Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG RADOŠEVIĆ,  SPORTISTA GODINE PO IZBORU NOVINARA:  Treći  pokušaj  da budem najbolji na svijetu

Objavljeno prije

na

Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce ali i da ih zadajem

 

MONITOR: Novi  ste profesionalni prvak Evrope u boksu u verziji WBO. U  Hamelnu, u meču za šampionski pojas u kategoriji do 69,8 kilograma, pobijedili ste Njemca Ronija Gabela. Jeste  li očekivali  pobjedu?
RADOŠEVIĆ: U svaki meč  ulazim  da pobijedim. Naravno,  tempirao sam formu za taj meč. Tri mjeseca sam se pripremao. Imao sam stotine  rundi sparinga, skidanja kilaže, izuzetan napor, ali na kraju se svaki rad i trud isplati.

MONITOR: To Vam je 33. pobjeda  na profesionalnom ringu. Bili ste prvak Evrope  i  2014. godine. Koji  Vam  je meč ostao  posebno  u  sjećanju  i zašto?
RADOŠEVIĆ:  Svaki meč za titulu i osvajanje pojasa  nosi posebnu draž, a osjećaj nakon osvajanja titule je nešto posebno. Ipak, bez imalo sujete,  jedan meč  je, iako sam u njemu poražen,  ostavio  na mene poseban utisak. Doživio sam da boksujem protiv Feliksa Šturma,  jednog od najboljih boksera današnjice, pred 21 hiljadom gledalaca! A, u momentu kad je Majk Bafer,  najbolji svetski najavljivač borbi,  izgovorio moje ime znao sam da je to ostvarenje mojih bokserskih snova.

MONITOR: Udruženje sportskih novinara  izabralo  Vas je za najboljeg sportistu  Crne Gore u 2018. godini. Šta Vam znači  to priznanje?
RADOŠEVIĆ: Kad vam priznanje za najboljeg u državi  daju oni koji su najbolji  i najvjerniji  hroničari  sportskih zbivanja, onda to ima posebnu težinu. Tim prije što sam, upravo od strane novinara,  proglašen za najboljeg sportistu  Crne Gore u prvoj godini  njene obnovljene nezavisnosti.

Najveći značaj ovogodišnje nagrade  je što sam je osvojio nakon 12 godina i  što sam  jedan od rijetkih sportista  Crne Gore koji se može pohvaliti da je to priznanje osvajao dva puta.

MONITOR: Žiri Udruženja, na zahtjev Svjetske asocijacije novinara, uputio je po tri predloga za izbor najboljih sportista. Jedan od kandidata ste i Vi?  Šta očekujete  od  te kandidature
RADOŠEVIĆ:  Očekujem da moje ime još jače odjekne u bokserskim, a i u sportskim krugovima.

MONITOR: U medijima je najavljeno da ćete na rang listi WBO biti svrstani  među najboljih 15 svjetskih profesionalnih boksera.  Kakva  su  Vam  očekivanja?
RADOŠEVIĆ: Upravo osvojena  titula  prvaka Evrope izazvaće promjene na rang listi i moja očekivanja su da ulaskom u 15 boksera sebe približim meču za prvaka svijeta.

MONITOR: Rekli ste da je titula prvaka Evrope uvod za napad na svjetski pojas. Bio bi to treći put da boksujete za prvaka svijeta. Hoćete li se domoći i te titule?
RADOŠEVIĆ: Nisam u životu navikao da preskačem stepenice,  već sam u karijeri dozirao da uvijek idem  ka vrhu. Tako će biti i ovoga puta. Jedna od tih stepenica  je  put do svjetske titule i bio je osvajanje evropske, a taj cilj sam opet ostvario. Očekujem da se ostvari ona narodna ,,bez treće, nema sreće”  i da moj treći pokušaj  da budem najbolji na svijetu urodi plodom.

MONITOR: Osvojili ste titulu profesionalnog prvaka svijeta u boksu za mlade do 23 godine prije dvanaest godina u Banja Luci. Te 2006. godine  takođe su Vas sportski novinari   proglasili  za najboljeg sportistu Crne Gore. Šta ste sve morali da „pobijedite“  u svom životu da biste postigli sve  dosadašnje uspjehe u bokserskoj karijeri?
RADOŠEVIĆ: Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta, dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce, ali i da ih zadajem.

Znao sam da bokserska karijera ne traje vječno i  da ću kroz 10 -15 godina morati da ostvarim zacrtane ciljeve. Ta odricanja su mi odnijela neka sitna zadovoljstva, a sa druge strane donijela ogromnu satisfakciju.

Danas sa 34 godine mogu da kažem da sam uvažen u svijetu sporta, među kolegama na poslu, među mojim narodom,  završio sam fakultet  i  imam stabilnu porodicu. Riječju, propustio sam dosta, ali sam postigao sve.

MONITOR:  Imate li  odgovarajuće  uslove  za pripreme  za takmičenja i kako usklađujete  bavljenje  boksom sa obavezama kao službenik Posebne jedinice  policije?
RADOŠEVIĆ: Imam i dalje ogromno razumijevanje od strane Uprave policije,  direktora Veselina  Veljovica i svih njegovih prethodnika  i zahvaljuju’i tome mogao sam biti maksimalno posvećen  i  fokusiran na treninge. Što se uslova tiče, Podgorica baš i ne pruža adekvatne uslove, ali sam ipak uspijevao da uz rad u mojem gradu i  uz pripreme u inostranstvu obezbijedim korektne uslove. Najveći nedostatak su  sparing partneri, a boks je vrlo skup sport  jer uz infrastrukturu treba obezbijediti adekvatnu ishranu, suplementaciju, mirnoću  uoči mečeva…

MONITOR:  Šta je presudno uticalo da  se počnete baviti ovom borilačkom vještinom?
RADOŠEVIĆ: Kao dijete sam uživao gledajući boks mečeve mojih idola. Shvatio sam  još tada da je boks nešto gdje mogu da pronađem sebe, a kad mi je otac donio sa jednog putovanja bokserske rukavice više nisam imao dilemu čime ću se baviti.

MONITOR:  Kakva je po Vašem mišljenju sadašnja  generacija  crnogorskih boksera?
RADOŠEVIĆ: Ono što je primjetno jeste da se boks, polako ali sigurno, vraća na staze nekadašnjeg uspjeha. Bokserski klubovi Podgorica, Budva i mnogi drugi izuzetno rade i upravo su osvojene titule na prvenstvu  Evrope za mlade pokazale da boks ima perspektivu  i da će njihova imena dostojno u ringu zamijeniti mene, Nikolu Sjekloću, Dejana Zlatičanina, Micka Žižića i mnoge druge…

Na kraju ovog razgovora  želim da naglasim da od prvog kontakta sa ringom najviše zavisi i vaš dalji agažman u boksu. Ja sam imao sreću da mi prvi trener bude Dragan Đuričković, koji me je na najljepši način prihvatio i naučio tajnama boksa, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. I ne samo njemu već  i svim trenerima sa kojima sam radio, bez čijeg znanja ne bih bio to što sam danas. Takođe moram da pomenem i tzv. sveto trojstvo moje karijere, a to su bez dileme moj trener i kum Zlatko Maliković, nažalost pokojni Rajko Tomić  i menadžer  Redžo Dedeić.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo