Povežite se sa nama

FOKUS

LOKALNI IZBORI – GLOBALNE POSLJEDICE: Trijumf Đukanovića, sumrak slobode

Objavljeno prije

na

Tako vam to dođe: nakon prošlonedjeljnih lokalnih izbora, liste pod zajedničkom firmom Milo Đukanović (DPS, saradnici i prijatelji) osvojile su apsolutnu vlast u Podgorici, Danilovgradu, Bijelom Polju, Pljevljima, Žabljaku i Šavniku. Članice vladajuće koalicije na državnom nivou mogu, postizbornim sporazumima, nastaviti ili preuzeti lokalnu upravu u Baru, Golubovcima, Kolašinu i Plavu. Bošnjačka stranka osvojila je dovoljno glasova da sama formira skupštinsku većinu u Rožaju. Pridruže li im se, ipak, partneri sa državnog nivoa zastupljeni na listama Đukanovića i Ivana Brajovića, opoziciju u Rožajama predstavljaće jedan jedini odbornik!?

Opozicija je izgubila Kolašin a nije dobila ništa. Zapravo, već je i zaboravljena činjenica da je SNP, na izborima održanim nedjelju dana ranije, odbranila vlast u Plužinama. To bi bilo to.

Idemo dalje i dobro je, pjevali su momci iz jugoslovenske/hrvatske/riječke grupe FIT 1989. godine (numera Rokenrol je kriv za sve), u vrijeme dok je u Crnoj Gori DPS – tadašnji Savez komunista – vagao, nakon pada Berlinskog zida, mora li, i pod kojim uslovima, ozakoniti višepartizam. Prvi višeparlamanetarni izbori održani su godinu kasnije. I još od tih vremena opozicija nije upisala lošiji izborni rezultat. Uz to, minule lokalne izbore pamtićemo još po dva „detalja”. To su statistički podaci koji ukazuju na zabrinjavajuće mali odziv glasača i fotografije krvavih glava opozicionih aktivista koji su tokom izbornog dana, nadgledajući regularnost glasanja, „zalutali” u jedan od DPS zabrana na perifieriji Podgorice.

Kako je to već udešeno u Crnoj Gori, svako na svoj način tumači ono što se zbivalo prošle nedjelje na biralištima od Bara na jugu do Plava i Pljevalja na sjeveru zemlje. Tako, recimo, izborno nasilje postaje trend koji je sve teže ignorisati. Sa time se, čak, slaže i prvi čovjek vladajuće koalicije, zvanični predsjednik svih građana ove zemlje koji je – silom na sramotu – vladajućoj koaliciji rentirao ime. Rizikujući da na taj način prekrši Ustav (član 97, paragraf pet, „Predsjednik Crne Gore ne može obavljati drugu javnu funkciju”). Zvaničnu (predsjednik DPS-a) ali i promotivnu (sve liste DPS-a i partnera nosile su naziv Za dobro građana… Pobjednički! Milo Đukanović).

Đukanović je, dan nakon izbornog slavlja, pred novinarima pojasnio da još nije razmišljao o tome da li će se, kao predsjednik države, odreći upravljanja partijom. ,,Nismo o tome stigli da razgovaramo, sve je bilo iznenadno, i moja kandidatura za predsjednika, a odmah iza toga su uslijedili lokalni izbori, tako da ćemo u novim okolnostima sada razgovarati u mirnijoj atmosferi”. Ako je neko zaboravio, predsjednički izbori održani su prije nekih 45 dana, 15. aprila. Ali su u Vladi i vladajućoj partiji imali prečeg posla od toga da razmišljaju na temu poštovanja Ustava. Vlast u Podgorici i(li) Šavniku je bila preča. Na sličan način Đukanović objašanjava i svoj predizborni angažman, čak i nakon polaganja zakletva koja ga je, makar formalno, učinjela predsjednikom svih građana. ,,Sve što sam rekao na konvenciji DPS-a bio bih spreman da ponovim na konvenciji bilo koje druge partije koja me pozove da govorim, ali uz pretpostavku da je u pitanju partija koja poštuje državu Crnu Goru”, objašnajva zvanični predsjednik Crne Gore. Ali istovremo i dodaje nešto što se nikako ne može uklopiti u ponuđeni mozaik. Đukanović, naime, tvrdi kako rezultati izbora „opominju da državne interese ne možemo u potpunosti odvojiti od uloge DPS-a”. Podrazumijeva se da važi i obrnuto. Na primjer: ko je protiv DPS taj ni državi ne misli dobro.

To građane dovodi pred problem da ni vlast ni opozicija ne shvataju jasno značenje sve većeg broja izbornih apstinenata. Nije to samo umijeće vlasti da zastraši i demotiviše svoje političke protivnike. Kao što nije ni riječ o vještini opozicionih lidera da animiraju sve one koji – na ovaj ili onaj način – nijesu postali dio „tradicionalnog” biračkog tijela vladajuće kolaicije. Tzv. siguran glas. Problem je veći. Ljudi ovdje, poslije tri decenije neuspiješnog eksperimenta koji je trebalo da potvrdi tezu o smjenjivosti vlasti na izborima, gube vjeru u demokratiju, institucije i procese. I, da parafraziramo Vladimira Gligorova iz jednog teksta koji možete pročitati o ovom broju Monitora, mnogo više brinu o cijeni vize i putne karte u jednom pravcu, za neku od destinacija gdje se može naći pristojno plaćen posao, nego što ih interesuje mogući uticaj njihovog glasa na izborima. Aktuelni izborni rezultati najavljuju mogućnost da bi se broj apstinenata lakše mogao povećati, nego što bi ga – pozicija i opozicija zajedno – mogli povratiti na brojke na koje smo računali prije parlamentarnih izbora 2016. i operacije državni udar, odnosno, terorizam u pokušaju.

Izborno nasilje svakako ne ide u prilog povećanog odziva birača. Njegovo postojanje ne spore ni dobitnici prošlonedjeljnih izbora. Samo što oni marginalizuju uticaj tih dešavanja na izborni proces.

„Vjerujem da ćemo se složiti da par pojedinačnih incidenata bez tragičnih posljedica ne može ugroziti ocjenu da smo imali demokratski ambijent u kojem su ljudi mogli slobodno da izraze volju”, analizira Milo Đukanović. „Nijedan incident se nije dogodio na samom izbornom mjestu… A bilo je samo pitanje trenutka kada će se ljudi iz DPS-a spontano organizovati da ne dozvole upad u svoju kuću, jer ovdje nije u pitanju incident na izbornom mjestu nego pokuša jedne grupe opozicionih prvaka da uđu u izborni štab DPS-a”. Sječate li se ‘90-tih i priča o „golorukom narodu” koji je „žestoko uzvratio”. Sličnost u interpretaciji događaja je fascinantna. Kao i akateri, u ostalom.

Mlađi politički naraštaji koji, tvrde, ne pamte ta vremena na Đukanovićevu prozivku o upadu u sigurnu DPS kuću kao o traženju đavola odgovaraju konstatacijom da su oni, zapravo, „tražeći pravdu naišli na vaše (DPS) đavole” (Vladislav Dajković, generalni sekretar Prave Crne Gore).

„Već uobičajene zloupotrebe državnih resursa, ucjene poslom, otkupljivanje ličnih karata i upotreba državotvorno svjesnih mafijaša i batinaša na izborni dan, prepreke su koje su toliko očekivane, da ih je skoro pa neumjesno više koristiti kao opravdanje”, smatra Slaven Radunović, nosilac liste DF-SNP u Podgorici, „S tim, jednostavno, moramo računati sve dok DPS i Milo Đukanović organizuju izbore. Prema tome, moramo se pozabaviti drugim razlozima, a njih je mnogo”.

Matricu okrivljavanja drugih za vlastiti neuspjeh posebno je razvio Nebojša Medojević „Cilj politike ostatka opozicije i Ambasade SAD-a je bio da se oslabi DF i ojača DPS. Evo to se desilo. Mi smo i dalje spremni za proteste…”, naveo je Medojević na svom fejsbuk profilu. ,,Da vidimo sad Bečića i Abazovića. Njihove odbornike su prebijali”. Ako vam se čini da ste slične primejdbe već čuli u pravu ste.

Ni Radunović nije odolio da se, po istom obrascu uhvati u koštac sa opozicionim liderima – teoretskim partnerima za svrgavanje DPS nakon višedecenijske vladavine, a suštinskoj konkurenciji sa kojom se grozničavo bore za prevlast nad kontingentom tzv. opozicionih birača.

„Ako su ogromni novac i energija, uloženi u projekat Koalicija za 21. vijek imali za cilj rušenje režima – projekat je potpuno propao, jer je DPS jači nego nikad. Ako je cilj projekta bio slabljenje DF-a, kao glavnog protivnika sluganske državne politike Crne Gore, onda je on djelimično uspio”, smatra Radunović, „ Naravno, daleko od toga da nisam svjestan mnogih propusta DF-a i dijelom svoje odgovornosti za njih. Siguran sam da ću u nastupajućem periodu naći prikladan način da na njih ukažem i da se prema tome odredim”. Radunović nije objasnio koliko taj nastupajući period traje.

Ranko Krivokapić nije imao dileme. I pored činjenice da njegova SDP u koaliciji sa Demosom Miodraga Lekića nije ušla u podgorički parlament (kako sada stvari stoje nedostaje im nepunih 40 glasova) on pitanje svoje odgovornosti odlaže za 2020. godinu. Nakon narednih parlamentarnih izbora. Ako rezultati ostanu loši kao i sada. I, mjesto ostavki, Krivokapić i Lekić su najavili povratak u parlament. Tamo se već nalazi DF i nezavisni poslanici – odmetnici iz poslaničkih klubova Demosa i SNP-a. Demokrate i URA, opozicioni „pobjednici” minulih lokalnih izbora, tvrde kako ostaju dosljedni ideji da se u Skupštinu neće vratiti pod postojećim uslovima.

Partije su slobodne i sposobne da odlučuju o načinu svog političkog angažmana. Moguće je, međutim, da su već zaboravili: prije nešto više od godinu, u jeku stvarnog i jedinstvenog opozicionog bojkota, na lokalne izbore u Nikšiću izašlo je svega 45 odsto upisanih u birački spisak. Pri tom je 11 odsto onih koje su lokalne i državne vlasti istjerale na birališta prekrižalo listić, pa je nevažećih glasova bilo više nego glasača klijentelističkog SD-a (dobili četiri odbornička mandata). U tom je trenutku, dakle, opozicija u Nikšiću teoretski raspolagala sa 60 odsto glasačkog tijela, u idelanim uslovima kada glasaju svi upisani u birački spisak.

Godinu kasnije, uz mnoštvo nedosljednosti, pregršt međusobnih optužbi i sijaset poteza koje bi DPS platio suvim zlatom (najava rušenja postojećih spomenika, novih negiranja crnogorske nacije, tvrdnji da referendumski 21. maj nije praznik nego dan žalosti…) opozicija je stigla tu gdje jeste. Problem je što tu sudbinu dijeli i velika većina građana Crne Gore. Možda nijeste izračunali – i prošlonedjeljni „trijumf” Mila Đukanovića i njegovih saveznika izboren je listićima manje od trećine biračkog tijela koje je imalo pravo glasa. Prije ili kasnije i ta ignorisana tiha većina naći će načina da se oglasi. Nepoznanica je treba li to da nas plaši ili uliva novu nadu.

Zoran RADULOVIĆ

Kako Šule kaže

Kolašinsku vlast, naredne četiri godine, ukoliko ne bude velikih iznenađenja, činiće, uz DPS i SD i Grupa birača (GB) pod vođstvom Mila Šukovića i Milete Bulatovića.

GB je na lokalnim izborima osvojila tri mandata koji su nepohodni DPS i SD za većinu u lokalnom parlamentu. Šuković je dva dana nakon izbora, zvanično najavio spremnost za koalicionu vlast, a sve u cilju, kako je kazao, ,,interesa Kolašina”. Nazvanično, neće biti ni malo skromni u zahtjevima kad je riječ o interesima svoje političke grupacije.

GB, je uspjela da zadobije povjerenje blizu 500 Kolašinca. Činjenicu da će ,,Mikan i Šule” ponovo na velika vrata vraćaju u kolašinsku vlast, novinari su nazvali povratkom otpisanih.

Mnogo je razloga zbog kojih su dugogodišnji predsjednik Opštine Kolašin Bulatović i njegov saborac i bivši predsjednik SO Šuković već trebalo da budu otpisani iz političkog života te varoši. Tokom minulih sedam godina politički neistomišljenici sumnjičili su ih za zloupotrebu službenog položaja, višemilonosku šetu nanijetu Kolašinu, neumjereno trošnje novca građana, sumnjive ugovore za infrastrukturne projekte…

Državno tužilaštvo nikada nije saopštilo rezultat istraga u kolašinskoj lokalnoj upravi sprovedene po krivičnoj prijavi SDP-a iz 2009. godine. SDP je Šukovića i Bulatovića sumnjičila da su „zloupotrebom političke moći, učinili više krivičnih djela sa koruptivnim elementima”. Prema mišjenu odborničkog kluba SDP nezakonite su bile odluke o prodaji zemljišta u državnoj svojini i odluka o zaduženju i davanju imovine pod fiduciju, kojom se opština Kolašin zadužila kod Komercijalne banke AD Budva, u iznosu od 200.000 eura, bez prethodne saglasnosti Vlade.

Odbornici SDP u krivičnoj prijavi naveli su primjer odluke o raspodjeli stanova kojom su, kako tvrde, 24 stana u takozvanoj Holandskoj kući umjesto licima sa niskim primanjima (18 stanova) i licima u stanju socijalne potrebe (6 stanova) raspodijeljena suprotno njihovoj namjeni.

Po mnogim mišljenjima, upravo je saradnja sa GB Mikan i Šule 2014. godine DPS u Kolašinu koštala gubitka vlasti. Sve to nije osujetilo odličan izborni rezultat GB ove godine. GB je minule četiri godine važila za mjesto gdje su se okupljali otpušteni radnici lokalne uprave. Navodno, svo vrijeme Šuković je iz pozadine rukovodio štrajkom onih koji su, u postupku racionalizacije, ostali bez posla.

Tokom predizborne kampanje za poslednje lokalne izbore iz GB su pribjegli svojevrstnom lukavstvu. Na izbornoj listi te političke grupacije bili su, uglavnom, mladi ljudi. Onima koji poznaju kolašinski politički život jasno je da će bez obzira na ime i prezime predstavnika GB u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti te varoši glavnu riječ imati Šuković.

D. ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo