Povežite se sa nama

MONITORING

Ljudi zadatka

Objavljeno prije

na

Nedavno su u odvojenim sudskim postupcima oslobođeni Vasilije Mijović (58) i Vuk Vulević (37). Mijović je veteran ANB-a, prethodno ili paralelno je radio za srpsku tajnu službu, dok je Vulević iz kriminalnog miljea, ali da je, kako dio javnosti vjeruje, prvoklasni gangster – to nije dokazano. Moglo bi se ispostaviti da su ovu dvojicu neosnovano maltretirali godinama. Ili je, zapravo, posrijedi prostitucija državnih službi – na mig glavnih makroa stigmatizuju karakterne likove poput Mijovića i Vulevića da bi se držali „omerte” („zakona ćutanja”) a sve radi zataškavanja nekih od najkrupnijih zločina?

Za Vuka Vulevića čulo se 2002, kada je orgijao na platou ispred zgrade CB-a u rodnim Beranama. Nakon sprečavanja vjernika CPC da nalažu badnjake i koškanja s policijom, Vulević je pred protestanatima mlatarao pištoljima, pomoćniku načelnika CB-a prijetio ručnom bombom. Sa nekoliko saučesnika pobjegao je u lokalnu kasarnu, pa u brda; onda su ih pohapsili, ali ne i Vulevića.

Prema nekim indicijama, Vulević je već tada bio konfident SDB-a. Dan je objavio da se sa neredima u Beranama „dovodio u vezu i kao ‘ubačeni element’ Službe državne bezbjednosti; interesantno je da je ovaj Beranac i tada, kao i više puta kasnije, kada je označavan kao izvršilac najtežih krivičnih djela – uspio da umakne”.

Protiv Vulevića i ekipe je poveden postupak pred Osnovnim sudom u Beranama zbog napada na službena lica i nedozvoljenog nošenja oružja. Osuđen je na dvije godine, pa u ponovljenom postupku na šest mjeseci, ali presude je Viši sud u Bijelom Polju ukidao. Nakon decenije, tokom koje je Vulević uglavnom bio u pritvoru a pauzama su ga iz domovine potraživali po inostranstvu zbog drugih krivičnih djela, predmet je dospio kod sudije Vrhovnoga suda Radula Kojovića – koji je zamjenik Vesne Medenice i njen alter ego za sofisticirane zahvate. Krajem aprila ove godine Kojović je utvrdio kako je došlo do zastare i Vulević je oslobođen.

Za ubistvo Faiza Kadrića i ranjavanje petorice mladića u lokalu Insider u Cirihu 1999. protiv Vulevića nije bilo dokaza. Uhapsili su ga 2010. u Frankfurtu i izručili Crnoj Gori. U tom predmetu je, odlukom sutkinje Višega suda Ane Vuković, primjenom načela in dubio pro reo – sumnje da li je određena činjenica koja ide na štetu počinioca vjerodostojna ili ne, oslobođen 30. juna. Teretili su ga da je bio saizvršilac, dok je na 14 godina kao ubica osuđen Zlatko Ajković.

Tu su i drugi primjeri da Vulević u Medeničinom sudstvu uživa imunitet. Oslobođen je 2008. optužbe da je preko Monteplus company, gdje je suvlasnik, iz Venecuele švercovao 202 kilograma kokaina. Ta se masa droge tokom sudskih postupaka „istopila” na svega par stotina inkriminišućih grama, za koje Vulević u ponovljenom postupku i nije odgovarao. Kasnije su ga teretili samo zbog utaje poreza i doprinosa u Monteplusu, ali je i po toj optužnici 2011. oslobođen.

Taj narko-šverc preko Monteplusa bio je formalni razlog da ga 2005, po zamolnici MUP-a Crne Gore, uhapse u Beogradu i izruče. Vulevića je srpska policija lišila slobode dok je u lokalu sjedio u društvu sugrađanina Milana Čile Šćekića, takođe aktera beranskih nereda iz 2002, kao i Ljuba Bigovića – obojica su sada u ZIKS-u i u toku je ponovljeni postupak protiv njih za ubistvo Slavoljuba Šćekića. U istom predmetu, optužen je i Vulević, koji je u ukinutoj presudi oslobođen za zločinačko udruživanje.

Vulević je među prvima nezvanično osumnjičen za ubistvo Duška Jovanovića. Priveden je, uzeta mu je parafinska rukavica, ali policija tvrdi da nijesu nađene barutne čestice. Ekspertsko vještačenje iz Visbadena nije dalo pozitivan nalaz na dilemu da li su u golfu 3, iz kojeg je pucano na Jovanovića, pronađeni tragovi prisustva Vulevića. Za smaknuće Jovanovića nije optužen.

No, 2. juna 2004. Damir Mandić – pravosnažno osuđen kao saizvršilac ubistva Jovanovića –tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica detaljno je opisao navodnu ulogu Vuka Vulevića. Iz policije su, kako bi iskaz bio zakonski dokumentovan, odmah kontaktirali tadašnju vrhovnu državnu tužiteljku Vesnu Medenicu. Uputila ih je na višeg državnog tužioca Novaka Ražnatovića, na šta je uslijedio njegov odgovor: „Je li taj čovjek uhapšen? Polako, doći ćemo sjutra, neće nigdje pobjeći do ujutro”. Ujutro su se pojavili Mandićevi branioci i sugerisali mu da se brani ćutanjem i ne potpisuje priznanje od prethodne noći.

Aprila prošle godine je Dan objavio službenu bilješku – informaciju koju je Vasilije Mijović, kako tvrdi, dostavio pretpostavljenima. U njoj je prepričao razgovor sa bivšim pripadnikom SDB-a R.V. u hotelu Crna Gora dva dana nakon atentata na Jovanovića.

„R.V. je ozbiljno rekao: Ja znam ko je ubio Jovanovića”, napisao je Mijović. „Kada sam čuo rafalnu pucnjavu, izašao sam na terasu, jer mi je izgledalo da se puca blizu mog stana… Poslije minut-dva, vrlo brzo ulijeće vozilo golf 3 u moju ulicu i zaustavlja se. Iz njega izlaze dva momka munjevitom brzinom, brzo se presvlače… Vidim Vuka Vulevića i Damira Mandića. Vrlo brzo napuštaju vozilo i mjesto”.

Mijović tvrdi da mu je R.V. još kazao: „Znaš li ti ko su Vuk Vulević i Damir Mandić? Oni su službini ljudi, zvijeri’!” U tom trenutku, saopštio je, „primijetio sam na drugom kraju restorana svog bivšeg šefa, takođe visokog funkcionera MUP-a, i rekao mu za moj razgovor sa R.V.”

Uslijedila je kanonada demantija. MUP i ANB su tvrdili da se Mijovićeva službena bilješka ne nalazi u njihovim arhivima. U formi pismenog odgovora na poslaničko pitanje, vicepremijer i ministar pravde Duško Marković je saopštio: „Provjerom je ustanovljeno da u dokumentacionom fondu ANB nema nijednog dokumenta sa potpisom Vasilija Mijovića”.

Hronološkom provjerom, dolazi se do, u najmanju ruku, indikativne činjenice – 29. maja 2004, istog dana, kada je Mijović razgovarao sa R.V. i o tome odmah informisao svog „bivšeg šefa”, policija je na opisanom parkingu zbilja pronašla golf 3 iz kojeg je ubijen Jovanović.

U Beograd, gdje je Mijović boravio nakon puštanja iz pritvora u aferi Zeta film, radi uzimanja iskaza upućen je juna 2011. Radomir Ivanović, sudija za istrage podgoričkog Višega suda. Mijović mu je, prethodno oslobođen čuvanja službene tajne, potvrdio autentičnost bilješke; pozvao se i na jednog drugog svjedoka, no tužilaštvo, osim saslušanja Mijovića i R.V. nije upućivalo prijedlog da se bilo ko drugi saslušava.

Ivanović je u toj stvari bio u „konfliktu interesa”, jer je predsjedavao vijećem Višega suda koje je 31. decembra 2009. ukinulo pritvor Vuleviću. Apelacioni sud je kasnije utvrdio da je takva Ivanovićeva odluka nezakonita. Svejedno, Vulević je dobio priliku – da ućutka Mijovića.

Mijović je upravo sudiji Ivanoviću ispričao da su ga Vulević i sa njim za javnost neimenovani Beranac „kojem je ranije suđeno za šverc narkotika” 11. aprila 2010. u Beogradu pokušali ubiti. Uspio je, kako je kazao, da se odbrani, ali je tom prilikom zadobio teže povrede glave i oka. Da mu priča nije bez osnova, dokazuje i to da je zamjenik prvog opštinskog tužioca Beograda tim povodom izdao nalog za sprovođenje istrage, sa kvalifikacijom da se radi o ubistvu u pokušaju.

Mijović je preko štampe poručivao tadašnjem šefu ANB-a Dušku Markoviću „da ne šalje mafiju i ubice”. Mijović je grmio: „Prvo je puštio ubicu iz pritvora, pa ga je poslao na mene na njihovim poznatim poligonima smrti u Beogradu”…

A onda je, ničim izazvan reklo bi se, Mijović 17. januara ove godine doletio na Aerodrom Golubovci, gdje su ga uhapsili i spakovali u ZIKS. Tamo je boravio tri dana, pa je pušten da se brani sa slobode.

Kao dlanom o dlan, policija je ukinula međunarodnu poćernicu za njim; tužbe protiv njega su popadale jedna za drugom; ukinuta je presuda na tri mjeseca robije zbog Zeta filma; Viši sud potvrđuje presudu da Mijović nije falsifikovao diplomu, pa će ga vratiti u službu ili materijalno obeštetiti; presuda zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz 2010. na šest mjeseci zatvora u ponovljenom postupku je 28. juna o.g. pred Osnovnim sudom ukinuta.

U grobnoj tišini, proljetos je obustavljena istraga o službenoj bilješci oko ubistva Duška Jovanovića. Dotle pričljivi Mijović tim povodom se nije oglašavao.

Kondukter pukovnik

Vasilije Mijović, rođen 23. marta 1954. u Golubovcima, Opština Titograd.

U prethodnom životu, prije rata, Mijović je u Titogradu bio kondukter autobusa gradskoga saobraćaja. Potom je pripadnik paravojnih jedinica Resora državne bezbjednosti (RDB) MUP-a Srbije, ratuje širom Hrvatske i BiH, avanzovao čin pukovnika RDB-a.

Na prostoru Baranje, tada dijelu samoproglašene RSK, prema izjavama dvojice zaštićenih svjedoka Haškoga suda, Mijović je kao komandant JATD-a (Jedinice za antiteroristička djejstva) navodno bio umiješan u krađe automobila i falsifikovanje saobraćajnih dozvola.

U radnom odnosu u MUP-u Crne Gore – Službi državne bezbijednosti (sada ANB), tvrdi „po nagovoru lično Mila Đukanovića”, bio je od 15. marta 1998. do 15. februara 2006. godine.

„Iako je formalno imao rješenje specijalnog savjetnika a potom i višeg inspektora SDB-a odnosno ANB-a”, piše Duško Marković u svom odgovoru na poslaničko pitanje, „Mijović nije bio angažovan u ovoj službi već u Kabinetu ministra”.

Rješenjem ministra unutrašnjih poslova bio jedno vrijeme viši inspektor Centra SDB-a u Beranama.

Formalno su ga iz Uprave policije optužili za nezakonito pribavljanje falsifikovane diplome o završenom Pravnom fakultetu u Sarajevu. Mijoviću je 15. februara 2006. izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u ANB-u.

Fenomen

Od 21. maja 2005. do 31. decembra 2009. Vuk Vulević je sjedio u ZIKS-u, kada je pušten na slobodu. Potom je 21. juna 2010. uhapšen u Njemačkoj i izručen Crnoj Gori. Iza rešetaka ZIKS-a bio je do 29. juna ove godine.

Ukupno, od 2005. do 2012, Vulević je u ZIKS-u i (neznatno) tranzitnim zatvorima bio šest godina i sedam mjeseci. Terećen je za razna krivična djela u više istraga i sudskih procesa, no protiv njega nikada nije donijeta pravosnažna osuđujuća presuda!

Tokom boravka u ZIKS-u, prema tvrdnjama ranijeg upravnika ove ustanove Željka Jočića, posjećivali su ga u više navrata pripadnici ANB-a, među njima navodno Zoran Lazović i Duško Golubović.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo