MONITORING
Ljudi zadatka
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
Nedavno su u odvojenim sudskim postupcima oslobođeni Vasilije Mijović (58) i Vuk Vulević (37). Mijović je veteran ANB-a, prethodno ili paralelno je radio za srpsku tajnu službu, dok je Vulević iz kriminalnog miljea, ali da je, kako dio javnosti vjeruje, prvoklasni gangster – to nije dokazano. Moglo bi se ispostaviti da su ovu dvojicu neosnovano maltretirali godinama. Ili je, zapravo, posrijedi prostitucija državnih službi – na mig glavnih makroa stigmatizuju karakterne likove poput Mijovića i Vulevića da bi se držali „omerte” („zakona ćutanja”) a sve radi zataškavanja nekih od najkrupnijih zločina?
Za Vuka Vulevića čulo se 2002, kada je orgijao na platou ispred zgrade CB-a u rodnim Beranama. Nakon sprečavanja vjernika CPC da nalažu badnjake i koškanja s policijom, Vulević je pred protestanatima mlatarao pištoljima, pomoćniku načelnika CB-a prijetio ručnom bombom. Sa nekoliko saučesnika pobjegao je u lokalnu kasarnu, pa u brda; onda su ih pohapsili, ali ne i Vulevića.
Prema nekim indicijama, Vulević je već tada bio konfident SDB-a. Dan je objavio da se sa neredima u Beranama „dovodio u vezu i kao ‘ubačeni element’ Službe državne bezbjednosti; interesantno je da je ovaj Beranac i tada, kao i više puta kasnije, kada je označavan kao izvršilac najtežih krivičnih djela – uspio da umakne”.
Protiv Vulevića i ekipe je poveden postupak pred Osnovnim sudom u Beranama zbog napada na službena lica i nedozvoljenog nošenja oružja. Osuđen je na dvije godine, pa u ponovljenom postupku na šest mjeseci, ali presude je Viši sud u Bijelom Polju ukidao. Nakon decenije, tokom koje je Vulević uglavnom bio u pritvoru a pauzama su ga iz domovine potraživali po inostranstvu zbog drugih krivičnih djela, predmet je dospio kod sudije Vrhovnoga suda Radula Kojovića – koji je zamjenik Vesne Medenice i njen alter ego za sofisticirane zahvate. Krajem aprila ove godine Kojović je utvrdio kako je došlo do zastare i Vulević je oslobođen.
Za ubistvo Faiza Kadrića i ranjavanje petorice mladića u lokalu Insider u Cirihu 1999. protiv Vulevića nije bilo dokaza. Uhapsili su ga 2010. u Frankfurtu i izručili Crnoj Gori. U tom predmetu je, odlukom sutkinje Višega suda Ane Vuković, primjenom načela in dubio pro reo – sumnje da li je određena činjenica koja ide na štetu počinioca vjerodostojna ili ne, oslobođen 30. juna. Teretili su ga da je bio saizvršilac, dok je na 14 godina kao ubica osuđen Zlatko Ajković.
Tu su i drugi primjeri da Vulević u Medeničinom sudstvu uživa imunitet. Oslobođen je 2008. optužbe da je preko Monteplus company, gdje je suvlasnik, iz Venecuele švercovao 202 kilograma kokaina. Ta se masa droge tokom sudskih postupaka „istopila” na svega par stotina inkriminišućih grama, za koje Vulević u ponovljenom postupku i nije odgovarao. Kasnije su ga teretili samo zbog utaje poreza i doprinosa u Monteplusu, ali je i po toj optužnici 2011. oslobođen.
Taj narko-šverc preko Monteplusa bio je formalni razlog da ga 2005, po zamolnici MUP-a Crne Gore, uhapse u Beogradu i izruče. Vulevića je srpska policija lišila slobode dok je u lokalu sjedio u društvu sugrađanina Milana Čile Šćekića, takođe aktera beranskih nereda iz 2002, kao i Ljuba Bigovića – obojica su sada u ZIKS-u i u toku je ponovljeni postupak protiv njih za ubistvo Slavoljuba Šćekića. U istom predmetu, optužen je i Vulević, koji je u ukinutoj presudi oslobođen za zločinačko udruživanje.
Vulević je među prvima nezvanično osumnjičen za ubistvo Duška Jovanovića. Priveden je, uzeta mu je parafinska rukavica, ali policija tvrdi da nijesu nađene barutne čestice. Ekspertsko vještačenje iz Visbadena nije dalo pozitivan nalaz na dilemu da li su u golfu 3, iz kojeg je pucano na Jovanovića, pronađeni tragovi prisustva Vulevića. Za smaknuće Jovanovića nije optužen.
No, 2. juna 2004. Damir Mandić – pravosnažno osuđen kao saizvršilac ubistva Jovanovića –tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica detaljno je opisao navodnu ulogu Vuka Vulevića. Iz policije su, kako bi iskaz bio zakonski dokumentovan, odmah kontaktirali tadašnju vrhovnu državnu tužiteljku Vesnu Medenicu. Uputila ih je na višeg državnog tužioca Novaka Ražnatovića, na šta je uslijedio njegov odgovor: „Je li taj čovjek uhapšen? Polako, doći ćemo sjutra, neće nigdje pobjeći do ujutro”. Ujutro su se pojavili Mandićevi branioci i sugerisali mu da se brani ćutanjem i ne potpisuje priznanje od prethodne noći.
Aprila prošle godine je Dan objavio službenu bilješku – informaciju koju je Vasilije Mijović, kako tvrdi, dostavio pretpostavljenima. U njoj je prepričao razgovor sa bivšim pripadnikom SDB-a R.V. u hotelu Crna Gora dva dana nakon atentata na Jovanovića.
„R.V. je ozbiljno rekao: Ja znam ko je ubio Jovanovića”, napisao je Mijović. „Kada sam čuo rafalnu pucnjavu, izašao sam na terasu, jer mi je izgledalo da se puca blizu mog stana… Poslije minut-dva, vrlo brzo ulijeće vozilo golf 3 u moju ulicu i zaustavlja se. Iz njega izlaze dva momka munjevitom brzinom, brzo se presvlače… Vidim Vuka Vulevića i Damira Mandića. Vrlo brzo napuštaju vozilo i mjesto”.
Mijović tvrdi da mu je R.V. još kazao: „Znaš li ti ko su Vuk Vulević i Damir Mandić? Oni su službini ljudi, zvijeri’!” U tom trenutku, saopštio je, „primijetio sam na drugom kraju restorana svog bivšeg šefa, takođe visokog funkcionera MUP-a, i rekao mu za moj razgovor sa R.V.”
Uslijedila je kanonada demantija. MUP i ANB su tvrdili da se Mijovićeva službena bilješka ne nalazi u njihovim arhivima. U formi pismenog odgovora na poslaničko pitanje, vicepremijer i ministar pravde Duško Marković je saopštio: „Provjerom je ustanovljeno da u dokumentacionom fondu ANB nema nijednog dokumenta sa potpisom Vasilija Mijovića”.
Hronološkom provjerom, dolazi se do, u najmanju ruku, indikativne činjenice – 29. maja 2004, istog dana, kada je Mijović razgovarao sa R.V. i o tome odmah informisao svog „bivšeg šefa”, policija je na opisanom parkingu zbilja pronašla golf 3 iz kojeg je ubijen Jovanović.
U Beograd, gdje je Mijović boravio nakon puštanja iz pritvora u aferi Zeta film, radi uzimanja iskaza upućen je juna 2011. Radomir Ivanović, sudija za istrage podgoričkog Višega suda. Mijović mu je, prethodno oslobođen čuvanja službene tajne, potvrdio autentičnost bilješke; pozvao se i na jednog drugog svjedoka, no tužilaštvo, osim saslušanja Mijovića i R.V. nije upućivalo prijedlog da se bilo ko drugi saslušava.
Ivanović je u toj stvari bio u „konfliktu interesa”, jer je predsjedavao vijećem Višega suda koje je 31. decembra 2009. ukinulo pritvor Vuleviću. Apelacioni sud je kasnije utvrdio da je takva Ivanovićeva odluka nezakonita. Svejedno, Vulević je dobio priliku – da ućutka Mijovića.
Mijović je upravo sudiji Ivanoviću ispričao da su ga Vulević i sa njim za javnost neimenovani Beranac „kojem je ranije suđeno za šverc narkotika” 11. aprila 2010. u Beogradu pokušali ubiti. Uspio je, kako je kazao, da se odbrani, ali je tom prilikom zadobio teže povrede glave i oka. Da mu priča nije bez osnova, dokazuje i to da je zamjenik prvog opštinskog tužioca Beograda tim povodom izdao nalog za sprovođenje istrage, sa kvalifikacijom da se radi o ubistvu u pokušaju.
Mijović je preko štampe poručivao tadašnjem šefu ANB-a Dušku Markoviću „da ne šalje mafiju i ubice”. Mijović je grmio: „Prvo je puštio ubicu iz pritvora, pa ga je poslao na mene na njihovim poznatim poligonima smrti u Beogradu”…
A onda je, ničim izazvan reklo bi se, Mijović 17. januara ove godine doletio na Aerodrom Golubovci, gdje su ga uhapsili i spakovali u ZIKS. Tamo je boravio tri dana, pa je pušten da se brani sa slobode.
Kao dlanom o dlan, policija je ukinula međunarodnu poćernicu za njim; tužbe protiv njega su popadale jedna za drugom; ukinuta je presuda na tri mjeseca robije zbog Zeta filma; Viši sud potvrđuje presudu da Mijović nije falsifikovao diplomu, pa će ga vratiti u službu ili materijalno obeštetiti; presuda zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz 2010. na šest mjeseci zatvora u ponovljenom postupku je 28. juna o.g. pred Osnovnim sudom ukinuta.
U grobnoj tišini, proljetos je obustavljena istraga o službenoj bilješci oko ubistva Duška Jovanovića. Dotle pričljivi Mijović tim povodom se nije oglašavao.
Kondukter pukovnik
Vasilije Mijović, rođen 23. marta 1954. u Golubovcima, Opština Titograd.
U prethodnom životu, prije rata, Mijović je u Titogradu bio kondukter autobusa gradskoga saobraćaja. Potom je pripadnik paravojnih jedinica Resora državne bezbjednosti (RDB) MUP-a Srbije, ratuje širom Hrvatske i BiH, avanzovao čin pukovnika RDB-a.
Na prostoru Baranje, tada dijelu samoproglašene RSK, prema izjavama dvojice zaštićenih svjedoka Haškoga suda, Mijović je kao komandant JATD-a (Jedinice za antiteroristička djejstva) navodno bio umiješan u krađe automobila i falsifikovanje saobraćajnih dozvola.
U radnom odnosu u MUP-u Crne Gore – Službi državne bezbijednosti (sada ANB), tvrdi „po nagovoru lično Mila Đukanovića”, bio je od 15. marta 1998. do 15. februara 2006. godine.
„Iako je formalno imao rješenje specijalnog savjetnika a potom i višeg inspektora SDB-a odnosno ANB-a”, piše Duško Marković u svom odgovoru na poslaničko pitanje, „Mijović nije bio angažovan u ovoj službi već u Kabinetu ministra”.
Rješenjem ministra unutrašnjih poslova bio jedno vrijeme viši inspektor Centra SDB-a u Beranama.
Formalno su ga iz Uprave policije optužili za nezakonito pribavljanje falsifikovane diplome o završenom Pravnom fakultetu u Sarajevu. Mijoviću je 15. februara 2006. izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u ANB-u.
Fenomen
Od 21. maja 2005. do 31. decembra 2009. Vuk Vulević je sjedio u ZIKS-u, kada je pušten na slobodu. Potom je 21. juna 2010. uhapšen u Njemačkoj i izručen Crnoj Gori. Iza rešetaka ZIKS-a bio je do 29. juna ove godine.
Ukupno, od 2005. do 2012, Vulević je u ZIKS-u i (neznatno) tranzitnim zatvorima bio šest godina i sedam mjeseci. Terećen je za razna krivična djela u više istraga i sudskih procesa, no protiv njega nikada nije donijeta pravosnažna osuđujuća presuda!
Tokom boravka u ZIKS-u, prema tvrdnjama ranijeg upravnika ove ustanove Željka Jočića, posjećivali su ga u više navrata pripadnici ANB-a, među njima navodno Zoran Lazović i Duško Golubović.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika i dalje su Ivan Ubović, Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune
Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.
Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.
Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša. Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.
Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa, negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer „nije želio da se u to petlja“. Samo mu je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.
Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.
Mladi Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.
Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura. Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.
Među najbogatijima regiona opet je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu, sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura. I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.
Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona, Pejovića na 296 miliona, a France na 218 miliona.
Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.
Na Listi je najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska. Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.
“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.
Naznačili su da su i ovu Listu sačinili eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.
Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih podataka.
Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.
O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.
Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića. On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.
O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji šef trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.
Đukanović se prije više od decenije našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura. Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.
Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICFJ) nazvane Pandorini papiri, objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu. Nazivani su – “finansijski zemljotres“.
Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.
I tako, iz godine u godinu, od liste do liste, u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija
Objavljeno prije
1 sedmicana
16 Januara, 2026
Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima, postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija
Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.
Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.
Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja – nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već priče.
Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.
Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.
O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.
Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.
DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.
Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.
Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.
Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.
Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.
Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.
Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.
Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.
Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.
DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.
Dio analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.
Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato. Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.
U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda, priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.
Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.
Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARLAMENT PREĆUTAO MANE I USVOJIO BUDŽET ZA 2026.: Kako Vlada kaže
Objavljeno prije
3 sedmicena
3 Januara, 2026
Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona
Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.
Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).
Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.
Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.
Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.
Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025. Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.
Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.
Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.
“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.
Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.
Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.
Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.
Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.
Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.
Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.
Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.
Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.
Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.
U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.
U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.
Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026. Ni do toga neće mnogo trebati.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Stid
CRNA GORA I POPLAVE: Kad voda ogoli vlast
NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
DRUŠTVO4 sedmiceNOVO BETONIRANJE BETONIRANE ZAVALE: Hoteli, zgrade , stanovi, apartmani
-
INTERVJU3 sedmiceŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
-
FOKUS4 sedmiceBORBA PROTIV VISOKE KORUPCIJE PO NAŠKI: I Milutinovih 5.000 eura
-
SVIJET4 sedmiceSVIJET I MI: Rusija će sljedeće godine posvetiti više pažnje Balkanu, Crna Gora će to osjetiti
-
Izdvojeno4 sedmiceVLADIN PRIJEDLOG IZMJENA ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA: Veting ili privatizacija bezbjednosti
-
FELJTON4 sedmiceŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka
-
INTERVJU4 sedmiceDEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I BIVŠI ČLAN ODBORA DIREKTORA EPCG N: Umjesto tranzicije imamo kolaps
