Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Dalibor Dado Ćetković

Objavljeno prije

na

Dalibor Dado Ćetković je rođen u Baru (Crna Gora) 1982. godine. Četvorogodišnju Srednju likovnu školu „Petar Lubarda“ na Cetinju (Crna Gora) je upisao 1997. i diplomirao kao likovni tehničar 2001. godine na odsjeku za slikarstvo. Iste godine upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju (BiH) i diplomirao je 2007.  Od 2008. godine je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore – ULUCG

 

Kako ste otkrili ljubav i sklonost ka slikarstvu?

Pamtim moja prva interesovanja za likovnu umjetnost početkom osnovne škole, ali i još ranije, jer kako su mi govorili, nisam se odvajao od papira i svesaka u kojima sam stalno nešto crtao a isto tako i napolju, u dvorištu, na plaži, gdje god sam mogao da ostavljam neki trag meni je to pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Volio sam da pravim svašta nešto sa ciljem, temom ili bez, onako potpuno slobodno, zatim da rasklapam stvari pa ponovo da sastavljam i još puno nekih skalamerija koje sam pravio su me, na neki način, vodile da i dalje istražujem i eksperimentišem sa nadom da ću stvoriti nešto sa čime bih ja prvo bio zadovoljan. I danas na sličan način kao umjetnik pristupam radu, težeći ka tome da što više oslobodim svoje misli, da snove i vizije pretačem u djela.

Iza vašeg dugog karijernog opusa stoji 16 samostalnih i preko 70 kolektivnih izložbi. Koliko mislite da publika razumije i osjeća Vašu umjetnost?

Raduje me činjenica da naša publika koja prati moj rad uglavnom razumije, kako oni vole reći, šta je umjetnik htio da kaže. Poslednjim ciklusom sam pozvao sve, ali i one koje se prvi put susreću sa mojim stvaralaštvom, da probaju otkloniti stav i da trebaju tražiti sadržaj unutar slike, već da se potrude osjetiti je. Akcenat je na tome, da se jedna slika doživi, kako se kreće, kako nas vodi po horizontalnim trakama, pojasevima koji su nadomak našem poznatom svijetu, ili možda jako udaljenom, ili čak paralelnom… Da se osjeti puls jednog vremena, koje jeste ili koje će biti. Kao što je ljubav koja nam je dar, osjećamo ali je ne vidimo. Sa raznih krajeva planete, preko aktuelnih onlajn izložbi na kojima sam učestvovao i na kojima sam predstavljao sebe, svoj rad, svoju zemlju, stizalo mi je puno poruka sa stavovima da ih zadivljuje moj rad, da je prepoznat rukopis gdje god se pojavi i da im se jednostavno sviđa iako ne znaju zašto. To je dovoljno da budem zadovoljan.

Koliko je sama umjetnost neophodna čovjeku u njegovom razvoju?

Da bi se dijete zdravo podiglo jako je bitno da ima pažnju od svojih roditelja ali i okoline. Isto tako je bitno da se djetetu omogući kvalitetan umjetnički sadržaj jer se od malih nogu njeguje osjećaj za umjetnošću, koja najbolje može pomoći da se dijete razvije u kultivisanu ličnost. Stoga je važno da svaki roditelj izdvoji vrijeme i povede svoju djecu na što više kulturno umjetničkih događaja ili im omogući da putem interneta, umjesto nečeg ne edukativnog, usmjeri djeci pažnju na nešto bolje, da pogledaju neku virtuelnu izložbu, zanimljiv film, koncert, mnogo čega drugog još da ne nabrajam i naravno zajedno. Djeca su kao sunđeri i vole da oponašaju starije. Kakve im primjere dajemo i kako hranimo društvo takvo će nam i biti.

Najnovija nagrada tiče se počasnog priznanja za sliku ,,Muzička kutija” osvojenoj na  internacionalnoj žiriranoj izložbi ,,Abstract“ u Los Anđelesu, u organizaciji Art Show International – Art Now. Da li i koliko nagrade doprinose osjećaju profesionalnog uspjeha?

Svaki vid umjetnikovog angažovanja je značajan. Izreka kaže da je svaki gram djelanja mnogo vrijedniji od tone teoretisanja. Ja se bavim svojim slikarstvom i tome sam maksimalno posvećen. Imam svoj fokus i trudim se koliko mogu da postignem više u odnosu na predhodni period. Već sam pominjao moj odlazak za Ameriku i govorio da sam morao otići dovoljno daleko da bih bio bliži sebi. U ovoj godini sam toliko proširio svoje vidike da sam radove sa zadovoljstvom predstavljao skoro na svim kontinentima. Nekako mi je ova nagrada došla kao podsticaj da nastavim dalje u svojoj stvaralačkoj misiji i da, kako često kažem, surfujem na talas koji raste i ne zaustavlja se.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Braco Subotić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Braco Subotić, crnogorski je umjetnik, na muzičkoj sceni aktivan od devedesetih kroz različite bendove. Ove je godine njegov bend Vrpca objavio prvi album. Osim muzikom bavi se i poezijom te je prošle godine zajedno sa drugim crnogorskim pjesnicima učestvovao na poetsko-dramskom performansu Neko nas snima

 

Bavite se muzikom još od devedesetih kroz razne bendove. Šta Vas je održalo u tom svjetu do danas i koliko se on mijenjao kroz godine?

Bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu. Taj kovitlac strasti koji čini da realnost po potrebi može biti paralelna a opet funkcionalna i moguća. Čin stvaranja je kada nešto nepostojeće oživi, kada se rodi učešćem i djelovanjem čovjeka. To je neprocjenjivo, bezvremeno i božanski istovremeno. Taj svijet je od svog iskona prilagodljiv entitet a uvijek svoj. Pričamo o metodu kada se ne bavite kalkulacijom već prosto preživljavanjem i održavanjem putem estetskih finesa i neprestanog bogaćenja izraza. Vrpca je fuzija više pravaca, to čini svjesno. Ne robujemo ničemu, nismo navikli na to.

Vaš bend ,,Vrpca” ovog je avgusta objavio svoj prvi album ,,Oko sfere”. Šta Vam je kod objave albuma najbitnije, reći u njemu sve što želite ili koliko to zapravo dođe do slušalaca?

Esencija je da ode u etar i obraduje što je više moguće ljudi. Ta interakcija je i saspens i sav mizanscen. Mi smatramo da do publike dolazi upravo željena poruka pa tu i nastaje razmjena energije i osjećanja. Uprkos zanosu tehnologije i modernih stremljenja simulakruma, ne zaboravimo nikad da je čovjek živo i svjesno biće koje sav svoj vijek teži ka slobodi, ka idealima. Da s nekim podijeli informaciju. Smatram da u tom prenosu uspijevamo, konstantno svjesni na kojem komadu planete smo. Mislimo možda lokalno ali šaljemo signal globalno. To nam je uloga data od tvorca, dar da prebolimo i prihvatimo san.

Osim što se bavite muzikom poezija je Vaša sfera stvaralaštva takođe. Koliko dugo se bavite poezijom i šta je ono što najčešće želite njome da saopštite?

Poezija je neraskidiva od muzike. Muzika je do druge polovine druge decenije ovog vijeka bivala istaknutija, tako se vaspostavljalo. Tada sam objavio prvu zbirku Prostor zaposijeda tišina i aktivirao se malo više glede izdavaštva i nastupa, promocija ili književno dramskih večeri. Pisao sam sve vrijeme uporedo s muzičkim djelovanjem. Štampan sam u raznim publikacijama tih godina (Plima Plus, Ars, Script). Želim da kažem čitaocu da postoji izmaštani svijet u kojem može da se nadoknadi izgubljena snaga ili poljuljana vjera. Da je svijet uprkos svemu nepregledno polje inspiracije a život ipak vrijedan.

Prošle godine ste učestvovali na poetsko-dramskom performansu ,,Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonske biblioteke. Kakav je osjećaj bio učestvovati na jednom takvom nesvakidašnjem događaju za crnogorsku kulturni scenu?

Drago mi je da sam svojim učešćem doprinio zamisli  poetese Katarine Sarić. Ekipa Platform 081 je nesebično krajnje uskočila u projekat, uvezali smo se dobro i mislim da smo prenijeli poruku. Opominjuću na jedan način a isto tako plemenitu, uzimajući u obzir šest učesnika čije su se storije sjajno uklopile , stvorivši jaku komponentu. Rado se odazivam svim takvim i sličnim projektima jer sam odabrao da služim umjetnosti još davno. Predano.

Na koje načine treba prići omladini kako bi u moru kiča i šunda prepoznali prave kvalitete?

Pitanje današnjice. Manje mobilnih telefona za djecu manjeg uzrasta, najprostije. Njima nije lako da razdvoje sadržaje jer su impulsivna i u najživljem, perceptivnom dobu kao i receptivnom. Da pomognemo nekoj sljedećoj generaciji, dok smo živi i radimo, imaćemo priliku svakih par godina. Lijepo bi bilo upisati pozitivan ishod na koncu, jednoga dana. Omladinski centri su dobra ideja, kao i razne panel diskusije. Mladim ljudima treba reći, ne narediti. Obratiti im se a ne zahtijevati striktnu poslušnost. Izvodljivo je.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Kristina Ćetković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kristina Ćetković, rođena Baranka koja živi u Podgorici, društvena je aktivistkinja od svojih studentskih dana. Završila je studije novinarstva, bila je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Autorka je romana U svoja četiri zida, kojim pokušava da prikaže svoj cilj društva u kojem su svi jednaki

 

Od ranih studentskih dana bavite se društvenim aktivizmom. Šta je u Vama probudilo želju i potrebu da stalno na različite načine unapređujete društvo u kojem živite?

Slučajno sam ušla u vode omladinskog aktivizma i rano shvatila da je to najbolji način da mijenjam društvo i rješavam probleme sa kojima sam se suočavala na različite načine – kao studentkinja, kao zaposlena, lezbejka i slično. Nepravda me još i kao dijete tangirala i tjerala na pobunu pa je društveni aktivizam došao kao najbolji kanal za ispoljavanje mog temperamenta.

Završili ste Fakultet političkih nauka, smjer Novinarstvo. Na koje načine smatrate da ova profesija može da doprinese ispunjenju Vašeg cilja i ideala društva u kojem u svi jednaki?

Trenutno mislim da ne doprinosi i zato sam i izašla iz novinarstva. Nažalost, mediji se danas, čast izuzecima, svode na oglasne table i megafone različitih interesnih grupacija. Čovjek, običan građanin i građanka, izgubljen je u moru beskorisnih informacija, diskursa koji vode ka mržnji i konfliktu…

Vi ste autorka prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Koju ste poruku pokušali da prenesete i da li mislite da ste uspjeli bar malo njome zagrebati ispod jakog okvira tradicionalnog i patrijahalnog društva u kojem živimo?

Mnogi koji su pročitali roman nisu saglasni sa tim da je ovo isključivo lezbejski roman već ga doživljavaju kao svoj i roman koji govori o društvu i anomalijama sa kojima živimo svakodnevno. Raduje me što su se u romanu prepoznale i žrtve porodičnog nasilja, i muškarci koji nisu mogli da shvate svoje partnerke, i strejt porodični ljudi… Najviše sam bila ganuta  komentarom jednog mladića koji je čitajući roman konačno shvatio i oprostio svojoj bivšoj ljubavi koja je raskinula sa njim jer je shvatila da je privlači isti pol. Moja želja je bila da prikažem da smo svi jednaki i da se suočavamo sa istim problemima bez obzira na našu seksualnu orijentaciju.

Aktivistkinja ste za ljudska prava marginalizovanih grupa društva kao što su LGBTIQ osobe i osobe sa invaliditetom. Šta vidite kao najveće probleme u našoj zajednici zbog kojih i dalje nemamo društvo jednakih?

Nema mjesta pametovanju, vrlo je jednostavno – pokušajmo da se postavimo u cipele drugih i znaćemo kako da se osjećamo ali i ophodimo. Najveći problem našeg društva je što ne želimo da razmišljamo o drugima, a iz toga proizilazi nerazumijevanje koje uvijek vodi diskriminaciji.

Ko su ljudi koji Vas uvijek inspirišu i motivišu da se održite u svojim ciljevima i idejama?

Inspirišu me svi koji svoj posao rade pošteno i dostojanstveno i oni koji žive svoje autentične živote. Nažalost, malo je ljudi koji nisu licemjerni i koji zaista i jesu ono kakvim se predstavljaju.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Bosiljka Bakočević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosiljka Bakočević vizuelna je umjetnica koja je završila Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Njen rad za glavnu temu ima pitanje koliko podsvjesno utiče na svjesno u procesu stvarana jednog dijela, pokušavajući da intuicija i spontanost budu glavne vodilje stvaralaštva. Radi i stvara na relaciji Risan–Kotor–Cetinje

 

Vaše je zanimanje vizuelni umjetnik. U kom momentu u životu ste odlučili da posvetite svoj život umjetnosti?

Ne bih nazvala zanimanjem, više pozivom i to životnim. Možda ne ni pozivom jer na kraju to je ono što jeste, vaše biće. Kada sam dostigla neki određeni nivo zrelosti, odlučila sam da se posvetim umjetnosti. Završila sam prvo Fakultet za turizam i hotelijerstvo u Kotoru, nakon kojeg sam upisala Likovnu akademiju gdje sam sada na master studijama iz oblasti slikarstva, u klasi profesora Ratka Odalovića.

Kako ste se i kada upoznali sa slikarstvom? Ko su omiljeni i Vaši vječiti inspiratori i ideali?

Ozbiljnije sa slikarstvom sam se upoznala prilikom spremanja za upis na Akademiju, koje je trajalo duže vremena jer sam tek iz trećeg puta položila prijemni. Ovo ističem kako bih poručila mladim budućim kolegama da ne odustaju.

Jedini ideal je priroda. Ona je, po meni, jedina savršena.

Glavna baza na kojoj se zasniva Vaša umjetnost jeste istraživanje koliko podsvjesno utiče na svjesno u procesu stvaranja. Koliko je lako ili teško apsolutno se osloboditi granica i prepustiti se datoj emociji i spontanosti u toku stvaranja?

Polazište mog umjetničkog istraživanja je bilo uticaj podsvjesnog na svjesno u procesu stvaranja djela, pomoću kojeg sam shvatila koliki je uticaj podneblja, gdje sam odrasla, na moje akvarele. Svjetlost, boje, forme planina Boke Kotorske koje su me okruživale, floralni elementi – sve se to ucrtalo u mojim mislima. Pomenuto ne smatram nešto čega se treba osloboditi već prigrabiti i razvijati, što me je dovelo do trenutne faze u kojoj istražujem povezanost apstrakcije i prirode.

S kojim ste se umjetničkim i stvaralačkim blokadama susretali tokom godina stvaralaštva i u kojim životnim momentima su se obično pojavljivale?

Da bih slikala potrebno mi je da budem u harmoniji sa samom sobom. Nekad se ta harmonija javlja iz tuge ili sreće. Akvarel je takav da osjeti svaku emociju.

Koliko svoje okruženje i zemlju u kojoj živite smatrate da doprinosi i utiče na Vaše stvaralaštvo?

Veoma sam emotivno povezana sa svojim okruženjem. Osjećam svaku promjenu i u skladu sa tim se odlučujem da li da taj dan slikam ili jednostavno prošetam pored mora.

Želim još da dodam da sam primijetila da su galerije i kulturni centri otvorili vrata novim umjetnicima i time se obogatila kulturna scena Crne Gore. Posebno bih željela da istaknem galeriju Artica u Podgorici koja je nesebično dala šansu nama koji smo na početku umjetničke karijere.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo