Branka Femić, glumica
LAKE FEST I POLUPRAZNA POZORIŠTA

– Festival Lake fest je uspio da animira i poveže kvalitetne iskusne i talentovane mlade muzičare i crnogorsku publiku prepunu energije i želje za dobrom muzikom i pravom umjetničkom porukom, i spontano otvori prostor i inspiraciju za nove kreacije. Sve oko i povodom festivala dešavalo se ležerno, nenametljivo i šarmantno, i to kod nas, sa idejama, ambicijama i radom naših ljudi. Znači da može! Jubilarno 100 izvođenje predstave Čorba od kanarinca. Na teritorijalno i pozorišno malom tržištu kakva je Crna Gora (pa i prostor bivše Jugoslavije), uspjeh je kada predstava, iza koje stoji velika produkcija, doživi 100 izvođenja, a kada predstava nezavisne produkcije dostigne 100 repriza onda je to i poduhvat. Zbog umjetničkog kvaliteta i glumačke strasti malobrojne ekipe, predstava Čorba od kanarinca je dokučila ovaj jubilej. Za one koji su odgledali predstavu, to je sigurno bio kulturni događaj večeri, a po meni je događaj godine. I ove i svih prethodnih ili budućih godina to će biti poluprazne pozorišne sale i kratak vijek predstava. Iz kog razloga – umjetničkog, tehničko/marketinškog, ekonomskog ili mentalitetskog – treba analizirati, ali slaba posjećenost predstave i mali broj repriza uvijek ukazuje na to da u pozorišnom procesu rada i stvaranja nešto nije dobro funkcionisalo.

Dejan Dedović – Dedduh (Who See)
MUZIKA JE POTREBA

– Nijesam pretjerano pratio dešavanja iz kulture. Rekao bih da se i nije mnogo toga desilo, ali ipak bih izdvojio neke festivale kao što su Sinestezija, Lake Fest, Summer fest i najmiliji od svih Asfaltiranje. Takve stvari su potrebne maloj zemlji koja se nada profitu u turizmu. Zato smatram da bi trebalo još više uložiti u takve stvari, jer svi na svijetu vole muziku.

Ilija Nikčević, akademski slikar
LAKE FEST POTVRDIO KVALITET

– Na prvom mjestu Lake fest. Ove godine je festival potvrdio da je najozbiljnije organizovani događaj ovoga tipa u zemlji. Organizatori su primijenili provjereni recept najvećih muzičkih festivala u okruženju, prilagodili line up prosječnom slušaocu ove vrste muzike i uspješnost nije mogla biti dovedena u pitanje. Mislim da festival ima šansu da se dodatno proširi kroz dešavanja koja će pratiti muzički kostur festivala.

Za promašaj godine po mom mišljenju konkurišu, sada već jezivo mala sredstva, koja Ministarstvo kulture izdvaja za sufinansiranje projekata – dvorac kralja Nikole I u Nikšiću dat pod hipoteku i film Lokalni vampir.

Ivana Martinović, pjevačica
SKUPE PARE ZA DOSADNE SATE

– Najveći uspjesi su ogromni trud likovnih umjetnika da prežive prethodne, pa i ovu godinu i festivali poput onog u Nikšiću. Najveći promašaj je svaki cent uložen u nastupe regionalnih mega zvijezda za Novu godinu. Svake godine puno novca je „bačeno” na ovaj vid zabave. Prinuđeni smo da po stoti put slušamo iste preskupe izvođače iz regiona. Za promjenu valjalo bi da ljudi malo više gledaju i slušaju jedni druge, a ne da bulje u TV ili izlaze po već poznatim kafanama, ili još gore – da ponovo slušaju Severinu, Rozgu itd. Zašto se ne vratiti dobrim starim karnevalima i slavljima od tri dana po trgovima koji našem primorju ionako dobro pristaju, a i koštaju mnogo manje?

Obrad Nenezić, dramaturg
NOVE EKRANSKE UMJETNOSTI

– Pored nekih izuzetnih događaja u prošloj godini kao što su dolazak Marine Abramović u Crnu Goru, Karadaglićev uspjeh u Londonu, siguran hod po festivalima filma As Pik, niz izložbi, ali i festivala, ipak, ne mogu se oteti utisku da se posljednjih godina kultura i umjetnost polako, ali sigurno, sele iz svojih prirodnih i umornih staništa u neka druga, prijemčivija i pristupačnija savremenom čovjeku, a to su nove ekranske umjetnosti, kao što su video, kompjuter, film, interaktivne mreže. Što je, složićemo se, za Crnu Goru, sa bogatim jugom i nerazvijenim sjeverom, od izuzetnog značaja, jer današnji Crnogorac, htio to ili ne, dobija diskurs globalnog čovjeka, odnosno gledaoca, aktivnog gledaoca, a samim tim i slučajnog, naivnog i nevinog autora koji, usamljen i otuđen, u svojoj neodoljivoj tehnoekstazi, učestvuje u stvaranju novog djela. Ne vjerujem u odumiranje medija, jer niti je pismo upropastilo pamćenje, niti televizija film, kao što novi ekranski mediji neće upropastiti stare, ali zanimljivo je pratiti nastanak mogućih umjetnosti, odnosno popularne kulture, ili već kakav će oblik i diskurs dobiti.

Umjetnost i kultura su oduvijek imale, kao što će i uvijek imati, i svoje loše strane i projekte, ali kao džentlmen ne bih navodio pojedince i promašaje, ali kao na čovjeka od umjetnosti, definitivno, najgori utisak je ostavio poluskandal sa i oko predsjednika CANU. Vjerujem da takve istine i neistine nijesu potrebne crnogorskoj nauci i umjetnosti.

Suzana Pajović, slikarka
IZBJEGLIŠTVO FLU

– U godini 2012, kada su u pitanju kulturna i nekulturna dešavanja, ostaje moje priznanje i poštovanje za: prijem Crnogorskog društva nezavisnih književnika u Evropski savjet; dodjelu Trinaestojulske nagrade pozorišnom reditelju Slobodanu Milatoviću; Ateljeu Dado 2002 – 2012; pet godina Crnogorskog simfonijskog orkestra, Lake Fest u Nikšiću; nagradi crnogorskom sastavu Who See, nagradi Dragani Tripković… Neću zaboraviti požar na zgradi bivšeg ruskog poslanstva i iznalaženje lokacija za privremeni rad Fakulteta likovnih umjetnosti. Dodjela radnih prostora je… nezaboravna priča. A za nešto između je – nedostajanje Crnoj Gori profesora dr Vladimira Vukičevića.

Vuk Perović, filmski kritičar, urednik kulture u Dnevnim novinama
WHO SEE I TIŠINA KULTURNE SCENE

– Pozitivno: Uspjeh dvojca Who See. Sasvim nenametljivo, van svih uobičajenih kanala koji se kod nas koriste za uspjeh, ova dva momka iz Bokokotorskog zaliva su prvo osvojili region, a zatim postigli zavidan uspjeh u Evropi. Istorijski, što bi se reklo. Dakle, čistim talentom, oslonjenim na specifičan humor i oštre i pametne opaske o ambijentu u kom živimo. Crnu Goru još nijesu osvojili, ali bi već bilo čudo da su i to obavili.

Negativno: Tišina na crnogorskoj kulturnoj sceni. Kao da su najbolja moguća vremena i kao da ekonomska kriza svima odgovara kao napokon dobar i ubjedljiv alibi. Nezadovoljstvo koje postoji sa razlogom, ali nikako da dobije spoj pojavni umjetnički oblik ili neku artikulisanu akciju. Mnogo prazne priče po kuloarima i negodovanja samo negodovanja radi.

Zoran Marković – Zonjo, TBOK
MOŽE SE BEZ KVAZI ZVIJEZDA

– Možda će zvučati prepotentno što ću za kulturni događaj godine predložiti svirku liverpulskog benda Brit Floyd u Nikšiću, jer je to bio moj projekat, ali početni motiv za tu organizaciju je upravo to – prirediti Crnoj Gori kulturni događaj svjetskog kvaliteta. Mislim da se u tome uspjelo, jer niko nije sa koncerta pošao nezadovoljan priređenim spektaklom, ali ono što je važnije u čitavoj priči je dokaz da se može organizovati muzičko dešavanje visokog ranga u nezavisnoj produkciji, bez moljakanja države da takve stvari stavlja na trošak građana. To govori i o lošoj praksi naših turističkih radnika koji daju basnoslovne pare kvazi muzičkim zvijezdama iz regiona. Kad bi se sabralo koliko su nam para iznijeli Petar Grašo, Magazin, Severina, Ceca i ostala kompanija, mislim da bi se stiglo do šokantne cifre. Njima se zna platiti po nekoliko puta, a ponekad i po nekoliko desetina puta veća cifra od one koju inače dobijaju u svojim državama. Za svaku „zvijezdu” tog pop-narodnjačkog žanra koju dovedemo iz regiona, može se organizovati koncert nekog jakog svjetskog imena. Takve stvari bi, recimo, proglasio za kulturne promašaje, ne samo ove godine, već niza godina unazad. Problem je samo što se tome, nažalost, ne vidi kraj.

Dragan LUČIĆ