Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD MITROVIĆ, NVO BREZNICA: Nemamo rezervna pluća

Objavljeno prije

na

Niko u Crnoj Gori nije zaštićen od zagađenja u Pljevljima

 

MONITOR: Crna Gora je konačno otvorila poglavlje 27 – Životna sredina i klimatske promjene. Koji će biti najveći izazovi?

MITROVIĆ: Bojim se da su i građani, a i oni koji su u vlasti pogrešno to shvatili. Većina ne shvata da Crnu Goru tek sad čeka ogrioman posao, koji  je zahtijevan i skup.

Koliko su ljudi neupućeni govori i podatak da je tokom ove godine 120 nevladinih organizacija podnijelo zahtjev za izmjenu statuta u kome je stavilo stavku – ekologija i zaštita životne sredine. Ministri i donosioci odluka u Vladi stalno pričaju o toj milijardi i po eura koja će biti opredijeljena za zatvaranje tog poglavlja, pa su ljudi iz nevladinog sektora to shvatili kao mogućnost da uzmu dio tog kolača. Siguran sam da to neće ići tako.

Mnoge stvari i navike moraju da se promijene da bi se zatvorilo to poglavlje. Pogledajte samo kako stoje stvari u Pljevljima. Zagađenje vazduha, zemljišta, voda, zdravlja stanovništva… sve to spada u poglavlje 27.

Siguran sam da sve to neće ići ni brzo ni lako, ako nam nije namjera da ga pretrčimo i zatvorimo političkim dogovorom, kao što je to urađeno sa Rumunijom i Bugarskom. Mnogo je važnije da postignemo nešto i riješimo brojne ekološke probleme. Nadam se da ni EU i EK ne mogu ostati nijemi posmatrači, kao što su sada.

MONITOR: Godinama upozoravate na porast bolesti u Pljevljima.
MITROVIĆ: Zna se da je 11 članova jedne porodice, za dvije godine,  umrlo u selu koje se nalazi pored deponije Maljevac. Uglavnom od tumora pluća. Moja izjava da je 35 žena od početka godine operisalo tumor dojke, potkrijepljena je zvaničnim podacima koje je lako provjeriti. Upozoravamo na te činjenice i pokušavamo da kažemo da se nešto treba raditi da se to promijeni.

Evidentno je da je zdravlje stanovništva veoma ugroženo i da je problem eskalirao posljednjih godina. Svjetska alijansa za zdravlje i životnu sredinu je 2016. godine Pljevlja proglasila najzagađenijim gradom te godine u Evropi i područjem opasnim za život ljudi.

MONITOR: Vidite li neko rješenje?
MITROVIĆ: Rješenje uvijek postoji, ali nema plana. Tvrdim da ni Vlada ni resorno ministarstvo, ni sve vlasti do sada nisu ni pokušali da riješe ovaj problem. To je samo demagoška priča, pred izbore.

Mi imamo usvojeno evropsko zakonodavstvo, imamo dobre zakone o kvalitetu vazduha, voda i svega ostalog. Problem je što se oni ne sprovode. Ni ove godine nemamo eko fond, nije formiran. Imamo zakon o ekološkoj naknadi: zagađivač plaća. Ni toga nema. Uz sve to premijer Marković kaže da ne možemo dovesti u pitanje poslovanje Rudnika uglja i Termoelektrane tako što bi od njih naplaćivali propisanu naknadu. I još dodaje kako  mi ne želimo da Pljevlja zavise od ekološke naknade…

Potpuno neplanski, 70 godina se vrši stihijsko, haotično raubovanje prirodnih resursa – drveta, olovo-cinkane rude, uglja, struje… Decenijama se to uzima, razvijaju se drugi gradovi  i druge sredine u Crnoj Gori, a Pljevlja se truju i stagniraju. Mi smo u regionu grad koji ima najveći broj suicida, jedne godine smo bili prvi na Balkanu. To su sve morbidne i žalosne slike Pljevalja.

Ako su Pljevljaci dobri nijesu budale, da bi neko ostao da živi u jednoj sredini mora da ima osnovne uslove. Niko nema rezervna pluća, tako da niko u Crnoj Gori nije zaštićen od zagađenja u Pljevljima. Ovdje u Podgorici obožavaju pljevaljski sir, a on se nažalost pravi na takvom zagađenom mjestu i od takve hrane.

MONITOR: Vjerujete li u obećanje iz Vlade da će sve riješiti drugi blok TE u  Pljevljima?
MITROVIĆ: Nakon stečaja u KAP-u mi imamo višak električne energije koju izvozimo. Nemamo, znači, potrebe za novim izvorima jer imamo suficit električne energije.

Ali ako već hoćemo da izvadimo taj ugalj, spalimo ga i pretvorimo u električnu energiju, zašto smo onda odustali od toga da Škoda Praha radi tu elektranu? Bili smo u posjeti Škodi u Tušimicama, i vidjeli smo jedan taj blok koji je radio sa 250 MW, imaju četiri bloka od po 250MW, a ta TE nema dimnjaka. Isti sistem može da se primijeni i u Pljevljima. Ne moramo mi izmišljati toplu vodu. Dovoljno je vidjeti kako to rade u zemljama EU. Obišao sam preko 50 TE i vidio sam kako to funkcioniše.

Ova TE u Pljevljima je ruska tehnologija koja je prisutna u Rumuniji, Bugarskoj i ostalim zemljama nekadašnjeg istočnog bloka. Ta tehnologija je prevaziđena. Sada namjeravamo da je nadogradimo prljavom  tehnologijom iz Kine.  Očigledno neko iz vlasti ima benefite od toga što poslove dobijaju Kinezi.

MONITOR: Ljudi ustaju u odbranu lokalnih rijeka. Da li tu vidite neku promjenu u ponašanju onih na čijem pragu uništavaju prirodu?
MITROVIĆ: Naš najveći uspjeh je to što građanima počinje da smeta to što ih zagađivači truju. Počeli su da pričaju  o tome, da se bune, da protestuju protiv izgradnje malih HE.

Skoro sam bio na rijeci Lještanici koja je skriveni dragulj, koja ima jedan od najljepših slapova u Crnoj Gori. Tamo kao da se investitori utrkuju da unište i ono što se može i sačuvati. Vidio sam taj slap, vodopad koji se zove Skakalo. Takvo nešto u Crnoj Gori nisam vidio, fascinirao me taj vodopad. Investitor je planirao da iznad vodopada uzima vodu, kao da mu znači nešto tih 200 metara. I ljudi tamo kažu – mi ne branimo, nek’ uzme vodu ispod vodopada, ali, ljudi, ostavite nam ovu ljepotu. E u tome je stvar. Onda se oni ljute kada im kažemo da su tajkuni.

Ovdje je jasna stvar, ljudi na vlasti uništili su sve čega su se dohvatili. I sada žele da pokradu jedino što je preostalo – prirodu, rijeke, vazduh. I to hoće da nam uzmu. Taj prvi talas izgradnje malih HE i otimanja rijeka je prošao. Ljudi su na tim primjerima shvatili da ne dobijaju ništa, samo štetu – da im otimaju rijeke, puteve, uzimaju šumu… Sada se stvara kritična masa da se zaustavi dalja gradnja.

To mora da stane i to ne samo ovdje nego i u regionu, gdje je slična situacija. Ne moramo sve da posječemo, sve da zapalimo, ne moramo sve da pretvorimo u hidroelektrane, mora nešto i da ostane.

MONITOR: Da li je to svima jasno?
MITROVIĆ:
Smeta mi što mi stalno moramo da budemo ti koji ćemo podsjećati vlast na neke stvari koje ne rade dobro. Na TE, na Rudnik uglja, moramo ih podsjećati da ne treba da pregradimo Taru, da treba da saniraju Beran Selo i tamošnje deponije…

MONITOR: Kolika je cijena te tvrdoglavosti?
MITROVIĆ: Mogao bih ući u Ginisovu knjigu rekorda po broju postupaka koji su vođeni protiv mene. Za 11 godina sam imao 109 sudskih postupaka. U dva slučaja sam osuđen zatvorskim kaznama, a sve ostale su izgubili na sudu. Zbog HE Brodarevo 1 i 2, meni i mojim saradnicima sudilo se punih pet godina, bilo mi je zaprijećeno kaznom zatvora od 10 godina. Izloženi smo bili maltretiranju od strane Državnog tužilaštva Srbije, u Užicu. A samo smo se borili da spriječimo gradnju HE koja bi potopila dio teritorije Bijelog Polja. Tražili smo da država Srbija obavijesti Crnu Goru o namjeri da gradi HE i da sve bude zakonski, što nije bilo. Na kraju su pale sve te odluke, rješenja, sve je poništeno i vraćeno na ponovni postupak.

MONITOR: Da li ćemo, jednog dana, kada zatvorimo poglavlje 27, biti bliži snu o  ekološkoj državi?
MITROVIĆ: Svi znamo koliko smo mi ekološka država. Taj prefiks služi strancima da pričaju viceve o Crnoj Gori.

Moramo da promijenimo mnoge stvari, a prije svega svijest i odnos  prema prirodi. Bojim se da će nam trebati puno vremena da promijenimo svoje navike. Da više sami sebe ne trujemo. Ne mogu da objasnim ljudima da ne treba da pale livade, da ne treba da podmeću požare, da ne bacaju smeće u rijeke jer nam se sve to vraća.

Evo da završimo sa jednim pozitivnim primjerom, da ne bude sve crno. Skoro sam vidio da jedan Ulcinjanin, koji voli svoj grad, sa jednom alatkom koju je sam napravio čisti žvake sa mermera na ulcinjskom šetalištu. Svi možemo da se tako odgovorno ponašamo – ako ne da čistimo, a onda barem da ne bacamo smeće svuda.

 

Strah

MONITOR: Početkom godine pozvali ste građane da tuže EPCG i državu zbog zagađenja vazduha. Je li bilo odziva?
MITROVIĆ: Ne. Prvi ću izgleda biti ja. Bojim se da u konstalaciji ovakvih prilika u Crnoj Gori ne budem taj koji će izgubiti spor i platiti kaznu.

MONITOR: Pominjali ste iskustvo Italije i tamošnje tužbe.
MITROVIĆ:Termoelektrana u italijanskom gradu Savoni našla se na sudu. Izgubili su spor, platili građanima i na kraju zatvorili termoelektranu. Neki dan sam čuo da Crna Gora puštanjem ovog podvodnog kabla dobija stabilan energetski sistem. Živo me interesuje da mi neko objasni koji su to benefiti, šta smo to dobili tim kablom osim dalekovoda od Žabljaka do Primorja koji prolaze i kroz zaštićena područja, kroz dva nacionalna parka.

 

Prevara

MONITOR: Šta očekujete od započetog istraživanja nafte na primorju?
MITROVIĆ: Mislite – prevare oko istraživanja nafte. Misle li oni da niko ne zna da je u Vladanosu i na Primorju nađena nafta još ‘80. ih godina. Lično sam razgovarao sa čovjekom koji je bio rukovodilac tamo. Kaže da su bušotinu u Valdanosu nakon izbijanja, pronalaska nafte, dva mjeseca betonirali da bi je zatvorili. Nafte znači ima. E sada što je nekome u interesu da dovede neke nove ,,investiture”, to je drugo pitanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo