Nedavno su u odvojenim sudskim postupcima oslobođeni Vasilije Mijović (58) i Vuk Vulević (37). Mijović je veteran ANB-a, prethodno ili paralelno je radio za srpsku tajnu službu, dok je Vulević iz kriminalnog miljea, ali da je, kako dio javnosti vjeruje, prvoklasni gangster – to nije dokazano. Moglo bi se ispostaviti da su ovu dvojicu neosnovano maltretirali godinama. Ili je, zapravo, posrijedi prostitucija državnih službi – na mig glavnih makroa stigmatizuju karakterne likove poput Mijovića i Vulevića da bi se držali „omerte” („zakona ćutanja”) a sve radi zataškavanja nekih od najkrupnijih zločina?

Za Vuka Vulevića čulo se 2002, kada je orgijao na platou ispred zgrade CB-a u rodnim Beranama. Nakon sprečavanja vjernika CPC da nalažu badnjake i koškanja s policijom, Vulević je pred protestanatima mlatarao pištoljima, pomoćniku načelnika CB-a prijetio ručnom bombom. Sa nekoliko saučesnika pobjegao je u lokalnu kasarnu, pa u brda; onda su ih pohapsili, ali ne i Vulevića.

Prema nekim indicijama, Vulević je već tada bio konfident SDB-a. Dan je objavio da se sa neredima u Beranama „dovodio u vezu i kao ‘ubačeni element’ Službe državne bezbjednosti; interesantno je da je ovaj Beranac i tada, kao i više puta kasnije, kada je označavan kao izvršilac najtežih krivičnih djela – uspio da umakne”.

Protiv Vulevića i ekipe je poveden postupak pred Osnovnim sudom u Beranama zbog napada na službena lica i nedozvoljenog nošenja oružja. Osuđen je na dvije godine, pa u ponovljenom postupku na šest mjeseci, ali presude je Viši sud u Bijelom Polju ukidao. Nakon decenije, tokom koje je Vulević uglavnom bio u pritvoru a pauzama su ga iz domovine potraživali po inostranstvu zbog drugih krivičnih djela, predmet je dospio kod sudije Vrhovnoga suda Radula Kojovića – koji je zamjenik Vesne Medenice i njen alter ego za sofisticirane zahvate. Krajem aprila ove godine Kojović je utvrdio kako je došlo do zastare i Vulević je oslobođen.

Za ubistvo Faiza Kadrića i ranjavanje petorice mladića u lokalu Insider u Cirihu 1999. protiv Vulevića nije bilo dokaza. Uhapsili su ga 2010. u Frankfurtu i izručili Crnoj Gori. U tom predmetu je, odlukom sutkinje Višega suda Ane Vuković, primjenom načela in dubio pro reo – sumnje da li je određena činjenica koja ide na štetu počinioca vjerodostojna ili ne, oslobođen 30. juna. Teretili su ga da je bio saizvršilac, dok je na 14 godina kao ubica osuđen Zlatko Ajković.

Tu su i drugi primjeri da Vulević u Medeničinom sudstvu uživa imunitet. Oslobođen je 2008. optužbe da je preko Monteplus company, gdje je suvlasnik, iz Venecuele švercovao 202 kilograma kokaina. Ta se masa droge tokom sudskih postupaka „istopila” na svega par stotina inkriminišućih grama, za koje Vulević u ponovljenom postupku i nije odgovarao. Kasnije su ga teretili samo zbog utaje poreza i doprinosa u Monteplusu, ali je i po toj optužnici 2011. oslobođen.

Taj narko-šverc preko Monteplusa bio je formalni razlog da ga 2005, po zamolnici MUP-a Crne Gore, uhapse u Beogradu i izruče. Vulevića je srpska policija lišila slobode dok je u lokalu sjedio u društvu sugrađanina Milana Čile Šćekića, takođe aktera beranskih nereda iz 2002, kao i Ljuba Bigovića – obojica su sada u ZIKS-u i u toku je ponovljeni postupak protiv njih za ubistvo Slavoljuba Šćekića. U istom predmetu, optužen je i Vulević, koji je u ukinutoj presudi oslobođen za zločinačko udruživanje.

Vulević je među prvima nezvanično osumnjičen za ubistvo Duška Jovanovića. Priveden je, uzeta mu je parafinska rukavica, ali policija tvrdi da nijesu nađene barutne čestice. Ekspertsko vještačenje iz Visbadena nije dalo pozitivan nalaz na dilemu da li su u golfu 3, iz kojeg je pucano na Jovanovića, pronađeni tragovi prisustva Vulevića. Za smaknuće Jovanovića nije optužen.

No, 2. juna 2004. Damir Mandić – pravosnažno osuđen kao saizvršilac ubistva Jovanovića –tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica detaljno je opisao navodnu ulogu Vuka Vulevića. Iz policije su, kako bi iskaz bio zakonski dokumentovan, odmah kontaktirali tadašnju vrhovnu državnu tužiteljku Vesnu Medenicu. Uputila ih je na višeg državnog tužioca Novaka Ražnatovića, na šta je uslijedio njegov odgovor: „Je li taj čovjek uhapšen? Polako, doći ćemo sjutra, neće nigdje pobjeći do ujutro”. Ujutro su se pojavili Mandićevi branioci i sugerisali mu da se brani ćutanjem i ne potpisuje priznanje od prethodne noći.

Aprila prošle godine je Dan objavio službenu bilješku – informaciju koju je Vasilije Mijović, kako tvrdi, dostavio pretpostavljenima. U njoj je prepričao razgovor sa bivšim pripadnikom SDB-a R.V. u hotelu Crna Gora dva dana nakon atentata na Jovanovića.

„R.V. je ozbiljno rekao: Ja znam ko je ubio Jovanovića”, napisao je Mijović. „Kada sam čuo rafalnu pucnjavu, izašao sam na terasu, jer mi je izgledalo da se puca blizu mog stana… Poslije minut-dva, vrlo brzo ulijeće vozilo golf 3 u moju ulicu i zaustavlja se. Iz njega izlaze dva momka munjevitom brzinom, brzo se presvlače… Vidim Vuka Vulevića i Damira Mandića. Vrlo brzo napuštaju vozilo i mjesto”.

Mijović tvrdi da mu je R.V. još kazao: „Znaš li ti ko su Vuk Vulević i Damir Mandić? Oni su službini ljudi, zvijeri’!” U tom trenutku, saopštio je, „primijetio sam na drugom kraju restorana svog bivšeg šefa, takođe visokog funkcionera MUP-a, i rekao mu za moj razgovor sa R.V.”

Uslijedila je kanonada demantija. MUP i ANB su tvrdili da se Mijovićeva službena bilješka ne nalazi u njihovim arhivima. U formi pismenog odgovora na poslaničko pitanje, vicepremijer i ministar pravde Duško Marković je saopštio: „Provjerom je ustanovljeno da u dokumentacionom fondu ANB nema nijednog dokumenta sa potpisom Vasilija Mijovića”.

Hronološkom provjerom, dolazi se do, u najmanju ruku, indikativne činjenice – 29. maja 2004, istog dana, kada je Mijović razgovarao sa R.V. i o tome odmah informisao svog „bivšeg šefa”, policija je na opisanom parkingu zbilja pronašla golf 3 iz kojeg je ubijen Jovanović.

U Beograd, gdje je Mijović boravio nakon puštanja iz pritvora u aferi Zeta film, radi uzimanja iskaza upućen je juna 2011. Radomir Ivanović, sudija za istrage podgoričkog Višega suda. Mijović mu je, prethodno oslobođen čuvanja službene tajne, potvrdio autentičnost bilješke; pozvao se i na jednog drugog svjedoka, no tužilaštvo, osim saslušanja Mijovića i R.V. nije upućivalo prijedlog da se bilo ko drugi saslušava.

Ivanović je u toj stvari bio u „konfliktu interesa”, jer je predsjedavao vijećem Višega suda koje je 31. decembra 2009. ukinulo pritvor Vuleviću. Apelacioni sud je kasnije utvrdio da je takva Ivanovićeva odluka nezakonita. Svejedno, Vulević je dobio priliku – da ućutka Mijovića.

Mijović je upravo sudiji Ivanoviću ispričao da su ga Vulević i sa njim za javnost neimenovani Beranac „kojem je ranije suđeno za šverc narkotika” 11. aprila 2010. u Beogradu pokušali ubiti. Uspio je, kako je kazao, da se odbrani, ali je tom prilikom zadobio teže povrede glave i oka. Da mu priča nije bez osnova, dokazuje i to da je zamjenik prvog opštinskog tužioca Beograda tim povodom izdao nalog za sprovođenje istrage, sa kvalifikacijom da se radi o ubistvu u pokušaju.

Mijović je preko štampe poručivao tadašnjem šefu ANB-a Dušku Markoviću „da ne šalje mafiju i ubice”. Mijović je grmio: „Prvo je puštio ubicu iz pritvora, pa ga je poslao na mene na njihovim poznatim poligonima smrti u Beogradu”…

A onda je, ničim izazvan reklo bi se, Mijović 17. januara ove godine doletio na Aerodrom Golubovci, gdje su ga uhapsili i spakovali u ZIKS. Tamo je boravio tri dana, pa je pušten da se brani sa slobode.

Kao dlanom o dlan, policija je ukinula međunarodnu poćernicu za njim; tužbe protiv njega su popadale jedna za drugom; ukinuta je presuda na tri mjeseca robije zbog Zeta filma; Viši sud potvrđuje presudu da Mijović nije falsifikovao diplomu, pa će ga vratiti u službu ili materijalno obeštetiti; presuda zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz 2010. na šest mjeseci zatvora u ponovljenom postupku je 28. juna o.g. pred Osnovnim sudom ukinuta.

U grobnoj tišini, proljetos je obustavljena istraga o službenoj bilješci oko ubistva Duška Jovanovića. Dotle pričljivi Mijović tim povodom se nije oglašavao.

Kondukter pukovnik

Vasilije Mijović, rođen 23. marta 1954. u Golubovcima, Opština Titograd.

U prethodnom životu, prije rata, Mijović je u Titogradu bio kondukter autobusa gradskoga saobraćaja. Potom je pripadnik paravojnih jedinica Resora državne bezbjednosti (RDB) MUP-a Srbije, ratuje širom Hrvatske i BiH, avanzovao čin pukovnika RDB-a.

Na prostoru Baranje, tada dijelu samoproglašene RSK, prema izjavama dvojice zaštićenih svjedoka Haškoga suda, Mijović je kao komandant JATD-a (Jedinice za antiteroristička djejstva) navodno bio umiješan u krađe automobila i falsifikovanje saobraćajnih dozvola.

U radnom odnosu u MUP-u Crne Gore – Službi državne bezbijednosti (sada ANB), tvrdi „po nagovoru lično Mila Đukanovića”, bio je od 15. marta 1998. do 15. februara 2006. godine.

„Iako je formalno imao rješenje specijalnog savjetnika a potom i višeg inspektora SDB-a odnosno ANB-a”, piše Duško Marković u svom odgovoru na poslaničko pitanje, „Mijović nije bio angažovan u ovoj službi već u Kabinetu ministra”.

Rješenjem ministra unutrašnjih poslova bio jedno vrijeme viši inspektor Centra SDB-a u Beranama.

Formalno su ga iz Uprave policije optužili za nezakonito pribavljanje falsifikovane diplome o završenom Pravnom fakultetu u Sarajevu. Mijoviću je 15. februara 2006. izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u ANB-u.

Fenomen

Od 21. maja 2005. do 31. decembra 2009. Vuk Vulević je sjedio u ZIKS-u, kada je pušten na slobodu. Potom je 21. juna 2010. uhapšen u Njemačkoj i izručen Crnoj Gori. Iza rešetaka ZIKS-a bio je do 29. juna ove godine.

Ukupno, od 2005. do 2012, Vulević je u ZIKS-u i (neznatno) tranzitnim zatvorima bio šest godina i sedam mjeseci. Terećen je za razna krivična djela u više istraga i sudskih procesa, no protiv njega nikada nije donijeta pravosnažna osuđujuća presuda!

Tokom boravka u ZIKS-u, prema tvrdnjama ranijeg upravnika ove ustanove Željka Jočića, posjećivali su ga u više navrata pripadnici ANB-a, među njima navodno Zoran Lazović i Duško Golubović.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari