Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Dalibor Dado Ćetković

Objavljeno prije

na

Dalibor Dado Ćetković je rođen u Baru (Crna Gora) 1982. godine. Četvorogodišnju Srednju likovnu školu „Petar Lubarda“ na Cetinju (Crna Gora) je upisao 1997. i diplomirao kao likovni tehničar 2001. godine na odsjeku za slikarstvo. Iste godine upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju (BiH) i diplomirao je 2007.  Od 2008. godine je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore – ULUCG

 

Kako ste otkrili ljubav i sklonost ka slikarstvu?

Pamtim moja prva interesovanja za likovnu umjetnost početkom osnovne škole, ali i još ranije, jer kako su mi govorili, nisam se odvajao od papira i svesaka u kojima sam stalno nešto crtao a isto tako i napolju, u dvorištu, na plaži, gdje god sam mogao da ostavljam neki trag meni je to pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Volio sam da pravim svašta nešto sa ciljem, temom ili bez, onako potpuno slobodno, zatim da rasklapam stvari pa ponovo da sastavljam i još puno nekih skalamerija koje sam pravio su me, na neki način, vodile da i dalje istražujem i eksperimentišem sa nadom da ću stvoriti nešto sa čime bih ja prvo bio zadovoljan. I danas na sličan način kao umjetnik pristupam radu, težeći ka tome da što više oslobodim svoje misli, da snove i vizije pretačem u djela.

Iza vašeg dugog karijernog opusa stoji 16 samostalnih i preko 70 kolektivnih izložbi. Koliko mislite da publika razumije i osjeća Vašu umjetnost?

Raduje me činjenica da naša publika koja prati moj rad uglavnom razumije, kako oni vole reći, šta je umjetnik htio da kaže. Poslednjim ciklusom sam pozvao sve, ali i one koje se prvi put susreću sa mojim stvaralaštvom, da probaju otkloniti stav i da trebaju tražiti sadržaj unutar slike, već da se potrude osjetiti je. Akcenat je na tome, da se jedna slika doživi, kako se kreće, kako nas vodi po horizontalnim trakama, pojasevima koji su nadomak našem poznatom svijetu, ili možda jako udaljenom, ili čak paralelnom… Da se osjeti puls jednog vremena, koje jeste ili koje će biti. Kao što je ljubav koja nam je dar, osjećamo ali je ne vidimo. Sa raznih krajeva planete, preko aktuelnih onlajn izložbi na kojima sam učestvovao i na kojima sam predstavljao sebe, svoj rad, svoju zemlju, stizalo mi je puno poruka sa stavovima da ih zadivljuje moj rad, da je prepoznat rukopis gdje god se pojavi i da im se jednostavno sviđa iako ne znaju zašto. To je dovoljno da budem zadovoljan.

Koliko je sama umjetnost neophodna čovjeku u njegovom razvoju?

Da bi se dijete zdravo podiglo jako je bitno da ima pažnju od svojih roditelja ali i okoline. Isto tako je bitno da se djetetu omogući kvalitetan umjetnički sadržaj jer se od malih nogu njeguje osjećaj za umjetnošću, koja najbolje može pomoći da se dijete razvije u kultivisanu ličnost. Stoga je važno da svaki roditelj izdvoji vrijeme i povede svoju djecu na što više kulturno umjetničkih događaja ili im omogući da putem interneta, umjesto nečeg ne edukativnog, usmjeri djeci pažnju na nešto bolje, da pogledaju neku virtuelnu izložbu, zanimljiv film, koncert, mnogo čega drugog još da ne nabrajam i naravno zajedno. Djeca su kao sunđeri i vole da oponašaju starije. Kakve im primjere dajemo i kako hranimo društvo takvo će nam i biti.

Najnovija nagrada tiče se počasnog priznanja za sliku ,,Muzička kutija” osvojenoj na  internacionalnoj žiriranoj izložbi ,,Abstract“ u Los Anđelesu, u organizaciji Art Show International – Art Now. Da li i koliko nagrade doprinose osjećaju profesionalnog uspjeha?

Svaki vid umjetnikovog angažovanja je značajan. Izreka kaže da je svaki gram djelanja mnogo vrijedniji od tone teoretisanja. Ja se bavim svojim slikarstvom i tome sam maksimalno posvećen. Imam svoj fokus i trudim se koliko mogu da postignem više u odnosu na predhodni period. Već sam pominjao moj odlazak za Ameriku i govorio da sam morao otići dovoljno daleko da bih bio bliži sebi. U ovoj godini sam toliko proširio svoje vidike da sam radove sa zadovoljstvom predstavljao skoro na svim kontinentima. Nekako mi je ova nagrada došla kao podsticaj da nastavim dalje u svojoj stvaralačkoj misiji i da, kako često kažem, surfujem na talas koji raste i ne zaustavlja se.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Ilija Gajević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ilija Gajević rođen je 1992. u Podgorici. Diplomirao je na odsjeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a master studije komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu na Univerzitetu u Ljubljani. Dugogodišnji je član dramskog studija Prazan prostor, i član uredničke redakcije portala Javniservis.me


U Dramskom studiju Prazan prostor radite kao dramski pedagog sa djecom i mladima. Kakvo je to iskustvo i šta Vam je ono sve donijelo?

To iskustvo mi je, prije svega, donijelo smisao u životu i radu, te mogućnost kakvog-takvog planiranja budućnosti u Crnoj Gori. Mislim da je boravak u Praznom prostoru u najvećoj mjeri uticao na razvoj moje ličnosti, oblikovao moja interesovanja, uvjerenja i potrebe.

Šta je zapravo dramska pedagogija i koliko ona pomaže djeci da upoznaju sebe i druge?

Mislim da dramsku pedagogiju ne bih mogao definisati konciznije nego što je to uradila Dubravka Matičić, urednica portala Pozornica.me, u tekstu Što je dramska pedagogija i dramski pedagog?, objavljenom u martu 2021. na pomenutom portalu, pa upućujem čitaoce na njega. Ova oblast nudi neslućene mogućnosti za psihofizički razvoj djeteta, integraciju djece sa problemima u ponašanju, te djece koja osjećaju teškoće u procesu socijalizacije, stigmatizaciju od strane društva ili vršnjaka. Cilj dramske pedagogije, suprotno popularnom mišljenju, nije priprema za profesionalne studije na nekom od studijskih programa dramskih akademija.

Koliko ovakva vrsta slobodnog pozorišta utiče na cjelokupni kvalitet crnogorske pozorišne scene? 

Mi smo dio crnogorske pozorišne scene, i to onaj koji se danas definiše kao “nezavisna scena”. Na cjelokupni kvalitet utičemo samo onoliko koliko su naše produkcije kvalitetne, a njihov kvalitet kontinuirano dobija potvrde od publike i unutar pozorišne struke. Ne mogu reći da se naš uticaj prostire preko toga.

Koristite elemente psihodrame i forum teatra u Vašem radu. Kako činite da se učesnici osjećaju komotno i prijatno prilikom ovih intimnih metoda? Do koje granice idete?   

Da, možemo govoriti tek o elementima. Psihodrama je ipak terapijski metod, za koji niko iz našeg studija nema licencu. Forum teatar je takođe jedna od formi koje smo istraživali, a pomenuo bih i ispovjedni teatar u kom se scenski materijal gradi od ličnih iskustava scenskih izvođača.

Preduslov za bavljenje intimom svakako jeste postojanje povjerenja u samog čovjeka, bez obzira na njegove godine, koji u sebi ima ugrađene načine da se izbori sa traumatičnim iskustvom i da iz njega izvuče nova saznanja o sebi i svijetu. Takođe, ono što je jedan od najvažnijih i najtežih djelova našeg posla jeste uspostavljanje grupe, te praćenje njene dinamike. Ako je zdrava, ona sama od sebe radi posao za svakog pojedinca ponaosob. Što se granice tiče, nju je nemoguće unaprijed postaviti, uvijek radite sa onim što vam se nudi.

U posljednje vrijeme primjećujemo trend rasta djece i mladih koji imaju problema sa anksioznošću, vršnjačkim nasiljem i koji su duboko nezadovoljni podrškom koja im se (nije) pružila od strane neke institucije. Drago nam je što možemo da izvršimo pozitivan uticaj u velikom broju slučajeva, ali ovo je nešto što treba ozbiljno da nas zabrine kolektivno, a mislim da neće.

Koju predstavu koja je trenutno na repertoaru u crnogorskim pozorištima naši čitaoci ne bi trebalo da propuste?

Preporučio bih predstave u našoj (ko)produkciji: Anu Karenjinu i Sobe, obje u režiji Mirka Radonjića, od kojih je prva na redovnom repertoaru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a druga se igra u našem prostoru u Staroj Varoši, te (Ne) pričaj mi bajke, namijenjenu uzrastu djece od osam godina pa nadalje. Ne kažem ovo samopromoterski, već stvarno vjerujem u njihov kvalitet, koji je na kraju prepoznat i van naše organizacije. Takođe, preporučio bih i Kapital u režiji Andraša Urbana, predstavu o čijim bi se manama svakako moglo diskutovati, ali koja nesporno ostavlja jak utisak, naročito zbog nevjerovatne energije sjajnih glumica i glumaca.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dejan Lazarević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dejan Lazarević je fotograf. Dok je fotografisao noćno nebo, otkrio je fenomen svjetlosnog zagađenja. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju tog fenomena, pa je tako krenuo u istraživanje, ali i razvijanje astroturizma u Crnoj Gori. To otkriće podstaklo ga je i na građanski aktivizam

 

Šta je za Vas fotografija?

Fotografija je spoj nauke i umjetnosti, a kako dugo nijesam mogao da se pronađem ni u jednoj od njih u potpunosti, tu sam naišao na savršen balans i ujedinio interesovanja. Volim da šetam po toj imaginarnoj granici, što mi omogućava da pratim tehnološka dostignuća. Trudim se da učim što više o prirodi svijetla, da posmatram i da hranim kreativnost.

Zainteresovali ste se za fenomen svjetlosnog zagađenja. O čemu je tačno riječ?

Kada je počelo kovid zaključavanje našao sam se u Šavniku, gdje sam, iz dosade, probao da fotografišem zvijezde. Odmah sam se zaljubio, i poželio da napravim fotografije noćnog neba u svakom gradu u Crnoj Gori, jer je nedostajalo takvog sadržaja. Međutim, u Podgorici sam otkrio da na nebu ima tek šačica zvijezda i to me je dovelo do saznanja da postoji svjetlosno zagađenje i da ljudi iz grada ne vide zvijezde na isti način kao oni izvan njega. Što sam dublje ulazio u istraživanje ovog fenomena, nailazio sam na sve više zabrinjavajućih uticaja na ljude i životnu sredinu. Na primjer, na naučni rad koji potvrđuje da nepravilna upotreba vještačkog svijetla u noćnim satima direktno izaziva tumor dojke. Izabrao sam za temu svog master rada upotrebu fotografije u svrhe suzbijanja svjetlosnog zagađenja, i počeo da se bavim astrofotografijom. Sve to mi je dalo podstrek da svoja saznanja prenesem na druge, i tako nastaje NVO Nikta. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju svjetlosnog zagađenja, pa sam tako krenuo u istraživanje mnogih u lokaliteta u Crnoj Gori, spremajući se za sljedeći cilj – razvijanje astroturizma. Kroz NVO aktivnosti planiramo edukaciju građanstva, pronalazimo brojne lokalitete pogodne za radionice astrofotografije, stargazing, amatersku astronomiju i slične aktivnosti.

Crna Gora se pokazala kao fenomen kada je riječ o svjetlosnom zagađenju.

Zbog male gustine naseljenosti, nedostatka industrijskih područja, geografskih karakteristika Crna Gora ima jako malu koncentraciju svjetlosnog zagađenja na većini svoje teritorije. Jedino u većim gradovima postoji zabrinjavajuća količina, međutim sjeverna regija ima izvanredno čista područja, kojima se malo ko može pohvaliti u svijetu. Smatra se da 80 odsto svjetske populacije ne vidi mlječni put ispred svog doma, a u Crnoj Gori je vidljiv na većini teritorije.

Šta čini jednu fotografiju dobrom?

Fotografija je dobra kada ste zadovoljni rezultatom i kada ste uspjeli da iskomunicirate to što želite. Posmatrača, međutim, dobra fotografija treba da natjera na razmišljanje, na akciju i da promijeni nešto u njemu. Izvanredna fotografija drži njegov pogled nakon toga satima u svom okviru. Sve fotografije ikad nastale imaju potencijal za sva tri slučaja, ali zavise od subjektivnog doživljaja.

Bavite se i građanskim aktivizmom, a posebno ste se uključili u odbranu Komarnice. Šta nam taj projekat govori o ekološkoj svijesti u Crnoj Gori i zelenim idejama?

Saznanje o svjetlosnom zagađenju me je gurnulo ka građanskom aktivizmu i usput sam upoznao mnoge sjajne ljude koji su mi promijenili život. Uz njih sam shvatio koliko je važno, lijepo i teško boriti se za prirodu u našoj zemlji i proširio svoja znanja o njenim bogatstvima. Usred tog procesa u mom rodnom gradu oživljava ideja iz prošlog vijeka. Elektroprivreda Crne Gore u zaštićenom području želi da napravi hidrocentralu koja nepovratno uništava biodiverzitet, pa je moje uključivanje u tu kampanju prirodan slijed događaja. Projekat nam govori da naša Vlada i dalje ne donosi odluke u korist građana. Međutim, broj onih koji su na društvenim mrežama i na skupu u Breznima podržali naš protest pokazuje da je ekološka svijest građana u usponu, a to je ono što je važno.

Šta biste posavjetovali mlade fotografe?

Sve mlade ljude bih savjetovao da istraže svoju zemlju prije nego što krenu dalje, jer sam se na svom primjeru uvjerio da ne prestaje da iznenađuje i da nas ne mora sputavati to što smo mala nerazvijena država, već upravo suprotno. Onima koji izaberu kameru za saputnika želim strpljenje, da vjeruju u sebe i da kroz objektiv gledaju što više stvari koje ih ispunjavaju i inspirišu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Đurđa Radulović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đurđa Radulović rođena je 1992. godine. Živi i radi kao novinarka u Podgorici. Jedno vrijeme radila je i kao profesorica engleskog jezika u Vijetnamu. O svom iskustvu u toj zemlji govori za Monitor

 

Kako ste odlučili da odete u Vijetnam i tamo radite?

Htjela sam avanturu u životu, a Azija mi je djelovala egzotično i imala sam želju da odem tamo. Našla sam se u svijetu koji uopšte ne poznajem. Prvo radno mjesto, u školi za jezike, pronašla sam preko međunarodne organizacije za studente AIESEC, koju drugima preporučujem samo ako prvobitno dobro provjere gdje će zapravo ići. Recimo, ta škola za jezike gdje sam prvobitno radila nije bila u Ho Ši Minu kako je trebalo, već sam morala da putujem – od grada do sela, što mi je bilo vrlo naporno. Ubrzo sam raskinula taj ugovor, i našla drugi posao koji mi je više odgovarao i koji je bio bolje plaćen.

Kako je bilo predavati u vijetnamskim školama?

Odmah sam shvatila da se tamo veliki novac ulaže u obrazovanje. Forsira se učenje engleskog jezika, i često dovode profesorice sa zapada, naročito native speakers (one kojima je engleski maternji) da podučavaju učenike i učenice. Mnogim roditeljima je cilj da njihova djeca pođu u inostranstvo, pa je tako i pritisak na njih veliki, moraju mnogo da uče. Južna Koreja, gdje je konkurencija u obrazovanju ogromna, je, u tom smislu, Vijetnamu uzor.

Kakav je Vijetnam?

Prvobitni doživljaj je bio kao da sam se našla na drugoj planeti. Živjela sam u južnom dijelu Vijetnama, u početku u selima i manjim gradovima koji su bili dosta izolovani. Taj period pamtim po velikoj usamljenosti, jer sam u njima uglavnom bila jedina strankinja. Niko nije govorio engleski, pa sam, bukvalno od muke, počela da učim vijetnamski. Sela jesu prilično urbanizovana, a mnogi ljudi koji u njima žive odlaze u grad da rade. Ubrzo sam se preselila u Ho Ši Min, gdje me je prvo šokirao saobraćaj. To je jedna nepregledna, široka i dugačka u beskonačnost rijeka motora, a automobila gotovo uopšte nema, oni su luksuz. Po stanovniku su dva ili tri motora. Vožnja mi nije najsjajnije išla, pa sam stalno morala da se vozim taksi-motorom, koji je tamo prejeftin. Ho Ši Min je milionski grad, spoj različitih kultura, a život u njemu je haotičan.

Priroda je tamo poprilično devastirana.

To je nešto što se prvo uoči. Iz Ho Ši Mina, ali i ostalih velikih gradova u Vijetnamu od velike zagađenosti vazduha ne možete vidjeti zvijezde. Nebo stalno izgleda kao da je u izmaglici, a vlaga je ogromna. Zamišljala sam Vijetnam kao zemlju šuma i prašuma, ali kada sam došla, dočekalo me je razočarenje. Sve što su mogli, posjekli su zarad proizvodnje.

Predrasuda je da je hrana u azijskim zemljama vrlo slična.

Apsolutno. To je kao da kažete da Crna Gora i Francuska imaju istu kuhinju, jer njihovi stanovnici u ishrani koriste hleb. Vijetnamska kuhinja je, na primjer, potpuno različita od japanske, osim što je pirinač uglavnom svuda osnova. Najdraži su mi bili puževi i školjke, pripremljeni na poseban način, koji se prodaju kao slaniši na ulicama.

Na koji način se danas vide posljedice rata u Vijetnamu?

Vijetnamci i Vijetnamke se tek u posljednjih 20 ili 30 godina oporavljaju od rata. Brzo se razvijaju, ali se osjeća uticaj komunizma u svim porama društva. On doduše nije kao kineski komunizam, zbog velikog uticaja Amerike, ali je vidljiv, i kao građanin ne smiješ da kritikuješ državu. Mnogo aktivista završi u zatvoru. Zemlja je vrlo zatvorena za informacije, i teško je znati što se zbiva iza kulisa.

Koliki je uticaj tradicije u društvu?

Veliki. Tačno se znaju šta su obaveze, naročito šta su obaveze žena, a šta muškaraca. Gotovo nikada nećete vidjeti muškarca koji se brine o starim roditeljima, to će uvijek biti žena. Vijetnamci su vrlo porodični ljudi, i kolektivističko su društvo. Dužnost je muškarca obavezno da zarađuje novac. Biznis, biznis, biznis. Nije bilo tinejdžera kom sam predavala a koji nije želio da razvija biznis.

Šta biste prvo posavjetovali one koji žele da otputuju u Vijetnam?

Da ponesu sa sobom garderobu koja im pokriva čitavo tijelo. Zbog vlage, insekata i čestih poplava.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo