Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG RADOŠEVIĆ,  SPORTISTA GODINE PO IZBORU NOVINARA:  Treći  pokušaj  da budem najbolji na svijetu

Objavljeno prije

na

Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce ali i da ih zadajem

 

MONITOR: Novi  ste profesionalni prvak Evrope u boksu u verziji WBO. U  Hamelnu, u meču za šampionski pojas u kategoriji do 69,8 kilograma, pobijedili ste Njemca Ronija Gabela. Jeste  li očekivali  pobjedu?
RADOŠEVIĆ: U svaki meč  ulazim  da pobijedim. Naravno,  tempirao sam formu za taj meč. Tri mjeseca sam se pripremao. Imao sam stotine  rundi sparinga, skidanja kilaže, izuzetan napor, ali na kraju se svaki rad i trud isplati.

MONITOR: To Vam je 33. pobjeda  na profesionalnom ringu. Bili ste prvak Evrope  i  2014. godine. Koji  Vam  je meč ostao  posebno  u  sjećanju  i zašto?
RADOŠEVIĆ:  Svaki meč za titulu i osvajanje pojasa  nosi posebnu draž, a osjećaj nakon osvajanja titule je nešto posebno. Ipak, bez imalo sujete,  jedan meč  je, iako sam u njemu poražen,  ostavio  na mene poseban utisak. Doživio sam da boksujem protiv Feliksa Šturma,  jednog od najboljih boksera današnjice, pred 21 hiljadom gledalaca! A, u momentu kad je Majk Bafer,  najbolji svetski najavljivač borbi,  izgovorio moje ime znao sam da je to ostvarenje mojih bokserskih snova.

MONITOR: Udruženje sportskih novinara  izabralo  Vas je za najboljeg sportistu  Crne Gore u 2018. godini. Šta Vam znači  to priznanje?
RADOŠEVIĆ: Kad vam priznanje za najboljeg u državi  daju oni koji su najbolji  i najvjerniji  hroničari  sportskih zbivanja, onda to ima posebnu težinu. Tim prije što sam, upravo od strane novinara,  proglašen za najboljeg sportistu  Crne Gore u prvoj godini  njene obnovljene nezavisnosti.

Najveći značaj ovogodišnje nagrade  je što sam je osvojio nakon 12 godina i  što sam  jedan od rijetkih sportista  Crne Gore koji se može pohvaliti da je to priznanje osvajao dva puta.

MONITOR: Žiri Udruženja, na zahtjev Svjetske asocijacije novinara, uputio je po tri predloga za izbor najboljih sportista. Jedan od kandidata ste i Vi?  Šta očekujete  od  te kandidature
RADOŠEVIĆ:  Očekujem da moje ime još jače odjekne u bokserskim, a i u sportskim krugovima.

MONITOR: U medijima je najavljeno da ćete na rang listi WBO biti svrstani  među najboljih 15 svjetskih profesionalnih boksera.  Kakva  su  Vam  očekivanja?
RADOŠEVIĆ: Upravo osvojena  titula  prvaka Evrope izazvaće promjene na rang listi i moja očekivanja su da ulaskom u 15 boksera sebe približim meču za prvaka svijeta.

MONITOR: Rekli ste da je titula prvaka Evrope uvod za napad na svjetski pojas. Bio bi to treći put da boksujete za prvaka svijeta. Hoćete li se domoći i te titule?
RADOŠEVIĆ: Nisam u životu navikao da preskačem stepenice,  već sam u karijeri dozirao da uvijek idem  ka vrhu. Tako će biti i ovoga puta. Jedna od tih stepenica  je  put do svjetske titule i bio je osvajanje evropske, a taj cilj sam opet ostvario. Očekujem da se ostvari ona narodna ,,bez treće, nema sreće”  i da moj treći pokušaj  da budem najbolji na svijetu urodi plodom.

MONITOR: Osvojili ste titulu profesionalnog prvaka svijeta u boksu za mlade do 23 godine prije dvanaest godina u Banja Luci. Te 2006. godine  takođe su Vas sportski novinari   proglasili  za najboljeg sportistu Crne Gore. Šta ste sve morali da „pobijedite“  u svom životu da biste postigli sve  dosadašnje uspjehe u bokserskoj karijeri?
RADOŠEVIĆ: Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta, dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce, ali i da ih zadajem.

Znao sam da bokserska karijera ne traje vječno i  da ću kroz 10 -15 godina morati da ostvarim zacrtane ciljeve. Ta odricanja su mi odnijela neka sitna zadovoljstva, a sa druge strane donijela ogromnu satisfakciju.

Danas sa 34 godine mogu da kažem da sam uvažen u svijetu sporta, među kolegama na poslu, među mojim narodom,  završio sam fakultet  i  imam stabilnu porodicu. Riječju, propustio sam dosta, ali sam postigao sve.

MONITOR:  Imate li  odgovarajuće  uslove  za pripreme  za takmičenja i kako usklađujete  bavljenje  boksom sa obavezama kao službenik Posebne jedinice  policije?
RADOŠEVIĆ: Imam i dalje ogromno razumijevanje od strane Uprave policije,  direktora Veselina  Veljovica i svih njegovih prethodnika  i zahvaljuju’i tome mogao sam biti maksimalno posvećen  i  fokusiran na treninge. Što se uslova tiče, Podgorica baš i ne pruža adekvatne uslove, ali sam ipak uspijevao da uz rad u mojem gradu i  uz pripreme u inostranstvu obezbijedim korektne uslove. Najveći nedostatak su  sparing partneri, a boks je vrlo skup sport  jer uz infrastrukturu treba obezbijediti adekvatnu ishranu, suplementaciju, mirnoću  uoči mečeva…

MONITOR:  Šta je presudno uticalo da  se počnete baviti ovom borilačkom vještinom?
RADOŠEVIĆ: Kao dijete sam uživao gledajući boks mečeve mojih idola. Shvatio sam  još tada da je boks nešto gdje mogu da pronađem sebe, a kad mi je otac donio sa jednog putovanja bokserske rukavice više nisam imao dilemu čime ću se baviti.

MONITOR:  Kakva je po Vašem mišljenju sadašnja  generacija  crnogorskih boksera?
RADOŠEVIĆ: Ono što je primjetno jeste da se boks, polako ali sigurno, vraća na staze nekadašnjeg uspjeha. Bokserski klubovi Podgorica, Budva i mnogi drugi izuzetno rade i upravo su osvojene titule na prvenstvu  Evrope za mlade pokazale da boks ima perspektivu  i da će njihova imena dostojno u ringu zamijeniti mene, Nikolu Sjekloću, Dejana Zlatičanina, Micka Žižića i mnoge druge…

Na kraju ovog razgovora  želim da naglasim da od prvog kontakta sa ringom najviše zavisi i vaš dalji agažman u boksu. Ja sam imao sreću da mi prvi trener bude Dragan Đuričković, koji me je na najljepši način prihvatio i naučio tajnama boksa, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. I ne samo njemu već  i svim trenerima sa kojima sam radio, bez čijeg znanja ne bih bio to što sam danas. Takođe moram da pomenem i tzv. sveto trojstvo moje karijere, a to su bez dileme moj trener i kum Zlatko Maliković, nažalost pokojni Rajko Tomić  i menadžer  Redžo Dedeić.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILA KASALICA, FINANSIJSKI ANALITIČAR I FORENZIČAR: Nijesmo naučili lekciju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepovjerenje je još snažno u sistemu. To potvrđuje podatak da je do marta sektor stanovništva bio neto povjerilac u sistemu (više je deponovao nego što se zaduživao). Od tada, prvi put nakon više godina, postao je neto kreditor

 

Početkom decembra prošle godine CBCG je započela „operaciju Atlas“ koje je, proljetos, rezultirala uvođenjem stečaja i početkom procesa likvidacije IBM i Atlas banke. O uzrocima i posljedicama tih dešavanja razgovaramo sa Milom Kasalicom, finansijskom analitičarkom i forenzičarkom.

MONITOR: Bili ste među malobrojnima koji su mnogo ranije upozoravali na loše stanje Kneževićevih banaka i potrebu da CBCG, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, preduzme adekvatne mjere. Zašto se toliko kasnilo sa mjerama?

KASALICA: U trećem kvaratalu 2015. godine urađena je kontrola Atlas banke, koja je precizno skenirala njeno stanje. Preliminarno izračunat koeficijent solventnosti (kalkulativni indikator zdravlja banke) je bio sa minusnim predznakom. Paralelno, u javnim revizorskim izvještajima eksterne revizije(što je legitimni izvor podataka za supervizora) stavljeno je do znanja u kakvoj finansijskoj i bankarskoj situaciji je Atlas banka.

Međutim, izvještaj navedene kontrole CBCG ostao je nezaveden u fioci jednog viceguvernera, akademski i institucionalno nespremnog da zaštiti instituciju. Za potrebe izbjegavanja odgovornosti domaštali su se “patriotski razlozi“. Otprilike: Fond za zaštitu depozita (FZD) nema novca da podmiri male deponente. Ili, naći će Debeli (možda ipak Knežević) pare. I, tome slično.

Tako da se sa pravovremenim sistemskim mjerama namjerno kasnilo. Zato ključno pitanje zdrave finansijske budućnosti Crne Gore mora biti: zašto se ćutalo unutar CB CG i na tržištu, kada je zvaničnih podataka bilo dovoljno za kvalitetnu reakciju, saglasno zakonima?

MONITOR: Da li bi sudbina IBM i Atlas banke bila drugačija da su adekvatne mjere preduzete u pravo vrijeme?

KASALICA: Da su tada uvedene mjere privremene uprave, sa ciljem suštinskog restrukturiranja banke, možda je Atlas banka imala šansu da preživi. Svakodnevno praćenje stanja, na koje se sada poziva CBCG bilo je nedovoljno fokusirano  i nedosljedno.

I IBM bi ostala da posluje.Ova banka je platila cijenu povezanosti sa glavnim akcionarem Atlas banke.

Naravno, i ovdje se mora biti oprezan, pošto su povezana lica u ovim bankama bila jedno vrzino kolo uzimanja, davanja, bez vraćanja dugova, a uz papirološko zatvaranje obaveza ili reklasifikaciju iz kreditnog portfelja u ostalu aktivu, kako bi se koeficijent solventnosti naštelovao do nivoa izvještajno prihvatljivog, a za potrebe ćutanja CBCG. Zbog toga je supervizor banaka morao da reaguje mnogo strožije od primijenjenog u periodu 2015 (ili čak 2014.) -2018.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Zvonko Karanović pjesnik i prozaista iz Niša: Misleći čovjek je pobunjeni čovjek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj koji želi da stvara nešto novo po definiciji je pobunjeni čovek

MONITOR: Vašu književnu karijeru prožima muzika.

KARANOVIĆ: Da sam bio bar malo muzikalniji danas bih verovatno bio muzičar, jer muzika je moja prva ljubav. Od tinejdžerskih dana provodio sam sate i sate preslušavajući ploče, pokušavao da sviram i komponujem. Pisanje je došlo tek kasnije, u 21. godini, za pesnika prilično kasno, u dobu kada mnogi pesnici dignu ruke od poezije. Ono što sam iz muzike preneo u književnost je moja sklonost ka ljudima sa osobenim pogledom na svet, autorima, istraživačima, pionirima. Nisu mi bili važni hladni, svirački besprekorni instrumentalisti, virtuozi ili u književnosti bezidejni stilisti. Tražio sam jake umetnike, odvažne, one koji se trude da pomeraju granice. Dela naših najvećih učitelja nas uče umetničkoj hrabrosti, a ne pukom oponašanju. Bob Dilan, Džon Lenon, Leonard Koen, Tom Vejts, Igi Pop, Džoni Štulić, sve sami sjajni tekstopisci, samo su neki iz plejade onih koji su me inspirisali jednako kao i Kafka, Selin, Bulgakov, Keruak, Ginzberg. Muziku i danas slušam, doduše, ne tako intenzivno kao nekad. Sada me više interesuju vremenska razdoblja pa obnavljam „gradivo” ili kopam po onome šta sam propustio. Trenutno slušam muziku iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, odeljak soul/fank.

MONITOR: „Dnevnik dezertera” je za mnoge već kultna trilogija. Vaš junak kaže da ima „Tri seljaka po glavi stanovnika“? 

KARANOVIĆ: Ta izjava jednog od likova romana Više od nule (2004) je namerno karikaturalna, nastala iz revolta zbog promenjene kulturne klime grada. Treba imati na umu da je Niš sa svojih 260.000 stanovnika veći od Podgorice ili Splita, približno iste veličine kao Sarajevo ili Ljubljana, univerzitetski centar sa 30.000 studenata. Ranih osamdesetih postojala je jaka alter scena sa puno pank i nju vejv bendova, radili su se fanzini, održavale slušaonice, kasnije pod pokroviteljstvom SKC-a prevodile neke važne knjige (Endi Vorhol, Nik Kejv, Džoj Divižn). Grad je imao kičmu, jak kulturni identitet, i to se nekako održavalo do kraja devedesetih. Narodnjaci su počeli da se puštaju po kafićima, što je do tada bilo nezamislivo, legalne i ilegalne nadogradnje su umnogome poružnele grad, tezge, trafike, bašte kafića oduzeli su skoro sav prostor za pešake. Grad se pretvorio u nekakvo otužno vašarište iz koga se neprestano iseljavaju mladi u potrazi za boljom šansom za život. Otuda i revolt prema novonastaloj situaciji onih koji pamte neka druga, bolja vremena.

MONITOR: Vrlo je hrabro od pisca da u svoju književnost unosi realne stavove o bolnim i gorućim pitanjima zemlje. Šta predstavlja danas Kosovo za vas?

KARANOVIĆ: Pisac ne mora da deli mišljenje svojih junaka. Mnoge krupne političke greške su učinjene u prošlosti i danas snosimo posledice toga. Da je bilo više pameti i tolerancije možda do ove nerazrešive situacije uopšte nije moralo da dođe.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MILICA PUŠONJIĆ, PSIHOLOŠKINJA IZ PODGORICE: Nasilnici uče kako biti nasilnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori su zabilježeni slučajevi raznih oblika vršnjačkog nasilja. Fizičko nasilje je najuočljivije, pa je samim tim njegova učestalost najveća

 

Vršnjačko nasilje je nakon nedavnog konflikta između nastavnice i učenika u jednoj srednjoj školi u Rožajama ovih dana opet u žiži javnosti. Prema podacima Zavoda za školstvo, u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori zabilježeno je 305 slučajeva vršnjačkog nasilja za prethodne dvije godine. Iz Uprave policije saopšteno je polovinom oktobra da je od početka godine prijavljeno 50 slučajeva vršnjačkog nasilja. Šta je glavni uzrok tome, pitamo Milicu Pušonjić, psihološkinju iz Podgorice?

PUŠONJIĆ: Ne postoji jedan jedinstven uzrok, već su razlozi za pojavu svakog nasilja, pa i vršnjačkog, veoma raznovrsni. Često se može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječije nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati. Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život.Nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenisati da bi se ona spriječila.

Predrasude postoje i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje. Mnoga djeca, a i odrasli, ne shvataju ozbiljnosti stalnog omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja itd. Obično se nalaze racionalni „razlozi“ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti „šala“ i slIčno. Među učenicima, obično dječacima, a i pojedinim roditeljima, raširena je predrasuda da nasilje osnažuje dijete. Česta predrasuda koja se može čuti u školi je da nije moguće uticati na različite vrijednosti i oblike ponašanja koje su djeca usvojila prije dolaska u školu..

MONITOR: Šta je vršnjačko nasilje?

PUŠONJIĆ: Vršnjačko nasilje je fizičko ili psihičko nasilno ponašanje među vršnjacima, koje se ponavlja duži period s ciljem povrjeđivanja i odražava neravnopravan odnos snaga. Ono podrazumijeva nekoliko mogućih odnosa: nasilno ponašanje jednog učenika/učenice prema drugom, nasilno ponašanje grupe prema pojedincu, jedne grupe učenika prema drugoj grupi ili pak nasilno ponašanje učenika prema nastavnicima i obratno. Iako je vršnjačko nasilje karakteristično za školsku sredinu, istraživanja pokazuju da se ono dešava i na putu od škole do kuće, na autobuskim stajalištima, u prevozu, odnosno van školskog prostora. Važno je istaći da je nasilno ponašanje bilo kojeg od navedenih subjekata u vezi sa odnosima u školi i okolnostima u njoj, ali da svaka pojava vršnjačkog nasilja nije direktno vezana za život škole.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo