović, književnica
Tradicionalne manifestacije

Ove godine se nastavilo više sjajnih tradicija, po kojima se Crna Gora sve više prepoznaje: Ratkovićeve večeri poezije, UnderhillFest, festival Odakle zovem, treća po redu izložba Dnevnik čitanja, koju su realizovali profesor i đaci danilovgradske Gimnazije, a pod pokroviteljstvom Fondacije Petrović Njegoš; Biblioteka u Budvi je imala tradicionalno dobar promotivan program, sa predstavljanjem aktuelnih pisaca i djela iz Crne Gore, regiona i svijeta; naše umjetnice su nas veličanstveno predstavile i u okruženju, Marina Abramović izložbom Čistač u Beogradu, a Olja Knežević je u Hrvatskoj dobila nagradu VBZ. za neobjavljen roman – Katarina, Velika i Mala. Centar savremene umjetnosti nas je i 2019. radovao izvanrednim izborom postavki, a meni lično kulturni događaj godine je ipak objavljivanje i promocija knjige Tanje Bakić Brajan Džons i njegov bend. U smislu kulturne i duhovne dekontaminacije, smatram da je nepocenjiv doprinos kurseva mindfulnessa, koji se u organizaciji Mindflness Montenegro redovno održavaju u Podgorici.

Za one koji se profesionalno bave umjetnošću duže vremena, ne vjerujem u neke velike promašaje: neka knjiga ili izložba može biti aktuelnija ili popularnija od druge (istog autora i umjetnika), no srećom kod nas se sam taj status „umjetnika“ ne pripisuje lako i de facto garantuje određeni kvalitet. Uvijek nas mogu  neprijatno iznenaditi  naši političari, i mada govorimo o kulturi ne mogu da ne istaknem jedan ne samo kultorološki, već i civilizacijski korak unazad:  u Skupštini Crne Gore na sjednici održanoj poslednjeg dana jula, nije usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. To je sramota. Ne  možemo u Evropu flertujući sa vjerskim radikalizmom.

 

Balša Brković, pisac
Osobeni duh

U sjećanju ovoga građanina događaji koji su obilježili 2019. su – Radovan Zogović u tri toma (CID i ZUNS), ugledna zagrebačka nagrada VBZ Olji Knežević i njenoj Katarini, FIAT i ti dani u Podgorici koji su obilježeni osobenim, fiatovskim duhom, zatim Božo Koprivica i njegova fascinantna Vježbanka Danilo Kiš, hrabar i vizuelno zanimljiv Hamlet Ane Vukotić u CNP, Bečanovićeva Vlatka ali i širi izbor za francusku nagradu Markiz de Sad koji je Bečanović zaslužio francuskim prevodom romana Arkej, Ljubišina nagrada Dragu Jančaru… Mislim da je i ljetošnji Festival kulture mladih održan u Beranama događaj koji vrijedi zapamtiti i podržati…

A promašaj? To što i dalje komesarske bukve kroje sudbinu crnogorske kulture, a jedan od rezultata toga je da sve više mladih stvaralaca, pisaca, slikara, filmadžija, muzičara bježi odavde… I nije im za zamjeriti, zov normalnosti je neodoljiv ako živite u kulturi čija je mjera jedan smiješni dvor i njegove dvorske lude… To ne samo da je promašaj danas, mnogo su veće i strašnije posljedice koje ćemo osjećati sjutra. Ali, ovdje sjutra nikoga ne zanima.

 

Atvija Kerović, direktor izdavačke kuće “Almanah”
Promovisanje “manjinske kulture”

Moram da iskažem svoju razočaranost što u većini najmoćnijih institucija, i ove godine, nije prepoznata važnost permanentnog promovisanja “manjinske kulture”. Tako se  propuštaju i odlažu prilike da se naša zemlja istinski transformiše u multikulturno društvo. To se jasno vidi iz spiska kulturnih događaja upriličenih tokom Podgoričkog kulturnog ljeta, Decembarskih dana kulture, dva sajma knjiga u Podgorici, Crnogorskog narodnog pozorišta i uvidom u kulturne rubrike naših dnevnih listova.

U fokusu mojeg interesovanja za kulturnu scenu u Crnoj Gori su knjige. Zato ću da istaknem kao pozitivan primjer, suprotan od  navedenih, knjige Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja: Aleksandra Čogurića Avdo Međedović Ženidba Smailagić Meha (analiza nematerijalnih i materijalnih elemenata orijentalno-islamske kulture u epu), Pjesmarica Julija Balovića  i Pjesmarica Andrije Balovića (zbornici pjesama iz Perasta, iz 18. vijeka, koje su priredili Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić). Iz produkcije “Almanaha” ističem izuzetno značajna izdanja i autore: Šerbo Rastoder, Murteza Karađuzović (1865-1941) – muftija crnogorskih muslimana, Elbisa Ustamujić, Svjetovi u kovitlacu – o poetici Huseina Bašića i Saladin Dino Burdžović, Rifat (Tršo).

Od ostalih žanrova, na mene je najjači utisak ostavila pozorišna predstava Gradimira Gojera “Deportacija”,(po tekstu Željka Vušurovića), izvedena u prepunoj velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici.

 

Vanja Vukčević, muzička kritičarka
Muzički centar Crne Gore

Kada je riječ o muzičkoj umjetnosti u Crnoj Gori, najdominantniji utisak u 2019. na žalost nije pozitivan, budući da smo bili svjedoci nepostojanja osnovnog preduslova za rad i realizaciju planiranih aktivnosti i programa JU Muzički centar Crne Gore, a to je infrastruktura. Crnogorskom simfonijskom orkestru, mjesecima “bez krova nad glavom”, onemogućen je dalji razvoj, jer rekostrukcija zgrade nekadašnjeg Doma vojske ni nakon sada već dugog niza godina nije okončana.  Mnoga planirana gostovanja dirigenata i solista sa našim državnim orkestrom su iz tih razloga morala biti otkazana, a sezona u većoj mjeri improvizovana. Ipak, izvjesno je da ovakvo stanje neće potrajati još dugo, te da će se ulaskom u novi objekat otvoriti sasvim novo poglavlje razvoja crnogorske muzičke kulture. Dragocjen doprinos nematerijalnoj kulturnoj baštini u 2019. dale su ,,Crnogorske narodne pjesme” Miodraga A. Vasiljevića, nedavno promovisano izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Muzičkog centra Crne Gore kojeg čini bogata muzička riznica folklornih melodija iz svih krajeva Crne Gore

 

Stefan Bošković, pisac i scenarista
Bez velikog iskoraka

Vrlo je teško napraviti presjek, pogotovo u noćima novogodišnjih praznika. Prebiram po protekloj godini i trudim se da nekog ne izostavim, ali samo prebiranje znači da se veliki iskorak i nije desio. Veliki kao što je bilo prošlogodišnje učešće filma Ti imaš noć Ivana Salatića na venecijanskom festivalu. Ono što je zaista na mene ostavilo utisak, a kao događaj je vrijedan za crnogorsku književnu scenu jeste zbirka poezije Ilije Đurovića Brid. Drugi događaj je svakako moje upoznavanje i fascinacija podgoričkom klapom Štiglići koju sačinjavaju nekoliko učenika srednje muzičke škole ” Vasa Pavić”.

O promašaju i promašajima teško da bih govorio ove godine, naročito o konkretnim promašajima. Skloni smo da omalovažimo sve što i proviri nos u jedva izlegli prostor crnogorske kulture, tako da ću ove godine ostati blag. Možda iduće izvadim sablju.

 

Anđelka Nenezić – producentkinja
Nezavisna kulturna scena

Može se reći da u Podgorici i Crnoj Gori ima dosta kulturnih dešavanja. Mnogi, u oblasti filma i pozorišta zavređuju pažnju domaće i regionalne, pa i svjetske javnosti. Tu mislim na institucionalnu kulturu. A šta je sa kulturom iniciranom od strane civilnog sektora? Ima li mjesta za nezavisnu kulturnu scenu u Crnoj Gori i civilni sektor kao ključni akter promjena jednog društva u svim oblastima. A od kulture treba početi. Ono što je vidljivo, a neophodno za razvoj kulture jednog društva je ograničeno postojanje nezavisne kulturne scene, koja promoviše savremenu crnogorsku umjetnost i kulturu. Ona je još uvijek na margini crnogorskog društva, s obzirom na to da nema infrastrukturu za realizaciju svojih projekata, a i razmjenu programa sa civilnim sektorom okruženjea. Svakako mogu da istaknem pokretanje Kolektora od strane Saveza arhitekata Crne Gore kao doprinos produkciji i promociji savremene kulture i umjetnosti Crne Gore i regiona. Možda su manjak  entuzijazma i prisutnost straha ono što nedostaje civilnom sektoru u oblasti kulture u Crnoj Gori. Za to je kriv sistem koji nema sluha za inicijative koje potiču sa adrese civilnog sektora. U državi u kojoj niču muzički festivali u koje se ulaže da bi se i vratilo, zaboravili smo prave kulturne vrijednosti i događaje koji će podstaći konzumente na dalje ramišljanje i stvaralaštvo. Ono što će kulturna javnost Crne Gore osjetiti kao nedostatak je odlazak Sloba Milatovića, koji je koračao tom “uskom ulicom” nezavisne kulturne scene poslednjih 40 godina.

 

Vuk Perović, filmski kritičar
Snažan festivalski filmski zamah

Pozitivno – filmska publika u Podgorici. Podgorica tokom proteklih deset godina ima snažan festivalski filmski zamah i rezultati su više nego vidljivi. Bez obzira da li govorimo o festivalima koji već traju deceniju ili o onim mlađim, jasno je da Podgorica ima publiku za drugačiji filmski izraz nego što to nude komercijalni bioskopi. Ta borba nije laka nigdje, ali su rezultati tu.  Valjano programiranje, dostupnost aktuelnih naslova, pokazuju da bez obzira na brojne realne probleme, od kojih je najteži piraterija, publika želi i hoće da vidi ono što se događa u svjetskoj kinematografiji, ono što prikazuju najveći filmski festivali, djela o kojima se govori, autore koji itekako imaju šta da kažu i koji istražuju i pomjeraju filmski jezik. Osim festivala, pojavljuju se i drugi programi koji pokazuju da ta publiku želi da vidi aktuelne naslove i u redovnijem ritmu nego što to nude festivali koji se prirodno održavaju jednom godišnje. Dobar primjer za to je program CNP-a Cinema Studio, ali i nekoliko novih inicijativa koje su okrenute razvoju filmske publike, nudeći promišljen sadržaj, nepotcjenjujući gledaoce, omogućavajući im da vide ostvarenja koja bar na dva sata mijenjaju ljude, a tako i svijet.

Negativno – razjedinjenost. Svjedoci smo da kada je god neka inicijativa imala podršku esnafa, našao se način da se ona i realizuje. Da je takvih inicijativa više, vjerovatno da bi se stvari mnogo brže mijenjale. Ne bi trebalo da bude toliko teško da se pronađu zajedničke osnove, a pojedinačne razlike ostave po strani i da se onda bori se za profesiju jer sistem koji funkcioniše i koja im pravila je dobra vijest za sve.

 

Branka Otašević, glumica
Svaki pomak je za pamćenje

Promašaj i događaj godine… U ovom dimu od magle zvane “praznično ludilo” čovjek ne zna šta je proživio – od sjaja jelki i dosta lažnih osmijeha. Gladni smo sjaja i ljepote života, pa i ne znam šta smo imali u 2019. Svaki događaj nalik “Pazaru” smatram hranom za dušu za naš narod, za dječije osmijehe. Svaki festival, svaki pomak…

A promašajem smatram činjenicu da u Crnoj Gori u to malo dana ljeti, kada svi uživamo u divnom bogatom programu naših festivala, u kojem se svi ponaosob potrude i dovedu najbolja djela prethodne godine – da stave u par dana premijere  i onemoguće da čovjek stigne na svaku.. Kao da se i tu takmičimo da međusobno ne damo užitak i raj. I promašaj mi je svaki dan kada nema kastinga i nema snimanja, nema serija, nema filma, ljudi? Ne oduzimajte nam to.

 

Aleksandar Gavranić, glumac
Bez jasne vizije

Negativan utisak – uporno ne izlazimo iz “ti meni ja tebi” sfere koja predstavlja idealan ambijent za uzgajanje prosječnosti. Čini mi se da nam nedostaje jasna vizija jer se mnogo toga svodi na proizvoljne odluke donijete od strane proizvoljno odabranih ljudi koji odlučuju o važnim stvarima. Šta je kultura? Šta je njena osnovna funkcija? Zašto nam je uopšte potrebno pozorište ili film? Šta su moralne obaveze svakog kulturnog radnika? Premalo se bavimo suštinskim pitanjima i suštinskim problemima.  Vrlo rijetko preispitujemo odluke koje direktno utiču na živote svih nas. Dominira nezainteresovanost, letargija i fatalno odsustvo ljubavi.

Pozitivan utisak – svi ljudi koji se bore svojim talentom i bespoštednim davanjem; koji posjeduju stav, princip i radnu etiku su pozitivan utisak protekle godine. Takvih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Meni lično takvi ljudi daju snagu i vjeru u bolje sjutra.

 

Tijana Todorović, dizajnerka
Dado u Parizu, „Grudi“ u Seulu

Teško mi je da govorim na pitanje s obzirom da ne živim u Crnoj Gori i ne dolazim tako često doma. Definitivno mogu istaći kao kulturni događaj, i sa tim činom sam bila u toku,   konačno postavljanje slika Dada Đurića u Pompidou u Parizu. Od maja Dadove slike se nalaze u dvije sobe – Dado i njegov uticaj na slikarstvo 20. i 21. vijeka i Dadove slike zajedno sa slikama njegovih svjetskih savremenika. Ovo je značajno za našu kulturu, kao i promociju, a posebno je značajno što se tokom prethodnih godina dosta manipulisalo u našim medijima oko “Dadove sobe” koja zapravo nije postojala sem tokom kratke postavke povodom njegove smrti. Pored pomenutog na sajtu Pompidoua možete prelistati dio kolekcije Dadovih slika, grafika i crteža koje su vlasništvo pomenutog muzeja u Parizu.

Nažalost u Crnoj Gori izložbe sa slikama i crtežima Dada Đurića se olako doživljavaju i prate ih priče koje ne priliče kulturi. Kao važan kulturni događaj navodim da će Podgorica konačno dobiti zgradu muzeja koja se čeka možda i duže od zgrade gradskog pozorišta. Posebno me raduje što sde  crnogorski stvaraoci i njihovi radovi se sve više predstavljaju na međunarodnoj sceni. Ovaj pomak je veoma značajan za razvoj naše kukture kako bi konačno dobili neku sliku – mjeru đe smo mi u odnosu na svjetsku kulturnu scenu. Ovakvi događaji, naravno, jedino imaju smisla, ako se predstavljamo međunarodnoj publici i kritici a ne samo dijaspori. Kao takav iskorak istakla bih učešće i nagradu mini serije “Grudi” u Seulu, ovaj događaj ističem zbog aktuelnosti teme kojom se ova serija bavi i njenoj društveno korisnoj angažovanosti što vjerujem da će podstaći mnoge stvaraoce da budu više društveno angažovani, kritični, konkurentni i korisni.

Kao najveći kulturni promašaj izdvojila bih crnogorsku kulturnu scenu koja se ne bavi suštinom kako u stvaranju tako i u odnosu na prostor i vrijeme u kojem nastaje i za koga nastaje.


Goran Ćetković, slikar
Veliki autor i velika prašina

Što se tiče 2019. godine i dešavanja u oblasti  kulture, a naročito likovne umjetnosti u Crnoj Gori  izdvojio bih izložbu slika Miodraga – Dada Đurića u Podgorici. Izložba je predstavljala presjek njegovog stvaralaštva i tu su se mogli vidjeti njegovi radovi iz najranijeg perioda do onih iz njegove najzrelije faze. Posebno me raduje to što sam dobar dio djela od ovog majstora fantastike prvi put vidio na ovoj izložbi i što sam još sigurniji u svoje mišljenje da je Dado sigurno jedan od najvećih svjetskih slikara. Izložbom Dada Đurića u Podgorici sam bio oduševljen. Međutim, kao i što javnost zna, kasnije se digla velika prašina, na ovaj veliki događaj. Jedan dio javnosti je tvrdio da se na izložbi nalaze dva plagijata. I onda je priča otišla u potpuno drugom pravcu, na štetu i ljubitelja istinske umjetnosti, i velikog autora.

 

Jelena Đukić, glumica
Posebna ženska solidarnost

Ovo je bila godina eksperimentalnog, angažovanog i ambijetalnog teatra. Naše predstave su igrane i nagrađivane u regionu i svijetu, a onda su i velika imena iz tog regiona i svijeta postavljali predstave u našoj zemlji. Cjelokupna ovogodišnja pozorišna produkcija bila je događaj sama po sebi. Isprazna stvarnost, rutina i otuđenost preselili su se iz naših ulica na scenu. U ovoj godini su hrabro izrečene neke parole, a neke i bolje da nisu, na i van scene. Falilo je šutnje, pogleda i emocije, pauza i uzdaha, nekako smo često zaboravljali da čovjek nije samo sve što misli i govori, nego i što osjeća, na i van scene. Iako mislim da je ova godina donijela i niz neophodnih i radikalnih promjena, koje su dobra polazišna tačka za još veći napredak, nekako se nadam da nećemo dalje ići lišeni svakog unutarnjeg osjećaja.

Moja 2019.obilježena je radnim odmorima, projektima u pozorištu i na ekranima, premijerama, gostovanjima i festivalima. Obilježena je Katarinom iz Bokeškog d molla, Hitlerom iz Lažnih sjećana, Biserom Bojane i mojom prvom lutkarskom predstavom Na ivici neba. Ovo je bila godina neke posebne ženske solidarnosti, pa je krunisana nagradom u Seulu za seriju Grudi i 100.Osmim martom u Crnoj Gori čiji facebook live prenos je dobio zabranu mogih zemalja svijeta, ali i fotografiju u Guardianu. Moja 2019.obilježena je snažnim ženama koje sam upoznala, sa kojima sam sarađivala i stvarala isto tako snažne likove, zbog čega sam jako srećna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODJELA NOBELOVE NAGRADE PETERU HANDKEU IZAZVALA REAKCIJE ŠIROM SVIJETA: Trag Srebrenice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više je onih koji kritički gledaju na uručivanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu, austrijskom piscu koji je izazvao brojne kontroverze zbog podrške nekadašnjem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću

 

Dodjela Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu Peteru Handkeu izazvala je snažne reakcije u regionu i u svijetu.

Handke je poznat po kontroverznim stavovima o dešavanjima na ovim prostorima, najviše zbog toga što je negirao genocid u Srebrenici i pozvao na odbranu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i SRJ i haškog optuženika za najteže ratne zločine. Handke je privrženost Miloševiću i njegovoj politici pokazao i  prisustvovom njegovoj sahrani.

Peter Englund, bivši stalni sekretar Švedske akademije, istoričar i pisac najavio je ranije da neće prisustvovati uručivanju nagrade Peteru Handkeu. On je tim povodom dao izjavu za švedski listi Dagens Niheter: ,,Da proslavljam to što je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu bilo bi veliko licemerje sa moje strane”.

U žiži rasprave o dodjeli nagrade Handkeu oglasio se Antonio Guterres, generalni sekretar UN-a, na svom Tviter profilu: ,,Holokaust nije počeo sa gasnim komorama. Genocid u Ruandi i Kambodži nije počeo sa masovnim ubistvima. Počeli su sa diskriminacijom i govorom mržnje. Odajmo počast žrtvama genocida boreći se za prevenciju kroz jednakost u našim riječima i djelima.”

Beogradski pisac,  Saša Ilić,  je rekao da je prilikom odlučivanja o nagradi presudila konzervativna struja u Komitetu. ,,Vjerujem da će mnogi nacionalisti ovde biti srećni. Sa druge strane, to znači da je neka kulturna i književna infrastruktura u Evropi odlučila da odvoji Handkeovu književnu stranu od njegovog političkog angažmana i provokacije s Miloševićem i zapravo jedne sumanute instrumentalizacije sopstvene književnosti i djela. Prvo na šta pomislim je sahrana Slobodana Miloševića i njegov govor, njegova hodočašća i sve ono što je uradio tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da je to diskreditovalo Handkea zauvijek kao potencijalnog kandidata za neku književnu nagradu tog ranga”, smatra Ilić.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MARIJA VASOVIĆ, FLAMENKO UMJETNICA: Spektar emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

U flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti

 

MONITOR: Kada je počela ljubav prema flamenkU i kako je tekao razvoj?

VASOVIĆ: Moja ljubav prema plesu datira još od malena. mislim da od kako sam sa šest godina krenula da se bavim ritmikom nisam prestajala da plešem. U to vrijeme u Podgorici nije bilo baš nekog izbora, a ja sam tražila neki ‘svoj’ ples. Kada sam završila gimnaziju, prvo sam željela da studiram španski, ali on se predavao u Beogradu i nisam tada mogla tamo da se preselim. Međutim, moji roditelji su mi omogućili i poslali su me u Španiju na mjesec dana da učim jezik. Na tom kursu jedna od aktivnosti bila je i gledanje filmova na španskom jeziku, pa sam tako pogledala i flamenko film Začarana ljubav. Priča je govorila o ženi zaljubljenoj u čovjeka koji je poginuo u uličnoj tuči, a pošto ona nije mogla da se pomiri sa tim gubitkom, svaku noć je oblačila svoju krvavu haljinu, odlazila na mjesto gde je on umro i tamo zamišljala da pleše sa njim.

Glavna glumica u filmu je Kristina Ojos, jedna od najpoznatijih flamenko plesačica i predstavnica modernog flamenka. Taj film je ostavio jak utisak na mene i poklopilo se da su u Beogradu prvi časovi flamenka krenuli baš po mom povratku gdje sam ostala i studirala. kako nam život obično izrežira kada nešto jako želimo, te godine sam se našla u sali u kojoj su se učili flamenko koraci. Prvu flamenko grupu u Beogradu, zatim i Novom Sadu vodila je Maja Vukadinović. Ona je bila prva instruktorka flamenka kod nas, a edukovala se u Italiji. To mi je bio jedan od najljepših perioda, jer kada ulaziš u neki novi svijet i kada počinješ da upoznaješ jednu umjetnost, važno je da osoba koja te vodi kroz to ima neke izuzetne ljudske vrijednosti. Mislim da dosta dugujem Majinom stilu i pristupu igri, ali i obrazovanju, jer me je naučila kako svoja igračka znanja prenijeti ljudima.

Posle tog prvog časa, uprkos našoj kolektivnoj demonstraciji nekoordinisanja svojim tijelom, u pokušaju savladavanja motorike znala sam da je ovo jedan od najizazovnijih plesova za koji sam mogla da se odlučim. Ples koji nije običan, ples gdje su prikazana sva ljudska osjećanja. Ples koji želim i dalje da istražujem.

MONITOR: Kako bi ste objasnili šta je flamenko i šta on predstavlja za Vas?

VASOVIĆ: Poznato je da u flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti i poznato je da ga samo mogu osjetiti najosjećajniji ljudi, i iznijeti ga na pravi način. Uzalud je tehnika dobra, ako emociju niste pokazali. Flamenko plesač nije običan plesač, on je ‘flamenkos’ koji kroz različite žanrovske forme, ove andalužanske muzike, umije da osjeti spektar životnih emocija, od najteže tuge sa kojom se ikad susreo do istinske sreće, koju je upravo uz zvuk gitare i pjevačev napukli glas imao smjelosti da iznese pred nepoznatu publiku.

Zapravo je to ono zbog čega se flamenko smatra, a to je i moje mišljenje, jednim od najtemperamentnijih plesova na svijetu,iskrenost pred sobom i drugima, koja nosi sa sobom erupciju emocija kanalisanih kroz pokret, na šta rijetko ko može da ostane ravnodušan. Nisu slučajne statistike da su najbolji flamenko plesači svoj vrhunac u poslu dostigli u tridesetim godinama. Sve to ima smisla, jer se godinama kroz život sazrijeva, razrađuje se tehnika i sa tom kombinacijom, kroz ovu umjetnost, flamenko performer ima mnogo toga da pokaže i prenese. Publiku ne može niko prevariti, ona sve vidi i osjeti i na kraju se desi jedna prelijepa razmjena, što svaki dobar nastup čini zaista uspješnim, a sve prisutne sigurno malo bogatijim za neko lično intimno iskustvo. Vjerujem da se slični doživljaji mogu osjetiti kroz razne umjetnosti, ali flamenko je definitivno moj način.

MONITOR: Da li postoje flamenko škole i šta se uči u njima?

VASOVIĆ: Za proučavanje flamenka postoji čitava nauka. Zove se flamenkologija. Njegov izgled dugujemo Gonzálezu Clementu, koji je 1955. objavio istoimenu knjigu. A dvije godine kasnije, u španskom gradu Jerez de la Frontera, otvoreno je odjeljenje za flamenkologiju.

Šesterostruka gitara nacionalni je španski instrument, bez kojeg je izvedba flamenka nezamisliva. Što se škola tiče – ima ih.

Napomenula bih La sed Gitana. Moji prvi flamenko koraci su nastali u ovoj školi, u Novom Sadu zatim i Beogradu. Kasnije sam se pridružila plesnoj akademiji u zemljama regiona, tačnije u Ljubljani na čijem je čelu maestralni Mitja Obed, gdje i dan danas radimo, pripremamo nove koreografije. Nastupamo širom Evrope, pa smo imali zapažen nastup u njemačkom gradu Wuppertal i čuvenoj akademiji plesa Tanztheater Wuppertal Pina Bausch i izveli naš zajednički projekat Sentido.

U školama se uči, na početnom nivou, osnove plesnog držanja tijela, lakše koreografije i osnovna tehnika izvođenja takonea – ritmičkih udaraca stopalima o pod. Napredni nivo podrazumijeva komplikovanije tehnike plesa i nešto teže, ali atraktivnije koreografije. Svaki sledeći nivo priprema plesača za samostalnije, kreativnije i izraženije, emotivnije, ekspresivnije izvođenje. Prednost flamenka je u tome što ne zavisi od partnera, jer ovo nije partnerski ples, iako to može biti. Možete ga igrati samostalno ili u grupama, ili čak u paru, a pravila vas ne ograničavaju da stvarate sopstveni stil.

MONITOR: Recite mi kako je do sada tekla Vaša karijera. Koji su to važni momenti?

VASOVIĆ: Ja sam već nekih 10 godina u flamenku. Ono zbog čega sam najviše ponosna je uspjeh u Njemačkoj na Wuppertal akademiji plesa i saradnji sa sjajnom koreografkinjom Bettina Bargof koja vaja najsloženije igračke figure, predivne posebnosti. Kao što je i čuvena Pina Bausch govorila i učila svoje studente obraćajući im se riječima: “Ne interesuje me kako plešeš već šta tebe pokreće, to mi kaži“. Tu je i saradnja sa školom flamenko plesa iz Ljubljane Cora Viento na čelu sa Mitjom Obedom, i naravno saradnja sa našim priznatim i uspješnim flamenko duo gitaristima Srđom Bulatovićem i Darkom Nikčevićem.

Tu su naravno brojne nagrade iz oblasti flamenko solo pasos, a nagrade ne volim baš da ističem, jer flamenko ne doživljavam kao takmičarski ples.

MONITOR: Šta je potrebno da bi flamenko dodatno zaživio kod nas?

VASOVIĆ: Iskreno ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje, jer smo mi narod koji hoćemo sve odmah i na brzinu. Do nedavno sam držala časove flamenka u plesnoj školi Sonrisa u Podgorici. U početku je interesovanje bilo veliko zbog raskošnih haljina i plesa kao i samog izražaja, ali ljudi ne razumiju da je potrebno mnogo rada truda i želje da se nauči ovaj ples pa su iz tog razloga brzo odustajali. Dešavalo se da kažu da im se muzika ne dopada, znači da nisu dovoljno upoznati i da ne znaju sa čime se upravo susreću. Flamenko je život i kao takvom treba znati da mu se priđe.

Takođe slabo je interesovanje da se gitaristi posvete konkretno flamenko gitari, pa mnogi ustuknu. Dok sam ovdje trudiću se da makar na trenutak približim i zainteresujem ljude. Želim da vjerujem da će se i to u skorijoj budućnosti promijeniti.

MONITOR: Šta je nuevo flamenco?

VASOVIĆ: Nuevo flamenco je kombinacija modernog flamenka i smooth jazza. Sve više plesača se i okreće novom stilu i istraživanju. Postoji čak i bosonogi flamenko, rock metal flamenko, za mene je sve u redu dok se ne odstupa mnogo od tradicionalnog.

Da je u flamenku dozvoljena improvizacija i sloboda potvrđuju i izvođači u nueva flamenku poput: Jesse Cook, Ottmar Liebert, Armik, Gypsy Kings…

Đorđije NJUNJIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo