Povežite se sa nama

KULTURA

Kulturni događaj i promašaj 2013. godine: Samo bez afterpartija

Objavljeno prije

na

Maja Bogojević, filmska kritičarka i teoretičarka

POSRNULI TRBUHOZBORAC

Crnogorska kultura mi sve više liči na posrnuli ventrilokvizam – na trbuhozborca koji ,,glumi” kulturu (umjesto da je živi), govori sve tišim, promuklijim glasom, jedva čujno, zastajkuje, zapravo jedva progovara i diše. To je kultura provincijalnog, podređenog, utihnulog, kolonizovanog, kultura žrtve, gdje svi samo žale i jadikuju (kao što ćemo godinama žaliti rušenje bioskopa Kultura, ali ništa nismo uradili da to spriječimo), bez ikakvih konstruktivnih planova – ,,kukukultura”. Kultura bez art bioskopa i alternativnog filmskog festivala nije kultura. Tzv. nacionalna ,,kulturna elita” se plaši inovacija i alternative i tako uvijek kaska za, ne samo ostatkom svijeta, već ostatkom regiona. Posebno pohvaljujem amatersku predstavu Vaginini monolozi (u organizaciji Američkog ugla) i njen neočekivani uspjeh u više gradova Crne Gore, Underhill i festival Ubrzaj me, gostovanje francuskog ansambla Sestre (u organizaciji Francuskog Instituta), svaki novi broj Camere Lucide, koja opstaje uprkos svemu, i Hercegnovski filmski festival, koji postaje sve bolji. Možda sam zaboravila pomenuti sve loše i dobre događaje. A možda i nisam.

Balša Brković, pisac
RIJEČ, SLIKA, NEPRIJATELJ

Budući da je u toku 2013. bilo više loših nego dobrih događaja valja početi sa toga kraja: sramna izložba Riječ, slika, neprijatelj ili kako se već zvala, je najveća bruka i negativni utisak u crnogorskoj kulturi u toku godine koja broji svoje posljednje dane. Ova izložba je jedan ogromni falsifikat i to višeslojni falsifikat. Vjerujem da bi ovom izložbom, da su je mogli pogledati, bili oduševljeni i Gebels i Ždanov. A Đukanović jeste bio oduševljen, to smo vidjeli… S druge strane, utisak koji je pozitivan i, na neki način ohrabrujući, bio je obnovljeni FIAT. Ovogodišnje izdanje festivala donijelo je više ohrabrenja nego konkretnih činova, ali, to ne umanjuje značaj pregnuća… Novo uspješno izlaganje Jelene Tomašević u Frankfurtu, i reakcija njemačkih medija na njenu izložbu zavređuju divljenje. U Crnoj Gori ovakav događaj je prošao gotovo nezapaženo.

Lena Ruth Stefanović, spisateljica
GODINA BILA NAFAČNA

Godina 2013. nam je bila „nafačna” , gotovo je nemoguće izdvojiti tek jedan događaj; Underhillfest se utvrđuje u svojstvu kulturnog brenda našeg grada, Balša Brković je izdao novi roman, a u Zagrebu, uz podršku Vlade Republike Hrvatske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, izlazi iz štampe prva antologija savremene crnogorske ženske poezije pod naslovom Koret na asfaltu. Ars je dobio nagradu za najbolji časopis na Sajmu knjiga u Sarajevu, a naš, podgorički sajam, postao je za primer, setimo se tek hvalospeva čuvenog Svetislava Basare iz kolumne u beogradskom listu Danas. Što se tiče promašaja, recimo da se svi iskreno nadamo da će 2014. biti obeležena pričom da nismo trampili našu baštinu i duh našeg grada za lažni novobogataški sjaj, želimo da verujemo da će hotel Crna Gora biti restauriran, te da nećemo dozvoliti da asfalt u ulici Slobode bude okićen veštačkim, tuđim perjem, umesto zlatom veženim koretom.

Slobodan Bobo Slovinić, slikar i likovni kritičar
RUŠENJE HOTELA

Za nas nema ničega nedodirljivog, uzvišenog i svetog, čega se političke, klerikalne i dušebrizničke strukture ne bi prihvatile, kako bi manipulatorski podigle svoj rejting. Sve je u službi i funkciji prestiža, simulacije i bestidne drčnosti. Ni velikom poeti Radu Tomovom ne daju mirno počivat na lovćenskim visinama. To je nečuveno, koliko je bezobzirno i drsko. Rušenje crnogorskog hotela Crna Gora, čin je nezamislivog savremenog barbarstva. Ne može se napraviti bilo kakva istorija crnogorske arhitekture, bez svojevrsnog spomenika kulture, izuzetnog arhitekte i umjetnika Vujadina Popovića. Pretpostavljam i očekujem da će novogodišnja ,,pjevanija” na budvanskom Trgu slikara, zasigurno biti proglašena ,,kulturnim” događajem godine. Neka je sa srećom.

Marija Perović, rediteljka
ČUDNO JE KAKO SE OKREĆE

Kulturni događaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. U toliko izdanja, okruglih stolova, eventova, pozorišnih predstava – dobro je da se Njegoš „vratio” tamo gdje pripada, u Crnu Goru. U mit, umjetnost, nauku, medije i svakodnevicu. Izrada „Nacrta” zakona o kinematografiji. E još da je usvojen u ovoj 2013. godini – pošto nije, optimistično je, onda to neka bude događaj u prvoj polovini 2014. Događaj je što su festivali, nagrade u regionu, inostranstvu i Crnoj Gori, i razni vidovi produkcije postali realnost, pa ih ne ističemo same po sebi. Dakle, ipak se okreće. Kulturni promašaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Sve gore pobrojano, uz nepostojanje trajnog, kapitalnog djela, proizvoda, primjerenog modernom vremenu. Igrana TV serija, na primjer, video igrica… Sigurno su se mogla naći i kooprodukcijska sredstva… Promašaj – činjenica da još nije usvojen zakon o kinematografiji. Promašaj – čudno je kako se okreće, sa nevjerovatno smanjenim sredstvima, ne samo budžetskim za kulturu, već i potrebom raznih sponzora, mecena, velikih korporacijskih firmi, telekomunikacionih da ne ulažu/ne pomognu kulturu.

Slobodanka Rićko Mićunović, umjetnica
GUSLANJE U MUZEJIMA

Strateški posmatrana državna politika, kroz institucije kul ture , ostavlja utisak promašenog i nedoraslog savremenog trenutka. Na nivou populističkog i marketinškog izraza od neoslobođene prošlosti. Odnosno, imamo guslanje u muzejskim prostorijama. Uticaj takvih institucija, na svu sreću se umanjuje i lagano gasi. Buđenjem i sporadičnim, još uvijek, dobrim projektima raznih NVO organizacija, odnosno nužnom potrebom građanstva za duhovnijim, slobodnijim eksperimentima i izrazima koji jesu savremena kultura, lagano se oblikuje urbana građanska kultura. Kulturološki i sociološki najinspirativniji događaj u 2013. za mene je zasađivanje mladih borića na Gorici od Podgoričana. Svjesnost da u zdravom tijelu jeste bodriji duh, imamo izgleda za kvalitetniju budućnost u svim kulturama života.

Dragan Radulović, pisac
NJEGOŠEV JUBILEJ

Budući da je 2013. godina protekla u obilježavanju dvjesta godina Njegoševog rođenja, smatram da je posvećenost crnogorske kulture tom veoma značajnom jubileju istovremeno i glavni događaj koji vrijedi istaknuti. Bilo bi lijepo da je, bez sebičnih partijskih nadmudrivanja, u ovoj godini uspostavljen i Dan crnogorske kulture, Njegošev rođendan, čime bi se na odgovarajući način naglasila vrijednost Njegoševog djela u našoj savremenosti. Bilo bi lijepo, naposlijetku, da smo Njegošu pristupili bez predrasuda, i pokazali više razumijevanja. Blam u društvu i kulturi je dodjela Trinaestojulske nagrade, preciznije: sve one političke nagodbe unutar i oko žirija, čiji je nagrada bila samo površinski epilog.

Marija Vicković, glumica
RAZGOVORI SA DADOM

Za kulturni promašaj ne mogu da govorim jer nisam toliko u toku scene prvenstveno, a i ni drugih kulturnih događaja. Prosto zbog rijetkog boravka dolje… Što se tiče događaja izdvojila bih knjigu Harfistkinja iz Ura Miraša Martinovića, jedinog pisca u Crnoj Gori koji se bavi antičkim temama i zaboravljenim pejzažima i likovima… Mislim da je po stilu pisanja i temama on crnogorski Halil Džubran i da zaslužuje više medijske pažnje i prostora, jer ,u tvrdom kamenu su uklesana sva djela i sve patnje, iz Epa o Gilgamešu.. i da bi ove teme i istraživanja trebalo Crnu Goru više da se tiču. Izdvojila bih takođe i knjigu Branke Bogavac Razgovori sa Dadom. Fantastična knjiga – Brankini intervjui sa Dadom Đurićem. Ja sam bila dio i njenih promocija u Danilovgradu ljetos i jesenas u Beogradu. Branka je erudita i pravi zaljubljenik u umjetnost, njena knjiga o Dadu kao i mnogobrojni intervjui koje je uradila sa svjetskim piscima su pravi način promocije Crne Gore u svijetu, kroz prave ljude i prava djela.

Vuk Perović, filmski kritičar i novinar
NACRT ZAKONA O KINEMATOGRAFIJI

Pozitivno: Svaka kulturna inicijativa koja je stigla van institucija sistema i koja je realizovana. Sve predstave, svi festivali koji su uspjeli da se odigraju ili održe, da nastave svoj rad, da prežive. Takođe i Nacrt zakona o kinematografiji kao napokon jedan promišljen dokument koji bi pomogao da se postave filmski temelji u zemlji, kako je to i red. Da Crna Gora dobije Filmski centar, a kinematografija iole pristojan način finansiranja. Ako bi taj zakon dobro i pametno iskoristili, to bi bio i iskorak na različitim poljima, pošto je audiovizelna industrija jedna od rijetkih koja je u porastu. Sada je ostalo da se i zakon usvoji kakav je i predložen bez izmjena ključnih odrednica. Negativno: To što je hotel Crna Gora, jedan od arhitektonskih zaštitnih znakova Podgorice, sam pao. Nije mu fora. Što se tek tako, ničim izazvan, sam srušio Vidio da su svi otišli, pa što ne bi i on. Čekao ga je kino Kultura, izgleda predugo.To što je još jedna takva stvar zaboravljena u stilu – bilo pa prošlo, napravićemo ljepše, bolje, kako samo mi to znamo. Još jedna naša priča uz mnogo buke i bez ikakvih posljedica. Nikom ništa.

Dubravka Drakić, glumica
NIJE PRIKLADNO

Ne mislim da je prikladno imenovati događaje u kulturi kao promašaje. Ako su se desili, u godinama krize, kad svako izdvajanje za kulturu jeste ,,nužno zlo”, a rijetko iskrena podrška stvaraocima onda ne mogu biti promašaj. I ko zna, za koju godinu, možda tzv. promašaj inicira neki događaj. Uz želju da u narednoj godini što više umjetnika radi, a to znači zrači zadovoljstvom i kreativnošću, kako bi svakodnevica bila podnošljivija, srdačno vas pozdravljam.

Anđelka Nenezić, producentkinja i direktorica Underhilla
Obnavljanje FIAT-a

Odličan pozorišni dio programa, sa naglaskom na koncert riječke grupe Let 3 i dobra hrana na festivalu. Kao uspješan događaj u oblasti arhitekture navela bih APSS, koji programski i organizaciono predstavlja važan dio i ,,osvježenje” za Kotor i festival u okviru koga se održava. Promašaja je vjerovatno bilo više nego ih ja mogu zapamtiti, ili ih prosto potiskujem i ne sjećam ih se. Možda Njegoša više nego dosta, iako 300 godina od rođenja neće tako brzo.

Stanka Rađenović, pjesnikinja
CRNOGORSKI OSKAR

Velikim kulturnim događajem u 2013. godini smatram obnavljanje Festivala internacionalnog alternativnog teatra. U moru autističnosti, FIAT je alternativa koja provocira, kreira i rađa nove, ili ozdravljuje već postojeće ideje, veoma značajna za afirmaciju kulturne i umjetničke misli i Podgorice i Crne Gore. Dodjela Crnogorskog oskara u više kategorija, u organizaciji Crnogorske kulturne mreže je čini se i svečani i raskošni i zabavni događaj, ali ne i kulturni, tako da ta odrednica prosto bode oči. Promašajem smatram ovaj događaj, jer kultura ne može konformistički obitavati u jednom takvom konglomeratu.

Biljana Keković, slikarka
UNDERHILL KAO OSVJEŽENJE

Ova godina je bila u znaku dvjesta godina Njegoševog rođenja. U periodu od godinu dana mogli smo vidjeti smjenjivanje raznih projekata manje ili više uspješnih. Na žalost bilo je i takvih gdje se veliko ime naše kulture koristilo zbog ličnog promovisanja. UnderhillFest je osvježenje na našoj prilično zamrzloj filmskoj sceni, prije svega kao izraz neprihvatanja nametnutih vrijednosti. Mogli smo vidjeti sjajne inostrane filmove kao i naše poput autora Vlatka Gilića. Izdvojila bih izložbu Slavice Gvozdenović koja je kroz projekat na jednu temu uspjela da na sasvim nov i originalan način da lični pečat.

Đuro Radosavović, pisac
DOLAZAK ŽERARA NA NAŠE GUVNO

Kulturni promašaj: Nema u Crnoj Gori kulturnih promašaja. Onaj ko se usudi da za državni kulturni pogodak kaže da je promašaj, taj je primitivac, antiintelektualac i petokolonaš i svjesno skreće sa crnogorsko-evropskog puta. Kultura je važna i mora se percipirati kroz patriotsku prizmu. Dakle, pogodak je čak i dolazak Žerara na naše guvno. Treba nam više posjeta poznatih ličnosti. Kulturni pogodak: Svi intelektualci u Crnoj Gori objavili su u ovoj godini po knjigu o Njegošu. Njegov rođendan je proslavljen pompezno, a proglašen je za sveca, čak označen kao inspirator genocida. Rođendan je pogodak. Slavlje je završeno, nadati se da u 2014. godini neće biti afterpartija, te da će živi pisci naoštriti olovke za nova djela i ostaviti Njegoša na miru. Takođe, ministarska fotelja je prazna, stoga je pogodak i iščekivanje novog ministra i kratkotrajna nada da neće biti popunjena kloniranim marionetskim nasljednikom.

Ivana Mrvaljević, glumica i direktorica Gradskog pozorišta
Filomena Marturano

Način na koji smo proslavili Jubilej 200 godina od rođenja Njegoša, prema mom mišljenju, apsolutni je promašaj koji nedvosmisleno dokazuje da smo po ko zna koji put, umjesto da demonstriramo zajedničku privrženost i poštovanje, rascjepkali Njegošev značaj uglavnom ličnim stavovima i doživljajima njegovog lika i djela. Da smo kultura koja drži do sebe, sopstvenu civilizacijsku obavezu mnogo bi ozbiljnije shvatili i ugledajući se na način na koji se velike kulture odnose prema svojim klasicima objedinili zajednički stav oko značenja i značaja našeg ,,božanstva”. Kada je riječ o kulturnom događaju koji je, na iznenađenje i radost popravio kulturnu sliku, i to, napominjem, u ovim, za kulturu teškim, siromašnim vremenima, onda je to predstava Filomena Marturano rađena u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica i Centra za kulturu Tivat. Zahvaljujući Filomeni publika se vratila u pozorište, publika ponovo voli pozorište! Ako ni to nije dovoljno, sama činjenica da se u jednoj ,,rupi” od navodno pozorišnog prostora kakav je KIC Budo Tomović dogodio pozorišni čin za pamćenje, s pravom nominuje ovu predstavu za kulturni događaj godine! Za nas i publiku ona to već jeste!!!

Priredio: Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo