Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD MITROVIĆ, NVO BREZNICA: Nemamo rezervna pluća

Objavljeno prije

na

Niko u Crnoj Gori nije zaštićen od zagađenja u Pljevljima

 

MONITOR: Crna Gora je konačno otvorila poglavlje 27 – Životna sredina i klimatske promjene. Koji će biti najveći izazovi?

MITROVIĆ: Bojim se da su i građani, a i oni koji su u vlasti pogrešno to shvatili. Većina ne shvata da Crnu Goru tek sad čeka ogrioman posao, koji  je zahtijevan i skup.

Koliko su ljudi neupućeni govori i podatak da je tokom ove godine 120 nevladinih organizacija podnijelo zahtjev za izmjenu statuta u kome je stavilo stavku – ekologija i zaštita životne sredine. Ministri i donosioci odluka u Vladi stalno pričaju o toj milijardi i po eura koja će biti opredijeljena za zatvaranje tog poglavlja, pa su ljudi iz nevladinog sektora to shvatili kao mogućnost da uzmu dio tog kolača. Siguran sam da to neće ići tako.

Mnoge stvari i navike moraju da se promijene da bi se zatvorilo to poglavlje. Pogledajte samo kako stoje stvari u Pljevljima. Zagađenje vazduha, zemljišta, voda, zdravlja stanovništva… sve to spada u poglavlje 27.

Siguran sam da sve to neće ići ni brzo ni lako, ako nam nije namjera da ga pretrčimo i zatvorimo političkim dogovorom, kao što je to urađeno sa Rumunijom i Bugarskom. Mnogo je važnije da postignemo nešto i riješimo brojne ekološke probleme. Nadam se da ni EU i EK ne mogu ostati nijemi posmatrači, kao što su sada.

MONITOR: Godinama upozoravate na porast bolesti u Pljevljima.
MITROVIĆ: Zna se da je 11 članova jedne porodice, za dvije godine,  umrlo u selu koje se nalazi pored deponije Maljevac. Uglavnom od tumora pluća. Moja izjava da je 35 žena od početka godine operisalo tumor dojke, potkrijepljena je zvaničnim podacima koje je lako provjeriti. Upozoravamo na te činjenice i pokušavamo da kažemo da se nešto treba raditi da se to promijeni.

Evidentno je da je zdravlje stanovništva veoma ugroženo i da je problem eskalirao posljednjih godina. Svjetska alijansa za zdravlje i životnu sredinu je 2016. godine Pljevlja proglasila najzagađenijim gradom te godine u Evropi i područjem opasnim za život ljudi.

MONITOR: Vidite li neko rješenje?
MITROVIĆ: Rješenje uvijek postoji, ali nema plana. Tvrdim da ni Vlada ni resorno ministarstvo, ni sve vlasti do sada nisu ni pokušali da riješe ovaj problem. To je samo demagoška priča, pred izbore.

Mi imamo usvojeno evropsko zakonodavstvo, imamo dobre zakone o kvalitetu vazduha, voda i svega ostalog. Problem je što se oni ne sprovode. Ni ove godine nemamo eko fond, nije formiran. Imamo zakon o ekološkoj naknadi: zagađivač plaća. Ni toga nema. Uz sve to premijer Marković kaže da ne možemo dovesti u pitanje poslovanje Rudnika uglja i Termoelektrane tako što bi od njih naplaćivali propisanu naknadu. I još dodaje kako  mi ne želimo da Pljevlja zavise od ekološke naknade…

Potpuno neplanski, 70 godina se vrši stihijsko, haotično raubovanje prirodnih resursa – drveta, olovo-cinkane rude, uglja, struje… Decenijama se to uzima, razvijaju se drugi gradovi  i druge sredine u Crnoj Gori, a Pljevlja se truju i stagniraju. Mi smo u regionu grad koji ima najveći broj suicida, jedne godine smo bili prvi na Balkanu. To su sve morbidne i žalosne slike Pljevalja.

Ako su Pljevljaci dobri nijesu budale, da bi neko ostao da živi u jednoj sredini mora da ima osnovne uslove. Niko nema rezervna pluća, tako da niko u Crnoj Gori nije zaštićen od zagađenja u Pljevljima. Ovdje u Podgorici obožavaju pljevaljski sir, a on se nažalost pravi na takvom zagađenom mjestu i od takve hrane.

MONITOR: Vjerujete li u obećanje iz Vlade da će sve riješiti drugi blok TE u  Pljevljima?
MITROVIĆ: Nakon stečaja u KAP-u mi imamo višak električne energije koju izvozimo. Nemamo, znači, potrebe za novim izvorima jer imamo suficit električne energije.

Ali ako već hoćemo da izvadimo taj ugalj, spalimo ga i pretvorimo u električnu energiju, zašto smo onda odustali od toga da Škoda Praha radi tu elektranu? Bili smo u posjeti Škodi u Tušimicama, i vidjeli smo jedan taj blok koji je radio sa 250 MW, imaju četiri bloka od po 250MW, a ta TE nema dimnjaka. Isti sistem može da se primijeni i u Pljevljima. Ne moramo mi izmišljati toplu vodu. Dovoljno je vidjeti kako to rade u zemljama EU. Obišao sam preko 50 TE i vidio sam kako to funkcioniše.

Ova TE u Pljevljima je ruska tehnologija koja je prisutna u Rumuniji, Bugarskoj i ostalim zemljama nekadašnjeg istočnog bloka. Ta tehnologija je prevaziđena. Sada namjeravamo da je nadogradimo prljavom  tehnologijom iz Kine.  Očigledno neko iz vlasti ima benefite od toga što poslove dobijaju Kinezi.

MONITOR: Ljudi ustaju u odbranu lokalnih rijeka. Da li tu vidite neku promjenu u ponašanju onih na čijem pragu uništavaju prirodu?
MITROVIĆ: Naš najveći uspjeh je to što građanima počinje da smeta to što ih zagađivači truju. Počeli su da pričaju  o tome, da se bune, da protestuju protiv izgradnje malih HE.

Skoro sam bio na rijeci Lještanici koja je skriveni dragulj, koja ima jedan od najljepših slapova u Crnoj Gori. Tamo kao da se investitori utrkuju da unište i ono što se može i sačuvati. Vidio sam taj slap, vodopad koji se zove Skakalo. Takvo nešto u Crnoj Gori nisam vidio, fascinirao me taj vodopad. Investitor je planirao da iznad vodopada uzima vodu, kao da mu znači nešto tih 200 metara. I ljudi tamo kažu – mi ne branimo, nek’ uzme vodu ispod vodopada, ali, ljudi, ostavite nam ovu ljepotu. E u tome je stvar. Onda se oni ljute kada im kažemo da su tajkuni.

Ovdje je jasna stvar, ljudi na vlasti uništili su sve čega su se dohvatili. I sada žele da pokradu jedino što je preostalo – prirodu, rijeke, vazduh. I to hoće da nam uzmu. Taj prvi talas izgradnje malih HE i otimanja rijeka je prošao. Ljudi su na tim primjerima shvatili da ne dobijaju ništa, samo štetu – da im otimaju rijeke, puteve, uzimaju šumu… Sada se stvara kritična masa da se zaustavi dalja gradnja.

To mora da stane i to ne samo ovdje nego i u regionu, gdje je slična situacija. Ne moramo sve da posječemo, sve da zapalimo, ne moramo sve da pretvorimo u hidroelektrane, mora nešto i da ostane.

MONITOR: Da li je to svima jasno?
MITROVIĆ:
Smeta mi što mi stalno moramo da budemo ti koji ćemo podsjećati vlast na neke stvari koje ne rade dobro. Na TE, na Rudnik uglja, moramo ih podsjećati da ne treba da pregradimo Taru, da treba da saniraju Beran Selo i tamošnje deponije…

MONITOR: Kolika je cijena te tvrdoglavosti?
MITROVIĆ: Mogao bih ući u Ginisovu knjigu rekorda po broju postupaka koji su vođeni protiv mene. Za 11 godina sam imao 109 sudskih postupaka. U dva slučaja sam osuđen zatvorskim kaznama, a sve ostale su izgubili na sudu. Zbog HE Brodarevo 1 i 2, meni i mojim saradnicima sudilo se punih pet godina, bilo mi je zaprijećeno kaznom zatvora od 10 godina. Izloženi smo bili maltretiranju od strane Državnog tužilaštva Srbije, u Užicu. A samo smo se borili da spriječimo gradnju HE koja bi potopila dio teritorije Bijelog Polja. Tražili smo da država Srbija obavijesti Crnu Goru o namjeri da gradi HE i da sve bude zakonski, što nije bilo. Na kraju su pale sve te odluke, rješenja, sve je poništeno i vraćeno na ponovni postupak.

MONITOR: Da li ćemo, jednog dana, kada zatvorimo poglavlje 27, biti bliži snu o  ekološkoj državi?
MITROVIĆ: Svi znamo koliko smo mi ekološka država. Taj prefiks služi strancima da pričaju viceve o Crnoj Gori.

Moramo da promijenimo mnoge stvari, a prije svega svijest i odnos  prema prirodi. Bojim se da će nam trebati puno vremena da promijenimo svoje navike. Da više sami sebe ne trujemo. Ne mogu da objasnim ljudima da ne treba da pale livade, da ne treba da podmeću požare, da ne bacaju smeće u rijeke jer nam se sve to vraća.

Evo da završimo sa jednim pozitivnim primjerom, da ne bude sve crno. Skoro sam vidio da jedan Ulcinjanin, koji voli svoj grad, sa jednom alatkom koju je sam napravio čisti žvake sa mermera na ulcinjskom šetalištu. Svi možemo da se tako odgovorno ponašamo – ako ne da čistimo, a onda barem da ne bacamo smeće svuda.

 

Strah

MONITOR: Početkom godine pozvali ste građane da tuže EPCG i državu zbog zagađenja vazduha. Je li bilo odziva?
MITROVIĆ: Ne. Prvi ću izgleda biti ja. Bojim se da u konstalaciji ovakvih prilika u Crnoj Gori ne budem taj koji će izgubiti spor i platiti kaznu.

MONITOR: Pominjali ste iskustvo Italije i tamošnje tužbe.
MITROVIĆ:Termoelektrana u italijanskom gradu Savoni našla se na sudu. Izgubili su spor, platili građanima i na kraju zatvorili termoelektranu. Neki dan sam čuo da Crna Gora puštanjem ovog podvodnog kabla dobija stabilan energetski sistem. Živo me interesuje da mi neko objasni koji su to benefiti, šta smo to dobili tim kablom osim dalekovoda od Žabljaka do Primorja koji prolaze i kroz zaštićena područja, kroz dva nacionalna parka.

 

Prevara

MONITOR: Šta očekujete od započetog istraživanja nafte na primorju?
MITROVIĆ: Mislite – prevare oko istraživanja nafte. Misle li oni da niko ne zna da je u Vladanosu i na Primorju nađena nafta još ‘80. ih godina. Lično sam razgovarao sa čovjekom koji je bio rukovodilac tamo. Kaže da su bušotinu u Valdanosu nakon izbijanja, pronalaska nafte, dva mjeseca betonirali da bi je zatvorili. Nafte znači ima. E sada što je nekome u interesu da dovede neke nove ,,investiture”, to je drugo pitanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR I ESEJIST: Predsjednica Hrvatske nije dorasla toj dužnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naša lijepolika predsjednica poprilično je površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna

 

 

MONITOR: Hrvatska se ovih dana našla u fokusu javnosti i van našeg regiona zbog izjava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i obilježavanja 24. godišnjice vojno-policijske akcije Oluja. Kakvo je Vaše mišljenje o predsjednici Hrvatske?

VISKOVIĆ: Onima koji prate moje izjave u medijima i na društvenim mrežama nije nikakva tajna da o hrvatskoj predsjednici imam vrlo kritičko mišljenje. Samo ja više volim biti kritičan prema hrvatskim političarima unutar hrvatskog medijskog prostora, nego ih “ogovarati” u inozemstvu. Premda je, naravno, to inozemstvo masovnom upotrebom interneta postalo jako relativan pojam. Utoliko više što između Hrvatske i Crne Gore ne postoji jezična barijera.Stoga najkraće – mislim da je naša lijepolika predsjednica poprilično površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna, nedorasla dužnosti koju obavlja.

MONITOR: Predsjednica Grabar Kitarović je za vrijeme nedavne posjete Izraelu kazala da je BiH nestabilna zemlja koju kontroliše militantni islam. Njena izjava osuđena je u BiH kao skandalozna kao i izjava da je Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu. Kako će se to odraziti  na odnose između Hrvatske i BiH? 

VISKOVIĆ: Podsjećam kako je potom demantirano da je hrvatska predsjednica to rekla. Valja znati kako je to rečeno u razgovoru “u četiri oka” i očito je nekome na izraelskoj strani odgovaralo da u medijima osvane informacija o vezama bosanske i iranske vlade i uvozu militantnog islama u jednu evropsku zemlju. Kad je to objavljeno, izazvavši burne bosanske reakcije, Kolinda je očito tražila od svojih domaćina da pritisnu redakciju Jerusalem Posta, pa su sporni fragmenti razgovora povučeni.

Naravno, ima dosta razloga da vjerujemo kako je gospođa Grabar Kitarović izrekla te optužujuće riječi pro interno, a da ih je izraelska strana zbog svojih interesa učinila javnima. Tim neodmjerenim riječima je produbljen jaz u odnosima s BiH. Samo to nije prvi put da gospođa predsjednica spominje rastući utjecaj militatnog islama u BiH, a odnosi dviju zemalja prethodno su ozbiljno narušeni traženjem dvojice članova Predsjedništva da se pokrene sudski spor koji bi onemogućio gradnju, za Hrvatsku vitalnoga, Pelješkog mosta. I za mene osobno vitalnog, jer mi se zadnjih nekoliko godina događalo da putujući  za Podgoricu u Neumu provedem nekoliko sati čekajući prelazak granice.

MONITOR: Povodom 24. godišnjice Oluje, iz Srpskog narodnog vijeća saopštili su da rat nije gotov i da nikada nije bio prisutniji…

VISKOVIĆ:Nisam vidio da je netko to tako oštro formulirao, nekako mi je nespojivo s karakterom Borisa Miloševića i Milorada Pupovca, čelnika Vijeća, koji su vrlo trezveni političari.

Gledano nacionalističkim optikama, a one su dominantne, unatoč naporima Dokumente i sličnih udruga, teško će u bliskoj budućnosti doći do zajedničkog stava o operaciji Oluja. Za veliku većinu Hrvata to je bila legitimna operacija kojom je oslobođena Hrvatska (od pobunjenika ili “agresora”) prostorno objedinjena. Za većinu Srba to je martirij kojim  je više od 200 tisuća Srba izgnano iz Hrvatske. Nesumnjivo je Oluja i jedno i drugo: sa Srpskom krajinom u svome trbuhu (od Vrlike do Karlovca ima 250 kilometara) Hrvatska je bila potpuno disfunkcionalna kao država, podijeljena na dva dijela (povezana pontonskim mostom kod Maslenice, a i taj most bio je pod nadzorom srpske artiljerije). Bilo je jasno u onom trenutku kad je Hrvatska priznata od međunarodne zajednice kao država da je Krajina neodrživa kao posebna država unutar države. Međunarodni posrednici (poredvođeni Amerikancima) nudili su Krajini vrlo široku autonomiju planom Z1.

MONITOR: Ali Srbi su odbili taj plan…

VISKOVIĆ: Srpska strana je odbila taj plan unatoč upozorenjima posrednika kako je alternativa hrvatska intervencija. Sve upućuje na to da su Martić i krajinsko društvo znali kako ih u slučaju hrvatske intervencije neće podržati Beograd, jer je sama Srbija devastirana sankcijama, iscrpljena dugotrajnim pomaganjem bosanskih Srba, pa i financiranjem krajinske administracije. A bila bi još dodatno kažnjena za interveniranje u Hrvatskoj.

Mogu samo pretpostaviti koliko se kod Tuđmana slavilo kad su krajinski Srbi definitivno odbili Z1. Jer to je značilo kako Hrvatska više neće imati problema ni s autonomijama ni sa Srbima. Neću kao Rašković reći da su Srbi lud narod, ali je ovo zapravo značilo samoubojstvo; znali su da ih neće, i ne može, pomoći ni Milošević, ni Karadžić i Mladić; znali su pritom da nemaju vojne efektive kojima se mogu suprotstaviti Hrvatskoj vojsci, raspolagali su s otprilike pet puta manje vojnika (200 tisuća prema 40).

Ne vjerujem da je pred Olujom iselilo 250 tisuća ljudi, kako tvrde neki srpski izvori. Radilo se o slabo naseljenim, pasivnim krajevima, s kojih je i prije Oluje bilo intenzivno iseljavanje, pa i bježanje vojno sposobnih muškaraca; vjerojatnije je da se radi o 150 tisuća ljudi koji su pokrenuti na masovni odlazak od srpskih vlasti.

Što se tim masovnim odlaskom htjelo pokazati? Kako Srbi ne pristaju ni pod kojim uvjetima živjeti u “ustaškoj Hrvatskoj”? Čak ni u relativno velikoj autonomiji? Da su njihovi vođi imali smisao za realnost, znali bi kako je autonomija jedini mogući izlaz. Ako ne mogu dobiti sve, Srbi će suicidalno radije izabrati ništa. A to su hrvatski nacionalisti jedva dočekali. Znam da će me naši nacionalisti zbog ovoga napasti i dokazivati kako je Tuđman pozvao krajinske Srbe na samom početku Oluje da ostanu, polože oružje i budu lojalni hrvatskim vlastima te nastave živjeti u nezavisnoj Hrvatskoj. Ali, realno, njegov je san bila maksimalna etnička homogenizacija Hrvatske, svođenje Srba na – kako bi on rekao – “podnošljivu mjeru” od 3-4 odsto. Lideri Krajine su mu išli na ruku  I odabrali su radije egzodus.

MONITOR: A oni koji su ostali?

VIAKOVIĆ: E, ti su – često starci u zabitim selima – opljačkani, popaljeni, nerijetko pobijeni. Podaci o tome koliko je bilo ukupno poginulih i pobijenih u Oluji razlikuju se, ali zasigurno ih je bilo više stotina. Hrvatska strana haško oslobođenje Gotovine i Markača doživljava kao definitivno otklanjanje krivice hrvatskog vojnog vrha od odgovornosti za etničko čišćenje Srba i ratne zločine. Nerijetko se ovdje operira  kako je za pojedinačne zločine pokrenuto čak 1.800 postupaka, ali u stvarnosti donesene su samo tri pravomoćne presude.Osim toga, prvih se godina nakon odlaska Srba postavljalo sve moguće prepreke kojima je bio cilj onemogućavanje i otežavanje povratka.

MONITOR: Koliko je ljevica jaka da se suprostavi jačanju desnice u Hrvatskoj?

VISKOVIĆ: Nisam član nijedne stranke, ali podržavam ljevicu. Sve do prije nekoliko mjeseci SDP je kao glavna stranka ljevice padao, devastirale su ga frakcijske borbe, slabost aktualnog vodstva, ali uspio se konsolidirati pred izbore za Evropski parlament i osvojiti isti broj poslaničkih mjesta kao i HDZ. Pobijedi li bivši premijer Milanović na skorim predsjedničkim izborima, a nije bez izgleda, moglo bi to biti uvod u potpuni oporavak ljevice.

MONITOR: Mnogi političari revnosno rade na destabilizaciji regiona. Da li su mogući novi sukobi?

VISKOVIĆ: Nacionalizmi su još jaki uvijek, ratovi iz devedesetih ničemu nas nisu naučili. Glasački poeni se najlakše stječu radikalnom, ekstremističkom retorikom. Ali nema nitko više ni ratnu moć ni ekonomsku snagu za pokretanje novih militarnih sukoba. Osim toga, nema šanse da netko povede rat protiv država koje su članice NATO-a. Sve ostaje na verbalnim prijetnjama i zastrašivanjima. Nije ugodno, ali ne vidim nikakve mogućnosti za neki lokalni rat, čak ni kad se zvecka oružjem kao između Srbije i Kosova ili unutar BiH.

 

I poslije Tuđmana – Tuđman

MONITOR: Predsjednica Hrvatske u Glini je 3. avgusta otkrila spomenik Tuđmanu i poručila da Hrvatska ratne zločine mora procesuirati. Hoće li to ispoštovati nadležni sudovi?

VISKOVIĆ: Tuđman se pretvorio u mitsku figuru, danas svako mjesto ima kip prvoga hrvatskog predsjednika. To je naš “kult ličnosti”: i poslije  Tuđmana Tuđman. Pa, evo, sad je postavljen kip i u Glini, valjda simbolički i zbog toga jer je u doba Krajine u Glini mladi radikal Aleksandar Vučić na mitingu govorio kako tu nikad neće kročiti “ustaška” noga.

A to Kolindino “procesuiranje zločina” odnosilo se na srpske zločine u nedavnom ratu, prije svega one u istočnoj Slavoniji. Kao što vjerojatno znate, Erdutskim sporazumom abolirani su svi pripadnici srpske paravojske u istočnoj Slavoniji, što je bio uvjet mirnog pripojenja. Danas se, međutim, radikalni hrvatski nacionalisti bune da su tim sporazumom pomilovani i srpski ratni zločinci. I da su Srbi kao manjina dobili nezaslužena nacionalna prava. E, pa ovo je bilo Kolindino predizborno obećanje tim nacionlistima (koji izmiču iz njezina glasačkog tijela prema drugom kandidatu desnice – Škori), da će se ona pobrinuti da srpski zločinci budu pravedno procesuirani.

Naravno, ona nema nikakve ingerencije nad pravosuđem da bi to mogla obećavati, ali zna ona što njezini glasači žele čuti.

 

Nisu nam strani Kiš, Kovač, David…

MONITOR: Sa Mirkom Kovačem i Filipom Davidom osnovali ste Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Sarađuju li danas pisci iz bivših jugoslovenskih republika?

VISKOVIĆ: Da, ja sam bio jedan  od četiri koordinatora Društva nezavisnih pisaca. Davno bilo, netom prije početka raspada Jugoslavije, u doba kad su službene republičke organizacije književnika bile pod dominacijom nacionalista. Okupilo se nas  četrdesetak iz cijele Jugoslavije, moćna gomilica. Netko je pobrojao među članovima-osnivačima dvadesetak dobitnika Ninove nagrade. Ali otišlo je sve dovraga.

Dio nas se našao ponovo 2000. godine u Sarajevu. Pokrenuli smo časopis Sarajevske bilježnice, koji je okupio vodeće pisce iz nekadašnje zemlje. Objavili smo pedesetak brojeva u 16 godina izlaženja. Imali brojne sastanke velike redakcije pune uglednih intelektualaca, promocije u glavnim gradovima novonastalih država. Sjajna druženja, izvrstan časopis. Ja sam bio glavni urednik, prvih godina stvarno, kasnije više nominalno; prava pokretačka snaga bila je Vojka Smiljanić Đikić, izvršna urednica časopisa.

Kasnije 2002. godine osnovao sam u Zagrebu Hrvatsko društvo pisaca i bio mu dva mandata predsjednik; ono trenutno okuplja preko tri stotine književnika. Jedan od ciljeva nam je unapređenje književne i kulturne suradnje unutar regije. Razmijenili smo dosta gostovanja sa srodnim književnim organizacijama susjednih zemalja; naši članovi redovito gostuju na manifestacijama u Crnoj Gori, ponajviše na onima koje organizira Varja Đukić.

Da, suradnja postoji; neće ona dosegnuti nikad predratne razmjere, ali imamo nekakvu zajedničku baštinu. Ne može nitko mlade hrvatske pisce uvjeriti kako su im strani pisci Kiš, Kovač, David, Velikić, Albahari, Basara, Nikolaidis… Nema tu jezične barijere. Oni su tu, jednostavno – naši.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo