Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

Došao je tih dana k meni u Leksikografski zavod, očito je želio čuti moj komentar. Bio je dobro raspoložen, vrlo brižno, dendijevski odjeven, namirisan. Očito je poveo neki svoj rat, odvažno, bez uzmicanja, htio mi je pokazati kako se ne boji. Ja sam prihvatio njegov veseo, zafrkantski ton pričanja o tome kako mu je bilo u Beogradu. Nije tajio da uživa u izazivanju histerije. Ipak sam ga upozorio:

– Igore, nisi li pak malo pretjerao. Još bi ti oprostili što se družis i dalje s Momom Kaporom, ali to da se u Beogradu bolje jede, e, to ti neće oprostiti. Bojim se da bi zbog toga i posao mogao izgubiti, ne bi me nimalo iznenadilo!

– Misliš da će mi dati otkaz u Slobodnoj?! – Igora kao da je zatekla ta mogućnost (naime, 1993. godine napustio je Vjesnik i prešao u splitsku Slobodnu Dalmaciju), zar će u zrelim godinama ostati bez sigurnosti stalnog posla?

Kad je odlazio, pridružio sam mu se, morao sam na sastanak izvan Zavoda. Dok smo silazili, naletjeli smo na skupinu djelatnika Zavoda; mi smo se spuštali, oni penjali reprezentativnim kamenim stubištem Leksa. Očito smo naletjeli na one nacionalno osvještenije, ništa nisu govorili, dobacivali, ali u Igora su buljili s neskrivenim bijesom i mržnjom. Pa, i u mene, jer s kim se ja to družim, koga im dovodim u Zavod.

Mene je to sve pomalo zabavijalo, jer u biti mi nisu mogli ništa; mogao bi mi u Zavodu eventualno glavni ravnateli Brozović nešto naškoditi, ali on me profesionalno cijeni, potreban sam mu, a zna da nismo politički istomišljenici i to tolerira. Žao mi je bilo Igora, ali on je tako savršeno mirno, uspravno brodio svojim širokim ramenima i snažnim sportskim prsnim košem, savršeno skrojenim sakoom. Dendi, baš onako splitski, faca.

Kao da se sva ta virtualna pljuvačka mržnje kojom su ga zasipali, onako, kao niz neki teflon kotrljala mimo njega. Nedodirjiv, svoj!

Međutim, moj strah da bi mogao dobiti otkaz bio je opravdan; uručili su mu ga vlasnik firme Miroslav Kutle i glavni urednik, mislim da je to bio Josip Jović. I tako se u svojoj pedeset i sedmoj godini Igor Mandić našao na Zavodu za zapošljavanje.

Igorova gostovanja u Beogradu i njegovo izazivačko pokazivanje bliskosti sa spskim piscima te naglašen interes za cjelokupnu kulturu naroda s kojim smo donedavno ratovali nisu se našli samo na meti novinara i dežurnih politikanata. Igor je o tom pitanju vodio i osobnu polemiku s teoretičarom do čijeg je mišljenja držao, kojega je slijedio, posebno u svojim tekstovima o Krleži. Mandić je doista bio najradikalniji i najdosljedniji nasjedovatelj Stanka Lasića i njegovih stavova o aporiji između mladog i starog Krleže.

Očito su njih dvojica vodili bogatu korespondenciju u kojoj su komentirali mnoga pitanja književnog i političkog života. Moram reći da je Lasić i meni s vremena na vrijeme slao pisma ispisana sitnim slovima na bijelim karticama. Nije mu smetalo što nisam redovito odgovarao; kako se pojavio e-mail, odvikao sam se od pisanja pisama i uporno čekao da se Stanko modernizira, a on je uporno pisma pisana rukom slao poštom.

Ni Igor se nije služio elektronskom poštom, pisao je na pisaćem stroju sve do svoje smrti, kao jedan od posljednjih Mohikanaca; tako su njih dvojica ustrajno ramjenjivali svoja klasična pisma.

Koliko god su se slagali oko Krleže, o pitanju srpsko-hrvatske suradnje mislili su posve različito. U jednom su trenutku očito obostrano donijeli odluku kako njihova rasprava prelazi razinu osobne razmjene mišljenja i da bi bilo dobro da s njom upoznaju širu javnost. Izabrali su reviju MH Vijenac da bi prezentirali svoje stavove.

Raspravijali su o temi budućnosti međunacionalnih odnosa na području bivše Jugoslavije, posebno između Srba i Hrvata. Hoće li u budućnosti postojati uzajamni interes za djela koja izlaze preko granice, hoće li se ikad uspostaviti zajedničko kulturno tržiste bar dijelom nalik na ono koje je postojalo?

Stanko Lasić je svoje skeptične stavove o budućnosti hrvatsko–srpskih odnosa izrazio sljedećom tezom: „Što se danas u srpskoj književnosti događa, pojma nemam. Ne zbog toga što ne bih mogao znati, nego jednostavno zbog toga što me suvremena književna zbivanja u Srbiji ne zanimaju… Ta je književnost u mojim preokupacijama dobila status bugarske književnosti i daleko je ispod onoga što mi govore druge europske knjizevnosti, kao recimo španjolska, danska, nizozemska, da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku književnost. Naravno, dogodi li se nesto u bugarskoj, tj. srpskoj, makedonskoj književnosti, što se diže iznad opće prosječnosti tih literatura ili me direktno pogađa, prvi ću biti spreman da to što prije pročitam. Ali, u načelu, srpska (bugarska) književnost samo je jedna od malih europskih književnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uđu u prostor moga studiranja književnih fenomena, odnosno u onu sferu u kojoj se književnost identificira s visokim duhovnim uzitkom. Bugarska je književni prostor zanimijivosti, ali ne duhovne nužnosti.”

Mandić se Lasiću uprotivio tvrdeći da nas sa srpskom književnošću povezuje dugogodišnje prepletanje, uzajamno čitanje te jezična bliskost u sklopu novoštokavskog dijasistema.

Svima je bio iznimno zanimijiv stav uzajamnog poštovanja između dvojice poznatih temperamentnih polemičara. Pisali su vrlo tolerantno, s puno uzajamnog uvažavanja, o temama zbog kojih su „glave padale”. I naposjetku dopustili da njihova interna polemika postane općom svojinom.

Naravno, u svim medijima bivše Jugoslavije sljedećih će tjedana biti prenošeni citati iz polemike, posebno ovaj Lasićev o tome kako je za njega ubuduće srpska književnost isto što i bugarska. Ideje iz te polemike, uostalom, cirkuliraju u kulturnoj javnosti i do danas.

Zanimijivo, u kulturnoj javnosti više su naklonosti izazvale Igorove teze, bilo je čak i upješnog ironiziranja Lasićevih stavova (poput Arkzinova pokretanja edicije Bulgarica, u kojoj su tiskane knjige iz srpske književnosti).

U tim polemikama, koje su se realizirale prije svega na stranicama Vijenca, ali i drugih novina, i sâm sam sudjelovao. Naime, stava sam da sa srpskom književnošću dijelimo vrhunske zajedničke pisce poput Petra Preradovića, Ive Andrića, Vladana Desnice, pa do Bore Ćosića i Mirka Kovača, što s bugarskom književnošću nemamo u naslijeđu. Također, u zajedničkom književnom tržištu prepoznajem niz prednosti i za pisce i za nakladnike. Nažalost, to se tržište, unatoč jezičnoj bliskosti, nije nikad u potpunosti realiziralo.

Za razliku od Igora, koji je nastavio neprekidno pisati i o knjigama objavijenim u Srbiji, ja sam postupno odustao od pisanja o knjigama koje nisu izlazile u Hrvatskoj. Te su knjige, uostalom, sve rjeđe stizale do mene.

Mislim da Igor nije dugo koristio naknadu za nezaposlene među koje su ga smjestili Kutle i Jović. Vrlo brzo je počeo kao honorarac surađivati u novinama, zanimljivo, ne samo u lijevima poput Ferala i Novog lista, već i u desničarskoj Panorami. Povremeno su ga zvali i na televiziju, na kojoj su već počeli uskraćivati honorare, osobito onima koji su nastupali u političkim kontakt-emisijama.

Često ga je pozivao Nenad Ivanković potkraj devedesetih u svoju emisju Press klub. Igor je inzistirao da mu se plaćaju honorari za te nastupe. I plaćali su mu; koliko god ga nisu voljeli, uvijek je govorio zanimijivo, atraktivno, podizao je gledanost emisija.

Ivanković, premda politički antipod Mandiću, omogućio mu je da piše i kolumnu za Vjesnik, koja mu je bila glavni izvor prihoda (iako ne znam je li ga Ivanković i stalno uposlio u Vjesniku).

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

Ustanovio sam da postoji jedna agencija koja organizira put u Srbiju preko Mađarske. Zanimijivo, suvlasnik agencije i vozač kombija bio je jedan visoki, flegmatični Crnogorac – Nikčević; prepoznao me i predstavio se, on je suprug Sanje Nikčević, novinarke Večernjaka, koju ja, očito, dobro poznajem. Hm, kako život piše romane, eto, suprug velike kazališne konzervativke, katolkinje, nije etnički čist Hrvat-katolik?!

Kad se ipak stabilizirala ruta naših putovanja preko Mađarske, javio sam Igoru da možemo skupa u Beograd. Bio je baš uzbuđen, sretan. Putem nije prestajao pričati. Pogranični policajci nisu nas prepoznali, ni njega ni mene (ili bar nisu to pokazali). No, bio sam sretan zbog toga: zeznuto je objašnjavati čuvaru granice zašto usred rata putuješ u neprijateljsku zemlju. U Beogradu se nismo družili: njegov krug prijatelja dosta se razlikovao od mojega, a inače sam se trudio da moji posjeti budu više obiteljskog tipa.

Putovao sam s Igorom još jednom, čini mi se 1993. godine. Nisam mu skrenuo pozornost da prethodno izvadi vizu u Srpskoj ambasadi u Zagrebu. Tad je Hrvatska uvela vize za srpske državljane, pa je Srbija odmah recipročno odgovorila. Stigli smo na srpsku granicu nešto iza ponoći. Igora su skinuli s autobusa, obavili s njim informativni razgovor i poslali ga prema Mađarskoj, pješice. Rekao sam mu da ostane u međugraničnom prostoru kako bi dočekao autobus za Zagreb koji ide u kontrasmjeru, stiže negdje oko šest sati ujutro, mora izdržati kakva četiri sata.

Bio je baš ljut i razočaran. Uzeo je vrećicu sa sendvičima koje mu je Slavica pripremila za put i bijesno je bacio u smeće: ne želi ništa jesti; kao da se samokažnjava. Rekao mi je kasnije da se nasmrzavao, jer noć je bila svježa, a nije bilo nikakve nadstrešnice da se skloni, čak ni klupe da sjedne. U tim ranim vremenima i osobni automobili su rijetko vozili, još rjeđe primali osamljene krupne muškarce koji šetaju između granica. Gladan i promrzao vratio se u Zagreb; gladan i druženja sa svojim srpskim prijateljima.

Nakon toga Igor je u Beograd odlazio sa Slavicom, ja mu više nisam bio potreban kao vodič, uostalom – pokazalo se – nisam bio pouzdan. Nije mi govorio s kim se viđa; znam da se dosta družio s ljudima iz NIN-a jer objavili su veliki intervju s njim, mislim da su mu čak dali i naslovnicu. Viđao se svaki put i s Momom Kaporom i Dobricom Ćosićem, meni o tom druženju nije želio pričati, ne iz želje da nešto skrije, nego je znao da ih ja doživljavam kao srpske nacionaliste koji su u velikoj mjeri zakuhali sve ono što nam se dogodilo devedesetih; očito nije htio opterećivati naš odnos mogućom temom sporenja i uzajamnog zazora.

Igor ih je doživijavao drukčije, valjda po liniji odanosti prijateljstvu iz davnih dana. S Momom je to bilo doista blisko vršnjačko prijateljstvo, s Dobricom ipak znatno drukčiji odnos. Sjećam se da sam mu one noći 1993., kad su ga skinuli s autobusa zbog neposjedovanja spske vize, predložio da od granične policije zatraži  da ga spoje s kabinetom tadašjeg predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića; bio sam siguran kako će Ćosić automatski dati nalog da se Igora propusti u Srbiju. Bilo mi ga je žao da dreždi sam u graničnom međuprostoru na hladnoći; ja bih probudio svoga prijatelja da je na ne znam kakvoj funkciji. Igor mi je tada odgovorio da ne dolazi u obzir da ga uznemirava usred noći.

U razgovoru objavljenom 2018. godine u beogradskom tjedniku Nedeljnik na pitanje kako je izgledao njegov prvi susret s Momom i Dobricom u devedesetima, odgovorio je:

,,Tužan i srdačan, ako može biti i jedno i drugo. S Momom je bio mnogo sentimentalniji, a sa Dobricom racionalan i uvek polički ozbiljan. Nisam pravio zabeleške tada, mi smo se družil po nikom osećaju međusobne privlačnosti, intelektualne i ljudske, a ne zato da bismo jedan drugome služili ili pravili usluge. Doduše, jesam u NIN-u pisao pohvalno o tri njegove knjige. Imali smo neke priodne međusobne simpatije koje su se izražavale u drugarstvu. Ono je živo koliko i ja. Kad sam se s njim upoznao preko Jove Raškovića, psihijatra iz Šibenika, koji je u svom gradu danas nepoznat, nepriznat, autiran, gurnut u zaborav memorije, čovjek koji je bio dobroljubiv i mirotvoran, i dan-danas ga se po usputnim prikazima naziva zloglasnim. Preko Jovana do Dobrice se razvio trougao naših priateljstava i trajao je dok je moglo. Svaki put kad sam dolazio u Beograd sa Slavicom, svojom suprugom, bili smo pozivani kod njih ili su nas izvodili vani sa prijateljima”

Hm, Dobričin prijatelj, pokušavao sam to razumjeti, nije mi išlo najbolje. Kako možeš osuđivati hrvatski nacionalizam, a biti toliko popustljiv prema srpskom? Ali Igor je očito Momu i Dobricu doživljavao prije svega u njihovoj ljudskoj dimenziji, a ne ideološkoj. Uostalom, i ja sam bio prijatelj s nekim tvrdim hrvatskim nacionalistima, iako mi se sam njihov nacionalizam nije svidao; privlačili su me ili zbog neke njihove ljudske dimenzije, ili su mi bili privlačni neki drugi njihovi intelektualni stavovi mimo nacionalizma. Kad bih se suočio s njihovim nacionalizmom, zatvarao sam oči.

Sjećam se jednog iskustva s Vladom Gotovcem u Dubrovniku 1993., dan nakon zajedničkog nastupa na tribini u kazalištu Marin Držić (govorili su još i Slobodan P. Novak, Feđa Šehović i Luko Paljetak). Dubrovnik je bio sablasno prazan, sunčan ranojesensi dan, na Stradunu nema žive duše. U jednom trenutku Gotovac reče:

-Da, nema nikoga, nema turizma. Ali nema ni brekanja, ni dozivanja burazera. I završilo je njihovo, nikad više neće ni prismrditi u Dubrovnik. Ako se samo zbog toga ginulo, vrijedilo je!

A opet, ne možeš Vladu Gotovca svesti samo na to. Ljudi su kompleksni; pogotovo Vlado. Ne mogu se lišiti ni Igora ni Vlade, koliko god se nisu uzajamno podnosili.

Nakon jednog posjeta Beogradu 1996., Mandić je odlučio izvesti pravi performans, da odlazak u Beograd ne ostane samo njegov osobni čin. Napisao je tekst u kojem nije zatajio da se družio s Ćosićem i Kaporom, već je opisao i jednu lukulovsku gozbu u restoranu koji je vodio nekadašnji mlađi partner znamenitog Dubrovčanina Iva Kusalića, koji je držao Klub književnika, desetljećima gastronomsku meku bivše države.

Više se ni ne sjećam, dobro gdje je Igor objavio taj tekst, možda se radilo i o intervjuu, ali očito je nacionalističkom djelu Zagreba želio baciti rukavicu izravno u lice. Za razliku od uobičajenog narativa hrvatskih medija, po kojima je Beograd satrven dugotrajnim sankcijama, inflacijom i bijedom, on je želio pokazati svoju sliku Beograda u kojem se vode pametni razgovori s duhovitim ljudima, u kojem se ljudi izvrsno zabavljaju i fantastično jedu, ne samo jela s roštilja već prvoklasne, sofisticirane gurmanske delicije. Naravno, u medijima je krenula histerična haranga protiv njega; hajde, znamo da se Igor tamo druži sa svakakvim ljudima, ali da tvrdi kako Srbi kvalitetnije jedu nego mi, e to je neoprostivo.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

U veljači 1992: moj Luka je imao rođendan, punio je četiri godine. Moram ga vidjeti, lijepi moj dečko. Jasmina mi piše o njemu svaki dan: evidentno je jako inteligentan, to govore i psiholozi, ali kao da je u svom svijetu, kasni mu govor, tek nekoliko riječi… No, gledajući emisiju Brojke i slova naučio je sva slova i brojke. Zna ih i pisati. Jasmina mi javlja kako se, došavši u Beograd, sav izbezumio: novo pismo, sve piše na ćirilici! Ali samo za mjesec dana, on je samostano naučio i ćirilicu. Sad čita dva pisma; Jasmina mu je našla defektologinju koja privatno radi s njim. Košta, ali dat ćemo sve od sebe. Luka voli muziku, sluša stalno kazetu s izborom pjesama Beatlesa, naslovi pjesama su označeni brojkama. Kažes mu naslov pjesme, on ti kaže pripadajuću brojku. A mala Jelena ima dvije i pol, da vidiš kako je lijepa, više nije beba, prava djevojčica, stalno zastaje pred oglasnim vitrinama Narodnog pozorišta, želi biti balerina.

Preko Slavonije se već od jeseni 1991. nije moglo putovati. Odlučio sam putovati preko Bosne, u kojoj još nije počeo rat. Slavonski Brod, pa preko mosta. Čuo sam da se prema Beogradu može iz Doboja, ali odlučio sam se spustiti do Sarajeva. Volim Sarajevo, osamdesetih sam često dolazio, pozivali su me na tribine, promocije knjiga, nastupao sam na Trećem programu Radio Sarajeva… Želim vidjeti taj grad, osjetiti svoj nekadašnji život, šetati Baščaršijom, ručati u Morića hanu, večerati Kod Palate. Plašim se što će biti ako i kod njih zarati, a moglo bi…

Ručao sam kako sam i planirao, Morića han sablasno prazan; otišao potom na autobusni kolodvor da kupim kartu, užasna gužva, prepuni autobusi za Beograd. Dobio sam kartu za neki kasni večernji. Ne javljam se nikome od sarajevskih prijatelja. Spušta se mrak, ulice ostaju bez ljudi, ali kupaju se u svjetlu, tako neobično nakon zagrebačkih zamračenja. Grč u želucu, preskačem večeru…

Jezovito putovanje kroz istočnu Bosnu, svako malo upadaju patrole, očito paravojne, u maskirnim uniformama, kontroliraju dokumente, sumnjičavo me zagledaju. I onda napokon produljeni vikend u Beogradu (uzeo sam slobodan dan u Leksu). Susret s Jasminom, djecom. Ne ispuštam ih iz zagrijaja.

Povratak u nedjelju oko dva (nastojim iskoristiti svaku minutu), imam izravan bus do Bosanskog Broda, planiram stići predvečer, pa ću pješice preko mosta i onda na vlak za Zagreb. Autobus je, međutim, kasnio, spustio se vec mrak. Graničar na bosanskoj strani govori mi da me on može pustiti, ali hrvatski graničari će me zaustaviti, vratiti; bolje da niti ne pokušavam, kad padne mrak nema prelazaka.

Ipak idem, dočeka me na mostu mladić u hrvatskoj maskirnoj odori. Govorim mu da sam književnik, član uprave Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Republika, kako sam imao tribinu u Herceg Bosni. Pokazujem svoje ime u impresumu Republike. Mladić pokazuje razumijevanje prema hrvatskom književniku, omogućuje mi da prijeđem; štoviše uzimlje mi veliki kofer s kotačićima i on ga vozi između postavijenih protutenkovskih mina, ja sam nosim poveliku putnu torbu. A kofer težak, kupio sam u Beogradu masu knjiga koje je inflacija posve obezvrijedila.

Dolazim na hrvatsku stranu, mladić u maskirnoj odori govori mi kako ću morati pješice do željezničkog kolodvora, nema taksija. Guram svoju koferčinu nekoliko kilometara kroz mrkli mrak, psujem svoju opsesiju knjigama na rasprodaji.

Kolodvor prazan, noću ne voze vlakovi. Prvi tek ujutro. Ide zaobilazno jer je pruga prekinuta u zapadnoj Slavoniji. Do Zagreba 6-7 sati umjesto uobičajena dva.

Nisam tajio pred prijateljima svoj put u Beograd, bilo mi je jasno da ću ići u taj grad sve dok mi obitelj bude tamo, a kakva je konstelacija čini se da bi njihov boravak mogao potrajati još neko vrijeme: Jasmina se priključila aktivu roditelja djece s autizmom; vrlo angažirano surađuje u akcijama. Također se povezala s beogradskim feminističkim krugom i počela predavati na tamošnjim novoosnovanim Ženskim studijima. Postat će i glavna urednica časopisa Ženske studije. Istodobno će predavati i na zagrebačkim Ženskim studijima, a uskoro će započeti suradnju s budimpeštanskim CEU, isprva će odlaziti na stipendije, a u drugoj polovici devedesetih postat će i stalno angažirana predavačica, pa će se s djecom i preseliti u Budimpeštu. Ne prihvaća nikakvu nacionalnu determinaciju: ona je transnacionalna, boravište joj je u Beogradu i Zagrebu, potom i u Budimpešti.

Svjesni smo kako se u toj situaciji, kad ne može dobiti ni domovnicu ni posao, a ni pomoć u kući, nema smisla vraćati u Zagreb; naravno, ni ja se ne mogu seliti u Beograd. Hajde da sam liječnik, ili inženjer, pa mogu anonimno raditi svoj posao, družiti se u izoliranom krugu bliskih prijatelja. Ali ja sam leksikograf i pisac, ne baš posve anoniman. Uvijek sam se osjećao Hrvatom, piscem koji pripada hrvatskom jeziku i nacionalnoj kulturi. Jasmina će se, pak, kad postane profesorica na CU, početi baviti teorijom transnacionalne književnost, organizirati konferencije, tiskati zbornike posvećene toj temi.

Odlazeći u Beograd, smatram, ne činim nista sramotno, ma koliko se neki nad time sablažnjavali. Nisam te odlaske baš spominjao u medijima; to bi bila politička demonstracija, a ovo je čisto osobna stvar. Glas o mojim putovanjima brzo se raširio internim kanalima. Mnogobrojni znanci su mi se počeli obraćati s molbama da prenesem njihova pisma ili pošiljke u Beograd. Čak ljudi koji su se javno predstavljali kao veliki domoljubi, pa i srbomrsci, a kad ono, imaju djecu u Beogradu, braću, sestre… Ma rado ću im učiniti uslugu, tko zna iz koje muke se oni predstavijaju kao ljudi koji nemaju nikakve veze sa Srbijom, ali dovodi to mene u nezgodnu situaciju. Najgore mi je bilo što sam morao prenositi zatvorene koverte u kojima je često bio novac za nekoga u Beogradu. A tad su bila vrlo rigorozna pravila o prenošenju deviza u inozemstvo, pogotovo u Srbiju: tristo maraka bez potvrde banke, tisuću s potvrdom. Ja uvijek nosim i neku svotu maraka svojoj obitelji, sebi za putne troškove, a u kovertama sigurno dodatno prenosim na stotine maraka. Vrlo često granična policija temeljito pretražuje putnike. Nađu li mi koverte, ne samo da će mi sve oduzeti, nego će me i kazniti, možda i sudski procesuirati.

I do Igora je došlo da putujem u Beograd, navratio je odmah do mojeg ureda u Leksu. Moram mu pričati kako je tamo.

– A Igore dragi, bio sam tamo samo tri dana, nisam uopće htio izlaziti iz kuće, nikoga viđati. Nisam bio ni do NIN-a ni do Vremena. Došlo je do mene dvoje-troje prijatelja, Bratić i Tešić, vidio sam i Predraga Markovića koji mi je govorio o svojoj ediciji knjiga koju pokreće uz magazin Vreme. Pričali smo ponešto o književnosti, ali ponajviše o našim životima, o egzistencijalnim problemima; i kod nas i kod njih je velika inflacija.

– Mogu li i ja s tobom kad budeš drugi put putovao?

– Ni sâm ne znam kako ću i kada drugi put putovati; hoće li Jasmina možda moći doći u Zagreb; ja planiram novi odlazak u Beograd za svibanj, a tko zna što će tada biti u Bosni, hoće li se uopće moći ići preko Bosne.

Doista, već u svibnju bilo je nemoguće putovati preko Bosne, počeo je kravi rat i tamo.

(Nastaviće se)

Komentari