Povežite se sa nama

KULTURA

Novo iščitavanje prošlosti

Objavljeno prije

na

Predsjednik organizacionog odbora skupa akademik Šerbo Rastoder nije krio zadovoljstvo. ,,Mislim da smo ovim naučnim skupom, prvim ovakve vrste u našoj zemlji, iskoračili u avanturu traganja, otkrivanja i pojašnjavanja. Istina oprezno, da ne povrijedimo bilo koga, ali i dovoljno odlučno da nas razumije svako”.

Kako navodi Rastoder, povod okupljanja stotinak eminentnih naučnika različitih profila i istoričara iz Crne Gore i inostranstva odredilo je vrijeme: sto godina je prošlo od kada su Osmanlije 1912. godine napustili Balkan ili otkako su proćerani s ovih prostora, kako ko voli kazati. Upravo je to bila glavna poruka skupa: prošlost sama po sebi nije i ne može biti problem. Iščitavanje te istorije je problem. Ali, razumijevanje velike Osmanske imperije i novog vremena pruža dovoljno razloga da se, ako se želi, taj problem prevlada. Stoga su organizatori postavili dva pitanja učesnicima skupa: da li je petovjekovno prisustvo Osmanlija na Balkanu bila okupacija ili civilizacija, te što je to posljednje veliko carstvo ostavilo narodima jugoistočne Evrope.

Nedvosmislen je zaključak da se do sada balkanski istoričari u prosuđivanju osmanske prošlosti nijesu uvijek rukovodili isključivo naučnim zahtjevima.

„Nemoguće je potcjenjivati snagu osmanskog iskustva, ne voditi računa o onome što je ono unijelo u balkansku cjelinu, podarenu njime dobrima svakakvoga porijekla. Onaj izgled, one azijske boje, tako uočljive na cijelome Balkanu – to dolazi od osmanskog islama. On je širio dobra što ih je i sam primio s dalekog Istoka”, upozorio je prije nekoliko decenija u svom monumentalnom djelu „Mediteran u doba Filipa II” jedan od najvećih svjetskih istoričara Fernan Brodel.

Na prostoru Balkana, čiji stanovnici o Osmanlijama najviše znaju po pričama iz posljednjeg zemana, odnosno iz za njih dekadentnog 19. vijeka, to je još izraženije. „Nikada na Balkanu kod naroda u 17. i 18. vijeku nije bilo mržnje prema Osmanlijama”, naglasio je profesor na Univerzitetu u Ljubljani Božidar Jezernik. To je, kaže on, došlo s nacionalnim pokretima. „Govorilo bi se tek: tursko doba.”

Osmanlije su stvorile klasični primjer pluralnog društva koje je omogućilo veliki stepen regionalne autonomije. Ovaj je prostor pripadao opštem toku istorije kojeg lokalna društva najčešće nijesu bila svjesna. Osmanlije nijesu nasilno nametali svoja učenja već su dopuštali potčinjenima da slijede svoje religije pod uslovom da poštuju muslimansku vlast i da plaćaju poreze.

„Rezultat je bio činjenica da je u 17. vijeku osmanska prijestonica Istanbul bio vjerovatno jedini grad u kojem su hriršćani svih vjerovanja i uvjerenja mogli živjeti u razumnoj sigurnosti i zastupati svoje različite škole mišljenja i djelovanja. Niđe u hrišćanskom svijetu to nije bilo moguće”, rekao je gost iz Turske, profesor Okutman Ninah Ejuboglu, govoreći o zaštiti manastira i crkava u Osmanskoj imperiji.

Profesor na Univerzitetu u Sarajevu Rusmir Mahmutćehajić rekao je da je pogrešan dominantni stav Evropljana da su muslimani drugi i drugačiji, napominjući da oni na Balkanu, kao ni hrišćani, nijesu niotkud došli, odnosno da su autohtono stanovništvo koje ispovijeda jednu, jedinstvenu abrahamovsku (ibrahimovsku) vjeru.

Svi učesnici skupa složili su se sa činjenicom da su Osmanlije iza sebe ostavili mnoštvo tragova koji su vremenom postali kontinuitet. Osmanski graditelji nastojali su obnoviti i proširiti postojeće gradove (Ulcinj, Bar, Pljevlja, Bijelo Polje…) ili formirati nove (Podgorica). Naročito su unaprijeđeni gradovi kroz koje je proticala rijeka. Rijeka je predstavljala horizontalu, a vertikale su bile munare i crkveni tornjevi. Jedan od učesnika skupa rekao je da je u pravu aktuelni šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu, koji ističe da je „istorija Osmanskog carstva zapravo istorija gradova”. Ističući da Osmanska imperija zauzima veoma važno mjesto u istoriji Crne Gore i da je ogromna njezina zaostavština, Rastoder je povukao paralelu s odnosom savremene Turske prema zemljama regije: ,,Mislim da je Osmanska imperija na Balkanu ostavila svoju dušu. Ako savremena Turska prepoznaje tu svoju dušu, onda je njezina veza s Balkanom relativno stabilna i vječita. Naravno, kad kažem dušu, to nije samo u poetskom smislu, nego u smislu onoga što je najljepša zaostavština jedne civilizacije.” Ambasador Turske u Crnoj Gori Mehmed Nijazi Tanilir takođe je istakao važnost ovog skupa. ,,Nažalost, Balkan je jedno područje koje je prošlo kroz veoma težak period i kroz mnogo ratova. Ali, ipak, Balkan je iz pogleda kulture i civilizacije veoma važna regija. Osmansko carstvo je na ovom prostoru vladalo oko 500 godina i u toku tog perioda dogodila se razmjena kultura. Mi s ovim naučnim skupom želimo izraziti upravo tu vezanost”, rekao je Tanilir.

Ako je cilj skupa bio interdisciplinarna valorizacija osmanskog nasljeđa u kontekstu savremenog razumijevanja kompleksnosti civilizacijskog susrijetanja, prožimanja i međusobnih uticaja, onda se može nedvosmisleno zaključiti da je on uspio. Bar iz Zbornika radova učesnika ove konferencije, nove generacije biće u prilici da sveobuhvanije spoznaju sopstvenu baštinu kao produkt simbioze različitih civilizacija i detektuju sopstveni identitet kao supstrat raznih uticaja i shvatanja.

Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Knjiga Tomasa Braja u izdanju Fondacije Fridrih Nauman: Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi – primjeri Hrvatske, Srbije i drugih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Medijska slika Zapadnog Balkana – njemački pogled

 

Dugogodišnji njemački dopisnik sa prostora bivše Jugoslavije i predavač na nekoliko njemačkih univerziteta Tomas Braj je objavio udžbenik o kvalitetu novinarstva u jugoistočnoj Evropi sa korisnim praktičnim vježbama i savjetima kako da se poboljša kvalitet izvještavanja na Balkanu.

Današnje novinarstvo karakteriše ozbiljan pad štampanih izdanja i tzv. prelazak ili potenciranje „online izdanja“. Kao i u Evropi, na Balkanu se tiraž za manje od decenije prepolovio, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, dok je istovremeno došlo do velike koncentracije tržišta u kome mali broj vlasnika povećava udio i uticaj na medijskim tržištima. Prema istraživanju IPSOS-a četiri najveća vlasnika medija u Srbiji su 2017. god. pokrivala 70 odsto čitateljstva. Državne Večernje novosti (koje su 2019. dobile novog vlasnika bliskog vlasti) i Politika su pokrivali 21 odsto čitalaštva dok je isto toliki procenat pokrivalo njemačko-švajscarsko preduzeće Axel Springer Media sa dnevnim Blicom i nedjeljnim NIN-om. Agresivno režimski i žuti Informer je držao primarnu pažnju skoro 20 odsto auditorijuma dok je grupa sa takođe prorežimskim Kurirom i žutim Alo i Srpskim telegrafom na četvrtom mjestu. Međutim, i pored velike prevlasti medija pod kontrolom i uticajem beogradskih vlasti, po istraživanju iz 2019, samo 15 odsto građana Srbije smatra dnevne novine pouzdanim izvorom informacija. Nekadašnji dugogodišnji direktor Večernjih novosti i poznati beogradski publicista Manojlo Vukotić je u jednom intervjuu objasnio da je pad tiraža i povjerenja u novine povezan sa puno nekompetentnih urednika i neostvarenih novinara koje je na čelo medija dovela vlast ili vladajuće stranke čime se proizvodi „sluganstvo i nekreativnost“. Stoga sve takve dnevne novine posežu za istim sagovornicima i izvorima čime same gube svoj identitet. Vukotić navodi primjer tri prorežimske dnevne novine koje su istog dana objavile iste naslove jer su glavni urednici i izdavači mislili da će se to svidjeti vlasti. Drugi primjer je kada tri dnevna lista istog dana objave intervju sa istim ministrom. Stanje u srbijanskim medijima dodatno objašnjava direktor nedeljnika Vreme Stevan Ristić koji upozorava da bi tiraž dodatno opao ako bi dnevni tisak „samo tri dana zaredom imao normalne naslove“. Naime, novine moraju isticati senzacionalne i često izmišljene i neuvjerljive vijesti „jer ljudi očekuju tu dozu slatke doze i adrenalina svakog dana“. Ristić se žali da „u Srbiji 30 odsto ljudi samo pogleda fotografiju i naslov dok tekst uopšte ne pročitaju“ i da se „ponašaju kao navijači koji ne prate novosti da bi se informisali već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“. Stoga se i dešava da je u dnevnim novinama sa najvećim tiražom dokazano 350 laži na naslovnicama. Situacija sa televizijom je slična. Sveprisutni i svemoćni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je stalni gost na svim kanalima. Samo 2020. godine Vučić je nastupio 45 puta u posebnim emisijama televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju. Takođe, statistički gledano, srpski predsjednik se pojavljuje na televiziji više nego svi njegovi ministri zajedno. Prostor koji opozicija dobija na javnim emiterima su mrvice u odnosu na vlast, dok su državni novinari i urednici nosioci patriotizma i domoljublja. Bivša glavna urednica Politike (inače najstarije dnevne novine na Balkanu) Ljiljana Smajlović je sama opisala kako vidi medijsku scenu. „Srbiji su potrebne snažne nacionalne novine koje štite nacionalne i državne interese“ i u kojima „ima prostora za ultramodernu odbranu srpstva“. Mediji i novinari koji se ne slažu sa državnim narativom su „strani agenti“, „neprijatelji Srbije i lažljivci“ itd.

Tomas Braj dalje navodi primjere koji pokazuju da slike medijskog poltronstva nisu samo vezane za Srbiju. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su se zadnjih godina profilirali u negativnom odnosu prema njima kritičnim medijima. Na pitanje novinara javnog servisa HRT koje nije tepalo i godilo proruskom predsjedniku, Milanović je odgovorio da je HRT-ov „politički program sramota i na nivou Sovjetskog Saveza“, da „većina građana misli tako“ te se upitao, nakon konstatacije da je HRT „korumpirana televizija“, ko određuje urednike i dopušta im „da nekažnjeno lažu i varaju ljude“. Premijer Plenković takođe izbjegava kritična pitanja i umjesto odgovora voli javno poručivati novinarima kakvi naslovi trebaju da idu „radi zdravlja hrvatskog društva“. Kao i u susjednoj Srbiji, za sve probleme u Hrvatskoj su krivi novinari. Televizija N1 je posebno bila na tapetu jer je njen novinar sa pitanjem, kako Plenković kaže, „dopustio sitni bezobrazluk ali više neće“. Poslanik Evropskog parlamenta iz hrvatske opozicije Fred Matić se javno požalio da su novinari i mediji u Hrvatskoj „izloženi nevjerovatnom pristisku moćnika“. Braj navodi da je situacija isto slična u susjednoj Bosni i Hercegoviniu u oblastima sa hrvatskom većinom gdje se u informativnom programu potenciraju slične stvari sa kojima se možemo susresti u geografski i kulturološki sličnoj DPS-ovskoj Crnoj Gori. Naime, u režimskim medijima primat imaju crna hronika, zabava, promocija lokalnih despota i sport. Hrvatski narodni sabor BiH, kao krovna organizacija svih stranaka sa hrvatskim predznakom, ima primat u medijima jer se bori „protiv potiskivanja Hrvata iz političkog života BiH“. Osim navedenog mediji vole naglašavati zločine i nepravde koji su u zadnjem ratu počinjeni protiv Hrvata uz obaveznu glorifikaciju šefa bosanskog HDZ-a i bivšeg člana predsjedništva Dragana Čovića. Tako je među udarnim vijestima 1. septembra 2021. osvanulo da je Čović proslavio 65. rođendan dok je na Facebook stranici hrvatske RTV Herceg-Bosna osvanula fotografija HDZ-ovog vođe Čovića na planinskom vrhu uz komentar uredništva – „ponosni smo što naš predsjednik voli prirodu i društvo“. Tik uz njegovu objavljena je i fotografija mišićavog ruskog diktatora Vladimira Putina koji go do pasa jaše konja i još jedna fotografija Josipa Broza Tita iz lova.

Braj na kraju sumira visok nivo političke nepismenosti i medijske komptetencije među mladim Hrvatima i Srbima gdje veliki broj ispitanika na anketama ne zna osnovne pojmove politike ili odgovore na osnovno pitanje – šta je to Ustav. Kod znatnog dijela balkanske omladine preovladava interesovanje za rijaliti emisijama, novostima iz svijeta poznatih, pogotovo iz domena turbo folk muzike i drugim temama žute štampe.

Mnogi u Evropskoj uniji smatraju novinarstvo kao „četvrti stub“ društva uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, koji ima važnu ulogu u podjeli vlasti kao demokratskog načela. Njemački umjetnik Rajnhard Vicorek je medije prikazao kao jednu od četiri noge na stolici, koja, ako se presiječe, može dovesti do gubljenja ravnoteže dobro funkcionirajuće demokratije. Stoga mediji imaju odlučujuću ulogu u održavanju vitalnosti tog načela. Bivši njemački političar i poslanik Bundestaga Adolf Arndt je zapisao 50-ih godina da u „velikim industrijskim društvima nema demokratije bez medija jer bez njih nedostaje širina i intenzitet komunikacije kojom se uspostavlja demokratija“. Sadašnji savezni predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer je u jednom govoru istakao da su za „demokratiju potrebni informirani građani i građanke, zato što svijet postaje sve složeniji a procesi u njemu zahtijevaju klasifikaciju“.

Cilj Brajovog diskursa je da obični građani shvate mehanizme medijske scene i iz toga izvedu zaključke za svoje procjene. Tim prije, smatra Tomas Braj, što danas političari i zabavljači ne trebaju „klasične medije i konferencije za novinare kako bi doprli do svoje publike“, već to čine direktno putem društvenih mreža. Međutim, „mediji i novinari ipak nisu izgubili ulogu tumača složenih sadržaja“ i da je to na čemu trebaju raditi balkanski mediji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ U 2022.: Individualni iskoraci i partijskim kadrovima okovana kultura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski umjetnici govore po čemu dobrom i lošem će se u kulturi pamtiti ova godina

 

TANJA MARKUŠ, UMJETNICA
Entuzijazam nezavisne scene

Imajući u vidu uslove u kojima kultura nastaje u Crnoj Gori, treba da se radujemo kad talentovani ljudi uopšte uspiju da predstave svoj rad javnosti. To posebno važi za nezavisnu scenu koja opstaje jedino zbog entuzijazma svojih aktera. U nju spadaju i Rokumentarni dani,  na kojima smo ove godine gledali filmove  o muzici kao faktoru društvenih promjena i  slušali zanimljive diskusije na temu antiratnog aktivizma, umjetnosti i feminizma.

I pored upitnih skulpturalnih formacija koje su osvitale u javnom prostoru, zlatnu malinu definitivno osvaja igra prestola koja se rasplamsala između Centra savremene umjetnosti i Ministarstva kulture.


BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA

Vojnici pjevaju bluz

Iza izložbe Vojnici pjevaju (flomaster) bluz (Ljiljana Karadžić, Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić, Cetinje, 10. novembar – 31. decembar 2022), stajala je čista i jasna namjera kustoskinje da dostojno predstavi opus umjetnika Novice Kovača (Nikšić, 1980 – Kotor, 2021) – uz dosta znalački kalibriranog sentimenta. Crteži pod zajedničkim (pod)naslovom Ljubav, kao zasebna cjelina u okviru postavke, prizori su iz svakodnevnog života umjetnikove porodice – a ujedno su i krajnje nepretenciozno, ali i neposredno i vrlo sugestivno ukazivanje na činjenicu da je ljubav – ovoga puta u svjetlu apsolutne privrženosti porodici – zapravo jedini realni imperativ u ovim anksioznim vremenima.

S druge strane imamo činjenicu da se u potonje vrijeme ne ulažu adekvatni napori da se crnogorska kulturna scena – uz pretpostavku da (ipak) postoji – aktivno odredi i prema sebi i prema ključnim značajkama vremena sadašnjeg – koliko god to bilo bolno i mučno.


NATALIJA VUJOŠEVIĆ, UMJETNICA
Privatizacija kulture

Promašaj u kulturi je definitivna spoznaja da se višedecenijski princip privatizacije kulture, te tretmana iste kao terena za realizaciju ličnih interesa nasuprot opšetem dobru i javnom interesu nesmetano nastavlja i sa novom garniturom. Ono što je promašaj u promašaju godine je i spoznaja da je ovo višedecenijsko Oro koje pleše kompletna crnogorska „kultura” rezultiralo efektom „spržene zemlje”, te da se davimo u provincijalnom mulju koji multiplicira proizvoljnosti i samodovoljnosti, koji u potpunosti onemogućava ozbiljno bavljenje kulturom, i više nije u kapacitetu da ozbiljan rad prepozna.

Događaj godine i dalje su pojedinci koji svojim radom i djelovanjem dokazuju da postoji i drugačija kultura, ona za koju nije moguće „uhvatiti vezu”, i koja govori jezik kulture razumljiv i van prostora ovog vakuuma, jedina stvarna i opipljiva, i jedina koja će zaista opstati.

 

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Podobnici bez vizije

Od događaja koje bih pohvalio izdvajam UNDERHILL, međunarodni festival dokumentarnog filma u Podgorici, jer je, kao i uvijek, uvrstio aktuelne i važne naslove, nagrađivanih. Prisutni su bili brojni gosti iz regiona. Takođe, zbog programa U fokusu, sa odličnim panel razgovorima, novim programom kratkog dokumentarnog filma, zbog edukativnih radionica… Kao i ideju nadnacionalne prezentacije kojom smo se predstavili na 59. Bijenalu u Veneciji u koju su uključena i djela kolekcije nesvrstanih i sve umjetnike, sa akcentom na djela Darka Vučkovića, kasnijeg dobitnika Grand prix 44. Crnogorskog likovnog salona 13. novembar za rad Meke forme.

Za kritiku bih rekao da je jako važno naglasiti da su „političke elite“ nastavile dobro poznatu utabanu praksu postavljanja partijskih podobnika koji su bez vizije, a skupa sa njima, nastavili da se ophode prema kulturi kao da je osvajački poduhvat, usko vezan za kratkročne ciljeve dal’ partija ili njihovnih izabranika, svejedno je. Time, oni trajno urušavaju i ono malo što je ostalo, i urušavaju sve što je u začetku. A da imaju svijesti o tome da je kultura doslovno SVE što ih okružuje i što je u njima, da znaju da uz najmanja ulaganja mogu da postignu najviše, da ima ko da ih edukuje, vrlo lako bi razumjeli da strategijskim, vizionarskim i transparentim ulaganjem u kulturu mogu još i da nadiđu sve podjele koje razaraju ovo društvo u temelju, a kamoli što drugo…

 

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA
Odbrana Centra savremene umjetnosti

Kad željno iščekuješ smjenu Vesne Bratić i dobiješ Mašu Vlaović na mjestu ministrice kulture, to izgleda ovako. E, sad ću uz pomoć saradnika i premijera da transformišem Centar savremene umjetnosti CG u Muzej savremene umjetnosti. Kako? Lako, dekretom! Ona srećna, premijer Abazović oduševljen. Međutim, to ne ide baš tako. Proces je veoma dug i komplikovan, iziskuje ogroman trud, znanje i materijalna sredstva. Iza ove zamisli samo mogu stajati neznanje koje vrišti i želi da sprži sve pred sobom, ili jaka želja za rukovodećim mjestom, cijena je nebitna! Crnoj Gori nedostaju konzervatori, istoričari umjetnosti, arheolozi, etnolozi… i to nikoga ne brine?!

Najbolji događaj koji se desio ove godine u Crnoj Gori je taj što je struka odreagovala na sramni pokušaj uništavanja Centra savremene umjetnosti od strane ministrice sa saradnicima. Većina struke, zajedno sa civilnim sektorom se pobunila. U CCUCG se krenulo sa organizacijom panela, gdje struka svojim znanjem drži čas neznanju, prostakluku, bahatosti i promašenim političkim postavljenima.

MIRO ŠUKOVIĆ, SLIKAR
Transfer ljubavi

Izložba rano preminulog crtača Novice Kovača Vojnici pjevaju u Narodnom muzeju  događaj je po kom ću  pamtiti ovu godinu. Sjajan crtač, a osim njegovih upečatljivih vojnika, posebno dirljivi su crteži djece i supruge, poetske crtice  njegove svakodnevnice,  nazvani baš kako treba – Ljubav.  Zato Novičin transfer ljubavi izdvajam kao ono najupečatljivije na ovogodišnjoj  crnogorskoj kulturnoj sceni.

Skupštinski restoran, s druge strane, u kom za siću jedu oni koji kreiraju politike, pa i politike kulture, ubjedljivo je najveći kulturni promašaj. Ta „kultura“ nejednakosti, bahatosti i neosjetljivosti koja se ukorijenila.

 

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA U OBLASTIMA URBANIZMA I ARHITEKTURE
Spomeničko nasilje i kič

Među najvažnijim kulturnim događajima zasigurno je bila predstava Pjer Paolo Pazolini režira strašni sud reditelja Zlatka Pakovića, čiju je generalnu probu u Dramskom studiju Prazan prostor šira publika mogla da vidi 21. oktobra ove godine, putem direktnog internet prenosa ovog doslovno underground izvođenja. Način na koji je uprava Glavnog grada pokušala da zabrani rad na ovoj predstavi i način na koji je predstava ipak izvedena govore mnogo o političkom trenutku u kom se nalazimo i o moći umjetničkog stvaralaštva i saradnje.

S druge strane, kao loše ali važno, izdvajam kontinuiranu nemogućnost razgovora o tome kako koristimo i uređujemo javne gradske prostore. U ovom slučaju, konkretno, mislim na skulpture i spomenike koji u našim gradovima niču, čini se, preko noći, bez ikakve umjetničke i kulturne vrijednosti koja bi ih preporučila za tako prominentno mjesto – ali i bez jasne procedure, bez javne debate iz koje bi proizišao dogovor o tome koja značenja upisujemo u javni prostor, zbog čega, i na koji način. A bez toga, dobijamo nasilje i kič.

 

SEAD ŠABOTIĆ, REDITELJ
Opasnost od zloupotrebe

Uvijek je nezahvalno govoriti šta je to što je obilježilo godinu koja je iza nas, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je to uvijek subjektivan pogled. Za mene, posebno drag momenat predstavlja to što su se moj prijatelj Goran Radojičić i drugar Krsto Giljen predstavili crnogorskoj publici zbirkama poezije nagrađenim na konkursima Nikšićkih književnih susreta odnosno Ratkovićevim večerima poezije. S druge strane za mene lično 2022. godinu obilježio je i Filmski festival u Herceg Novom, posebno dolazak Želimira Žilnika kome je dodijeljena Nagrada za životno djelo. Nedavno je u Nikšiću gostovao i Goran Petrović predstavljajući dva nova romana: Papir i Ikonostas, što je bila prava poslastica za nas koji volimo književnost.

Crnogorskoj kulturi na duže staze prijeti opasnost da bude zloupotrijebljena, opljačkana, pogrešno interpretirana, pripojena nekome ili nečemu i sl. Na nama koji stvaramo kulturu je da to i ne dozvolimo. Uslovno rečeno ono što je negativno, u smislu da je osiromašilo crnogorsku kulturu, sledstveno predstavlja odlazak Ljubomira Ljuba Đurkovića.

 

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Lijepi incidenti

Na razvalinama komesarske kulture koja je bila vrhunac DPS mišljenja u ovoj oblasti, svjedočimo novim i novim formama diletantizma i pogubljenosti… Raspomamljeni aktivisti kojima su svi drugi krivi za sopstvene budalaštine.

Da stvari budu još gore, nastavlja se velika i opasna klerikalizacija kulture. U svakom slučaju, prostor autentičnog iskaza marginalizovan je i bez suštinske podrške institucija.

Ali, uprkos svemu tome, uvijek iznova dešavaju se oni lijepi „incidenti”, koji čine da jednu godinu pamtite… Upravo sam pročitao tek objavljeni, izuzetni roman Planinski orao Aleksandra Bečanovića. Knjiga nevjerovatno ozbiljna, istovremeno i beskrajno šarmantna. Čeka vas mladi Hičkok, kakvog ne poznajete…

Pamtiću ovu godinu i po knjizi Miraša Martinovića Doba velikih poema. Dobar dio ove sjajne poezije poznat je čitaocima subotnjeg Arta. Istinski pjesnik u svom najboljem izdanju.

Vrlo je zanimljiva i knjiga poezije Milene Perović, a dokumentarno autobiografska knjiga profesora Miodraga Perovića o nastanku Monitora i Vijesti je kapitalno važna i potrebna knjiga.

Nastup na Bijenalu u Veneciji kreirao je jedan drugačiji pogled na Crnu Goru, i zato je dragocjen.

Leksikon likovnih umjetnika CANU je takođe podvig za pamćenje.

Za jednu godinu koja je donijela uglavnom diletantsku i neprincipijelnu politiku, kultura se i nije pokazala tako lošom…

 

Pripremio: P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IN MEMORIAM – LJUBOMIR ĐURKOVIĆ: Posljednji aplauz za čovjeka pozorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritikovao je Ljubomir Đurković svoje kolege koji sa umjetničke scene aplaudiraju političarima. On to nije radio, aplauzi su bili i biće rezervisani za njegove dramske tekstove

 

Pjesnik, prozaista, teatrolog, antologičar, prevodilac, najznačajniji savremeni crnogorski dramski pisac i intelektualac koji je oštro kritikovao društvene anomalije, umjetnik Ljubomir Đurković umro je u 70. godini.

Često je Đurković podsjećao i upozoravao da crnogorsko društvo i državne institucije ne brinu o svojim najboljim umjetnicima. I bio je uvijek nepoželjan jer je zagovarao drugačiji način razvoja kulture i države.

Nakon što je kao direktor Zetskog doma pokrenuo svojevrsnu pozorišnu renesansu u Kraljevskom pozorištu, iz političkih razloga 2006. mandat mu nije produžen. „Nasilno ‘uhljebljivanje’ partijskih restlova u bilo kom resoru je kontaminiranje, tiha smrt za jednu državu. A državu smo tek i na jedvite jade dobili. No, možda se to radi upravo zbog toga“, izjavio je krajem 2006. Đurković. Isto važi i dan danas.

Rođen je 13. novembra 1952. godine na Cetinju, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Odsjeku za komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je urednik u Redakciji za kulturu Televizije Crne Gore, a njegov intervju koji je kao mladi novinar uradio sa Borislavom Pekićem i danas se reemituje.

Početkom 90-ih priključio se pokretu otpora ratnoj politici, 1991. bio je urednik kulture u Monitoru. Najveći dio ratnih devedesetih poroveo je kao politički izgnanik u Holandiji.

Đurković je u književnost ušao kao pjesnik tokom 80-ih godina, kada je objavio dvije zbirke poezije Polifemov plač i Poslovi i dani. Pjesme su mu prevođene na makedonski, rumunski, poljski, italijanski i slovenački.

„Iz čiste lijenosti sam počeo da se bavim umjetnošću. Nekako mi se rad u pozorištu učinio najlakšim, jer tamo sam vidio bife i biblioteku, a to mi je bilo dovoljno“, na svoj način je prokomentarisao svoje pozorišne početke tokom autorske večeri održane prije deceniju i po.

Strast prema teatru nije ga napustila. Bio je jedan od osnivača FIAT-a, dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu, direktor Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ na Cetinju, saradnik Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju.

„Ljubomir Đurković posebno će biti upamćen po nemjerljivom doprinosu i reafirmaciji Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, dok je svojim stvaralaštvom ostavio neizbrisiv trag u pozorišnoj i književnoj sceni Crne Gore i šire“, oprostili su se od Đurkovića iz Kraljevskog pozorišta. Njegov posljednji izvedeni komad u Crnoj Gori bio je Tobelija, mimikrija, u režiji Mirjane Medojević, koji je premijerno izveden 13. novembra 2021. u Zetskom domu.

I Crnogorsko narodno pozorište, u čijoj su produkciji postavljene njegove drame Pisac porodične istorije u režiji Gorana Bulajića (1989), Kuća lutaka Tobelija u režiji Nicka Uppera (2000), i Otpad, u režiji Nicka Uppera (2002), oprostilo se od Đurkovića: „Crnogorsko narodno pozorište, sa tugom i najdubljim poštovanjem, oprašta se od Ljuba Đurkovića, jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih pisaca i dramaturga, autentičnog intelektualca koji je u pozorišnom životu Crne Gore ostavio neizbrisiv trag“.

Đurkovićevi pozorišni komadi igrani su i na pozornicama van Crne Gore, od Pariza i Londona do Sofije, Skoplja, Ljubljane i Istanbula.

Početkom 2014. Đurković je u okviru konceptualnog rada STARVING PLAYWRIGHT, i preko stranica Monitora postavljao nezgodna pitanja ljudima koji vladaju crnogorskom kulturom. Odgovore nije dobio.

Ko zna kakva bi bila njegova reakcija na telegram iz Ministarstva kulture povodom njegove smrti: „Pamtćemo ga i kao slobodarsku ličnost, čovjeka koji se s jednakom strašću trudio da proširi polje slobode, kako svojim umjetničkim radom tako i kroz društveno-politički angažman“.

U intervjuu Monitoru, Đurković je početkom 2015. objasnio odlazak u penziju: „Bugarski dramatičar Hristo Bojčev rekao je jednom svom prijatelju koji se žalio na ono tranzicijsko vrijeme devedesetih godina: ‘Preživjeli smo komunizam, preživjećemo i demokratiju’. Posljednjih osam godina nijesam mogao niđe da se zaposlim u Crnoj Gori, a po svemu sudeći pod ovim režimom ni u narednih osam ne bih uspio da nađem posao, pa sam prije mjesec i po odlučio da odem u prijevremenu penziju. A penzija je, zahvaljujući Vladi Crne Gore, dovoljna da mogu platiti struju, vodu i telefon. Ima nemali broj penzionera koji svojim mjesečnim primanjima ne mogu podmiriti ni te račune. Na kraju mjeseca ostanu još i dužni državi. Ali bitno je da je država sita i da su DPS glasači na broju“.

Svojevrsna senzacija je bila kada je Đurković kao osvjedočeni kritičar režima 2015. dobio Trinaestojulsku nagradu. Nije bilo primjedbi, zaslužio je.

Kritikovao ih je oštro, posebno svoje „kolege“: ,,Danas kod nas svako mazalo koje ima političara zaštitnika može da postane akademik ili profesor. I da dobije stan ili radni prostor o državnom trošku. Ali zato moraju biti na usluzi političarima. Moraju da zabavljaju političare i još da im aplaudiraju. To smo viđeli prije nekoliko godina na proslavi stogodišnjice prvog državnog pozorišta na Cetinju, kad su na kraju programa umjetnici sa scene aplaudirali državnom i partijskom vrhu koji je sjedio u parteru. Naravno, taj program je režirala državna rediteljka. Ali niko od umjetnika nije rekao: neću da aplaudiram političarima“.

Pored Đurkovićevog djela koje će vremenom dobijati još veću snagu, njegova intelektualna kritika „razvoja“ kulture i društva već sada se pokazla kao tačna. Nakon premijere kultne predstave Otpad, naglasio je da „mladi jedinu šansu vide da odu iz Crne Gore“. U Intervjuu Monitoru, početkom 2015. na pitanje da li se što promjenilo, Đurković kaže: „Promijenilo se, kako nije. Od 2006. kad je Crna Gora ponovo stekla formalnu nezavisnost, jer o suštinskoj nezavisnosti nema govora, stanje se promijenilo nagore. Čini mi se da nema nikakve nade da ovo društvo ikad postane normalno. Toliko je loše da mora biti gore“.

Oni koji su poznavali Đurkovića znaju o kakvom se slobodnom i boemskom duhu radilo, koliko je gospodski i urbano bio daleko od  ovdašnjeg uobičajenog intelektualnog pozerstva. Nije se štedio ni u životu, ni u književnosti, imao je što da kaže i napiše i to je i ostvario.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo