Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazo bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena  korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio njegov kredibilitet. Tako je javno priznao strah od istine

Prema sopstvenom priznanju, Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković nije korumpiran. To je VDT saopštio u ponedjeljak, na vanrednoj konferenciji za štampu koju je Tužilaštvo sazvalo na njegov zahtjev. „Ja sam miran jer takvih dokaza nema niti ih može biti“, rekao je Stanković pred brojnim novinarima i još brojnijim gledaocima direktnog prenosa njegovog vanrednog obraćanja.

VDT je pojasnio kako treba da odgovaraju oni koji su, eventualno, u njegovo ime, a bez njegovog znanja, nekome nešto obećali i zauzvrat nešto uzeli. „Ukoliko je bilo ko zloupotrebljavao moje ime, neka snosi odgovornost “.

Još je Vrhovni državni tužilac pozvao institucije da utvrde istinu!? Kao da to nije svakodnevni posao njegovog Tužilaštva, Uprave policje, Agencije za sprječavanje korupcije, nego nešto što se radi po pozivu i uz dobre preporuke. Onda je Stanković otišao sa vlastitog presa, „zbog ranije preuzetih obaveza“.

Bez objašnjenja. I, mnogo važnije, bez podnošenja ostavke. A pred novinare i gledaoce stao je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, sa zadatkom da  bez ostupnice brani lik i djelo svog pretpostavljenog. Od Katnića smo saznali da Stanković neće podnijeti ostavku, a da ge on neće saslušati u vezi optužbi za korupciju koje je, dan ranije, mogla da čuje sva Crna Gora.

Tada je (u nedjelju) odbjegli tajkun Duško Knežević objavio snimak telefonskog razgovora u kome, navodno, sekretar Vrhovnog državnog tužioca Nenad Vujošević (nema zvanične potvrde da je osoba sa snimka zaista N.V.) potvrđuje da je od njega uzimao novac, 700-800 hiljada eura kaže Knežević, i nosio ga svom šefu i ostalim tužiocima, kao naknadu za usluge vlasniku nekadašnje Atlas banke (boks1).

Ako vjerujemo akterima tog razgovora, Vujošević je dio koruptivnog lanca koji vodi do čelnih ljudi Tužilaštva. Njih Duško Knežević navodno podmićuje, godinama i stotinama hiljada eura (u jednom obračanju vlasnik Atlas Grupe pominje milion eura) kako bi ostavili na miru njegove klijenta iz poslova e-trgovine. I njihov novac.

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

Na prijedlog predsjednika države Skupština bi, prostom većinom, trebalo da izabere nasljednika Šućka Bakovića na mjesto Zaštitnika ljudskih prava. Kandidata – i dobrih i loših – ima

Predsjednik  Milo Đukanović oglasio je, krajem prošle nedjelje, Javni poziv za predlaganje kandidata za Zaštitnika ljudskih prava i sloboda (ombudsmana).

Od tada teče dvonedjeljni rok u kome naučne i stručne institucije i nevladine organizacije „čija je osnovna djelatnost zaštita ljudskih prava i sloboda“ mogu Kabinetu predsjednika dostaviti obrazložene prijedloge i biografije svojih kandidata. Potom će Đukanović, navode iz njegovog kabineta, obaviti dodatne konsultacije da bi Skupštini predložio jednog kandidata. I taj/ta će postati ombudsman (mandat u trajanju od šest godina) ukoliko dobije podršku proste većine, odnosno vladajuće koalicije predvođene Đukanovićevim DPS-om.

“Neblagovremeni i nepotpuni predlozi neće biti razmatrani”, naglašeno je u pozivu. Kao potvrda da  su se Predsjednik i njegovi saradnici prispjelog posla prihvatili sa dužnom pažnjom.  Kako i dolikuje izboru osobe koja će predvoditi „nezavisnu i samostalnu“ Instituciju kojoj je, Ustavom, zadato da štiti ljudska prava i slobode sve „pridržavajući se i načela pravde i pravičnosti“.

Možda nijeste primijetili, ali Crna Gora od 30. juna nema ombudsmana.

Tada je Zaštitnik Šućko Baković obavijestio Skupštinu da mu je, prije isteka mandata, „nastupio razlog za prestanak funkcije“ zbog odlaska u starosnu penziju.  Baković je  parlamentu sugerisao da bi , prema Zakonu o Zaštitniku, do izbora novog ombudsmana njegove poslove trebalo da obavlja zamjenik sa najdužim stažom na toj funkciji.

U konkretnom slučaju kandidati su bili Zdenka Perović i Siniša Bjeković. A oni su na funkciju zamjenika imenovani, položili zakletvu i stupili na funkciju istog dana – 20. januara 2015.

Suprotno očekivanjima da će odluku o imenovanju vršioca dužnosti Zaštitnika do izbora Bakovićevog nasljednika donijeti, ako ne plenum, a ono makar nadležni skupštinski odbor, posao je završen u kabinetu Generalnog sekretara Skupštine Aleksandra Jovićevića. Pisanim Mišljenjem u kome stoji kako „imajući u vidu da je Perović položila zakletvu prije Bjekovića, po našem mišljenju, ona treba da obavlja poslove Zaštitnice do imenovanja novog ombudsmana“.

Pokazalo da ta stvar sa Mišljenjem –  čak ni u čisto formalnom smislu – nije tako jednostavna. Zakon o Zaštitniku, ne propisuje način, na koji će najstariji zamjenik preuzeti nadležnosti Zaštitnika.

Dok u Skupštini vjeruju da je Mišljenje Generalnog sekretara sasvim dovoljno da obavi taj posao, iz Ministarstva finansija traže da im se dostavi „odluka“ na osnovu koje će Zdenki Perović obračunati ombudsmansku zaradu. Zbog toga su  kasnile plate za svih 37 zapošljenih u Instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

To je forma. Suština je još nezgodnija. I ne tiče se samo novca, mada cijela priča ima i  finansijski dio.

„Obavještavam vas da još nijesam primila uplatu po osnovu rješenja o isplati naknade za neiskorišćeni godišnji odmor za 2016. godinu“, stoji u Urgenciji koju je zamjenica Zdenka Perović, početkom juna, uputila Generalnom sekretaru Zaštitnika I. K., „Ovim dopisom urgiram da se hitno izvrši isplata po predmetnom rješenju, jer sve okolnosti nepostupanja po Zakonu kada sam ja i moja prava iz radnog odnosa u pitanju, ukazuju na Vašu, ili ne znam čija još može biti,  samovolju u namjeri da se ja onemogućim na ostvarenje prava iz radnog odnosa“.

Slijedi opomena (zaposleni u Instituciji ombudsmana, insistirajući na anonimnosti, kažu da je to prijetnja): „Upozoravam Vas da ovakvo postupanje predstavlja omalovažavanje odnosno mobing, te da ću, ako se takav tretman nastavi, preduzeti zakonske mjere“. Pa potpis, pa pečat…

Koliko sjutra, Generalni sekretar Zaštitnika odgovara njegovoj zamjenici: „Upravo Vi, iz Vama dobro poznatih razloga, trebali bi biti posebno senzibilni i oprezni prilikom korišćenja riječi „samovolja“, „omalovažavanje“ i „mobing“, koje ste neutemeljeno upotrijebili u Vašem dopisu. I sam sam u nekoliko navrata bio predmet Vašeg lošeg ophođenja, ali sam uvijek prećutao zarad ugleda naše Institucije“. Slijedi objašnjenje da će isplata naknade za neiskorišćeni godišnji odmor uslijediti nakon što iz Ministarstva finansija budu „otpuštena“  potrebna sredstva.

Pa, nazovimo je, molba: „Upućujem Vas da se ubuduće u vezi ostvarivanja vaših ličnih prava obraćate lično Zaštitniku kao starješini Institucije. U protivnom, radi zaštite svojih prava, neću biti u mogućnosti odgovoriti po vašim zahtjevima. Gotovo u svim vašim obraćanjima, pojedinačno, sadržana je određena doza proganjanja i omalovažavanja“. Konačno, Generalni sekretar zamjenicu Zaštitnika „podučava“ kako stavljanje otpremnog štambilja i službenog pečata  na lična obraćanja nije u skladu sa propisima o kancelarijskom poslovanju organa državne uprave.

To je djelić atmosfere unutar Institucije na čije je čelo prethodno citiranim Mišljenjem, došla Zdenka Popović.

Priče se može proširiti i na osnovu zapisnika sa suđenja koje se u Osnovnom sudu vodi radi utvrđenja zlostavljanja na radu (mobinga). Tuženi – Zaštitnik ljudskih prava i sloboda; Tužilac – D.R. nekadašnji savjetnik u toj Instituciji, koji je nakon podnošenja tužbe (krajem 2017.) dao otkaz. Pod prinudom, tvrdi.

Prethodno se D.R. (sredinom pretprošle godine) obratio čelniku Institicije Šućku Bakoviću, podnoseći Zahtjev za pokretanje  postupka za zaštitu od mobinga. Bez uspijeha.

Slijedio je pokušaj D.R. da se spor riješi pred Agencijom za mirno rješavanje radnih sporova. Taj postupak je obustavljen nakon što Zaštitnik ljudskih prava nije prihvatio arbitražu. Na red je došla tužba u kojoj tužilac navodi da njegovo zlostavljanje na radnom mjestu počinje u novembru 2016., „i to od strane njegovog pretpostavljenog Zdenke Perović“, a manifestuje se „svakodnevnim grubim obraćanjima, vikom, šikaniranjem, davanjem neosnovanih naređenja, netačnim predstavljanjem činjenica, uznemiravanjem njegove porodice i konstantnim omalovažavanjem…“.

Perović je negirala optužbe. „Nema nikakvog govora o mobingu. Više od godinu dana imam samo pisanu komunikaciju sa njim- zbog njegovog ponašanja odlučila sam da situaciju stavim pod kontrolu”, kazala je ističući da insistiranje na tačnom i kvalitetnom ispunjavanju radnih obaveza nije mobing.

Svjedoci saslušani tokom suđenja (prvostepena presuda još nije donijeta) potvrdili su da D.R. nije prvi kome su smetale njene metode. J.N., savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava pred sudom  je svjedočila da je ona krajem 2016,  Bakoviću uputila Informaciju „o problemima koje imam u radu i u komunikacijama sa zamjenicom Zdenkom Perović“.

J.N, navodi kako su ona i koleginica N.B. od Perović dobile visoko intelektualni zadatak „da presložimo i čistimo njen lični plakar, koji je bio pun njene literature. Preslaganje je trajalo dva dana, pri tom smo morali napraviti tabelu u exelu, kako bi svaku knjigu unijele i polja obojile raznim bojama”. Sudu je predočena njena Informacija, međutim Baković i njegovi najbliži saradnici tvrde da takav dokument nikada nije stigao do njih. I da nije zaveden u protokolu Zaštitnika.

I D.R.  u svojoj tužbi navodi seobu ormara kao jedan od zadataka koji su ga naveli na pokretanje tužbe.

Još je jedna savjetnica Zaštitnika,  S.M. pred sudom prepričala zanimljiv detalj iz radne svakodnevice: „Ja sam od Zdenke Perović dobila zadatak da ukupno 22 predmeta koja smo imali povodom mirnih građanskih okupljanja tokom oktobarskih protesta sažmem i izvučem najbitnije prvo na 15, a potom na 12 strana što sam ja u primjernom roku uradila. Kasnije je ta publikacija izašla bez mog imena, već je navedeno isključivo ime Zdenke Perović ispred naše Institucije a publikacija je 90 odsto bila ta moja sažeta informacija, a preostalih 10 odsto bio je naš zajednički rad“.

Prema informacijama iz Institucije Zaštitnika Zdenka Perović bi mogla biti jedan od kandidata za novog ombudsmana. Njeni konkurenti mogli bi biti (i): Radenko Lacmanović,  Nebojša Vučinić, Mladen Vukčević…

Lacmanović je nekoliko godina član Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama. Tu je, po sudu onih koji su ga predložili za funkciju ombudsmana  dao snažan doprinos razvoju ljudskih prava i sloboda afirmišući pravo javnosti da zna i promovišući zaštitu ličnih podataka.

„Lacmanović je pozitivan primjer, a brojnima iz populacije kojoj i sam pripada motivacija da ne osvrćući se na prepreke koje mu pored života i ljudi postavljaju, hrabro, odvažno i sigurno korača prema cilju koji sam bira, a koji je na korist mnogima“, navodi se u kandidaturi koju su, između ostalih, podržali i   Savez slijepih Crne Gore, Organizacija slijepih za Podgoricu, Danilovgrad i Kolašin, Udruženje paraplegičara Podgorica, Građanska alijansa, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) i Paraolimpijski komitet CG.

Profesor Nebojša Vučnić je deset godina bio sudija Evvropskog suda za ljudska prava u Strazburu, a njegovi predlagači ga ističu kao pravnog stručnjaka koji konstantno ukazuje na potrebu usklađivanja prava i prakse u Crnoj Gori sa međunarodnim standardima ljudskih prava. „Pored nesporne stručnosti, njegova spremnost da javno iznese mišljenje i kritiku rada državnih organa je karakteristika koja ga posebno preporučuje za funkciju Zaštitnika”, navodi se u  inicijativi koju je podržalo više od 20 NVO, među kojima i HRA, ANIMA, CEDEM, Institut alternativa, CIN, Medija centar, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava , Sigurna ženska kuća, Udruženje roditelja.

Mladen Vukčević, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda i aktuelni predsjednik Sudskog savjeta (u produženom  v.d. mandatu) slovi za osobu koja bi mogla biti poželjan izbor DPS (Vukčević je nekadašnji direktor te partije). To imenovanje bi moglo biti svojevrstna nagrada  za sve ono što je Vukčević istrpio i uradio u Sudskom savjetu štiteći interese vladajuće većine. Zaključno sa nedavnim, trećim po redu, izborom Vesne Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda (zakon dozvoljava dva mandata). Vukčevićevi saradnici, ipak, tvrde da predsjednik Sudskog savjeta nema saznanja o novom imenovanju, izuzev onoga što je vidio u medijima.

Dvije nedjelje će proći kao dlanom o dlan. A onda je na potezu predsjednik Đukanović. Treba li sumnjati u njegovu sposobnost da napravi pravi izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Afera Stanovi nije jedina koja je zamislia Evropu, ali ni posljednja koja neometano prolazi ovdašnjim vlastodršcima. Snimak, Koverta, RTCG, samo su neke od najsvježijih na podugačkom spisku. A oni su i dalje na vlasti

Otkriće da su vlade premijera Duška Markovića i Mila Đukanovića netransparento i bez jasnih kriterijuma dodjeljivale stanove i kredite  funkcionerima, iako su mnogi od njih u tom trenutku bili vlasnici više nekretnina, ili su već dobili kredit  ili stan od vlade, uzbunilo je crnogorske građane koji nijesu u krugu privilegovanih, ali ne i premijera i njegove.  To što su bogatima i svojima dodijelili milione eura naših para na račun stanova za njih je – „humanizam“. Sa kojim će kažu –  nastaviti. Prema podacima  NVO Institut alternativa za te namjene je  od 2009. godine do kraja 2018. potrošeno više od 13,6 miliona eura.

Premijer Marković bio je jasan. Ne trepnuvši kazao je ne samo da će nastaviti sa ovom praksom, već je novinare koji ga priupitaju kako to da se  stanovi  dijele funkcionerima na kilo, optužio za „opstrukciju Vlade“.

“Da li je problem da sjutra neko iz Direkcije javnih radova dobije stan neki pomoćnik, a ova investicija je 4,7 miliona. Ili što ti službenici obezbjeđuju da se budžet puni kako je zakonom propisano. To rade ti ljudi, to ne rade oni koji bojkotuju parlament”, rekao je Marković.  Naravno da nije problem. Treba sve koje rade na tome da Demokratska partija socijalista na vlasti dočeka četvrtu deceniju častiti bar sa nekoliko stanova. Zaslužili su.

Marković je kazao  da “Vlada rješava i stambena pitanja socijalno ugroženih državljana Crne Gore”. Nije samo napomenuo da najugroženijim kategorijama stambeno pitanje po zakonu ne može biti riješeno ako imaju  livadu ili  dvije krave.  I da se tada zakoni primjenjuju kao u Danskoj. Za razliku, Vlada se potrudila da za funckionere važe druga pravila, pa je su Zakon o održavanju stambenih zgrada, umetnute sporne odredbe po kojima se funkcionerima zasebno rješava to pitanje, a koje su sada na Ustavnom sudu.

PROČITAJ VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari