Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2018. GODINE: Iz duboke u najdublju noć i poneki bljesak

Objavljeno prije

na

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2018. oduševilo, a šta smatraju za promašaj


Balša Brković, pisac
: Zona nezdravog status kvoa

Negativni utisak je prije svega to što se stvari ne mijenjaju, što se, kada je riječ o kulturi, ostaje u zoni nezdravog i opasnog status kvoa. Umjesto živog prostora kulture, u kojem se ispituju granice i osvaja novo – mi smo u zoni podobne i nepodobne kulture, nacionalnih i partijskih ,,komesara” i dvorskog diktata koji se doživljava kao sveto pismo. Izgleda mi kao da ovdje nikome ne smeta što je kulturna scena bila dinamičnija i razuđenija prije desetak godina nego danas. Ono što je opasno – ako se ovakav trend nastavi – stvari će postati još gore. Niko se  ne zabrinjava što mladi pisci, slikari ili glumci odlaze.   Prostor koji im ovdje nedostaje – budući da su sve poklopili podobni diletanti sponzorisani od Dvora – oni će naći negdje drugo, što će biti sjajno za njih, ali izuzetno loše za Crnu Goru. Pravu sliku odnosa prema kulturi u CG dočarava ona scena kada gradonačelnik jednoga grada polemiše sa glumcem u pozorišnoj sali.

Pozitivni događaji  su,   po pravilu, neka vrsta incidenta ili stvar lične borbe, obično lišene podrške institucija. Ali, ima ih, a to je najvažnije. Uživao sam u čitanju Bečanovićevog Poremećaja, Andro Martinović je snimio odličan film Između dana i noći koji je premijerno prikazan na festivalu u Montrealu, svidjela mi se inspirativna izložba Zorana Živkovića ljetos u Kotoru…

Ipak, podvig koji će zasigurno imati mnogo veću težinu od sezonskih svođenja računa je jedna izuzetna, monumantalna knjiga, duhovni podvig prvog reda – trotomna Istorija matematike profesora Miodraga Perovića objavljena u CANU.”

 

Akademik Šerbo Rastoder: Budžetski Crnogorci

Suštinski nova pojava u kulturi Crne Gore je prepoznavanje klana tzv.  budžetskih Crnogoraca  kao najpogubnije pojave u crnogorskoj kulturi.To je onaj dio kulturne   kvazielite koja dijeli priznanja i zvanja između sebe, lobira   (parama) po regionu o sastavljanju ,,žirija” koji dodjeljuju najveće nagrade lobistima. Lamentiraju nad crnogorskom kulturom, onda  kad ih nema u budżetu,Njegoša „brane“ od kritičkih opservacija  ali ih ne zanima gdje nestaše  njegov sat i  njegov zlatni pečat. Broje glasove koje su dobili prilikom izbora u akademije ali ne vide da 8.997 predmeta  i istorijskih izvora nema u fondovima Narodnog muzeja. Umjesto da se zbog toga zemlja trese  jer je to njeno najveće podrivanje-muk. Oni  se samo bave institucijama nad kojima nemaju kontrolu i izborima koje ne mogu kontrolisati. Njih ne zanima oponiranje onima koji to zaslužuju,jer su oni iznad toga, njih ne zanima sudbina institucija stvorenih u  teškim vremenima  da brane crnogorski identitet koje su zaposjeli i uglavnom obesmislili.

Ako nijesu prikopčani na  neki budžetski fond, onda je Crna Gora  za  njih samo parola, a  kultura im dođe kao  stražarsko mjesto za ,,pravovjerne”.  Rezultat:Umjesto da institucije brinu o kulturi, sudski i policijski organi  treba da je čuvaju od ,,njih“. Tako se dešava da i  nakon sto godina debatu o ključnim kulturnim pitanjima Crne Gore, organizuju entuzijasti I NVO,  proseći sredstva od budžetlija koji su umislili da je kultura samo ono što njima odgovara, a nauka samo ono što prođe njihovu   ideološko-političku recenziju.

Uvjeren  sam da je taj soj prepoznat , te im želim sreću sa  njihovim mentorima i njihovom ,,budžetskom kvazikulturom”.

No, da je moguće  stvoriti trajno kulturno dobro od značaja za Crnu Goru i u takvim uslovima, ubjedljivo svjedoči CANU, koja je izdavačkom produkcijom, programskim i projektnim zadacima, konačno  preuzela  odgovornost koju treba da ima najviša naučna i kulturna institucija u Crnoj Gori. Među brojnim vrijednim izdanjima koji legitimišu rad ove institucije, izdvajam šest knjiga o bardu južnoslovenskog prava Valtazaru Bogišiću i Opštem imovinskom zakonu, koje su nastale angažmanom akademika Zorana Rašovića, trotomnu Istoriju matematike prof.dr Miodraga Perovića, koja služi na čast intelektualnoj zajednici  Crne Gore, kao i novouspostavljene edicije istorijskih izvora o Crnoj Gori. Festival knjige u Kotoru, održan pod geslom Pazi što čitaš je uspješan odgovor neoliberalnoj i kvazikulturnoj festivalizaciji kulturne baštine.

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Lirika Duklje i žrtvovani saveznik

Vjerovatno se desilo dosta značajnog u kulturi Crne Gore, a bilo je i promašaja, kao što ih uvijek bude. U nemogućnosti da sve ispratim i dam valjan sud, izdvojiću ono što je za mene značajno za crnogorsku književnost.  Riječ je o knjizi Lirika Duklje Jevrema Brkovića, objavljenoj u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kapitalnoj knjizi, izboru  iz cjelokupne Brkovićeve poezije, koji je sačinila dr Tatjana Bečanović. Na preko sedamstotina stranica predstavljen je gotovo kompletan i tematski zaokružen Brkovićev pjesnički korpus iz kojeg se vidi koliko je ovaj pisac značajan za crnogorsku književnost, duhovnost i kulturu. Kroz knjigu je prikazan duh naroda i podneblja, svekolika tradicija, neka  vrsta pjesničke istorije, onaj njen suptilni dio, niti koje nas održavaju. Ovom knjigom, Brković je u svemu klasik crnogorske književnosti. Na ovako ozbiljno izdanje Brkovićevog pjesništa, dugo se čekalo, a odavno je sazrela potreba sa njim.

I drugi događaj, nešto što je mene posebno fasciniralo, jeste dokumntarna emisija Žrtvovani saveznik, novinarke Marije Ivanović u produkciji Televizije Crne Gore. Emisija je rađena povodom sto godina od nasilnog prisjedinjenja Crne Gore Srbiji. Dokumentarna je i više od toga. Ivanovićeva suptilno oslikava vrijeme i prilike koje su prethodile nestanku Crne Gore, nijansirajući njenu dramu i dajući joj univerzalne okvire. U mnoštvu dokumentarnih i drugih emisija, natpisa, feljtona, knjiga koje se bave ovom temom, posebno u ovoj godini, Žrtvovani saveznik se izdvaja, dajući sliku onog vremena i na globalnom i  na domaćem planu, oslikavajući svu našu tragiku i stradanje, ali i uzvišenost, svojstvenu Crnogorcima i Crnoj Gori.

 

Varja Đukić, glumica: Nagrade za filmske autore

Neka program Ministarstva kulture Kreativna Crna Gora proistekne iz dobrog iskustva 2018. Vidljivo je veliki „korak“ učinio rad Filmskog centra Crne Gore koji okuplja produkcijske kapacitete međunarodnog nivoa. Raduje povratak filmskih autora sa nagradama na međunarodnim festivalima, podrška filmskoj produkciji. Film Ti imaš noć Salatića, pred kraj godine donosi samo glasove o nagradama. Festivali filmski u Podgorici imaju brojnu publiku i odličan izbor filmova. Podrška sjajnom Festivalu stripa u Herceg Novom. Značajna je produkcija serije Grudi u režiji Marije Perović koja je emitovana u godini najveće kulturološke, globalne borbe za ženska, u stvari, ljudska prava. Ovu  godinu je obilježila desničarska kapitalistička nemilosrdno uporna (pogledati „kartu“ događaja) bitka za dominacijom nad pravima žena. Za prosperitet, za sekularnu državu, jer dominiraju tumačenja identiteta u odnosu na religiju, veliki napor ulažu organizacije za zaštitu prava žena, za borbu protiv nasilja nad ženama i u porodici. Vatromet pozorišnih produkcija je važna osobina 2018… Nažalost, nagnuto je neravnomjerno i gotovo isključivo – ne na „Sjeveru“ Crne Gore.

Za mene lično, godina je prepuna teatara i uloga, težine, složenosti kakvu nisam očekivala.  Jele u Ekvinociju u režiji Ivice Kunčevića, Majka u Krvavim svadbama u režiji Igora Vuka Torbice, ponovo su me privele tragičnim sudbinama žena, majki u siromaštvom izrabljenom i tradicijom hudom okovanom „svijetu“. Dokle pogled seže Arpada Šilinga i igranje u Parizu u teatru Sen Germen, zbog reakcije francuske publike, vjerovartno je samo kap u moru sjajnih doživljaja koje su upriličili naši filmski i likovni umjetnici.

Medije sve manje zanima fenomen stvaralaštva, samo su emiteri filmova i serija pogodnih za komercijalizaciju.  Zbog toga su na gubitku svi, nema kritike, književne, filmske, likovne, pozorišne. To je put za provincijalizaciju kulture.  Konačno, državne ustanove kulture  koje čuvaju i produciraju kulturna djela sa ciljem da budu naš  izraz koji komunicira bez granica, ne treba da budu i pod jurisdikcijom Vlade bez konkursa, da izbor menadžera koji ih vode bude rukovođen i programom za trajanje mandata na koji se odnosi njihov izbor. Zakon o kulturi treba mijenjati kako se ne bi događale bravure koje se dešavaju u Nacionalnom tetaru, jer CNP je najznačajnija institucija kulture (i obrazovanja).

 

Ratimir Martinović, pijanista: Festival KotorArt u cjelini

Siguran sam da neću biti originalan. Istaći ću događaj iz domena moje struke, umjetničke muzike: kotorski koncerti Judže Vang, svjetske super -zvijezde među pijanistima koja je po prvi, ali ne i posljednji put nastupila u ovom kutku planete. Svirala je na dva koncerta sa ništa manje sjajnim, vodećim violinistom današnjice Leonidasom Kavakosom i genijalnim perkusionistom Martinom Grubingerom.

Mogao bih se  nadovezati na izrečeno pa za kulturni događaj  preporučiti Festival KotorArt, u cjelini. Ne samo zbog kvaliteta njegovih programa. Znam, zvuči kao kliše. Ali treba imati na umu da, recimo nastupi spomenutih muzičara i u najznačajnijim svjetskim metropoloma nerijetko predstavljaju kulturne događaje.

Kulturni promašaj i ove godine: trend nevraćanja mladih umjetnika u zemlju. Otići trebaju, ali ih vraćati moramo. Jer u suprotnom – čemu onda sve?!

 

Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka: Mračnjački „kulturni“ krug

Najnegativniji „kulturni“ događaj u protekloj godini, koji je utoliko strašniji što je samo pitoreskno-paradigmatičan pokazatelj jednog dubinski katastrofalnog društveno-kulturnog stanja, jeste mračnjački „kulturni“ krug na Orlovom kršu, održan u okviru predizborne kampanje DPS-a za prošlogodišnje predsjedničke izbore. Nemali broj pripadnika „intelektualnih elita“, odnosno odabranih stvaralaca i predstavnika institucija iz oblasti kulture i nauke, otvoreno se pokazao  spreman „prodati dušu vragu“ za još malo moći, još funkcija, još novca. Najjezivije u ovome, kao i u svakom klanovskom okupljanju intelektualaca i umjetnika oko bilo kojih političara i partija, je to što kod nekih od njih nije sporno znanje, nego moral – pristajanje uz parole, ili ćutanje, umjesto da se kritički promišlja i upozorava na „budite smotreni i bdijte“, na konto svake ideologije i demagogije.

Iz  palanačke učmalosti na polju kulture i nauke, koja na čelu sa onima koji karijere prave beskrupulozno koristeći političke uticaje i podrške sve brže klizi „iz duboke u najdublju noć“, u protekloj godini, kada je pozorište u pitanju, najčešće se izdvajao Zetski dom: uključivanjem u evropske projekte, nekim vrijednim i hrabrim predstavama, te uspostavljanjem razvoja mlade publike, odnosno zasnivanjem Dramskog studija i Dana umjetničkog obrazovanja. To je krajnje rijedak i dragocjen primjer neophodne sistemske saradnje sektora prosvjete i kulture u Crnoj Gori.

 

Tanja Bakić, književnica i prevoditeljka: Odakle zovem i Lako prizemljenje

Kulturni događaj – lijepo i uspješno osmišljen koncept međunarodnog književnog festivala Odakle zovem  u Podgorici i prevod knjige poezije Lako prizemljenje škotskog i britanskog višestruko nagrađivanog autora Dona Patersona (Ratkovićevih večeri poezije), koji je samo za ovu knjigu dobio nagradu Whitbread (danas poznatiju kao Costa Poetry Award) i nagradu T.S. Eliot, najcijenjeniju britansku pjesničku nagradu. Crna Gora je prva  u regionu  prevela ovu značajnu pjesničku knjigu.

Kulturni promašaj – i dalje ne postoje književne nagrade. Pardon, postoje nagrade mješovitog tipa u koje „ulazi“ i književnost kao marginalizovana pojava u Crnoj Gori.  Naprednije države u regionu imaju višedecenijsku tradiciju dodjeljivanja književnih nagrada u nekoliko kategorija: najbolji roman godine, najbolja knjiga poezije, najbolja knjiga drama, najbolji književni prevod – i to u nekoliko potkategorija – za poeziju, fikciju, humanistiku, te i bezbroj drugih nagrada novčanog tipa koje dodjeljuju razne institucije i strukovna udruženja u kojima mandat žiriju traje samo godinu dana, a ne doživotno.

Takođe, u poslednje vrijeme na žalost  postoji tendencija da se ionako mali broj nagrada u Crnoj Gori ne dodijeli crnogorskim autorima, već da se njima časte ionako prenagrađivani autori iz regiona.

 

Vuk Perović, filmski kritičar: Prijem Crne Gore u Euroimaž

Pozitivno – prijem Crne Gore u Euroimaž. Time je zaokružen sistem koji je počeo osnivanjem Filmskog centra Crne Gore. Uz različite platforme koje omogućavaju finansiranje i promociju filmskih projekata, a kojih je Crna Gora već dio, Euroimaž  predstavlja najvažniju stepenicu koja mnogo toga može da pruži filmadžijama. Druga lijepa stvar koja je obilježila filmsku godinu je prisustvo Crne Gore na Venecijanskom filmskom festivalu. Dugometražno igrano ostvarenje Ivana Salatića Ti imaš noć bilo je dio selekcije u programu Nedjelja kritika. Salatić je već bio u Veneciji sa kratkim filmom Dvorišta u selekciji Orizonti. To što se ponovo našao na jednoj od tri najprestižnije filmske smotre na svijetu, sada sa svojim debitantskim dugometražnim ostvarenjem, izuzetnan je  uspjeh i za mnogo veće kinematografije od naše. Festivalska godina je za filmove iz Crne Gore bila izuzetno uspješna. Osim Venecije, imali smo filmove igrane dugometražne filmove u Montrealu i Motovunu, kratke i dokumentarne u Sarajevu, opet kratke u grčkoj Drami i dokumentarni u Lisabonu. Vrlo zanimljiva godina.

Negativno – odnos Univerziteta Crne Gore prema Fakultetu dramskih umjetnosti. Za gore navedeni pozitivni utisak u velikoj mjeri zaduženi su i ljudi koji su završili upravo tu školu. Tako da je baš neobično da se na takav način posmatra rad FDU i uopšte umjetničko obrazovanje.


Sanja Jovanović, producentkinja
: Opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti

Godinu za nama je obilježio crnogorski film. Mnogo urađeno na polju profesionalizacije i promocije crnogorske kinematografije i naših autora, ali i podrške filmskoj proizvodnji. Posebno bih istakla vidjljivost i promociju crnogorskih filmova na internacionalnom planu: u Montrealu smo imali dva filma crogorskih autora Između dana i noći Andra Martinovića i Granice, kiše Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara; u Veneciji je film Ti imaš noć, reditelja Ivana Salatića imao svjetsku premijeru, a zatim osvojio Grand Prix na Festivalu autorskog filma u Beogradu; i najveće iznenađenje, film Lijenština mladog autora Alekse Stefana Radunovića, koji je bio uvršten u programe velikog broja regionalnih festivala. Godinu završavamo u znaku lijepih vijesti da je Crna Gora, poslije višegodišnjih napora, postala članica najvećeg evropskog fonda za kinematografiju – Eurimaž, što je svojevrsna garancija da će crnogorska kinematografija u narednim godinama imati još više uspjeha na međunarodnom planu.

U vrijeme kada crnogorski dramski umjetnici nižu uspjehe u svijetu i promovišu Crnu Goru na najbolji mogući način, dešava se da pojedini ne prepoznaju ,,isplativost” umjetničkog obrazovanja i dovode u pitanje opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti.  U kategoriji najvećeg promašaja u kulturi, nastojanje da se u korijenu sasiječe razvoj najvećeg crnogorskog umjetničkog potencijala –  nema konkurenciju.

 

Zoran Rakočević, pozorišni reditelj: Sobe Praznog prostora

Za kulturni događaj 2018. godine biram pozorišnu predstavu Sobe u produkciji DS Prazan prostor, koju je po tekstu Ilije Đurovića režirao Mirko Radonjić, uz asistenturu Marije Backović. Više je razloga za ovakvu moju odluku. Prije svega zato što nezavisna scena u Crnoj Gori diše na aparatima i prije nego je ikad stala na noge. „Podrumski“ ambijent u kojem može da stane svega 20-ak gledalaca ovog dramskog studija, vjerovatno najuspješnije organizacije ovog tipa u zemlji, i šire, uprizorenje je na odnos državnih i lokalnih vlasti prema dramskom stvaralaštvu za mlade. Drugo, još važnije, Sobe su izuzetan umjetnički domet, jer komuniciraju sa nama preko tabua, preko naših strahova i snova, približavajući nas memli života kojom smo okruženi, ali se u svojoj jeftinoj i površnoj gordosti pravimo da je ne primjećujemo i ne odbolijevamo.Sobe čine Podgoricu Berlinom, cijela dva i po kvalitetna sata, a uz to, dobijete i pivo u pauzi.

Kulturni promašaj 2018.godine je  je kulturni debakl i zastiđe Crne Gore, koje se samo može mjeriti sa „kulturnim“ proslavama opštinskih svetkovina uz Bobana Rajovića (Dan opštine Berane), Sandru Afriku (Andrijevica) i tzv Goci bend (Plužine). U pitanju je podatak da u Narodnom muzeju naše države nedostaje između 3 i 10 hiljada eksponata. Opljačkani su. Nema požara, nema kuge, nema epidemije koja može da se mjeri sa ovim terorom nad kulturnim nasljeđem, za koji će, nadam se, jednog dana neko biti uhićen.

Miroslav MINIĆ

Komentari

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo