Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2018. GODINE: Iz duboke u najdublju noć i poneki bljesak

Objavljeno prije

na

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2018. oduševilo, a šta smatraju za promašaj


Balša Brković, pisac
: Zona nezdravog status kvoa

Negativni utisak je prije svega to što se stvari ne mijenjaju, što se, kada je riječ o kulturi, ostaje u zoni nezdravog i opasnog status kvoa. Umjesto živog prostora kulture, u kojem se ispituju granice i osvaja novo – mi smo u zoni podobne i nepodobne kulture, nacionalnih i partijskih ,,komesara” i dvorskog diktata koji se doživljava kao sveto pismo. Izgleda mi kao da ovdje nikome ne smeta što je kulturna scena bila dinamičnija i razuđenija prije desetak godina nego danas. Ono što je opasno – ako se ovakav trend nastavi – stvari će postati još gore. Niko se  ne zabrinjava što mladi pisci, slikari ili glumci odlaze.   Prostor koji im ovdje nedostaje – budući da su sve poklopili podobni diletanti sponzorisani od Dvora – oni će naći negdje drugo, što će biti sjajno za njih, ali izuzetno loše za Crnu Goru. Pravu sliku odnosa prema kulturi u CG dočarava ona scena kada gradonačelnik jednoga grada polemiše sa glumcem u pozorišnoj sali.

Pozitivni događaji  su,   po pravilu, neka vrsta incidenta ili stvar lične borbe, obično lišene podrške institucija. Ali, ima ih, a to je najvažnije. Uživao sam u čitanju Bečanovićevog Poremećaja, Andro Martinović je snimio odličan film Između dana i noći koji je premijerno prikazan na festivalu u Montrealu, svidjela mi se inspirativna izložba Zorana Živkovića ljetos u Kotoru…

Ipak, podvig koji će zasigurno imati mnogo veću težinu od sezonskih svođenja računa je jedna izuzetna, monumantalna knjiga, duhovni podvig prvog reda – trotomna Istorija matematike profesora Miodraga Perovića objavljena u CANU.”

 

Akademik Šerbo Rastoder: Budžetski Crnogorci

Suštinski nova pojava u kulturi Crne Gore je prepoznavanje klana tzv.  budžetskih Crnogoraca  kao najpogubnije pojave u crnogorskoj kulturi.To je onaj dio kulturne   kvazielite koja dijeli priznanja i zvanja između sebe, lobira   (parama) po regionu o sastavljanju ,,žirija” koji dodjeljuju najveće nagrade lobistima. Lamentiraju nad crnogorskom kulturom, onda  kad ih nema u budżetu,Njegoša „brane“ od kritičkih opservacija  ali ih ne zanima gdje nestaše  njegov sat i  njegov zlatni pečat. Broje glasove koje su dobili prilikom izbora u akademije ali ne vide da 8.997 predmeta  i istorijskih izvora nema u fondovima Narodnog muzeja. Umjesto da se zbog toga zemlja trese  jer je to njeno najveće podrivanje-muk. Oni  se samo bave institucijama nad kojima nemaju kontrolu i izborima koje ne mogu kontrolisati. Njih ne zanima oponiranje onima koji to zaslužuju,jer su oni iznad toga, njih ne zanima sudbina institucija stvorenih u  teškim vremenima  da brane crnogorski identitet koje su zaposjeli i uglavnom obesmislili.

Ako nijesu prikopčani na  neki budžetski fond, onda je Crna Gora  za  njih samo parola, a  kultura im dođe kao  stražarsko mjesto za ,,pravovjerne”.  Rezultat:Umjesto da institucije brinu o kulturi, sudski i policijski organi  treba da je čuvaju od ,,njih“. Tako se dešava da i  nakon sto godina debatu o ključnim kulturnim pitanjima Crne Gore, organizuju entuzijasti I NVO,  proseći sredstva od budžetlija koji su umislili da je kultura samo ono što njima odgovara, a nauka samo ono što prođe njihovu   ideološko-političku recenziju.

Uvjeren  sam da je taj soj prepoznat , te im želim sreću sa  njihovim mentorima i njihovom ,,budžetskom kvazikulturom”.

No, da je moguće  stvoriti trajno kulturno dobro od značaja za Crnu Goru i u takvim uslovima, ubjedljivo svjedoči CANU, koja je izdavačkom produkcijom, programskim i projektnim zadacima, konačno  preuzela  odgovornost koju treba da ima najviša naučna i kulturna institucija u Crnoj Gori. Među brojnim vrijednim izdanjima koji legitimišu rad ove institucije, izdvajam šest knjiga o bardu južnoslovenskog prava Valtazaru Bogišiću i Opštem imovinskom zakonu, koje su nastale angažmanom akademika Zorana Rašovića, trotomnu Istoriju matematike prof.dr Miodraga Perovića, koja služi na čast intelektualnoj zajednici  Crne Gore, kao i novouspostavljene edicije istorijskih izvora o Crnoj Gori. Festival knjige u Kotoru, održan pod geslom Pazi što čitaš je uspješan odgovor neoliberalnoj i kvazikulturnoj festivalizaciji kulturne baštine.

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Lirika Duklje i žrtvovani saveznik

Vjerovatno se desilo dosta značajnog u kulturi Crne Gore, a bilo je i promašaja, kao što ih uvijek bude. U nemogućnosti da sve ispratim i dam valjan sud, izdvojiću ono što je za mene značajno za crnogorsku književnost.  Riječ je o knjizi Lirika Duklje Jevrema Brkovića, objavljenoj u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kapitalnoj knjizi, izboru  iz cjelokupne Brkovićeve poezije, koji je sačinila dr Tatjana Bečanović. Na preko sedamstotina stranica predstavljen je gotovo kompletan i tematski zaokružen Brkovićev pjesnički korpus iz kojeg se vidi koliko je ovaj pisac značajan za crnogorsku književnost, duhovnost i kulturu. Kroz knjigu je prikazan duh naroda i podneblja, svekolika tradicija, neka  vrsta pjesničke istorije, onaj njen suptilni dio, niti koje nas održavaju. Ovom knjigom, Brković je u svemu klasik crnogorske književnosti. Na ovako ozbiljno izdanje Brkovićevog pjesništa, dugo se čekalo, a odavno je sazrela potreba sa njim.

I drugi događaj, nešto što je mene posebno fasciniralo, jeste dokumntarna emisija Žrtvovani saveznik, novinarke Marije Ivanović u produkciji Televizije Crne Gore. Emisija je rađena povodom sto godina od nasilnog prisjedinjenja Crne Gore Srbiji. Dokumentarna je i više od toga. Ivanovićeva suptilno oslikava vrijeme i prilike koje su prethodile nestanku Crne Gore, nijansirajući njenu dramu i dajući joj univerzalne okvire. U mnoštvu dokumentarnih i drugih emisija, natpisa, feljtona, knjiga koje se bave ovom temom, posebno u ovoj godini, Žrtvovani saveznik se izdvaja, dajući sliku onog vremena i na globalnom i  na domaćem planu, oslikavajući svu našu tragiku i stradanje, ali i uzvišenost, svojstvenu Crnogorcima i Crnoj Gori.

 

Varja Đukić, glumica: Nagrade za filmske autore

Neka program Ministarstva kulture Kreativna Crna Gora proistekne iz dobrog iskustva 2018. Vidljivo je veliki „korak“ učinio rad Filmskog centra Crne Gore koji okuplja produkcijske kapacitete međunarodnog nivoa. Raduje povratak filmskih autora sa nagradama na međunarodnim festivalima, podrška filmskoj produkciji. Film Ti imaš noć Salatića, pred kraj godine donosi samo glasove o nagradama. Festivali filmski u Podgorici imaju brojnu publiku i odličan izbor filmova. Podrška sjajnom Festivalu stripa u Herceg Novom. Značajna je produkcija serije Grudi u režiji Marije Perović koja je emitovana u godini najveće kulturološke, globalne borbe za ženska, u stvari, ljudska prava. Ovu  godinu je obilježila desničarska kapitalistička nemilosrdno uporna (pogledati „kartu“ događaja) bitka za dominacijom nad pravima žena. Za prosperitet, za sekularnu državu, jer dominiraju tumačenja identiteta u odnosu na religiju, veliki napor ulažu organizacije za zaštitu prava žena, za borbu protiv nasilja nad ženama i u porodici. Vatromet pozorišnih produkcija je važna osobina 2018… Nažalost, nagnuto je neravnomjerno i gotovo isključivo – ne na „Sjeveru“ Crne Gore.

Za mene lično, godina je prepuna teatara i uloga, težine, složenosti kakvu nisam očekivala.  Jele u Ekvinociju u režiji Ivice Kunčevića, Majka u Krvavim svadbama u režiji Igora Vuka Torbice, ponovo su me privele tragičnim sudbinama žena, majki u siromaštvom izrabljenom i tradicijom hudom okovanom „svijetu“. Dokle pogled seže Arpada Šilinga i igranje u Parizu u teatru Sen Germen, zbog reakcije francuske publike, vjerovartno je samo kap u moru sjajnih doživljaja koje su upriličili naši filmski i likovni umjetnici.

Medije sve manje zanima fenomen stvaralaštva, samo su emiteri filmova i serija pogodnih za komercijalizaciju.  Zbog toga su na gubitku svi, nema kritike, književne, filmske, likovne, pozorišne. To je put za provincijalizaciju kulture.  Konačno, državne ustanove kulture  koje čuvaju i produciraju kulturna djela sa ciljem da budu naš  izraz koji komunicira bez granica, ne treba da budu i pod jurisdikcijom Vlade bez konkursa, da izbor menadžera koji ih vode bude rukovođen i programom za trajanje mandata na koji se odnosi njihov izbor. Zakon o kulturi treba mijenjati kako se ne bi događale bravure koje se dešavaju u Nacionalnom tetaru, jer CNP je najznačajnija institucija kulture (i obrazovanja).

 

Ratimir Martinović, pijanista: Festival KotorArt u cjelini

Siguran sam da neću biti originalan. Istaći ću događaj iz domena moje struke, umjetničke muzike: kotorski koncerti Judže Vang, svjetske super -zvijezde među pijanistima koja je po prvi, ali ne i posljednji put nastupila u ovom kutku planete. Svirala je na dva koncerta sa ništa manje sjajnim, vodećim violinistom današnjice Leonidasom Kavakosom i genijalnim perkusionistom Martinom Grubingerom.

Mogao bih se  nadovezati na izrečeno pa za kulturni događaj  preporučiti Festival KotorArt, u cjelini. Ne samo zbog kvaliteta njegovih programa. Znam, zvuči kao kliše. Ali treba imati na umu da, recimo nastupi spomenutih muzičara i u najznačajnijim svjetskim metropoloma nerijetko predstavljaju kulturne događaje.

Kulturni promašaj i ove godine: trend nevraćanja mladih umjetnika u zemlju. Otići trebaju, ali ih vraćati moramo. Jer u suprotnom – čemu onda sve?!

 

Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka: Mračnjački „kulturni“ krug

Najnegativniji „kulturni“ događaj u protekloj godini, koji je utoliko strašniji što je samo pitoreskno-paradigmatičan pokazatelj jednog dubinski katastrofalnog društveno-kulturnog stanja, jeste mračnjački „kulturni“ krug na Orlovom kršu, održan u okviru predizborne kampanje DPS-a za prošlogodišnje predsjedničke izbore. Nemali broj pripadnika „intelektualnih elita“, odnosno odabranih stvaralaca i predstavnika institucija iz oblasti kulture i nauke, otvoreno se pokazao  spreman „prodati dušu vragu“ za još malo moći, još funkcija, još novca. Najjezivije u ovome, kao i u svakom klanovskom okupljanju intelektualaca i umjetnika oko bilo kojih političara i partija, je to što kod nekih od njih nije sporno znanje, nego moral – pristajanje uz parole, ili ćutanje, umjesto da se kritički promišlja i upozorava na „budite smotreni i bdijte“, na konto svake ideologije i demagogije.

Iz  palanačke učmalosti na polju kulture i nauke, koja na čelu sa onima koji karijere prave beskrupulozno koristeći političke uticaje i podrške sve brže klizi „iz duboke u najdublju noć“, u protekloj godini, kada je pozorište u pitanju, najčešće se izdvajao Zetski dom: uključivanjem u evropske projekte, nekim vrijednim i hrabrim predstavama, te uspostavljanjem razvoja mlade publike, odnosno zasnivanjem Dramskog studija i Dana umjetničkog obrazovanja. To je krajnje rijedak i dragocjen primjer neophodne sistemske saradnje sektora prosvjete i kulture u Crnoj Gori.

 

Tanja Bakić, književnica i prevoditeljka: Odakle zovem i Lako prizemljenje

Kulturni događaj – lijepo i uspješno osmišljen koncept međunarodnog književnog festivala Odakle zovem  u Podgorici i prevod knjige poezije Lako prizemljenje škotskog i britanskog višestruko nagrađivanog autora Dona Patersona (Ratkovićevih večeri poezije), koji je samo za ovu knjigu dobio nagradu Whitbread (danas poznatiju kao Costa Poetry Award) i nagradu T.S. Eliot, najcijenjeniju britansku pjesničku nagradu. Crna Gora je prva  u regionu  prevela ovu značajnu pjesničku knjigu.

Kulturni promašaj – i dalje ne postoje književne nagrade. Pardon, postoje nagrade mješovitog tipa u koje „ulazi“ i književnost kao marginalizovana pojava u Crnoj Gori.  Naprednije države u regionu imaju višedecenijsku tradiciju dodjeljivanja književnih nagrada u nekoliko kategorija: najbolji roman godine, najbolja knjiga poezije, najbolja knjiga drama, najbolji književni prevod – i to u nekoliko potkategorija – za poeziju, fikciju, humanistiku, te i bezbroj drugih nagrada novčanog tipa koje dodjeljuju razne institucije i strukovna udruženja u kojima mandat žiriju traje samo godinu dana, a ne doživotno.

Takođe, u poslednje vrijeme na žalost  postoji tendencija da se ionako mali broj nagrada u Crnoj Gori ne dodijeli crnogorskim autorima, već da se njima časte ionako prenagrađivani autori iz regiona.

 

Vuk Perović, filmski kritičar: Prijem Crne Gore u Euroimaž

Pozitivno – prijem Crne Gore u Euroimaž. Time je zaokružen sistem koji je počeo osnivanjem Filmskog centra Crne Gore. Uz različite platforme koje omogućavaju finansiranje i promociju filmskih projekata, a kojih je Crna Gora već dio, Euroimaž  predstavlja najvažniju stepenicu koja mnogo toga može da pruži filmadžijama. Druga lijepa stvar koja je obilježila filmsku godinu je prisustvo Crne Gore na Venecijanskom filmskom festivalu. Dugometražno igrano ostvarenje Ivana Salatića Ti imaš noć bilo je dio selekcije u programu Nedjelja kritika. Salatić je već bio u Veneciji sa kratkim filmom Dvorišta u selekciji Orizonti. To što se ponovo našao na jednoj od tri najprestižnije filmske smotre na svijetu, sada sa svojim debitantskim dugometražnim ostvarenjem, izuzetnan je  uspjeh i za mnogo veće kinematografije od naše. Festivalska godina je za filmove iz Crne Gore bila izuzetno uspješna. Osim Venecije, imali smo filmove igrane dugometražne filmove u Montrealu i Motovunu, kratke i dokumentarne u Sarajevu, opet kratke u grčkoj Drami i dokumentarni u Lisabonu. Vrlo zanimljiva godina.

Negativno – odnos Univerziteta Crne Gore prema Fakultetu dramskih umjetnosti. Za gore navedeni pozitivni utisak u velikoj mjeri zaduženi su i ljudi koji su završili upravo tu školu. Tako da je baš neobično da se na takav način posmatra rad FDU i uopšte umjetničko obrazovanje.


Sanja Jovanović, producentkinja
: Opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti

Godinu za nama je obilježio crnogorski film. Mnogo urađeno na polju profesionalizacije i promocije crnogorske kinematografije i naših autora, ali i podrške filmskoj proizvodnji. Posebno bih istakla vidjljivost i promociju crnogorskih filmova na internacionalnom planu: u Montrealu smo imali dva filma crogorskih autora Između dana i noći Andra Martinovića i Granice, kiše Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara; u Veneciji je film Ti imaš noć, reditelja Ivana Salatića imao svjetsku premijeru, a zatim osvojio Grand Prix na Festivalu autorskog filma u Beogradu; i najveće iznenađenje, film Lijenština mladog autora Alekse Stefana Radunovića, koji je bio uvršten u programe velikog broja regionalnih festivala. Godinu završavamo u znaku lijepih vijesti da je Crna Gora, poslije višegodišnjih napora, postala članica najvećeg evropskog fonda za kinematografiju – Eurimaž, što je svojevrsna garancija da će crnogorska kinematografija u narednim godinama imati još više uspjeha na međunarodnom planu.

U vrijeme kada crnogorski dramski umjetnici nižu uspjehe u svijetu i promovišu Crnu Goru na najbolji mogući način, dešava se da pojedini ne prepoznaju ,,isplativost” umjetničkog obrazovanja i dovode u pitanje opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti.  U kategoriji najvećeg promašaja u kulturi, nastojanje da se u korijenu sasiječe razvoj najvećeg crnogorskog umjetničkog potencijala –  nema konkurenciju.

 

Zoran Rakočević, pozorišni reditelj: Sobe Praznog prostora

Za kulturni događaj 2018. godine biram pozorišnu predstavu Sobe u produkciji DS Prazan prostor, koju je po tekstu Ilije Đurovića režirao Mirko Radonjić, uz asistenturu Marije Backović. Više je razloga za ovakvu moju odluku. Prije svega zato što nezavisna scena u Crnoj Gori diše na aparatima i prije nego je ikad stala na noge. „Podrumski“ ambijent u kojem može da stane svega 20-ak gledalaca ovog dramskog studija, vjerovatno najuspješnije organizacije ovog tipa u zemlji, i šire, uprizorenje je na odnos državnih i lokalnih vlasti prema dramskom stvaralaštvu za mlade. Drugo, još važnije, Sobe su izuzetan umjetnički domet, jer komuniciraju sa nama preko tabua, preko naših strahova i snova, približavajući nas memli života kojom smo okruženi, ali se u svojoj jeftinoj i površnoj gordosti pravimo da je ne primjećujemo i ne odbolijevamo.Sobe čine Podgoricu Berlinom, cijela dva i po kvalitetna sata, a uz to, dobijete i pivo u pauzi.

Kulturni promašaj 2018.godine je  je kulturni debakl i zastiđe Crne Gore, koje se samo može mjeriti sa „kulturnim“ proslavama opštinskih svetkovina uz Bobana Rajovića (Dan opštine Berane), Sandru Afriku (Andrijevica) i tzv Goci bend (Plužine). U pitanju je podatak da u Narodnom muzeju naše države nedostaje između 3 i 10 hiljada eksponata. Opljačkani su. Nema požara, nema kuge, nema epidemije koja može da se mjeri sa ovim terorom nad kulturnim nasljeđem, za koji će, nadam se, jednog dana neko biti uhićen.

Miroslav MINIĆ

Komentari

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2019. GODINE: Pojedinačni uzleti i uzgajanje prosječnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2019. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

Lena Ruth Stefanović, književnica
Tradicionalne manifestacije

Ove godine se nastavilo više sjajnih tradicija, po kojima se Crna Gora sve više prepoznaje: Ratkovićeve večeri poezije, UnderhillFest, festival Odakle zovem, treća po redu izložba Dnevnik čitanja, koju su realizovali profesor i đaci danilovgradske Gimnazije, a pod pokroviteljstvom Fondacije Petrović Njegoš; Biblioteka u Budvi je imala tradicionalno dobar promotivan program, sa predstavljanjem aktuelnih pisaca i djela iz Crne Gore, regiona i svijeta; naše umjetnice su nas veličanstveno predstavile i u okruženju, Marina Abramović izložbom Čistač u Beogradu, a Olja Knežević je u Hrvatskoj dobila nagradu VBZ. za neobjavljen roman – Katarina, Velika i Mala. Centar savremene umjetnosti nas je i 2019. radovao izvanrednim izborom postavki, a meni lično kulturni događaj godine je ipak objavljivanje i promocija knjige Tanje Bakić Brajan Džons i njegov bend. U smislu kulturne i duhovne dekontaminacije, smatram da je nepocenjiv doprinos kurseva mindfulnessa, koji se u organizaciji Mindflness Montenegro redovno održavaju u Podgorici.

Za one koji se profesionalno bave umjetnošću duže vremena, ne vjerujem u neke velike promašaje: neka knjiga ili izložba može biti aktuelnija ili popularnija od druge (istog autora i umjetnika), no srećom kod nas se sam taj status „umjetnika“ ne pripisuje lako i de facto garantuje određeni kvalitet. Uvijek nas mogu  neprijatno iznenaditi  naši političari, i mada govorimo o kulturi ne mogu da ne istaknem jedan ne samo kultorološki, već i civilizacijski korak unazad:  u Skupštini Crne Gore na sjednici održanoj poslednjeg dana jula, nije usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. To je sramota. Ne  možemo u Evropu flertujući sa vjerskim radikalizmom.

 

Balša Brković, pisac
Osobeni duh

U sjećanju ovoga građanina događaji koji su obilježili 2019. su – Radovan Zogović u tri toma (CID i ZUNS), ugledna zagrebačka nagrada VBZ Olji Knežević i njenoj Katarini, FIAT i ti dani u Podgorici koji su obilježeni osobenim, fiatovskim duhom, zatim Božo Koprivica i njegova fascinantna Vježbanka Danilo Kiš, hrabar i vizuelno zanimljiv Hamlet Ane Vukotić u CNP, Bečanovićeva Vlatka ali i širi izbor za francusku nagradu Markiz de Sad koji je Bečanović zaslužio francuskim prevodom romana Arkej, Ljubišina nagrada Dragu Jančaru… Mislim da je i ljetošnji Festival kulture mladih održan u Beranama događaj koji vrijedi zapamtiti i podržati…

A promašaj? To što i dalje komesarske bukve kroje sudbinu crnogorske kulture, a jedan od rezultata toga je da sve više mladih stvaralaca, pisaca, slikara, filmadžija, muzičara bježi odavde… I nije im za zamjeriti, zov normalnosti je neodoljiv ako živite u kulturi čija je mjera jedan smiješni dvor i njegove dvorske lude… To ne samo da je promašaj danas, mnogo su veće i strašnije posljedice koje ćemo osjećati sjutra. Ali, ovdje sjutra nikoga ne zanima.

 

Atvija Kerović, direktor izdavačke kuće “Almanah”
Promovisanje “manjinske kulture”

Moram da iskažem svoju razočaranost što u većini najmoćnijih institucija, i ove godine, nije prepoznata važnost permanentnog promovisanja “manjinske kulture”. Tako se  propuštaju i odlažu prilike da se naša zemlja istinski transformiše u multikulturno društvo. To se jasno vidi iz spiska kulturnih događaja upriličenih tokom Podgoričkog kulturnog ljeta, Decembarskih dana kulture, dva sajma knjiga u Podgorici, Crnogorskog narodnog pozorišta i uvidom u kulturne rubrike naših dnevnih listova.

U fokusu mojeg interesovanja za kulturnu scenu u Crnoj Gori su knjige. Zato ću da istaknem kao pozitivan primjer, suprotan od  navedenih, knjige Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja: Aleksandra Čogurića Avdo Međedović Ženidba Smailagić Meha (analiza nematerijalnih i materijalnih elemenata orijentalno-islamske kulture u epu), Pjesmarica Julija Balovića  i Pjesmarica Andrije Balovića (zbornici pjesama iz Perasta, iz 18. vijeka, koje su priredili Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić). Iz produkcije “Almanaha” ističem izuzetno značajna izdanja i autore: Šerbo Rastoder, Murteza Karađuzović (1865-1941) – muftija crnogorskih muslimana, Elbisa Ustamujić, Svjetovi u kovitlacu – o poetici Huseina Bašića i Saladin Dino Burdžović, Rifat (Tršo).

Od ostalih žanrova, na mene je najjači utisak ostavila pozorišna predstava Gradimira Gojera “Deportacija”,(po tekstu Željka Vušurovića), izvedena u prepunoj velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici.

 

Vanja Vukčević, muzička kritičarka
Muzički centar Crne Gore

Kada je riječ o muzičkoj umjetnosti u Crnoj Gori, najdominantniji utisak u 2019. na žalost nije pozitivan, budući da smo bili svjedoci nepostojanja osnovnog preduslova za rad i realizaciju planiranih aktivnosti i programa JU Muzički centar Crne Gore, a to je infrastruktura. Crnogorskom simfonijskom orkestru, mjesecima “bez krova nad glavom”, onemogućen je dalji razvoj, jer rekostrukcija zgrade nekadašnjeg Doma vojske ni nakon sada već dugog niza godina nije okončana.  Mnoga planirana gostovanja dirigenata i solista sa našim državnim orkestrom su iz tih razloga morala biti otkazana, a sezona u većoj mjeri improvizovana. Ipak, izvjesno je da ovakvo stanje neće potrajati još dugo, te da će se ulaskom u novi objekat otvoriti sasvim novo poglavlje razvoja crnogorske muzičke kulture. Dragocjen doprinos nematerijalnoj kulturnoj baštini u 2019. dale su ,,Crnogorske narodne pjesme” Miodraga A. Vasiljevića, nedavno promovisano izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Muzičkog centra Crne Gore kojeg čini bogata muzička riznica folklornih melodija iz svih krajeva Crne Gore

 

Stefan Bošković, pisac i scenarista
Bez velikog iskoraka

Vrlo je teško napraviti presjek, pogotovo u noćima novogodišnjih praznika. Prebiram po protekloj godini i trudim se da nekog ne izostavim, ali samo prebiranje znači da se veliki iskorak i nije desio. Veliki kao što je bilo prošlogodišnje učešće filma Ti imaš noć Ivana Salatića na venecijanskom festivalu. Ono što je zaista na mene ostavilo utisak, a kao događaj je vrijedan za crnogorsku književnu scenu jeste zbirka poezije Ilije Đurovića Brid. Drugi događaj je svakako moje upoznavanje i fascinacija podgoričkom klapom Štiglići koju sačinjavaju nekoliko učenika srednje muzičke škole ” Vasa Pavić”.

O promašaju i promašajima teško da bih govorio ove godine, naročito o konkretnim promašajima. Skloni smo da omalovažimo sve što i proviri nos u jedva izlegli prostor crnogorske kulture, tako da ću ove godine ostati blag. Možda iduće izvadim sablju.

 

Anđelka Nenezić – producentkinja
Nezavisna kulturna scena

Može se reći da u Podgorici i Crnoj Gori ima dosta kulturnih dešavanja. Mnogi, u oblasti filma i pozorišta zavređuju pažnju domaće i regionalne, pa i svjetske javnosti. Tu mislim na institucionalnu kulturu. A šta je sa kulturom iniciranom od strane civilnog sektora? Ima li mjesta za nezavisnu kulturnu scenu u Crnoj Gori i civilni sektor kao ključni akter promjena jednog društva u svim oblastima. A od kulture treba početi. Ono što je vidljivo, a neophodno za razvoj kulture jednog društva je ograničeno postojanje nezavisne kulturne scene, koja promoviše savremenu crnogorsku umjetnost i kulturu. Ona je još uvijek na margini crnogorskog društva, s obzirom na to da nema infrastrukturu za realizaciju svojih projekata, a i razmjenu programa sa civilnim sektorom okruženjea. Svakako mogu da istaknem pokretanje Kolektora od strane Saveza arhitekata Crne Gore kao doprinos produkciji i promociji savremene kulture i umjetnosti Crne Gore i regiona. Možda su manjak  entuzijazma i prisutnost straha ono što nedostaje civilnom sektoru u oblasti kulture u Crnoj Gori. Za to je kriv sistem koji nema sluha za inicijative koje potiču sa adrese civilnog sektora. U državi u kojoj niču muzički festivali u koje se ulaže da bi se i vratilo, zaboravili smo prave kulturne vrijednosti i događaje koji će podstaći konzumente na dalje ramišljanje i stvaralaštvo. Ono što će kulturna javnost Crne Gore osjetiti kao nedostatak je odlazak Sloba Milatovića, koji je koračao tom “uskom ulicom” nezavisne kulturne scene poslednjih 40 godina.

 

Vuk Perović, filmski kritičar
Snažan festivalski filmski zamah

Pozitivno – filmska publika u Podgorici. Podgorica tokom proteklih deset godina ima snažan festivalski filmski zamah i rezultati su više nego vidljivi. Bez obzira da li govorimo o festivalima koji već traju deceniju ili o onim mlađim, jasno je da Podgorica ima publiku za drugačiji filmski izraz nego što to nude komercijalni bioskopi. Ta borba nije laka nigdje, ali su rezultati tu.  Valjano programiranje, dostupnost aktuelnih naslova, pokazuju da bez obzira na brojne realne probleme, od kojih je najteži piraterija, publika želi i hoće da vidi ono što se događa u svjetskoj kinematografiji, ono što prikazuju najveći filmski festivali, djela o kojima se govori, autore koji itekako imaju šta da kažu i koji istražuju i pomjeraju filmski jezik. Osim festivala, pojavljuju se i drugi programi koji pokazuju da ta publiku želi da vidi aktuelne naslove i u redovnijem ritmu nego što to nude festivali koji se prirodno održavaju jednom godišnje. Dobar primjer za to je program CNP-a Cinema Studio, ali i nekoliko novih inicijativa koje su okrenute razvoju filmske publike, nudeći promišljen sadržaj, nepotcjenjujući gledaoce, omogućavajući im da vide ostvarenja koja bar na dva sata mijenjaju ljude, a tako i svijet.

Negativno – razjedinjenost. Svjedoci smo da kada je god neka inicijativa imala podršku esnafa, našao se način da se ona i realizuje. Da je takvih inicijativa više, vjerovatno da bi se stvari mnogo brže mijenjale. Ne bi trebalo da bude toliko teško da se pronađu zajedničke osnove, a pojedinačne razlike ostave po strani i da se onda bori se za profesiju jer sistem koji funkcioniše i koja im pravila je dobra vijest za sve.

 

Branka Otašević, glumica
Svaki pomak je za pamćenje

Promašaj i događaj godine… U ovom dimu od magle zvane “praznično ludilo” čovjek ne zna šta je proživio – od sjaja jelki i dosta lažnih osmijeha. Gladni smo sjaja i ljepote života, pa i ne znam šta smo imali u 2019. Svaki događaj nalik “Pazaru” smatram hranom za dušu za naš narod, za dječije osmijehe. Svaki festival, svaki pomak…

A promašajem smatram činjenicu da u Crnoj Gori u to malo dana ljeti, kada svi uživamo u divnom bogatom programu naših festivala, u kojem se svi ponaosob potrude i dovedu najbolja djela prethodne godine – da stave u par dana premijere  i onemoguće da čovjek stigne na svaku.. Kao da se i tu takmičimo da međusobno ne damo užitak i raj. I promašaj mi je svaki dan kada nema kastinga i nema snimanja, nema serija, nema filma, ljudi? Ne oduzimajte nam to.

 

Aleksandar Gavranić, glumac
Bez jasne vizije

Negativan utisak – uporno ne izlazimo iz “ti meni ja tebi” sfere koja predstavlja idealan ambijent za uzgajanje prosječnosti. Čini mi se da nam nedostaje jasna vizija jer se mnogo toga svodi na proizvoljne odluke donijete od strane proizvoljno odabranih ljudi koji odlučuju o važnim stvarima. Šta je kultura? Šta je njena osnovna funkcija? Zašto nam je uopšte potrebno pozorište ili film? Šta su moralne obaveze svakog kulturnog radnika? Premalo se bavimo suštinskim pitanjima i suštinskim problemima.  Vrlo rijetko preispitujemo odluke koje direktno utiču na živote svih nas. Dominira nezainteresovanost, letargija i fatalno odsustvo ljubavi.

Pozitivan utisak – svi ljudi koji se bore svojim talentom i bespoštednim davanjem; koji posjeduju stav, princip i radnu etiku su pozitivan utisak protekle godine. Takvih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Meni lično takvi ljudi daju snagu i vjeru u bolje sjutra.

 

Tijana Todorović, dizajnerka
Dado u Parizu, „Grudi“ u Seulu

Teško mi je da govorim na pitanje s obzirom da ne živim u Crnoj Gori i ne dolazim tako često doma. Definitivno mogu istaći kao kulturni događaj, i sa tim činom sam bila u toku,   konačno postavljanje slika Dada Đurića u Pompidou u Parizu. Od maja Dadove slike se nalaze u dvije sobe – Dado i njegov uticaj na slikarstvo 20. i 21. vijeka i Dadove slike zajedno sa slikama njegovih svjetskih savremenika. Ovo je značajno za našu kulturu, kao i promociju, a posebno je značajno što se tokom prethodnih godina dosta manipulisalo u našim medijima oko “Dadove sobe” koja zapravo nije postojala sem tokom kratke postavke povodom njegove smrti. Pored pomenutog na sajtu Pompidoua možete prelistati dio kolekcije Dadovih slika, grafika i crteža koje su vlasništvo pomenutog muzeja u Parizu.

Nažalost u Crnoj Gori izložbe sa slikama i crtežima Dada Đurića se olako doživljavaju i prate ih priče koje ne priliče kulturi. Kao važan kulturni događaj navodim da će Podgorica konačno dobiti zgradu muzeja koja se čeka možda i duže od zgrade gradskog pozorišta. Posebno me raduje što sde  crnogorski stvaraoci i njihovi radovi se sve više predstavljaju na međunarodnoj sceni. Ovaj pomak je veoma značajan za razvoj naše kukture kako bi konačno dobili neku sliku – mjeru đe smo mi u odnosu na svjetsku kulturnu scenu. Ovakvi događaji, naravno, jedino imaju smisla, ako se predstavljamo međunarodnoj publici i kritici a ne samo dijaspori. Kao takav iskorak istakla bih učešće i nagradu mini serije “Grudi” u Seulu, ovaj događaj ističem zbog aktuelnosti teme kojom se ova serija bavi i njenoj društveno korisnoj angažovanosti što vjerujem da će podstaći mnoge stvaraoce da budu više društveno angažovani, kritični, konkurentni i korisni.

Kao najveći kulturni promašaj izdvojila bih crnogorsku kulturnu scenu koja se ne bavi suštinom kako u stvaranju tako i u odnosu na prostor i vrijeme u kojem nastaje i za koga nastaje.


Goran Ćetković, slikar
Veliki autor i velika prašina

Što se tiče 2019. godine i dešavanja u oblasti  kulture, a naročito likovne umjetnosti u Crnoj Gori  izdvojio bih izložbu slika Miodraga – Dada Đurića u Podgorici. Izložba je predstavljala presjek njegovog stvaralaštva i tu su se mogli vidjeti njegovi radovi iz najranijeg perioda do onih iz njegove najzrelije faze. Posebno me raduje to što sam dobar dio djela od ovog majstora fantastike prvi put vidio na ovoj izložbi i što sam još sigurniji u svoje mišljenje da je Dado sigurno jedan od najvećih svjetskih slikara. Izložbom Dada Đurića u Podgorici sam bio oduševljen. Međutim, kao i što javnost zna, kasnije se digla velika prašina, na ovaj veliki događaj. Jedan dio javnosti je tvrdio da se na izložbi nalaze dva plagijata. I onda je priča otišla u potpuno drugom pravcu, na štetu i ljubitelja istinske umjetnosti, i velikog autora.

 

Jelena Đukić, glumica
Posebna ženska solidarnost

Ovo je bila godina eksperimentalnog, angažovanog i ambijetalnog teatra. Naše predstave su igrane i nagrađivane u regionu i svijetu, a onda su i velika imena iz tog regiona i svijeta postavljali predstave u našoj zemlji. Cjelokupna ovogodišnja pozorišna produkcija bila je događaj sama po sebi. Isprazna stvarnost, rutina i otuđenost preselili su se iz naših ulica na scenu. U ovoj godini su hrabro izrečene neke parole, a neke i bolje da nisu, na i van scene. Falilo je šutnje, pogleda i emocije, pauza i uzdaha, nekako smo često zaboravljali da čovjek nije samo sve što misli i govori, nego i što osjeća, na i van scene. Iako mislim da je ova godina donijela i niz neophodnih i radikalnih promjena, koje su dobra polazišna tačka za još veći napredak, nekako se nadam da nećemo dalje ići lišeni svakog unutarnjeg osjećaja.

Moja 2019.obilježena je radnim odmorima, projektima u pozorištu i na ekranima, premijerama, gostovanjima i festivalima. Obilježena je Katarinom iz Bokeškog d molla, Hitlerom iz Lažnih sjećana, Biserom Bojane i mojom prvom lutkarskom predstavom Na ivici neba. Ovo je bila godina neke posebne ženske solidarnosti, pa je krunisana nagradom u Seulu za seriju Grudi i 100.Osmim martom u Crnoj Gori čiji facebook live prenos je dobio zabranu mogih zemalja svijeta, ali i fotografiju u Guardianu. Moja 2019.obilježena je snažnim ženama koje sam upoznala, sa kojima sam sarađivala i stvarala isto tako snažne likove, zbog čega sam jako srećna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODJELA NOBELOVE NAGRADE PETERU HANDKEU IZAZVALA REAKCIJE ŠIROM SVIJETA: Trag Srebrenice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više je onih koji kritički gledaju na uručivanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu, austrijskom piscu koji je izazvao brojne kontroverze zbog podrške nekadašnjem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću

 

Dodjela Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu Peteru Handkeu izazvala je snažne reakcije u regionu i u svijetu.

Handke je poznat po kontroverznim stavovima o dešavanjima na ovim prostorima, najviše zbog toga što je negirao genocid u Srebrenici i pozvao na odbranu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i SRJ i haškog optuženika za najteže ratne zločine. Handke je privrženost Miloševiću i njegovoj politici pokazao i  prisustvovom njegovoj sahrani.

Peter Englund, bivši stalni sekretar Švedske akademije, istoričar i pisac najavio je ranije da neće prisustvovati uručivanju nagrade Peteru Handkeu. On je tim povodom dao izjavu za švedski listi Dagens Niheter: ,,Da proslavljam to što je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu bilo bi veliko licemerje sa moje strane”.

U žiži rasprave o dodjeli nagrade Handkeu oglasio se Antonio Guterres, generalni sekretar UN-a, na svom Tviter profilu: ,,Holokaust nije počeo sa gasnim komorama. Genocid u Ruandi i Kambodži nije počeo sa masovnim ubistvima. Počeli su sa diskriminacijom i govorom mržnje. Odajmo počast žrtvama genocida boreći se za prevenciju kroz jednakost u našim riječima i djelima.”

Beogradski pisac,  Saša Ilić,  je rekao da je prilikom odlučivanja o nagradi presudila konzervativna struja u Komitetu. ,,Vjerujem da će mnogi nacionalisti ovde biti srećni. Sa druge strane, to znači da je neka kulturna i književna infrastruktura u Evropi odlučila da odvoji Handkeovu književnu stranu od njegovog političkog angažmana i provokacije s Miloševićem i zapravo jedne sumanute instrumentalizacije sopstvene književnosti i djela. Prvo na šta pomislim je sahrana Slobodana Miloševića i njegov govor, njegova hodočašća i sve ono što je uradio tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da je to diskreditovalo Handkea zauvijek kao potencijalnog kandidata za neku književnu nagradu tog ranga”, smatra Ilić.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MARIJA VASOVIĆ, FLAMENKO UMJETNICA: Spektar emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

U flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti

 

MONITOR: Kada je počela ljubav prema flamenkU i kako je tekao razvoj?

VASOVIĆ: Moja ljubav prema plesu datira još od malena. mislim da od kako sam sa šest godina krenula da se bavim ritmikom nisam prestajala da plešem. U to vrijeme u Podgorici nije bilo baš nekog izbora, a ja sam tražila neki ‘svoj’ ples. Kada sam završila gimnaziju, prvo sam željela da studiram španski, ali on se predavao u Beogradu i nisam tada mogla tamo da se preselim. Međutim, moji roditelji su mi omogućili i poslali su me u Španiju na mjesec dana da učim jezik. Na tom kursu jedna od aktivnosti bila je i gledanje filmova na španskom jeziku, pa sam tako pogledala i flamenko film Začarana ljubav. Priča je govorila o ženi zaljubljenoj u čovjeka koji je poginuo u uličnoj tuči, a pošto ona nije mogla da se pomiri sa tim gubitkom, svaku noć je oblačila svoju krvavu haljinu, odlazila na mjesto gde je on umro i tamo zamišljala da pleše sa njim.

Glavna glumica u filmu je Kristina Ojos, jedna od najpoznatijih flamenko plesačica i predstavnica modernog flamenka. Taj film je ostavio jak utisak na mene i poklopilo se da su u Beogradu prvi časovi flamenka krenuli baš po mom povratku gdje sam ostala i studirala. kako nam život obično izrežira kada nešto jako želimo, te godine sam se našla u sali u kojoj su se učili flamenko koraci. Prvu flamenko grupu u Beogradu, zatim i Novom Sadu vodila je Maja Vukadinović. Ona je bila prva instruktorka flamenka kod nas, a edukovala se u Italiji. To mi je bio jedan od najljepših perioda, jer kada ulaziš u neki novi svijet i kada počinješ da upoznaješ jednu umjetnost, važno je da osoba koja te vodi kroz to ima neke izuzetne ljudske vrijednosti. Mislim da dosta dugujem Majinom stilu i pristupu igri, ali i obrazovanju, jer me je naučila kako svoja igračka znanja prenijeti ljudima.

Posle tog prvog časa, uprkos našoj kolektivnoj demonstraciji nekoordinisanja svojim tijelom, u pokušaju savladavanja motorike znala sam da je ovo jedan od najizazovnijih plesova za koji sam mogla da se odlučim. Ples koji nije običan, ples gdje su prikazana sva ljudska osjećanja. Ples koji želim i dalje da istražujem.

MONITOR: Kako bi ste objasnili šta je flamenko i šta on predstavlja za Vas?

VASOVIĆ: Poznato je da u flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti i poznato je da ga samo mogu osjetiti najosjećajniji ljudi, i iznijeti ga na pravi način. Uzalud je tehnika dobra, ako emociju niste pokazali. Flamenko plesač nije običan plesač, on je ‘flamenkos’ koji kroz različite žanrovske forme, ove andalužanske muzike, umije da osjeti spektar životnih emocija, od najteže tuge sa kojom se ikad susreo do istinske sreće, koju je upravo uz zvuk gitare i pjevačev napukli glas imao smjelosti da iznese pred nepoznatu publiku.

Zapravo je to ono zbog čega se flamenko smatra, a to je i moje mišljenje, jednim od najtemperamentnijih plesova na svijetu,iskrenost pred sobom i drugima, koja nosi sa sobom erupciju emocija kanalisanih kroz pokret, na šta rijetko ko može da ostane ravnodušan. Nisu slučajne statistike da su najbolji flamenko plesači svoj vrhunac u poslu dostigli u tridesetim godinama. Sve to ima smisla, jer se godinama kroz život sazrijeva, razrađuje se tehnika i sa tom kombinacijom, kroz ovu umjetnost, flamenko performer ima mnogo toga da pokaže i prenese. Publiku ne može niko prevariti, ona sve vidi i osjeti i na kraju se desi jedna prelijepa razmjena, što svaki dobar nastup čini zaista uspješnim, a sve prisutne sigurno malo bogatijim za neko lično intimno iskustvo. Vjerujem da se slični doživljaji mogu osjetiti kroz razne umjetnosti, ali flamenko je definitivno moj način.

MONITOR: Da li postoje flamenko škole i šta se uči u njima?

VASOVIĆ: Za proučavanje flamenka postoji čitava nauka. Zove se flamenkologija. Njegov izgled dugujemo Gonzálezu Clementu, koji je 1955. objavio istoimenu knjigu. A dvije godine kasnije, u španskom gradu Jerez de la Frontera, otvoreno je odjeljenje za flamenkologiju.

Šesterostruka gitara nacionalni je španski instrument, bez kojeg je izvedba flamenka nezamisliva. Što se škola tiče – ima ih.

Napomenula bih La sed Gitana. Moji prvi flamenko koraci su nastali u ovoj školi, u Novom Sadu zatim i Beogradu. Kasnije sam se pridružila plesnoj akademiji u zemljama regiona, tačnije u Ljubljani na čijem je čelu maestralni Mitja Obed, gdje i dan danas radimo, pripremamo nove koreografije. Nastupamo širom Evrope, pa smo imali zapažen nastup u njemačkom gradu Wuppertal i čuvenoj akademiji plesa Tanztheater Wuppertal Pina Bausch i izveli naš zajednički projekat Sentido.

U školama se uči, na početnom nivou, osnove plesnog držanja tijela, lakše koreografije i osnovna tehnika izvođenja takonea – ritmičkih udaraca stopalima o pod. Napredni nivo podrazumijeva komplikovanije tehnike plesa i nešto teže, ali atraktivnije koreografije. Svaki sledeći nivo priprema plesača za samostalnije, kreativnije i izraženije, emotivnije, ekspresivnije izvođenje. Prednost flamenka je u tome što ne zavisi od partnera, jer ovo nije partnerski ples, iako to može biti. Možete ga igrati samostalno ili u grupama, ili čak u paru, a pravila vas ne ograničavaju da stvarate sopstveni stil.

MONITOR: Recite mi kako je do sada tekla Vaša karijera. Koji su to važni momenti?

VASOVIĆ: Ja sam već nekih 10 godina u flamenku. Ono zbog čega sam najviše ponosna je uspjeh u Njemačkoj na Wuppertal akademiji plesa i saradnji sa sjajnom koreografkinjom Bettina Bargof koja vaja najsloženije igračke figure, predivne posebnosti. Kao što je i čuvena Pina Bausch govorila i učila svoje studente obraćajući im se riječima: “Ne interesuje me kako plešeš već šta tebe pokreće, to mi kaži“. Tu je i saradnja sa školom flamenko plesa iz Ljubljane Cora Viento na čelu sa Mitjom Obedom, i naravno saradnja sa našim priznatim i uspješnim flamenko duo gitaristima Srđom Bulatovićem i Darkom Nikčevićem.

Tu su naravno brojne nagrade iz oblasti flamenko solo pasos, a nagrade ne volim baš da ističem, jer flamenko ne doživljavam kao takmičarski ples.

MONITOR: Šta je potrebno da bi flamenko dodatno zaživio kod nas?

VASOVIĆ: Iskreno ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje, jer smo mi narod koji hoćemo sve odmah i na brzinu. Do nedavno sam držala časove flamenka u plesnoj školi Sonrisa u Podgorici. U početku je interesovanje bilo veliko zbog raskošnih haljina i plesa kao i samog izražaja, ali ljudi ne razumiju da je potrebno mnogo rada truda i želje da se nauči ovaj ples pa su iz tog razloga brzo odustajali. Dešavalo se da kažu da im se muzika ne dopada, znači da nisu dovoljno upoznati i da ne znaju sa čime se upravo susreću. Flamenko je život i kao takvom treba znati da mu se priđe.

Takođe slabo je interesovanje da se gitaristi posvete konkretno flamenko gitari, pa mnogi ustuknu. Dok sam ovdje trudiću se da makar na trenutak približim i zainteresujem ljude. Želim da vjerujem da će se i to u skorijoj budućnosti promijeniti.

MONITOR: Šta je nuevo flamenco?

VASOVIĆ: Nuevo flamenco je kombinacija modernog flamenka i smooth jazza. Sve više plesača se i okreće novom stilu i istraživanju. Postoji čak i bosonogi flamenko, rock metal flamenko, za mene je sve u redu dok se ne odstupa mnogo od tradicionalnog.

Da je u flamenku dozvoljena improvizacija i sloboda potvrđuju i izvođači u nueva flamenku poput: Jesse Cook, Ottmar Liebert, Armik, Gypsy Kings…

Đorđije NJUNJIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo