Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2018. GODINE: Iz duboke u najdublju noć i poneki bljesak

Objavljeno prije

na

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2018. oduševilo, a šta smatraju za promašaj


Balša Brković, pisac
: Zona nezdravog status kvoa

Negativni utisak je prije svega to što se stvari ne mijenjaju, što se, kada je riječ o kulturi, ostaje u zoni nezdravog i opasnog status kvoa. Umjesto živog prostora kulture, u kojem se ispituju granice i osvaja novo – mi smo u zoni podobne i nepodobne kulture, nacionalnih i partijskih ,,komesara” i dvorskog diktata koji se doživljava kao sveto pismo. Izgleda mi kao da ovdje nikome ne smeta što je kulturna scena bila dinamičnija i razuđenija prije desetak godina nego danas. Ono što je opasno – ako se ovakav trend nastavi – stvari će postati još gore. Niko se  ne zabrinjava što mladi pisci, slikari ili glumci odlaze.   Prostor koji im ovdje nedostaje – budući da su sve poklopili podobni diletanti sponzorisani od Dvora – oni će naći negdje drugo, što će biti sjajno za njih, ali izuzetno loše za Crnu Goru. Pravu sliku odnosa prema kulturi u CG dočarava ona scena kada gradonačelnik jednoga grada polemiše sa glumcem u pozorišnoj sali.

Pozitivni događaji  su,   po pravilu, neka vrsta incidenta ili stvar lične borbe, obično lišene podrške institucija. Ali, ima ih, a to je najvažnije. Uživao sam u čitanju Bečanovićevog Poremećaja, Andro Martinović je snimio odličan film Između dana i noći koji je premijerno prikazan na festivalu u Montrealu, svidjela mi se inspirativna izložba Zorana Živkovića ljetos u Kotoru…

Ipak, podvig koji će zasigurno imati mnogo veću težinu od sezonskih svođenja računa je jedna izuzetna, monumantalna knjiga, duhovni podvig prvog reda – trotomna Istorija matematike profesora Miodraga Perovića objavljena u CANU.”

 

Akademik Šerbo Rastoder: Budžetski Crnogorci

Suštinski nova pojava u kulturi Crne Gore je prepoznavanje klana tzv.  budžetskih Crnogoraca  kao najpogubnije pojave u crnogorskoj kulturi.To je onaj dio kulturne   kvazielite koja dijeli priznanja i zvanja između sebe, lobira   (parama) po regionu o sastavljanju ,,žirija” koji dodjeljuju najveće nagrade lobistima. Lamentiraju nad crnogorskom kulturom, onda  kad ih nema u budżetu,Njegoša „brane“ od kritičkih opservacija  ali ih ne zanima gdje nestaše  njegov sat i  njegov zlatni pečat. Broje glasove koje su dobili prilikom izbora u akademije ali ne vide da 8.997 predmeta  i istorijskih izvora nema u fondovima Narodnog muzeja. Umjesto da se zbog toga zemlja trese  jer je to njeno najveće podrivanje-muk. Oni  se samo bave institucijama nad kojima nemaju kontrolu i izborima koje ne mogu kontrolisati. Njih ne zanima oponiranje onima koji to zaslužuju,jer su oni iznad toga, njih ne zanima sudbina institucija stvorenih u  teškim vremenima  da brane crnogorski identitet koje su zaposjeli i uglavnom obesmislili.

Ako nijesu prikopčani na  neki budžetski fond, onda je Crna Gora  za  njih samo parola, a  kultura im dođe kao  stražarsko mjesto za ,,pravovjerne”.  Rezultat:Umjesto da institucije brinu o kulturi, sudski i policijski organi  treba da je čuvaju od ,,njih“. Tako se dešava da i  nakon sto godina debatu o ključnim kulturnim pitanjima Crne Gore, organizuju entuzijasti I NVO,  proseći sredstva od budžetlija koji su umislili da je kultura samo ono što njima odgovara, a nauka samo ono što prođe njihovu   ideološko-političku recenziju.

Uvjeren  sam da je taj soj prepoznat , te im želim sreću sa  njihovim mentorima i njihovom ,,budžetskom kvazikulturom”.

No, da je moguće  stvoriti trajno kulturno dobro od značaja za Crnu Goru i u takvim uslovima, ubjedljivo svjedoči CANU, koja je izdavačkom produkcijom, programskim i projektnim zadacima, konačno  preuzela  odgovornost koju treba da ima najviša naučna i kulturna institucija u Crnoj Gori. Među brojnim vrijednim izdanjima koji legitimišu rad ove institucije, izdvajam šest knjiga o bardu južnoslovenskog prava Valtazaru Bogišiću i Opštem imovinskom zakonu, koje su nastale angažmanom akademika Zorana Rašovića, trotomnu Istoriju matematike prof.dr Miodraga Perovića, koja služi na čast intelektualnoj zajednici  Crne Gore, kao i novouspostavljene edicije istorijskih izvora o Crnoj Gori. Festival knjige u Kotoru, održan pod geslom Pazi što čitaš je uspješan odgovor neoliberalnoj i kvazikulturnoj festivalizaciji kulturne baštine.

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Lirika Duklje i žrtvovani saveznik

Vjerovatno se desilo dosta značajnog u kulturi Crne Gore, a bilo je i promašaja, kao što ih uvijek bude. U nemogućnosti da sve ispratim i dam valjan sud, izdvojiću ono što je za mene značajno za crnogorsku književnost.  Riječ je o knjizi Lirika Duklje Jevrema Brkovića, objavljenoj u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kapitalnoj knjizi, izboru  iz cjelokupne Brkovićeve poezije, koji je sačinila dr Tatjana Bečanović. Na preko sedamstotina stranica predstavljen je gotovo kompletan i tematski zaokružen Brkovićev pjesnički korpus iz kojeg se vidi koliko je ovaj pisac značajan za crnogorsku književnost, duhovnost i kulturu. Kroz knjigu je prikazan duh naroda i podneblja, svekolika tradicija, neka  vrsta pjesničke istorije, onaj njen suptilni dio, niti koje nas održavaju. Ovom knjigom, Brković je u svemu klasik crnogorske književnosti. Na ovako ozbiljno izdanje Brkovićevog pjesništa, dugo se čekalo, a odavno je sazrela potreba sa njim.

I drugi događaj, nešto što je mene posebno fasciniralo, jeste dokumntarna emisija Žrtvovani saveznik, novinarke Marije Ivanović u produkciji Televizije Crne Gore. Emisija je rađena povodom sto godina od nasilnog prisjedinjenja Crne Gore Srbiji. Dokumentarna je i više od toga. Ivanovićeva suptilno oslikava vrijeme i prilike koje su prethodile nestanku Crne Gore, nijansirajući njenu dramu i dajući joj univerzalne okvire. U mnoštvu dokumentarnih i drugih emisija, natpisa, feljtona, knjiga koje se bave ovom temom, posebno u ovoj godini, Žrtvovani saveznik se izdvaja, dajući sliku onog vremena i na globalnom i  na domaćem planu, oslikavajući svu našu tragiku i stradanje, ali i uzvišenost, svojstvenu Crnogorcima i Crnoj Gori.

 

Varja Đukić, glumica: Nagrade za filmske autore

Neka program Ministarstva kulture Kreativna Crna Gora proistekne iz dobrog iskustva 2018. Vidljivo je veliki „korak“ učinio rad Filmskog centra Crne Gore koji okuplja produkcijske kapacitete međunarodnog nivoa. Raduje povratak filmskih autora sa nagradama na međunarodnim festivalima, podrška filmskoj produkciji. Film Ti imaš noć Salatića, pred kraj godine donosi samo glasove o nagradama. Festivali filmski u Podgorici imaju brojnu publiku i odličan izbor filmova. Podrška sjajnom Festivalu stripa u Herceg Novom. Značajna je produkcija serije Grudi u režiji Marije Perović koja je emitovana u godini najveće kulturološke, globalne borbe za ženska, u stvari, ljudska prava. Ovu  godinu je obilježila desničarska kapitalistička nemilosrdno uporna (pogledati „kartu“ događaja) bitka za dominacijom nad pravima žena. Za prosperitet, za sekularnu državu, jer dominiraju tumačenja identiteta u odnosu na religiju, veliki napor ulažu organizacije za zaštitu prava žena, za borbu protiv nasilja nad ženama i u porodici. Vatromet pozorišnih produkcija je važna osobina 2018… Nažalost, nagnuto je neravnomjerno i gotovo isključivo – ne na „Sjeveru“ Crne Gore.

Za mene lično, godina je prepuna teatara i uloga, težine, složenosti kakvu nisam očekivala.  Jele u Ekvinociju u režiji Ivice Kunčevića, Majka u Krvavim svadbama u režiji Igora Vuka Torbice, ponovo su me privele tragičnim sudbinama žena, majki u siromaštvom izrabljenom i tradicijom hudom okovanom „svijetu“. Dokle pogled seže Arpada Šilinga i igranje u Parizu u teatru Sen Germen, zbog reakcije francuske publike, vjerovartno je samo kap u moru sjajnih doživljaja koje su upriličili naši filmski i likovni umjetnici.

Medije sve manje zanima fenomen stvaralaštva, samo su emiteri filmova i serija pogodnih za komercijalizaciju.  Zbog toga su na gubitku svi, nema kritike, književne, filmske, likovne, pozorišne. To je put za provincijalizaciju kulture.  Konačno, državne ustanove kulture  koje čuvaju i produciraju kulturna djela sa ciljem da budu naš  izraz koji komunicira bez granica, ne treba da budu i pod jurisdikcijom Vlade bez konkursa, da izbor menadžera koji ih vode bude rukovođen i programom za trajanje mandata na koji se odnosi njihov izbor. Zakon o kulturi treba mijenjati kako se ne bi događale bravure koje se dešavaju u Nacionalnom tetaru, jer CNP je najznačajnija institucija kulture (i obrazovanja).

 

Ratimir Martinović, pijanista: Festival KotorArt u cjelini

Siguran sam da neću biti originalan. Istaći ću događaj iz domena moje struke, umjetničke muzike: kotorski koncerti Judže Vang, svjetske super -zvijezde među pijanistima koja je po prvi, ali ne i posljednji put nastupila u ovom kutku planete. Svirala je na dva koncerta sa ništa manje sjajnim, vodećim violinistom današnjice Leonidasom Kavakosom i genijalnim perkusionistom Martinom Grubingerom.

Mogao bih se  nadovezati na izrečeno pa za kulturni događaj  preporučiti Festival KotorArt, u cjelini. Ne samo zbog kvaliteta njegovih programa. Znam, zvuči kao kliše. Ali treba imati na umu da, recimo nastupi spomenutih muzičara i u najznačajnijim svjetskim metropoloma nerijetko predstavljaju kulturne događaje.

Kulturni promašaj i ove godine: trend nevraćanja mladih umjetnika u zemlju. Otići trebaju, ali ih vraćati moramo. Jer u suprotnom – čemu onda sve?!

 

Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka: Mračnjački „kulturni“ krug

Najnegativniji „kulturni“ događaj u protekloj godini, koji je utoliko strašniji što je samo pitoreskno-paradigmatičan pokazatelj jednog dubinski katastrofalnog društveno-kulturnog stanja, jeste mračnjački „kulturni“ krug na Orlovom kršu, održan u okviru predizborne kampanje DPS-a za prošlogodišnje predsjedničke izbore. Nemali broj pripadnika „intelektualnih elita“, odnosno odabranih stvaralaca i predstavnika institucija iz oblasti kulture i nauke, otvoreno se pokazao  spreman „prodati dušu vragu“ za još malo moći, još funkcija, još novca. Najjezivije u ovome, kao i u svakom klanovskom okupljanju intelektualaca i umjetnika oko bilo kojih političara i partija, je to što kod nekih od njih nije sporno znanje, nego moral – pristajanje uz parole, ili ćutanje, umjesto da se kritički promišlja i upozorava na „budite smotreni i bdijte“, na konto svake ideologije i demagogije.

Iz  palanačke učmalosti na polju kulture i nauke, koja na čelu sa onima koji karijere prave beskrupulozno koristeći političke uticaje i podrške sve brže klizi „iz duboke u najdublju noć“, u protekloj godini, kada je pozorište u pitanju, najčešće se izdvajao Zetski dom: uključivanjem u evropske projekte, nekim vrijednim i hrabrim predstavama, te uspostavljanjem razvoja mlade publike, odnosno zasnivanjem Dramskog studija i Dana umjetničkog obrazovanja. To je krajnje rijedak i dragocjen primjer neophodne sistemske saradnje sektora prosvjete i kulture u Crnoj Gori.

 

Tanja Bakić, književnica i prevoditeljka: Odakle zovem i Lako prizemljenje

Kulturni događaj – lijepo i uspješno osmišljen koncept međunarodnog književnog festivala Odakle zovem  u Podgorici i prevod knjige poezije Lako prizemljenje škotskog i britanskog višestruko nagrađivanog autora Dona Patersona (Ratkovićevih večeri poezije), koji je samo za ovu knjigu dobio nagradu Whitbread (danas poznatiju kao Costa Poetry Award) i nagradu T.S. Eliot, najcijenjeniju britansku pjesničku nagradu. Crna Gora je prva  u regionu  prevela ovu značajnu pjesničku knjigu.

Kulturni promašaj – i dalje ne postoje književne nagrade. Pardon, postoje nagrade mješovitog tipa u koje „ulazi“ i književnost kao marginalizovana pojava u Crnoj Gori.  Naprednije države u regionu imaju višedecenijsku tradiciju dodjeljivanja književnih nagrada u nekoliko kategorija: najbolji roman godine, najbolja knjiga poezije, najbolja knjiga drama, najbolji književni prevod – i to u nekoliko potkategorija – za poeziju, fikciju, humanistiku, te i bezbroj drugih nagrada novčanog tipa koje dodjeljuju razne institucije i strukovna udruženja u kojima mandat žiriju traje samo godinu dana, a ne doživotno.

Takođe, u poslednje vrijeme na žalost  postoji tendencija da se ionako mali broj nagrada u Crnoj Gori ne dodijeli crnogorskim autorima, već da se njima časte ionako prenagrađivani autori iz regiona.

 

Vuk Perović, filmski kritičar: Prijem Crne Gore u Euroimaž

Pozitivno – prijem Crne Gore u Euroimaž. Time je zaokružen sistem koji je počeo osnivanjem Filmskog centra Crne Gore. Uz različite platforme koje omogućavaju finansiranje i promociju filmskih projekata, a kojih je Crna Gora već dio, Euroimaž  predstavlja najvažniju stepenicu koja mnogo toga može da pruži filmadžijama. Druga lijepa stvar koja je obilježila filmsku godinu je prisustvo Crne Gore na Venecijanskom filmskom festivalu. Dugometražno igrano ostvarenje Ivana Salatića Ti imaš noć bilo je dio selekcije u programu Nedjelja kritika. Salatić je već bio u Veneciji sa kratkim filmom Dvorišta u selekciji Orizonti. To što se ponovo našao na jednoj od tri najprestižnije filmske smotre na svijetu, sada sa svojim debitantskim dugometražnim ostvarenjem, izuzetnan je  uspjeh i za mnogo veće kinematografije od naše. Festivalska godina je za filmove iz Crne Gore bila izuzetno uspješna. Osim Venecije, imali smo filmove igrane dugometražne filmove u Montrealu i Motovunu, kratke i dokumentarne u Sarajevu, opet kratke u grčkoj Drami i dokumentarni u Lisabonu. Vrlo zanimljiva godina.

Negativno – odnos Univerziteta Crne Gore prema Fakultetu dramskih umjetnosti. Za gore navedeni pozitivni utisak u velikoj mjeri zaduženi su i ljudi koji su završili upravo tu školu. Tako da je baš neobično da se na takav način posmatra rad FDU i uopšte umjetničko obrazovanje.


Sanja Jovanović, producentkinja
: Opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti

Godinu za nama je obilježio crnogorski film. Mnogo urađeno na polju profesionalizacije i promocije crnogorske kinematografije i naših autora, ali i podrške filmskoj proizvodnji. Posebno bih istakla vidjljivost i promociju crnogorskih filmova na internacionalnom planu: u Montrealu smo imali dva filma crogorskih autora Između dana i noći Andra Martinovića i Granice, kiše Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara; u Veneciji je film Ti imaš noć, reditelja Ivana Salatića imao svjetsku premijeru, a zatim osvojio Grand Prix na Festivalu autorskog filma u Beogradu; i najveće iznenađenje, film Lijenština mladog autora Alekse Stefana Radunovića, koji je bio uvršten u programe velikog broja regionalnih festivala. Godinu završavamo u znaku lijepih vijesti da je Crna Gora, poslije višegodišnjih napora, postala članica najvećeg evropskog fonda za kinematografiju – Eurimaž, što je svojevrsna garancija da će crnogorska kinematografija u narednim godinama imati još više uspjeha na međunarodnom planu.

U vrijeme kada crnogorski dramski umjetnici nižu uspjehe u svijetu i promovišu Crnu Goru na najbolji mogući način, dešava se da pojedini ne prepoznaju ,,isplativost” umjetničkog obrazovanja i dovode u pitanje opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti.  U kategoriji najvećeg promašaja u kulturi, nastojanje da se u korijenu sasiječe razvoj najvećeg crnogorskog umjetničkog potencijala –  nema konkurenciju.

 

Zoran Rakočević, pozorišni reditelj: Sobe Praznog prostora

Za kulturni događaj 2018. godine biram pozorišnu predstavu Sobe u produkciji DS Prazan prostor, koju je po tekstu Ilije Đurovića režirao Mirko Radonjić, uz asistenturu Marije Backović. Više je razloga za ovakvu moju odluku. Prije svega zato što nezavisna scena u Crnoj Gori diše na aparatima i prije nego je ikad stala na noge. „Podrumski“ ambijent u kojem može da stane svega 20-ak gledalaca ovog dramskog studija, vjerovatno najuspješnije organizacije ovog tipa u zemlji, i šire, uprizorenje je na odnos državnih i lokalnih vlasti prema dramskom stvaralaštvu za mlade. Drugo, još važnije, Sobe su izuzetan umjetnički domet, jer komuniciraju sa nama preko tabua, preko naših strahova i snova, približavajući nas memli života kojom smo okruženi, ali se u svojoj jeftinoj i površnoj gordosti pravimo da je ne primjećujemo i ne odbolijevamo.Sobe čine Podgoricu Berlinom, cijela dva i po kvalitetna sata, a uz to, dobijete i pivo u pauzi.

Kulturni promašaj 2018.godine je  je kulturni debakl i zastiđe Crne Gore, koje se samo može mjeriti sa „kulturnim“ proslavama opštinskih svetkovina uz Bobana Rajovića (Dan opštine Berane), Sandru Afriku (Andrijevica) i tzv Goci bend (Plužine). U pitanju je podatak da u Narodnom muzeju naše države nedostaje između 3 i 10 hiljada eksponata. Opljačkani su. Nema požara, nema kuge, nema epidemije koja može da se mjeri sa ovim terorom nad kulturnim nasljeđem, za koji će, nadam se, jednog dana neko biti uhićen.

Miroslav MINIĆ

Komentari

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo