Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG RADOŠEVIĆ,  SPORTISTA GODINE PO IZBORU NOVINARA:  Treći  pokušaj  da budem najbolji na svijetu

Objavljeno prije

na

Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce ali i da ih zadajem

 

MONITOR: Novi  ste profesionalni prvak Evrope u boksu u verziji WBO. U  Hamelnu, u meču za šampionski pojas u kategoriji do 69,8 kilograma, pobijedili ste Njemca Ronija Gabela. Jeste  li očekivali  pobjedu?
RADOŠEVIĆ: U svaki meč  ulazim  da pobijedim. Naravno,  tempirao sam formu za taj meč. Tri mjeseca sam se pripremao. Imao sam stotine  rundi sparinga, skidanja kilaže, izuzetan napor, ali na kraju se svaki rad i trud isplati.

MONITOR: To Vam je 33. pobjeda  na profesionalnom ringu. Bili ste prvak Evrope  i  2014. godine. Koji  Vam  je meč ostao  posebno  u  sjećanju  i zašto?
RADOŠEVIĆ:  Svaki meč za titulu i osvajanje pojasa  nosi posebnu draž, a osjećaj nakon osvajanja titule je nešto posebno. Ipak, bez imalo sujete,  jedan meč  je, iako sam u njemu poražen,  ostavio  na mene poseban utisak. Doživio sam da boksujem protiv Feliksa Šturma,  jednog od najboljih boksera današnjice, pred 21 hiljadom gledalaca! A, u momentu kad je Majk Bafer,  najbolji svetski najavljivač borbi,  izgovorio moje ime znao sam da je to ostvarenje mojih bokserskih snova.

MONITOR: Udruženje sportskih novinara  izabralo  Vas je za najboljeg sportistu  Crne Gore u 2018. godini. Šta Vam znači  to priznanje?
RADOŠEVIĆ: Kad vam priznanje za najboljeg u državi  daju oni koji su najbolji  i najvjerniji  hroničari  sportskih zbivanja, onda to ima posebnu težinu. Tim prije što sam, upravo od strane novinara,  proglašen za najboljeg sportistu  Crne Gore u prvoj godini  njene obnovljene nezavisnosti.

Najveći značaj ovogodišnje nagrade  je što sam je osvojio nakon 12 godina i  što sam  jedan od rijetkih sportista  Crne Gore koji se može pohvaliti da je to priznanje osvajao dva puta.

MONITOR: Žiri Udruženja, na zahtjev Svjetske asocijacije novinara, uputio je po tri predloga za izbor najboljih sportista. Jedan od kandidata ste i Vi?  Šta očekujete  od  te kandidature
RADOŠEVIĆ:  Očekujem da moje ime još jače odjekne u bokserskim, a i u sportskim krugovima.

MONITOR: U medijima je najavljeno da ćete na rang listi WBO biti svrstani  među najboljih 15 svjetskih profesionalnih boksera.  Kakva  su  Vam  očekivanja?
RADOŠEVIĆ: Upravo osvojena  titula  prvaka Evrope izazvaće promjene na rang listi i moja očekivanja su da ulaskom u 15 boksera sebe približim meču za prvaka svijeta.

MONITOR: Rekli ste da je titula prvaka Evrope uvod za napad na svjetski pojas. Bio bi to treći put da boksujete za prvaka svijeta. Hoćete li se domoći i te titule?
RADOŠEVIĆ: Nisam u životu navikao da preskačem stepenice,  već sam u karijeri dozirao da uvijek idem  ka vrhu. Tako će biti i ovoga puta. Jedna od tih stepenica  je  put do svjetske titule i bio je osvajanje evropske, a taj cilj sam opet ostvario. Očekujem da se ostvari ona narodna ,,bez treće, nema sreće”  i da moj treći pokušaj  da budem najbolji na svijetu urodi plodom.

MONITOR: Osvojili ste titulu profesionalnog prvaka svijeta u boksu za mlade do 23 godine prije dvanaest godina u Banja Luci. Te 2006. godine  takođe su Vas sportski novinari   proglasili  za najboljeg sportistu Crne Gore. Šta ste sve morali da „pobijedite“  u svom životu da biste postigli sve  dosadašnje uspjehe u bokserskoj karijeri?
RADOŠEVIĆ: Morao sam da pobijedim sve izazove koje život nosi. Da budem disciplinovan, da dva, a  nekad i tri puta, dnevno  provodim vrijeme na treningu, da lijem krv i znoj dok moja generacija ispija kafe uz neobavezna druženja, da trpim udarce, ali i da ih zadajem.

Znao sam da bokserska karijera ne traje vječno i  da ću kroz 10 -15 godina morati da ostvarim zacrtane ciljeve. Ta odricanja su mi odnijela neka sitna zadovoljstva, a sa druge strane donijela ogromnu satisfakciju.

Danas sa 34 godine mogu da kažem da sam uvažen u svijetu sporta, među kolegama na poslu, među mojim narodom,  završio sam fakultet  i  imam stabilnu porodicu. Riječju, propustio sam dosta, ali sam postigao sve.

MONITOR:  Imate li  odgovarajuće  uslove  za pripreme  za takmičenja i kako usklađujete  bavljenje  boksom sa obavezama kao službenik Posebne jedinice  policije?
RADOŠEVIĆ: Imam i dalje ogromno razumijevanje od strane Uprave policije,  direktora Veselina  Veljovica i svih njegovih prethodnika  i zahvaljuju’i tome mogao sam biti maksimalno posvećen  i  fokusiran na treninge. Što se uslova tiče, Podgorica baš i ne pruža adekvatne uslove, ali sam ipak uspijevao da uz rad u mojem gradu i  uz pripreme u inostranstvu obezbijedim korektne uslove. Najveći nedostatak su  sparing partneri, a boks je vrlo skup sport  jer uz infrastrukturu treba obezbijediti adekvatnu ishranu, suplementaciju, mirnoću  uoči mečeva…

MONITOR:  Šta je presudno uticalo da  se počnete baviti ovom borilačkom vještinom?
RADOŠEVIĆ: Kao dijete sam uživao gledajući boks mečeve mojih idola. Shvatio sam  još tada da je boks nešto gdje mogu da pronađem sebe, a kad mi je otac donio sa jednog putovanja bokserske rukavice više nisam imao dilemu čime ću se baviti.

MONITOR:  Kakva je po Vašem mišljenju sadašnja  generacija  crnogorskih boksera?
RADOŠEVIĆ: Ono što je primjetno jeste da se boks, polako ali sigurno, vraća na staze nekadašnjeg uspjeha. Bokserski klubovi Podgorica, Budva i mnogi drugi izuzetno rade i upravo su osvojene titule na prvenstvu  Evrope za mlade pokazale da boks ima perspektivu  i da će njihova imena dostojno u ringu zamijeniti mene, Nikolu Sjekloću, Dejana Zlatičanina, Micka Žižića i mnoge druge…

Na kraju ovog razgovora  želim da naglasim da od prvog kontakta sa ringom najviše zavisi i vaš dalji agažman u boksu. Ja sam imao sreću da mi prvi trener bude Dragan Đuričković, koji me je na najljepši način prihvatio i naučio tajnama boksa, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. I ne samo njemu već  i svim trenerima sa kojima sam radio, bez čijeg znanja ne bih bio to što sam danas. Takođe moram da pomenem i tzv. sveto trojstvo moje karijere, a to su bez dileme moj trener i kum Zlatko Maliković, nažalost pokojni Rajko Tomić  i menadžer  Redžo Dedeić.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo