SVIJET
Kvartet od zlatne cigle
Tokom dosadašnjih 1.000 brojeva Monitor je bio svjedok međunarodnih događanja koja su bitno izmijenila sliku svjetske politike. Okončan je višedecenijski hladni rat, jedan od njegovih aktera Sovjetski Savez je nestao, drugi – Sjedinjene Američke Države postale su za istorijski ,,djelić sekunde” jedina supersila na svijetu, a najmnogoljudnija zemlja na svijetu Narodna Republika Kina nastavila da se razvija u nezaobilaznog aktera u međunarodnim odnosima. Kakav bi svijet mogao da izgleda kada Monitor bude obilježavao 2.000-ti broj?
TRANZICIJA KRCATA RIZICIMA: Globalna finansijska kriza od ljeta 2007. najeda ekonomsku moć SAD i ima znakova da administracija novog demokratskog predsjednika Baraka Obame okreće leđa univerzalističkim aspiracijama i jednom za drugom vojnom intervencijom (slanje dodatnih trupa u Avganistan je vjerovatno pokušaj spasavanja obraza za neko vrijeme). U međunarodnu politiku se vraćaju termini realizam i globalizam, koji su naročito na Zapadu bili prognani poslije pada Berlinskog zida 1989, u ime mogućnosti prevladavanja svih podjela, ideoloških i geografskih, ,,kraja istorije,” kako je govorio američki politikolog Frensis Fukujama.
Predviđanja većinom kažu da će tokom naredne dvije decenije ekonomska, vojna i politička dominacija SAD opadati. Mnogoljudne države sa višegodišnjim visokim privrednim rastom Narodna Republika Kina i Indija i najprostranija i zemlja sa najvećim rezervama sirovina na svijetu Rusija, sve više će dovoditi u pitanje uticaj SAD. Američki dolar možda više neće biti svjetska rezervna valuta, a nedostatak hrane i vode u sve mnogoljudnijem čovječanstvu će izazivati sukobe.
,,Sljedećih 20 godina tranzicije ka novom sistemu krcato je rizicima,” napisali su prije godinu dana autori izvještaja Globalni trendovi 2025. godine: preobraženi svijet, čiji je izdavač Nacionalni obavještajni savjet (NIC), glavno obavještajno tijelo u SAD.
SAD će zadržati svoje značajne vojne prednosti. No ,,slobodu akcija” te sile sve više će sputavati naučni i tehnološki napredak; upotreba “neregularnih ratnih taktika” (čitaj gerilski ratovi); širenje preciznih dalekometnih oružja i sve veća upotreba kompjutera i interneta kao ratnih oružja. ,,SAD će ostati pojedinačno najmoćniji akter, ali će biti manje dominantne,” poručila je NIC, „agencija nad agencijama”.
ČETVORKA RIVAL AMERICI: Velike privrede u usponu kao što su NR Kina, Indija Rusija i Brazil će biti sve veći rivali SAD na vrhu multilateralnog međunarodnog sistema. One su na kineskom jeziku poznate kao ,,četiri zemlje od zlatne cigle.” Lijep naziv za zemlje čija skraćenica sazdana od prvog slova njihovih imena na engleskom – BRIK zvuči kao ,,cigla” (brick), u potpunosti odgovara najvećim novonastalim tržišnim privredama u svijetu. Sa zbirnim bruto društvenim proizvodom (GDP) koji predstavlja 15 odsto ukupnog u svijetu, predviđa se da će BRIK biti među šest najvećih privreda u svijetu 2050, ukoliko nastave sa dosadašnjim razvojem.
,,Stvari se neprestano razvijaju”, izjavio je Veliki krmanoš, vođa NR Kine Mao Cetung 1956, ukazujući koliko se zemlja promijenila u prethodnih 45 godina, od pobjede Kineske revolucije. ,,U narednih 45 godina, na početku 21. vijeka, Kina će doživjeti još veće promjene. Postaće moćna socijalistička industrijalizovana zemlja.” Pokazalo se da je Maovo predviđanje bilo dosta tačno.
Međunarodni monetarni fond (MMF) je ocijenio da su privrede BRIK, sa prosječnom godišnjom stopom rasta GDP od 10,7 odsto između 2006. i 2008, dale najveći doprinos globalnoj ekonomiji.
S geopolitičke tačke gledišta, ekonomije BRIK, koje se prostiru u Evroaziji, na Pacifiku i Indijskim okeanom, zauzimaju stratešku ekonomsku poziciju. One posjeduju 26 odsto svjetskog kopna i 42 odsto stanovništva. Brazil i Rusija imaju obilna prirodna bogatstva, dok su NRK i Indija države sa najvećim brojem stanovnika. Tako BRIK posjeduju i resurse i tržišta.
KINA ĆE PRETEĆI NJEMAČKU: Četiri ekonomije takođe predstavljaju uzorne razvojne modele. Kineskih 30 godina brzog ekonomskog rasta su zapanjile svijet, a on se ubrzano nastavlja uprkos globalnoj ekonomskoj krizi. Prema Goldmanu, NRK će u 2009. zabilježiti rast od 8,3 odsto i 10,9 u 2010. kada svjetska privreda treba da poraste za tek 3,3 odsto.
Svjetska trgovina će ove godine biti umanjena za 10 odsto, najveći pad od kraja Drugog svjetskog rata, ali će NRK preteći Njemačku kao najveći izvoznik na svijetu. Prošle godine je izvoz roba iz NRK vrijedio 1,428 milijardi dolara samo malo iza Njemačke koja je ostvarila 1,465 milijardi dolara.
Kina ostaje i glavno odredište za buduće direktne strane investicije. Na upitnik Konferencije Ujedinjenih nacija o trgovini i razvoju (UNKTAD) o izgledima za ulaganja, 240 multinacionalnih kompanija je na drugo mjesto stavilo SAD, a za njima Indiju, Brazil i Rusiju.
U Indiji su, od kada je Manmoan Sing 2004. izabran za premijera, intenzivirane privredne reforme, privučene dodatne FDI i ostvaren stalan ekonomski rast, uravnoteženjem izvoza i domaće potražnje. Mada Brazil i Rusija tek treba da izađu iz ekonomske krize, vlade tih država su sačinile nove ekonomske planove kako bi prevazišle zavisnost od izvoza sirovina, i unaprijedile svoje proizvodnje kapacitete.
Zbog globalne krize će NR Kina i ostale članice BRIK još ranije preteći privrede najznačajnijih razvijenih zemalja, smatra Džim O’ Neil iz Goldman Sassa.
,,Sada smatramo da bi Kina mogla da do 2027, dovede u pitanje SAD kao broj jedan i… u toku 20 godina bi zbirni GDP BRIK potencijalno mogao da bude veći nego onaj članica Grupe sedam (G7 – SAD Japan, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija i Kanada). To je oko 10 godina ranije nego što smo prvobitno mislili,” iznio je O’ Neil proljetos.
EVROPSKA UNIJA – DŽIN KOJI HRAMLJE: Uprkos ovakvim očekivanjima, O’ Neil, misli da nije vjerovatno da će BRK u budućnosti postati moćna politička institucija u svijetu, ali da bi mogla da posluži kratkoročnoj namjeni – podsticanju reformi.
Po O’ Neilu, G8 bi trebalo reformisati tako da NR Kina, Indija i Brazil zauzmu mjesta članica evrozone Nemačke, Francuske i Italije, koje bi zastupali Evropska unija i Evropska centralna banka. Rusija je već članica G8. O’ Neil, konačno misli i da je ,,fascinantna” ideja Džu Sjaočuana, guvernera Narodne banke Kine da specijalna prava vučenja MMF budu nova nadnacionalna valuta umjesto dolara.
Za to vrijeme je neizvjesno kako će Evropska unija izgledati 2025. Hoće li biti globalni svjetski igrač kako uvjeravaju administratori u Briselu ili će je i dalje sputavati unutrašnje razmirice, ekonomski pritisak i kriminal?
NIC je predvidio da će EU završiti sa reformama svojih institucija, ali će ostati slaba na svjetskoj sceni. Biće to „džin koji hramlje”, ozbiljno pogođen unutrašnjim svađama i evroskeptičnim građanstvom. Istočnoevropski organizovani kriminal će možda dominirati jednom ili više vlada država-članica i EU će se vjerovatno ulagivati Moskvi jer nije uspjela ni u jednom pokušaju da se osamostali u odnosu na ruske energente, tvrdi američka agencija.
Unija će biti u poziciji da podstakne političku stabilnost i demokratizaciju na rubovima kontinenta primajući u članstvo dalje zemlje sa Balkana, a možda i Ukrajinu i Tursku. No, biće nastavljena trvenja među državama članicama zbog konkurentskih interese i evroskeptične javnosti. Unija će imati masivnu ekonomsku težinu, ali će biti bez prave međunarodne moći.
I Evropljani priznaju da su tri fundamentalna problema današnje EU nesposobnost postavljanja preciznih političkih ciljeva, loše izvođenje i, možda najvažnije, loša koordinacija i kontrolisanje krize. Popravljanje francusko-njemačkih odnosa je nužan, ali ne i dovoljan uslov za bolju upravu na nivou EU.
ČOVJEČANSTVU POTREBNA ,,KINAMERIKA”: Glavni zadatak će biti da postojeća EU postane efikasnija, a to će sigurno značiti prihvatanje veće globalne odgovornosti. Pri tome treba riješiti težak problem apsurdno pretjeranog predstavljanja Evrope u međunarodnim organizacijama, za šta je potreban ozbiljan politički proces koji vodi ka velikim političkim i pravnim promjenama u nekoliko ključnih država članica, prije svega Velikoj Britaniji koja ne želi nadnacionalnu EU.
,,Ni jedan problem ne može biti riješen bez SAD, ali rijetko koji SAD mogu riješiti same,” poručio je britanski ministar spoljnih poslova Dejvid Miliband. Iz pragmatizma, ali i zbog principa potreban nam je novi multilateralizam, dodao je on.
Za taj novi multilateralizam je potrebna i nova pogodba. ,,SAD moraju biti spremna da dijele moć i sarađuju. No, Kina, Indija, Evropa, Brazil i Rusija moraju biti spremni da preuzmu veću odgovornost kao globalni igrači,” poručio je Miliband.
U SAD, međutim, imaju i druge ideje suočeni sa sve više dokaza o izrastanju NR Kine i sve većom ekonomskom međuzavisnošću širom Pacifičkog okeana unutar tzv. ,,Kinamerike”. Tako je jedan od od najuticajnijih američkih političkih mislilaca Zbignjev Bžežinski početkom godine poručio da bi Grupa dvoje mogla da promijeni svijet. Po Bžežinskom, bivšem savjetniku za nacionalnu bezbjednost u vrijeme demokratskog predsjednika Džimija Kartera (1977-1981) čovječanstvu je potrebna neformalna G-2 koju čine NR Kina i SAD.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
RUSIJA PUSTILA JERMENE NIZ VODU – POLITIČKA PREKOMPOZICIJA NA KAVKAZU: Masovni egzodus Jermena iz Nagorno – Karabaha

Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina
Etnički Jermeni, koji već dva milenijuma nastanjuju enklavu Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Republike Azerbejdžan, su krajem nedjelje krenuli u masovni egzodus prema matičnoj Jermeniji. Egzodusu je prethodila jednodnevna operacija azerbejdžanske vojske 19. septembra protiv enklave čiji „garant bezbjednosti“ je bio ruski vojni kontigent od 2000 vojnika raspoređenih u enklavi i pet kilometara dugom Lačinskom koridoru koji spaja enklavu sa Jermenijom.
Akcija je pokrenuta nakon 10-mjesečne blokade koridora kojim je prekinut dotok hrane, ljekova i goriva u Karabah, čime je izazvana humanitarna kriza velikih razmjera i ljetos prvi slučajevi smrti od gladi. Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Tokom operacije na 19.-20. septembar u azerbejdžanskom granatiranju je pored par stotina lokalnih stanovnika poginulo i nekoliko ruskih vojnika, navodno zbog greške u odabiru meta, zbog čega je azerski komandant smijenjen. Dugotrajna ruska indolentnost je izazvala veliki gnjev u enklavi i samoj Jermeniji, gdje je ruska ambasada gađana kesama napunjenim svinjskom krvlju. Svjetske agencije su prikazale kolone automobila koje napuštaju glavni grad Karabaha Stepanakert, na čijem izlazu ih je pozdravljao veliki bilbord sa Putinovim likom u koga su lokalni stanovnici polagali velike nade za svoju bezbjednost.
Juče je predsjednik Republike Artsakh (kako Jermeni nazivaju Karabah) Samvel Šahramanjan objavio da je potpisao dekret o raspuštanju svih državnih institucija od 1. januara. Rekao je da je odluka o raspuštanju države „zasnovana na prioritetu osiguranja fizičke bezbijednosti i vitalnih interesa ljudi”. Pozvao se na odluku Azerbejdžana da se „stanovnicima osigura besplatno, dobrovoljno i nesmetano putovanje” i ohrabrio stanovnike Nagorno-Karabaha, uključujući i one koji su trenutno van njega, da se „upoznaju sa uslovima reintegracije” u Azerbejdžan.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
SVIJET
NAGORNO – KARABAH, CIJENA MITOMANIJE I OSLANJANJA NA RUSIJU: Kraj jermenske SAO Krajine na Kavkazu

Među uslovima mira, koji su pobunjeni Jermeni prihvatili, je potpuno razoružavanje i raspuštanje snaga Republike Artsakh (zvanični jermenski naziv za Nagorno – Karabah)
U srijedu je u Nagorno-Karabahu, jermenskoj enklavi na teritoriji Azerbejdžana, nastupio prekid vatre svega dva dana od pokretanja azerbejdžanske „antiterorističke operacije“ protiv lokalnih pobunjenika. Ova provincija naseljena Jermenima pravoslavne vjeroispovijesti je formalno „pod zaštitom“ ruskog mirovnog kontigenta od kraja 2020. godine kada se završio drugi rat između Azerbejdžana i Jermenije u kome su Jermeni teško poraženi. Prvi rat je završen 1994. godine jermenskom pobjedom i osvajanjem Karabaha, ali i sedam okolnih provincija gotovo isključivo naseljenih Azerbejdžancima koji su protjerani uz masovne zločine.
Među uslovima mira koji su pobunjeni Jermeni prihvatili, je potpuno razoružavanje i raspuštanje snaga Republike Artsakh (zvanični jermenski naziv za Nagorno – Karabah) a time i konačni kraj snova o ujedinjenju sa Jermenijom. O daljoj bezbjednosti stanovništva će se „brinuti“ dvije hiljade vojnika Ruske Federacije što izaziva zebnje jermenskog stanovnišva koje sve manje vjeruje neaktivnim i nezainteresiranim mirovnjacima. Opcije koje ima 120 hiljada stanovnika Karabaha su kolektivna selidba u Jermeniju (što po mnogima priželjkuje zvanični Baku) ili rizik ostanka i sučeljavanja sa žednim osvete Azerbejdžancima koji im „jamče sva ljudska prava i jednakost pred zakonom“. Azerbejdžan je poznat po kršenju ljudskih prava Azerbejdžanaca koji se usude i samo kritikovati režim Ilhama Alijeva. Alijev ne sprovodi odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, pa se mnogi pitaju kakav će tek tretman imati Jermeni.
Ministarstvo odbrane Azerbejdžana je u komunikeu, koji neodoljivo podsjeća na bivšu Jugoslaviju 90-tih, objasnilo da „antiteroristička operacija“ ima za cilj „suzbijanje provokacija velikih razmjera u ekonomskom regionu Karabaha“, „razoružavanje i povlačenja jermenskih snaga“ te stvaranje uslova za „bezbjednost civilnog stanovništva i vojnog osoblja“. Stoga se koristi „visokoprecizno oružje“ uz naglasak da civilno stanovništvo i objekti civilne infrastrukture nisu meta. Snimci na društvenim mrežama jasno pokazuju da su gađane stambene četvrti glavnog grada Stepanakerta (Kankendi na azerbejdžanskom) sa namjerom zastrašivanja stanovništva.
Azerbejdžanska televizija je prikazala i snimke sa Baryaktar TB-2 dronova turske proizvodnje na kojima se vidi uništavanje preostale pobunjeničke vojne tehnike i fortifikacija na liniji razdvajanja. Ovi dronovi zajedno sa izraelskim Harep dronovima su, po mnogim vojnim komentatorima, bili presudni sa vojne tačke, da uvjere rukovodstvo Republike Artsakh da je svaki oružani otpor u enklavi odsječenoj od Jermenije uzaludan.
Jermenija je zvanično objavila da nema vojsku u provinciji od koje je inače odsječena i čija jedina veza sa Jermenijom ide preko 5 km dugog Lačinskog koridora koji je pod blokadom vlasti u Bakuu još od decembra prošle godine. Višemjesečna blokada koridora preko kojeg oko 120 hiljada stanovnika Karabaha dobija hranu i gorivo iz susjedne Jermenije je izazvala humanitarnu krizu i racioniranje hrane na jedan obrok dnevno. Krajem jula su zabilježeni i prvi smrtni slučajevi od gladi. Azerbejdžanske vlasti su se oglušile na sve pozive međunarodne zajednice da otvori koridor shodno sporazumu iz 2020. godine kojim je okončan rat raspoređivanjem dvije hiljade ruskih mirovanjaka u provinciji i koridoru. Baku je kao alternativu ponudio snabdijevanje provincije preko grada Agdama koji se nalazi istočno od Karabaha što su jermenski pobunjenici odbili tražeći da se svi drže sporazuma potpisanog u Moskvi pod pokroviteljstvom Vladimira Putina.
Vjera u tobože pravoslavnu Rusiju i Putina je odavno okopnila među Jermenima koji su optužili Moskvu da nije intervenisala u svojoj zoni odgovornosti kada je blokiran Lačinski koridor i dozvoljena blokada Karabaha. Sadašnja pasivnost ruske vojske prilikom bombardovanja i granatiranja enklave je dodatno uvjerila Jermene da od ruskih garancija nema ništa. Nedavno je Republika Jermenija organizovala i prve zajedničke vojne vježbe sa američkom vojskom kao signal za vanjsko-političku preorjentaciju. Nacionalistički demonstranti u Jerevanu su napali zgrade parlamenta i vlade sukobivši se sa policijom i tražili ostavke premijera Nikola Pašinjana optuživši ga za izdaju. Teško je da je Pašinjan u stanju bilo šta učiniti, pogotovo vojno, nakon decenija tvrdolinijaških stavova zvaničnog Jerevana, koji je odbijao dogovore i ponude očekujući da će zadržati sve osvojene teritorije i dobiti pripajanje Karabaha na osnovu sile. Specijalni status koji je nudio predsjednik Alijev karabaškim Jermenima je glatko odbijan od administracije u Stepankertu kao što su nekada krajiški Srbi odbili američki plan Z4 koji im je jamčio veliku autonomiju unutar Hrvatske. Nakon rata 2020. Alijev je jasno stavio do znanja da ta ponuda više ne važi.
Jermenija se na istoku graniči sa turkofonskim Azerbejdžanom, a na zapadu sa Turskom koja je 1915. počinala genocid nad etničkim Jermenima na svojoj teritoriji umorivši oko milion i po ljudi – što zvanična Ankara negira. Jedini ozbiljni saveznik Jermena u ovom momentu je Iran sa kojim se graniči na jugu i koji ima veliku populaciju etničkih Azerbejdžanaca pa stoga i veliki oprez prema ekspanzijama Bakua. Iran je na stalne upade azerbejdžanske vojske na južna rubna područja međunarodno priznate teritorije Jermenije reagovao mobilizacijom rezervista i manevrima duž granice sa Azerbejdžanom uz jasno upozorenje da će intervenisati u slučaju otvorene agresije na Jermeniju.
Iako Rusiju veže sa Jermenijom Ugovor o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) kojim se jamči odbrana napadnutim članicama, Rusija nije ni mrdnula kada je azerbejdžanska ušla na teritoriju Jermenije. Moskva je dan prije agresije na Ukrajinu potpisala sa Bakuom sporazum od 43 tačke koji obuhvata bilateralnu saradnju u nizu oblasti, prije svega na spoljnopolitičkom i vojnom planu. Tačka 4 predviđa da dvije zemlje „imajući iste ili slične stavove o aktuelnim međunarodnim pitanjima, produbljuju konstruktivnu saradnju“. Tačka 7 obavezuje ih da se „suzdrže od bilo kakvih radnji koje, po mišljenju jedne od strana, štete strateškom partnerstvu i savezničkim odnosima dviju država“.
Jermenska, silom prilika, upućenost na Iran i donedavno Rusiju je dovela do toga da Izrael, i u manjoj mjeri Amerika, i EU (zbog uvoza plina) pomaže vlast u Bakuu i žmuri na flagrantna kršenja ljudskih prava. Paradoksalno, Jermenija je relativno demokratska zemlja u kojoj postoje slobodni izbori i vlasti se mijenjaju.
Region Kavkaza je u neredu već decenijama i mnogi ukazuju na Staljinovo nasljeđe kao uzrok sadašnjih krvavih turbulencija. Kada je iscrtavao granice sovjetskih socijalističih republika, Staljin je namjerno vodio računa o tome da postoje velike enklave etničkih grupa u tuđim republikama kako bi spriječio da se razvije jak osjećaj nacionalnog identiteta.
Vidjećemo hoće li Srbija, Republika Srpska i drugi rusofili na Balkanu izvući pouke sa Kavkaza.. Ostaje nada da Jermeni Karabaha ipak neće proći isto kao Srbi iz Krajine.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
JERMENI U KARABAHU PRED NESTANKOM: Izgladnjivanje pred očima svijeta i ruskih mirovnih snaga

Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom
Rat kolosalnih razmjera (i globalnih posljedica) koji je Rusija pokrenula protiv susjedne Ukrajine je gurnuo u drugi plan dešavanja na Kavkazu, još jednom politički trusnom teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. Usponu ruskog prestiža i uticaja pred invaziju na Ukrajinu je doprinijela medijacija Moskve u prekidu 6-nedjeljnog rata između Jermenije i Azerbejdžana oko Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu.
U ratu je Jermenija doživjela teški poraz od tehnološki i brojčano nadmoćnijeg susjeda , od totalnog poraza je Jermene spasila u, zadnjem trenu, diplomatska intervencija Rusije. Moskva je dovela za pregovarački sto lidere obIje zemlje koji su potpisali prekid neprijateljstava. Kao garanciju mira (i opstanka Jermena) Rusija je rasporedila dvije hiljade vojnika u Nagorno – Karabahu i 5 kilometara dugom Lačinskom koridoru koji razdvaja enklavu od Jermenije. Teritorije oko enklave koje su Jermeni zauzeli u prvom ratu (1991-1994) su morali vratiti Azerbejdžancima.
Prema sporazumu potpisanom u Moskvi, „Republika Azerbejdžan se obavezala da jamči bezbjednost lica, vozila i tereta koji se kreću duž Lačinskog koridora u oba smjera.“
Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom. Vlasti u Bakuu su u koridoru postavile kontrolni punkt, nakon što su ga njihovi „ekološki aktivisti spontano blokirali zbog nelegalnog (jermenskog) rudarenja“ i onemogućili bilo kakvo snabdijevanje Nagorno – Karabaha osim u najiznimnijim slučajevima.
Nakon 11 mjeseci humanitarna kriza u enklavi je dostigla alarmantni nivo. Prošlog mjeseca su zabilježeni i prvi slučajevi smrti od gladi. Zalihe hrane nestaju, stanovnici su svedeni na jedan obrok dnevno, koji se često sastoji samo od jednog ili dva parčeta hleba. Azerbejdžan je prvi put oteo jermenskog pacijenta (Vagif Kačatrijan – 68 godina) iz auta Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) koje ga je prevozilo u Jermeniju na hitnu hiruršku intervenciju. Osumnjičen je da je počinio ratne zločine u prvom ratu između dvije zemlje i odveden u nepoznatom pravcu. Nakon toga ICRC je 25. jula potvrdio da su obustavili sve medicinske transfere iz enklave ka Jermeniji, navodeći da „ljudima nedostaju najosnovniji ljekovi” i da je većina prehrambenih proizvoda ili „oskudna i skupa“ ili „nedostupna”. Oko 90 odsto hrane u regionu se ranije uvozilo iz Jermenije. Lokalni farmeri tvrde da se boje izaći na njive da uberu usjeve jer azerbejdžanske trupe gotovo svakodnevno pucaju na njih sa linije razdvajanja. Čak i ako uspiju nešto pobrati, teško mogu plasirati hranu na tržište zbog nedostatka goriva. Lokalno stanovništvo koristi konje za prijevoz ili hoda kilometrima do Stepanakerta i drugih naseljenih centara za svoje potrebe.
Na konferenciji za novinare 24. jula, Arajik Harutjunjan, predsjednik nepriznate Republike Artsak (Nagorno-Karabah), proglasio je teritoriju „zonom katastrofe“. Rekao je da je 120 hiljada tamošnjih stanovnika osuđeno na uništenje i da je teritorija provincije pretvorena u „koncentracioni logor“. Međunarodni sud pravde (ICJ) je još u februaru ove godine naložio azerbejdžanskim vlastima da omoguće slobodan protok robe i ljudi kroz Lačinski koridor. SAD i zemlje EU su ovoga mjeseca opet tražile da Azerbejdžan otvori koridor na hitnoj sjednici UN-ovog Savjeta bezbjenosti.
Vlasti u Bakuu i autokratski predsjednik Ilham Alijev ne haju puno za međunarodne kritike. Baku tvrdi da je ponudio Jermeniji snabdijevanje hranom preko grada Agdama, oslobođenog u nedavnom ratu. Azerbejdžanski ambasador pri UN-u je tvrdio na Savjetu bezbjednosti da u enklavi nema nestašica hrane pokazujući slike sa Instagrama kako se tamošnji Jermeni provode na rođendanima i vjenčanjima. Zapadnim novinarima vlasti u Bakuu odbijaju dati dozvolu da dođu u enklavu i lično se uvjere u situaciju na terenu. Azerbejdžan računa prije svega na stratešku važnost njihove zemlje i ogromne rezerve nafte i gasa kojima raspolažu i koji su veoma važni za EU nakon što se oslobodila zavisnosti od uvoza ruskog gasa. U regionu koji je politički, vjerski i nacionalno veoma kompleksan, Azerbejdžan je strateški važan za Ameriku i Izrael kao kontrateža nastojanjima Irana da proširi uticaj. Iran i Azerbejdžan su većinski šiitske muslimanske zemlje u međusobnom rivalstvu. Etnički Azerbejdžanci, turkofonskog porijekla, čine oko 20 odsto stanovništva Irana koje je većinom persijskog porijekla. Iran je, pored Rusije, glavni saveznik i garant nezavisnosti Jermenije koja je većinski pravoslavna zemlja. U geostrateškoj igri je i zapadni susjed Jermenije – Turska, najvažniji i najpouzdaniji saveznik Azerbejdžana. Turska je 1915. godine izvršila genocid nad jermenskim stanovništvom usmrtivši oko milion i po Jermena na svojoj teritoriji. Zvanična Ankara negira genocid iako priznaju da je usljed deportacija jermenskog stanovništva stradalo oko 300 hiljada ljudi.
Rusija je predvodnica Organizacije zemalja za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja je pandan NATO paktu i koju osim Rusije ,čine i Jermenija, Bjelorusija i još tri centralnoazijske države i bivše republike SSSR-a. Rusija ima i veliku vojnu bazu u Jermeniji. Znatan broj Jermena kao i zvanična Jermenija su razočarani ponašanjem i političkom trgovinom Rusije na njihov račun. Ruski mirovnjaci nisu ni prstom mrdnuli kada su Azerbejdžanci postavili kontrolni punkt u Lačinu, u ruskoj zoni odgovornosti. Kada je prošle godine Jermenija aktivirala član 4 CSTO (slično članu 5 NATO saveza – napad na jednog je napad na sve i svi brane napadnutoga) nakon stalnih upada Azerbejdžana na njenu međunarodno priznatu teritoriju, Rusija nije reagovala već je samo izrazila „zabrinutost“. Neki analitičari upozoravaju da način na koji su Rusi iznevjerili Jermene može sutra da se desi i Moskvi vjernim Srbima, i to ne prvi put.
Jermenija i Azerbejdžan su već vodili dva rata oko enklave Nagorno – Karabah. Prvi se završio pobjedom Jermenije, koja je pored Nagorno – Karabaha zauzela i provincije oko nje uz granicu sa Jermenijom pri tom etnički očistivši osvojena područja od Azerbejdžanaca i počinivši brojne zločine. Prije toga, dok je još postojao Sovjetski Savez, Azerbejdžan i Jermenija su organizovali pogrome manjinskog stanovništva i njihovo protjerivanje u matične zemlje.
Dok se velike zemlje igraju politike i geostrategije, rafovi u prodavnicama Nagorno – Karabaha su prazni, a na ulicama naseljenih mjesta mogu se vidjeti dugački redovi za hljeb koji se čeka i po nekoliko sati. Luis Moreno Okampo, bivši glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (ICC), objavio je eksplozivan izvještaj u kojem se navodi da kada se ocjenjuje azerbejdžanska blokada Nagorno-Karabaha, „postoji razumna osnova za vjerovanje da je počinjen genocid“. U izvještaju se navodi da će „bez momentalnih dramatičnih promjena, ova grupa Jermena biti uništena za nekoliko sedmica.”
Iako je Jermenija izrazila spremnost da prizna Nagorno – Karabah kao dio Azerbejdžana uz poštovanje prava jermenske zajednice, izgleda da bi Baku bio najsretniji da se Jermeni svi spakuju i odu.
Azerbejdžan i vladarska porodica Alijev imaju veoma dugačak istorijat sistematskog kršenja ljudskih prava, zatvaranja medija i opozicionih aktivista uz brojne optužbe za nepotizam i korupciju vladajuće klase. Poznavaoce prilika ni malo ne čudi prijateljstvo i zajednički poslovi između Alijevih i porodice Đukanović.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno4 dana
ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIĆKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU: Kad misliš počinjati
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno4 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
FOKUS3 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Rupa pravde
-
Izdvojeno4 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke
-
INTERVJU3 sedmice
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, DOCENTKINJA NA FPN-U I NARODNA POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Afere u Srbiji teško da mogu biti okidač radikalnih promjena