Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG RADOŠEVIĆ,  SPORTISTA GODINE PO IZBORU NOVINARA:  Treći  pokušaj  da budem najbolji na svijetu

Objavljeno prije

na

Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce ali i da ih zadajem

 

MONITOR: Novi  ste profesionalni prvak Evrope u boksu u verziji WBO. U  Hamelnu, u meču za šampionski pojas u kategoriji do 69,8 kilograma, pobijedili ste Njemca Ronija Gabela. Jeste  li očekivali  pobjedu?
RADOŠEVIĆ: U svaki meč  ulazim  da pobijedim. Naravno,  tempirao sam formu za taj meč. Tri mjeseca sam se pripremao. Imao sam stotine  rundi sparinga, skidanja kilaže, izuzetan napor, ali na kraju se svaki rad i trud isplati.

MONITOR: To Vam je 33. pobjeda  na profesionalnom ringu. Bili ste prvak Evrope  i  2014. godine. Koji  Vam  je meč ostao  posebno  u  sjećanju  i zašto?
RADOŠEVIĆ:  Svaki meč za titulu i osvajanje pojasa  nosi posebnu draž, a osjećaj nakon osvajanja titule je nešto posebno. Ipak, bez imalo sujete,  jedan meč  je, iako sam u njemu poražen,  ostavio  na mene poseban utisak. Doživio sam da boksujem protiv Feliksa Šturma,  jednog od najboljih boksera današnjice, pred 21 hiljadom gledalaca! A, u momentu kad je Majk Bafer,  najbolji svetski najavljivač borbi,  izgovorio moje ime znao sam da je to ostvarenje mojih bokserskih snova.

MONITOR: Udruženje sportskih novinara  izabralo  Vas je za najboljeg sportistu  Crne Gore u 2018. godini. Šta Vam znači  to priznanje?
RADOŠEVIĆ: Kad vam priznanje za najboljeg u državi  daju oni koji su najbolji  i najvjerniji  hroničari  sportskih zbivanja, onda to ima posebnu težinu. Tim prije što sam, upravo od strane novinara,  proglašen za najboljeg sportistu  Crne Gore u prvoj godini  njene obnovljene nezavisnosti.

Najveći značaj ovogodišnje nagrade  je što sam je osvojio nakon 12 godina i  što sam  jedan od rijetkih sportista  Crne Gore koji se može pohvaliti da je to priznanje osvajao dva puta.

MONITOR: Žiri Udruženja, na zahtjev Svjetske asocijacije novinara, uputio je po tri predloga za izbor najboljih sportista. Jedan od kandidata ste i Vi?  Šta očekujete  od  te kandidature
RADOŠEVIĆ:  Očekujem da moje ime još jače odjekne u bokserskim, a i u sportskim krugovima.

MONITOR: U medijima je najavljeno da ćete na rang listi WBO biti svrstani  među najboljih 15 svjetskih profesionalnih boksera.  Kakva  su  Vam  očekivanja?
RADOŠEVIĆ: Upravo osvojena  titula  prvaka Evrope izazvaće promjene na rang listi i moja očekivanja su da ulaskom u 15 boksera sebe približim meču za prvaka svijeta.

MONITOR: Rekli ste da je titula prvaka Evrope uvod za napad na svjetski pojas. Bio bi to treći put da boksujete za prvaka svijeta. Hoćete li se domoći i te titule?
RADOŠEVIĆ: Nisam u životu navikao da preskačem stepenice,  već sam u karijeri dozirao da uvijek idem  ka vrhu. Tako će biti i ovoga puta. Jedna od tih stepenica  je  put do svjetske titule i bio je osvajanje evropske, a taj cilj sam opet ostvario. Očekujem da se ostvari ona narodna ,,bez treće, nema sreće”  i da moj treći pokušaj  da budem najbolji na svijetu urodi plodom.

MONITOR: Osvojili ste titulu profesionalnog prvaka svijeta u boksu za mlade do 23 godine prije dvanaest godina u Banja Luci. Te 2006. godine  takođe su Vas sportski novinari   proglasili  za najboljeg sportistu Crne Gore. Šta ste sve morali da „pobijedite“  u svom životu da biste postigli sve  dosadašnje uspjehe u bokserskoj karijeri?
RADOŠEVIĆ: Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta, dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce, ali i da ih zadajem.

Znao sam da bokserska karijera ne traje vječno i  da ću kroz 10 -15 godina morati da ostvarim zacrtane ciljeve. Ta odricanja su mi odnijela neka sitna zadovoljstva, a sa druge strane donijela ogromnu satisfakciju.

Danas sa 34 godine mogu da kažem da sam uvažen u svijetu sporta, među kolegama na poslu, među mojim narodom,  završio sam fakultet  i  imam stabilnu porodicu. Riječju, propustio sam dosta, ali sam postigao sve.

MONITOR:  Imate li  odgovarajuće  uslove  za pripreme  za takmičenja i kako usklađujete  bavljenje  boksom sa obavezama kao službenik Posebne jedinice  policije?
RADOŠEVIĆ: Imam i dalje ogromno razumijevanje od strane Uprave policije,  direktora Veselina  Veljovica i svih njegovih prethodnika  i zahvaljuju’i tome mogao sam biti maksimalno posvećen  i  fokusiran na treninge. Što se uslova tiče, Podgorica baš i ne pruža adekvatne uslove, ali sam ipak uspijevao da uz rad u mojem gradu i  uz pripreme u inostranstvu obezbijedim korektne uslove. Najveći nedostatak su  sparing partneri, a boks je vrlo skup sport  jer uz infrastrukturu treba obezbijediti adekvatnu ishranu, suplementaciju, mirnoću  uoči mečeva…

MONITOR:  Šta je presudno uticalo da  se počnete baviti ovom borilačkom vještinom?
RADOŠEVIĆ: Kao dijete sam uživao gledajući boks mečeve mojih idola. Shvatio sam  još tada da je boks nešto gdje mogu da pronađem sebe, a kad mi je otac donio sa jednog putovanja bokserske rukavice više nisam imao dilemu čime ću se baviti.

MONITOR:  Kakva je po Vašem mišljenju sadašnja  generacija  crnogorskih boksera?
RADOŠEVIĆ: Ono što je primjetno jeste da se boks, polako ali sigurno, vraća na staze nekadašnjeg uspjeha. Bokserski klubovi Podgorica, Budva i mnogi drugi izuzetno rade i upravo su osvojene titule na prvenstvu  Evrope za mlade pokazale da boks ima perspektivu  i da će njihova imena dostojno u ringu zamijeniti mene, Nikolu Sjekloću, Dejana Zlatičanina, Micka Žižića i mnoge druge…

Na kraju ovog razgovora  želim da naglasim da od prvog kontakta sa ringom najviše zavisi i vaš dalji agažman u boksu. Ja sam imao sreću da mi prvi trener bude Dragan Đuričković, koji me je na najljepši način prihvatio i naučio tajnama boksa, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. I ne samo njemu već  i svim trenerima sa kojima sam radio, bez čijeg znanja ne bih bio to što sam danas. Takođe moram da pomenem i tzv. sveto trojstvo moje karijere, a to su bez dileme moj trener i kum Zlatko Maliković, nažalost pokojni Rajko Tomić  i menadžer  Redžo Dedeić.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kod nas nije teško indukovati mržnju.  Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se začas pretvaramo u zvijeri.

 

MONITOR: Kakva je situacija u medijima u Crnoj Gori?

MONITOR: Mutnija nego devedesetih. Tada je postojala polarizovana medijska scena, ali na neki drugi, čist i jasan način. Ta polarizacija je bila poštenija. Zagovarao se  rat ili mir, ali je u tom zagovaranju bilo ubjeđenja. Sad to ne vidim. Vidim samo kalkulantska razmišljanja – hoće li mi ovo donijeti neko dobro na kratak rok, hoću li se ogrebati iz nekog fonda. Vidim jednu neiskrenost koja je problematična.

MONITOR: Lista kandidata za Savjet RTCG govori da se vlast neće odreći javnog servisa?

VUKOVIĆ:To je jasno i očekivano. Nije vlast  lani izvela akciju osvajanja RTCG  radi kratkoročnog rezultata, već radi  dugoročne kontrole. To je demotivisalo neke ozbiljne ljude koji bi htjeli da stvari popravljaju, da se bore u tom Savjetu.

Kad se pogleda spisak kandidata, ne vidim među novima nikog ko se uključio u borbu za javno dobro minulih godinu dana.

Ono što je za mene posebno razočaravajuće je da u samom RTCG nije bilo vidljivog otpora. Neki kažu – pa mi razgovaramo o tome svaki dan, mi se bunimo. Da, ali moraš to činiti javno, da bi  korespondiralo sa onim što javnost čini u odbrani  javnog servisa.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRKO RADONJIĆ, DIPLOMIRANI SLIKAR I POZORIŠNI REDITELJ: Tumor traži skalpel

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće

 

MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?

RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.

Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.

MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu  za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?

RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana  je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo