Povežite se sa nama

KULTURA

Kulturni događaj i promašaj 2013. godine: Samo bez afterpartija

Objavljeno prije

na

Maja Bogojević, filmska kritičarka i teoretičarka

POSRNULI TRBUHOZBORAC

Crnogorska kultura mi sve više liči na posrnuli ventrilokvizam – na trbuhozborca koji ,,glumi” kulturu (umjesto da je živi), govori sve tišim, promuklijim glasom, jedva čujno, zastajkuje, zapravo jedva progovara i diše. To je kultura provincijalnog, podređenog, utihnulog, kolonizovanog, kultura žrtve, gdje svi samo žale i jadikuju (kao što ćemo godinama žaliti rušenje bioskopa Kultura, ali ništa nismo uradili da to spriječimo), bez ikakvih konstruktivnih planova – ,,kukukultura”. Kultura bez art bioskopa i alternativnog filmskog festivala nije kultura. Tzv. nacionalna ,,kulturna elita” se plaši inovacija i alternative i tako uvijek kaska za, ne samo ostatkom svijeta, već ostatkom regiona. Posebno pohvaljujem amatersku predstavu Vaginini monolozi (u organizaciji Američkog ugla) i njen neočekivani uspjeh u više gradova Crne Gore, Underhill i festival Ubrzaj me, gostovanje francuskog ansambla Sestre (u organizaciji Francuskog Instituta), svaki novi broj Camere Lucide, koja opstaje uprkos svemu, i Hercegnovski filmski festival, koji postaje sve bolji. Možda sam zaboravila pomenuti sve loše i dobre događaje. A možda i nisam.

Balša Brković, pisac
RIJEČ, SLIKA, NEPRIJATELJ

Budući da je u toku 2013. bilo više loših nego dobrih događaja valja početi sa toga kraja: sramna izložba Riječ, slika, neprijatelj ili kako se već zvala, je najveća bruka i negativni utisak u crnogorskoj kulturi u toku godine koja broji svoje posljednje dane. Ova izložba je jedan ogromni falsifikat i to višeslojni falsifikat. Vjerujem da bi ovom izložbom, da su je mogli pogledati, bili oduševljeni i Gebels i Ždanov. A Đukanović jeste bio oduševljen, to smo vidjeli… S druge strane, utisak koji je pozitivan i, na neki način ohrabrujući, bio je obnovljeni FIAT. Ovogodišnje izdanje festivala donijelo je više ohrabrenja nego konkretnih činova, ali, to ne umanjuje značaj pregnuća… Novo uspješno izlaganje Jelene Tomašević u Frankfurtu, i reakcija njemačkih medija na njenu izložbu zavređuju divljenje. U Crnoj Gori ovakav događaj je prošao gotovo nezapaženo.

Lena Ruth Stefanović, spisateljica
GODINA BILA NAFAČNA

Godina 2013. nam je bila „nafačna” , gotovo je nemoguće izdvojiti tek jedan događaj; Underhillfest se utvrđuje u svojstvu kulturnog brenda našeg grada, Balša Brković je izdao novi roman, a u Zagrebu, uz podršku Vlade Republike Hrvatske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, izlazi iz štampe prva antologija savremene crnogorske ženske poezije pod naslovom Koret na asfaltu. Ars je dobio nagradu za najbolji časopis na Sajmu knjiga u Sarajevu, a naš, podgorički sajam, postao je za primer, setimo se tek hvalospeva čuvenog Svetislava Basare iz kolumne u beogradskom listu Danas. Što se tiče promašaja, recimo da se svi iskreno nadamo da će 2014. biti obeležena pričom da nismo trampili našu baštinu i duh našeg grada za lažni novobogataški sjaj, želimo da verujemo da će hotel Crna Gora biti restauriran, te da nećemo dozvoliti da asfalt u ulici Slobode bude okićen veštačkim, tuđim perjem, umesto zlatom veženim koretom.

Slobodan Bobo Slovinić, slikar i likovni kritičar
RUŠENJE HOTELA

Za nas nema ničega nedodirljivog, uzvišenog i svetog, čega se političke, klerikalne i dušebrizničke strukture ne bi prihvatile, kako bi manipulatorski podigle svoj rejting. Sve je u službi i funkciji prestiža, simulacije i bestidne drčnosti. Ni velikom poeti Radu Tomovom ne daju mirno počivat na lovćenskim visinama. To je nečuveno, koliko je bezobzirno i drsko. Rušenje crnogorskog hotela Crna Gora, čin je nezamislivog savremenog barbarstva. Ne može se napraviti bilo kakva istorija crnogorske arhitekture, bez svojevrsnog spomenika kulture, izuzetnog arhitekte i umjetnika Vujadina Popovića. Pretpostavljam i očekujem da će novogodišnja ,,pjevanija” na budvanskom Trgu slikara, zasigurno biti proglašena ,,kulturnim” događajem godine. Neka je sa srećom.

Marija Perović, rediteljka
ČUDNO JE KAKO SE OKREĆE

Kulturni događaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. U toliko izdanja, okruglih stolova, eventova, pozorišnih predstava – dobro je da se Njegoš „vratio” tamo gdje pripada, u Crnu Goru. U mit, umjetnost, nauku, medije i svakodnevicu. Izrada „Nacrta” zakona o kinematografiji. E još da je usvojen u ovoj 2013. godini – pošto nije, optimistično je, onda to neka bude događaj u prvoj polovini 2014. Događaj je što su festivali, nagrade u regionu, inostranstvu i Crnoj Gori, i razni vidovi produkcije postali realnost, pa ih ne ističemo same po sebi. Dakle, ipak se okreće. Kulturni promašaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Sve gore pobrojano, uz nepostojanje trajnog, kapitalnog djela, proizvoda, primjerenog modernom vremenu. Igrana TV serija, na primjer, video igrica… Sigurno su se mogla naći i kooprodukcijska sredstva… Promašaj – činjenica da još nije usvojen zakon o kinematografiji. Promašaj – čudno je kako se okreće, sa nevjerovatno smanjenim sredstvima, ne samo budžetskim za kulturu, već i potrebom raznih sponzora, mecena, velikih korporacijskih firmi, telekomunikacionih da ne ulažu/ne pomognu kulturu.

Slobodanka Rićko Mićunović, umjetnica
GUSLANJE U MUZEJIMA

Strateški posmatrana državna politika, kroz institucije kul ture , ostavlja utisak promašenog i nedoraslog savremenog trenutka. Na nivou populističkog i marketinškog izraza od neoslobođene prošlosti. Odnosno, imamo guslanje u muzejskim prostorijama. Uticaj takvih institucija, na svu sreću se umanjuje i lagano gasi. Buđenjem i sporadičnim, još uvijek, dobrim projektima raznih NVO organizacija, odnosno nužnom potrebom građanstva za duhovnijim, slobodnijim eksperimentima i izrazima koji jesu savremena kultura, lagano se oblikuje urbana građanska kultura. Kulturološki i sociološki najinspirativniji događaj u 2013. za mene je zasađivanje mladih borića na Gorici od Podgoričana. Svjesnost da u zdravom tijelu jeste bodriji duh, imamo izgleda za kvalitetniju budućnost u svim kulturama života.

Dragan Radulović, pisac
NJEGOŠEV JUBILEJ

Budući da je 2013. godina protekla u obilježavanju dvjesta godina Njegoševog rođenja, smatram da je posvećenost crnogorske kulture tom veoma značajnom jubileju istovremeno i glavni događaj koji vrijedi istaknuti. Bilo bi lijepo da je, bez sebičnih partijskih nadmudrivanja, u ovoj godini uspostavljen i Dan crnogorske kulture, Njegošev rođendan, čime bi se na odgovarajući način naglasila vrijednost Njegoševog djela u našoj savremenosti. Bilo bi lijepo, naposlijetku, da smo Njegošu pristupili bez predrasuda, i pokazali više razumijevanja. Blam u društvu i kulturi je dodjela Trinaestojulske nagrade, preciznije: sve one političke nagodbe unutar i oko žirija, čiji je nagrada bila samo površinski epilog.

Marija Vicković, glumica
RAZGOVORI SA DADOM

Za kulturni promašaj ne mogu da govorim jer nisam toliko u toku scene prvenstveno, a i ni drugih kulturnih događaja. Prosto zbog rijetkog boravka dolje… Što se tiče događaja izdvojila bih knjigu Harfistkinja iz Ura Miraša Martinovića, jedinog pisca u Crnoj Gori koji se bavi antičkim temama i zaboravljenim pejzažima i likovima… Mislim da je po stilu pisanja i temama on crnogorski Halil Džubran i da zaslužuje više medijske pažnje i prostora, jer ,u tvrdom kamenu su uklesana sva djela i sve patnje, iz Epa o Gilgamešu.. i da bi ove teme i istraživanja trebalo Crnu Goru više da se tiču. Izdvojila bih takođe i knjigu Branke Bogavac Razgovori sa Dadom. Fantastična knjiga – Brankini intervjui sa Dadom Đurićem. Ja sam bila dio i njenih promocija u Danilovgradu ljetos i jesenas u Beogradu. Branka je erudita i pravi zaljubljenik u umjetnost, njena knjiga o Dadu kao i mnogobrojni intervjui koje je uradila sa svjetskim piscima su pravi način promocije Crne Gore u svijetu, kroz prave ljude i prava djela.

Vuk Perović, filmski kritičar i novinar
NACRT ZAKONA O KINEMATOGRAFIJI

Pozitivno: Svaka kulturna inicijativa koja je stigla van institucija sistema i koja je realizovana. Sve predstave, svi festivali koji su uspjeli da se odigraju ili održe, da nastave svoj rad, da prežive. Takođe i Nacrt zakona o kinematografiji kao napokon jedan promišljen dokument koji bi pomogao da se postave filmski temelji u zemlji, kako je to i red. Da Crna Gora dobije Filmski centar, a kinematografija iole pristojan način finansiranja. Ako bi taj zakon dobro i pametno iskoristili, to bi bio i iskorak na različitim poljima, pošto je audiovizelna industrija jedna od rijetkih koja je u porastu. Sada je ostalo da se i zakon usvoji kakav je i predložen bez izmjena ključnih odrednica. Negativno: To što je hotel Crna Gora, jedan od arhitektonskih zaštitnih znakova Podgorice, sam pao. Nije mu fora. Što se tek tako, ničim izazvan, sam srušio Vidio da su svi otišli, pa što ne bi i on. Čekao ga je kino Kultura, izgleda predugo.To što je još jedna takva stvar zaboravljena u stilu – bilo pa prošlo, napravićemo ljepše, bolje, kako samo mi to znamo. Još jedna naša priča uz mnogo buke i bez ikakvih posljedica. Nikom ništa.

Dubravka Drakić, glumica
NIJE PRIKLADNO

Ne mislim da je prikladno imenovati događaje u kulturi kao promašaje. Ako su se desili, u godinama krize, kad svako izdvajanje za kulturu jeste ,,nužno zlo”, a rijetko iskrena podrška stvaraocima onda ne mogu biti promašaj. I ko zna, za koju godinu, možda tzv. promašaj inicira neki događaj. Uz želju da u narednoj godini što više umjetnika radi, a to znači zrači zadovoljstvom i kreativnošću, kako bi svakodnevica bila podnošljivija, srdačno vas pozdravljam.

Anđelka Nenezić, producentkinja i direktorica Underhilla
Obnavljanje FIAT-a

Odličan pozorišni dio programa, sa naglaskom na koncert riječke grupe Let 3 i dobra hrana na festivalu. Kao uspješan događaj u oblasti arhitekture navela bih APSS, koji programski i organizaciono predstavlja važan dio i ,,osvježenje” za Kotor i festival u okviru koga se održava. Promašaja je vjerovatno bilo više nego ih ja mogu zapamtiti, ili ih prosto potiskujem i ne sjećam ih se. Možda Njegoša više nego dosta, iako 300 godina od rođenja neće tako brzo.

Stanka Rađenović, pjesnikinja
CRNOGORSKI OSKAR

Velikim kulturnim događajem u 2013. godini smatram obnavljanje Festivala internacionalnog alternativnog teatra. U moru autističnosti, FIAT je alternativa koja provocira, kreira i rađa nove, ili ozdravljuje već postojeće ideje, veoma značajna za afirmaciju kulturne i umjetničke misli i Podgorice i Crne Gore. Dodjela Crnogorskog oskara u više kategorija, u organizaciji Crnogorske kulturne mreže je čini se i svečani i raskošni i zabavni događaj, ali ne i kulturni, tako da ta odrednica prosto bode oči. Promašajem smatram ovaj događaj, jer kultura ne može konformistički obitavati u jednom takvom konglomeratu.

Biljana Keković, slikarka
UNDERHILL KAO OSVJEŽENJE

Ova godina je bila u znaku dvjesta godina Njegoševog rođenja. U periodu od godinu dana mogli smo vidjeti smjenjivanje raznih projekata manje ili više uspješnih. Na žalost bilo je i takvih gdje se veliko ime naše kulture koristilo zbog ličnog promovisanja. UnderhillFest je osvježenje na našoj prilično zamrzloj filmskoj sceni, prije svega kao izraz neprihvatanja nametnutih vrijednosti. Mogli smo vidjeti sjajne inostrane filmove kao i naše poput autora Vlatka Gilića. Izdvojila bih izložbu Slavice Gvozdenović koja je kroz projekat na jednu temu uspjela da na sasvim nov i originalan način da lični pečat.

Đuro Radosavović, pisac
DOLAZAK ŽERARA NA NAŠE GUVNO

Kulturni promašaj: Nema u Crnoj Gori kulturnih promašaja. Onaj ko se usudi da za državni kulturni pogodak kaže da je promašaj, taj je primitivac, antiintelektualac i petokolonaš i svjesno skreće sa crnogorsko-evropskog puta. Kultura je važna i mora se percipirati kroz patriotsku prizmu. Dakle, pogodak je čak i dolazak Žerara na naše guvno. Treba nam više posjeta poznatih ličnosti. Kulturni pogodak: Svi intelektualci u Crnoj Gori objavili su u ovoj godini po knjigu o Njegošu. Njegov rođendan je proslavljen pompezno, a proglašen je za sveca, čak označen kao inspirator genocida. Rođendan je pogodak. Slavlje je završeno, nadati se da u 2014. godini neće biti afterpartija, te da će živi pisci naoštriti olovke za nova djela i ostaviti Njegoša na miru. Takođe, ministarska fotelja je prazna, stoga je pogodak i iščekivanje novog ministra i kratkotrajna nada da neće biti popunjena kloniranim marionetskim nasljednikom.

Ivana Mrvaljević, glumica i direktorica Gradskog pozorišta
Filomena Marturano

Način na koji smo proslavili Jubilej 200 godina od rođenja Njegoša, prema mom mišljenju, apsolutni je promašaj koji nedvosmisleno dokazuje da smo po ko zna koji put, umjesto da demonstriramo zajedničku privrženost i poštovanje, rascjepkali Njegošev značaj uglavnom ličnim stavovima i doživljajima njegovog lika i djela. Da smo kultura koja drži do sebe, sopstvenu civilizacijsku obavezu mnogo bi ozbiljnije shvatili i ugledajući se na način na koji se velike kulture odnose prema svojim klasicima objedinili zajednički stav oko značenja i značaja našeg ,,božanstva”. Kada je riječ o kulturnom događaju koji je, na iznenađenje i radost popravio kulturnu sliku, i to, napominjem, u ovim, za kulturu teškim, siromašnim vremenima, onda je to predstava Filomena Marturano rađena u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica i Centra za kulturu Tivat. Zahvaljujući Filomeni publika se vratila u pozorište, publika ponovo voli pozorište! Ako ni to nije dovoljno, sama činjenica da se u jednoj ,,rupi” od navodno pozorišnog prostora kakav je KIC Budo Tomović dogodio pozorišni čin za pamćenje, s pravom nominuje ovu predstavu za kulturni događaj godine! Za nas i publiku ona to već jeste!!!

Priredio: Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo