Povežite se sa nama

MONITORING

Kum nije sam

Objavljeno prije

na

Ovog ljeta Milo Đukanović je pretrpio niz udara. Više međunarodnih instituta i organizacija od Vašingtona, preko Ljubljane i Sarajeva, analiziralo je korumpirani crnogorski poredak čiji su temelji udareni devedesetih, tokom godina šverca i sankcija. Istup Ratka Kneževića, iako najslikovitiji, mogao bi biti samo dio niza kojim se plete mreža oko Đukanovića. Prema jednoj verziji Ratko Knežević je povezan sa moćnim međunarodnim krugovima, kod kojih je Đukanović potpuno izgubio podršku i sve što je objavljeno posljednjih mjeseci dio je šireg plana slabljenja crnogorskog premijera udarima sa strane, pošto to ne polazi za rukom slaboj opoziciji. UBISTVO PUKANIĆA CRVENA LAMPICA: Nekada blizak saradnik crnogorske vlasti i kum premijera Mila Đukanovića Knežević ističe kako njega zanima način na koji se „prljavim” novcem, i te kako začinjenim krvlju, želi uticati na društvene i političke procese u našem regionu. Kako taj novac upravlja ili želi da upravlja vladama, državama i ultimativno sudbinom cijelih naroda.

Pri tom je, po njemu, ubistvo Pukanića izgleda bila „crvena lampica” za vlasti Srbije i Hrvatske da okrenu stranu i počnu saradnju koja bi mogla da uzdrma duvanski kartel, na čijem su čelu, kako Knežević tvrdi, Milo Đukanović i Stanko Subotić Cane.

Prema Kneževiću, „neko je u kartelu, iz bahatosti i arogancije, napravio ogromnu grešku misleći da će Zagreb postati isto što i Miloševićev ‘olovni’ Beograd i Đukanovićeva Podgorica devedesetih. Mala ‘pločica’ sa pežoovog skutera i institut zaštićenog svjedoka jako su zabrinuli kartel.” Kartel je, tvrdi Knežević, zatečen i uplašen saradnjom hrvatske i srpske policije na otkrivanju počinilaca i naredbodavaca ubistva Ive Pukanića i Nike Franjića. „Na sve se moguće načine pokušava, čak i diplomatskim kanalima, uticati na dalju istragu. No, stvari su daleko odmakle”.

LANAC ZLOČINA: Indirektno, Knežević je Stanka Subotića Caneta, osim s likvidacijom Pukanića, doveo u vezu sa još osam ubistava počinjenih od 1997. u Srbiji, Crnoj Gori i Grčkoj. Tako je on naveo ubistva Vanje Bokana, Radovana Stojičića Badže, Jusufa Bulića, Gorana Žugića, Darka Raspopovića, Milana Rajkovića, Blagote Sekulića i Duška Jovanovića.

Iako direktno, kao naručioce i izvršioce ovih zločina Knežević ne navodi nijedno ime, on je, prema procjenama Blica, u intervjuu Vijestima ,,vješto otkrio sponu između ubijenih i Subotića, direktno ukazujući na mogući motiv likvidacija.”

Knežević prije svega tvrdi da duvanski kartel ima „vojno krilo i grupu obučenih desperadosa spremnih da ubiju i za malo novca”.

Knežević tvrdi da je Pukanić, vlasnik i urednik Nacionala, ubijen nakon gomile (dokumentovanih policijskim organima) prijetnji koje su stizale iz Crne Gore. Niko iz hrvatske policije još nije demantovao ove navode.

Pukanić je u ljeto 2002, u svjedočenju pred italijanskim specijalnim tužiocem za mafiju Đuzepe Šelzijem u Bariju ispričao i da mu je poslije članaka u Nacionalu hrvatski ministar unutarnjih poslova Šime Lučin kazao: ,,Situacija je vrlo ozbiljna.”

Pukanić je iznio da mu je tada predočen papir slovenačke službe bezbjednosti sa transkriptima prisluškivanja telefona članova kriminalne grupe Crnogoraca iz Ljubljane, „tj. netko iz te grupe razgovarao s nekim iz crnogorskih službi, uglavnom narudžba, naredba da me ubiju stigla je iz Crne Gore i morala se izvršiti do 1. veljače.” Ni ovo niko nije demantovao.

U martu 2002. Puknića je pozvao savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika Hrvatske, koji ga je „ponovo informirao da je oko mene prevelika konfuzija i da su dobili informacije od njemačkih kolega… da su tajne službe države Crne Gore naručile moje ubojstvo od osoba iz Njemačke.”

BEZ TEKSTA: U kabinetu premijera Đukanovića nijesu se podrobno bavili Kneževićevim tvrdnjama. Samo su kazali kako ne „žele da komentarišu gluposti.” Advokat Stanka Subotića Vladimir Beljanski je poručio: ,,Sve je laž.” I najavio tužbu.

U srpskim medijima Knežević je otišao korak dalje. „Koliko mi je poznato, ima ozbiljnih indicija da je predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić predao Borisu Tadiću u Sofiji materijale u vezi sa ugroženošću predsjednika Srbije do kojih se došlo u istrazi ubistva Ive Pukanića i Nike Franjića,” izjavio je Knežević za beogradski Blic.

Blic je objavio kako je Tadić na meti duvanske mafije i sigurnost mu je ugrožena otkako su uhapšene osobe osumnjičene za ubistvo Pukanića, vlasnika Nacionala, i njegovog saradnika Franjića eksplozivom 23. oktobra 2008. godine u Zagrebu.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić potvrdio je da je tokom nedavnog boravka u Sofiji upoznao srpskog kolegu Tadića s djelovanjem kriminalne grupe koja je bila pod istragom u Hrvatskoj. „Nijesam odnio nikakve dokumente. Od Tadića sam zatražio puno bolju saradnju sudova, policije i tužilaštava kad već kriminalci Hrvatske i Srbije tako dobro sarađuju”, rekao je Mesić u Vukovaru.

U kabinetu predsjednika Srbije za sada nijesu željeli da potvrde, ali ni da demantuju informaciju objavljenu u Blicu.

POVEĆAN STEPEN BEZBJEDNOSTI: Dragan Šutanovac, ministar odbrane, čije se tajne službe staraju o bezbjednosti predsjednika Tadića, izjavio je kako je već neko vrijeme stepen bezbjednosti najviših državnih funkcionera na visokom nivou.

Knežević je za Blic rekao kako je siguran da sada „u vili Stanka Subotića na Svetom Stefanu ili u kafiću Grand u Podgorici zasjeda krizni štab”. „Oni razmatraju kako da zaustave mogući razgovor Slobodana Đurovića Kardinala sa hrvatskim ili Sretena Jocića sa srpskim tužiocima,” rekao je on.

Proteklih mjeseci je bilo izvještaja u hrvatskim i srpskim medijima da su isljednici u Zagrebu uspjeli da dobiju izjave svjedoka saradnika o ulozi Jocića i Đurovića u likvidaciju Pukanića i Franjića. Čak se pominjalo da bi Jocić i Đurović mogli da budu imenovani za zaštićene svjedoke, ako otkriju ko su nalogodavci zločina.

Kako iznosi Nacional, hapšenju Sretena Jocića prethodio je sastanak predsjednika Mesića i Tadića na marginama energetskog samita u Sofiji koji je trajao više od jednog sata. Poslije razgovora kako saznaje Blic, uslijedili su tajni sastanci najviših policijskih funkcionera Srbije i Hrvatske, na kojima su razmijenjeni podaci o kriminalnoj organizaciji na čijem je čelu glavnoosumnjičeni za ubistvo Pukanića – Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam.

Sastanci su održani za vikend, 25. i 26. aprila. Poslije tih sastanaka najviše rukovodstvo Srbije donijelo je odluku o hapšenju Jocića, koje je izvedeno dan kasnije, kada su u vilu Mirjane Marković na Dedinju, u kojoj je sa porodicom Jocić živio posljednjih godinu dana, upali specijalci Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, kazao je izvor Blica.

KO JE NARUČILAC: Jocić je osumnjičen da je za likvidaciju Pukanića i Franića Željku Milovanoviću i njegovim saučesnicima u likvidaciji Bojanu Guduriću, Milenku Kuzmanoviću, braći Roberu i Luki Mataniću i Amiru Mafalaniju, platio 1,5 miliona eura.

Krivičnom prijavom Jocić se sumnjiči i da je kuma Slobodana Đurovića, zvanog Kardinal, pet dana poslije likvidacije poslao u Zagreb kako bi iz Hrvatske izvukao braću Roberta i Luku Matanića. Po dolasku u Hrvatsku, 28. oktobra, Đurović je uhapšen.

Od osoba za koje se sumnja da su učestvovale u pripremi i izvođenju atentata na slobodi je, koliko je poznato još samo Gudurić. Ostaje, pitanje ko je naučio ubistvo Pukanića, jer se za sada ne vidi Jocićev neposredan interes za taj zločin.

„Subotiću i Đukanoviću je od životne važnosti da se uspostavi ‘njihova’ vlada u Beogradu, jer su uplašeni presude ili hapšenja Subotića u Beogradu i njegovog eventualnog stavljanja na poligraf,” smatra Knežević.

Knežević smatra da Subotić i Đukanović čak rade na tome da vlast u Srbiji preuzme vođa Srpske narodne stranke (SNS) Tomislav Nikolić. To bi bilo ostvareno uz pomoć Canetove finansijske podrške i lobiranjem jake evropske države, Francuske.

Po Kneževiću, Arno Danžan, dugogodišnji špijun francuske obavještajne službe DGSE, a sada poslanik Evropskog parlamenta u Strazburu, „prodao” je svom partijskom šefu i predsjedniku Francuske Nikoli Sarkoziju, priču o pacifizaciji ultradesne Srpske radikalne stranke.

Knežević tumači da Danžan želi da jednim udarcem zadovoljiti dvije stvari. Prva je legitimna aspiracija Francuske da ima veći uticaj na Balkanu. Druga je životno važna potreba njegovog klijenta Subotića da sudski postupak protiv njega u Beogradu koji bi mogao biti fatalan – obustavi.

SASTANAK U RICU: Radi toga je, po Kneževiću, u pariskom hotelu Ric, krajem oktobra 2007. organizovan sastanak na kome su bili i Đukanović i Subotić. Tada je razrađena strategija kako omogućiti Nikoliću da preuzme SRS, kako da je „umije i preobratiti.” „Ne zaboravite da odmah kreće javni nastup Nikolića u kojem jedan ultradesničar šalje maslinovu grančicu mira manjinama, Evropi, susjedima”…kaže Knežević.

Nikolić je potvrdio da se sreo sa Đukanovićem u hotelu Ric u Parizu, ali da je taj susret bio slučajan i da su samo kurtoazno popričali par minuta.

Za crnogorsku vlast, dakle, više nije pitanje šta Knežević govori, već otkud mu sve informacije i zašto ih baš sada plasira. Poznato je da Knežević ima jake veze na Zapadu, da je davnih devedesetih imao presudnu ulogu na povezivanje Đukanovića sa ključnim američkim ličnostima, koje su uticale na odvajanje crnogorskog vrha od Srbije i Miloševića. Knežević je dobro etabliran i u Velikoj Britaniji, u kojoj sa porodicom živi posljednjih godina. Povezan je i sa najmoćnijim ljudima u Hrvatskoj, sa nekima kao što je predsjednik Stjepan Mesić upoznao ga je blizak prijatelj Ivo Pukanić.

Đukanović ima razloga da pita: ko plete mrežu. Njegov nekadašnji kum nije sam.

Francuska veza

Arno Danžan, koji je dio špijunskog mandata odradio i u Hrvatskoj, prema navodima Nacionala, u Zagrebu je bio nekoliko nedjelja prije Subotićevog hapšenja u Moskvi u aprilu 2008. po interpolovoj potjernici iz Srbije. Između njih dvojice je bilo telefonskih kontakata, a u februaru 2007. viđeni su u pariskom hotelu Ric. Danžan je 1994. godine postao šef francuske obavještajne službe DGSE u Sarajevu. U narednih šest godina služio je kao špijun na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova i Crne Gore. Poslije 2000. postao je savjetnik za Istočnu i Jugoistočnu Evropu, da bi se 2002. pridružio francuskom Ministarstvu spoljnih poslova. Zatim je godinu dana bio na Kosovu kao savjetnik Visokog predstavnika EU za zajedničku spoljnu politiku i bezbjednost Havijera Solane. Početkom 2005. Danžan se pridružio kabinetu francuskog ministra spoljnih poslova kao savjetnik za Jugoistočnu Evropu. Danžan je izabran na izborima za Evropski parlament 7. juna za evroposlanika partije Unija za narodni pokret Nikole Sarkozija, predsjednika Francuske.


Nezgodan svjedok

Ratko Knežević, nekadašnji novinar nekoliko beogradskih, slovenačkih i hrvatskih medija se poslije reporterske karijere upustio u evropski biznis. Bio je blizak prijatelj Mila Đukanovića, i vodio je devedesetih trgovinsku misiju Crne Gore u Vašingtonu. Poslije njegovog razlaza sa Đukanovićem, u Nacionalu je objavljena serija tekstova o švercu cigareta. Mnogi prozvani u tom serijalu vjerovali su da iza optužbi stoji Knežević, prijatelj Ive Pukanića, a da je u sve umiješao prste i američki ambasador u Beogradu Vilijam Montgomeri, sa kojim su se i Knežević i Pukanić dobro poznavali. Blagota Baja Sekulić, prijatelj Stanka Subotića čak je u svom posljednjem intervju datom Monitoru, tvrdio da je Knežević, preko njega od Caneta tražio milion i šesto hiljada maraka da stopira tekstove u Nacionalu. Knežević je te tvrdnje demantovao. Poslije Kneževićevih navoda, koje je ovih dana objavio Blic, bivši koministar policije Božo Prelević, ocijenio je da bi državni tužilac u Srbiji morao da reaguje i sasluša Kneževića. ,,On je apostrofirao i nekoliko političara, Čedu Jovanovića (predsjednika Liberalno demokatske partije) Bebu Popovića (svojvremenog savjetnika za medije premijera Zorana Đinđića) i Tomislava Nikolića (vođu glavne opozicione Srpske narodne stanke, SNS) . Iz te priče treba u zakonito sprovedenom postupku vidjeti šta je tačno, šta je politikanstvo i za čiji račun je to politikanstvo”, ocijenio je Prelević. Prelević koji je sada advokat u Beogradu, upitao je i da li Knežević „ima neki poseban interes da sebe predloži za insajdera, ili ima poseban interes da neku političku opciju u javnom mnjenju poveže sa kriminalom”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo