Povežite se sa nama

FELJTON

LJUBOMIR ĐURKOVIĆ: CETINJSKO POZORIŠNO DRUŠTVO (1919 – 1931) – V: Obnova zetskog doma

Objavljeno prije

na

U ljeto 1930. godine na Cetinju, u Podgorici i Nikšiću gostuju značajna pozorišta iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i Niša, a najavljivano je i gostovanje Hudožestvenog teatra iz Moskve. Slovenački nacionalni teatar, Ljubljanska Drama, gostuje na Cetinju sa predstavama Udovica Rošlinka po komediji Cvetka Golara i Sablazan u dolini šentflorijanskoj Ivana Cankara. To je bilo prvo gostovanje jednog slovenačkog teatra u Crnoj Gori. Povlašćeno pozorište Dragutina Levaka iz Niša gostuje sa predstavama Gospođa ministarka, Narodni poslanik i Koštana. Predstave niškog teatra su odigrane u bašti hotela Njujork (današnja zgrada pošte), a zbog interesovanja publike Povlašćeno pozorište je produžilo gostovanje.

Toga ljeta Cetinjsko pozorište gostuje sa nekoliko predstava u Podgorici i Nikšiću.

Radi se na obnavljanju Zetskoga doma, koje će biti završeno u proljeće 1931. Časopis Epoha u broju 9 donosi vijest da je slikar Milo Milunović uradio skicu za novu pozorišnu zavjesu Zetskog doma, a da će radovi na dovršetku izrade loža u obnovljenom zdanju biti završeni do novembra. Priprema se osnivanje Narodnog pozorišta Zetske banovine.

U časopisu Zapisi iz avgusta 1930. Vido Latković, osvrćući se na gotovo desetogodišnji rad CPD, piše: ,,Naše pozorište, što je za žaliti, još uvijek nije ni državno ni samoupravno, mada ima sve uslove koji od samog rada zavise da bude jedno ili drugo. Ono postoji i uspješno radi već od 1921. god, pa i tada se oslonilo donekle na ono što je za pozorište urađeno već prije rata. Po ujedinjenju ono je ustrojeno kao diletantsko društvo i uglavnom do danas takvo ostalo. Ali kako su se opšte kulturne prilike mijenjale, interesovanje za pozorište se razvijalo i umjetnička zatraživanja publike bila izrađenija i veća, to je i pozorišno društvo sve više gubilo karakter obične diletantske družine i postajalo sve više pravo pozorište.” (Latković je godinu 1921, kao početak rada Cetinjskog pozorišnog društva, iako je ono osnovano još 1919, uzeo iz razloga što je ono od te godine počelo organizovanije raditi na oživljavanju pozorišnog života na Cetinju.)

Posljednja sazona Cetinjskog pozorišnog društva je po Latkoviću bila i najuspješnija od njegovog osnivanja.

Nakon što je 1929. godine donijet zakon o podjeli Kraljevine Jugoslavije na banovine, sva administrativna sjedišta dobila su državna, tzv. Narodna – banovinska pozorišta. Cetinje je proglašeno administrativnim centrom Zetske banovine i po automatizmu steklo pravo na državno pozorište. Tako je aprila 1931. godine osnovano, a avgusta, u renoviranom zdanju Zetskog doma, počelo sa radom Narodno pozorište Zetske banovine.

Na Cetinju je početkom toga proljeća boravio Bernard Šo. U organizaciji londonskog Helenic Traveler Cluba krajem marta je sa većom grupom engleskih turista u crnogorsku prijestonicu doputovao ovaj slavni pisac sa suprugom. Vijest o tome donosi Zetski glasnik (1. april 1931, br. 12, str. 2). Šoovi su odsjeli u hotelu Pariz, vlasništvu porodice Bratičević, tik uz zdanje Zetskog doma. Da je Šo posjetio Lovćen, Rijeku Crnojevića i Skadarsko jezero sa ostalim turistima znamo iz štampe, ali da li je ovaj veliki dramatičar i nobelovac posjetio Zetski dom, u kome su se tih dana dovršavali radovi na uređenju enterijera, nije poznato.

Kroz jedanaest pozorišnih sezona, uz sve nedaće organizaciono-finansijske prirode, u izuzetno teškim političkim uslovima u kojima se u trećoj deceniji dvadesetog vijeka našla Crna Gora, nakon tri prethodna iscrpljujuća rata, nakon poništenja državnosti i nacionalnog poniženja, sa građanskim ratom koji je plamtio ili tinjao cijele te decenije kao kulisa svakodnevnom životu, u vremenu nesklonom umjetnosti i kulturnom razvoju, ovo cetinjsko pozorište znači jedan od istinskih kamena temeljaca modernog crnogorskog pozorišta. Ono što zaista čudi je činjenica da cetinjski pozorištarci tokom te decenije nijesu uspjeli da animiraju nijednog crnogorskog književnika da napiše komad na savremenu temu za njih. Tek 1934. godine, glumci nekadašnjeg Cetinjskog pozorišnog društva postaviće komad cetinjskog novinara i pozorišnog kritičara Đorđa Gvozdenovića. Tu predstavu, u režiji Špira Mugoše, kao nezavisnu produkciju, izveli su više puta na sceni Zetskog doma. Crnogorska dramaturgija, uprkos evidentnom razvoju pozorišta u prvoj polovini dvadesetog vijeka ostaje sve do šezdesetih godina najnerazvijeniji segment i pozorišne i književne umjetnosti.

Cetinjsko pozorišno društvo je aprila 1931. godine kroz zvaničnu primopredaju svoje funduse rekvizita i kostima i biblioteku ustupilo novoosnovanom Narodnom pozorištu Zetske banovine i time prestalo da postoji. Najbolji dio ansambla Društva (Vaso Kosić, Josip Petričić, Dušan Popović, Milovan Radulović i Đoko Begović) angažovan je u Narodnom pozorištu.

Tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka u Crnoj Gori, pretežno na Cetinju, izlazi više listova i časopisa koji u stalnim rubrikama posvećenim pozorištu informativno-kritički prate rad Cetinjskog pozorišnog društva i Narodnog pozorišta Zetske banovine. Najviše pažnje pozorištu davali su Zetski glasnik, Zapisi, Lovćenski odjek, Narodna riječ, podgorička Zeta i nikšićka Slobodna misao. Među kritičarima koji su pratili cetinjska pozorišta ističu se Vido Latković (1901–1963), Milan Vukićević (1895–1964), Đorđe Gvozdenović-Jezerac (1898-1955), Ilija Zorić (1892 – 1944), Dušan Vuksan (1881-1944), Jovan Vukčević (1900 – 1941), Mirko Dragović (1899 – 1944).

Kraj

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (II): Nauka kao zajednički poduhvat čovječanstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Priča iza fotografije crne rupe nastavlja se na putničkom brodu koji 1930. plovi iz Indije za Englesku. Subrahmanyan Chandrasekhar ima 20 godina. Nedavno je diplomirao fiziku i matematiku na sveučilištu u Madrasu i kao odličan student dobio je stipendiju za postdiplomski studij u Cambridgeu. Monotone dane na brodu Chandrasekhar krati čitajući članke iz kvantne mehanike, područja fizike koje ga je toliko fasciniralo da se u njemu samoeducirao paralelno sa studijem.

Raskošni sjajzvijezda u tropskim noćima iznad broda kojim je putovao Chandrasekhar, dolazio je uglavnom od fuzije atoma vodika u atome helija u središtu tih zvijezdi. Taj proces u životnom ciklusu zvijezda fizičarima će postati jasniji tokom tridesetih godina 20. stoljeća. Prvi članak o fuziji kao mogućem izvoru energije u zvijezdama objavljen je 1929.

Chandrasekhara je interesirala jedna posebna vrsta zvijezda, tako zvani bijeli patuljci, zvijezda otkrivenih u nekim binarnim parovima na osnovu djelovanja njihove gravitacije na drugog člana para, zvijezdu uobičajene vidljivosti i veličine. Astronomi su registrirali pomicanje vidljive zvijezde pod djelovanjem njenog nevidljivog pratioca. Bilo je poznato da Sirius, najsjajnija zvijezda na noćnom nebu, ima takvog pratioca, a u doba Chandrasekharovog školovanja ustanovljeno je da pratioc Siriusa ima sjaj i masu slične sjaju i masi Sunca ali radijus poput Zemlje. Gravitacija na površini tog bijelog patuljka bila je tristo tisuća puta veća nego na Zemlji i Chandrasekhar si je postavio pitanje zašto vlastita gravitacija ne zdrobi bijelog patuljka, kakva vrsta sila drži u ravnoteži toliku gravitaciju.

Tokom putovanja uspio je pokazati da bi se u uvjetima ekstremnog pritiska kakav gravitacija stvara u bijelom patuljku, a na osnovu teoretskih rezultata iz kvantne mehanike, trebale pojaviti takve sile. (Pokazati će se da su te sile sasvim drugačije prirode od sila proizvedenih fuzijom u aktivnim zvijezdama.) Da li su te sile dovoljno velike da uspostave dinamičnu ravnotežu sa silom gravitacije i zaustave stezanje bijelog patuljka? Iz računa je izlazilo da je to moguće ako masa bijelog patuljka ne prelazi određenu granicu.

U Cambridgeu je Chandrasekhar upisao postdiplomski iz astrofizike. Paralelno sa studijem Chandrasekhar dopunjuje svoja promišljanja i račune započete na putovanju za Englesku i pretvara ih u strogo formuliran znanstveni rad. Jedan od njegovih profesora i voditelja je Sir Arthur Eddington, apsolutni autoritet u astrofizici i astronomiji, čovjek koji je eksperimentalno potvrdio Opću teoriju relativnosti. Poslije obrane svoje disertacije Chandrasekhar se redovno sastaje s Eddingtonom, diskutira svoj rezultat da masa bijelog patuljka ne može biti veća od 1.4 mase Sunca, a ako jeste onda se proces sažimanja zvijezde kad potroši „gorivo“ neće zaustaviti na bijelom patuljku, da u njegovom računu nema donje granice na kojoj bi se sažimanje trebalo zaustaviti.

Svoje rezultate Candrasekhar predstavlja početkom 1935. u Kraljevskom astronomskom društvu u Londonu. Govori o pojavljivanju sila zbog relativističke degeneracije elektrona, pojave predviđene u kvantnoj fizici. Stezanjem materije pod gravitacijskim djelovanjem, slobodni elektroni dolaze sve bliže, njihov položaj je sve određeniji, tada, zbog prirodnih zakona koji bitno određuju pojave na nivou atoma i elementarnih čestica, ti elektroni dobivaju sve veću brzinu pa time i kinetičku energiju. Tako nastala energija drži u ravnoteži gravitacionu silu kod bijelog patuljka. Ali postoji gornja granica tako proizvedene kinetičke energije; određena je time da brzina slobodnih elektrona ne može preći brzinu svjetlosti. I tu Chadrasekhar iznosi glavni rezultat svog rada; ako zvijezda pri stezanju svog volumena dođe u fazu bijelog patuljka s masom većom od 1.4 mase Sunca, stezanje neće na toj fazi stati nego će se nastaviti.

Poslije njega govorio je Eddington. Njegova glavna teza bila je da relativistička degeneracija ne postoji. Cijela Chandrasekharova teorija mora biti kriva jer vodi do apsurdnog zaključka da se masivna zvijezda na kraju svog životnog puta steže u točku.

Eddingtonov autoritet nasuprot tvrdnjama njegovog dvadesetčetverogodišnjeg studenta učinio je da Chandrasekharov rad ostane godinama zaboravljen. Pažljiviji promatrač zamislio bi se nad činjenicom da je Eddington, na osnovu intuicije, osporio samo zaključke  Chandrasekharovog računa, ne i račun. Da naša intuicija, građena u svijetu malih brzina, relativno slabe gravitacije i udaljena deset redova veličina od svijeta atoma, nije pouzdan vodič izvan ambijenta u kojem je razvijena. Kao i nad time da je Chandrasekharov rad dao prvu fizikalnu mogućnost da se stvarna zvijezda stisne na Schwarzschildov radijus.

Chandrasekharov članak ostao je bez nastavka i usamljen. Sam Chandrasekhar nastavio je svoju karijeru na sveučilištu u Chicagu i u drugim područjima astrofizike.

A onda su 1938. i 1939. objavljena tri članka Roberta Oppenheimera i njegovih studenata gdje se sličnim argumentima kao u Chandrasekharovom radu dokazuje da se velike zvijezde, ako u fazi bijelog patuljka imaju masu izmeđi 1.4 i 3 mase Sunca, stežu na tijelo-zvijezdu sastavljenu gotovo samo od neutrona. Takva hipotetska neutronska zvijezda mase Sunca imala bi radijus nekoliko desetaka kilometara, a gravitaciju na površini sto miljardi puta veću nego što je gravitacija na Zemlji (tijelo težine jednog grama na Zemlji težilo bi na neutronskoj zvijezdi sto hiljada tona). Članci su zapravo tvrdili da postoji jedna moguća međufaza, neutronska zvijezda, u onome što je predvidio Chandrasekhar. Ako bi masa neutronske zvijezde bila 2.2 puta veća od mase Sunca sažimanje bi se nastavilo kao i u Chandrasekharovom modelu.

Završetak Drugog svjetskog rata atomskim bombama, u čijoj proizvodnji su teoretski fizičari, na čelu s Oppenheimerom, imali ključnu ulogu, učinio je i u široj javnosti formule kvantne fizike možda ne razumljivijim ali sigurno uvjerljivijim. Reklo bi se da se paradigma promijenila. Za novu generaciju fizičara i astrofizičara Chandrasekharovi i Oppenheimerovi računi nisu bili tek matematičke apstrakcije nego uvid u to kako bi se priroda mogla ponašati. Hipoteza da se kod velikih zvijezda, pri eksploziji supernove, preostala masa može sažeti ispod Schwarzschildovog radijusa, prošla je put od apsurdne špekulacije do opće prihvaćenog uvjerenja. Naziv ‘black hole’, crna rupa, za tu konačnu fazu u životu velike zvijezde, upotrijebljen u šali na jednom predavanju, usvojen je i u krugovima astrofizičara i u javnosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo