MONITORING
Ljudi zadatka
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
Nedavno su u odvojenim sudskim postupcima oslobođeni Vasilije Mijović (58) i Vuk Vulević (37). Mijović je veteran ANB-a, prethodno ili paralelno je radio za srpsku tajnu službu, dok je Vulević iz kriminalnog miljea, ali da je, kako dio javnosti vjeruje, prvoklasni gangster – to nije dokazano. Moglo bi se ispostaviti da su ovu dvojicu neosnovano maltretirali godinama. Ili je, zapravo, posrijedi prostitucija državnih službi – na mig glavnih makroa stigmatizuju karakterne likove poput Mijovića i Vulevića da bi se držali „omerte” („zakona ćutanja”) a sve radi zataškavanja nekih od najkrupnijih zločina?
Za Vuka Vulevića čulo se 2002, kada je orgijao na platou ispred zgrade CB-a u rodnim Beranama. Nakon sprečavanja vjernika CPC da nalažu badnjake i koškanja s policijom, Vulević je pred protestanatima mlatarao pištoljima, pomoćniku načelnika CB-a prijetio ručnom bombom. Sa nekoliko saučesnika pobjegao je u lokalnu kasarnu, pa u brda; onda su ih pohapsili, ali ne i Vulevića.
Prema nekim indicijama, Vulević je već tada bio konfident SDB-a. Dan je objavio da se sa neredima u Beranama „dovodio u vezu i kao ‘ubačeni element’ Službe državne bezbjednosti; interesantno je da je ovaj Beranac i tada, kao i više puta kasnije, kada je označavan kao izvršilac najtežih krivičnih djela – uspio da umakne”.
Protiv Vulevića i ekipe je poveden postupak pred Osnovnim sudom u Beranama zbog napada na službena lica i nedozvoljenog nošenja oružja. Osuđen je na dvije godine, pa u ponovljenom postupku na šest mjeseci, ali presude je Viši sud u Bijelom Polju ukidao. Nakon decenije, tokom koje je Vulević uglavnom bio u pritvoru a pauzama su ga iz domovine potraživali po inostranstvu zbog drugih krivičnih djela, predmet je dospio kod sudije Vrhovnoga suda Radula Kojovića – koji je zamjenik Vesne Medenice i njen alter ego za sofisticirane zahvate. Krajem aprila ove godine Kojović je utvrdio kako je došlo do zastare i Vulević je oslobođen.
Za ubistvo Faiza Kadrića i ranjavanje petorice mladića u lokalu Insider u Cirihu 1999. protiv Vulevića nije bilo dokaza. Uhapsili su ga 2010. u Frankfurtu i izručili Crnoj Gori. U tom predmetu je, odlukom sutkinje Višega suda Ane Vuković, primjenom načela in dubio pro reo – sumnje da li je određena činjenica koja ide na štetu počinioca vjerodostojna ili ne, oslobođen 30. juna. Teretili su ga da je bio saizvršilac, dok je na 14 godina kao ubica osuđen Zlatko Ajković.
Tu su i drugi primjeri da Vulević u Medeničinom sudstvu uživa imunitet. Oslobođen je 2008. optužbe da je preko Monteplus company, gdje je suvlasnik, iz Venecuele švercovao 202 kilograma kokaina. Ta se masa droge tokom sudskih postupaka „istopila” na svega par stotina inkriminišućih grama, za koje Vulević u ponovljenom postupku i nije odgovarao. Kasnije su ga teretili samo zbog utaje poreza i doprinosa u Monteplusu, ali je i po toj optužnici 2011. oslobođen.
Taj narko-šverc preko Monteplusa bio je formalni razlog da ga 2005, po zamolnici MUP-a Crne Gore, uhapse u Beogradu i izruče. Vulevića je srpska policija lišila slobode dok je u lokalu sjedio u društvu sugrađanina Milana Čile Šćekića, takođe aktera beranskih nereda iz 2002, kao i Ljuba Bigovića – obojica su sada u ZIKS-u i u toku je ponovljeni postupak protiv njih za ubistvo Slavoljuba Šćekića. U istom predmetu, optužen je i Vulević, koji je u ukinutoj presudi oslobođen za zločinačko udruživanje.
Vulević je među prvima nezvanično osumnjičen za ubistvo Duška Jovanovića. Priveden je, uzeta mu je parafinska rukavica, ali policija tvrdi da nijesu nađene barutne čestice. Ekspertsko vještačenje iz Visbadena nije dalo pozitivan nalaz na dilemu da li su u golfu 3, iz kojeg je pucano na Jovanovića, pronađeni tragovi prisustva Vulevića. Za smaknuće Jovanovića nije optužen.
No, 2. juna 2004. Damir Mandić – pravosnažno osuđen kao saizvršilac ubistva Jovanovića –tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica detaljno je opisao navodnu ulogu Vuka Vulevića. Iz policije su, kako bi iskaz bio zakonski dokumentovan, odmah kontaktirali tadašnju vrhovnu državnu tužiteljku Vesnu Medenicu. Uputila ih je na višeg državnog tužioca Novaka Ražnatovića, na šta je uslijedio njegov odgovor: „Je li taj čovjek uhapšen? Polako, doći ćemo sjutra, neće nigdje pobjeći do ujutro”. Ujutro su se pojavili Mandićevi branioci i sugerisali mu da se brani ćutanjem i ne potpisuje priznanje od prethodne noći.
Aprila prošle godine je Dan objavio službenu bilješku – informaciju koju je Vasilije Mijović, kako tvrdi, dostavio pretpostavljenima. U njoj je prepričao razgovor sa bivšim pripadnikom SDB-a R.V. u hotelu Crna Gora dva dana nakon atentata na Jovanovića.
„R.V. je ozbiljno rekao: Ja znam ko je ubio Jovanovića”, napisao je Mijović. „Kada sam čuo rafalnu pucnjavu, izašao sam na terasu, jer mi je izgledalo da se puca blizu mog stana… Poslije minut-dva, vrlo brzo ulijeće vozilo golf 3 u moju ulicu i zaustavlja se. Iz njega izlaze dva momka munjevitom brzinom, brzo se presvlače… Vidim Vuka Vulevića i Damira Mandića. Vrlo brzo napuštaju vozilo i mjesto”.
Mijović tvrdi da mu je R.V. još kazao: „Znaš li ti ko su Vuk Vulević i Damir Mandić? Oni su službini ljudi, zvijeri’!” U tom trenutku, saopštio je, „primijetio sam na drugom kraju restorana svog bivšeg šefa, takođe visokog funkcionera MUP-a, i rekao mu za moj razgovor sa R.V.”
Uslijedila je kanonada demantija. MUP i ANB su tvrdili da se Mijovićeva službena bilješka ne nalazi u njihovim arhivima. U formi pismenog odgovora na poslaničko pitanje, vicepremijer i ministar pravde Duško Marković je saopštio: „Provjerom je ustanovljeno da u dokumentacionom fondu ANB nema nijednog dokumenta sa potpisom Vasilija Mijovića”.
Hronološkom provjerom, dolazi se do, u najmanju ruku, indikativne činjenice – 29. maja 2004, istog dana, kada je Mijović razgovarao sa R.V. i o tome odmah informisao svog „bivšeg šefa”, policija je na opisanom parkingu zbilja pronašla golf 3 iz kojeg je ubijen Jovanović.
U Beograd, gdje je Mijović boravio nakon puštanja iz pritvora u aferi Zeta film, radi uzimanja iskaza upućen je juna 2011. Radomir Ivanović, sudija za istrage podgoričkog Višega suda. Mijović mu je, prethodno oslobođen čuvanja službene tajne, potvrdio autentičnost bilješke; pozvao se i na jednog drugog svjedoka, no tužilaštvo, osim saslušanja Mijovića i R.V. nije upućivalo prijedlog da se bilo ko drugi saslušava.
Ivanović je u toj stvari bio u „konfliktu interesa”, jer je predsjedavao vijećem Višega suda koje je 31. decembra 2009. ukinulo pritvor Vuleviću. Apelacioni sud je kasnije utvrdio da je takva Ivanovićeva odluka nezakonita. Svejedno, Vulević je dobio priliku – da ućutka Mijovića.
Mijović je upravo sudiji Ivanoviću ispričao da su ga Vulević i sa njim za javnost neimenovani Beranac „kojem je ranije suđeno za šverc narkotika” 11. aprila 2010. u Beogradu pokušali ubiti. Uspio je, kako je kazao, da se odbrani, ali je tom prilikom zadobio teže povrede glave i oka. Da mu priča nije bez osnova, dokazuje i to da je zamjenik prvog opštinskog tužioca Beograda tim povodom izdao nalog za sprovođenje istrage, sa kvalifikacijom da se radi o ubistvu u pokušaju.
Mijović je preko štampe poručivao tadašnjem šefu ANB-a Dušku Markoviću „da ne šalje mafiju i ubice”. Mijović je grmio: „Prvo je puštio ubicu iz pritvora, pa ga je poslao na mene na njihovim poznatim poligonima smrti u Beogradu”…
A onda je, ničim izazvan reklo bi se, Mijović 17. januara ove godine doletio na Aerodrom Golubovci, gdje su ga uhapsili i spakovali u ZIKS. Tamo je boravio tri dana, pa je pušten da se brani sa slobode.
Kao dlanom o dlan, policija je ukinula međunarodnu poćernicu za njim; tužbe protiv njega su popadale jedna za drugom; ukinuta je presuda na tri mjeseca robije zbog Zeta filma; Viši sud potvrđuje presudu da Mijović nije falsifikovao diplomu, pa će ga vratiti u službu ili materijalno obeštetiti; presuda zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz 2010. na šest mjeseci zatvora u ponovljenom postupku je 28. juna o.g. pred Osnovnim sudom ukinuta.
U grobnoj tišini, proljetos je obustavljena istraga o službenoj bilješci oko ubistva Duška Jovanovića. Dotle pričljivi Mijović tim povodom se nije oglašavao.
Kondukter pukovnik
Vasilije Mijović, rođen 23. marta 1954. u Golubovcima, Opština Titograd.
U prethodnom životu, prije rata, Mijović je u Titogradu bio kondukter autobusa gradskoga saobraćaja. Potom je pripadnik paravojnih jedinica Resora državne bezbjednosti (RDB) MUP-a Srbije, ratuje širom Hrvatske i BiH, avanzovao čin pukovnika RDB-a.
Na prostoru Baranje, tada dijelu samoproglašene RSK, prema izjavama dvojice zaštićenih svjedoka Haškoga suda, Mijović je kao komandant JATD-a (Jedinice za antiteroristička djejstva) navodno bio umiješan u krađe automobila i falsifikovanje saobraćajnih dozvola.
U radnom odnosu u MUP-u Crne Gore – Službi državne bezbijednosti (sada ANB), tvrdi „po nagovoru lično Mila Đukanovića”, bio je od 15. marta 1998. do 15. februara 2006. godine.
„Iako je formalno imao rješenje specijalnog savjetnika a potom i višeg inspektora SDB-a odnosno ANB-a”, piše Duško Marković u svom odgovoru na poslaničko pitanje, „Mijović nije bio angažovan u ovoj službi već u Kabinetu ministra”.
Rješenjem ministra unutrašnjih poslova bio jedno vrijeme viši inspektor Centra SDB-a u Beranama.
Formalno su ga iz Uprave policije optužili za nezakonito pribavljanje falsifikovane diplome o završenom Pravnom fakultetu u Sarajevu. Mijoviću je 15. februara 2006. izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u ANB-u.
Fenomen
Od 21. maja 2005. do 31. decembra 2009. Vuk Vulević je sjedio u ZIKS-u, kada je pušten na slobodu. Potom je 21. juna 2010. uhapšen u Njemačkoj i izručen Crnoj Gori. Iza rešetaka ZIKS-a bio je do 29. juna ove godine.
Ukupno, od 2005. do 2012, Vulević je u ZIKS-u i (neznatno) tranzitnim zatvorima bio šest godina i sedam mjeseci. Terećen je za razna krivična djela u više istraga i sudskih procesa, no protiv njega nikada nije donijeta pravosnažna osuđujuća presuda!
Tokom boravka u ZIKS-u, prema tvrdnjama ranijeg upravnika ove ustanove Željka Jočića, posjećivali su ga u više navrata pripadnici ANB-a, među njima navodno Zoran Lazović i Duško Golubović.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija
Objavljeno prije
4 danana
14 Februara, 2026
U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta i na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…), koji je glavni izvor prihoda na Zapadu, kod nas je na zanemarljivom nivou
Budžetom Glavnog grada Podgorice za 2026. godinu je opredijeljeno četiri miliona i 260 hiljada eura za sufinansiranje programa rada sportskih klubova čiji je osnivač Glavni grad Podgorica, saopšteno je prošle sedmice. To su muški i ženski rukometni klub Budućnost, kao i košarkaški, fudbalski, odbojkaški i plivački vaterpolo klub.
FK Budućnost, koji je prošle godine proslavio vijek postojanja, je dobio najveći dio novca – dva miliona eura. Košarkaški klub Budućnost Voli, koji je jedini gradski reprezent na regionalnim i evropskim klubskim takmičenjima, dobio je 700.000 eura.
,,Smatram da 700 hiljada eura nije dovoljno za klub koji pravi rezultate na regionalnom i evropskom nivou. Razumijem potrebe FK Budućnost, želim im da izađu iz krize i da se stabilizuju. Naš projekat je ipak najznačajniji, pravimo dobre rezultate, a onda izostane podrška vlasnika. Smatram da je 700 hiljada malo, jer bi bilo pogubno da se KK Budućnost vrati na nivo da igra samo domaća takmičenja“, kazao je nakon raspodjele iz gradske kase predsjednik KK Budućnost Dragan Bokan, dodajući da – „niko u Evropi ne igra bolje sa manjim budžetom.
Bokanova kompanija Voli je generalni sponzor ovog kluba. Sredinom prošle godine gradonaćelnik Podgorice Saša Mujović govoreći o finansijskoj podršci KK Budućnost izjavio je: ,,Grad je ove godine opredijelio sredstva koja će ići u smislu podrške klubu — do nekih milion eura. Ja znam da je to nedovoljno. Imamo kvalitetnog sponzora Voli, koji daje oko dva miliona eura, ali treba značajnija podrška države, odnosno državnih kompanija. Planirali smo naredne godine da damo 1,5 milion — što je istorijski budžet za klub”.
Ipak, sredstva od grada su ove godine značajno manja. Pored finansiranja od strane osnivača i kompanije Voli, KK Budućnost ima još preko 20 sponzora. Sve to nije dovoljno jer se sa godišnjim budžetom od oko 5,5 miliona eura, takmiči sa klubovima čiji budžeti su daleko veći – Crvene zvezda (20 miliona), Partizan (23 miliona), dok najbolji košarkaški klubovi iz Španije i Turske imaju budžete od preko 30 i 40 miliona eura.
U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta, zatim na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…) koji je glavni izvor prihoda na Zapadu kod nas je na zanemarljivom nivou.
,,Crnogorski sport se finansira uglavnom iz ‘državnog novca’. Za finansiranje sportskih saveza, Crnogorskog olimpijskog komiteta i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore iz državnog budžeta izdvaja se oko 0,20 odsto. To je najmanje od svih zemalja iz okruženja i apsolutno je nedovoljno za realizaciju svih programa naših nacionalnih selekcija, kao i pojedinačnog sporta. Finasiranje sporta se konstantno predstavlja kao izdvajanje Vlade i ponavlja matrica da je ‘ova ili ona Vlada do sada izdvojila najviše od svih’, a ne kao nešto što bi trebalo da bude ‘opšta stvar’ i da ne zavisi od političkih odluka”, kaže za Monitor dugogodišnji sportski novinar Aleksandar Radović.
Iz državnog budžeta novac se izdvaja za nacionalne sportske saveze, Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet, sportsku infrastrukturu, organizaciju međunarodnih takmičenja, programe za djecu i mlade. Izdvajanja za sport na nacionalnom nivou su simbolična i daleko od prosjeka EU od jedan odsto iz budžeta.
,,Nije novina ukazati da se crnogorski sport nalazi u najtežem trenutku, a da donosioci odluka i dugogodišnji predstavnici sportskog pokreta, posebno rukovodstvo Crnogorskog olimpijskog komiteta i dalje izbjegavaju da preuzmu odgovornost’’, kaže za Monitor Marko Begović, doktor sportskih nauka i univerzitetski profesor u Norveškoj. On navodi da su sportisti i sportski radnici pod ozbiljnim pritiskom i u stalnom raskoraku između njihovih osnovnih potreba i načina na koji stranačka politika i pojedinci raspodjeljuju javna sredstva. ,,Iako se budžeti kako na državnom tako i na lokalnom nivou kontinuirano uvećaju, rezultati, efikasnost i transparentnost izostaju pokazujući suštinski slabost. Sistem ne funkcioniše u korist onih kojima je najpotrebniji, sportista i sportskih radnika, već kupovini i očuvanju pozicija u sportskim organima odlučivanja’’, navodi Begović.
Na čelu COK-a je preko 20 godina Duško Simonović, a za novi četvorogodišnji mandat izabran je krajem 2024. Begović smatra da ova krovna organizacija prednjači sa sistemom dvostrukog finansiranja, koji godinama traži i dobija novac za troškove koje zapravo pokrivaju međunarodne organizacije, poput smještaja sportista i sportskih radnika ili troškova prevoza. ,,Takođe COK godinama dobija novac za pripremu aktivnosti, što je u direktnoj nadležnosti nacionalnih sportskih saveza. Takav model kreira ambijent u kojem se sport finansira radi održavanja pozicija, a ne razvoja i sportskih postignuća’’, smatra Begović.
Pored novca iz budžeta, državne kompanije su te koje finansiraju sportske saveze. Elektroprivreda Crne Gore je najveći sponzor sportskih saveza i klubova, slijede Morsko dobro, Luka Bar, Pošta CG, CEDIS, Aerodromi, Rudnik uglja…
Od privatnih kompanija pored Volija koji je vezan za KK Budućnost, Bemax sponzoriše Rukometni savez, sponzori Fudbalskog saveza su kladionice Meridianbet, CKB banka…
U Crnoj Gori nema državnog registra sportskih sponzorstava pa većina sponzorskih ugovora privatnih firmi nije javno dostupna, osim kada kompanije same objave na svojim sajtovima ili u medijima.
,,Rijetko kada se javnosti saopšte detalji, odnosno visina tih sponzorskih ugovora, ali riječ je uglavnom o ‘simboličnim’ iznosima u poređenju sa ugovorima kakve potpisuju najjači sportski klubovi čak i iz zemalja okruženja”, kaže Radović.
On navodi da se spekuliše da je godišnji ugovor koji je FK Budućnost potpisala sa jednom od kompanija koje se bave igrama na sreću dovoljan da se ,,pokrije” jedna mjesečna plata igračkog i trenerskog kadra. Odnosno, da je sedam puta manji od dva miliona eura, koliko je Glavni grad nedavno obezbijedio klubu čiji je vlasnik.
Pojedine sportske organizacije i klubovi nerijetko funkcionišu u okviru ad hoc sistema finansiranja, pri čemu se kroz mehanizme diskrecionih ovlašćenja pojedinim subjektima gotovo daje gotovo monopolski položaj, u okviru određene grane sporta, tvrdi Begović. ,,Takav pristup je u suprotnosti sa komunitarnim pravom Evropske unije, na što je i Agencija za zaštitu konkurencije ukazala u svom mišljenju. Zbog takvih i sličnih odluka ostaje nejasno šta se zapravo finansira, razvoj masovnog sporta, što predstavlja evropski standard, ili plate i naknade, najčešće inostranih sportista i donosilaca odluka’’, objašnjava Begović.
Kao ogledalo nefunkcionalnosti sistema, Begović navodi kontinuirano urušavanje radnih i drugih prava sportistima i sportskim radnicima, za što kao primjer ističe slučaj rukometašice Milene Raičević. Nakon što je 2023. tužila ŽRK Budućnost zbog neisplaćenih plata tokom trudničkog bolovanja, klub je prebacio u drugi tim, a zatim je izostavljena i sa spiska reprezentativki.
,,Ovaj konkretan slučaj samo je dio šireg sistem problema dugogodišnjeg zapostavljanja ustavom zagarantovanih prava sportista i sportskih radnika, ali i onih djela vezanih za utaju poreza i neplaćanje obaveznih doprinosa. Tako dolazimo do činjenica da večina naših sportista i sportskih radnika nemaju odgovarajući radno-pravni status shodno Zakonu o sportu ali i Zakonu o radu’’, ističe Begović.
Da je ovakav sistem finansiranja sportskih kolektiva i klubova davno prevaziđen u razvijenom svijetu, navodi Radović. On smatra da je neminovno stvaranje uslova za uključivanje privatnog kapitala, odnosno privatizaciju. ,,Ne da bi se država distancirala od sporta kao javnog interesa, već kao pokušaj izlaska iz začaranog kruga zavisnosti od budžeta i političkih odluka. Dok su klubovi formalno ‘gradski’ ili ‘državni’, odgovornost za rezultate i poslovanje je nejasna. Privatni vlasnik ili strateški partner, uz jasno definisana pravila, obaveze i kontrolne mehanizme, imao bi interes da ulaže, razvija infrastrukturu, omladinske škole i tržišnu vrijednost kluba, umjesto da sport funkcioniše kao godišnji trošak lokalnih ili državnog budžeta”, zaključuje Radović.
Begović nije otimista da će se nešto promijeniti: ,,Postavlja se pitanje da li će se novac građana i dalje trošiti na održavanje zatvorenog sistema, privilegija i nepotizma kao u slučaju Crnogorskog olimpijskog komiteta, ili će se, po uzoru na evropske standarde, uspostaviti sistem finansiranja zasnovan na javnom interesu, potrebama građana i sportskim postignućima’’.
U lavirintu manjka novca, nemanja strategije i viška politike, svaki sportski uspjeh je dragocjen.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa
Objavljeno prije
4 danana
14 Februara, 2026
Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Prioriteti se znaju
Konačno je u Termoelektrani Pljevlja pušten u industrijski probni rad sistem za odsumporavanje dimnih gasova. Dobrim vijestima pohvalili su se, prošlog petka, iz EPCG. Ustvrdivši da su prva mjerenja pokazala vrijednosti emisija “bolje od projektovanih”.
“Prema inicijalnim mjerenjima, koncentracija sumpor-dioksida (SO₂) na izlazu iz postrojenja svedena je na oko 61 mg/m³, što predstavlja višestruko niži nivo u odnosu na ranije vrijednosti emisija, koje su u martu 2025. godine iznosile oko 4.544 mg/m³, odnosno poslije adaptacije kotla i dimnjaka 3.249 mg/m³ u decembru 2025. godine”, stoji u saopštenju najveće državne kompanije. “Ukoliko se ovi rezultati zadrže, postrojenja za smanjenje emisija azotnih i sumpornih oksida radiće u skladu sa strogim direktivama EU koje se odnose na rad postrojenja sa industrijskim emisijama”.
Šta biva ukoliko se rezultati ne održe, to nam iz EPCG još nijesu kazali. Da ne remete značaj aktuelnog podatka po kome je emisija sumpor-dioksida iz TE Pljevlja u februaru skoro 55 puta manja nego u decembru. O mogućnosti da TE Pljevlja bude ugašena zbog nemogućnosti da se uklopi u ekološke standarde EU,pričaćemo drugom prilikom. Kad za druge opcije bude kasno. Ukoliko se, prije toga, Termoelektrana ne zaustavi/ugasi iz nekog drugog razloga. Recimo, zbog nedostatka uglja.
Bez mnogo pompe i (ne)zasluženog publiciteta, prošla je vijest da Ćehotina ponovo teče starim koritom. Onim što je, uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom TE, izmještano tokom prošle godine. Pa je svečano pušteno u probni rad 23.decembra, kao “kapitalni projekat koji ima izuzetan značaj za energetsku stabilnost države”.
Prema planu, očekivalo se da nedležne komisije potvrde da je projekat (novo korito rijeke) ispravno izveden, nakon čega je trebalo zatvoriti tunel starog korita rijeke i intenzivirati radove na otkrivci obližnjeg rudokopa. Međutim, prije nego su stručnjaci rekli svoje, pale su januarske kiše. Pokazalo se kako novo betonsko korito ne drži vodu. “U međuvremenu su evidentirani i neki tehnički problemi na novom koritu, pa zbog otklanjanja uočenih nedostataka koje je trebalo riješiti, sva voda iz rijeke teče starim koritom”. A to bi, upozoravaju verzirani, moglo aktivirati klizišta i ugroziti radove na novom nalazištu uglja. Bez koga dalji rad Termoelektrane postaje organizaciono i ekonomski upitan.
Kao da novonastali problem nije dovoljan za glavobolju čelnicima energetske kompanije u Nikšiću i njene ćerke firme u Pljevljima, pojavili su se i zahtjevi da se objelodani kompletna dokumentacija o izvedenim radovima, finansijska konstrukcija, projektna dokumentacija i cijena dopunskih radova…
Mora da je u pitanju još jedna DPS ujdurma. Ili ipak javni interes? Prilično je izvjesno da tu dilemu neće razriješiti Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN). Imaju dovoljno svojih briga.
Poslanički klubovi u Skupštini nedavno su dobili dopis s prijedlogom da pokrenu inicijativu za razrješenje Veljka Vasiljevića, predsjednika Odbora Agencije.
U obrazloženju prijedloga navodi se da je Vasiljević prekršio odredbe Zakona o energetici koje zabranjuju da se za člana ili predsjednika Odbora bira lice koje “ima lični interes, interes preko bračnog, odnosno vanbračnog supružnika ili neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu za obavljanje energetske djelatnosti…”. Miomir Škopelja, autor obraćanja poslaničkim klubovima i član Odbora REGAGEN (uz Vasiljevića jedini “operativni” član tog tijela, pošto je treća članica na porodiljskom odsustvu) tvrdi da je prvi čovjek Agencije prekršio taj propis.
Vasiljević je primao naknade od EPCG i povezanih subjekata (Solar gradnja, RT Željezara, RT Ćehotina) u periodu izbora i nakon stupanja na funkciju, tvrdi Škopelja, konstatujući kao nesporno da je “postojao lični i finansijski interes u subjektu kome Agencija izdaje licencu”.
Dovoljno da se u Skupštini pokrene postupak za Vasiljevićevo razrješenje? Ili mogu prevagnuti neki drugi interesi, poput onoga da je, prema saznanjima Monitora, Vasiljević uticajan član NSD u Nikšiću. Kadar naklonjen Milutinu Đukanoviću, predsjedniku Odbora direktora EPCG, do mjere da je krajem prošle godine kroz tijela REGAGEN pokušao progurati odluku da se za TE Pljevlja izda licenca za rad do kraja 2035. godine, bez obzira na to što je ona u tom trenutku bila u probnom radu koji su pratile kontroverze po pitanju obima i kvaliteta (ne)završene ekološke rekonstrukcije.
Član 26 Zakona o energetici koji propisuje da član/predsjednik Odbora REGAEGEN ne smije imati “neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu”. Iako u Škopeljinom dopisu nema tog podatka, nije tajna da je nakon imenovanja Vasiljevića na čelo regulatorne Agencije, u EPCG zapošljen njegov sin Momčilo Vasiljević. Krajem prošle godine primljen je na određeno vrijeme (12 mjeseci), na novoustanovljeno radno mjesto referenta za FC Snabdijevanje.
Monitor je nedavno pisao da je broj zaposlenih u sistemu EPCG (ojačan za dvije nove kompanije – Solar gradnja i Željezara) od 2018. do 2023. porastao za približno 50 odsto. Sa 2.600 na 3.800 uposlenih. I na tome se nije stalo, o čemu svjedoče učestale sistematizacije radnih mjesta u sistemu EPCG.
Intenzitet upošljavanja zaslužnih članova NSD, rođaka i potencijalnih glasača zasmetao je i koalicionim partnerima. Zato su Milojko Spajić i njegov PES, prema nezvaničnim informacijama insajdera, insistirali da se u EPCG napravi preraspodjela resursa za animiranje glasača. Čime je potvrđena teza da je najvrjednije državno preduzeće nezaobilazan plijen partija na vlasti.
Krenulo se sa vrha. Oktobarskom smjenom tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i izborom Zdravka Dragaša na tu funkciju započet je novi krug partijskog kadriranja u Elektroprivredi Crne Gore. Nezvanično: Bulatović je smijenjen zbog inertnog odnosa prema kadrovskim interesima PES-a. Iako ga je taj pokret, logikom raspodjele funkcija po dubini, doveo na mjesto izvršnog direktora. Da mu se ne bi desilo isto, Dragaš je krenuo u proces unutarkompanijskog razgraničenja sa Đukanovićem i njegovom NSD.
Prema navodima insajdera, NSD zadržava stečeno pravo da imenuje menadžere i zapošljava u dijelu kompanije koji se bavi obnovljivim izvorima (računajući Solar gradnju), tgovinu energijom i finansije. Dragaš i PES raspolažu ostatkom EPCG.
Prvi potezi su povučeni: dugogodišnji direktor Direkcije za trgovinu energijom Darko Krivokapić razriješen je dužnosti. Na njegovo mjesto imenovan je Luka Prodanović. Njemu će biti dodijeljena i dva savjetnika sa menadžerskim ugovorima. Uz jednog zatečenog. Sa druge strane smijenjen je Tomaš Damjanović, doskorašnji rukovodilac sektora za korporativne komunikacije. Na njegovo mjesto imenovana je Milica Abramović. Ponovo, plus jedno novootvoreno savjetničko mjesto.
Partijska kadriranja unutar EPCG biće nastavljena na prvoj narednoj sjednici Odbora direktora EPCG. Sjednica je iz nekog razloga odložena već dva ili tri puta. Teren je pripremljen i tako što su budući menadžeri sa partijskom prohodnošću, preko nedavno realizovanih konkursa o zapošljavanju, primljeni na radna mjesta u EPCG, tako da se njihov napredak u službi može obaviti bez javnog oglašavanja.
Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Lični/partijski interesi odavno su postali preči od sadašnjosti i budućnosti državnih kompanija. Makar na njima počivala i ekonomska održivost Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca nezaobilazno obećanje je bilo da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Sad se ministar poljoprivrede crveni u Skoplju „kakvim je autom došao“. Nije precizirao je li ga je ubila sramota zbog starijeg audija ili skoro novog hyundaia. Sigurno je samo da se za ministrovo auto izdvojilo novih 70 hiljada eura
Početkom ove sedmice poslanici Skupštine nijesu se, kako je bilo najavljeno, izjašnjavali o kandidatu za sudiju Ustavnog suda. Imaju kad.
Umjesto toga bavili su se važnijim stvarima – osjećajem sramote. Opozicija je pitala ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića koja je bila preša da se 70.000 eura pomoći seoskom stanovništvu, preusmjeri na nabavku službenog automobila za njegove – ministarske potrebe.
Odgovor ministra Jokovića, o neadekvatnom voznom parku, zaslužuje istaknuto mjesto u analima ovdašnjeg parlamentarizma: ,,Kad sam došao u Skoplje, sramota me bila kakvim sam autom došao, a sa kakvim su moje kolege. Vjerujte mi, htio sam da idem u rent a car da ljudi ne gledaju, ili da uzmam taksi”, izjavio je u Skupštini. Da preduprijedi osjećaj eventualne buduće nacionalne sramote, Joković se zarekao da će ubuduće tražiti adekvatno vozilo. I ne samo to: ,,Pa i ako ja ne budem ministar diću ruku, ako bi odlučivao i bio u situaciji”.
Kako je Joković još uvijek u ministartskoj situaciji, problem će biti riješen – 70.000 hiljada eura uzeće se od poljoprivrednika, da više ne bi pucala regionalna i međunarodna ministarska bruka. Joković nije pecizirao zbog kojeg automobila ,koji kao ministar koristi, se crvenio u Skoplju, starijeg audija ili skoro novog hyundaia.
Da ministra nije prevladao osjećaj sramote pred voznim parkom kolega, mogao se sjetiti i da je premijer Zdravko Krivokapić prvi dan, nakon promjena, simbolično na posao došao taksijem. Prođe taj jedan dan.
Da je vladajuća većina za relativno kratko vrijeme skroz potonula u komfor vlasti za koje je oštro kritikovala prethodnike, govore i novonajavljene promjene u Skupštini.
Novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji Službe Skupštine biće otvoreno 107 novih radnih pozicija u najvećem zakonodavnom domu. U tu svrhu kreiran je i budžet Skupštine za ovu godinu, koji iznosi 15.6 miliona eura, i koji je za preko milion i 100 hiljada veći nego prošlogodišnji. Od predviđenog budžeta za ovu godinu, gotovo osam miliona eura (7.951.911) namijenjeno je za upravljanje i administraciju parlamenta – povećanje od skoro milion i 600 hiljada eura u odnosu na 2025. (6.356.741) za iste potrebe.
Novim aktom propisano je da će parlament odsad imati tri zamjenika generalnog sekretara, umjesto dosadašnjih dva. Čelnik parlamenta Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) sad će, osim šefa kabineta, imati i njegovog zamjenika, dok mu broj savjetnika ostaje isti – devet.
Potpredsjednici Skupštine Boris Pejović (Pokret Evropa sad), Zdenka Popović (Demokrate), Nikola Camaj (Albanski forum), Mirsad Nurković (Bošnjačka stranka) i Nikola Rakočević (Demokratska partija socijalista) sad će imati pravo na ukupno 10 savjetnika – dva više nego što je bilo predviđeno ranijim planom.
Prema pisanju Vijesti na najvećem ,,dobitku” je Sektor za pravne, kadrovske, finansijske i opšte poslove, u kom će, umjesto dosadašnjih 61, moći da se zaposli 99 osoba. Osim određenog broja samostalnih savjetnika kojima su potrebne fakultetske diplome, u tom sektoru se zapošljava i veliki broj referenta kojima je za obavljanje poslova poput vozača, kurira, operatera za štamparske poslove, portira, tehničara, domara, higijeničara, namještenika – potrebna diploma srednje škole ili niže.
Odsjek za pripremu i obradu sjednica parlamenta mogao bi dobiti dodatnog savjetnika (sa šest na sedam zaposlenih), a Odsjek fonografskih i štampanih zapisa još tri zaposlena (s 14 na 17).
U Skupštini planiraju i nove odsjeke, biroe, sekreterijate i odjeljenja u kojima će moći da zaposle 34 osobe.
Odsjek za sajber bezbjednost i digitalnu otpornost mogao bi da ima pet zaposlenih, kao i Odsjek za zakonodavsto.
Sekreterijati Ženskog kluba i Zelene poslaničke grupe mogli bi da dobiju po četiri zaposlena (sekretar i tri savjetnika), a uveden je i Biro za planiranje i koordinaciju razvojne i projektne saradnje koji će zapošljavati četiri osobe (šefa i tri samostalna savjetnika). Novoformirano Odjeljenje za međunarodne odnose moglo bi da ima 12 zaposlenih.
Još nema računice koliko je to novih službenih autobomila, kancelarija i fotelja…
Monitor je prošle godine pisao da je za tri godine Skupština na kupovinu novih automobila potrošila blizu 600 hiljada eura. U stopu su je pratile i druge institucije.
Institut Alternativa je početkom 2024. godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na vijeme prije promjena 2020., veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se kupio u međuvremenu, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000.
U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca bilo je nezaobilazno obećanje da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Tim ,,simbolom bahatosti” bivše vlasti, kako su govorili. Prošlost je i dalje tu.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari

PERMANENTNA IDENTITETSKA OFANZIVA NA CRNU GORU: Barometar laži
FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija
LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmicePONUDA MK GRUPE O GRADNJI NA SLOVENSKOJ PLAŽI NA ČEKANJU: Odluka vlade poslije izbora 2027. godine?
-
DRUŠTVO4 sedmiceMITROPOLIJA TRAŽI INSTITUT ZA RATNE ZLOČINE: Njihova istorija
-
DRUŠTVO4 sedmiceOSTAVKA SUTKINJE VESNE MOŠTROKOL: Državni udar na početak?
-
INTERVJU4 sedmiceDR DEJAN JOVIĆ, PROFESOR MEĐUNARODNIH ODNOSA I BEZBJEDNOSNIH STUDIJA-FAKULTETA POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Narcisoidni lideri svete se za eru demokratije
-
Izdvojeno3 sedmiceSAVREMENA TEHNOLOGIJA I SREDNJOVJEKOVNA SVIJEST: Lovci na privatnost
-
Izdvojeno3 sedmiceELEKTROPRIVEDA CRNE GORE I POLITIKA: Nova vlast i stari modeli
-
Izdvojeno3 sedmiceZATVORENO POGLAVLJE 32 – FINANSIJSKI NADZOR: Tokovi (prljavog) novca tek dolaze na red
-
INTERVJU4 sedmiceVUK IKOVIĆ, BIOLOG: Izdaja javnog interesa
