Povežite se sa nama

KULTURA

Kulturni događaj i promašaj 2013. godine: Samo bez afterpartija

Objavljeno prije

na

01Maja-Bogojevic

Maja Bogojević, filmska kritičarka i teoretičarka

POSRNULI TRBUHOZBORAC

Crnogorska kultura mi sve više liči na posrnuli ventrilokvizam – na trbuhozborca koji ,,glumi” kulturu (umjesto da je živi), govori sve tišim, promuklijim glasom, jedva čujno, zastajkuje, zapravo jedva progovara i diše. To je kultura provincijalnog, podređenog, utihnulog, kolonizovanog, kultura žrtve, gdje svi samo žale i jadikuju (kao što ćemo godinama žaliti rušenje bioskopa Kultura, ali ništa nismo uradili da to spriječimo), bez ikakvih konstruktivnih planova – ,,kukukultura”. Kultura bez art bioskopa i alternativnog filmskog festivala nije kultura. Tzv. nacionalna ,,kulturna elita” se plaši inovacija i alternative i tako uvijek kaska za, ne samo ostatkom svijeta, već ostatkom regiona. Posebno pohvaljujem amatersku predstavu Vaginini monolozi (u organizaciji Američkog ugla) i njen neočekivani uspjeh u više gradova Crne Gore, Underhill i festival Ubrzaj me, gostovanje francuskog ansambla Sestre (u organizaciji Francuskog Instituta), svaki novi broj Camere Lucide, koja opstaje uprkos svemu, i Hercegnovski filmski festival, koji postaje sve bolji. Možda sam zaboravila pomenuti sve loše i dobre događaje. A možda i nisam.

Balša Brković, pisac
RIJEČ, SLIKA, NEPRIJATELJ

Budući da je u toku 2013. bilo više loših nego dobrih događaja valja početi sa toga kraja: sramna izložba Riječ, slika, neprijatelj ili kako se već zvala, je najveća bruka i negativni utisak u crnogorskoj kulturi u toku godine koja broji svoje posljednje dane. Ova izložba je jedan ogromni falsifikat i to višeslojni falsifikat. Vjerujem da bi ovom izložbom, da su je mogli pogledati, bili oduševljeni i Gebels i Ždanov. A Đukanović jeste bio oduševljen, to smo vidjeli… S druge strane, utisak koji je pozitivan i, na neki način ohrabrujući, bio je obnovljeni FIAT. Ovogodišnje izdanje festivala donijelo je više ohrabrenja nego konkretnih činova, ali, to ne umanjuje značaj pregnuća… Novo uspješno izlaganje Jelene Tomašević u Frankfurtu, i reakcija njemačkih medija na njenu izložbu zavređuju divljenje. U Crnoj Gori ovakav događaj je prošao gotovo nezapaženo.

Lena Ruth Stefanović, spisateljica
GODINA BILA NAFAČNA

Godina 2013. nam je bila „nafačna” , gotovo je nemoguće izdvojiti tek jedan događaj; Underhillfest se utvrđuje u svojstvu kulturnog brenda našeg grada, Balša Brković je izdao novi roman, a u Zagrebu, uz podršku Vlade Republike Hrvatske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, izlazi iz štampe prva antologija savremene crnogorske ženske poezije pod naslovom Koret na asfaltu. Ars je dobio nagradu za najbolji časopis na Sajmu knjiga u Sarajevu, a naš, podgorički sajam, postao je za primer, setimo se tek hvalospeva čuvenog Svetislava Basare iz kolumne u beogradskom listu Danas. Što se tiče promašaja, recimo da se svi iskreno nadamo da će 2014. biti obeležena pričom da nismo trampili našu baštinu i duh našeg grada za lažni novobogataški sjaj, želimo da verujemo da će hotel Crna Gora biti restauriran, te da nećemo dozvoliti da asfalt u ulici Slobode bude okićen veštačkim, tuđim perjem, umesto zlatom veženim koretom.

Slobodan Bobo Slovinić, slikar i likovni kritičar
RUŠENJE HOTELA

Za nas nema ničega nedodirljivog, uzvišenog i svetog, čega se političke, klerikalne i dušebrizničke strukture ne bi prihvatile, kako bi manipulatorski podigle svoj rejting. Sve je u službi i funkciji prestiža, simulacije i bestidne drčnosti. Ni velikom poeti Radu Tomovom ne daju mirno počivat na lovćenskim visinama. To je nečuveno, koliko je bezobzirno i drsko. Rušenje crnogorskog hotela Crna Gora, čin je nezamislivog savremenog barbarstva. Ne može se napraviti bilo kakva istorija crnogorske arhitekture, bez svojevrsnog spomenika kulture, izuzetnog arhitekte i umjetnika Vujadina Popovića. Pretpostavljam i očekujem da će novogodišnja ,,pjevanija” na budvanskom Trgu slikara, zasigurno biti proglašena ,,kulturnim” događajem godine. Neka je sa srećom.

Marija Perović, rediteljka
ČUDNO JE KAKO SE OKREĆE

Kulturni događaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. U toliko izdanja, okruglih stolova, eventova, pozorišnih predstava – dobro je da se Njegoš „vratio” tamo gdje pripada, u Crnu Goru. U mit, umjetnost, nauku, medije i svakodnevicu. Izrada „Nacrta” zakona o kinematografiji. E još da je usvojen u ovoj 2013. godini – pošto nije, optimistično je, onda to neka bude događaj u prvoj polovini 2014. Događaj je što su festivali, nagrade u regionu, inostranstvu i Crnoj Gori, i razni vidovi produkcije postali realnost, pa ih ne ističemo same po sebi. Dakle, ipak se okreće. Kulturni promašaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Sve gore pobrojano, uz nepostojanje trajnog, kapitalnog djela, proizvoda, primjerenog modernom vremenu. Igrana TV serija, na primjer, video igrica… Sigurno su se mogla naći i kooprodukcijska sredstva… Promašaj – činjenica da još nije usvojen zakon o kinematografiji. Promašaj – čudno je kako se okreće, sa nevjerovatno smanjenim sredstvima, ne samo budžetskim za kulturu, već i potrebom raznih sponzora, mecena, velikih korporacijskih firmi, telekomunikacionih da ne ulažu/ne pomognu kulturu.

Slobodanka Rićko Mićunović, umjetnica
GUSLANJE U MUZEJIMA

Strateški posmatrana državna politika, kroz institucije kul ture , ostavlja utisak promašenog i nedoraslog savremenog trenutka. Na nivou populističkog i marketinškog izraza od neoslobođene prošlosti. Odnosno, imamo guslanje u muzejskim prostorijama. Uticaj takvih institucija, na svu sreću se umanjuje i lagano gasi. Buđenjem i sporadičnim, još uvijek, dobrim projektima raznih NVO organizacija, odnosno nužnom potrebom građanstva za duhovnijim, slobodnijim eksperimentima i izrazima koji jesu savremena kultura, lagano se oblikuje urbana građanska kultura. Kulturološki i sociološki najinspirativniji događaj u 2013. za mene je zasađivanje mladih borića na Gorici od Podgoričana. Svjesnost da u zdravom tijelu jeste bodriji duh, imamo izgleda za kvalitetniju budućnost u svim kulturama života.

Dragan Radulović, pisac
NJEGOŠEV JUBILEJ

Budući da je 2013. godina protekla u obilježavanju dvjesta godina Njegoševog rođenja, smatram da je posvećenost crnogorske kulture tom veoma značajnom jubileju istovremeno i glavni događaj koji vrijedi istaknuti. Bilo bi lijepo da je, bez sebičnih partijskih nadmudrivanja, u ovoj godini uspostavljen i Dan crnogorske kulture, Njegošev rođendan, čime bi se na odgovarajući način naglasila vrijednost Njegoševog djela u našoj savremenosti. Bilo bi lijepo, naposlijetku, da smo Njegošu pristupili bez predrasuda, i pokazali više razumijevanja. Blam u društvu i kulturi je dodjela Trinaestojulske nagrade, preciznije: sve one političke nagodbe unutar i oko žirija, čiji je nagrada bila samo površinski epilog.

Marija Vicković, glumica
RAZGOVORI SA DADOM

Za kulturni promašaj ne mogu da govorim jer nisam toliko u toku scene prvenstveno, a i ni drugih kulturnih događaja. Prosto zbog rijetkog boravka dolje… Što se tiče događaja izdvojila bih knjigu Harfistkinja iz Ura Miraša Martinovića, jedinog pisca u Crnoj Gori koji se bavi antičkim temama i zaboravljenim pejzažima i likovima… Mislim da je po stilu pisanja i temama on crnogorski Halil Džubran i da zaslužuje više medijske pažnje i prostora, jer ,u tvrdom kamenu su uklesana sva djela i sve patnje, iz Epa o Gilgamešu.. i da bi ove teme i istraživanja trebalo Crnu Goru više da se tiču. Izdvojila bih takođe i knjigu Branke Bogavac Razgovori sa Dadom. Fantastična knjiga – Brankini intervjui sa Dadom Đurićem. Ja sam bila dio i njenih promocija u Danilovgradu ljetos i jesenas u Beogradu. Branka je erudita i pravi zaljubljenik u umjetnost, njena knjiga o Dadu kao i mnogobrojni intervjui koje je uradila sa svjetskim piscima su pravi način promocije Crne Gore u svijetu, kroz prave ljude i prava djela.

Vuk Perović, filmski kritičar i novinar
NACRT ZAKONA O KINEMATOGRAFIJI

Pozitivno: Svaka kulturna inicijativa koja je stigla van institucija sistema i koja je realizovana. Sve predstave, svi festivali koji su uspjeli da se odigraju ili održe, da nastave svoj rad, da prežive. Takođe i Nacrt zakona o kinematografiji kao napokon jedan promišljen dokument koji bi pomogao da se postave filmski temelji u zemlji, kako je to i red. Da Crna Gora dobije Filmski centar, a kinematografija iole pristojan način finansiranja. Ako bi taj zakon dobro i pametno iskoristili, to bi bio i iskorak na različitim poljima, pošto je audiovizelna industrija jedna od rijetkih koja je u porastu. Sada je ostalo da se i zakon usvoji kakav je i predložen bez izmjena ključnih odrednica. Negativno: To što je hotel Crna Gora, jedan od arhitektonskih zaštitnih znakova Podgorice, sam pao. Nije mu fora. Što se tek tako, ničim izazvan, sam srušio Vidio da su svi otišli, pa što ne bi i on. Čekao ga je kino Kultura, izgleda predugo.To što je još jedna takva stvar zaboravljena u stilu – bilo pa prošlo, napravićemo ljepše, bolje, kako samo mi to znamo. Još jedna naša priča uz mnogo buke i bez ikakvih posljedica. Nikom ništa.

Dubravka Drakić, glumica
NIJE PRIKLADNO

Ne mislim da je prikladno imenovati događaje u kulturi kao promašaje. Ako su se desili, u godinama krize, kad svako izdvajanje za kulturu jeste ,,nužno zlo”, a rijetko iskrena podrška stvaraocima onda ne mogu biti promašaj. I ko zna, za koju godinu, možda tzv. promašaj inicira neki događaj. Uz želju da u narednoj godini što više umjetnika radi, a to znači zrači zadovoljstvom i kreativnošću, kako bi svakodnevica bila podnošljivija, srdačno vas pozdravljam.

Anđelka Nenezić, producentkinja i direktorica Underhilla
Obnavljanje FIAT-a

Odličan pozorišni dio programa, sa naglaskom na koncert riječke grupe Let 3 i dobra hrana na festivalu. Kao uspješan događaj u oblasti arhitekture navela bih APSS, koji programski i organizaciono predstavlja važan dio i ,,osvježenje” za Kotor i festival u okviru koga se održava. Promašaja je vjerovatno bilo više nego ih ja mogu zapamtiti, ili ih prosto potiskujem i ne sjećam ih se. Možda Njegoša više nego dosta, iako 300 godina od rođenja neće tako brzo.

Stanka Rađenović, pjesnikinja
CRNOGORSKI OSKAR

Velikim kulturnim događajem u 2013. godini smatram obnavljanje Festivala internacionalnog alternativnog teatra. U moru autističnosti, FIAT je alternativa koja provocira, kreira i rađa nove, ili ozdravljuje već postojeće ideje, veoma značajna za afirmaciju kulturne i umjetničke misli i Podgorice i Crne Gore. Dodjela Crnogorskog oskara u više kategorija, u organizaciji Crnogorske kulturne mreže je čini se i svečani i raskošni i zabavni događaj, ali ne i kulturni, tako da ta odrednica prosto bode oči. Promašajem smatram ovaj događaj, jer kultura ne može konformistički obitavati u jednom takvom konglomeratu.

Biljana Keković, slikarka
UNDERHILL KAO OSVJEŽENJE

Ova godina je bila u znaku dvjesta godina Njegoševog rođenja. U periodu od godinu dana mogli smo vidjeti smjenjivanje raznih projekata manje ili više uspješnih. Na žalost bilo je i takvih gdje se veliko ime naše kulture koristilo zbog ličnog promovisanja. UnderhillFest je osvježenje na našoj prilično zamrzloj filmskoj sceni, prije svega kao izraz neprihvatanja nametnutih vrijednosti. Mogli smo vidjeti sjajne inostrane filmove kao i naše poput autora Vlatka Gilića. Izdvojila bih izložbu Slavice Gvozdenović koja je kroz projekat na jednu temu uspjela da na sasvim nov i originalan način da lični pečat.

Đuro Radosavović, pisac
DOLAZAK ŽERARA NA NAŠE GUVNO

Kulturni promašaj: Nema u Crnoj Gori kulturnih promašaja. Onaj ko se usudi da za državni kulturni pogodak kaže da je promašaj, taj je primitivac, antiintelektualac i petokolonaš i svjesno skreće sa crnogorsko-evropskog puta. Kultura je važna i mora se percipirati kroz patriotsku prizmu. Dakle, pogodak je čak i dolazak Žerara na naše guvno. Treba nam više posjeta poznatih ličnosti. Kulturni pogodak: Svi intelektualci u Crnoj Gori objavili su u ovoj godini po knjigu o Njegošu. Njegov rođendan je proslavljen pompezno, a proglašen je za sveca, čak označen kao inspirator genocida. Rođendan je pogodak. Slavlje je završeno, nadati se da u 2014. godini neće biti afterpartija, te da će živi pisci naoštriti olovke za nova djela i ostaviti Njegoša na miru. Takođe, ministarska fotelja je prazna, stoga je pogodak i iščekivanje novog ministra i kratkotrajna nada da neće biti popunjena kloniranim marionetskim nasljednikom.

Ivana Mrvaljević, glumica i direktorica Gradskog pozorišta
Filomena Marturano

Način na koji smo proslavili Jubilej 200 godina od rođenja Njegoša, prema mom mišljenju, apsolutni je promašaj koji nedvosmisleno dokazuje da smo po ko zna koji put, umjesto da demonstriramo zajedničku privrženost i poštovanje, rascjepkali Njegošev značaj uglavnom ličnim stavovima i doživljajima njegovog lika i djela. Da smo kultura koja drži do sebe, sopstvenu civilizacijsku obavezu mnogo bi ozbiljnije shvatili i ugledajući se na način na koji se velike kulture odnose prema svojim klasicima objedinili zajednički stav oko značenja i značaja našeg ,,božanstva”. Kada je riječ o kulturnom događaju koji je, na iznenađenje i radost popravio kulturnu sliku, i to, napominjem, u ovim, za kulturu teškim, siromašnim vremenima, onda je to predstava Filomena Marturano rađena u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica i Centra za kulturu Tivat. Zahvaljujući Filomeni publika se vratila u pozorište, publika ponovo voli pozorište! Ako ni to nije dovoljno, sama činjenica da se u jednoj ,,rupi” od navodno pozorišnog prostora kakav je KIC Budo Tomović dogodio pozorišni čin za pamćenje, s pravom nominuje ovu predstavu za kulturni događaj godine! Za nas i publiku ona to već jeste!!!

Priredio: Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo