Povežite se sa nama

FOKUS

NA UDARU ANDRIJANA KADIJA I VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ima li vas?

Objavljeno prije

na

andrijana kadija (2)

U toku je nova čistka nebodobnih. Preciznije – stara koja, kad su u pitanju aktuelne mete režima, ulazi u završnu fazu. A sprovodi se po već uhodanom modelu po kom se kritičari optužuju da su ono protiv čega se bore. Svjedoci ratnih zločina da su zločinci, oni koji govore o organizovanom kriminalu da su šefovi kriminalnih grupa, i tako redom. Sada se oni koji se bore protiv gaženja profesionalnih novinarskih standarda optužuju da ih krše, a oni koji se bore protiv korupcije da su koruptivni, odnosno u konfliktu interesa. Aktuelne mete režimske mašine su dvije žene – Andrijana Kadija, generalna direktorica Radio Televizije Crne Gore (RTCG) i Vanja Ćalović-Marković, direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS).

Kad ovaj broj Monitora bude u prodaji, Andrijana Kadija možda više neće biti generalna direktorica RTCG. U četvrtak, sedmog juna, biće održana sjednica Savjeta RTCG na kojoj se očekuje rasprava o njenom razrješenju. Inicijativu o razriješenju Kadije na prethodnoj sjednici Savjeta RTCG podnio je član tog tijela Mimo Drašković, a nakon skoro pola godine pritisaka i iščekivanja takvog poteza od strane jednog dijela Savjeta. Operacija RTCG započela je kada je prije više mjeseci Agencija za sprečavanje korupcije, na čijem je čelu Sreten Radonjić, prijatelj premijera Duška Markovića, pokrenula postupke protiv nepodobnih u Savjetu, koji su uz pomoć skupštinske većine završeni njihovim razrješenjima. Goran Đurović i Nikola Vukčević razriješeni su i pored odluke suda da su razrješenja sporna, ali i pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, odnosno Brisela. Ostalo je još da se vlast obračuna sa nepodobnim menadžmentom, i ta se završnica već neko vrijeme očekuje.

„Proces preuzimanja kontrole vlasti nad javnim servisom započeo je nezakonitim odlukama Skupštine Crne Gore da smijeni članove Savjeta RTCG, prvo Nikolu Vukčevića u novembru 2017. godine, a zatim Gorana Đurovića u decembru 2017. godine. Razrješenja sa funkcija ovih članova Savjeta, izvršena su uprkos sudskom postupku koji je Vukčević pokrenuo protiv odluke ASK koja je poslužila kao osnov za njegovu smjenu, i uprkos upozorenju 111 NVO da osnov za razrješenje Đurovića nije propisan zakonom, HRA je nazvala desantom vlasti na RTCG, koji se sada završava inicijativom za smjenu generalne direktorice”, ocijenila je ove sedmice Akcija za ljudska prava, i podržala najavljeni protest dijela civinog sektora zbog inicijative za razrješenje Kadije. Protest organizuje NVO Media centar, na čijem su čelu Duško Vuković, analitičar medija i Goran Đurović, bivši član Savjeta RTCG.

Kadiji se sada stavlja na teret ugovor RTCG sa Centrom za građansko obrazovanje (CGO) koji, po mišljenju Draškovića ali i nekih drugih članova Savjeta nije u skladu sa ,,međunarodnim odredbama nezavisnosti javnog servisa i Zakona o RTCG. Ne ulazeći u valjanost samog ugovora, više je nego jasno da se ne radi o zahtjevu ljubitelja nezavisnih javnih serivisa da razriješe direkorku koja se o tu nezavisnost ogriješila. O tome koliko Drašković ljubi nepristrasnost govori i njegovo nedavno pojavljivanje na promotivnom skupu Demokratske partije socijalista (DPS), odnosno njenog lidera Mila Đukanovića. Nakon što je NVO Media centar zatražio da Drašković zbog toga podnese ostavku, te da se o tome raspravlja na Savjetu, nije se desilo – ništa. Toliko i o većini u Savjetu.

To naravno nije sve o senzibilitetu Savjeta RTCG, bar njegovog većeg dijela, za međunarodne standarde i nezavisnost javnog serivsa. Na prethodnoj sjednicu, koja je okončana zahtjevom Draškovića za razrešenje Kadije, čuo se i zahtjev da ona Savjetu na dnevnoj bazi podnosi izvještaje o svom radu, što je Kadija odbila. Taj zahtjev pokrenuo je aktuelni predsjednik Savjeta Ivan Jovetić. On je u Savjetu zamijenio razriješenog reditelja Nikolu Vukčevića. Jovetićev predlog podržala je tada većina prisutnih članova Savjeta.

Ljubitelji nezavisnosti javnih servisa i međunarodnih standarda izgleda su preumili da Preporuke Komiteta ministara Savjeta Evrope iz 1996. godine recimo jasno kažu da – „utvrđivanje programske šeme, proizvodnja i uređivanje programa treba da budu isključivo u nadležnosti organa upravljanja radio-difuznih organizacija javnog servisa. Shodno tome, nadzorna tijela takvih or-ganizacija ne mogu ni pod kojim uslovima da vrše apriori kontrolu nad prog-ramima”.

Klima u Savjetu RTCG trenutno je takva da je razrješenje gotovo izvjesno. Hoće li ovoga puta uroditi plodom protesti civilnog sektora i dijela kolega iz medija i upozorenja međunarodne zajednice, biće poznato uskoro. Već se, međutim, pominju stara provjerena imena režima, koja bi mogla da zamijene Kadiju. Jedna od njih je dugogodišnja direktorica RTCG Radojka Rutović, čija je smjena bila jedan od uslova formiranja prelazne vlade. S Rutovićevom ili bez nje, očito je da Đukanović opet pali mrak na javnom servisu. Ali ne samo tu. Još nema napretka kad je u pitanju istraga o pokušaju ubistva novinarke Vijesti Olivere Lakić, a pored uobičajenih pritisaka na medije koje ne kontroliše, izmjene medijskih zakona, upozoravaju iz dijela medijske zajednice, poslužiće da se dodatno disciplinuju neposlušni mediji.

Vlasti ne disciplinuju samo medije. Agencija za sprečavanje korupcije na čelu sa Radonjićem, je nakon zasluga u operaciji RTCG, krenula na direktoricu MANS-a Vanju Ćalović-Marković, članicu Savjeta RTCG. Ćalovićeva je Radonjićeva dugogodišnja kritičarka, a direktor ASK odavno ne krije želju da bi direktoricu MANS-a rado vidio van Savjeta institucije kojom rukovodi.

Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) tvrdi sada da je Vanja Ćalović- Marković prekršila član 7 stav 1 i 2, i član 8 Zakona o sprječavanju korupcije.

Ovako Agencija to obrazlaže: ,,Za vrijeme obavljanja javne funkcije, članice Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije, kao izvršni direktor NVO MANS zaključila dana 04.12.2015. godine Ugovor broj NEAR-TS 2015/370-248 pod nazivom Fair elections free of corruption, po osnovu kog je NVO MANS ostvarila prihod u iznosu od 149.000,00 eura, sa ugovornom obavezom podnošenja prijava Agenciji za sprječavanje korupcije, dakle organu vlasti u kojem obavlja javnu funkciju, a povodom parlamentarnih izbora održanih oktobra 2016. godine i zbog čega je po prirodi stvari neposredno i lično bila zainteresovana za ishod podnešenih prijava Agenciji od strane NVO MANS, a čime je očigledno da je kao javni funkcioner javni interes podredila svom privatnom interesu i time se našla u sukobu interesa”.

Sve se odigrava po sličnom receptu za RTCG, pa je Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) proslijedila odluku o navodnom konfliktu interesa članice Savjeta Vanje Ćalović-Marković skupštinskom Odboru za antikorupciju, koji će odlučiti da li će je smijeniti. Kada će informacija ASK biti na dnevnom redu Odbora za antikorupciju, predsjednica Daliborka Pejović (DPS) još nije saopštila.

ASK je odlučivala po ranijoj prijavi nekadašnjeg saradnika direktorice MANS-a Vuka Maraša, koji je prijavu podnio na zahtjev Ćalović Marković, a nakon tadašnjih optužbi Sretena Radonjića na njen račun. Ona je, objašnjava, htjela tada da se ta stvar konačno iznese na čistac. To što je odluka donijeta baš sada, i što je Agencija u ovom trenu se bavila tom prijavom, direktorica MANS-a vidi kao revanšizam.

„Činjenica je da je ova odluka donijeta sada, nakon više od dvije godine, a posle izvještaja EK, u kojem se upravo moje kritike ekpslicitno navode kao njihov stav, pokazuje da je riječ o pukom revanšizmu”, saopštila je ona. Takođe, navela je, odluka je nezakonita i sa proceduralnog aspekta, netačna i nije zasnovana na činjenicama, dokazima i argumentima.

Da Radonjić veoma kreativno tumači Zakon o konfliktu interesa, vidjelo se i u slučaju RTCG, pa je Ćalović-Marković, pored upravnog spora koji je pokrenula protiv ASK, najavila i tužbu sudu.

Tužbu će podnijeti, kazala je, ukoliko se Skupština odluči na njeno razrješenje, ne dajući joj priliku da se izjasni o optužbama, dok je upravni spor protiv ASK pokrenula zbog, kako je saopštila, bitnih povreda pravila postupka prilikom donošenja odluke o njenom navodnom kršenju zakona. Ona je objasnila da kao članica Savjeta nikada nije odlučivala o inicijativama MANS-a, jer Savjet nema nadležnost da odlučuje o konkretnim slučajevima.

Više je nego jasno da će Đukanović nakon dolaska na čelo predsjednika države , krenuti u preuzimanje još veće i potpunije kontrole nad društvom. U čistku svih koji bi mu se mogli naći na tom putu. Neposlušni mediji i kritičari u civilnom sektoru stara su meta.

Samo ovo društvo može ga u tome zaustaviti. Slaba su nadanja u izvanjske autoritete. Zato je pravo pitanje – ima li vas?

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo