Povežite se sa nama

MONITORING

Ljudi zadatka

Objavljeno prije

na

Nedavno su u odvojenim sudskim postupcima oslobođeni Vasilije Mijović (58) i Vuk Vulević (37). Mijović je veteran ANB-a, prethodno ili paralelno je radio za srpsku tajnu službu, dok je Vulević iz kriminalnog miljea, ali da je, kako dio javnosti vjeruje, prvoklasni gangster – to nije dokazano. Moglo bi se ispostaviti da su ovu dvojicu neosnovano maltretirali godinama. Ili je, zapravo, posrijedi prostitucija državnih službi – na mig glavnih makroa stigmatizuju karakterne likove poput Mijovića i Vulevića da bi se držali „omerte” („zakona ćutanja”) a sve radi zataškavanja nekih od najkrupnijih zločina?

Za Vuka Vulevića čulo se 2002, kada je orgijao na platou ispred zgrade CB-a u rodnim Beranama. Nakon sprečavanja vjernika CPC da nalažu badnjake i koškanja s policijom, Vulević je pred protestanatima mlatarao pištoljima, pomoćniku načelnika CB-a prijetio ručnom bombom. Sa nekoliko saučesnika pobjegao je u lokalnu kasarnu, pa u brda; onda su ih pohapsili, ali ne i Vulevića.

Prema nekim indicijama, Vulević je već tada bio konfident SDB-a. Dan je objavio da se sa neredima u Beranama „dovodio u vezu i kao ‘ubačeni element’ Službe državne bezbjednosti; interesantno je da je ovaj Beranac i tada, kao i više puta kasnije, kada je označavan kao izvršilac najtežih krivičnih djela – uspio da umakne”.

Protiv Vulevića i ekipe je poveden postupak pred Osnovnim sudom u Beranama zbog napada na službena lica i nedozvoljenog nošenja oružja. Osuđen je na dvije godine, pa u ponovljenom postupku na šest mjeseci, ali presude je Viši sud u Bijelom Polju ukidao. Nakon decenije, tokom koje je Vulević uglavnom bio u pritvoru a pauzama su ga iz domovine potraživali po inostranstvu zbog drugih krivičnih djela, predmet je dospio kod sudije Vrhovnoga suda Radula Kojovića – koji je zamjenik Vesne Medenice i njen alter ego za sofisticirane zahvate. Krajem aprila ove godine Kojović je utvrdio kako je došlo do zastare i Vulević je oslobođen.

Za ubistvo Faiza Kadrića i ranjavanje petorice mladića u lokalu Insider u Cirihu 1999. protiv Vulevića nije bilo dokaza. Uhapsili su ga 2010. u Frankfurtu i izručili Crnoj Gori. U tom predmetu je, odlukom sutkinje Višega suda Ane Vuković, primjenom načela in dubio pro reo – sumnje da li je određena činjenica koja ide na štetu počinioca vjerodostojna ili ne, oslobođen 30. juna. Teretili su ga da je bio saizvršilac, dok je na 14 godina kao ubica osuđen Zlatko Ajković.

Tu su i drugi primjeri da Vulević u Medeničinom sudstvu uživa imunitet. Oslobođen je 2008. optužbe da je preko Monteplus company, gdje je suvlasnik, iz Venecuele švercovao 202 kilograma kokaina. Ta se masa droge tokom sudskih postupaka „istopila” na svega par stotina inkriminišućih grama, za koje Vulević u ponovljenom postupku i nije odgovarao. Kasnije su ga teretili samo zbog utaje poreza i doprinosa u Monteplusu, ali je i po toj optužnici 2011. oslobođen.

Taj narko-šverc preko Monteplusa bio je formalni razlog da ga 2005, po zamolnici MUP-a Crne Gore, uhapse u Beogradu i izruče. Vulevića je srpska policija lišila slobode dok je u lokalu sjedio u društvu sugrađanina Milana Čile Šćekića, takođe aktera beranskih nereda iz 2002, kao i Ljuba Bigovića – obojica su sada u ZIKS-u i u toku je ponovljeni postupak protiv njih za ubistvo Slavoljuba Šćekića. U istom predmetu, optužen je i Vulević, koji je u ukinutoj presudi oslobođen za zločinačko udruživanje.

Vulević je među prvima nezvanično osumnjičen za ubistvo Duška Jovanovića. Priveden je, uzeta mu je parafinska rukavica, ali policija tvrdi da nijesu nađene barutne čestice. Ekspertsko vještačenje iz Visbadena nije dalo pozitivan nalaz na dilemu da li su u golfu 3, iz kojeg je pucano na Jovanovića, pronađeni tragovi prisustva Vulevića. Za smaknuće Jovanovića nije optužen.

No, 2. juna 2004. Damir Mandić – pravosnažno osuđen kao saizvršilac ubistva Jovanovića –tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica detaljno je opisao navodnu ulogu Vuka Vulevića. Iz policije su, kako bi iskaz bio zakonski dokumentovan, odmah kontaktirali tadašnju vrhovnu državnu tužiteljku Vesnu Medenicu. Uputila ih je na višeg državnog tužioca Novaka Ražnatovića, na šta je uslijedio njegov odgovor: „Je li taj čovjek uhapšen? Polako, doći ćemo sjutra, neće nigdje pobjeći do ujutro”. Ujutro su se pojavili Mandićevi branioci i sugerisali mu da se brani ćutanjem i ne potpisuje priznanje od prethodne noći.

Aprila prošle godine je Dan objavio službenu bilješku – informaciju koju je Vasilije Mijović, kako tvrdi, dostavio pretpostavljenima. U njoj je prepričao razgovor sa bivšim pripadnikom SDB-a R.V. u hotelu Crna Gora dva dana nakon atentata na Jovanovića.

„R.V. je ozbiljno rekao: Ja znam ko je ubio Jovanovića”, napisao je Mijović. „Kada sam čuo rafalnu pucnjavu, izašao sam na terasu, jer mi je izgledalo da se puca blizu mog stana… Poslije minut-dva, vrlo brzo ulijeće vozilo golf 3 u moju ulicu i zaustavlja se. Iz njega izlaze dva momka munjevitom brzinom, brzo se presvlače… Vidim Vuka Vulevića i Damira Mandića. Vrlo brzo napuštaju vozilo i mjesto”.

Mijović tvrdi da mu je R.V. još kazao: „Znaš li ti ko su Vuk Vulević i Damir Mandić? Oni su službini ljudi, zvijeri’!” U tom trenutku, saopštio je, „primijetio sam na drugom kraju restorana svog bivšeg šefa, takođe visokog funkcionera MUP-a, i rekao mu za moj razgovor sa R.V.”

Uslijedila je kanonada demantija. MUP i ANB su tvrdili da se Mijovićeva službena bilješka ne nalazi u njihovim arhivima. U formi pismenog odgovora na poslaničko pitanje, vicepremijer i ministar pravde Duško Marković je saopštio: „Provjerom je ustanovljeno da u dokumentacionom fondu ANB nema nijednog dokumenta sa potpisom Vasilija Mijovića”.

Hronološkom provjerom, dolazi se do, u najmanju ruku, indikativne činjenice – 29. maja 2004, istog dana, kada je Mijović razgovarao sa R.V. i o tome odmah informisao svog „bivšeg šefa”, policija je na opisanom parkingu zbilja pronašla golf 3 iz kojeg je ubijen Jovanović.

U Beograd, gdje je Mijović boravio nakon puštanja iz pritvora u aferi Zeta film, radi uzimanja iskaza upućen je juna 2011. Radomir Ivanović, sudija za istrage podgoričkog Višega suda. Mijović mu je, prethodno oslobođen čuvanja službene tajne, potvrdio autentičnost bilješke; pozvao se i na jednog drugog svjedoka, no tužilaštvo, osim saslušanja Mijovića i R.V. nije upućivalo prijedlog da se bilo ko drugi saslušava.

Ivanović je u toj stvari bio u „konfliktu interesa”, jer je predsjedavao vijećem Višega suda koje je 31. decembra 2009. ukinulo pritvor Vuleviću. Apelacioni sud je kasnije utvrdio da je takva Ivanovićeva odluka nezakonita. Svejedno, Vulević je dobio priliku – da ućutka Mijovića.

Mijović je upravo sudiji Ivanoviću ispričao da su ga Vulević i sa njim za javnost neimenovani Beranac „kojem je ranije suđeno za šverc narkotika” 11. aprila 2010. u Beogradu pokušali ubiti. Uspio je, kako je kazao, da se odbrani, ali je tom prilikom zadobio teže povrede glave i oka. Da mu priča nije bez osnova, dokazuje i to da je zamjenik prvog opštinskog tužioca Beograda tim povodom izdao nalog za sprovođenje istrage, sa kvalifikacijom da se radi o ubistvu u pokušaju.

Mijović je preko štampe poručivao tadašnjem šefu ANB-a Dušku Markoviću „da ne šalje mafiju i ubice”. Mijović je grmio: „Prvo je puštio ubicu iz pritvora, pa ga je poslao na mene na njihovim poznatim poligonima smrti u Beogradu”…

A onda je, ničim izazvan reklo bi se, Mijović 17. januara ove godine doletio na Aerodrom Golubovci, gdje su ga uhapsili i spakovali u ZIKS. Tamo je boravio tri dana, pa je pušten da se brani sa slobode.

Kao dlanom o dlan, policija je ukinula međunarodnu poćernicu za njim; tužbe protiv njega su popadale jedna za drugom; ukinuta je presuda na tri mjeseca robije zbog Zeta filma; Viši sud potvrđuje presudu da Mijović nije falsifikovao diplomu, pa će ga vratiti u službu ili materijalno obeštetiti; presuda zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz 2010. na šest mjeseci zatvora u ponovljenom postupku je 28. juna o.g. pred Osnovnim sudom ukinuta.

U grobnoj tišini, proljetos je obustavljena istraga o službenoj bilješci oko ubistva Duška Jovanovića. Dotle pričljivi Mijović tim povodom se nije oglašavao.

Kondukter pukovnik

Vasilije Mijović, rođen 23. marta 1954. u Golubovcima, Opština Titograd.

U prethodnom životu, prije rata, Mijović je u Titogradu bio kondukter autobusa gradskoga saobraćaja. Potom je pripadnik paravojnih jedinica Resora državne bezbjednosti (RDB) MUP-a Srbije, ratuje širom Hrvatske i BiH, avanzovao čin pukovnika RDB-a.

Na prostoru Baranje, tada dijelu samoproglašene RSK, prema izjavama dvojice zaštićenih svjedoka Haškoga suda, Mijović je kao komandant JATD-a (Jedinice za antiteroristička djejstva) navodno bio umiješan u krađe automobila i falsifikovanje saobraćajnih dozvola.

U radnom odnosu u MUP-u Crne Gore – Službi državne bezbijednosti (sada ANB), tvrdi „po nagovoru lično Mila Đukanovića”, bio je od 15. marta 1998. do 15. februara 2006. godine.

„Iako je formalno imao rješenje specijalnog savjetnika a potom i višeg inspektora SDB-a odnosno ANB-a”, piše Duško Marković u svom odgovoru na poslaničko pitanje, „Mijović nije bio angažovan u ovoj službi već u Kabinetu ministra”.

Rješenjem ministra unutrašnjih poslova bio jedno vrijeme viši inspektor Centra SDB-a u Beranama.

Formalno su ga iz Uprave policije optužili za nezakonito pribavljanje falsifikovane diplome o završenom Pravnom fakultetu u Sarajevu. Mijoviću je 15. februara 2006. izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u ANB-u.

Fenomen

Od 21. maja 2005. do 31. decembra 2009. Vuk Vulević je sjedio u ZIKS-u, kada je pušten na slobodu. Potom je 21. juna 2010. uhapšen u Njemačkoj i izručen Crnoj Gori. Iza rešetaka ZIKS-a bio je do 29. juna ove godine.

Ukupno, od 2005. do 2012, Vulević je u ZIKS-u i (neznatno) tranzitnim zatvorima bio šest godina i sedam mjeseci. Terećen je za razna krivična djela u više istraga i sudskih procesa, no protiv njega nikada nije donijeta pravosnažna osuđujuća presuda!

Tokom boravka u ZIKS-u, prema tvrdnjama ranijeg upravnika ove ustanove Željka Jočića, posjećivali su ga u više navrata pripadnici ANB-a, među njima navodno Zoran Lazović i Duško Golubović.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji  je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji

 

 

Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.

Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama  vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.

Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.

Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.

“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.

Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.

Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi  subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.

Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i  promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm,  vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije.  U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.

Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.

Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala  sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.

Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije.  No,  “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.

“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.

Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.

Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.

Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.

Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.

Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.

Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?

Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i,  važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.

Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer  kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da  „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.

Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.

O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi

 

 

Novi Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, kao najvažniji strateški prostorno planski dokument za uređenje, organizaciju, korišćenje i zaštitu prostora, nakon što je utvrđen na sjednici Vlade 12. juna izazavao je veliku pažnju javnosti. Šestočasovna rasprava  o Predlogu PPCG, na sjednici Skupštine Crne Gore od 25. juna završena je, ali poslanici nijesu glasali o njemu do predaje ovog teksta za štampu.

Pojedini mediji i nevladine organizacije ukazali su, pored ostalog, da su neka prirodna područja na primorju ugrožena smjernicama PPCG jer su označena kao nova građevinska područja.

Međutim, na skupštinskom Odboru za turizam, poljoprivredu, ekologiju i prostorno planiranje tokom rasprave o Predlogu odluke o donošenju Prostornog plana, rukovodilac tima za izradu plana, Svetlana Jovanović, kazala je kako nije tačno da PPCG planira neka građevinska područja, gdje se pominju Buljarica i Velika plaža. „ Prostorni plan se bavi opštom namjenom površina u kojima su prikazane neke zone generalnih urbanističkih razrada. To su zone preuzete kao granice iz postojećih planova koje će se dalje detaljnije razrađivati. Detaljno određivanje građevinskih područja radiće planovi nižeg reda“, istakla je .

Za područje uvale Buljarica i Velike plaže u Ulcinju bilo je više inicijativa za turističku valorizaciju i strana ulaganja u vidu izgradnje turističkih kompleksa sa velikim brojem raznovrsnih sadržaja, od hotelskih do stambenih. Obje lokacije razrađivane su strateškim planovima za razvoj turizma, posebno Velika plaža, počev od regionalnog plana Južni Jadran, preko Master plana do Prostornog plana obalnog područja, u kojima je po pravilu tretirana kao atraktivna turistička zona od značaja za državu.

Pojačana briga za očuvanje prostora Velike plaže u koliziji je sa sadašnjim statusom većeg dijela tog prostora koji je urbanistički zaokružen, usvajanjem više planova, državnih studija lokacije, kojima su na samoj obali planirani objekti visine i do 11 spratova.

Za područje Buljarice 2016. godine planirana je izgradnja novog naselja, grada sa oko 42.000 stanovnika. Bio je to ambiciozan projekat vlade Mila Đukanovića sa kompanijom CDCI iz Katara, od kojeg se u poslednjem trenutku odustalo. Master planom razvoja turizma u Crnoj Gori u Buljarici je bila predviđena gradnja ekskluzivnog turističkog rizorta male gustine izgrađenosti, najviše 3.500 kreveta, na šta se tadašnja Vlada nije obazirala.

Strateški cilj Prostornog plana u oblasti turizma jeste usklađivanje turističkog razvoja i očuvanje  prostora. „Takva varijanta uravnoteženog razvoja u najboljoj mjeri odgovara na dva ključna strateško – razvojna izazova, potrebe za unaprjeđenjem opšte konkurentnosti turističke ponude i očuvanje izuzetno vrijednog resursa. Do danas je ova ravnoteža bila narušena, što je u najvećoj mjeri vidljivo kroz neplansku izgradnju turističkih kapaciteta i objekata sekundarnog stanovanja u Primorskom regionu, ali i nedostatnoj saobraćajnoj i tehničkoj infrastrukturi kao i negativnim uticajima na prirodu i kvalitet života u turističkim destinacijama sa najvišom frekvencijom turističkog prometa“,  navodi se u tekstu PPCG.

Planiranje turizma podijeljeno je na regione. Primorski region obuhvata šest primorskih opština i djelove nacionalnih parkova Lovćen i Skadarsko jezero, kao i područje prirodnog i istorijskog područja Kotora sa zaštićenom okolinom, koje je pod zaštitom UNESCO.

Vizija razvoja Primorskog regiona usklađena je sa aktuelnim planom Prostorni plan posebne namjene za obalno područje. „Destinacije Primorskog regiona prepoznate su na globalnom nivou kao odredišta visokog ranga kvaliteta usluge i sofistikacije prostora koje na inovativan i napredan način isporučuju turistički doživljaj Mediterana i mediteranskog zaleđa“, konstatuju autori plana.

U „planu dobrih namjera“ za turistički razvoj navedene su osnovna načela planiranja turističkog razvoja.  Zaštita prostora istaknuta je kao temelj razvoja turizma, zatim racionalno utvrđivanje turističkih zona i njihov smislen razvoj, te osiguravanje generalne infrastrukture kao osnovni preduslov realizacije turističkih projekata. Planira se i uvođenje modernog sistema mjerenja i nadzora smještajnih kapaciteta, sistem razvoja konkurentne smještajne strukture…Graditi rizorte mješovite namjene visoke kategorije, hotele više, visoke i luksuzne kategorije, ruralne i druge vrste vila, ali i privatni smještaj visoke kategorije. Tu je i preporuka za ulaganja u kvalitet i kvantitet plaža, te u dostupnost destinacije.

“Dostupnost destinacija jedan je od ključnih preduslova daljnjeg održivog razvoja turizma Primorskog regiona Crne Gore. U sklopu ponude elitnog turizma preporučuje se i ulaganje u nautičke marine globalnog nivoa, pored ulaganja u kopneni prevoz za efikasniji duž-obalni promet.

Planom je predviđen rast ukupnih smještajnih kapaciteta do 2030. godine za oko 30.000 novih kreveta u odnosu na 2019. godinu. I to ubrzan rast hotelskog smještaja dok se privatan smještaj mora obuzdati.

U Primorskom regionu predviđeno je oko 7.000 kreveta u hotelima kategorije 4 i 5 zvjezdica dok je u nižim kategorijama predviđeno smanjenje kapaciteta.

Prostorni plan izdvaja potencijale ključnih razvojnih zona Primorskog regiona, zone Boke Kotorske, Budvansko-Petrovačke i Barsko-Ulcinjsko primorje..

Područje Ulcinja prepoznato je kao značajan razvojni potencijal kako za Crnu Goru tako i za opštinu Ulcinj. Pruža mogućnost za razvoj visokokvalitetnog turizma, smještajnog, ruralnog, ekološkog, zdravstvenog, kulturnog, nautičkog… Potencijal za razvoj visokog turizma predstavljaju plaže, posebno Velika plaža i Ada Bojana. U skladu sa proklamovanim ciljem razvoja održivog turizma, predlaže se uzimanje u obzir svih ograničenja prilikom planiranja i gradnje u vidu prirodnih uslova i stepenu zaštite tog područja. O čemu treba da se pozabave detaljni urbanistički planovi tih lokaliteta.

Kao potencijali za razvoj područja budvanske rivijere ističe se Slovenska plaža ali i ostrvo Sveti Nikola, koje je dijelom urbanizovano Planom obalog područja. Riječ je o dijelu ostrva površine 37.000 m2, koje je u vlasništvu Taksina Šinavatre, počasnog građanina Crne Gore i nekadašnjeg premijera Tajlanda. Pored njegove parcele nalazi se i dio površine 37.000 kvadrata, koji je u vlasništvu kompanije Montecco Development, Predraga Pavličića, supruga predsjednice Vrhovnog suda, Valentine Pavličić.

Podsjećamo, u avgustu 2018. godine poslanici tadašnje vladajuće koalicije predvođene  DPS-om jednoglasno su odbili amandman na Predlog plana obalnog područja koji je u ime  5.000 građana Budve podnio tadašnji lider SDP Ranko Krivokapić. Amandman je predstavljao apel građana i prijatelja Budve koji su peticijom tražili zaštitu ostrva Sv.Nikola, poznatog pod imenom Školj, popularno zvanog Havaji.

Planom PPPNOB na Školju je predviđena izgradnja turističkih kapaciteta sa oko 500 kreveta i marine sa 50 vezova, što je, po svemu sudeći, prenijeto u novi Prostorni plan.

U preporukama za razvoj budvanske zone istaknuto je i područje poluostrva Sveti Stefan, Miločerski park i plaže na Miločeru i Svetom Stefanu „po kojima je Crna Gora oduvijek bila poznata“.

„Potencijal koji je potrebno dopunjavati i podizati na viši nivo su i postojeći hotelski sadržaji, od kojih neki posluju i pod poznatim svjetskim brendovima imaju MICE (kongresni turizam) i spa&welness sadržaje“.

Riječ je očigledno o ekskluzivnom ljetovalištu Sveti Stefan – Miločer i brendu Aman Rizort, pa nije baš jasno da li se planom otvara put daljoj gradnji i devastaciji najpozatijeg turističkog kompleksa u Crnoj Gori.

Pogodne lokacije za razvoj u pojasu Boke i tivatske rivijere su zona Risan, Perast, Prčanj i Dobrota, Bigova, plaža Trsteno, sva prigradska i seoska naselja opština Kotor i Tivat, zaliv Trašte, Pržno, tivatska Župa, Ostrvo cvijeća, ostrvo Sv. Marko….

Kao novi ključni turistički potencijali hercegnovske rivijere ističu se poluostrvo Luštica, Meljine, Zelenika, Kumbor, Rt Kobila, Baošići, seosko područje opštine, sve do detaljisanja koje objekte treba u narednom periodu turistički valorizovati, poput Titove vile naprimjer.

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo