Darko Drljević se već petnaest godina bavi umjetnošću, a svjetska javnost ga najbolje poznaje kao jednog od najvećih karikaturista današnjice. Iza sebe ima oko 500 samostalnih i grupnih izložbi, a njegova kolekcija broji preko stotinu regionalnih i svjetskih priznanja. Njegovo ime je upisano u antologiju Poznati svjetski karikaturisti.

MONITOR: Može li se živjeti od umjetnosti?
DRLJEVIĆ: Obično odgovorim pitanjem – može li se živjeti bez umjetnosti? No, šalu na stranu. U velikoj državi koje više nema, ja sam objavljivao radove u desetinama novina, koje su mi uplaćivale solidne honorare. Tada sam bio tek na početku karijere. Sada, kada sam na glasu u čitavom svijetu, u mojoj državi nemam gdje objaviti svoj rad. Da napravim malo poređenje – Maradona sjedi na rezervnoj klupi, a utakmicu igraju trećeligaši.

MONITOR: Ima li nešto što bi se moglo promijeniti da se popravi status umjetnika?
DRLJEVIĆ: Prije svega, moram reći da je ovo veoma osjetljiva tema za umjetnike tj. stvaraoce. Mnogi uspješni i zaslužni se i ne spomenu. Mislim da bi Ministarstvo kulture trebalo da se pozabavi ovim važnim pitanjem. Osnivanjem nekog tijela, komisije, koja bi čitave godine bila zadužena da prati kulturne događaje i uspjehe naših stvaralaca. Mogli bi biti u stalnom kontaktu sa umjetnicima koji bi na njihovu adresu slali izvještaje i obavještenja o svojim nagradama i izložbama u svijetu tokom godine. Tako bi na kraju godine komisija lako ustanovila na najpravedniji način, ko je bio najuspješniji. Taj bi naravno tada morao od strane Ministarstva biti adekvatno nagrađen. I upošljen od strane države. Da se konačno zna đe ko pripada.

MONITOR: Jedan si od najnagrađivanijih autora na ovim prostorima. Podaci do kojih sam došao varijaraju od 50 do skoro stotinu nagrada. Koliko ih je?
DRLJEVIĆ: Trenutno imam, to jest, osvojio sam 104 međunarodne nagrade. Rekoh, ,,osvojio”, ne dobio. Postoje nagrade za koje vas je neko predložio i koje ste dobili. Ja sam moje osvojio u ogromnoj i jakoj svjetskoj konkurenciji. To je bitna razlika. Značajne su mi sve, naravno, najviše one prve – zlatne, gran prix. Posebno dragi su mi trofeji. Draži od novca.

MONITOR: Osim tebe teritorijalno mala Crna Gora je dala značajan broj karikaturista. Šta je to što vas inspiriše?
DRLJEVIĆ: Inspiracije ne fali, s obzirom da se realnost poravnala sa apsurdom. Ovo je tle na kome se lako primaju čuda, iracionalno, apsurd, glupost i ograničenost. Ovdje je raj za stereotipe, arhaičnost i površnost. A to je sve ,,sirovina” od koje se proizvodi karikatura. No, bez dobrog mozganja i precizne ruke, sve je to nemoguće valjano realizovati.

MONITOR: Doprinos afrimaciji karikature i satire dao si i putem humorističnog časopisa Tuš koji okuplja Lagatora, Zulića… Ima li ova odlična ekipa adekvatnu publiku?
DRLJEVIĆ: Da. Tuš je prvi crnogorski magazin specijalizovan za karikaturu. Nažalost, izgleda da je naša publika sve malobrojnija. Izgleda da je sve manje duha. Mislim da je ovaj nesrećni novostvoreni sistem zvani ,,neoliberalni kapitalizam” ubio čovjeka u čovjeku. Radi se od zraka do mraka, ljudi se tretiraju kao robovi. Sve je to prouzrokovalo da nestane osmijeha na licima, a oni koji pokušavaju da ga vrate humorom su u nekom zapećku gdje ih niko i ne čuje.

MONITOR: Koliko smo daleko od vremena, kao što piše u jednom uvodniku Tuš-a, kada će ljudi trčati za takvim listovima umjesto za kladioničarskim listićima?
DRLJEVIĆ: To niko ne zna. Pitanje je hoće li ikada doći takvo vrijeme?! Tempora mutantur. Nestaje vode, goriva, čistog vazduha, pjesme ptica, pa i duha. Sve je to cijena modernog doba, trke za novcem i udobnostima. Izgleda da čovjek što više stiče materijalno, sve manje ima duhovnog.

MONITOR: Francuski kraljevi su često dopuštali štampanje knjiga, ali ne i karikatura koje su čak i nepismeni razumjeli. Kolika je danas moć karikature?
DRLJEVIĆ: Dobro ste rekli. Karikatura je pismo u slici i upravo je nastala da bi i nepismeni mogli ,,čitati”. Ne postoji iole ozbiljna novina u svijetu da ne sadrži karikaturu. Ona govori više od hiljadu riječi. Naslovnice moraju biti sa karikaturom. Prije svega, da oplemene list, da razbiju monotoniju teksta i da daju dušu novini. Karikatura ne može ništa promijeniti, ali može uticati da se nešto promijeni. Može na kraju, nasmijati, pa i natjerati na razmišljanje. Zar to nije dovoljno? Ali, danas, samo ,,pismeni” da ne kažem inteligentni prate i razumiju karikaturu. Time sam sve rekao.

MONITOR: Koliko su razni softveri, pokretne slike i nove tehnologije uticali na svijet karikature?
DRLJEVIĆ: Samo su je unaprijedili. Internet je doprinio bržu razmjenu informacija, a karikatura brže nego ikada obiđe svijet. Moje karikature su svuda prisutne zahvaljujući internetu. Prije su ih mogli gledati samo oni koji posjeduju knjigu – katalog koji je štampao neki festival. Danas sve više prelazi u praksu da šaljemo radove putem interneta, što je mnogo lakše, jeftinije, a i originali ostaju kod nas. Hiljade mojih radova su po raznim svjetskim muzejima i galerijama. Ja ih nikada nijesam dobio nazad. Sada ih zahvaljujući internetu sačuvam.

MONITOR: Upisao si se i u svjetsku antologiju karikature. Da li te stvari mijenjaju status umjetnika kod nas?
DRLJEVIĆ: Luka Lagator i ja smo ušli odavno u krug pedeset najpoznatijih svjetskih karikaturista. Mnoge moje radove Brazilci, Njemci, Iranci i mnogi drugi su nazvali remek djelima i najboljim karikaturama ikada nacrtanim. Skoro mi piše jedan poznati iranski umjetnik obraćajući mi se sa – ,,dragi moj prijatelju i učitelju”. Kud ćeš većeg priznanja. Njemački kolekcionari mi često traže bilo kakav crtež. Dakle, svijet nas cijeni. Još samo da to i neki naši ljudi primijete. Ministarstvo kulture je zaista prepoznalo to što ja radim i mogu samo da im se zahvalim. Ali, ne vidim da to cijene neki drugi ljudi, koji bi trebali, kao na primjer urednici i novinari u smislu našeg angažovanja, naravno.

MONITOR: Pišeš priče i aforizme, a napisao si i jedan scenario za koji si i nagrađen. Da li je ovo neka vrsta odmora od likovnog polja i punjenje baterija?
DRLJEVIĆ: To sve sam ja. To je samo dopuna onoga što se baš ne može izreći slikom, a ja imam potrebu to saopštiti na moj način. Na kraju i to sa uspjehom radim.

MONITOR: Ima li još nešto u čemu bi volio da se okušaš?
DRLJEVIĆ: Pa recimo, često razmišljam i želim da napravim jedan dobar animirani film. Imam dosta ,,short” animacija, rađenih u flashu od po desetak sekundi, ali želim napraviti baš dobar, festivalski animirani film sa zvukom i svim ostalim. Postoje u mojoj glavi i razni scenariji. Još samo da ugrabim vremena i dobar računar koji mi je potreban za to.

Dragan LUČIĆ

Komentari