Povežite se sa nama

KULTURA

Kulturni događaj i promašaj 2013. godine: Samo bez afterpartija

Objavljeno prije

na

Maja Bogojević, filmska kritičarka i teoretičarka

POSRNULI TRBUHOZBORAC

Crnogorska kultura mi sve više liči na posrnuli ventrilokvizam – na trbuhozborca koji ,,glumi” kulturu (umjesto da je živi), govori sve tišim, promuklijim glasom, jedva čujno, zastajkuje, zapravo jedva progovara i diše. To je kultura provincijalnog, podređenog, utihnulog, kolonizovanog, kultura žrtve, gdje svi samo žale i jadikuju (kao što ćemo godinama žaliti rušenje bioskopa Kultura, ali ništa nismo uradili da to spriječimo), bez ikakvih konstruktivnih planova – ,,kukukultura”. Kultura bez art bioskopa i alternativnog filmskog festivala nije kultura. Tzv. nacionalna ,,kulturna elita” se plaši inovacija i alternative i tako uvijek kaska za, ne samo ostatkom svijeta, već ostatkom regiona. Posebno pohvaljujem amatersku predstavu Vaginini monolozi (u organizaciji Američkog ugla) i njen neočekivani uspjeh u više gradova Crne Gore, Underhill i festival Ubrzaj me, gostovanje francuskog ansambla Sestre (u organizaciji Francuskog Instituta), svaki novi broj Camere Lucide, koja opstaje uprkos svemu, i Hercegnovski filmski festival, koji postaje sve bolji. Možda sam zaboravila pomenuti sve loše i dobre događaje. A možda i nisam.

Balša Brković, pisac
RIJEČ, SLIKA, NEPRIJATELJ

Budući da je u toku 2013. bilo više loših nego dobrih događaja valja početi sa toga kraja: sramna izložba Riječ, slika, neprijatelj ili kako se već zvala, je najveća bruka i negativni utisak u crnogorskoj kulturi u toku godine koja broji svoje posljednje dane. Ova izložba je jedan ogromni falsifikat i to višeslojni falsifikat. Vjerujem da bi ovom izložbom, da su je mogli pogledati, bili oduševljeni i Gebels i Ždanov. A Đukanović jeste bio oduševljen, to smo vidjeli… S druge strane, utisak koji je pozitivan i, na neki način ohrabrujući, bio je obnovljeni FIAT. Ovogodišnje izdanje festivala donijelo je više ohrabrenja nego konkretnih činova, ali, to ne umanjuje značaj pregnuća… Novo uspješno izlaganje Jelene Tomašević u Frankfurtu, i reakcija njemačkih medija na njenu izložbu zavređuju divljenje. U Crnoj Gori ovakav događaj je prošao gotovo nezapaženo.

Lena Ruth Stefanović, spisateljica
GODINA BILA NAFAČNA

Godina 2013. nam je bila „nafačna” , gotovo je nemoguće izdvojiti tek jedan događaj; Underhillfest se utvrđuje u svojstvu kulturnog brenda našeg grada, Balša Brković je izdao novi roman, a u Zagrebu, uz podršku Vlade Republike Hrvatske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, izlazi iz štampe prva antologija savremene crnogorske ženske poezije pod naslovom Koret na asfaltu. Ars je dobio nagradu za najbolji časopis na Sajmu knjiga u Sarajevu, a naš, podgorički sajam, postao je za primer, setimo se tek hvalospeva čuvenog Svetislava Basare iz kolumne u beogradskom listu Danas. Što se tiče promašaja, recimo da se svi iskreno nadamo da će 2014. biti obeležena pričom da nismo trampili našu baštinu i duh našeg grada za lažni novobogataški sjaj, želimo da verujemo da će hotel Crna Gora biti restauriran, te da nećemo dozvoliti da asfalt u ulici Slobode bude okićen veštačkim, tuđim perjem, umesto zlatom veženim koretom.

Slobodan Bobo Slovinić, slikar i likovni kritičar
RUŠENJE HOTELA

Za nas nema ničega nedodirljivog, uzvišenog i svetog, čega se političke, klerikalne i dušebrizničke strukture ne bi prihvatile, kako bi manipulatorski podigle svoj rejting. Sve je u službi i funkciji prestiža, simulacije i bestidne drčnosti. Ni velikom poeti Radu Tomovom ne daju mirno počivat na lovćenskim visinama. To je nečuveno, koliko je bezobzirno i drsko. Rušenje crnogorskog hotela Crna Gora, čin je nezamislivog savremenog barbarstva. Ne može se napraviti bilo kakva istorija crnogorske arhitekture, bez svojevrsnog spomenika kulture, izuzetnog arhitekte i umjetnika Vujadina Popovića. Pretpostavljam i očekujem da će novogodišnja ,,pjevanija” na budvanskom Trgu slikara, zasigurno biti proglašena ,,kulturnim” događajem godine. Neka je sa srećom.

Marija Perović, rediteljka
ČUDNO JE KAKO SE OKREĆE

Kulturni događaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. U toliko izdanja, okruglih stolova, eventova, pozorišnih predstava – dobro je da se Njegoš „vratio” tamo gdje pripada, u Crnu Goru. U mit, umjetnost, nauku, medije i svakodnevicu. Izrada „Nacrta” zakona o kinematografiji. E još da je usvojen u ovoj 2013. godini – pošto nije, optimistično je, onda to neka bude događaj u prvoj polovini 2014. Događaj je što su festivali, nagrade u regionu, inostranstvu i Crnoj Gori, i razni vidovi produkcije postali realnost, pa ih ne ističemo same po sebi. Dakle, ipak se okreće. Kulturni promašaj – obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Sve gore pobrojano, uz nepostojanje trajnog, kapitalnog djela, proizvoda, primjerenog modernom vremenu. Igrana TV serija, na primjer, video igrica… Sigurno su se mogla naći i kooprodukcijska sredstva… Promašaj – činjenica da još nije usvojen zakon o kinematografiji. Promašaj – čudno je kako se okreće, sa nevjerovatno smanjenim sredstvima, ne samo budžetskim za kulturu, već i potrebom raznih sponzora, mecena, velikih korporacijskih firmi, telekomunikacionih da ne ulažu/ne pomognu kulturu.

Slobodanka Rićko Mićunović, umjetnica
GUSLANJE U MUZEJIMA

Strateški posmatrana državna politika, kroz institucije kul ture , ostavlja utisak promašenog i nedoraslog savremenog trenutka. Na nivou populističkog i marketinškog izraza od neoslobođene prošlosti. Odnosno, imamo guslanje u muzejskim prostorijama. Uticaj takvih institucija, na svu sreću se umanjuje i lagano gasi. Buđenjem i sporadičnim, još uvijek, dobrim projektima raznih NVO organizacija, odnosno nužnom potrebom građanstva za duhovnijim, slobodnijim eksperimentima i izrazima koji jesu savremena kultura, lagano se oblikuje urbana građanska kultura. Kulturološki i sociološki najinspirativniji događaj u 2013. za mene je zasađivanje mladih borića na Gorici od Podgoričana. Svjesnost da u zdravom tijelu jeste bodriji duh, imamo izgleda za kvalitetniju budućnost u svim kulturama života.

Dragan Radulović, pisac
NJEGOŠEV JUBILEJ

Budući da je 2013. godina protekla u obilježavanju dvjesta godina Njegoševog rođenja, smatram da je posvećenost crnogorske kulture tom veoma značajnom jubileju istovremeno i glavni događaj koji vrijedi istaknuti. Bilo bi lijepo da je, bez sebičnih partijskih nadmudrivanja, u ovoj godini uspostavljen i Dan crnogorske kulture, Njegošev rođendan, čime bi se na odgovarajući način naglasila vrijednost Njegoševog djela u našoj savremenosti. Bilo bi lijepo, naposlijetku, da smo Njegošu pristupili bez predrasuda, i pokazali više razumijevanja. Blam u društvu i kulturi je dodjela Trinaestojulske nagrade, preciznije: sve one političke nagodbe unutar i oko žirija, čiji je nagrada bila samo površinski epilog.

Marija Vicković, glumica
RAZGOVORI SA DADOM

Za kulturni promašaj ne mogu da govorim jer nisam toliko u toku scene prvenstveno, a i ni drugih kulturnih događaja. Prosto zbog rijetkog boravka dolje… Što se tiče događaja izdvojila bih knjigu Harfistkinja iz Ura Miraša Martinovića, jedinog pisca u Crnoj Gori koji se bavi antičkim temama i zaboravljenim pejzažima i likovima… Mislim da je po stilu pisanja i temama on crnogorski Halil Džubran i da zaslužuje više medijske pažnje i prostora, jer ,u tvrdom kamenu su uklesana sva djela i sve patnje, iz Epa o Gilgamešu.. i da bi ove teme i istraživanja trebalo Crnu Goru više da se tiču. Izdvojila bih takođe i knjigu Branke Bogavac Razgovori sa Dadom. Fantastična knjiga – Brankini intervjui sa Dadom Đurićem. Ja sam bila dio i njenih promocija u Danilovgradu ljetos i jesenas u Beogradu. Branka je erudita i pravi zaljubljenik u umjetnost, njena knjiga o Dadu kao i mnogobrojni intervjui koje je uradila sa svjetskim piscima su pravi način promocije Crne Gore u svijetu, kroz prave ljude i prava djela.

Vuk Perović, filmski kritičar i novinar
NACRT ZAKONA O KINEMATOGRAFIJI

Pozitivno: Svaka kulturna inicijativa koja je stigla van institucija sistema i koja je realizovana. Sve predstave, svi festivali koji su uspjeli da se odigraju ili održe, da nastave svoj rad, da prežive. Takođe i Nacrt zakona o kinematografiji kao napokon jedan promišljen dokument koji bi pomogao da se postave filmski temelji u zemlji, kako je to i red. Da Crna Gora dobije Filmski centar, a kinematografija iole pristojan način finansiranja. Ako bi taj zakon dobro i pametno iskoristili, to bi bio i iskorak na različitim poljima, pošto je audiovizelna industrija jedna od rijetkih koja je u porastu. Sada je ostalo da se i zakon usvoji kakav je i predložen bez izmjena ključnih odrednica. Negativno: To što je hotel Crna Gora, jedan od arhitektonskih zaštitnih znakova Podgorice, sam pao. Nije mu fora. Što se tek tako, ničim izazvan, sam srušio Vidio da su svi otišli, pa što ne bi i on. Čekao ga je kino Kultura, izgleda predugo.To što je još jedna takva stvar zaboravljena u stilu – bilo pa prošlo, napravićemo ljepše, bolje, kako samo mi to znamo. Još jedna naša priča uz mnogo buke i bez ikakvih posljedica. Nikom ništa.

Dubravka Drakić, glumica
NIJE PRIKLADNO

Ne mislim da je prikladno imenovati događaje u kulturi kao promašaje. Ako su se desili, u godinama krize, kad svako izdvajanje za kulturu jeste ,,nužno zlo”, a rijetko iskrena podrška stvaraocima onda ne mogu biti promašaj. I ko zna, za koju godinu, možda tzv. promašaj inicira neki događaj. Uz želju da u narednoj godini što više umjetnika radi, a to znači zrači zadovoljstvom i kreativnošću, kako bi svakodnevica bila podnošljivija, srdačno vas pozdravljam.

Anđelka Nenezić, producentkinja i direktorica Underhilla
Obnavljanje FIAT-a

Odličan pozorišni dio programa, sa naglaskom na koncert riječke grupe Let 3 i dobra hrana na festivalu. Kao uspješan događaj u oblasti arhitekture navela bih APSS, koji programski i organizaciono predstavlja važan dio i ,,osvježenje” za Kotor i festival u okviru koga se održava. Promašaja je vjerovatno bilo više nego ih ja mogu zapamtiti, ili ih prosto potiskujem i ne sjećam ih se. Možda Njegoša više nego dosta, iako 300 godina od rođenja neće tako brzo.

Stanka Rađenović, pjesnikinja
CRNOGORSKI OSKAR

Velikim kulturnim događajem u 2013. godini smatram obnavljanje Festivala internacionalnog alternativnog teatra. U moru autističnosti, FIAT je alternativa koja provocira, kreira i rađa nove, ili ozdravljuje već postojeće ideje, veoma značajna za afirmaciju kulturne i umjetničke misli i Podgorice i Crne Gore. Dodjela Crnogorskog oskara u više kategorija, u organizaciji Crnogorske kulturne mreže je čini se i svečani i raskošni i zabavni događaj, ali ne i kulturni, tako da ta odrednica prosto bode oči. Promašajem smatram ovaj događaj, jer kultura ne može konformistički obitavati u jednom takvom konglomeratu.

Biljana Keković, slikarka
UNDERHILL KAO OSVJEŽENJE

Ova godina je bila u znaku dvjesta godina Njegoševog rođenja. U periodu od godinu dana mogli smo vidjeti smjenjivanje raznih projekata manje ili više uspješnih. Na žalost bilo je i takvih gdje se veliko ime naše kulture koristilo zbog ličnog promovisanja. UnderhillFest je osvježenje na našoj prilično zamrzloj filmskoj sceni, prije svega kao izraz neprihvatanja nametnutih vrijednosti. Mogli smo vidjeti sjajne inostrane filmove kao i naše poput autora Vlatka Gilića. Izdvojila bih izložbu Slavice Gvozdenović koja je kroz projekat na jednu temu uspjela da na sasvim nov i originalan način da lični pečat.

Đuro Radosavović, pisac
DOLAZAK ŽERARA NA NAŠE GUVNO

Kulturni promašaj: Nema u Crnoj Gori kulturnih promašaja. Onaj ko se usudi da za državni kulturni pogodak kaže da je promašaj, taj je primitivac, antiintelektualac i petokolonaš i svjesno skreće sa crnogorsko-evropskog puta. Kultura je važna i mora se percipirati kroz patriotsku prizmu. Dakle, pogodak je čak i dolazak Žerara na naše guvno. Treba nam više posjeta poznatih ličnosti. Kulturni pogodak: Svi intelektualci u Crnoj Gori objavili su u ovoj godini po knjigu o Njegošu. Njegov rođendan je proslavljen pompezno, a proglašen je za sveca, čak označen kao inspirator genocida. Rođendan je pogodak. Slavlje je završeno, nadati se da u 2014. godini neće biti afterpartija, te da će živi pisci naoštriti olovke za nova djela i ostaviti Njegoša na miru. Takođe, ministarska fotelja je prazna, stoga je pogodak i iščekivanje novog ministra i kratkotrajna nada da neće biti popunjena kloniranim marionetskim nasljednikom.

Ivana Mrvaljević, glumica i direktorica Gradskog pozorišta
Filomena Marturano

Način na koji smo proslavili Jubilej 200 godina od rođenja Njegoša, prema mom mišljenju, apsolutni je promašaj koji nedvosmisleno dokazuje da smo po ko zna koji put, umjesto da demonstriramo zajedničku privrženost i poštovanje, rascjepkali Njegošev značaj uglavnom ličnim stavovima i doživljajima njegovog lika i djela. Da smo kultura koja drži do sebe, sopstvenu civilizacijsku obavezu mnogo bi ozbiljnije shvatili i ugledajući se na način na koji se velike kulture odnose prema svojim klasicima objedinili zajednički stav oko značenja i značaja našeg ,,božanstva”. Kada je riječ o kulturnom događaju koji je, na iznenađenje i radost popravio kulturnu sliku, i to, napominjem, u ovim, za kulturu teškim, siromašnim vremenima, onda je to predstava Filomena Marturano rađena u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica i Centra za kulturu Tivat. Zahvaljujući Filomeni publika se vratila u pozorište, publika ponovo voli pozorište! Ako ni to nije dovoljno, sama činjenica da se u jednoj ,,rupi” od navodno pozorišnog prostora kakav je KIC Budo Tomović dogodio pozorišni čin za pamćenje, s pravom nominuje ovu predstavu za kulturni događaj godine! Za nas i publiku ona to već jeste!!!

Priredio: Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo