Povežite se sa nama

KULTURA

Kulturni događaj i promašaj 2012. godine

Objavljeno prije

na

Branka Femić, glumica

LAKE FEST I POLUPRAZNA POZORIŠTA

– Festival Lake fest je uspio da animira i poveže kvalitetne iskusne i talentovane mlade muzičare i crnogorsku publiku prepunu energije i želje za dobrom muzikom i pravom umjetničkom porukom, i spontano otvori prostor i inspiraciju za nove kreacije. Sve oko i povodom festivala dešavalo se ležerno, nenametljivo i šarmantno, i to kod nas, sa idejama, ambicijama i radom naših ljudi. Znači da može! Jubilarno 100 izvođenje predstave Čorba od kanarinca. Na teritorijalno i pozorišno malom tržištu kakva je Crna Gora (pa i prostor bivše Jugoslavije), uspjeh je kada predstava, iza koje stoji velika produkcija, doživi 100 izvođenja, a kada predstava nezavisne produkcije dostigne 100 repriza onda je to i poduhvat. Zbog umjetničkog kvaliteta i glumačke strasti malobrojne ekipe, predstava Čorba od kanarinca je dokučila ovaj jubilej. Za one koji su odgledali predstavu, to je sigurno bio kulturni događaj večeri, a po meni je događaj godine. I ove i svih prethodnih ili budućih godina to će biti poluprazne pozorišne sale i kratak vijek predstava. Iz kog razloga – umjetničkog, tehničko/marketinškog, ekonomskog ili mentalitetskog – treba analizirati, ali slaba posjećenost predstave i mali broj repriza uvijek ukazuje na to da u pozorišnom procesu rada i stvaranja nešto nije dobro funkcionisalo.

dedovicDejan Dedović – Dedduh (Who See)
MUZIKA JE POTREBA

– Nijesam pretjerano pratio dešavanja iz kulture. Rekao bih da se i nije mnogo toga desilo, ali ipak bih izdvojio neke festivale kao što su Sinestezija, Lake Fest, Summer fest i najmiliji od svih Asfaltiranje. Takve stvari su potrebne maloj zemlji koja se nada profitu u turizmu. Zato smatram da bi trebalo još više uložiti u takve stvari, jer svi na svijetu vole muziku.

nikcevicIlija Nikčević, akademski slikar
LAKE FEST POTVRDIO KVALITET

– Na prvom mjestu Lake fest. Ove godine je festival potvrdio da je najozbiljnije organizovani događaj ovoga tipa u zemlji. Organizatori su primijenili provjereni recept najvećih muzičkih festivala u okruženju, prilagodili line up prosječnom slušaocu ove vrste muzike i uspješnost nije mogla biti dovedena u pitanje. Mislim da festival ima šansu da se dodatno proširi kroz dešavanja koja će pratiti muzički kostur festivala.

Za promašaj godine po mom mišljenju konkurišu, sada već jezivo mala sredstva, koja Ministarstvo kulture izdvaja za sufinansiranje projekata – dvorac kralja Nikole I u Nikšiću dat pod hipoteku i film Lokalni vampir.

martinovicIvana Martinović, pjevačica
SKUPE PARE ZA DOSADNE SATE

– Najveći uspjesi su ogromni trud likovnih umjetnika da prežive prethodne, pa i ovu godinu i festivali poput onog u Nikšiću. Najveći promašaj je svaki cent uložen u nastupe regionalnih mega zvijezda za Novu godinu. Svake godine puno novca je „bačeno” na ovaj vid zabave. Prinuđeni smo da po stoti put slušamo iste preskupe izvođače iz regiona. Za promjenu valjalo bi da ljudi malo više gledaju i slušaju jedni druge, a ne da bulje u TV ili izlaze po već poznatim kafanama, ili još gore – da ponovo slušaju Severinu, Rozgu itd. Zašto se ne vratiti dobrim starim karnevalima i slavljima od tri dana po trgovima koji našem primorju ionako dobro pristaju, a i koštaju mnogo manje?

nenezicObrad Nenezić, dramaturg
NOVE EKRANSKE UMJETNOSTI

– Pored nekih izuzetnih događaja u prošloj godini kao što su dolazak Marine Abramović u Crnu Goru, Karadaglićev uspjeh u Londonu, siguran hod po festivalima filma As Pik, niz izložbi, ali i festivala, ipak, ne mogu se oteti utisku da se posljednjih godina kultura i umjetnost polako, ali sigurno, sele iz svojih prirodnih i umornih staništa u neka druga, prijemčivija i pristupačnija savremenom čovjeku, a to su nove ekranske umjetnosti, kao što su video, kompjuter, film, interaktivne mreže. Što je, složićemo se, za Crnu Goru, sa bogatim jugom i nerazvijenim sjeverom, od izuzetnog značaja, jer današnji Crnogorac, htio to ili ne, dobija diskurs globalnog čovjeka, odnosno gledaoca, aktivnog gledaoca, a samim tim i slučajnog, naivnog i nevinog autora koji, usamljen i otuđen, u svojoj neodoljivoj tehnoekstazi, učestvuje u stvaranju novog djela. Ne vjerujem u odumiranje medija, jer niti je pismo upropastilo pamćenje, niti televizija film, kao što novi ekranski mediji neće upropastiti stare, ali zanimljivo je pratiti nastanak mogućih umjetnosti, odnosno popularne kulture, ili već kakav će oblik i diskurs dobiti.

Umjetnost i kultura su oduvijek imale, kao što će i uvijek imati, i svoje loše strane i projekte, ali kao džentlmen ne bih navodio pojedince i promašaje, ali kao na čovjeka od umjetnosti, definitivno, najgori utisak je ostavio poluskandal sa i oko predsjednika CANU. Vjerujem da takve istine i neistine nijesu potrebne crnogorskoj nauci i umjetnosti.

pajovicSuzana Pajović, slikarka
IZBJEGLIŠTVO FLU

– U godini 2012, kada su u pitanju kulturna i nekulturna dešavanja, ostaje moje priznanje i poštovanje za: prijem Crnogorskog društva nezavisnih književnika u Evropski savjet; dodjelu Trinaestojulske nagrade pozorišnom reditelju Slobodanu Milatoviću; Ateljeu Dado 2002 – 2012; pet godina Crnogorskog simfonijskog orkestra, Lake Fest u Nikšiću; nagradi crnogorskom sastavu Who See, nagradi Dragani Tripković… Neću zaboraviti požar na zgradi bivšeg ruskog poslanstva i iznalaženje lokacija za privremeni rad Fakulteta likovnih umjetnosti. Dodjela radnih prostora je… nezaboravna priča. A za nešto između je – nedostajanje Crnoj Gori profesora dr Vladimira Vukičevića.

pajovicVuk Perović, filmski kritičar, urednik kulture u Dnevnim novinama
WHO SEE I TIŠINA KULTURNE SCENE

– Pozitivno: Uspjeh dvojca Who See. Sasvim nenametljivo, van svih uobičajenih kanala koji se kod nas koriste za uspjeh, ova dva momka iz Bokokotorskog zaliva su prvo osvojili region, a zatim postigli zavidan uspjeh u Evropi. Istorijski, što bi se reklo. Dakle, čistim talentom, oslonjenim na specifičan humor i oštre i pametne opaske o ambijentu u kom živimo. Crnu Goru još nijesu osvojili, ali bi već bilo čudo da su i to obavili.

Negativno: Tišina na crnogorskoj kulturnoj sceni. Kao da su najbolja moguća vremena i kao da ekonomska kriza svima odgovara kao napokon dobar i ubjedljiv alibi. Nezadovoljstvo koje postoji sa razlogom, ali nikako da dobije spoj pojavni umjetnički oblik ili neku artikulisanu akciju. Mnogo prazne priče po kuloarima i negodovanja samo negodovanja radi.

zonjoZoran Marković – Zonjo, TBOK
MOŽE SE BEZ KVAZI ZVIJEZDA

– Možda će zvučati prepotentno što ću za kulturni događaj godine predložiti svirku liverpulskog benda Brit Floyd u Nikšiću, jer je to bio moj projekat, ali početni motiv za tu organizaciju je upravo to – prirediti Crnoj Gori kulturni događaj svjetskog kvaliteta. Mislim da se u tome uspjelo, jer niko nije sa koncerta pošao nezadovoljan priređenim spektaklom, ali ono što je važnije u čitavoj priči je dokaz da se može organizovati muzičko dešavanje visokog ranga u nezavisnoj produkciji, bez moljakanja države da takve stvari stavlja na trošak građana. To govori i o lošoj praksi naših turističkih radnika koji daju basnoslovne pare kvazi muzičkim zvijezdama iz regiona. Kad bi se sabralo koliko su nam para iznijeli Petar Grašo, Magazin, Severina, Ceca i ostala kompanija, mislim da bi se stiglo do šokantne cifre. Njima se zna platiti po nekoliko puta, a ponekad i po nekoliko desetina puta veća cifra od one koju inače dobijaju u svojim državama. Za svaku „zvijezdu” tog pop-narodnjačkog žanra koju dovedemo iz regiona, može se organizovati koncert nekog jakog svjetskog imena. Takve stvari bi, recimo, proglasio za kulturne promašaje, ne samo ove godine, već niza godina unazad. Problem je samo što se tome, nažalost, ne vidi kraj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo